понедељак, 05. март 2012.

LAV I GRM

Njegoš svoje najveće djelo - Gorski vjenac počinje stihovima o velikanima njegovog vremena i to riječima "Iz grmena velikoga lafu trudno izać nije, u velikim narodima geniju se gnijezdo vije...". Jasno je da on je ovom simbolikom htio da naglasi da veliki narodi mogu iznjedriti i velike genije. Da ne može jedan čovjek sam po sebi stvoriti velika djela, bez tog nečeg kolektivnog što nosi u sebi, bez tog istorijskog konteksta i nivoa na kom se njegova nacija nalazi. Kad kažemo "velike nacije", ne mislim da je Njegoš mislio samo na brojčano velike, već prije svega prosvećane nacije. One su kao gnjijezda tj inkubatori koji mogu da porode jednog genija i njegova genijalna djela. Duboko sam siguran da je ovo tačno, "Jedna lasta ne čini proljeće" zar ne? Šta jedan čovjek može sam učiniti bez svoga naroda, pa ma koliki "laf" bio? Postoji sprega i uzročno posljedična veza, izmedju civilizacijskog nivoa jedne nacije i njihovih genija. Jedno drugo radja i dopunjuje, kao jaje i kokoška. Kokoška svije gnjezdo i porodi jaje, ali se iz jajeta radja nova kokoš i tako u krug.

U enciklopedijama se može pročitati da je lav "kralj životinja" iz porodice "velikih mačaka". To je krupna i jaka zvijer, pravi predator. Živi u čoporu. Spava 20 sati dnevno, hrani jednom u tri četiri dana. Hvata krupnu divljač, i to tako što se prikriva u niskom rastinju dok ne dodje dovoljno blizu za završni trk i hvatanje lovine. Ima prepoznatljivu grivu i idealne je boje za kamufliranju u žbunju, koje raste u tim predjelima centralne i južne Afrike i Indije.
Pretpostavljam da je Njegoš inspirisan nekim starim orjentalnim izrekama o lavu koji izlazi iz grma, jer to svakako nije crnogorska izreka (u Crnoj Gori do skoro nije bilo lavova - :)))primjedba autora).
Otud i misao da veliki grm pruža mogućnost jednom mladom lavu da dodje do lovine tj. Da opstane. što je veći grm, veća je i mogućnost da se u njegovoj sjenci krije "kralj životinja". Za Lava je grm to njegovo gnijezdo koje mu pruža sklonište, mogućnost da se oporavi, da se pripremi za veliki skok. Da nije grmlja, lavovi bi uginuli od gladi, jer nijesu dovoljno brzi da stignu antilope. Bez zasjede oni nemaju šanse za ulov. Zato i Njegoš kaže "nije mu trudno izaći iz Velikog Grmena".

Postoji priča o jednom Velikom Grmu, koji je gorio, a nije izgarao. Priča je o jednom grmu na svetoj Gori Horiv, koji je privukao pažnju jednog starog pastira, koji se 40 godina krio od kazne zbog ubistva. Priča je o Mojsiju, koji se krio kao ovaj pustinjski lav.

I upravo iz ovog gorećeg grma se objavio Bog. Objavio prvi put svoje Ime čovječanstvu. Za sebe reče: "Ja sam koji Jesam" i pozvao je Mojsija u čudesno djela spasenja i oslobodjenja njegovog naroda iz ropstva.
Zar nije interesantno da se Bog objavio iz grma, grma iza kojeg se sakrio Adam u svome grijehu. Iza tog grma Adam je prestao da se odaziva na Božiji poziv i odlučio da se sakrije. Ali Bog je nakon mnogo godina odlučio da uspostavi komunikaciju, da uputi novi poziv čovjeku i da se razotkrije.
Iz ovog Velikog grma izašao je jedan od najvećih "lavova" koje je majka rodila. Bog nam je dao ove velikih gorućih grmove, da u njima stasamo, da se kao u gnijezdu podignemo i ojačamo, da bi mogli odgovoriti na njegov uzvišeni poziv i pomogli svome potlačenom narodu. To su ti nacionalni geniji tj "lafovi" kojima nije bilo trudno izać i dohvatiti veliki plijen za sebe i svoj čopor.
Iza nog grma u kojem je Adam načinio svoje bezakonje, došla je objava Mojsiju Božijeg zakona sa 10 velikih zapovjesti.
Ali ako malo logiciramo nad ovim Njegoševim stihom, i doćićiemo do jedne slične izjave Dina Merlina koji je jednom rekao: "Teško se lavu sakriti iza grma". I Istina je, jer nijesu grmenovi nama dati da se skrivamo iza njih u svojemu grijehu. Da se skrivamo kao Mojsije koji je zbog nacionalizma ubio čovjeka. Kao što i neki svjetski lideri žele sakriti iza nekih nacionalnih interesa radi svojih sebičnih ciljeva i interesa, odnsono kako bi prikrili svoj zločin. Možda je Mojsije tražio Boga koji bi mu oprostio grijeh, da se sakrije kao umorni lav iza grma, ali našao je mnogo više od toga - svoj uzvišeni poziv. Jer ne trebamo mi Boga da bi nas samo otkupio od našeg bezakonja, da bi nam se oprostilo. Jer da je tako, odmah nakon pokajanja i obraćenja bi odletjeli na nebo. Ne, Bogu je mnogo bitnije ono šta ćemo uraditi sa svojim novim životom, svojom novom šansom. Njemu trebaju Lafovi koji će izaći iz Grma, izaći sa onim otkrivenjem koje su primili i učiniti to djelo na koje su pozvani.
Tako je i sa Njegošem, kojega je iznjedio ono vrijeme crnogorskog Nacionalnog oslobodjenja od turskog ropstva. Zaista i danas svijetli mauzolej na Lovćenu. Upravo sam gledao predivan prizor sa svoje terase, onog jarko crvenog zalaska nad Lovćenom. Onaj mauzolej je kao u nekoj toploj vatri ognjišta gorio. Kao da je neka svjetlost gorjela nad čitavom zemljom. Zar nije zapisano: "Ne pali se svjetiljka da bi se stavila pod krevet, već na povišenom mjesto da bi zasvijetjela cijela soba. Niti se može sakriti grad koji na gori stoji".
Tako da je i ova mala Crna Gora, postala taj Veliki gorući grm, iz kojega nije bilo trudno izać Njegošu, mladom "lafu", koji je sa svojih 30 i nešto ljeta dobacio najdalje svojim blistavim genijalnim umom, od svijeh prije i poslije njega.
Mogla je Crna Gora i moći će jopet, zato je u njenom Grbu onaj zlatni lav, oslikan kako hoda zelenom površinom kao ovim grmeljm o kojem danas pisah.