уторак, 06. децембар 2016.

Sava Nemanjić je u svom Zakonopravilu priznavao prevlast rimskih papa


U ovom čudnom vremenu, kada se pojedini crkveni velikodostojnici uključuju u pojedine političke kampanje, kada se stavljaju razne ideološke zabrane, pa se pripadanje jednoj vjeroispovjesti, stavlja u politički kontekst evroatlanskih integracija, tačnije antinatovske, a od skoro i antievropske ili proruske kampanje, treba znati jednu važnu istorijsku činjenicu : Sava Nemanjić, pod čijim imenom nastupaju pomenute strukture, u svom Zakonopravilu je preuzimao određene zapadnohriščankse kanone i i priznavao prvenstvo rimskim biskupima i papama.

Svakako, većina istoričara, sa pravom, u prvi plan ističu značaj Savinog Zakonopravila za srednjovjekovnu Rašku, ali i za Bugarsku i Rusiju, naročito zbog njegove teroije simfonije koju je doslijedno pretočio u zakone. Naime, za razliku od bugarske i ruske crkve, u svoj Nomokanon Sava nije uključio niti jedan rad iz kanonskih vizantijskih izvora koji su u to vrijeme priznavali ili favorizovali unitarnu vizantijsku ideologiju cezaropapizma odnosno teoriju istočnog papizma. Time je Sava odlučno stao na teren diarhičke teorije simfonije između države i crkve. Međutim, ta ista većina istoričara (iz jasnih političkih razloga) u zasjenak baca sve one djelove Krmčije , koji prećutno ili eksplicitno priznaju prvenstvo rimskih papa na našim prostorima.

Naime, u zborniku crkvenih zakona, koje je Sava duži niz godina priređivao, mnogo prije njegovog proglašenja za episkopa, u manastiru Hilandar (1219. godine), navodi sljedeće: „Da Sv. Apostolskoj stolici rimskoj pripada pravo nadzora u svim zemljama i gradovima nekadašnjeg Ilirika“.I u Hilandarskom tipiku, Sava je ostao dosljedan. U tome su ga slijedili i vladari iz dinastije Nemanjića, svi prije cara Dušana. Naročito njegov brat Stefan Prvovjenčani koji je i dobio krunu od rimskog pape. Za takav stav Nemanjića ima više razloga, ali to bi bila posebna tema...

Sergie Troicki, jedan od protagonista svetosavske ideologije, u svojoj studiji o Krmčiji ipak korektno prepoznaje niz strogih intervencija Save prilikom preuzimanja nekih poznatih kanonskih dijela, gdje on konskeventno izbacuje u nizu čllanova sve one odredbe koje bi išle u korist istočnog papizma...Ali ono što, takođe, možemo vidjeti da sa druge strane, autor, kada preuzima recimo osnovni tekst Aristinovog sinopsisa ili poslanicu episkopa Petra Antiohijskog i Lava Bugarskog protiv Latina, u kojem je pisalo da prvenstvo nikad nije pripadalo rimskom papi... Upravo taj dio Sava izostavlja, a u Krmčiju unosi ostatak ovih kanonskih djela.Takođe, u kanonskom dijelu su navedeni kanoni Vaseljenskog sabora (II,3; IV, 28;VI,36) koji expessis verbis dodjeluju carigradskom patrijarhu ne prvo, nego drugo mjesto, poslije rimskog pape, kao i niz odredaba Kartagenskog sabora koje su na istom fonu...

Tako, ne samo po onom sto piše nego i po onom sto preskače, jasno je da Sava nije osporavao prvenstvo rimskim biskupima, naročito nije to prvenstvo davao Carigradu, iako je poznato je je to period nakon šizme 1054. godine.Sava zastupao ravnopravnost pet patrijarha: Zastupao je teoriju o ravnopravnosti pet patrijarha, slično tome kao što kod čovjeka postoje samo pet čula, čime se prezumira ravnopravnost patrijarha.
Interesantno je da je prva Krmčija, prema nekim autorima, sadržavala i jednu molitvu o prvenstvu apostola Petra kako ga je shvatao Sava. Neki ruski teolozi su zaključili da se to protivi učenju Istočne crkve, po kojoj se Isusove riječi (upućene apostolu Petru) odnose na Petrovu vjeru, a nipošto na njega kao osobu.

I šta je bilo sa tom molitvom Svetog Save? U izdanju Krmčije objavljenom 1305. godine list sa molitvom je izostavljen!? Katolički teolozi pišu da je to učinjeno po nagovoru iz Moskve, „trećeg Rima“.
Izbalansiran stav Save Nemanjića: U svakom slučaju, istina ili ne, jedno je sigurno da Sava ipak imao daleko izbalansiraniji stav prema Rimu, u odnosu na mnoge današnje ostrašćene protagoniste navodnog “svetosavlja”, koji koriste podjele u hrišćanstvu na najbjedniji način i Hristovu vjeru kao najdelikatnije ljudsko osjećanje i zloupotrebljavaju zarad nekih dnevno političkih ili vlastohlepnih interesa..
Nema u Krmčiji ono što bi voljeli neki savremeni promoteri svetosavske ksenofobične antizapadne ideologije, koji mnogi poznavaoci i naučnici sa pravom definišu ne kao vjeru već kao “sofisticiranu intelektualnu konstrukciju“ koja ima obilježja sakralizacije nacije i nacionalizacije religije, koja postavlja pravoslavlje u središte srpskog nacionalizma, zatvarajući tako prolaz nesrbima i nepravoslavnima (naročito Zapadu) u srpsku političku sferu. Ali ima i ozbiljnih srpskih autora (nažalost i dalje mali broj) koji izbjegavaju riječ svetosavlje za opisivanje ove ideologije, zato što realno ona „nema neposrednu vezu sa imenom i djelom Save Nemanjića”, pa kako vidimo ni sa njegovim najznačajnom državno-crkvenom konstitucijom.

savaSvetog Savu poštuju u Katoličkoj crkvi: Svetog Savu, treba reći za neupućene, cijene i poštuju u Katoličkoj crkvi, naročito Česi i Slovaci, pa i u nekim crkvma u balkanskim zemljama. Kako je to moguće? Zato što nije Sava = Svetosavlje. Po mom mišljenju, Sava je, za razliku od nekih danas svetosavskih crkvenih velikodostojnika, znao da realno sagleda svoj savremeni društveno politički ambijent i da kao sveštenik mudro implementira jevandjelje u tadašnjem društvenom kontekstu, kao što su to uspjeli Sv. Ćirilo I Metodije i njihovi učenici. Znao je Sava, a te principe mogu se prepoznati i u našem Barskom Ljetopisu iz polovine 12. vijeka, nešto što očigledno ne znaju ili neće da znaju svetosavski vjerski nacionalisti, da su ove naše zemlje vazda bile na međama izmedju Istoka i Zapada.

Neko ko u duhovnom, pa i ideološkom smislu, hoće da gradi crkvu i državu i da ispravno vodi narod u integracionim i reformskim procesima, slikovito kao što kapetan krmari brodom (po čemu je i Savino zakonopravilo dobilo ime od ruskih redaktora - Krmčija), treba da uzme najbolje od oba svijeta, da zna taj balkanski paradoks da smo mi Zapad Istoku, a Istok Zapadu. Jer nekim proviđenjem, upravo ovdje, međe staviše Istok i Zapad, preko naših dvorišta i kuća. Zato nema vođe i nema pastira dobrog za nas, koji zna da cijeni i Istok i Zapad, a ne da ih negira ili odbacuje.. .Da treba da drži dovoljno blizu oba svijeta iz poštovanja, a opet dovoljno daleko da bi ostao svoj i unikatan.. Da bude Zapad Istoku, kad god je to mudro i bezbjedno, a Istok Zapadu kad god je to korisno i dobro...

U protivnom, to više neće biti Krmčija hrišćanske vjere koja miri spaja, već najobičnija nacionalistička ideologija koja dijeli crkvu, državu krčmi, a ljude etiketira i prebrojava, sve dok ne bukne neki novi rat, rat Istoka i Zapada...

недеља, 04. децембар 2016.

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.".
Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca.
Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni.

Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz Gorskog vijenca. Ovo vrijeme ne zna ni za Vuka  Mićunović niti za Vuka Mandušića. Njegov bi džeferdar ostao da visi u vazduhu, a njegov bi pucanj jedino kao rikošet mogao da posluži u samoranjavanju ili kakvom bratoubilaštvu. Svakako ništa herojsko i nista vrijedno pijeteta i pjesme, ništa vrijedno života i bitke, već samo kakva sramota ili donkihotovska poruga prema današnjim borcima. Smijesno izgledaju onako obučeni i opremljeni, bez svoga rata i jasnog neprijatelja, bez svoje pobjede i podviga, kako mašu u prazno na pustima ulicama, bez službe ili časti..

Ali u kaubojskoj poetici moga oca ove Njegoševe su riječi za života imale smisla. On im je zapravi davao neki smisao, svojim poukama, svojim pripovjedima, svojim bitkama za pravdu, principe i istinu... Njegova vjera u pravednu borbu, ne tamo negdje u nebeskim prostranstvima, nego tu ovdje na zemlji, nosila je poruku i poziv da ne bježimo kao kukavice pred neprijateljima, nego da se borimo za slobodu i branimo svoju porodicu, svoje prijatekje, svoju zemlju. Vjerovao je da te neke junake čeka vječna slava i da će o njima pokoljenja pričati najljepše priče i njihovo ime sačuvati od zaborava a njihova borba postati  pouka mladjim narastajima za koje vrijednosti se treba boriti i polagati svoje živote.

Pa eto i ja sada, postujucu njegovu vjeru, pričam ovu priču o svome ocu, da ga otrgnem od zaborava i da njegovu borbu otrgnem od besmisla sa kojim se i sam negdje suocavam u godinama kada sam i ja otac i kada ja nesto poucavam svoju djecu. Jer Velimir, a zvali su ga Ljolja a ja uvjek i iskucivo tata, jeste za mane bio heroj, junak moje mladosti, pomalo tragičan ali svakako vitez.. Stitio nas je od nepravednih i nasilnih nastavnika i od opasnih momaka iz kvarta. Sjecam se jednom je pojurio tu bandu iz kvarta id koje sko svi. strecali, jer su me napali i davili. Vidio sam kako žestiki tipovi gube hrabrost pred vatrom iz njegovih očiju pred gnevoj jednog nesutrasivog oca. Mozda sam nasljedio neke i mane od njega ali je mi ostalo da se ne bojim fukara...

Medjutim, sada kada se prisjećam njegovog zivota ipak mogu reci da je skupo platio  svoje strasti, uvjerenja i borbu za pravdu. Veoma sposobam i stručan , gubio je bitke na poslu sa prefriganim i lijenjim kolegama. Zbog nekih uvlakača i poltrona izmicale su mu zaslužena unapredjenja a u onda u prepirkama bio bi nadmudren i nadigran od lažljivica i alapača. Sve je to tesko podnosio. On koji je svakom istinu imao hrabrosti da kaže u oči, i sto je tu istinu i njene visoke standarde živio, ipak je sa godinama tu istinu živio sa sve manje žara i sve teže, ali ju je živio do zadnjeg dana. Pomislim, šta je čovjek, nego jedan prasak vr­emena u sred vječnost­i, kao kamen bačen na sre­d jezera što stvara o­ne talase, poput konc­entricnih krugova, ko­ji se uzdizu pa tonu,­ i opet se podiza pa ­padaju... Pa je život sav u nekim ­oscilacijama, sezonam­a i ritmu... Svi njegovi naponi i uzlet kao da donesu jos veće osjeke i pad. Dodje vrijeme smijeha, uspijeha i radosti, kad je sve u nama kao bujica, poviše­ne emocije i sve ima ukus i miris a zatim kao da sve k­rene nizbrdo, nastanu­ dani žalosti, nerazumjevanja, odbačenosti i loših ­osjecanja. I tako sto se ­vise ti krugovi odmiču od centra­ sve više slabe, sve je manje ushićenja ali i razočarenja dok  na ­kraju ne nestanu i ne utope se u veliko plavetnilo u mirno jezero Univerzuma...­ I sve utihne.

Tu noć kada je moj otac odlazio sa ovog svijeta, u crkvi sam se žusto molio Bogu za njegovu dušu. Stigao sam mu doći do postelje, poljubiti i reći : Tata, ja te volim i Bog te voli... Držao me je snazno za ruku, osmjehujući mi se, povlacio me k sebi, kao da je tonuo u onaj krevet, odlazio je u ono Veliko plavetnilo.. I poslije samo nepuna dva sata, zazvonio mi je telefon, dok sam spavao, majka mi je javila da je umro. Pocela je nekako da mi se pravsa , sva zbunjena da je samo trenula u san sjedeci pored njega a on je iskoristio taj momenat i otisao...

To veče je mjesecina bila tako jaka kao da je svitalo.  Nijesam mogao zaspati , sto od jake mjesecine, sto zbog uzbudjenja od teskog stanja u kojem sam oca ostavio u bolnici sto zbog tako glasnog laveža pasa kojeg ne pamtim... I ja sam takodje samo trenuo kao majka, i poslije samo deset minuta sna zazvonio je telefon.

Kada sam istrčao iz kuće, nastao je šok, predivna i bljestava noć , neka srebrna prasina je padala sa neba, a u mojem dvoristu je bilo krdo divljih konja! Oni psi jadni i preplaseni nijesu prestajali da laju. Pomislih: Oh Gospode, je li ovo neki znak? Ako sada ugledam tri bjela konja , znaću da si ove konje poslao da mi javis za tatu. Da mi jevis za njegovu dusu..
Podigoh ruke i povikah jako; Oj oj oj i.zapljeskah rukama da otjeram te konje.. I on sa svih strana iz  mog velioog dvorista poceše da bjeze polako.. Sjedih u auto i krenuh, kad izadjih na ulicu.ispod kuće ispred mene prizor koji me je presjeka. Tri bijela konja su lagano trcala ispred auto. Krenuše mi suze.. Znao sam da je Gospod uslisio mooju molitvu, da je moj je tata otisao u vjecnost, otisao kod Gospoda!

Jer postoje ljudi koji ostave trag, čiji podvig napravi ožiljak u kupoli vremana. Nakon kojih Svemir ne ostane isti, nego se u tom procjepu vremena upali jedna svjetlost, koju mi zovemo zvijezda. Sve sto znam o Hristu je da za nebo i vječni plamen treba nesto vise od­ Božije pravde i milo­sti - potreban je na­š Amin. Potreban je aktivan, vanvremenski i svakodnevni­ odgovor na Bozji spasonosni podvig Krsta i Njegov ustanak duha. Ko ne doživi porugu pravde radi, ko nije uzeo svoj krst, ko nije doživio osporavanje i odbacivanje i poraz u ovome vijeku, taj neće poznati vječnoga života. .

Danas shvatih da te rijeci "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi." koje stoje mom roditeljskom domu,  tek u Hristu dobije istinski smisao. Jer slava ljudska je za neko vrijeme, a slava Gospodnja blista vječno! Kakvo može biti "blago" covjeku od kjudske slave ako van groba nema nista ako nije u duša u otusla u krlo Gospodnje u vjecnom bivstvovanju i prisutnost Bozjoj, u vječno zajedništvu sa svojim tvorecem, u Nebeskom Jerusalimu, satkanom i sazidanom od naših proslavljenih tijela u koje ćemo se kao sinovi Bozji obući, kao carsko sveštenstvo, izabrani rod.

Samo rijeci vjecnoga zivota u Hristu Isusu.plamte kao vječna zublja. Kao putikaz , kao poziv i saznanje da ko ne pogine prije smrti neće ni živjeti poslije života. U kome svaki poraz i sramota u ovome izopacenom svijetu, koju pretrpismo pravde i istine radi je veliki uspjeh i vječna slava u Njegovome Carstvu.

петак, 02. децембар 2016.

Novo vino

Kad se zatvore jedna vrata, Bog otvara druga.
Medjutim, to nikad nije jednovremeno. Postoji jedan procjep, jedan vakum, jedna pustinja kroz koju se mora proći. Te dionice su strašne, moraš ih sam proći , po vjeri, samo srcem mozes upaliti neke baklje da osvjetlis stazice i pratiš znakove, na nebeskim mapama. Taj prazan prostor je mjesto pročišćenja, mjesto gdje se moraš osloboditi proslosti, strahova, sjecanja, gorcine i gnjeva, isprazniti svoju čašu do dna, da bi mogla primiti novo vino. Staro mora proci, umrijeti i sahraniti, da bi novo moglo da se desi, prihvati i zivi.
I samo ako i kada se u nama sve stiša, kada svi glasovi proslosti utihnu, a sjecanja izgube silu i kada sva nasa razumjevanja i ocekivanja prestanu, negdje tu odmah pored nas, kao da je sve vrijeme i bilo tu, i cekalo na nas, ugledacemo nove kapije odskrinute, u koje mozemo uci, novi, mirni i cisti.. I to je ono pravo, od Gospoda. Jer novo vino se sipa u nove mjehove.