четвртак, 30. јул 2015.

BEZUSLOVNA LJUBAV: Samo me Ti možeš voljeti!

Kada čovjek malo vidi svijeta i upozna život shvati da ne postoji ništa dragocenije, uzvišenije i veličanstvenije od LJUBAVI, i to one koja BEZUSLOVNA, koja ne kontroliše, koja se ne nadima, koja ne zakera, koja ne ucjenjuje, ne osuđuje i ne mjeri dato tražeći uzajamnost u davanju..
Shvatiš da samo BEZUSLOVNA LJUBAV oslobadja, oporavlja, iscjeljuje, oprasta, pročišćuje.. A eto pročitah mnogo knjiga ali ne upoznah nauke, teorije, filozofije i religije koja može da da dosegne takvu slavu BEZUVJETNE LJUBAVI, osim čovjeka Isusa Hrista, pravednika, raspetog na krstu Golgote
Samo Isus Hrist, Sin Božji, dok stoji ponižen, razgolićen, isprebijan i raspet za naše grijehe i govori "Svršeno je (djelo spasenja).. Oprosti im Oče.." je jedina istinska objava te slavne Bezuslovne Očeve Ljubavi koja prihvata svoju djecu bez ikakvih ograda i objašnjenja.
Zato samo takvoj ću se BEZUSLOVNOJ LJUBAVI klanjati, slaviti i reći "Ti si moj Bog! Tebe ću slaviti.. Tebi ću se uvjek vraćati, kao što i nevaljalo dijete zna da ga brižna majka voli uprkos svemu što je učinilo i zato joj ipak hrli u zagrljaj jer negdje u dnu srca zna da ga ona neće odbaciti.."
Slava Tebi Gospode za nepojmljivu i neshvatljivu ljubav koja ne postavlja uslove! Samo ću pred Tobom svoja koljena saviti, samo se Tebi klanjati, jer samo Ti možeš moju dušu spasiti i samo me Ti možeš voljeti..!

Destruktivna faza stvaralaštva

Postoji jedna destruktivna faza svakog stvaralaštva. Čak opasna. Uglavnom je početna. Kada se mora krčiti da bi se sijalo ili rušiti da bi se nešto gradilo.
Porodični prijatelj Milovan od koga sam kupio kamenu kuću u kojoj sada živim mi je pred očima uvjek kad o ovome mislim. On je izgubio pola svoje šake gradeći ovu kuću. Temelje su otimali od stijena dinamitom, a materijal za gradnju su vadili iz malog majdana kamana koji je iznad naše kuće. Pretpostavljam da je bila brutalna borba sa ljutim kamenom. U jednom od takvih miniranja, kada su "kopali" (navodno, jer tu nema 3 cm zemlje) septičku jamu ispod kuće, dinamit mu je ekslodirao u rukama... Danas kad neko prolazi pored naše kuće, može da pomisli kako je sve to lijepo izgradjeno, ogromna kamena podzida, ravan plac, kako su zidovi moćni i snažni, skoro metar debeli, ne može ni da zamisli koliko je bilo najprije rušenja i eksplozija , pa i krvi, da bi se uopšte stiglo do faze da se zida...
Ovo sve govorim što sam u svom stvaralaštvu , u pokušaju da pišem o Bogu , dolazio u sukob sa raznim dogmama, mitovima i stereotipima i konflikt sa nekim institucijama, tada prepoznavao sebe kao nekog rušitelja, negativnog kritizera. Stalno me je djavo osudjivao pokazujući mi na "dinamit" u mojoj ruci, i katkad rugao na "bespotrebne" žrtve koje mi je to miniranje donosilo. Kao da sam mogao čuti taj podrugljivi glas, koji mi se sprda da sebi uzimam za pravo da nešto stvaram a ispadalo je da samo rušim i rušim i to ono "kamenje koje je tu hiljdama godina stajalo"..
Ali dolazi vrijeme, vjerujem, kada će se otvoriti polje , ta krčevina, na kojoj će se moći početi sijati, i graditi dobar temelj i vaditi čvsrta gradja od koje će se moći graditi dom za našu djecu. Pa tek kada kuća bude završena, sredjena i domaćin bude u njoj, svoj na svome, znaće se da je sve ono rušenje i destrukcija imala smisla, da se svaka žrtva isplatila i napor urodio plodom i da stvaralaštvo nosi silu koja ruši staro da bi na tome niklo nešto novo, bolje i blagosovljenije.

среда, 29. јул 2015.

Dno je čvrst oslonac za one koji vjeruju

Moj otac Velimir, kao izvrstan plivač koji je bar 5 ljudi spasio od davljenja, više puta me je savjetovao kako se pliva u brzim rijekama i stajaćim slatkim vodama jezera.. O izazovima koje to plivanje u takvim vodama donosi..Posebno se sjećam tog savjeta kako da postupam u slučaju da me zahvati jaki vir.
"Veoma je važno da ne paničiš i da se opustiš, vir te brzo potopi i spusti do samog dna.. Ako se uspaničiš i počneš grčevito da se praćakaš skrati ti se dah, nagutaš se vode i dolazi do utapanja.." nastavljao bi "Treba da se sabereš i pustiš da te odvede do dna.. Pri dnu vir gubi snagu i potpuno nestaje.. Tada kada osjetiš dno pod nogama samo se odgurni i isplivaćeš na površinu" - govorio bi mi otac..

Hmmm danas pomislim da me je učio još važniju životnu lekciju.. Kako se nositi sa virovima ovih mutnih brzih voda savremenog društva koje ako te dohvate vuku pravo na dno.. Ali očinki savjet je svakoko : "Ne boj se i ne paniči! Dno je čvrsti oslonac za one koji vjeruju!"..

недеља, 12. јул 2015.

KALEIDOSKOP



Kadkad se moje životne šare
Kao oni komadići stakla
U kladioskopu
Savršeno uklope
Pa se ukaže predivni lik
I moje srce ispuni
Neslućena radost i ushićenje
Život dobije ukus i smisao


A onda polako
Ili iznenada
Talasi života
Kao na morskoj obali
Sruše moje tek sagradjene
kule od pjeska
Ili pjena prekrije
One ispisane riječi
Koje sam štapom crtao
Po pješčanoj plaži
I sve kao da nestane

Ali moje srce pamti
Taj sjajni lik
I tople usne koje se smiju
Sjećanje grije moju dušu
Jer znam da ću jednom
Tamo
Ponovo sresti taj poznati lik
I On će mene znati
I zagrliti

среда, 08. јул 2015.

Mostarska petlja

Kad god dodjem u Beograd i prodjem "Gazelom", čuvenim mostom na Savi, sjetim se sa sramom nečega iz svojih srednoškolskih dana i lekcije koju sam naučio.
Bila je to žestoka rasprava sa mojim cimerima iz vojne škole oko toga da li je "Gazela" tačnije "Mostarska petlja" največa petlja u SFRJ... Uključilo se mnogo sagovornima a među njima i ja koji je bio jedan od najgoljivijih koji je tvrdio da to nije tačno.. Toliko sam bio samouvjeren bio jer sam "ja prolazio sto puta tuda"... Mislio sam da sam vidio cijelu petlju jer sam baš često autobusom prelazio preko Gazele, kad god bi dolazio u Bg. Išao sam gradskim busom od Željezničke stanice prema tetki na Novi Beograd..
I što je najgore kad se toga sjetim, učutkao sam ove drugi jer nijesu mogli izaći na kraj samnom koji je tvrdio da je Mostarska petlja smo ona petlja gdje s ukršta put za Banovo brdo sa autoputem Bg-Zg kojom sam prolazio na putu ka svojoj tetki..
I tako život je učinio da sam kasnije studirao u Bg , pa i radio, i veoma brzo shvatio da je petlja mnooogo već i da se i Bulevar Kneza Miloša takodje ukršta sa Autoputem i da je to zaista zadugo bila najveć petlja u Jugoslaviji.. I da sv što sam govorio bila laž i samo dio istine..
Lekcija koju sam sebi iznova ponavljam kada danas prolazim "Mostarom" da nikad baš ne budem kategoričan i siguran u to svoje znanje i iskustvo koje veoma često je zasnovano na veoma polovičnim i nepotpunim činjenicama.. Da je često čovjeku zamka ono što zna, da je to često samo komadić jednog šireg mozaika, da od drveta ne vidi šumu a naročito u duhovnim stvarima u kojima je naše znanje i razumijevanje da samo djelimično.. Zato me sramota one moje žestine u raspravi onog kategoričnog "ja sam to sto puta radio i vidio".. A i obično je tako da je manjak znanja -višak samopouzdanja.. I da su najzagriženiji u raspravama oni koji nijesu vidjeli cijelu sliku i koji su "mostom prešli samo sa jedne strane" kao i ja nekad na putu prema tetki..

четвртак, 02. јул 2015.

Iskričava igra svitaca u noći

Sinoć smo imali priliku vidjeti gotovo veličanstven prizor. Putujući kroz noć i šumu ispred nas se ukazalo mnoštvo svjetlucavih svitaca koji su kao neke čarobne zvjezdice igrale neku iskričavu igru pred našim očima..
Pomislim, Bože, kako od onog jednog neglednog i čak ružnog insekta kojeg i ne možeš sresti i prepoznati po danu može nastati pravi mali izvor svjetla...  Izgleda ponekad da tek tama i noć pokažu čudenost nekih Božjih stvorenja i otkriju ljepotu čudesne igre svjetla.