Vladimir Lajović Blog

Ne pišemo mi knjige svojih života. Nijesmo mi toliko znaveni. One su već napisane, prije postanka svijeta. Sve što činimo je bijedno cijepanje nekih stranica, koje su mogle ostati zapisane. Naš je život u najboljem, ono što preostane poslije trganja, sa time ćemo pred Stvoritelja.

Možda starim, ali Bog me vraća u neke moje dječačke snove, vizije i duhovma iskustva i ispunjava ih. Ako sam ih ja potisnuo i zatrpao pod kasnijim naslagama koje je strastvena mladost i stresna zrelost donijela u moj život, kao što po naletom teških kiša rijeke probiju svoja korita i nanesu mulj, granje i smeće. Držao sam ta snoviđenja za lažna ili maštarije, samo zato što se nijesu ostvarivala. A zapravo nijesam ja imao vjere i hrabrosti da ih živim, jer nijesam nailazio na podršku i razumijevanja. A ti rani uvidi su zapravo bili iskonski, intiutivni i nevini, oslobođeni krutih skupula, normi, vrijednosti i očekivanja koje su mi importovale sredine u kojima sam živio i nametnule svoje snove za moje da im ih ja živim, jer u moje nijesu željeli vjerovati u svome sebičluku i neznanju. Nekada moraš da odeš da bi se vratio, da ostariš da bi postao napokon dijete, jer dijete nijesi bio, onda kad je trebalo. No starmali bi me zvali. Voda je najčistija i najbistrija na izvoru, i treba joj

Ko nije osjetio onu ribolovačku groznicu, kad vidiš plovak u magnovenju jer ne možeš zaspati, znaš da prije zore ustaješ da ideš na vodu. Ko nije osjetio onaj bol u stomaku, blqgu drhtavicu i hladan znoj na prvom randevuu i gorio u vatrama ljubavi koje su varile spojeve tog novog bimetala kada dvoje mladenaca postanu jedno tijelo i jedna duša; Taj ne razumije šta su blagodatne vatre Duha Svetoga, u snažnom zanosu prve ljubavi za Bogom, spojaju dušu sa Hristom u jedan i jedinstven bogocovjecanski organizam. U kojem ne znaš gdje zavrsava On a gdje počinješ ti. Taj koji nije kršten u ognju i koji nije izgarao u tim vatrama Duha koje pročišćavaju neće opstati i izrdžati sa praznim mrežama pored hladnih voda. U onim gorkim danima kraj hladne postelje. Taj neće ispuniti pravedni zahtjev Zakona i ostati vjeran do kraja.

Ako rješenje crkvenog pitanja u Crnoj Gori ne donese kvalitet više u vjeri, ako naša pravednost ne bude veća od njihove, nego samo riješimo pitanje imovine, priznanja statusa i sl. Bolje da ništa ne radimo, neka ostane kako jeste! Božija volja i Njegovi naumi za Crmu Goru su daleko viši od naših misli i ambicija. Njegova volja je da svi dođu k poznanja Istine i da se svi spasu, da ni jedan ne pogine nego da ima zivot vječni. Ako crkveno pitanje bude način da dođe Jevandjelje mira u svaku kuću i na svaki milimetar Crme Gore, onda je to ono na šta smo pozvani. Zar ne piše "Ištite najprije Carstvo Nebesko, i Njegovu pravednost, a onda će vam se sve nadodati".. I crkve, i manastiri, i imovinsko pitanje i priznanje autokefalnosti i stabilna Država. Sve. Samo kad napravimo jasne prioritete, prvo Bog pa sve ostalo!

Na osnovu čega prosudjujemo sebe i ljude? Mora da postoji neki reper, neki centar kordinatnog sistema oko koga se sve okreće, da bi na osnovu toga rekli ovo je plus , ovo je minus. Ne možemo ni druge prosudjivati po sebi i nekom svom limitiranom iskustvu i subjektivnom doživljaju. Kako kad i sami sebe iznova prosudjujemo i mjenjamo se, na osnovu čega da mjerimo sve vrijednosti i ljude? Mora da postoji kalup, matrica, original čovjeka, neki ideal da bi na osnovu njega mogli da sa prosuđujemo svijet oko sebe i nas u njemu. I zaista, postoji takav čovjek. Ime mu je Isus. Hristos.Sin Čovječiji. Sin Božji. Bogočovjek. Logos. Kroz koga je i zbog koga je sve postalo. Ako Ga upoznaš moći ćeš da se ravnaš po Njemu i da po Njemu prosudjuješ ljude oko sebe. Ali postoji jedan uslov , moraš upoznati Riječ Božiju. Jer On je ta Riječ. Da sazanaš svaki zarez, svako slovo i smisao (Duh) te Riječi.Onda ćeš znati šta činiti. Zato ako nešto ne razumiješ šta se dešava, hrli na mjesta gdje možeš saznati

Ima samo dvije vrste religije. Jedna zasnovana na zastrašivanju koja upire prstom u naše grijehe, pa pod prijetnjom pakla satjeruje "ovce u torove" i druga zasnovana na ljubavi koja doziva svoju djecu i upire pogled na Golgotu i u Milost Očevu kroz žrtvu Isusa Hrista, kojom nam je sve oprostio. Jer je Bog od iskona zaželio one koji će Ga u punoj slobodi bez ikakvog straha ili interesa zavoljeti i poštovati kao Oca, da sa njima podijeli vječnost u zajedništvu. Da je htio da nas uplaši izabrao bi stotine drugih načina da pokaže svoju moć, ne bi otišao na Krst.

Ljudi su stali. Paralozovali se u nekoj rezignaciji, šta li. Kolotecina. Nikad nezadovoljniji sopstvenom situacijom ali nikad nespremniji da išta novo pokušaju, da to promijene. Motiviši ih, nagovaraj ili zovi ali ne. Neće da se pokrenu, da oplemene svoj život nekim sadržajem, nekim smislom.Za to ne treba ni novaca niti kakvih specijalnih uslova, a potrebno je samo malo dobre volje, vremena i vjere! E to je problem. Ne vjeruju. Ne samo u Boga, nego ni u ljude i u boljitik ne vjeruju, jer ne vjeruju ni u sebe. Oboren duh ko će podići.

Postoje neke misli i riječi koje se s pravom zovu duboke. Jer su slojevite. Na površini iliti na prvu ruku su nerazumljive, pa čak nerazumne ili trivijalne. Onda dođe dan kada ta ista sintagma dobije neki smisao, kada si zagrebao po površini i ispod rđe si nazreo sjaj čeličnog sječiva. A onda te zaintrigira pa počneš da skidaš taj sloj proučavajući je, mantrajući o njoj, desi se fleš u tvom umu, bljesak pred očima. Otkrovenje. Pa vikneš wow, kakva duboka istina, kakva mudrost. Sjajno! Ali onda dođe neka prelomna životna situacija, kriza životna, kada se tvoje se biće raspolućuje i grči. Ako bi samo krenuo dublje ka njoj, osjetio bi udar poput munje. Misao te pogodila direktno u srce. U pleskus. Pa osjetiš i neku čudnu bol koja se razliva svud po tebi, plačeš ali bi se ujedno i smijao i vrištao. Kao kada majka ugleda čedo poslije porođajnih muka. Tako i ti dođeš do nutrine one riječi, kako kakav biser na dnu mora u slomljenoj školjki. Međutim, podigneš oči, ali tamo više nema ni sječ

Mislim da je strah od nerazumijevanja i odbačenosti bio razlog što uvjek kad bih govorio htio sam sve da kažem, da objasnim, da obije strane predočim. Da donesem ne samo svoj stav, nego i korijen svojih dilema , svojih motiva, svojih sumnji ili unutrasnjih borbi. A ljudi su znali na pola da prestanu da slušaju i desavalo bi se upravo ono cega sam se pribojavao. To tek nikad nijesu mogli da razumiju i da prihvate. Jer njihova duša nikad nije imala takvih "problema", takvih etickih borbi ili dilema. No sad vise nije ni vazno. Sad više  nemam dilema, ostajem uz one koji su me slušali i razumjeli do kraja.

Znam neke duše koje su razapete između svoje želje za slobodom i sopstvene nesigurnosti. U tom paradoksu htjenja između intuicije i želje za sigurnošću, između strasti i mira, deklarativno odbijajući ulogu žrtve iznova će se postajati robovi svega onoga što im daje sigurnost u ovom svijetu stihija, pa makar i lažnu. I onda do novog impulsa života, koji će ih uplašiti svojim mogućnostima. Ne neće imati hrabrosti da zakorače i prihvate tragiku ali i blagoslov slobode, radije će je kriviti jer je nepravedna, jer boli i obeshrabruje. Ne shvatajući da ako ne prinese sebe na živu žrtvu onom što vjeruje i voli, da će ostati žrtva svih elemenata nužnosti ovoga svijeta na kojim je izgradila svoje navodno utočište. Igraće tu ulogu zrtve prije ne nego se zrtvovati zaista, jer lakše je pridobiti sažaljenje ovoga svijeta nego njegovu osudu. I sve bi to bilo dobro u tom privremenom skrovištu, da nije trenutka bolne tišine i suočavanje te sirote duše sa svojim nemirom i strahom. Za trenutak bi pred

Razmišljam, kako se nekad podigne zlo na nas da bi nadvladali još veće zlo u sebi. Vjerujem da je duhovni princi sakriven u jednom istintom svjedočanstvu koju sam čuo od kolege. Čovjek se izliječio od raka koji je krenuo da ga izjeda kada se razbolio od boginja. Desilo mu se da na svu muku bolesti raka, da mu se djeca razbole od boginja, i prenesu ih na njega na onako oslabljen imunitet a i nije ih preležao kao mali. Bilo je bas gadno, skoro mjesec dana su ga boginje skoro pokosile. ali uspio je da se oporavi. A na svo čudo, na prvon pregledu su konstatovali da ni raka vise nije bilo. Objašnjenje je da se boginje isprovocirale i podigle njegov imuni sistem i da se organizam izborio i sa jednom i sa drugom bolesti. Zato kažem da trebamo drugačije gledati na negativne stvari koje nam se dešavaju, kad ni jedno zlo ne ide samo. Jer samo zlo ima tendenciju samounistenja i često bude okidač naseg ustajanja i podizanja vjere (tog duhovnog imuniteta). Pa tako, kao nemali broj puta u našoj ist

Društvene reforme počivaju na multidisciplinarnoj i koordinisanoj akciji večeg broja druš.subjekata. Sav uspijeh zavisi od jedinstva, povjerenja i nekalkulantskog pregalaštva svih. Ako od 12 tih činilaca samo 2 vuku i guraju neku ideju a njih 10 se prave blesavi, boje se, foliraju i sabotiraju nema napretka. Kao u Bibliji, cio narod ostaje u pustinji i ne ulazi u Obećanu zemlju zbog ovakve opstrukcije i nevjere. Ali ono što je jos bjednije ta opstrukcija kompronituje samu ideju i onu jadnu dvojicu koji su je nestedimice i svim silama gurali, bezupjesno, pa kazu: "Evo probali su, pa šta se desilo, vidiš da nije to to". Ta kompromitacija je možda i najveća tragedija jer poštene ljude baca u očaj, obeshrabruje sve one koji su sa pravom vjerovali u ispravnost promjena u određenoj oblasti. Jer nije sporna ideja, nego vaša nespremnost i nepostenje da se zajedno svi za nju borimo, svako sa svojih pozicija, svako u mjeri svojih mogućnosti i odgovornosti. Sve je oduvjek bilo isprav

Ako oprastamo to činimo iz ljubavi a ne zato što nemamo "snage i hrabrosti" za osvetu ili da će time manje da boli uvreda, izdaja i povreda. Naprotiv. Ako oprastamo to činimo da bi mogli da nastavimo dalje da živimo a ne da bi smanjili odgovornost drugog za učinjeno i oslobodili ga obaveza da se pokaje i traži izvinjenje.

Nijesu svi glasovi u nama naši. Često su to odjeci riječi naših roditelja, naših prijatelja ali još češće naših neprijatlja. Glasovi naše prošlosti, glasovi naših poraza u koje smo povjerovali i koje držimo kao svoje samo zato što su u nama i što ih čujemo. Međutim, prepoznati onaj tihi glas svoga srca, glas Božji i poslušati ga, u tome je sva zivotna mudrost. Za to treba živjeti u istini i imati vjere i hrabrosti.

Veliki je blagoslov kad za života doživiš zadovoljenje pravde i kada daš slavu Bogu za to. To je super, jer biće nekih ljudi kojima će to biti svjedočanstvo da je živ tvoj Bog. Međutim, pravo svjedočanstvo vjere će biti tek kada ljudi vide nepravdu nad tobom a na tvojim ustima i dalje iste riječi hvale i pjesme slave Bogu. U tvojim ranama će se ukazati rane Hristove, u tvojim slabostima Njegova izobilna sila a tvoje rijeći postati slatke kao med da se mogu gutati. Tek kad vide da nemaš nikakvog interesa, da čekaš jedno drugo, vječno Carstvo i Njegovu pravdu i da zbog svoje vjere samo trpiš štetu i nevolju, tek tada počeće da ti vjeruju, ukazati povjerenje onome što ispovjedaš. Zato, dozvoli da ti se učini nepravda, ne koprcaj se i ne učini sve što te zapane, što reče jedan moj prijatelj i dat ćeš prostora Bogu da se pokaže u tvojem zivotu, da zasija Njegova slava nad tvojim životom. To će imati mnogo veću vrijednost nego samo pravda na koju si se pozivao.

Kakva je to vjera koja se može pokolebati tuđom ili nekim novim saznajima ili faktima. Bijedna i jadna, eto kakva je. Ne možeš reći da poznaješ svoju vjeru i da stvarno vjeruješ dok ne upoznaš ili nijesi otvoren da upoznaš sve druge vjere. U tome leži razlika izmedju vjere i fanatizma, u spremnosti da vodiš dijalog i da u miru ziviš sa svom trpeljivošću, poniznošću i uvažavanjem svih onih koji ne misle, niti vjeruju, kao ti.

Zla misao se potire samo drugom mišlju. Novom. Ne može se samo nemisliti zla misao, potrebno je zamisliti novu misao. Stvar je onda fokusa a ne nekog napora "nemišljenja". Jer nije dovoljno izgoniti i proklonjati mrak, potrebno je upaliti svijetlo. Pismo kaže sa je "Bog uzeo ono čega nema da vojuje protiv onog sto jeste." A čime ako ne Riječju Svojom, ako ne novom mišlju. I gle staro prođe, a novo nastade. Zamislimo novu misao, da pobjedimo zlo u nama i oko nas. Novo vino se sipa u nove mijehove, da se oboje sačuva za vječnost.

Postoji iscjeljujuća moć slobode, međutim taj proces umije da bude zastrašujuć i kontroverzan. Tamo gdje je bolesno tijelo, sloboda mu dodje kao kakav skalpel, kojim kreneš na gnojni čir. Najprije bukne sve, krene da izlazi krv i gnoj. Mnogi u toj fazi pohule na slobodu, okrenu glavu od odvratnosti i vrate se nazad. Govore o ljepoti neslobode, pričajući i ruznim stvarima koje su dozivjeli.. Medjutim, ko istraje, prođe tu tragediju i ponor slobode, doživi poricanja i odbacivanja, ulazi u narednu fazu čisćenja rane i zarastanja. I onda poslije jednog vremena zivota u slobodi, spadne i posljednja kora i krasta starih rana. I gle, ispod korice rasla je mlada i zdrava koža. Sve je dobilo jednu novu ljepotu i kvalitet. Jedva se po neki ožiljak spazi, da svjedoči kako je Bog oslobodio i iscjelio svoj narod.

Dok čovjek ne zadobiju cjelovitost duše, ne može ići naprijed. Dok god u njegovom srce ima dvojbe, sumnji i straha, dok jednom ide naprijed drugom nazad, dok god ne govori ono sto misli i osjeća, i ne radi ono što što govori jer ima dileme u pogledu svojeg identiteta, ciljeva, volje i vjere neće okusiti blagoslova i pobjede. Tako i ovaj naš crnogorski narod dok god ne riješi pitanje svoje crkve, neće znati da li da ide naprijed ili da se vraća. Lomiće se, tumarati i posrtati pod svojim sumnjama i nevjerama. Svake izbore do sada na državnom nivou pratilo je neko krupno državotvorno pitanje, od pitanja za državne zajednice sa Srbijom, pa preko nezavisnosti, ustava, pa kandidature za EU, i sad posljednjeg članstva u NATO. Eh kada bi dao Bog da se za predsjedničke izbore 2018.godine stavi napokon i crkveno pitanje na dnevni red društvene agende. Da se razumijemo, rješavanje crkvenog pitanja nije pitanje našeg odnosa prema Bogu, to je intimna stvar svakog pojedinca. Ne može neko u drzav

Saradjivajuci sa nekim stranim konsultantima dok sam radio u Vladi, objašnjavali su mi  fenomen "percepcije". U politici (a tako i ostalim oblastima javnog djelovanja, pa i vjeri) nije važno kakvo je stvarno stanje nego kakva je percepcija stanovništva te stvarnosti. Tako čuveni Transparency International u svom Globalnom izvještaju  mjeri Index percepcije korupcije,  a kakvo je stvarno stanje to je već pitanje. Mjeri se samo percepcija! Navešću glup primjer, ako neko ode na sud i realno izgubi spor, a advokati koji ga pelješe mu pričaju kako je on apsolutno imao pravo da trazi to sto je trazio ili ga neznaveni drugari tapšu po ramenu i ohrabruju, on gubitak spora odmah objašnjava korupcijom... A je li ili nije bilo korupcije, koga više briga. Sve i da se ubjeđuješ i dokazuješ ne pomaže. No, sve ovo navodim jer razmisljam kako ljudi u CG gledaju na duhovno stanje i o realnim posljedicama svega toga. Za ovaj fenom nije samo bitan odnos realnog stanja i percepcije, nego i per

Kao mladi vjernik hvalio se čudima Bozijim i uspjesima, svjedočio o pravedosti i pokazivao znanje svetih knjiga. Ljudi su u najboljem slučaju mogli vidjeti mene i neke moje sposobnosti ali ih to nije motivisalo u vjeri. Kao prokušani vjernik, shvativši dubinu sopstvene nemoći i neznanja, jedino sam se mogao hvaliti svojim slabostima i silom Božoj koja se po Milosti očitovala u njima kroz različite situacije. Tek sada ljudi su mogli da vide vaskrslog Hrista, a ne Lava, da osjete Njegovu Milost i Ljubav prema grješniku... Tek sada u našim nemoćima na našem "smrtnom tijelu ukazuju se rane Hristove", i to čini razliku u našem svjedočenju. Tek sad mogu da kažu Slava Bogu, ja želim tog tvog Boga, i hoću da Mu predam ovaj moj život i sve moje slabosti jer ničim nijesam gori od tebe. Jer dovde sam posrtao sam i padao kao ti, a o ovoga mjesta želim da pokušam sa Njim, da živim zivot i da bijem bitke u Njegovoj a ne svojoj snazi. Da kazem onu  "Gospode Isuse Hriste, budi moj Bog

Suština duhovnosti je uspostavljanje ispravnog odnosa. Odnosa ljudi sa Bogom i odnosa medju ljudima. Danas je na repertoaru nekakava narcisoidna spiritualnost, koja je sama sebi cilj, kojoj ništa nije sveto osim sopstvene sreće i satisfakcije. Koja kaže ja mogu i sam/a u kući/keliji da meditiram o Bogu i čitam, šta će meni ko drugi, šta će mi zajedništvo (crkva, drzava, brak, porodica i dr.). Ali Hrist se nije držao oholo svojeg jedinstva i jednakosti sa Ocem i Duhom Svetim, nego je uzeo obličje sluge i spustio se među nas da bi nam posluzio i donio spasenje... Tako i tvoja i moja osama pa makar ona bila tjesan odnos sa Bogom, ako ne rezultira silaskom medju ljude i unapredjenje odnosa, prevazilaženjem barijera i podjela, bratstvom i jedinstvom medju ljudima, onda to nije duhovnost. Samo kroz odnos sa Bogom i jedni s drugima mi možemo spoznati sebe. Nikakvo poniranje u sebe i samoanaliza bez uspostavljanja odnosa ne vodi otkrovenju. Nijesmo bogovi da bi se sami sobom odredjivali. Svaka

Ah Bog moj <3 osjeća samo onaj koji može vjerovati bez razumijevanja ili neposrednog očekivanja, voljeti bez straha, zahtjeva i pravila i nadati se onom sto nikad nije poznao.. To je vjera - ono smireno iskustvo i pomalo suludo osvjedočenje srca i tvrdo pouzdanje da je Otac pripremio za tebe i mene ono što je najbolje za nas,  što oko nije vidjelo što u um nikad nije dolazilo, a što je srce oduvjek slutilo i za čim je titralo..

Nijesam razumio zašto me neko mrzi, kome ništa nijesam uradio ili sam čak samo dobro činio, dok nijesam ukapirao ovaj apsurd vezan za mržnju. Ljudi mrze onog drugog zbog sopstvenog grijeha ili nepravde i zla što su tom pravedniku učinili, kao što i Sotona je mrzitelj ljudi od početka isključivo zbog sopstvenog pada i svijesti o sudu koji mu dolazi. Zato je preispitivanje sebe u ovakvim slučajevima besmisleno, jer mrziti dobrotvora jeste apsurdno do bola, ali je to nažalost naša sveopšta realnost. Zato sto onaj koji mrzi, to čini zbog sopstvenog jada, zavisti zbog naklonosti Božje prema drugom ili straha od potsvjesnog osjećaja sopstvene bogoostavljenosti. Njegova mrčena duša je već pod kaznom i jedino nam ostaje da se molimo za takvog.

Ljubav prema čovjeku nije prirodno ljudsko stanje. Naprotiv, samo po Bozijoj milosti i po Njegovoj blagodeti, mi smo u stanju da prevazidjemo svoju palu prirodu i da volimo bližnjeg svoga... Nema u nama ništa čime bi se pohvalili, niti imamo šta dati što najprije nijesmo primili. Zato po odnosu prema ljudima , možemo vidjeti kakav ko ima odnos sa svojim Bogom, i da li ga ima. Tako su i nekad pogani počeli vjerovati u Boga gledajući hrišćane prve crkve, govoreći: "Gle kako se ljube.!"

Ne komuniciraju ljudi nego njihove rane. Rane naše progovaraju, ne neki stavovi i uvjerenja. Kao što bezdan bezdana doziva, tako i rana ranu pokušava da dozove... I ne zacjeljuju, jer se ne razumiju. Osudjuju se, produbljuju i krvare, jer ni sebe ne mogu spoznati niti odrediti a kamo li drugu razumjeti. I samo čine ono što znaju, da se ranjavaju.

Jednostavno je, Božja volja, kao našega Tvorca, je da nas ništa ne kontroliše, da ne gospodari našom dušom tj našom voljom, emocijama i mislima! NISTA I NIKO! Ni đavo, ni potrebe, ni ambicije, ni strasti, ni novci, ni hrana, ni piće, nikakvi medikameniti, psihogene supstance.. a naročito ne ljudi. Naša duša treba da se oslobodi, da samo Njemu pripadne. On želi da nas ohrabri i rehabilituje, da povrati naše ljudsko dostojastvo, da budemo ljudi podignute čela, nepomućenog mira i čiste savjesti .. Jer Božji čovjek, je slobodan čovjek od svega i svakoga, a rob je jedino svoje savjesti, razuma i ljubavi. Ako se na to odlučimo, Bog će se boriti za nas, dati nam snage, volje i vjere da kažemo NE i da se odupremo svakoj sili koja želi da zagospodari našom dušom.

E ovo zapamtite! Ovo je jedna od najdubljih istina koju sam spoznao u svom hodu sa Bogom. Od Boga dolazi i htjeti i moći. Kada Gospod odluči da nekog blagoslovi, najprije mu stavi želju u srce da bi mu mogao dati blagoslov. Medjutim, kada se rodi jaka želja u našem srcu, mi odmah krenemo da tražimo satisfakciju, zadovoiljenje a nemamo karakter i nemamo moć da taj blagoslov primimo i da ga zadržimo. Samo bi nas sablaznio ili skršio. Onda mi ljudi ugledamo surogat, nešto što bi moglo da liči kao zadovoljenje te želje, i tješimo se da je ta želja od Boga, i slavimo Boga kako se čuda dešavaju. Ali ne shvatamo da i kada je želja istinita i legitimna problem je samom sredstvu zadovoljenja želja, a još češće u načinu i sredstvima. I umjesto da u vjeri i strpljenju čekamo na drugi dio obećanja, mi nestroljivo krećemo da se borimo, da se laktamo, da u grču činimo sve da bi to nešto dobili što zadovoljava našu želju, ne shvatajući i odbijajući pogledati istini u oči da to nije od Boga. To je n

Prepricacu jednu pricu o jednom mladiću koji je došao na farmu da sebi nadje posao, smještaj i hranu. Farmer mu reče da nema baš potrebe za radnom snagom, ali ga upita šta umije? Mladić reče: „umijem da spavam za vrijeme olujnih noći“. Framer se zaprepasti, ali mu se svidje ovaj „čudni“ momak, pa mu reče: „Ako ti ne smeta da spavaš u ambaru, jer nemam prostora u kući, onda si dobio posao“. Farmer je bio vrlo zadovoljan sa radom ovoga momka bio je vrlo vrijedan i temeljit. Ali jedne noći, dok je farmer išao da spava, čuo je momka kako i dalje radi oko ambara i kuće. I usred noći, podigla se silna oluja, koja je znala u tim krajevima da dodje i da napravi štetu, digne krovove kuća, obori ambare i sl. Trebalo je ustatiti i zamandaliti svaki prozor i vrata. Ustade da probudi momka da uradi taj posao. Dodje do vrata, zvao ga je, lupao, ali je ovaj i dalje čvrsto spavao. Farmer pobjesne, na mladića, koji se tako neodgovorno ponese, i crvsto odluci da ga sjutra otpusti sa posla, u sebi ponovi

Kada bi neko obezbijedio izobilne količine hrane da svi ljudi znaju da mogu da jedu koliko god žele i šta god zele, vjerujem da bi se drastično smanjila potrošnja hrane i broj predebelih ljudi. Ne izobilje, nego strah od oskudice ljude motiviše na neumjerenost i razna iživljavanja. Ne vjerujem da su Adam i Eva imali po 150 kilograma, zato sto su imali izobilje. Sve se ovo može primjeniti i na sve druge oblasti apetita i strasti. Problem je u glavi, u raznim strahovima od oskudice, odbacenosti, samoće ili smrti, to stvara pakao na zemlji. Čovjek koji se ispuni Bogom, koji shvati da samo u Njemu ima izibilje, da je On odgovor na svaku njegovu potrebu i da ne oskudjeva ni u čemu, može da uđe u ovaj život slobode, život bez grča, borbi, frustracija, laktanja, otimačina i svakojakih drugih pakosti i sebičluka, koje stvaraju lažnu oskudicu i patnje za ostatak svijeta. Najvjerovatnije da bi vladali ljudima.

Svako je jedinstven, osoben i neponovljiv. Mozemo li zamisliti, kolika je žalost Stvoritelja, kada se takav unikat odriče sebe i svog identiteta, da bi imitirao i saobrazavao se sa nekim drugim. Kakvo razocarenje i kakva hula na Boga! A opet laž je da taj neko to čini zbog zajedništva, jer samo naše osobenosti i naše različitosti nas motivišu na susrete i razmjene. Jer svako ima nešto što nema! I svako želi to što nema. Ali najprije mora da bude ono što jeste. I u tome je sva ljepota a ne tragedija univerzuma. Samo naša individualnost i jedinstven karakter, postaje savrsena puzla u čudesnoj i vanvremenskoj harmoniji stvorenja. Gospod kao Veliki Majstor, probira idealne oblike kamena i utiskuje u duhovnu gradjevinu, u Hram Gospodnji, svakog jednog od nas, koji Mu se u vjeri predaje, i koji ostaje vjeran sebi i onome što je On porodio u njemu. Gospod sa takvina želi da ima zajedništvo u vijeki vjekova! Amin

Samoljublje je korijen svakog idolopoklonstva. Egoisti Bog ne može da pomogne ili da mu progovori i dovede ga do pokajanja, ozdravljenja i spasenja. Jer i kada Bog pokuša da samoljupcu objavi neku veliku istinu o grijehu, nepravdi i sebičluku, ovaj to doživljava kao snažnu "proročku" objavu protiv nevaljalog svijeta koji je "nepravedan" prema njemu. Pa osokoljen naprasnom istinom pun 'svetog gnjeva" raspaljuje zapaljive osude po svojim bližnjima i njihovoj sebičnosti i nepravdi koju mu čine, dijeli moralne pridike, propovjeda i dijeli savjete. Trajno zaslijepljen samoljubljem ne vidi da je ta riječ prvenstcrno za njega, ostaje daleko od pokajanja, individualnog preobražaja i razvoja.

U ovom vremenu sveopšte nesigurnosti i lažne slobode, ljubav se sve više izjednačava sa nekom emocionalnom zavisnošću od druge osobe. Pa je ljubav navodno onda kada se u prisustvu "voljene osobe" osjećaš voljeno, sigurno, smireno, uzbudjeno, srećno, vrijedno, jako i sl. Sa njom samo lijepe emocija a bez nje si opet slab, nesiguran i nesrećan. Pa umjesto da voliš ti postaješ posesivan, zavidan, ljubomoran i u stanju da učiniš svakakvu pakost i zlo samo da ponovo imaš, zadržiš ili vratiš to nešto što te je emocionalno zadovoljavalo ili ti imponovalo. Nema to veze sa ljubavlju, kao što se ni prema drogi ne može gajiti ljubav već je u pitanju najobičnija zavisnost. Umjesto davanja počinju ispostavljanja zahtjeva drugoj strani, stalna očekivanja i uslovi samo da bi se zadovoljila svoja emocionalna potreba. Ljubav ako je ima, postoji sama po sebi, njoj ne treba satisfakcija, zadovoljenje ili protivusluga da bi se ostvarila, ona je slobodna i oslobađa u njoj se može živjeti srećno.

"Naraštaj ovaj naraštaj je opak. Znak traži, ali mu se znak neće dati, doli znak Jonin. Doista, kao što je Jona bio znak Ninivljanima, tako će biti i Sin čovjeciji ovomu naraštaju." Kako moćno zvuče Isusove riječi iz Jevandjelja po Luki, o "Joninom znaku", danas u ovoj našoj podjeljenoj Crnoj Gori, u pravoslavnoj crkvi koja se zaplela u nacionalizam i etnofiletizam. Kakav je to "znak Jonin" koji može biti Bozji znak ovom pravolsavno naraštaju na pocetku 21.vijeka ? Jona je jedan od starozavjetnih proroka, koji je u 8. vijeku prije Hrista, od Boga dobio nesvakidašnji zadatak,: trebao je iz okupiranog Izraela otići u neprijateljsku Ninivu, prijestolnicu tada najmoćnijeg Asirskog carstva i najveći  grad tadašnjeg svijeta, i najaviti propast grada. Jona se odmah  probao izvući od ovog zadatka, i počeo svoje bjekstvo od Boga. Pobjegao je potpuno u suprotnu stranu svijeta, otisnuo se na more, dozivio brodolom, da ga velika riba progura i izbaci na obalu. I ond

Danas se slavi praznik Ulaska Isusa Hrista u Jerusalim - Cvijeti, a ja razmišljam kako od slave ljudske do linča je nekad potrebno samo 5 dana. I tada su kao danas mnogi izašli da proslave Mesiju, koji je došao na puletu magareta, vikali su Hosana, Hosana Sinu Davidovu, bacali grane palme i cvijeće pred njim. U pratnji Isusa, gle, je i Lazar, brat Marije i Marte, koji je još juče na očigled mnogih podignut iz mrtvih, vaskrsao. Gledaju ga kako hoda pored Isusa veseo a do prije neki dan išli su mu na sprovod. Kakvo nevjerovatno čudo? Nesumljivo da je Bog sa ovim čovjekom Isusom iz Nazareta. A šta se desilo da su upravo ti isti ljudi, koji ga danas veličaju i slave Ga kao boga, poslije samo nekoliko dana u glas frenetično vikali "Raspni ga, raspni ga, nećemo njega, oslobodi nam Barabu"? E pa taj Isus im je dirnuo u "svetinju", dirnuo im je u glavni biznis. Ti vjernici su od Hrama, napravili razbojničku pećinu, sredstvo sticanja velike moći i novca, Za taj najveci cr

Nevjerovatno koliko ovaj Discovery poklanja pažnje reciklaži otpada i restauraciji starina. Najbogatiji vide vrijednost u ovim procesima i žele da ukažu i da osvjeste da sve ima vrijednost i da se ništa ne treba odbacivati. Vjerovatno su zato i bogati. No, ako ovo vrijedi za otpad i krševe od auta, koliko više vrijedi za ljude koji imaju nemjerljivu vrijednost za Boga, a kamo li za nas ljude. Bog ne čini ono što čini velika većina, ne odbacuje one koje iskoristi ili koje ne može više da koristi. Nema On ljudi za bacanje, kao neki od nas, suvise On vrjednuje svakog sa kojim je imao doticaja i cini sve da ih obnovi. Ne ponaša se po vrlo raspostranjenoj fensi klišeu "ah, ima još milioni žena ili muškaraca koje mogu upoznati i stvoriti neki novi odnos i prijateljstvo. Ne želim da trosim vrijeme i da se bakćem i popravljam stvari koje ne funkcionisu kao nekad." E zboga takve osionosti, mnogi od nas su siromašni u odnosima sa ljudima, puni neke gorcine zuve sami, bez djece, prija

Mi neki smo vaspitani u patrijahalnom i konzervativnom drustvu u kome se ljubav i pažnja roditelja morala zaslužiti, uspjehom u školi, lijepim ponašanjem ili poslušnosću. Rasli kao da je to normalno, postali smo dobra djeca i možda lojalni članovi zajednice ali trajno hendikepirani za ljubav i iskrene medjuljudske odnose. Sad skupo plaćamo ovu "filozofiju zivota" i ne znamo sta sa nemirom i paklom u duši, cijeloga života. Sve zbog "ljubavi utemeljene na performansu" i prihvatanju na osnovu djela. Osjećamo da nam nešto izmiče, ne uspjevamo ni sebe voljeti i prihvatiti a kamo li druge. Osjećamo taj pakao i radeljenost duše izmedju onog sto jesmo i osjećamo i onog što se od nas zahtjeva da budemo i radimo. A cijeli univerzum počiva na Bozjoj bezuslovnoj ljubavi i prihvatanju nas onakvim kakvi mi jesmo. E u tome je razlika izmedju duhovnosti i religije, kao sto je razlika izmedju ljubavi i straha. Duhovnost je svijest da ne postoji konflikt izmedju onog što je moja bit

Nedostaje mi Mjesec večeras. Vrlo. Jos nije izašao, šta li? Počeo mi je značiti u ovim mojim dugim noćnim šetnjama, punih unutrasnjeg dijaloga. Lakse mi je kad ga mogu pogledati, kao da me nijemo sluša. Imao sam neke vazne misli, iskrene rijeći , tajne duše a njega eto nema da ih posluša.

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski

Postajemo zavisnici/robovi jakih emocija, preko kojih se otvaramo za razne uticaje onih koji to proizvode. Dobra slika, predstava, muzika, knjiga, film je samo ona koja nam šokira čula, emocije i um. A kakvu poruku nosi to je postalo manje bitno. Samo da su nevjerovatni obrti, specijalni efekti, nasilje, krv, sex i smijeh, samo da drži pažnju i uzbudi.. I onda tako "navuceni" pocnemo da jurimo za jakim emocojama u stvarnom životu. Nikakvi ljudi i nikakvi poslovi i mjesta ne prijaju ako sva cula nisu stimulisana.. A život je po difoltu lijep ali i "dosadan", pun obicnih ljudi, jednostavnih poslova, laganih tonova, smirenih emocija. I onda nastaje konflikt i pakao duše za "robove jakih emocija", rascijep izmedju zelja i mogucnosti, izmedju mastarija i stvarnosti. Postajemo neshvatljivo nezadovoljni "obicnim danom"  frustriani sto nemamo "desavanja" koja bude jake emocije, strasti i glad. Bojimo se da "pravi zivot " prolazi a m

Zašto pametniji popuštaju, tačnije zašto bi trebali da popustaju? Najprije jer je sa budalama uzaludno svako nadgornjavanje i dokazivanje. Glupost kad bi se mogla urazumiti i opametiti ne bi bila glupost. Drugo, priča o (ne)principijelnosti koja se stavlja kao prigovor popuštanju pametnijih je samo izgovor drugoj nerazumnijoj strani. Takva "pricipijelnost" je obična maska za tvrdoglavost kojom ograniceni ljudi prikrivaju svoju nespremnost za učenje, rigidnost i osobenjaštvo. Pametniji razumije da stvari nikad nijesu crno-bijele, niti je ovaj svijet manihejski podjeljen na borbu izmedju dobra i zla, u kojoj je dobro samo na jednoj strani a zlo na drugoj. Pametniji ostavlja rezervu da ne razumije baš sve, da mozda ne vidi cijeli sliku i daje vremena istini i razumu na uštrb emocija i sujete, ne bi li obije strane došle do svijesti o zajedničkom dobru i mogućnosti dogovora i zdravog kompromisa. A onu principijelnost na koju se pozivaju ograničene osobe, ona ne smije biti &qu

Volim to jedno naročito vrijeme U zimu Kada sa sjevera iznenada i bez najave jutrom se spusti snijeg do kučkih i piperskih strana Pa zabjele obronci svih planina oko Podgorice kao da je grad na oblacima Tada onaj stasiti i zgodni Garač podigne svoju novu bijelu kapu i doziva nekog preko Rumije i Lovćena daleko put Jadrana kao što mornar na rivi maše svojoj ladji za ukcaj.. Tada se nešto čudesno pokrene u vazduhu neko stujanje neka svježina i oštrina a ipak blaga, čista i mirisna koliko uopste zima može zamirisati a može To strujanje bih nazvao zimski maesrtral na čijim krilima dolete sa juga te predivne , bijele ptice velikih krila gracioznog leta a komičnog pacijeg hoda. Pa to su nam ponovo stigli galebovi Ukras usred zime za koji samo Podgorica zna. Krije tu tajnu privlačenja za koju drugi slični joj gradovi na kontinentu ne znaju dok im tamne oblake mrse jata crnih ptica, svraka i gavranova. Podgorica se i ove zime umila u bistroj Morači i Ribni

Svaka generacija ima svoje izazove, ali ova moja 1970. i neko, čini mi se, ima naročitu sudbinu i odgovornost. Kada smo postali punoljetni i stasali za vojsku , poceli su ratovi. Studirali u hiperinflaciji, hranili se se bonovima i placali čekovima na poček. Ucili smo iz skripti jer su se pisale nove knjige a stare bacale i palile na smetlistima. Umjesto na ekskurzije isli smo na studentske proteste i demonstracije. Pojedini koji su uspjeli da diplomiraju u roku sacekala su ih preduzeća koja su nestajala u spolja-nametnutim-nicim-izazvanim-sankcijama, radna mjesta koja su proglasavali tehno-ekonomskim viškom, svojinske i upravljačke transformacije i privatizacije. Tranzica, restutucije i tržišna ekomonija mijenjale su svijet pred našim očima. Sve je nestajalo kao voda izmedju prstiju a nastajalo nesto novo, izgradjeno na ratnom profiterstvu i švercu, bestijalno, sirovo sto je nosilo dizelke, slusalo turbo folk, pustalo repove, uzimalo kokain i vodalo sponzoruše.. I taman nadjemo

Mnogi ljudi se "pale" na mehanizme tkz obrnute psihologije. Misle da pruzaju otpor izopačenom svijetu i njegovim zavjerama, svim impulsima i zahtjevima koje dolaze iz njihove okoline, kako su zbog toga mudri, samostalni i slobodoumni. A upravo oni postaju vrlo laka meta majstora manipulacije, jer cine tacno ono sto im se neposredno i navodno zabranjuje ili uskraćuje. Vole da krse tabue i "lazne norme" ponasanja koje su upravo i stvorene kao mamci za ove "kontraše". Naročito su to ljudi koji su zbog nekih razocarenja ili povreda izgubili povjerenje u ljude u svijet, pa ne slusaju ni najdobronamjerniji savjet ili preporuku. Idu dotle da ne vjeruju ni sebi, pa uvjek imaju snazne unutrasnje borbe, prisilne misli i osjećanja, upravo ona koja pokusavaju da kontrolisu i potiskuju. Pa gube sopstveni identitet i kompas, jer uvjek stoji pitanje da li su oni ti sto kontrolisu ili ono sto kontrolisu. A da ne pricamo o nevjeri u Boga i Njegove zapovjesti. Kako ovi j

Tražimo dobre ljude, iskrene prijatelje,prave ljubavi, životne saputnike i ne nalazimo. I od toga pravimo žalopoljke i cijele filozofije kako nema više dobrih ljudi. A može biti da u svojoj lakovjernosti tražimo na pogrešnim i uvjek istim mjestima. Kao u onoj Markesovoj knjizi Sto godina samoće, kad je jedino ona slijepa baba ,od sto godina, znala da pronadje izgubljene predmete u kući. Jer svi ostali su ih tražili na uobičajenim mjestima, a ona je osluškivala kretanja i pazila kada bi koji ukućanin izašao iz uobičajene rutine kretanja, obično bi na tim mjestima se nalazili traženi predmeti. Jer ljudi uvjek idu i vraćaju putevima koji su im poznati i takvih se jedino sjećaju. Jutros shvatih da ne tražimo na mjestima gdje ih obično Gospod traži i gdje je, mnoge od nas, i pronašao. Na smetlištima ovoga svijeta. Ja kad zamišljam andjele Gospodnje, ja ih zamišljam kao ovog starca pored kontejnera (slika) koji ide za onim što je ovaj svijet odbacio i prezreo i tu traži imali nešto vrjedno

Često ljudi misle da pretjerujemo kad pričamo o zivotnim borbama, o protivnicima, neprijateljima ili oponentima, kako ih je mnogo i kako je prljava borba. A jutros procitah dio poslanice Korincanima , sv. apostola Pavla, koja o tome govori i veoma se ohrabih: "Otvorise mi se velika i za rad povoljna vrata, ali je protivnika mnogo." Razmisljam kako je to cudesno ali i paradoksalno otkovenje ovog istinskog Bozjeg sluge, koji ima taj pogled i prorocki uvid, pa sagledava sjajne mogucnosti za djelovanje ali istovremeno i mnostvo neprijatelja. Rekao bi nevjest covjek, kakve su to povoljnosti kad je tolika opozicija? O cemu govoris? Ne razumiju ili navodno tvrde da nemaju tih problema, oni koji nikad nijesu ucinili korak vise i bili blizu blagoslova i velikih prilika. Ti ljudi zive u "mirnim" ustajalim rukavcima zivota davno pobjegli od svake konfliktne situacije i borbe, ne razumiju sta govorimo i kako je presudno vazno ali i opasno jednom jelenu prići izvorima pitke

Život nije fudbalska utakmica. Postoje odnosi koji prevazilaze svako poimanje takmicenja i igre na pobjedu. Zato i kada gubim ja ne mijenjam tim. Jer nema u životu pobjednika ili poraženih sve dok i jedan tvoj je na podu i nema tog cilja kojega je vrijedno protrčati dok svi tvoji ne prodju crtu. Tek tada možeš biti spreman ponijeti vjenac i reći bilo je vrijedno, pobjedio sam jer sam sacuvao ono sto je bilo moje. Bez njih ne zelim na tron i zlatne medalje.

Dosta se govori o ekonomskoj nezavisnosti kao uslovu licne slobode (mada se moze primjeniti i na drzavu).. Medjutim, u tome kako doci do nje, razlikuju se sve filozofije ? Tesko da cete po pravilima ovoga svijeta doci do nezavisnosti. Misle mnogi da ce laktanjem, sponzorisanjem,  poltronstvom ili beskrupuloznom borbom doci do novca ili polozaja, sve pod izgovorom pred sopstvenom savješću - sto ću drugo, kada se domognem novca i sigurnosti (udajom npr.) ili položaja tada cu da budem nezavisan ili moralan. Kakav faul! Tek tada shvate koliko su zarobljeni da se mozda nikad ne izvuku. Jedini stvarni put ka slobodi i nezavisnosti počinje danas i to ASKEZOM. Kontrolisati svoje apetite, svoditi svoje potrebe prema realnim materijalnim mogucnosti, i ne praviti kompromise sa svojom savjescu i licnim integritetom. A za takav zivot i askezu vam je potreban Bog tj duhovna snaga. To je jedini put ka nezavisnosti i licnoj slobodi.

Patimo od sindroma MA SVE JE TO ISTO, i to epidemijskih razmjera. Uđem jutros u market i na policama sa uljem npr. ispaznjeni su rafovi sa uljem koje je jeftinije bar za nekoliko centi od ostalih marki. Nema više priče o brendovima i kvalitetu, prolaze one "no name" i "trgovačke marke" ulja, šećera, soli itd.. samo da je jeftinije.. To me podsjeti na jedno marketinško istraživanje medija, čije rezultate je vođa istraživanja upravo objasnio ovim efektom MA SVI SU ONI ISTI, što je postalo glavno uvjerenje ispitanika. Jer su ljudi, iz vise razloga, prestali da vjeruju u sve živo, poslije loših iskustava povlače se u rezignaciju i defetizam. Tako ćete u ljubavnim odnosima čuti MA SVE SU ŽENE KURVE, ili SVI SU MUŠKARCI SVINJE. U duhovnosti SVE SU RELIGIJE ISTE, ili SVI SU POPOVI LOPOVI, u politici SVI SU ONI PREVARANTI I LAŽOVI, SVI SU ISTI itd.. E pa prijatelju povjerovao si u podmuklu laž onih koji ti uvaljuju bofl robu, oni tvrde da je sve to isto. To je i bio cilj

Impresionira do koje mjere se ljudi povode za simbolima, narocito ideoloskim i vjerskim. Bog nam daje svu raskoš boja (pogledajte rep pauna) a mi se djelimo po pojedinim bojama, crvenim, bijelim, zelenim ili crnim. Dao nam je po pet prsta na svaku ruku a mi se dijelimo da li ga neko slavi sa jednim, tri ili cetiri. Preziremo neke ljude koje je On stvorio na sliku svoju, a klanjamo se slikama i koječemu što smo mi stvorili, navodno na Njegovu sliku. Takvi ljube vise neke ritauale i prave idolima neke umrle ljudi, nego sto vole i postuju zivoga Boga. I da bude paradoks veci, a o tome su prorokovali apostoli, upravo takvi, tjelesni vjernici, progonie duhovne i to sve navodno u ime Bozje. Takvi koji su sve pretvorili u performans za gledaliste a na sebi nista ne mijenjaju, samozadovljno i umirujuce realizuju svoje rituale , misleci da time zadovoljavaju Boga i da su dobri vjernici, dok osudjuju, mrze i nipodastavaju poklonike drugih boja, brojeva i slova. Ne shvataju da su postali zaroblje

"Nema dana bez očinjeg vida/Niti prave slave bez Božića!" slikovito je napisao Njegoš. Hoće reći , da nije sam Bog došao na ovaj svijet, medju nas, i da nije On, Isus Hristos otišao na krst, umro za naše grijehe i vaskrsao treće jutro, zaludu bi nam bili svi sveci i sve slave koje slavimo, bili bi kao slijepci bez očinjeg vida. Ne bi imali sposobnosti da sagledamo Istinu i slavu Božju ili učiniti kakvo dobro djelo. Ostali bi u glibežu svojih grijeha , bez milosti i nade u spasenje, samo bi tumarali, udarali i padali o sjenke i pričine ovoga svijeta. Zato Hosana Bogu na visini, medju ljudima mir i dobra volja! Hristos se rodi!

Prije nekoliko godina pozvao me je jedan veoma dobar prijatelj, dok sam sjedeo sa porodicom u dječijoj igraonici u Njegoševom parku. Bio je negdje u Beranama kod rodbine. Ne znam šta mu je najednom bilo, to je bio neko ko je oduvjek tražio iskreno Boga, ali nekim očajnim glasom punim nekog prkosa, reče mi naprasno u slušalicu: "Laki, sve ovo sa Bogom je obični placebo efekat! Kao kod onih eksperimenata sa ljekovima, pa ozdravljaju i oni koji su pili najobičniji prašak." Iznenadila me njegov ton i glas, vjerovatno je to bio period njegove "borbe" sa Bogom. Dugo smo pričali, napustio sam lokal da bi mogao da mu posvetim odredjeno vrijeme. Znao sam da to što govori nema veze sa mnom, ali čitav razgovor je bio polemičan jer je znao da sam neko ko vjeruje u Boga i njegova čuda koja čini i danas. Lično sam doživio Božija čuda, a neke i vidio svojim očima, kako su ljudi vjerom bili isceljeni od "neizlečivih" bolesti i uvidio sam razliku izmedju Boga i placeba. P