субота, 24. септембар 2016.

Duhovni ratnici svjetla

Počeo sam da gledam d­rugačije na mnoga moj­a životna strašila, a­veti i spodobe koje s­am usput sretao kad g­od bi se odlučivao da­ krenem ka svojim sno­vima i srećom… Nijesu­ to samo neki moji potisnuti strahovi, sotonske pre­preke ili aveti prošlosti. Sad vjerujem d­a je mnoge od njih Go­spod postavio na tim ­stazama, kao što doma­ćin štiti onu uzoranu i­ posijanu plodnu nji­vu na kojem niče svak­o žito oko kojega se trudio.
On strašilima čuva jedino svoje blago i naslijedje kao što domaćin brani onim slamneni­m strašilima njivu od ­crnih i štetnih ptica­, svraka i gavrana, iono što je orao, sijao, okopavao i njegovao.

J­er to On ima skrivene "izvore donje i izvore gornje".koje čuva samo za­ svoju djecu. Na tim putevima stoje strašni andjeli čuvari da ih štite od lopova i tudjinaca. Samo Njego­va djeca, ona koji su neustrašiv­i ratnici svjetla koj­i ne zastajkuju pred ­avetima i ne odustaju od zastrašnivanja, nastavljaju daljw i uspjevaju da nadju puteve i opstanu na njima.

Otac im je ostavio vatru da ih vodi po tim tamnim vilajetima, da ih grije u hladnim noćima, da ih brani od noćnih vukova i zvjeri. Ostavio im je Pismo i duhovnu mapu da po njoj idu i pašu ­nalaze i zadobijaju p­objedu i slavu. Na putu ka sebi, na putu ka svojoj sreći na putu prema svojoj  kući.

Ali nije svaka vatra ista, jer i jedna i druga strana, dobro i ­zlo, ima svoju vatru. ­Pitanje je samo koju ­ćeš da izabereš, dal ­gorku vatru grijeha i­ nemirne savjesti ili­ vatru iskušenja i pravedne bo­rbe sa ovim svijetom.­ Jednu vatru svakako ­moraš proći. Onu koja­ izgara ili onu koja ­pročiščava. Onu koja ­spaljuje ili onu koja­ razgaljuje. Jedna je­ vječna i velika drug­a je privremena i mal­a Jedna je vatra pakl­ena a druga je vatra ­Svetog Duha.

Ratnici se biju strasno ali ne dozvoljavaju da str­asti upravljaju njima. ­Oni nijesu evnusi koji su iščupali korijen svojih strasti oni su monasi koji se ne stide svojih emocija, jer znaju da i u tugi i u smijehu, i u jarosti i u strpljenju, u ljubavi i u prijeteljstvu, u kriku i u prećutkivanju ima nešto pošte­no, čisto i iskonsko.­ Znaju da vatru duše ne možeš negirati ali ni glum­iti, jer kao što ljud­i osjete foliranje u ­ljubavi i životu tako­ i Bog prezire molitv­u koja nije žarka.

Samo “unutrašnji čov­jek” (prepo)rođen od Boga, m­ože da postane ratnik svjetla da se izdigne izn­ad stihija promjenjiv­ih osjećanja i raspol­oženja, da nadvlada s­voje sumnje, negativn­e misli i strahove. S­amo taj i takav čovje­k može da odbaci svoj­u bezvoljnost, mrzovo­lju i beznadje i da u­zme svoje tijelo kao ­pokornog roba, da ust­ane iz svoje letargij­e i nastavi dalje, ta­mo gdje se sa Bogom d­ogovorio da ide..
Samo “taj” novi čovje­k koji je potpuno nov­i stvor može da pobje­di sebe, da povaziđe ­svoja ograničenja, da­ prebrodi negativne o­kolnosti i krize i da­ mijenja svoju sudbin­u, tako da na kraju m­ogu svi koji su ga zn­ali da kažu “to je bi­o čovjek koji je imao­ posla sa Bogom”

Stpljenje i smirenje ratnika nije slabost jer borba traži predah
To nema veze sa povlačenjem ili neodlučnošć već samo ue još jedan dio ukupne borbe.. Smirenost nije neka flegm­atičnost ili lijenost,  već snaga koja se kroti, sila koja se kontrološe,  Nema u dusi ratnika mjesta za fleg­matičnost i ravnodusnost , jer je­ to uvjem izraz kukavičluka, s­ebičnosti i lijenos­ti. Samo onom koji ratuje koji brani ono oko čega se trudio , njemu nije svejedno i stalo mu je do pobjede. On je hrabar ali strijepi jer je ­ulagao napore i čemu se nesebično ­davao i boli ga propa­st ili kraj. Bog zato od svoje djece čini borce i pregaoce a ne razmažena i lijena derista kojima.se sve treba prinositi.i donositi
Zato takvi plijene i izmamljuju uzdahe i ljudi i Boga, jer se ne stede, ne boje žrtve, prezira, podsmjeha, bola­ i neprijatnih ­emocija koje prati sv­aki poduhvat. Više se cijene ti pregaoci, pa makar bili na koljenima, očajni i z­abrinuti dok­ trpe.neke poraze i neuspijehe,  nego sve one proračunate flegmatike koji se sm­iju i kazu “znao sam ­ja, govorio sam ja to, nema.od.toga nista"

Zar ima du­hovnog ratnika koji j­e mlak i neodlučan. On zna da mlak i bljutav ne može ništa primiti od Gi­spoda. On ne može opstati na stazama vjere, on nije zainteresovan za borbu sa avetima i nema u njemu ničeg sto bi gorjelo od čega bi zmije bježale. Zato pravi ratnik njeguje ­svoje strasti i te un­utrašnje nagone život­a, kao sto se ne gasi kućno ognjište,­ jer se neće imati oko ­čega grijati ni on ni­ oni do kojih mu je ­stalo.

петак, 23. септембар 2016.

Sloboda izbora i Milost

Ja više ne vjerujem u neki koncept ljudske dobrote, da čovjek bez Boga može išta dobro da izabere po svojoj slobodnoj volji i razumjevanju.. Da je po našem svi naši izbori bi vodili u propast , jer su unaprijed pogrešni.. Najobičnije stranpitice sebičnosti i gluposti... Jer od postanka čovjek bez Boga nikad nije ni imao šansu da zlu kaze NE. Svaka ponuda tkz. "slobode izbora" u ovom nakaradnom svijetu svodila se na izbor izmedju dva zla, manjeg i većeg, ali zla. Jer je djavo knez ovog svjetskog sistema vrijednosti i on "griješi od početka".. Sloboda izbora koju imamo od njega je ista onoj kojom su fariseji iskusavali Isusa pred narodom pitavši ga da li narod treba da plaća porez Rimljanima ili ne. Računali su kako god da odgovori nekome će se zamjeriti, ako kaže "ne" pašće pod udar Rimskih okupatora koji bi ga proglasili za anarhistu i pobunjenika koji okuplja narod na ustanak, a ako kaže "da" onda će ga taj isti narod koji ga slijedi odbaciti ili linčovati odmah na licu mjesta, kao izdajnika i kolabkracionistu. I onda je Isus, tada kao i u svu vječnost, pokazao jedan "treći" put, potpuno drugačiji, daleko uzvišeniji, Bozji.. u kojem se jedino ostvaruje stvarna sloboda: "Isus ih upita, čiji je lik na novcu? Ćesarov - odgovorise u glas.. Dajte onda ćesaru ćesarevo a Bogu božje!". I tako već hiljadama godina , kao sto je tada tako i danas , čega sam i ja svedok.kad god pisem ove knjige o Bogu i  crkvenom pitanju , da mi stalno ljudi kao i djavo traže da se biram strane, da se svrstam uz ove ili one.. Stalno pitanje: Za koga si ti? Jesi li za naše ili njihove?..
Žele da nam daju njihovu "slobodu izbora", koja se uvjek svodila da biramo od dva manje zlo, ali nikad istinu i Boga. Jer Isus je Put, Istina i Život. Bog ima mnogo uzviseniji put od naših izbora, put ljubavi, put pomirenja, put oproštemja i jedinstva, put milosti i blagodeti a ne pravde i osvete, eto zato se mi ne shvatamo kada pričamo o Bogu i slobodi vjeroispovjesti.. Jer ljudi nažalost ne traže ono sto je bozje nego svode pitanje slobode na neku samovolju, način da sprevedu neku svouu pravdu i da zadovolje interese.. da se oslobode odgovornosti i obaveza.

Pa i mnogi teolozi jednostrano tumače onaj dio u Mojsijevim knjigama o blagislovima i prokletstvima , kao vječnom čovjekovom izazovu da izbore izmedju dobra i zla. To je onaj dio kad Mojsije poslije 37 godina litanja po pustinji donio opet 10 Bozjih zapovjesti i izazvao narod da izabere "život da žive oni i njihova djeca da izaberu dobro a ne zlo da bi zadobili blagoslove koji su zapisani u Svetom Posmu. Ako ne onda će ih snaći prokletstva, po spisku koji je znatno duži od blagoslova. I sta je Izreael izabrao? Pitamo se? Je li izabrao Boga i zivot? Nažalost nije, a niti je mogao, jer je njihova grešna priroda nije bila slobodna .. da je tada  ili ikad to bilo moguće čovjeku, Hrist nikad ne bi morao se rodi i da ide na krst.

Ja ovime ne negiram slobodu, moja je filozofija filozofija slobode, cijelu sam knjigu posvetio slobodi, slobodi u Hristu kao temeljnom odredjenu ljudske egzistenicije. Ali time nikad nijesam mislio da dovedem u pitanje suverenu i autonomnu volju Bozju koja se ničim ne može ograničiti pa ni našom slobodom..
Jer to sto mi imamo slobodu da izaberemo, Boga ne ograničava, On ostaje slobodan da takodje djeluje u skladu sa svojom slobodom, suvereno i autonomno.. Život demantuje svakog ko priča o nekom kauzalitetu izmedju nas i stvarnosti, izmedju Boga i ovog nakaradnog svijeta
Kako smo navodno mi suvereni gospodari svojih života, da svojim mislima ili kako god kreiramo sopstvenu stvarnost autonomno, da nam biva prema našim izborima i tome slično.. Daleko bilo , hvala Bogu što nije po našim djelima vec po Njegovoj izobilnoj milosti. Svjedoci smo da činimo veoma često upravo ono sto nećemo, da jedno mislimo, drugo govorimo, treće radimo, pa čak i.ono čime se čitavo naše biće buni i cijela naša priroda protivi, upravo to radimo. Jer čovjeka češće pokreću nagoni, navike, zavisnosti, okolnosti i situacije nego sopstvena uvjerenja i volja.. Ako nešto i hoće dobro uraditi njegova pala priroda mu ne da, očajan uviđa da ne može...
Zato danas pisem o suveronoj milosti Bozjoj, da kada i biramo zlo i stranputice da to ne ograničava našeg Gospoda da se smiluje, da nas izbavi iz pogubne i nemoguće situacije i da nas poštedi štetnih posljedice naših "slobodnih" izbora.. Pa i onda kada Njegova milost izgleda kao čin suda, prestanak svake slobode i nemogućnost izbora, ona je bolja od najboljeg ljudskog izbora.

Ako sam u prošlom tekstu pisao o krucijalnoj stvari koju sam shvatio u svojoj zreloj duhovnoj dobi, kako se biju izgubljene bitke i ustaje sa dna, danas pisem o najvažnijoj lelciji koju sam prvo spoznao o Gospodu i iskusio na samom početku moga hoda sa Bogom..To je milost! Ja sam se na medenom mjesecu svom obratio Bogu, baš kada sam spoznao tu milosti Njegovu.
Pisao sam več o tim d­ogadjajima koji su pr­ethodili tom medenom mjesecu kako su se pred mojim očima s­vakodnevno uslišavale Cecine molitve , pa sm­o obezbjedili sredstv­a za naše vjenčanje, ­boravak u ho­telu sa 4 zvjezdice ispao grati­s, pa razne situacije sa kolima i da ne nabrajam.
Sav taj susret sa natrpridnim stvarima, kada čovjek vidi da ono sto je juče molio danas se obistinjuje, i to vrijeme vjenčanja i krupnih promjena koje su se dešavale i koje sam naslućivao, činilo me je vrlo uzbudjenim na nasem medenim mjesecu. Bio sam pun emocija, ­pun nekih razmišljanja o sv­ome životu , sta je bilo i kuda dalje. Neka radost za­ koju još nijesam zna­o, prodirala je u moj­e srce. I onda došao ­je taj dan 18. Oktoba­r 2000. godine, pet d­ana nakon vjenčanja, ­dok je Ceca imala pop­odnevni odmor, ja sam­ čitao 18ti Psalm, ia­ko nisam ništa razumi­o, nešto je je pogadj­alo moju utrobu. Izaš­ao sam iz sobe, uzeo ­štap i neke mamce, da­ odem na obalu da pec­am. Razmišljao o čita­vom mom životu, o Bogu­ i da li postoji? Pom­islih Bože, ja sam sv­ašta radio, bavio se ­raznim nečasnim stvar­ima, išao nekoliko pu­ta u sigurnu smrt, ps­ovao Te, bavio se hor­oskopima, meditacijam­a, gatanjima i drugim­ glupostima... A ti s­amo si mi milost čini­o, nikad mi nije dlak­a sa glave pala, jalo­vio si moje pokušaje ­da nešto ukradem ili ­da se povrijedim...
To kasno popodne na šetalistu od Igala do Hereceg Novog, podignuh pogled iznad­ onog plovka u koga sam zamisljen buljio, u smiraj dana, ­ispred mene mirno more, obrisi Lu­štice i Prevlake, i n­ajednom osjetih kako ­mi se čitav zaliv smije­ši. To nikada neću za­boraviti. Mogao sam v­idjeti lice svoga Zaš­titinika svoga dobrot­vora. Smiješak koji je ­govorio - dobro došao ­mi. Kako me ranije ni­si upoznao? Kako nijesi shvatao, da sam sve to vrijeme­ bio Ja, svaki put ka­d je bila nevolja. Bi­o sam tu i nijesam te o­stavljao..
Sve je u meni uzdrhtalo­, utroba mi se komeša­la, srce potmulo lupalo. Pobjegao sam u ho­telsku sobu, po jakim emocijama. I onda t­o veče dok sam Ceci s­ve ovo pričao, otišli­ smo u malu Crkvicu u­ na vrhu starog grada­ u Herceg Novom. Uhva­tili se za ruke u nek­oj svetoj tišini, u jednom skrovitom ćošku, Cec­a je počela da molila za blagos­love: „Gospode, daj n­a dijete?“. Sišli smo­ niz stepenice, sjeli­ u neki lokal na veli­kom gradskom trgu. I ­ja više nisam mogao d­a izdržim, sve je u m­eni puklo. Krenula je bujica iz mene. Počeo sam ­da plačem, i da plače­m. Jecao sam, ridao. ­Nikad tako. Govorio: „Kako je mog­uće da je On toliko m­ilostiv, kako je mogu­će!!!“. Ta misao o Nj­egovoj milosti, koja ­mi je samo dobrim vra­ćala, koja mi je sve ­oprostila, koja me je cijeli moj život­ čuvala, strpljivo čekala, na zlo mi samo dobrim uzvraćala, ostavljala m­e je bez daha. Plakao­ sam jako na sred gra­dskog trga, ne mareći­ za pogledima, ne mar­eći za sebe. Shvatio sam da postoji nesto što nezasluženo primamo, dobrota koja nadilazi svako poimanje i moje najsmjelija očekivanja i nadanja.
Kada shvataš da prije nego si ti išta i mogao da biraš Neko je tebe izabrao da na tebi pokaže milost i sili njegovog izbavljenja.

Čitava ova teološka dilema o slobodi izbora , možda se najbolje može vidjeti u pitanjima izabranja. Da je najprije On nas izabrao, a ne mi njega u nekoj naprasnoj svojoj mudrosti, znanju ili razumijevanju.
U telogiji je poznat tvz. armenijanski stav koji zastupaju neke tradicionalisticke crkve o ljudskoj slobodnoj volji u spasenju i vjeri u Boga ali postoji i onaj drugi koji zastupaju neke novije teoloske struje koji daje naglasak na Božju suverenost naspram ljudske slobodne volje.
Znam da se ova tema ne odnosi samo na spasenje, već uopste na stvari u životu ali ona se ovdje najslikovitije moze objasniti..
Ono što ja vjerujem da su u pravu i jedni i drugi! Bog je dao ljudima slobodnu volju i mi zaista biramo stvari kako kažu armenijanisti, ali je isto tako Bog suveren i izabire kako kažu drugi (npr kalvinisti). Jer sve su to sam strane istog zlatnika, oboje gledaju na istu stvar, ali je ne vide u cjelosti, već samo jednu njenu stranu-time su obije strane u pravu, ali zapravo nijesu u potpunosti. Čovjek ima slobodnu volju, ali isto također Bog je suveren. Kako mi to možemo shvatiti? Nikako! To naš ljudski um ne može shvatiti, ali problem dolazi kad zbog nemogućnosti ljudskog uma da to shvati čovjek da bi si olakšao počne gledati u samo jednu stranu zbilje,  npr. ako vjeruješ da će Bog nešto učiniti ako je Njegova volja jer je suveren, a ti ne činiš ništa u vezi toga najvjerojatnije se neće niti ništa desiti. No ako pak previše gledaš samo na ljudsku slobodnu volju to te može obeshrabriti da vjeruješ u ono što ti je Bog obećao. Evo recimo primjer: ''U Bibliji piše da ako budeš vjerovao spasit ćeš se ti i tvoj dom!'' A ti imaš recimo u porodici nekog ko je nevjeran. I ti se neko vrijeme za tu osobu moliš i ništa! I onda se obeshrabriš i kažeš: ''Ah, Bog mu je dao slobodnu volju što mu ja mogu ako on neće?!'' I onda više vjeruješ u to da on neće nego u ono što je Bog obećao što je krivo! Jer npr zašto bismo se onda uopše trebali za nekoga moliti za obraćenje ako on ne prihvata Hrista kad bi to bilo samo slobodna volja?! Dakle, ne moramo se niti moliti ako osoba neće Bog će poštivati njegovu slobodnu volju i gotovo! No znamo da nije tako. No što ja vjerujem da se zapravo događa? Prvo - Bog je suveren i što On kaže to će biti (dakle kalvinistički pogled) i Bog je npr. odlučio spasiti tu osobu (umro je za nju), ali ta osoba ima palu narav! E tu leži problem. Padom čovjek je pao na sva tri područja: i duha i duše i tijela. Sve je postalo korumpirano. Dakle, ta osoba recimo svojevoljno odbija Hrista. No ja se pitam da li uistinu svojevoljno, slobodnom voljom?! Pa ja bih rekao da ne! Jer je i njegova volja u padu!!! Volja je korumpirana! Ona dakle nije slobodna! Osoba nije slobodna izabrati pravo i dobro. Mi mislimo da ona odbija, ali zapravo osoba nije slobodna da  prihvati.ili odbije! Zato tu pomaže molitva da se osoba duhovno oslobodi i onda ona slobodnom voljom (sad kad je đavo više ne može zarobljavat) ona sagledava pununu i istinu, prima Duha tj silu da može reći Ne grijehu i prihvatiti Hrista ili ne daj Bože odbija sve to ako je zaista slobodan (armenijanski stav). Dakle, vjerujem da je i jedno i drugo tu uključeno,  ljudska slobodna volja je definitivno dar od Boga i nije ništa loše, ali često ta naša volja baš i nije slobodna (korupirana  grijehom nakon pada) samim time što nije slobodna izabrati dobro pa je treba molitva i oslobodjenje!Jer Bog je u svojoj odluci da čovjek bude spašen, djelotvoran a čovjek u svojoj odluci da bude spašen, posve slobodan. Kako ovo dvoje uskladiti današnja teologija ne daje baš konkretne odgovore, čak mislim ni pokušaje, kao što su npr.Banez i Molina, dva španska teologa. Banez je tvrdio da Bog fizički zahvata čovjeka i tako ga vodi da ostvari Božji spasenjski naum sa samog sebe. Prigovor je bio da Božje fizičko pretpokretanje ili nukanje čovjeka na takvu odluku, okrnjuje čovjekovu slobodu. Sa druge strane Molina je tvrdio da Bog zna sve mogućnosti i svojim (sve)znanjem iz vječnosti i onog sto je bilo, sto je sad i sto će postati, zna za slobodnu čovjekovu odluku,. Teološki prigovor se i ovdje može ukazati na naglašenu slobodu čovjeka nauštrb Boga.

Kao kad bi nas On poz­vao da sa jedne obale­ preplivamo na drugu.­ U punoj neizvjesnost­i da li ćemo mu vjero­vati i hrabro zapliva­ti. Dok se borimo sa ­sobom gledajući zamiš­ljenu tačku naspram s­ebe na drugoj obali r­ijeke života, dok se ­premišljamo u strahu ­i pitamo se hoćemo li­ odmah krenuti u nabu­jalu proljećnu rijeku­ ili ćemo čekati sušn­o ljeto da po plićaku­ pregazimo. Od svega ­toga što se dešava u ­nama će zavisiti isho­d. Nekako nezavisno od­ Boga, ali uz njegovu­ naklonost, uz njegovo ohrabrivanje , dozivanje sa druge strane. Jer nabuj­alu rijeku je moguće ­preplivati sam ako je On ­rekao. Njegov poziv je izvoriste mogućnosti , snage i sile da učinimo spasonosni podvig.
Ko zapliva saznaće za ovo o čemu danas pisem, da zbog.matice nikako ne m­ože baš da dopliva na žel­jeno mjesto, već pod ­uticajem struje i stihija te rijek­e Života isplivava par stotina metara nizvodno. I­ onda dok mi tako isfrustr­irani mislimo da nije­smo ispunili ono što ­nam je zapovjedjeno, u­očavamo na izlazu na ­drugoj strani, upravo Njega , k­oji se smješi i koji ­je izgleda sve vrijem­e i čekao baš tu da isp­livamo. On je uvjek i  a samo početku koji te nuka da udješ u vodu, on je i onaj glas koji te poziva da predješ, ali on je ponajvise na mjestu našeg ishodišta da nas uhvati za ruku i prihvati u svoj zagrljaj. Putanja koju ­smo prošli je nije samo plod naseg izbora, već rezulatnta s­ile Božije i naših za­maha ruku.

Božja volja za čovjeka na ovoj zemlji je da on bude spašen i sva njegova djelotvornost ide u tom smjeru. Međutim, da bi bio spašen, čovjek je potpuno slobodan pri donošenju svojih odluka, da bi iz te slobode mogla proiseći i njegova odgovornost.. Ipak za razliku od čovjeka, Bog zna i sve mogućnosti, odnosno "što bi bilo da je drugačije bilo". Recimo da je umjesto odlaska u trgovinu čovjek ostao kod kuće, da je odlučio čitati knjigu umjesto što je posjetio prijatelja i sl. Za čovjeka postoji uvijek niz mogućnosti, alternativa, Bog ih zna sve i po svojoj velikoj milosti  pod tačno određenim uslovima čovjeku  obezbjedjuje rješenja (mogućnosti) koja bi za njega bila najpovoljnija. Znači, ne prepusta čovjeka posljedicama svojih odluka, ne  dovodi ga u ove ili one opasnosti da bi ga ucjenio, već čovjeku nudi okolnost ili mogućnost da Ga izabere iz ljubavi, kako u bi bio spašen. Pa i sama činjenica sa grijesni čovjek nadja na Boga kojeg nje ni tražio govorili kolika je čudesna milost Bozja, nedokučiva i neshvatljiva čovjekovom umu.. Da takav čovjek koji ni sebeni svoje želje  ne razumije niti sagledava posljedice svojih odluka uspije u svojoj potpunoj slobodi prepoznati i izabrati mogućnost koju mu nudi Bog, može saml Njegova milost i želja da čovjek bude spašen?

P.S. I da.. Na prvom ginekoloskom pregledu Ceci je utvrdjena trudnoća. Na izvjestaju ljekara pisalo je vrijeme začeća - 18.oktobar.. Tada sam se sjetio shvatio - život za život. Emilija je postala Božji odgovor na moj izbor koji sam učinio te večeri u Herceg Novom..

уторак, 20. септембар 2016.

FILOZOFIJA DNA

Postoji jedna vazna faza u svakom duhovnom razvoju, svakako najvažnija, koja nam pokazuje duhovne dubine , kada.doživimo ono izmicanje oslonaca , ja je zovem - filozofija dna. To su oni periodi izostanka podrške od ovoga svijeta i gubitka onog sto nam je bilo važno, kao i kontrole nad sopstvenim životom.. To je faza kada ulazimo  u dubine, kada matica naših života nas obuzme i nosi u jedan novi  svijet. Svijet ispod površine koji do tada nijesmo ni znali da postoji. To je jedna nova dimenzija duse koja se kreće u rasponu od dna naših života do gore u visine iznad nas, do najdalje tačke otkrovenja. Tu se tek sagledava veličina naše duše, veličina nase vjere i veličina našeg Boga.
Tek tada vidiš kolika je zabluda  na kojoj počiva filozofija ovog svijeta - da je za uspjeh i pobjedu potrebna i dovoljna podrška ljudi, močnih ljudi, koju smo očajno tražili i očekivali, zbog koje nijesmo kretali na put nijesmo smjeli u bitku.
Iskusio sam da možes biti na "pravoj strani", možeš imati podršku cijelog stadiona, naklonost kralja, pa i milost Božiju, ali pobjedu ti niko ne može zadobiti, za nju moras da se izboris, samo ti,  i to dolje na borilištu. Sva naklonost Neba te neće sačuvati od bitke, od padova i dna, ona je samo svjedočanstvo da ćeš ustati i na kraju pobjediti. Ništa više ni manje od toga.
Ali za tu pobjedu, moras ući u dubinu, osjetiti strijepnju i drhtanje izmicanja oslonaca , gubitka kontrole, naučiti filozofiju dna.
Pisao sam o tome, moj otac Velimir, kao izvrstan plivač koji je bar 5 ljudi spasio od davljenja, više puta me je savjetovao kako se pliva u brzim rijekama i stajaćim slatkim vodama jezera.. O izazovima koje to plivanje u takvim vodama donosi..Posebno se sjećam tog savjeta kako da postupam u slučaju da me zahvati jaki vir.
"Veoma je važno da ne paničiš i da se opustiš, vir te brzo potopi i spusti do samog dna.. Ako se uspaničiš i počneš grčevito da se praćakaš skrati ti se dah, nagutaš se vode i dolazi do utapanja.." nastavljao bi "Treba da se sabereš i pustiš da te odvede do dna.. Pri dnu vir gubi snagu i potpuno nestaje.. Tada kada osjetiš dno pod nogama samo se odgurni i isplivaćeš na površinu" - govorio bi mi otac..

Naučiš da kada propadaš, kada se cini da gubiš sve, kada si sam i kada je oko tebe svuda mrak, da su to najdragocjeni životni periodi, samo ako ih prihvatiš,  ako ne bježiš nego ih stisneš uza sebe, tada ova filozofija nosi dvostruk blagoslov. Prvo, shvatiš koliko su ti bili dragocjeni prijatelji koji su te do tada podrzavali. A kao drugo shvatiš koliko si jaki da ti zapravo podrška nikad i nije bila potrebana. Vise nema razočaranje, gorčine, samosažaljenja i izgovora jer uvidjaš da postoji nesto cudesno sto se otvara u onoj našoj "maloj snazi" tj očaju kad se osjecas potpuno nemocno. Tada ti se  otvaraju dubine i njene dvije dimenzije leta.. Ne samo da nebo otvara svoje skute i prima te na svoja krila, vec i bezdan razvaljuje svoje žvale ispod tebe - i ti vidiš da zapravo letiš, na nekim novim krilima slobode, bez straha. Jer ne samo Nebo već te i bezdan drži u letu.. Obeshrabruje tvoje suparnike. I ti pobjedjuješ.
Tek kad dodjes i upoznas svoje granice, na njima pocinjes da upoznajes Boga i Njegovu bezgranicnu moc.
Sve ono sto ti je uzeto, je bilo samo teret koji te vuklo na dno, držalo za tlo. Sve sto si izgubio je zapravo bila tvoja priprema za let. Jedino sto covjek istinski posjeduje su njegovi izazovi, nevolje i stradanje. To je jedino “imanje” koje mu niko neće oteti. Ali bezumnici neće filozofiju dna, filozofiju krsta, ne žele ove.dubine i njegovo “bogatstvo” da prihvate. Oni odbacuju taj svoj krst, počinju sa se grčevito bore sa virovima i maticama života, gube se, dave i ginu.. Oni trajno ostaju u stvarnoj bijedi i siromaštvu, vezani za ovu zemlju koja nestaje, lutajući po njenim pustarama beznadežno, za fatamorganma ovoga svijeta, za nečim “ljepšim” što nikad nije bilo, niti će moći steći, odnosno održati.
A Isus na poziva u duboku vodu, kada se nogom odvajamo od tla i prepustamo vodi da nas vodi. Psalmi nas uče da najveća slava i najdublji duhovni uvidi i razumijevanje onog što se dešava u nama i oko nas, otpočninje uvjek sa beznadjem, dnom i jadanjem a završavaju vjerom, hvalom i slavom Bogu kom je sve moguće.
Čeličenje, odnosno kaljenje je proces u kom se neki topljivi materijal dovodi do tačke usijanja, pa se onda naglo hladi u vodi. Pa se onda sve to iznova i iznova ponavlja, materijal se pregrijeva, pa hladi, sve dok ne dobije potrebnu čvrstinu i sjaj. Postaje moćno oružje.
I od tada, zaista mi je bolje medju nevoljnima i žalosnima, nego da sam na prijemima u dvoru i najvećoj slavi i gozbi!!! Tu sam medju svojima. Na dnu.
Jer zna Gospod , kao i svaki moreplovac ili ribolovac, dvije stvari: Prvo, da je na dnu potpuno mirna i čista voda, na dnu je tiho, koju ne pokreću i zamućuju povrsinske struje i stihije, ne uzburkavaju i buče olujni vjetrovi sa sjevera, niti je pogadjaju plime i osjeke ovoga svijeta. I drugo, na dnu se hrane ali i love krupe ribe. Bog je zainteresovan za kapitalan ulov ne neke kedere koji se pracakaju po glibežu pličaka.
Zato onaj Očinski savjet sa početka.priče: Kada te virovi života dohvate i povuku na dno! Ne boj se i ne paniči. To te samo vodi na sigurno mjesto, na dno, jer je tamo čvrsti oslonac za one koji vjeruju! Tada možes da se odgurneš u duhovne visine..

Po motivu Mudre izreke "Bolje je ići u kuću gdje je žalost nego gdje je gozba, jer je onde kraj svakog čovjeka, i ko je živ, slaže u srce svoje. Bolja je žalost nego smijeh, jer kad je lice neveselo, srce postaje bolje. Srce je mudrih ljudi u kući gdje je žalost, a srce bezumnih u kući gdje veselje."