Vladimir Lajović Blog

Hajde, ako možeš, budi ono što glumiš da jesi. Postani svoja maska, jer ono famozno "budi ono što jesi" ne znači ostati slabić, varalica i zavidnik kojeg si krio. Biti danas fukara u ovom svijetu bez vrijednosti i morala, je veoma lako, za to ti ne treba ni hrabrosti, ni duhovne sile, a ni stvarnog podviga čovječnosti.  Tvoje "licemjerje" koje si navodno odbacio, nije bilo loše, bilo je onaj zdravi i potrebni napor da budeš bolji čovjek nego što jesi, koji stalno pokušava da podigne svoju ljestvicu čojstva, da prevaziđe sebe. Nije to licemjerje, to je dobrota, socijalizacija ličnosti. Pravo licemjerje tkz "gluma finoće" nastaje zbog linije manjeg otpora prema sebičnim prohtjevima, kada od svega ostane samo maska koju si glumio, jer nisi imao ljubavi, ni prema sebi, a kamo li prema Bogu i bližnjima da budeš čovjek koji nijesi.  Nijesi ti sada iskren i otvoren, jer "si postao ono što jesi", nego si samo bezobrazno i bestidno podigao nos

Zapitamo li se zašto pišemo pjesme, slikamo, stvaramo neko umjetničko djelo ili plešemo? Ako je to ono što nas ispunjava, zašto nam je tako važno da to i drugi vide i cijene, ulažemo značajne novce i energiju u izdavačke poduhvate i čak stradamo u svemu tome? Pravoslavna misao o stvaralaštvu naglašava dualnost ljudske prirode i stvaralačkog procesa. Dok je stvaranje kao kokreator Božji povezano s ostvarivanjem i emancipacijom, postoji opasnost od iskušenja kada stvaralaštvo postane sredstvo ega, težnje za dokazivanjem i prestižom. Pitanje je treba li stvaralaštvo biti usmjereno isključivo na potrebe života ili ima li dodatnu dimenziju u službi drugima. Može li samo stvaranje biti dovoljno ili je važno i kako to stvaranje utiče na druge ljude! Odgovor na ovo pitanje zavisi od naše motivacije i namjere. Ako stvaramo iz ljubavi prema Bogu i bližnjima, ako stvaramo da bismo slavili Boga i služili Njegovoj volji, ako stvaramo da bismo doprinijeli dobru svijeta i ljudi, onda je n

Miješaju se ljubav i potreba. Ljudi tek kada sazru shvate da razdvoje te dvije stvari, a to bude kada im više ništa nije potrebno od ljudi, kvalificiraju se kao ljubav. Jer je ljubav davanje bez očekivanja i zahtjeva uzajamnosti u davanju.  Međutim, ono što je teret koji nose takvi ljudi koji postignu taj stepen samodovoljnosti u Bogu jest to što postaju izvor nemira i nelagode kod mnogih drugih ljudi koji ih požele, jer ta sigurnost i ispunjenost privlači ljude. No, odmah se aktivira neki kompleks i nesigurnost, jer ljudi ne mogu podnijeti da njihov partner ima takav stav prema životu, da je radostan i ispunjen s bilo čim što nisu ti drugi ljudi koji ih žele imati. Ispunjen čovjek postaje prijetnja, otud ljubomore i pokušaji kontrole, a na kraju i odbacivanja, jer velika većina se osjeća ugroženom ako njihov radnik ili partner ne zavisi o nečemu što je u rukama ovih ljudi.  I šta se dešava, zadovoljan čovjek ne može napredovati u karijeri ili odnosima koji zavise od drugih