недеља, 25. јун 2017.

Samoljublje korijen idolopoklonstva

Samoljublje je korijen svakog idolopoklonstva. Egoisti Bog ne može da pomogne ili da mu progovori i dovede ga do pokajanja, ozdravljenja i spasenja. Jer i kada Bog pokuša da samoljupcu objavi neku veliku istinu o grijehu, nepravdi i sebičluku, ovaj to doživljava kao snažnu "proročku" objavu protiv nevaljalog svijeta koji je "nepravedan" prema njemu. Pa osokoljen naprasnom istinom pun 'svetog gnjeva" raspaljuje zapaljive osude po svojim bližnjima i njihovoj sebičnosti i nepravdi koju mu čine, dijeli moralne pridike, propovjeda i dijeli savjete. Trajno zaslijepljen samoljubljem ne vidi da je ta riječ prvenstcrno za njega, ostaje daleko od pokajanja, individualnog preobražaja i razvoja.

понедељак, 19. јун 2017.

Ljubav i emocionalna zavisnost

U ovom vremenu sveopšte nesigurnosti i lažne slobode, ljubav se sve više izjednačava sa nekom emocionalnom zavisnošću od druge osobe. Pa je ljubav navodno onda kada se u prisustvu "voljene osobe" osjećaš voljeno, sigurno, smireno, uzbudjeno, srećno, vrijedno, jako i sl. Sa njom samo lijepe emocija a bez nje si opet slab, nesiguran i nesrećan. Pa umjesto da voliš ti postaješ posesivan, zavidan, ljubomoran i u stanju da učiniš svakakvu pakost i zlo samo da ponovo imaš, zadržiš ili vratiš to nešto što te je emocionalno zadovoljavalo ili ti imponovalo. Nema to veze sa ljubavlju, kao što se ni prema drogi ne može gajiti ljubav već je u pitanju najobičnija zavisnost. Umjesto davanja počinju ispostavljanja zahtjeva drugoj strani, stalna očekivanja i uslovi samo da bi se zadovoljila svoja emocionalna potreba.
Ljubav ako je ima, postoji sama po sebi, njoj ne treba satisfakcija, zadovoljenje ili protivusluga da bi se ostvarila, ona je slobodna i oslobađa u njoj se može živjeti srećno. Jer ona i gleda i traži puteve kako da usreći drugu stranu a ne samo sebe i svoju ličnu korist, sigurnost ili sreću. Jer njena sreća uključuje i podrazumjeva sreću i dobrobit druge strane, pa makar to značilo da pustiš voljenu osobu od sebe zauvjek, kao pticu iz kaveza. To je ljubav.

субота, 29. април 2017.

Znak Jonin

"Naraštaj ovaj naraštaj je opak. Znak traži, ali mu se znak neće dati, doli znak Jonin. Doista, kao što je Jona bio znak Ninivljanima, tako će biti i Sin čovjeciji ovomu naraštaju."
Kako moćno zvuče Isusove riječi iz Jevandjelja po Luki, o "Joninom znaku", danas u ovoj našoj podjeljenoj Crnoj Gori, u pravoslavnoj crkvi koja se zaplela u nacionalizam i etnofiletizam.

Kakav je to "znak Jonin" koji može biti Bozji znak ovom pravolsavno naraštaju na pocetku 21.vijeka? Jona je jedan od starozavjetnih proroka, koji je u 8. vijeku prije Hrista, od Boga dobio nesvakidašnji zadatak,: trebao je iz okupiranog Izraela otići u neprijateljsku Ninivu, prijestolnicu tada najmoćnijeg Asirskog carstva i najveći  grad tadašnjeg svijeta, i najaviti propast grada. Jona se odmah  probao izvući od ovog zadatka, i počeo svoje bjekstvo od Boga. Pobjegao je potpuno u suprotnu stranu svijeta, otisnuo se na more, dozivio brodolom, da ga velika riba progura i izbaci na obalu. I onda tek u krajnjem ocaju, prihvata zadatak i završava  na ulicama Ninive, među ljudima koje nije volio i prema kojima je gajio snažne predrasude i netrpeljivost. Nevoljno je prenosio poruku koju je dobio od Boga:
"Još četrdeset dana i Niniva će biti razorena!"- je sve što je kroz stisnute zube izgovorio. Nakon toga je otišao izvan grada, sjeo na proplanak i očekivao rasplet, potajno se nadajući da Ninevljani neće poslušati i da će sa uzivanjeg gledati njihovo unistenje. Dok je čekao, dogodile su se dvije stvari: Neočekivano, i na tako šturu propovijed Ninivljani su se pokajali zbog svojih grijeha. Povjerovali su Bogu, i proglasili post kao izraz svog pokajanja. Bog im se smilovao i poštedio grad. Spašeno je oko 120 000 života.

Jonin skriveni motiv Bog konačno otkriva na kraju 4. poglavlja Knjige. Štoviše, doznajemo i da se Jona posvađao s Bogom već kad je prvi put primio zapovijest. “Ah, Jahve, nisam li ja to slutio dok još u svojoj zemlji bijah? Zato sam htio prije pobjeći u Taršiš; jer znao sam da si ti Bog milostiv i milosrdan, spor na gnjev i bogat milosrđem i da se nad nesrećom brzo sažališ. Sada, Jahve, uzmi moj život, jer mi je bolje umrijeti nego živjeti” (4, 2-3).
Jona pada u depresiju i ocaj jer priželjkuje uništenje Ninivljana,
svojih neprijatelja – koje bismo danas nazvali genocidom (istragom poturica). Ali prije nego što ga počnemo osuđivati, pokušajmo shvatiti povijesni kontekst. Asirci su bili surovi i opasni kolonizatori, tražili su danak i nametali svoju politiku. Kad su ratovali, bili su na lošem glasu jer su nepotrebno mučili zarobljenike: nabijali su ih na kolac i derali im kožu . Jedan kralj se hvalio kako je spalio cijeli grad pun pobunjenih vazala. Izrael je u vrijeme Jone već postao žrtva asirske surovosti. Izbrisan je s karte, a njegovi su stanovnici bili ili pobijeni, ili protjerani, što je dovelo do propasti Sjevernog Kraljevstva. Misija proroka Jone, je "izdajnicka' jer je donijela je milost Ninivljanima, a propast Izraelcima.

Zato se Jona naljutio jer se nije dogodila predstava kojoj se tako veselio – nije vidio uništenje svojih neprijatelja. Kako sam veli: slutio je još na početku da bi se Bog mogao smilovati narodu kojeg je on prezirao. Kako bi ga izliječio od zlovolje, Bog je dao da mu  iznikne bršljen. Tako  je Jona mogao čekati eventualnu propast Ninive u ugodnoj sjeni. No sljedeći je dan Bog dopustio da bršljan usahne, sunce uprži i zapuše vruć vjetar koji je Joni palio glavu. Jona je poželio umrijeti: niti je Niniva uništena, a novi mu je  "kućni ljubimac" usahnuo na rukama.

Upravo tada ga Bog pita: srdiš li se s pravom zbog bršljana? Jona poput razmaženog tinejdzera odgovra 's pravom sam ljut nasmrt!' Konačno ga Bog suočava s istinom: "Tebi je žao bršljana oko kojega se nisi trudio, nego je u jednu noć nikao i u jednu noć usahnuo. A meni da ne bude žao Ninive, grada velikoga, u kojem ima više od sto i dvadeset hiljada ljudi koji ne znaju razlikovati desno i lijevo. Jona je imao ozbiljan defekt na svojoj  tablici vrijednosti!  Na njoj  je bršljan bio značajno važniji  od ljudi, a njegov nacionalizam važniji od Božje milosti prema svim ljudima.

Bogu našem  je stalo da svi narodi vide njegov blagoslov. Jona Ninivljane nije gledao Božjim očima i trebao je značajnu korekciju duhovnog vida i percepcije. Mi i danasnja Crkva trebamo učiti na tom primjeru i razmisliti kad želimo prizivati Boga samo za sebe i svoje sunarodnike ili smo pozvani na jednu uzvisenu, univerzalnu, nadnacionalnu i nadpolitičnu misiju spasavanja ljudskih duša.

Crkva ne smije nalaziti nikakav izgovor ili primjer nasilja u Bibliji ili izmisljati nekakve mitove i posebno ne ih koristiti kao opravdanje za vjersku i nacionalnu mržnju i nasilje prema ljudima, pa makar oni bili neprijatelji njihovog naroda, kao sto su bili Aisrci bili prema prema Izrealu, Bozjem narodu, jedinom koji se tako moze nazvati u etnickom smislu. Svi hriscani su po vjeri u Hrista , nazvani Bozjim narodom i kaleme se na ovu Maslinu, na Izreal. Nema vise drugih nacija i narodnosti, ni Grka ni Jevreja,  svi smo jedno u Isusu Hristu.

To je znak Jonin, to je znak Hristov, koji On prizeljkuje u Crnoj Gori i na cijelom Balkanu. Nema većeg znaka, ni čuda za ovaj narastaj koji trazi znakove i cudesa od Boga, osim ovoga da srpska ili crnogorska pravoslavna crkva sluzi onom drugom narodu ili hrvatima, bosnjacima, albamcima i romima svakom drugom narodu koji zivi u nasoj  Drzavi, u milosti i ljubavi Bozjoj.

Ova prorocka knjiga o Joni, kroz vjekove nas uči da “i najbolji ljudi i vjernici mogu itekako zavaravati i upasti u ovaj sektaski duh etnofiletizma, nacionalizma i da zaborave na primarnu misiju crkve Hristove... Jona nas uči da svatko mora igrati aktivnu ulogu u vlastitom postojanju i nastojati otkriti istinu o vlastitoj motivaciji i promovisanju pravde, čak i kad je to pogubno po njega ili njegov narod” (Angel 1995, 66). Milost Bozja je nedokuciva, to je suvereni dar i izraz autonomne volje Bozje, koje moze nrkad izgledati kao nepravda ili izdaja, ali Bog ne razmislja kao mi, Njegovi su putevi daleko iznad nasih puteva i Njegova pravda daleko iznad nase. On ne bira strane u nasim ideoloskim, politickim i nacionalnim sukobima i ratovima. Njegova milost može spustiti čak i na tlačitelje (De La Torre 2007, ix). On želi ostvariti odnos s cijelim čovječanstvom.

Tako se može stvoriti važna polazna tačka za mukotrpni zadatak Crkvve , u procesu iscjeljenja i izmirenja etnickih gruoa i naroda (reconciliation)
U toj  procesu Crkva mora da prednjači a ne da bude glavni gemerator podjela i sukoba na nacionalnoj osnovi kao.sto je ovdje bio slucaj zadnjih decenija.
To je "Znak Jonin" koji bi najbolje objasnio rijecima kojima se u pismu vladika Hercegovacki Grigorije obratio svojim arhijerejima SPC: "Kad se podsjetim svih naših služenja nacijama, ideologijama i ljudima, skrivanja iza ideje srpstva, svetosavlja, nacionalne crkve, “čuvarke narodnog bića” itd. kojim izrazima se branimo od navodnih “nesvetosavskih” i kojekakvih drugih uticaja, a u stvari u licima episkopa projavljujemo nespremnost i nesposobnost za pastirske izazove vremena u kome nas je Bog postavio za pastire slovesnoga stada. Projavljujemo vidljivu nesposobnost da budemo Crkva."

Kad bi crkva danas postala "izdajnikom" svojih nacionalnih interesa i pocela da sluzi drugim neprijateljskim narodima sa kojima djelimo prostor zivljenja i u kojima narastaju etnicke.tenzije, to bi bio "znak" da su zaista Sluge Boga Svevisnjega, da ih je Hrist poslao u spasonosnu sluzbu. Tada bi se.desilo.cudo, tada bi im ljudi zaista povjerovali i desilo bi se isceljenje naroda i nasih odnosa. Dosao bi mir i prosperitet , toliko dugo ocekivan na Balkanu.