уторак, 30. август 2011.

IGNORANTIA IURIS NOCET

Sjetih se one latinske izreke još iz vremana dok sam studirao pravo, koja kaže Ignorantia iuris nocet - Nepoznavanje prava škodi. Da pojasnim ili da naglasim, da nepoznavanje neke pravne obaveze nas ne opravdava, odnosno ne oslobadja nas odgovornosti... naprotiv, veoma škodi, jer ukoliko prekrsimo neku normu, odnosno neko pravilo, slijedi nam kazna. Ovo nije samo neka stara izreka, već je dio i sadašnjeg pozitivnog pravnog poretka svake civilizovane države.
Tako je i sa neki drugim prirodnim, odnonso duhovnim zakonima. Ako kažeš da te ne zanima, ako ne mariš za te moralne skrupule, to te ne opravdava, htio - ne htio, snosiš posljedice. Tako je jedan stari prorok Osija, napisao Riječ Božiju: „Narod moj gine (propada, umire i sl.) jer nema znanja (razuma, spoznaje)...“.
Ne radi se o nekom stručnom znanju, o nekim fakultetima i zanatima, mada i u tome ima istine, jer zaista je bilo tragično što su ovog ljeta dva mlada radnika EPCG poginula radeći na visokonaponskim dalekovodima. Nisu imali dovoljno iskustva ti dvadesetogodišnjaci, nisu imali dovoljno specifičnog znanja i tragično su izgubili svoje mlade živote. NE pričam o tom znanju, niti mislim da su oni koji su završili fakultete, poslediplomske studije, spremniji za život i da im je lakše. Naprotiv, nagledao sam se velikog broja kolega koji su bili perfektni u bubanju ispita, koji su imali velike prosjeke i sve su davali u roku. Ali kad su trebali da se snadju u poslu, na gradilištima, u firmama, u advokaturi, nisu se mogli opstati i nisu postigli neke uspjehe. Cini mi se da za život važnija neka socijalna i emocijalna inteligencija, nego onaj IQ.
Kao što rekoh u ranijem postu o isceljenju duše, svemu nas uče u školama, samo nas ne uče o žvotu. To znanje o životu, to se zove Mudrost. Kroz istoriju su postojale škole mudrosti, filozofskje škole, proročke škole i td. Danas u eri raznih specijalizacija, opšte obrazovanje gubi na značaju, to smo pokupili sa zapada, gdje na tržištu radne snage možeš uspjeti samo ako se usko specijalizuješ, postaneš ekspert za tačno odredjenu oblast, i onda vas angažuju kad im treba upravo takav specijalista. I to nije ništa loše, ali čini mi se da gubimo iz vida značaj onih važnih životnih stvari, životne mudrosti – koju neki fino nazivaju umijeće življenja, koja je formula za ličnu sreću.
Davno sam čuo jednu, kažu, istinitu priču o jednoj starici koja je umirala sama u jednu sobičku, zapravo je umirala od iznemoglosti i dugotrajne gladi. Zvala je svještenika da mu se ispovjedi pred smrt. Kada je svještenik ušao u tu polumračnu sobu, mogao je sagledati svu njenu bijedu, malu sobicu od nekoliko kvadrata, vidjeti iznemoglu staricu na krevetu, par komada namještaja, jednu uramljenu diplomu iznad kreveta i ništa više. Onda je starica počela da priča svoju tužnu priču, da je sama, da nema nikog svoga, da je čitav život služila jednu bogatu udovicu, da su bile jedna drugoj sve, i da je i ona umrla i od tada živi sama ovako u velikoj oskudici. Kada ju je sveštenik upitao za onu uramljenu sliku ili diplomu šta već, ona mu reče da je to poslednji poklon od njene gazdarice, i da ga je uramila i čuva kao dragu uspomenu, ali da je nepismena i da ne zna šta je to tačno i rekla mu da pogleda slobodno i da joj pročita. Svještenik je skinuo ram, i na njihovo zaprepaštenje to je bilo pismo, svješenik je starici pročitao dokument, koji je zapravo bio testament koji je ostavila bogata gazdarica kojim je sve svoje bogastvo ostavila svojoj vjernoj služavki i prijateljici. I eto starica je živjela u potpunoj bijedi, provela život u stalnim oskudicama, pored testamenta kojim su joj ostavljeni milioni...
Tako i mi bojim se, živimo u duhovnoj bijedi, u stalnim oskudicama, pored Testamenta kojim su nam ostavljena sva blaga na nebu i na zemlji. O čemu ja? Pričam o Novom zavjetu, na engleskom se kaže „New Testament“. Kojim je Onaj koji je imao sve, svu vlast na nebu i na zemlji, sve što je imao, svo svoje carstvo nebesko, ostavio svojoj duhovnoj djeci, koji su nanovorodjeni u Njegovu porodicu. Ali sta vrijedi tebi ili meni, ako smo duhovnonepismeni, ako sjedimo u svojoj bjedi, u svojoj samrtničkoj postelji, u svojoj usamljenosti i želimo samo da se još ovo što se život zove, privedemo kraju i gotovo. Živimo u pogrešnom uvjerenju, živimo u svojem neznanju, pored testamenta, pored neke biblije (starog i novog testamenta) koja je fino uramljena na našim policima, kojim nam je ostavljeno sve u amanet, u neznanju da imamo pravo da uzememo svoje nasledje od Oca Nebeskog. Svo bogastvo. Sinovima pripada nasledje Oca, bez obzira na zasluge, bez obzira na znanje ili ne znanje, bez obzira na njihov odnos prema Ocu. Ali šta nam znači, kad mi ne znamo za ovaj izobilni Očev čin milosti, šta nam znači kad nemamo znanja i nismo ga pročitali.
Imamo pravo na nasljeđe, ali nismo ušli u svoju zaostavštinu, koja je 1/1. Što živimo kao Prosjaci na ovom svijetu, a mogli smo živjeti kao Sinovi, što umiremo kao robovi u zavisnosti od poroka, a mogli smo živjeti kao slobodni, kao plemići kojima pripada carstvo nebesko. A to carstvo je u miru, radosti i ljubavi. Mogli smo imati nadu, a živiimo u paklu gorčine i osvete. I onda, ne samo da nemamo opravdanje za svoje ne znanje, već to ne znanje nosi svoje posljedice, htjeli mi to ili ne, ono postoji kao moralni zakon. Pa kažem Ignorantia iuris nocet - Nepoznavanje prava škodi.