петак, 24. фебруар 2017.

Ljubav zasnovana na performansu

Mi neki smo vaspitani u patrijahalnom i konzervativnom drustvu u kome se ljubav i pažnja roditelja morala zaslužiti, uspjehom u školi, lijepim ponašanjem ili poslušnosću. Rasli kao da je to normalno, postali smo dobra djeca i možda lojalni članovi zajednice ali trajno hendikepirani za ljubav i iskrene medjuljudske odnose. Sad skupo plaćamo ovu "filozofiju zivota" i ne znamo sta sa nemirom i paklom u duši, cijeloga života. Sve zbog "ljubavi utemeljene na performansu" i prihvatanju na osnovu djela. Osjećamo da nam nešto izmiče, ne uspjevamo ni sebe voljeti i prihvatiti a kamo li druge. Osjećamo taj pakao i radeljenost duše izmedju onog sto jesmo i osjećamo i onog što se od nas zahtjeva da budemo i radimo.
A cijeli univerzum počiva na Bozjoj bezuslovnoj ljubavi i prihvatanju nas onakvim kakvi mi jesmo. E u tome je razlika izmedju duhovnosti i religije, kao sto je razlika izmedju ljubavi i straha. Duhovnost je svijest da ne postoji konflikt izmedju onog što je moja bit i suština i onog što je volja Božja za moj život. Ko pronadje Boga , pronasao je sebe. Tek tada shvatamo da ako nas je On prihvatio, ne moramo pristati na ovu opaku stvar i biti nekim ljudima ono sto nijesmo, samo da bi bili voljeni i prihvaćeni po nekim pravilima koje nam običaji, moral ili religija nameću, pod prijetnjom zatvora ili pakla. Jer gdje ćes većeg pakala i robije, na ovom svijetu, kada ljubav nekog nama važnog moraš zasluziti ili zaraditi, i to iznova i iznova.
Ali zato sada mozemo nasoj djeci pruziti bezuslovnu ljubav i prihvaćenost

недеља, 19. фебруар 2017.

Mjesecu

Nedostaje mi Mjesec
večeras. Vrlo.
Jos nije izašao, šta li?
Počeo mi je značiti
u ovim mojim dugim
noćnim šetnjama,
punih unutrasnjeg dijaloga.
Lakse mi je kad ga mogu pogledati,
kao da me nijemo sluša.

Imao sam neke vazne misli,
iskrene rijeći ,
tajne duše
a njega eto nema
da ih posluša.

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane. 

Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore"..

Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo .

To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonskim silama, već i zato što je ključno u duhovnom svijetu jasno imenovati problem (demon).

Sjećate li se kada se Isus sreo sa onim opsjednutim bezumnim manijakom koji je terorisao ljude po putevima , živio u grobovima.. Kada se suočio sa Isusom , počeli su demoni da cvile, a Isus ne pocinje odmah sa izgonjenjem , nego pita "Kako ti je ime". A ovaj odgovori "Legion". I onda citamo ono o oslobadjanju i tjeranju demona u one svinje..

Priznati da problem postoji (nekada je to mnogo, mnogo lakše reći nego učiniti), i nazvati ga pravim imenom, bilo da je to alkoholizam, usamljenost, prevara, partner nasilnik, tumor... Identifikovanje probleme neće riešiti problem, naravno, ali je nuzan prvi korak u rješavanju ili bar ublažavanju posljedica - bez toga, problem ostaje, onoliko ozbiljan koliko je i bio, plus uz njega ide i očajanje, jer se rješenje i ne nazire, niti se na njemu radi.

Šta je molitva nego to imenovanje problema. To sam shvatio prvi put kada sam cuo nekog da moli, to je bila moja buduća supruga. Slušajući kako se detaljno moli, shvatio sam da molitva nije biflanje nekih naučenih mantri, već proces osvesćivanja koji je naš problem, njegovo iznosenje na svjetlo dana, pred Gospoda i primanje vjere i razumjevanje da u Isusu Hristu , mi imamo način i mogućnost rjesiti..Onaj ko ne zna šta hoće i sta mu je tačno potrebno taj ni od ljudi ne moze da primi ono sto mu treba, a kamo li od Boga..

Zato Sotona nije i ne smije biti Nepomenik. Svaki problem ima svoje ime i mi ga moramo jasno prepoznati i iznijeti na svjetlo. A kada nam se razotkrije o cemu se tacno radi, onda dolazimo pred Hrista, kome je dato Ime iznad svakog drugog imena (Filipljanima 2.9), jer u Njegovo silno Ime imamo vlast da zapovjedamo tim problemima da se kao ona planina pomjeri.. Isus Hrist je dobio jedinstveno Ime da se svako koljeno pred Njim pokloni i prizna na slavu Boga Oca, da je Isus Mesija. Jer  Njegovo je carstvo nad svim carstvima i silama. Njegovu vlast ne ograničava ni prostor ni vrijeme. Svi , ali svi će Mu se pokloniti, svi Ga slaviti. Pred Njim će svemir uzdrhtati i sve tvorevine ničice pasti. On je Gospod. Svi su problemi, idoli, demoni i lazni bogovi ništavni,
Njegovo vladicanstvo nije uspela da ospori ni sama smrt, a kamo li neki problem koii se pojavio. Sve sto ima pocetak ima i kraj, samo je Gospod vjecan. Ako znas ime svom problemu , znaćeš ime i njegovom rjesenju.
Zato nema osnova da zivimo u sujevjerju i strahu od bilo kakvog zla i nevolje, da ćutimo, trpimo, sapućemo i pomjeramo s mjesta. Ne treba da govorimo svome Bogu koliko je veliki nas problem, nego tom problemu reći koliko je velik nas Bog. U sili Bozjoj se ohrabriti, suociti se sa svojim problemom, nazvati ga pravim imenom i u Isusu Hristu mu se suprostaviti, jaki u vjeri. I pobjeći će!