Vladimir Lajović Blog

Sjetih se one latinske izreke još iz vremana dok sam studirao pravo, koja kaže Ignorantia iuris nocet - Nepoznavanje prava škodi. Da pojasnim ili da naglasim, da nepoznavanje neke pravne obaveze nas ne opravdava, odnosno ne oslobadja nas odgovornosti... naprotiv, veoma škodi, jer ukoliko prekrsimo neku normu, odnosno neko pravilo, slijedi nam kazna. Ovo nije samo neka stara izreka, već je dio i sadašnjeg pozitivnog pravnog poretka svake civilizovane države. Tako je i sa neki drugim prirodnim, odnonso duhovnim zakonima. Ako kažeš da te ne zanima, ako ne mariš za te moralne skrupule, to te ne opravdava, htio - ne htio, snosiš posljedice. Tako je jedan stari prorok Osija, napisao Riječ Božiju: „Narod moj gine (propada, umire i sl.) jer nema znanja (razuma, spoznaje)...“. Ne radi se o nekom stručnom znanju, o nekim fakultetima i zanatima, mada i u tome ima istine, jer zaista je bilo tragično što su ovog ljeta dva mlada radnika EPCG poginula radeći na visokonaponskim dalekovodima. Nisu im

Tražio sam zaštitu ili sam je barem očekivao, mnogo puta. I kad razmilim tražio sam je od onih koji su jači od mene i koji su mi bili odredjeni autoritet nadamnom. Tražio da me zaštite od nasilnika, da me podrže finansijski ili da riješe ono nerješivo za mene. Često sve to nije imalo uspjeha, zašto? Zašto su me nekad zaštiti, a nekad ne? Srećom u djetinjstvu sam imao oca koji je bio naša zaštita, kada bi se tukli sa našim vršnjacima, nismo tražili njegovu zaštitu, a ne bi je ni bilo. Ali ako bi naišao neko stariji, neki stariji ljudi ili mangupi iz kvarta, koji su bili od 5 do 10 godina stariji od nas, jurili bi ja I brat, ocu da nas spase, da nas odbrani i sačuva. Jednom nas je napao neki šumar (da, nekad su postojali šumari u gradskim parkovima), i pocjepao nam loptu zbog igre u parku, preteći nam, i to nije bili jednom već po ko zna koji put. I onda jednom prilikom, uhvatio nas je u igri i nožem nam je poderao originalni kožni fudbal, što je bio vrijedni rodjendanski poklon. Otrčal

Ja sam odrastao uz guslarske pjesme. Možda ne tako intezivno, ali zaista često je moj otac slušao guslarske pjesme, posebno vikendom u jutarnjim časovima. Uzgred, rodjeni stric i sva njegovar tri sina su znali da pjevaju uz gusle, a jedan od njih je imao dar i da ih pravi. Al od svih tih pjesama koje smo slušali, moja omiljena je bila „smrt popa Mila Jovovića“. Znao sam je napamet, a i sad čini mi se da nekoliko prvih strofa znam. Zaista divna pjesma. Ali uvjek me je čudio taj lik popa, koji je vodi četu, bio veliki junak, i koliko sam kasnije saznao, izvojevao velike bitke protiv tadašnjeg Trebinjskog paše. I onda „neko knjaz okleveta popa Mila Jovovič“. Pa ga Knjaz pozvao, ispred kule Lekovića, i u prisustvu drugih vojvoda, ponizio te mu reče: „NIT SI VODA NIT SI VINO“. Pop je burno reagovao, i da bi dokazao knjazu ko je on. Otišao je na utvrdjeni grad Nikšić da na megdan pozove kapetana turske vojske Mušovića, koji je važio za junaka. Ali mučkim plotunom sa zidina tragično je izg

Zaintrigiralo me je nešto što mi je rekla koleginice prije nekoliko dana, kada smo govorili o firmi i perspektivama, u nekom pozitivnom smislu. Iskazala je vjeru u bolje sjutra, i pokazala mi nešto kao znak, a to je neki fikus ili sta je vec u mojoj kancelariji, koji je poslije duzeg vremena poceo da raste, tri velika mlada izdanka su izrasla, uočljivo. Kaže da je to cvjece dugo tako tavorilo, a da je sad krenulo. Postoji jedno istinsko čudo u ovom univerzumu koji posmatraju naučnici već decenijama, koji što se više proučava sve manje odgovora daje, otkiva svoju beskrajnost, čudesnost, ali u kome važi jedan zakon, zakon propadanje materije, devastacije i uništenje čitavih sistema, mislim da se zove taj proces entropija. To čudo je Život, i o tom čudu bih htio nešto reći. Oko nas je normalno da svaka materija propada, da se hrana kvari u našim frižidreima, da gvoždje rdja, drvo truli, zemlja se spira. Normalno je da vidiš staklenu čašu da pada i da se razbija i da je nikakav lijepak n

Ne znam sta kome znači ovo čuveno crnogorsko oro, kakvu simboliku za koga ima, ali kad pogledam ove momčine, koje su zagrljeni, koji su povezani, koji daju jedno drugom podršku, koji jedan drugog podižu i nose. Kao u kavu divnu gradjevinu, koja se diže iznad naših glava. Simbolizuje mi crkvu božiju koja se diže i stremi ka nebu. Sazidana o ljudi, ova gradjevina, je čvrsta koliko naše zajedništvo, koliko jedna spremnost, da se pruži ruka, da se da koljeno, da bi se drugi uspeo na tvoje rame. Taj svjetionik, ta kula koja se diže, nazidana na ljdskim srcima, čvrsta je koliko krotost onog što nosi druga svojega, što nosi njegove slabosti, pa jači nose slabije, pa stameniji čine temelj, a oni što se izdižu, kao vite jele, kao orlovi. Pa zar nisu sokolovi svi koji su svoje krilo raširili prema drugome, da bi se čvrsto uhvatili, da bi se pridržali. O, kada bi se cijela Crna Gora, bila kao njeno Oro, da se uhvatimo čvrsto, da nas ponese pjesma, da osjetimo tu silu zajedništva. O, kad bi se oni

Ovih dana su aktuelni požari. Sjećam se prije tri ili četiri godine, gorjelo je na stotine požara po Crnoj Gori. I obje godine došao je požar do poviše naše kuće u Doljanima. Jednom se baš primaklo na nekih 20 tak metara od kuće. Nije bilo prijatno, noć, djeca mi spavaju u kući, a mi smo spašavali komšijinu kuću da ne izgori. Bilo je baš gusto, u jednom momentu sam mislio da nema spasa toj kući. Tih dana sam razmišljao, dok smo utovali ka Srbiji na odmor, prolazili smo kanjonom Morače dok sa obje strane sve je bilo u plamenu, Bože samo jedna tvoja ljetnja kiša i sve bi se ugasilo. Na stotine vatrogasaca, desetine kola, avioni su letjeli, bacali vodu, ali je to bila tako mala sila naspram onolikih požara. Uglavnom su spašavane kuće i imovina, a ostalo je sve izgorjelo. I onda dodjoše kiše, leto minu, od požara nema ništa, samo tu i tamo, po nekad čujemo da je izbio mali požar, koji je brzo bio ugašen. Kako to? Kako to da dodje vrijeme da gori na sve strane, a ima vremena da je sve tih

Mnogo sam vremena proveo razmišljajući o vodjstu tokom života? Kako pronaći pravi put? Kako pronaći rješenje u odredjenim situacijama? Kako napraviti prave izbore? Jer često iako znaš kamo trebaš stići, neznaš kako? Ne znaš na koji način? Jer sam duboko ubjedjen da Makjaveliji nije u prvu, i da cilj ne opravdava sredstva. Ljudi se najmanje razlikuju u namjerama? A najviše se razlikuju u motivima i sredstvima kojim hoće da sprovedu u dijelo svoje namjere. Kako kaže ona izreka: „Put u pakao je popločan dobrim namjerama“. Mogao bih nabrojati mnogo kriminalnih radnji, koji su bili motivisani rješavanjem nekog egzistencijalnog pitanja, školovanja svoje djece, rješavanje stambenog pitanja, političkih poena, izgradnje nekih ifrastrukturnih i sl. projekata. I onda uhvaćeni u tom svom djelu, kao da su zbunjeni zašto, šta je grijeh što sam htio pomoći svojoj porodici, svojom firmi, svome gradu ili zemlji. Ali da ne idem dalje... Jer došao bi to krstaških ratova i inkvizicije, i svih onih zlodj

Prošle nedjelje smo bili na kratkom odmoru i dobro smo prošli i odmrili se. Ali njegov početak nije obećavao. Kada smo prelazili granicu, preko Jabuke blizu pljevalja, Ceca je izašla da uzme neke stvari za djecu jer je postalo svježe. I tada ustanovila, da nismo unijeli torbu sa dječijim stvraima. Zapravo to je bio moj dio posla. Zabaoravio sam je ubaciti, ostala je u spavaćoj sobi. Onda smo organizovali da komšinica, od po ključ kod drugog, pa da ponese torbu kod šefa stanice, koji je Cecin prijatelj. Koji je to dao nekom kondukteru iz spavaćih kola, koja sam ja u lajkovcu morao čekati u 3.30. A lajkovac je bilo najbliže mjesto selu u koje smo došli da odmorimo, nekih 30 tak kilometara. Poslije vožnje od 12 sati, i spavanja od 90 minuta, čekanja na peronu do 5 sati izjutra. Vratih se u selo sa dječijim stvarima oko 5,45. I taman rekosmo neće nam to poremetiti odmor. Sjutradan uveče, slučajno zalupih gepek, a ključevi mi od kola ostali u njemu dok sam vadio neke stvari. Brava je auto

I sada me je nekako po malo stid, tog razgovora za posao, kada mi je ponudjena bila funkcija sekretara ministarstva, jer sam to imenovanje uslovio samo jednim uslovom: „da ne moram da lažem!“. Sjećam se jop tog pogleda moga sagovrnika, koji me je pogledao pomalo sažaljivo pitajući se: „o čemu ja to?“. To je bila moja predrasuda, da što si na većoj funkciji u državi, prinudjen si sve više da lažeš. Rekoh, bilo to je malo debilasto razmišljanje sa moje strane. Ali takva je percepcija i ljudi oko mene. Skoro je moju majku startovala jedna komšinica, koja me je vidjela u nekoj emisiji, pa pita moju majku: „Bogeti Soke, vjeruje li stvarno Lav ono što priča“. I moja majka gleda u nju kao onaj moj pomenuti sagovornik. Ne može se načuditi, zašto tako misle. Ali ovo sve govorim, jer mi još odzvanja rečenica koju sam čuo prije neki dan u jednoj fenomenalnoj dokentarnoj emisiji o Kubi, njenoj revoluciji, Fidelu, krizi u zalivu Svinja, zategnutosti izmedju SAD i SSSR koja je bila na granici atom

Mislim da se sjećam kad sam upao u zamku beskonfliktnosti, iz koje evo izlazim godinama, decenijama. Kao dječak sam bio veoma konfliktan, to može da vam potvrdi moj brat, moje vršnjaci ispred zgrade. Nisam dao na sebe, nisam dao da mi niko dira mladjeg brata, nisam se nikad povlačio pred mangupima, kojih je bilo puno u našem kvartu. Ako ih je bilo više od mene, kad bi krenuli da nam prijete, skakao bih na najačeg, kako me je otac učio, da se ovi slabiji uplaše i zastanu. Sa 15 godina otišao sam od kuće, u srednju vojnu školu. Tamo sam se tek morao boriti za svoje mjesto. Svi su bili novi, puni želje za dokazivanjem, prednjačili su neka trojica iz susjedne sobe od mene. Oni su svakog zadirkivali, tukli, udarali jake „zauške“. Posebno su imali neki pik na mene. Prosto su me proganjali. NIsam im se povlečio, nisam im se sklanjao, nego sam im zakazivao tuče iza menze, tukli smo se po hodnicima, tukao sam se 16 puta za nekih prvih par nedjelja. NIsam se čak ni javljao roditeljima, sve to v

Na Blogu ćeš naći roman koji sam započeo a nisam završio. Imam još veliki broj stvari koje mi stoje nezavršene, projekti, investicije. Moram priznati da sam se sa ovom lekcijom ZAVRŠITI ONO ŠTO ZAPOČENEŠ suočavao gotovo čitavog života, i učio je svaki put iznova. Nekad neuspješno, a sad sve češće uspješno. Jedan sam zaključak mogao da izvedem, da je lakše započeti projekte nego ih dovšiti. Za početak ti je dovoljna tvoja volja, a za završetak Božija milost i čudo. Nekako, u našoj je vlasti da pokrenemo neke stvari, a u Božijoj da ih ostvarimo. Posebno neke bitne i životne projekte, nisam uspjevao da nez nekog čuda, „spleta sretnih okolnosti“, ili neočekivane pomoći drugih, da privedem kraju. Uvidio sam da nisu teškoće one koje opredjeljuju nečiji uspjeh. Jer svakom je teško, gotovo podjednako. Ali jedni istrajavaju i uspjevaju, a drugi se gube, odustaju pa zato doživaljavaju neuspjeh. Sjećam se tačno vremena, kada se lomilo na mom studiranju, kada sam kao na onoj prevojnici izmedju d

Od početka mog bloga metanoja, pričam o promjeni misli, riječi i djela. Jedan od mojih FB prijatelja je jednu od priča sa bloga koja je imala veliki broj posjeta i dobila dosta „lajkova“ s punim pravom komentarisao na sledeći način: „ Sve je to Lave fino i sa svim se slažem i vidim da mnogi “lajkuju”, ali šta ti to vrijedi kad nismo spremni da to i primjenimo i da nešto promjenimo u svom životu.” Time je iznio jedno krucijalno pitanje: Koliko smo spremni da se mijenjamo? Koliko smo spremni na promjene? Lako je kritikovati i vidjeti pogreške drugih. Lakše je tražiti promjene u društvu i izraziti nezadovoljstvo postojećim stanjem. Lakše je reći šta bi ovaj ili onaj trebali da urade ili šta je dobro u ovoj ili onoj zemlji u inostranstvu. Ali kada trebamo nešto promijeniti u svom životu i svom ponašanju, e tu smo već teški. Tu smo osjetljivi. Tu ne damo na sebe. Imamo mnogo opravdanja u svojim glavama za svoje postupke, ali kad to isto drugi uradi vrlo smo spremni da osudimo taj čin. S

Pomenuo sam razlicite oblasti u kojima ljudska duša može biti ranjena i zarobljena.Nije kod svakog isto. Neko ima problem sa ovim, neko sa onim, i nema nekog univerzalnog recepta, jer nije ni svima ista „diagnoza“. Ja to zamišljam kao onu igricu RISIKO. U kojoj imas svoju vojsku npr. crvenu i polako osvajaš citav svijet, a tvoj neprijetelj npr. crni drži neke druge teritorije. I kad pogledaš onako odozgo, vidi se šarena crno crvena tabla. To je prva lekcija koju sam naučio. Da biješ jednu po jednu bitku. Da ne otvaraš sve frontove, jer bi sigurno izgubio, nastala bi konfuzija i izgubio bi se i klonuo. Treba da pustiš da ti jedan po jedan problem postaje jasan i da korak po korak osvajaš svoju dušu i da je iscijeljuješ. Ako u svojem životu vidimo negativizam, nedostatak samopouzdanja, kompleks niže vrijednosti, depresije, samosažaljenje, česta ogovaranja i osudjivanja drugih ali i sebe, ljutnju i bijes kada se govoroi o stvarima iz prošlosti, ljutnju i svadje, mržnju, ljubomoru i kontr

O svemu nas uče u školama, samo nas ne uče životu. Kako se boriti sa svime onim što donosi život. Gdje da naučiš neke stvari koje su ti od vitalnog značaja, koga da pitaš kad nastupe neki emotivni problem I važne odluke koje prevazilaze tvoje razumjevanje I iskustvo. U školi te to ne uče, a u porodici za to nemaju sluha, ili se ne razumiju, ili što je još gore mnogi i nemaju porodice ili su im čak porodice najveći uzročnik problema, zlostavljanja, terora, ubijanja u pojam… Pa onda nas uči ulica životu, a to nije dobro. Uče nas neke gatare na TV ekranima, neki loši filmovi, španske serije, i jeftine knjige. Zašto nismo otišli u crkvu? Sa pravom pitaš, ali nažalost moja porodica nije vjerovala u Boga i nismo išli ni u jednu crkvu. Kad sam odrastao I kad sam odlazio pravoslavnu crkvu nažalost, i tamo se samo površno bave pitanjima duše, pitanjima vezanim za emocije, intelekt i volju koji su tri osnovna elementa duše. Naše društvo malo polaže na neke vom a važne oblasti ljudskog života.

Ovih dana sam na odmuru u Beogradu, i vidjeh naslov u jucerasnjoj Politici, kako 750 porodica dugo ceka na usvajanje djece u Srbiji. Nisam čitao do kraja tekst ali me podsjeti na nekoliko bezuspješnih pokusaja usvajanje djece u Crnoj Gori, kada sam bio zamoljen da pomognem u uspostavljanju kontakta sa ustanovom za brigu o napuštenoj djeci u Bijeloj. I znam da su svi pokušaji bili neuspjesni. Posebno ako bi htjeli da usvojite bebu. Jednostavno nije bilo sanse, jer skoro da nema male djece za usvajanje. Shvatio sam da se ceka po nekoliko godina i tad je veliko pitanje. I to je u principu dobro. Znaci da je malo napuštene djece u Crnoj Gori, da oni koji se odluce da rode djete kasnije I brinu o njemu. Ali mislim da se tu krije jedna “kvaka”, koja meni daje povod za razmisljanje zašto je sve manje napuštene djece u Crnoj Gori? Moj odgovor je ABORTUS. Procitao sam na internetu da je prema podacima Instituta za javno zdravlje u 2009. godini u Crnoj Gori izvršeno je 1.412 abortusa, od kojih

Usta govore od onog čega je puno srce. Ne možemo reći da nekoga volimo ako mu to nismo rekli ili djelima pokazali. Jer koja je to ljubav koja nema svoj izražaj, ne proizvodi djela ljubavi. Kako možemo reći da nekog ljubimo ako mu stalno prigovaramo, ako ga stalno kinjimo, tražimo da nam uradi ovo ili ono što mi volimo. Kakva je to ljubav, kada nema darova ljubavi, ona je kao drvo bez listova, kao smokva bez plodova, razgolićena i jalova. Zato reci svojoj dragoj da je voliš, da ti je jedina, da je najljepša, tvoja mezimica. Reci joj svaki dan, iznova i ne reci: „Pa to ona zna, zna da je volim“. U ljubavi se ništa ne podrazumjeva i ne prećutkuje. Reci da ti je ljubav tvog života, da ne bi mogao bez nje ili njega ovaj dan. Reci joj da ti nedostaje, svaki pogled koji je upućen drugom, da si je željan kao jutarnje rose, kao što žedja suva zemja za proljetnjom kišom. Reci joj da je posebna i neponovljjiva, da voliš kako ti govori, kako ti se smije, kako hoda i miriše. Reci svome djetetu da

Cesto cujem ove riječi, kada se dešavaju neke bitnije stvari u ljudskom životu, koje ne razumiju, koje stoje van njihovog domašaja, njihove volje, pa kažu „To mi je sudjeno, što ću!“. Ne bih da ulazim u neku duboku analizu, o predodredjenosti tj. predestinaciji. Ima li sudbine? Da li nam je sve zacrtano? Da li je neka viša sila, ispisala naše živote, šta će nam biti, kako će nam biti? I mi nemoćno živimo svoje živote, a te stvari bilo ružne ili lijepe dolaze u naše živote zato što su nam sudjene, ili neke stvari ne dobijamo zato što nam nisu sudjene? Ako postoji sudbina, onda kako je doseci? Da li neko ima uvid u te zapise naših života, pa će nam ih došapnuti, pa će nam ih dojaviti? Da li su to gatare, zvjezdari tj. astrolozi kojima platimo, pa nam iz Tarota, iz natalnih karti, mogu reći šta će nam biti, hoćemo li se oženiti, koliko ćemo djece imati, da li muško ili žensko, hoćemo li dobiti posao, završiti fakultet itd.? A razmislite malo, ako je sve zapisano, šta ti znači i da sazna

Ako misliš da sam pogriješio sa naslovom ovog posta. Ako si pomislio: „Valjda LIJEN KAO CRNOGORAC!?“. Ti si još jedan koji je povjerovao u ovu laž. Možda neko misli da su to trivijalnosti, šale, koje sam slušao od kad znam za sebe a to je poodavno, kada su u svim vicevima, humorističkim emisijama, Crnogorci bili lijeni, Bosanci glupi itd... To i danas slušam na Kusadžijama i sličnim „šouovima“ vicevi „Diž se radni narode Crne Gore, evo podne je“ itd.. Sve ovo su veoma opasne stvari, jer riječi imaju silu. Zar nismo čuli, „Vo se veže za rogove, a ljudi za riječ“. I duboko sam uvjeren da smo se svezali ovim riječima. I da smo taoci, ove gnusne laži, taoci riječi „Lijen kao Crnogorac“. Zar je to vrsta ropstva? Da svakako, lijenost je odlika ropskog mentaliteta. Navešću jedan primjer, a onda pojasniti, kako nastaju ove duhovne sveze i utvrde. Čuo sam primjer o onim cirkuskim dreserima slonova. Dok je slon još mali, vežu ga snažnim i debelim lancem oko onog središnjeg stuba i teraju da kru