недеља, 19. новембар 2017.

Ištite najprije Carstvo Nebesko

Ako rješenje crkvenog pitanja u Crnoj Gori ne donese kvalitet više u vjeri, ako naša pravednost ne bude veća od njihove, nego samo riješimo pitanje imovine, priznanja statusa i sl. Bolje da ništa ne radimo, neka ostane kako jeste!
Božija volja i Njegovi naumi za Crmu Goru su daleko viši od naših misli i ambicija. Njegova volja je da svi dođu k poznanja Istine i da se svi spasu, da ni jedan ne pogine nego da ima zivot vječni.
Ako crkveno pitanje bude način da dođe Jevandjelje mira u svaku kuću i na svaki milimetar Crme Gore, onda je to ono na šta smo pozvani.
Zar ne piše "Ištite najprije Carstvo Nebesko, i Njegovu pravednost, a onda će vam se sve nadodati".. I crkve, i manastiri, i imovinsko pitanje i priznanje autokefalnosti i stabilna Država. Sve. Samo kad napravimo jasne prioritete, prvo Bog pa sve ostalo!

Reper

Na osnovu čega prosudjujemo sebe i ljude? Mora da postoji neki reper, neki centar kordinatnog sistema oko koga se sve okreće, da bi na osnovu toga rekli ovo je plus , ovo je minus.
Ne možemo ni druge prosudjivati po sebi i nekom svom limitiranom iskustvu i subjektivnom doživljaju. Kako kad i sami sebe iznova prosudjujemo i mjenjamo se, na osnovu čega da mjerimo sve vrijednosti i ljude? Mora da postoji kalup, matrica, original čovjeka, neki ideal da bi na osnovu njega mogli da sa prosuđujemo svijet oko sebe i nas u njemu.
I zaista, postoji takav čovjek. Ime mu je Isus. Hristos.Sin Čovječiji. Sin Božji. Bogočovjek. Logos. Kroz koga je i zbog koga je sve postalo.
Ako Ga upoznaš moći ćeš da se ravnaš po Njemu i da po Njemu prosudjuješ ljude oko sebe. Ali postoji jedan uslov , moraš upoznati Riječ Božiju. Jer On je ta Riječ. Da sazanaš svaki zarez, svako slovo i smisao (Duh) te Riječi.Onda ćeš znati šta činiti. Zato ako nešto ne razumiješ šta se dešava, hrli na mjesta gdje možeš saznati o Njemu, i osjetiti Njegov Duh i spoznati smisao i svrhu svojega života.
Sve je to tako logično i jednostavno, ali nije baš lako. Blagoslovljeno je.

четвртак, 09. новембар 2017.

Dvije vrste religije

Ima samo dvije vrste religije. Jedna zasnovana na zastrašivanju koja upire prstom u naše grijehe, pa pod prijetnjom pakla satjeruje "ovce u torove" i druga zasnovana na ljubavi koja doziva svoju djecu i upire pogled na Golgotu i u Milost Očevu kroz žrtvu Isusa Hrista, kojom nam je sve oprostio.
Jer je Bog od iskona zaželio one koji će Ga u punoj slobodi bez ikakvog straha ili interesa zavoljeti i poštovati kao Oca, da sa njima podijeli vječnost u zajedništvu. Da je htio da nas uplaši izabrao bi stotine drugih načina da pokaže svoju moć, ne bi otišao na Krst.

понедељак, 06. новембар 2017.

Oboren duh

Ljudi su stali. Paralozovali se u nekoj rezignaciji, šta li. Kolotecina. Nikad nezadovoljniji sopstvenom situacijom ali nikad nespremniji da išta novo pokušaju, da to promijene. Motiviši ih, nagovaraj ili zovi ali ne. Neće da se pokrenu, da oplemene svoj život nekim sadržajem, nekim smislom.Za to ne treba ni novaca niti kakvih specijalnih uslova, a potrebno je samo malo dobre volje, vremena i vjere! E to je problem. Ne vjeruju. Ne samo u Boga, nego ni u ljude i u boljitik ne vjeruju, jer ne vjeruju ni u sebe. Oboren duh ko će podići.

петак, 03. новембар 2017.

Riječ

Postoje neke misli i riječi koje se s pravom zovu duboke. Jer su slojevite. Na površini iliti na prvu ruku su nerazumljive, pa čak nerazumne ili trivijalne. Onda dođe dan kada ta ista sintagma dobije neki smisao, kada si zagrebao po površini i ispod rđe si nazreo sjaj čeličnog sječiva.
A onda te zaintrigira pa počneš da skidaš taj sloj proučavajući je, mantrajući o njoj, desi se fleš u tvom umu, bljesak pred očima. Otkrovenje. Pa vikneš wow, kakva duboka istina, kakva mudrost. Sjajno!
Ali onda dođe neka prelomna životna situacija, kriza životna, kada se tvoje se biće raspolućuje i grči. Ako bi samo krenuo dublje ka njoj, osjetio bi udar poput munje. Misao te pogodila direktno u srce. U pleskus. Pa osjetiš i neku čudnu bol koja se razliva svud po tebi, plačeš ali bi se ujedno i smijao i vrištao. Kao kada majka ugleda čedo poslije porođajnih muka. Tako i ti dođeš do nutrine one riječi, kako kakav biser na dnu mora u slomljenoj školjki.
Međutim, podigneš oči, ali tamo više nema ni sječiva, ni zlatnog sjaja, ni bljeska, ni radosti, ni plača. Otireš suze sa lica, i preneraženo nego ugledaš Nekog. Ta duboka istina nije neka činjenica,, neka objektivna stvarnost. Nego Osoba.  I vidiš, kako ti se smiješi. Jedno Lice poznato, blago i očinsko. I shvatiš da je On oduvjek čekao tu. Tebe. Mene. Poslao nam je bio onu Riječ, poruku natopljenu Svojim Duhom Svetim. Šifriranu, kodiranu samo za svoju, koju će razmjeti Njegova djeca. Da bi ti osvijetlio put, da bi se znali vratiti kići, Da bi ga pronašli, Oca i onoga kojega je poslao po nas.
Logosa. Boga Sina. Hrista Boga. Isusa.

понедељак, 30. октобар 2017.

Strah od nerazumijevanja

Mislim da je strah od nerazumijevanja i odbačenosti bio razlog što uvjek kad bih govorio htio sam sve da kažem, da objasnim, da obije strane predočim. Da donesem ne samo svoj stav, nego i korijen svojih dilema , svojih motiva, svojih sumnji ili unutrasnjih borbi. A ljudi su znali na pola da prestanu da slušaju i desavalo bi se upravo ono cega sam se pribojavao. To tek nikad nijesu mogli da razumiju i da prihvate. Jer njihova duša nikad nije imala takvih "problema", takvih etickih borbi ili dilema. No sad vise nije ni vazno. Sad više  nemam dilema, ostajem uz one koji su me slušali i razumjeli do kraja.

Znam neke duše

Znam neke duše koje su razapete između svoje želje za slobodom i sopstvene nesigurnosti. U tom paradoksu htjenja između intuicije i želje za sigurnošću, između strasti i mira, deklarativno odbijajući ulogu žrtve iznova će se postajati robovi svega onoga što im daje sigurnost u ovom svijetu stihija, pa makar i lažnu.
I onda do novog impulsa života, koji će ih uplašiti svojim mogućnostima. Ne neće imati hrabrosti da zakorače i prihvate tragiku ali i blagoslov slobode, radije će je kriviti jer je nepravedna, jer boli i obeshrabruje. Ne shvatajući da ako ne prinese sebe na živu žrtvu onom što vjeruje i voli, da će ostati žrtva svih elemenata nužnosti ovoga svijeta na kojim je izgradila svoje navodno utočište. Igraće tu ulogu zrtve prije ne nego se zrtvovati zaista, jer lakše je pridobiti sažaljenje ovoga svijeta nego njegovu osudu.
I sve bi to bilo dobro u tom privremenom skrovištu, da nije trenutka bolne tišine i suočavanje te sirote duše sa svojim nemirom i strahom. Za trenutak bi pred očima minula blijeda sjenka sjećanje da onda kada je mogla, kada se podigao vjetar, nije pokušala, nije se otisnula! Sačuvala je ovaj svijet i svoje utočište ali je izgubila sebe i svoj put.

среда, 18. октобар 2017.

Zlo na zlo

Razmišljam, kako se nekad podigne zlo na nas da bi nadvladali još veće zlo u sebi. Vjerujem da je duhovni princi sakriven u jednom istintom svjedočanstvu koju sam čuo od kolege. Čovjek se izliječio od raka koji je krenuo da ga izjeda kada se razbolio od boginja. Desilo mu se da na svu muku bolesti raka, da mu se djeca razbole od boginja, i prenesu ih na njega na onako oslabljen imunitet a i nije ih preležao kao mali. Bilo je bas gadno, skoro mjesec dana su ga boginje skoro pokosile. ali uspio je da se oporavi. A na svo čudo, na prvon pregledu su konstatovali da ni raka vise nije bilo. Objašnjenje je da se boginje isprovocirale i podigle njegov imuni sistem i da se organizam izborio i sa jednom i sa drugom bolesti.
Zato kažem da trebamo drugačije gledati na negativne stvari koje nam se dešavaju, kad ni jedno zlo ne ide samo. Jer samo zlo ima tendenciju samounistenja i često bude okidač naseg ustajanja i podizanja vjere (tog duhovnog imuniteta). Pa tako, kao nemali broj puta u našoj istiriji, da neko zlo dodje sa strane da bi se ljudi vratili vjeri i suocili i nadvladali ono zlo u sebi, tu rak ranu koja izjeda nase duhovno biće naroda.
"Jer Gospod sve izvodi na dobro onima koji Ga ljube i koji na Njega cekaju".

понедељак, 16. октобар 2017.

Sabotiranje nas drži u pustinji

Društvene reforme počivaju na multidisciplinarnoj i koordinisanoj akciji večeg broja druš.subjekata. Sav uspijeh zavisi od jedinstva, povjerenja i nekalkulantskog pregalaštva svih. Ako od 12 tih činilaca samo 2 vuku i guraju neku ideju a njih 10 se prave blesavi, boje se, foliraju i sabotiraju nema napretka. Kao u Bibliji, cio narod ostaje u pustinji i ne ulazi u Obećanu zemlju zbog ovakve opstrukcije i nevjere.
Ali ono što je jos bjednije ta opstrukcija kompronituje samu ideju i onu jadnu dvojicu koji su je nestedimice i svim silama gurali, bezupjesno, pa kazu: "Evo probali su, pa šta se desilo, vidiš da nije to to".
Ta kompromitacija je možda i najveća tragedija jer poštene ljude baca u očaj, obeshrabruje sve one koji su sa pravom vjerovali u ispravnost promjena u određenoj oblasti.
Jer nije sporna ideja, nego vaša nespremnost i nepostenje da se zajedno svi za nju borimo, svako sa svojih pozicija, svako u mjeri svojih mogućnosti i odgovornosti. Sve je oduvjek bilo ispravno ali se čekalo na nas.
U Bibliji čitamo da je cijela generacija morala umrijeti u pustinji, ali je Gospod odrzao onu dvojicu u punoj snazi. Oni su uveli narod u obećanu zemlju, poslije 40 godina.
U pamet se Crnogorci, ne folirajmo se, ne bojmo se, svojim nečinjenjem se sabotirajte i ne kompromitujte plemenite reforme i subjekte koji se reude, ostavljeni i osramoćeni biju bitku već 25 godina u rjesavanju crkvenog pitanja. Nije sporna ideja niti njihova nesposobnost nego se neće desiti ništa dok se svi ne uključe. Ili će On podići nekog drugog , neki novi narastaj, koji će to sprovesti bez vas i nas.

петак, 13. октобар 2017.

Ako oprastamo

Ako oprastamo to činimo iz ljubavi a ne zato što nemamo "snage i hrabrosti" za osvetu ili da će time manje da boli uvreda, izdaja i povreda. Naprotiv.
Ako oprastamo to činimo da bi mogli da nastavimo dalje da živimo a ne da bi smanjili odgovornost drugog za učinjeno i oslobodili ga obaveza da se pokaje i traži izvinjenje.

четвртак, 12. октобар 2017.

Glasovi

Nijesu svi glasovi u nama naši. Često su to odjeci riječi naših roditelja, naših prijatelja ali još češće naših neprijatlja. Glasovi naše prošlosti, glasovi naših poraza u koje smo povjerovali i koje držimo kao svoje samo zato što su u nama i što ih čujemo.
Međutim, prepoznati onaj tihi glas svoga srca, glas Božji i poslušati ga, u tome je sva zivotna mudrost. Za to treba živjeti u istini i imati
vjere i hrabrosti.

среда, 11. октобар 2017.

(Ne)pravda

Veliki je blagoslov kad za života doživiš zadovoljenje pravde i kada daš slavu Bogu za to. To je super, jer biće nekih ljudi kojima će to biti svjedočanstvo da je živ tvoj Bog.
Međutim, pravo svjedočanstvo vjere će biti tek kada ljudi vide nepravdu nad tobom a na tvojim ustima i dalje iste riječi hvale i pjesme slave Bogu. U tvojim ranama će se ukazati rane Hristove, u tvojim slabostima Njegova izobilna sila a tvoje rijeći postati slatke kao med da se mogu gutati.
Tek kad vide da nemaš nikakvog interesa, da čekaš jedno drugo, vječno Carstvo i Njegovu pravdu i da zbog svoje vjere samo trpiš štetu i nevolju, tek tada počeće da ti vjeruju, ukazati povjerenje onome što ispovjedaš.
Zato, dozvoli da ti se učini nepravda, ne koprcaj se i ne učini sve što te zapane, što reče jedan moj prijatelj i dat ćeš prostora Bogu da se pokaže u tvojem zivotu, da zasija Njegova slava nad tvojim životom. To će imati mnogo veću vrijednost nego samo pravda na koju si se pozivao.

недеља, 24. септембар 2017.

Dijalog

Kakva je to vjera koja se može pokolebati tuđom ili nekim novim saznajima ili faktima. Bijedna i jadna, eto kakva je. Ne možeš reći da poznaješ svoju vjeru i da stvarno vjeruješ dok ne upoznaš ili nijesi otvoren da upoznaš sve druge vjere. U tome leži razlika izmedju vjere i fanatizma, u spremnosti da vodiš dijalog i da u miru ziviš sa svom trpeljivošću, poniznošću i uvažavanjem svih onih koji ne misle, niti vjeruju, kao ti.

уторак, 19. септембар 2017.

Nova misao

Zla misao se potire samo drugom mišlju. Novom. Ne može se samo nemisliti zla misao, potrebno je zamisliti novu misao. Stvar je onda fokusa a ne nekog napora "nemišljenja".
Jer nije dovoljno izgoniti i proklonjati mrak, potrebno je upaliti svijetlo. Pismo kaže sa je "Bog uzeo ono čega nema da vojuje protiv onog sto jeste." A čime ako ne Riječju Svojom, ako ne novom mišlju. I gle staro prođe, a novo nastade. Zamislimo novu misao, da pobjedimo zlo u nama i oko nas.
Novo vino se sipa u nove mijehove, da se oboje sačuva za vječnost.

субота, 16. септембар 2017.

Iscjeljujuća sloboda

Postoji iscjeljujuća moć slobode, međutim taj proces umije da bude zastrašujuć i kontroverzan. Tamo gdje je bolesno tijelo, sloboda mu dodje kao kakav skalpel, kojim kreneš na gnojni čir.
Najprije bukne sve, krene da izlazi krv i gnoj. Mnogi u toj fazi pohule na slobodu, okrenu glavu od odvratnosti i vrate se nazad. Govore o ljepoti neslobode, pričajući i ruznim stvarima koje su dozivjeli..
Medjutim, ko istraje, prođe tu tragediju i ponor slobode, doživi poricanja i odbacivanja, ulazi u narednu fazu čisćenja rane i zarastanja. I onda poslije jednog vremena zivota u slobodi, spadne i posljednja kora i krasta starih rana. I gle, ispod korice rasla je mlada i zdrava koža. Sve je dobilo jednu novu ljepotu i kvalitet. Jedva se po neki ožiljak spazi, da svjedoči kako je Bog oslobodio i iscjelio svoj narod.

субота, 02. септембар 2017.

Vakat je Gospode!

Dok čovjek ne zadobiju cjelovitost duše, ne može ići naprijed. Dok god u njegovom srce ima dvojbe, sumnji i straha, dok jednom ide naprijed drugom nazad, dok god ne govori ono sto misli i osjeća, i ne radi ono što što govori jer ima dileme u pogledu svojeg identiteta, ciljeva, volje i vjere neće okusiti blagoslova i pobjede.
Tako i ovaj naš crnogorski narod dok god ne riješi pitanje svoje crkve, neće znati da li da ide naprijed ili da se vraća. Lomiće se, tumarati i posrtati pod svojim sumnjama i nevjerama.
Svake izbore do sada na državnom nivou pratilo je neko krupno državotvorno pitanje, od pitanja za državne zajednice sa Srbijom, pa preko nezavisnosti, ustava, pa kandidature za EU, i sad posljednjeg članstva u NATO.
Eh kada bi dao Bog da se za predsjedničke izbore 2018.godine stavi napokon i crkveno pitanje na dnevni red društvene agende.
Da se razumijemo, rješavanje crkvenog pitanja nije pitanje našeg odnosa prema Bogu, to je intimna stvar svakog pojedinca. Ne može neko u drzavi tu da "pomogne" jet svako za sebe to pitanje mora da odgovori.

Crkveno pitanje je par ekselans političko pitanje, pitanje spremnosti jedne nacije da odgovori na svoje posljednje ali i suštinsko pitanje, da bi došla ta cjelovitost u srcu našeg nacionalnog bića. To je skup političkih odluka da jedna nacija zavrsi svoj proces uoblicavanja. Kada dode ta cjelovitost , knda nema raspinja energije, resursa, vremena i ljudi, dolazi sigurnost, dolazi mir i spokoj.
Crkveno pitanje je pitanje naše stabilnosti i prosperiteta. Jer nije samo taj pasivni princip sigurnosti i mira jedino važan, crkveno pitanje donosi i aktivnu dimenziju, ona je prerogativ drustvene akcije, ona gura jednu naciju naprijed, donosi prosperitet, integritet i suverenitet.
Tako crkveno pitanje nije samo pitanje naše svekolike egzistencije , da li će crnogorci nestati kao narod sa politicke mape istorije, nego i pitanje našeg svakodnog zivota i ekonomskog prosperiteta.  Jer tamo gdje su crkva i država vukli u istu stranu , tamo je cijelo drustvo islo naprijed, nastajalo je blagostanje... Pismo kaze: Gle kako dobro i blagoslovljeno je kad braća zive zajedno, tamo je Gospod odlucio da izlije svoj blagoslov.
Zato, moli te nedostiji sluga Tvoj, pogledaj Gospode milostivo na naš crnogroski narod. Blagoslovi sve političare naše i drzavnike kojima je na srcu rješenje naseg crkvenog pitanja, kojima je naša drzava na srcu i koji joj zele prosperitet, mir i stabilnost.
Vakat je Gospode! Navrsilo se vrijeme posrtanja, hramanja na dvije noge, lažnih kompromisa i laznih dobrocinitelja. Ustani Boze! Dosta je bilo! Daj ovom narodu cjelovito,  jednomisljeno i jednosustveno srce, duh prav obnovi u nama, da zivimo u miru i jednistvu. Na blagoslov naš i naše djece!
Smiliju se Oče!

четвртак, 24. август 2017.

Percepcija

Saradjivajuci sa nekim stranim konsultantima dok sam radio u Vladi, objašnjavali su mi  fenomen "percepcije". U politici (a tako i ostalim oblastima javnog djelovanja, pa i vjeri) nije važno kakvo je stvarno stanje nego kakva je percepcija stanovništva te stvarnosti. Tako čuveni Transparency International u svom Globalnom izvještaju  mjeri Index percepcije korupcije,  a kakvo je stvarno stanje to je već pitanje. Mjeri se samo percepcija!
Navešću glup primjer, ako neko ode na sud i realno izgubi spor, a advokati koji ga pelješe mu pričaju kako je on apsolutno imao pravo da trazi to sto je trazio ili ga neznaveni drugari tapšu po ramenu i ohrabruju, on gubitak spora odmah objašnjava korupcijom... A je li ili nije bilo korupcije, koga više briga. Sve i da se ubjeđuješ i dokazuješ ne pomaže.
No, sve ovo navodim jer razmisljam kako ljudi u CG gledaju na duhovno stanje i o realnim posljedicama svega toga. Za ovaj fenom nije samo bitan odnos realnog stanja i percepcije, nego i percepcije i motivacije. Ljudi vide ono što žele da vide i čuju ono sto žele da čuju. Pa se sve svodi da ovim svijetom upravljaju interesi, pa makar se to odnosilo na crkvu, oni motivišu ljude da stvaraju odredjena očekivanja i drugačije standarde, i spram toga percipiraju stvari i kvalifikuju probleme. I onda više nije bitno što je istina i realno stanje, nego da li su iznevjerena moja očekivanja. Na onoj mapi najsrecnijih zemalja na svijetu ljudi u su najsrecniji mislim u Kostariki, Ekvadoru i sl, mnogo više nego u nekim bogatim zemljama za koje mi mislimo. Ko hoće da vlada našom "srećom" , ne mora nužno da poboljšava realno stanje, dovoljno je da promjeni percepciju tog stanja, da stavi u izgled neku korist ali istovremeno da širi strah, negativne vijesti ili prijetnje i time smanjuje očekivanja. Tako ćemo shvatiti zašto neke crkve kriju šta Biblija govori o nama i šta su standardi koje Bog očekuje, koke je naše naslijedje, da se običan narod ne bi osvijestio, da mu ne bi narasla očekivanja prema onima koji ga vode i sagledala realno jadna slika naše duhovne zbilje. Zato je važno organizovati malo okupljanja, zapaljivih rodoljubivih govora, malo dihvalifikacija za naše neprijatelje, onda dobre muzike pića i meze da se ljudi opuste. I eto ključa za sreću. Mnogi će mirne savjesti zadovoljni svojom bogougodnošću napustiti skup. Manjak znanja višak samopouzdanja.  Eto porastao je Index percpecije. 
A onoga koji bude došao da im kaže istinu, njega će naravno, kao što su i najpravednijeg čovjeka koji je hodao zemljom, razapeti na krst. Zar si došao prije vremena da nas mučiš.

уторак, 22. август 2017.

Slabosti

Kao mladi vjernik hvalio se čudima Bozijim i uspjesima, svjedočio o pravedosti i pokazivao znanje svetih knjiga. Ljudi su u najboljem slučaju mogli vidjeti mene i neke moje sposobnosti ali ih to nije motivisalo u vjeri. Kao prokušani vjernik, shvativši dubinu sopstvene nemoći i neznanja, jedino sam se mogao hvaliti svojim slabostima i silom Božoj koja se po Milosti očitovala u njima kroz različite situacije.
Tek sada ljudi su mogli da vide vaskrslog Hrista, a ne Lava, da osjete Njegovu Milost i Ljubav prema grješniku... Tek sada u našim nemoćima na našem "smrtnom tijelu ukazuju se rane Hristove", i to čini razliku u našem svjedočenju. Tek sad mogu da kažu Slava Bogu, ja želim tog tvog Boga, i hoću da Mu predam ovaj moj život i sve moje slabosti jer ničim nijesam gori od tebe. Jer dovde sam posrtao sam i padao kao ti, a o ovoga mjesta želim da pokušam sa Njim, da živim zivot i da bijem bitke u Njegovoj a ne svojoj snazi.
Da kazem onu  "Gospode Isuse Hriste, budi moj Bog i moj spasitelj! Amin."

понедељак, 21. август 2017.

NARCISOIDNA SPIRITUALNOST

Suština duhovnosti je uspostavljanje ispravnog odnosa. Odnosa ljudi sa Bogom i odnosa medju ljudima. Danas je na repertoaru nekakava narcisoidna spiritualnost, koja je sama sebi cilj, kojoj ništa nije sveto osim sopstvene sreće i satisfakcije. Koja kaže ja mogu i sam/a u kući/keliji da meditiram o Bogu i čitam, šta će meni ko drugi, šta će mi zajedništvo (crkva, drzava, brak, porodica i dr.). Ali Hrist se nije držao oholo svojeg jedinstva i jednakosti sa Ocem i Duhom Svetim, nego je uzeo obličje sluge i spustio se među nas da bi nam posluzio i donio spasenje... Tako i tvoja i moja osama pa makar ona bila tjesan odnos sa Bogom, ako ne rezultira silaskom medju ljude i unapredjenje odnosa, prevazilaženjem barijera i podjela, bratstvom i jedinstvom medju ljudima, onda to nije duhovnost. Samo kroz odnos sa Bogom i jedni s drugima mi možemo spoznati sebe. Nikakvo poniranje u sebe i samoanaliza bez uspostavljanja odnosa ne vodi otkrovenju. Nijesmo bogovi da bi se sami sobom odredjivali. Svakako, molitva u kleti i meditiranje nad Pismom je nužna kao vazduh koji dišemo ali samo kroz ostvarenje i refleksiju u odnosima (vertikale i horizontale) mi dolazimo do spoznanje sebe i svojeg identiteta kao Djetata Bozjeg, i sto je još vaznije smisla i svrhe našeg života na zemlji.

Vjera

Ah Bog moj <3 osjeća samo onaj koji može vjerovati bez razumijevanja ili neposrednog očekivanja, voljeti bez straha, zahtjeva i pravila i nadati se onom sto nikad nije poznao..
To je vjera - ono smireno iskustvo i pomalo suludo osvjedočenje srca i tvrdo pouzdanje da je Otac pripremio za tebe i mene ono što je najbolje za nas,  što oko nije vidjelo što u um nikad nije dolazilo, a što je srce oduvjek slutilo i za čim je titralo..

среда, 16. август 2017.

Mržnja

Nijesam razumio zašto me neko mrzi, kome ništa nijesam uradio ili sam čak samo dobro činio, dok nijesam ukapirao ovaj apsurd vezan za mržnju. Ljudi mrze onog drugog zbog sopstvenog grijeha ili nepravde i zla što su tom pravedniku učinili, kao što i Sotona je mrzitelj ljudi od početka isključivo zbog sopstvenog pada i svijesti o sudu koji mu dolazi. Zato je preispitivanje sebe u ovakvim slučajevima besmisleno, jer mrziti dobrotvora jeste apsurdno do bola, ali je to nažalost naša sveopšta realnost. Zato sto onaj koji mrzi, to čini zbog sopstvenog jada, zavisti zbog naklonosti Božje prema drugom ili straha od potsvjesnog osjećaja sopstvene bogoostavljenosti. Njegova mrčena duša je već pod kaznom i jedino nam ostaje da se molimo za takvog.

недеља, 13. август 2017.

Ljubav prema bližnjem

Ljubav prema čovjeku nije prirodno ljudsko stanje. Naprotiv, samo po Bozijoj milosti i po Njegovoj blagodeti, mi smo u stanju da prevazidjemo svoju palu prirodu i da volimo bližnjeg svoga... Nema u nama ništa čime bi se pohvalili, niti imamo šta dati što najprije nijesmo primili. Zato po odnosu prema ljudima , možemo vidjeti kakav ko ima odnos sa svojim Bogom, i da li ga ima.
Tako su i nekad pogani počeli vjerovati u Boga gledajući hrišćane prve crkve, govoreći: "Gle kako se ljube.!"

петак, 11. август 2017.

Rane

Ne komuniciraju ljudi nego njihove rane. Rane naše progovaraju, ne neki stavovi i uvjerenja. Kao što bezdan bezdana doziva, tako i rana ranu pokušava da dozove... I ne zacjeljuju, jer se ne razumiju. Osudjuju se, produbljuju i krvare, jer ni sebe ne mogu spoznati niti odrediti a kamo li drugu razumjeti. I samo čine ono što znaju, da se ranjavaju.

среда, 19. јул 2017.

Da nas ništa ne kontroliše

Jednostavno je, Božja volja, kao našega Tvorca, je da nas ništa ne kontroliše, da ne gospodari našom dušom tj našom voljom, emocijama i mislima! NISTA I NIKO!
Ni đavo, ni potrebe, ni ambicije, ni strasti, ni novci, ni hrana, ni piće, nikakvi medikameniti, psihogene supstance.. a naročito ne ljudi. Naša duša treba da se oslobodi, da samo Njemu pripadne. On želi da nas ohrabri i rehabilituje, da povrati naše ljudsko dostojastvo, da budemo ljudi podignute čela, nepomućenog mira i čiste savjesti ..
Jer Božji čovjek, je slobodan čovjek od svega i svakoga, a rob je jedino svoje savjesti, razuma i ljubavi.
Ako se na to odlučimo, Bog će se boriti za nas, dati nam snage, volje i vjere da kažemo NE i da se odupremo svakoj sili koja želi da zagospodari našom dušom.

уторак, 11. јул 2017.

Kako primiti blagoslov od Oca

E ovo zapamtite! Ovo je jedna od najdubljih istina koju sam spoznao u svom hodu sa Bogom.
Od Boga dolazi i htjeti i moći. Kada Gospod odluči da nekog blagoslovi, najprije mu stavi želju u srce da bi mu mogao dati blagoslov. Medjutim, kada se rodi jaka želja u našem srcu, mi odmah krenemo da tražimo satisfakciju, zadovoiljenje a nemamo karakter i nemamo moć da taj blagoslov primimo i da ga zadržimo. Samo bi nas sablaznio ili skršio.
Onda mi ljudi ugledamo surogat, nešto što bi moglo da liči kao zadovoljenje te želje, i tješimo se da je ta želja od Boga, i slavimo Boga kako se čuda dešavaju. Ali ne shvatamo da i kada je želja istinita i legitimna problem je samom sredstvu zadovoljenja želja, a još češće u načinu i sredstvima. I umjesto da u vjeri i strpljenju čekamo na drugi dio obećanja, mi nestroljivo krećemo da se borimo, da se laktamo, da u grču činimo sve da bi to nešto dobili što zadovoljava našu želju, ne shvatajući i odbijajući pogledati istini u oči da to nije od Boga. To je naše zamešetanije.
I onda se dešavaju porazi, ruševine, fijasci i razočarenja. Na kraju kao da i zamre ona želja, nema ničeg na vidiku, isprazni se srce i isprazne ruke. A Bog sve vrijeme čeka, vreba priliku kada ćemo stati, kada ćemo podići pogled i isprazniti ruke da bi nam dao moć da primimo blagoslov. I kada se dobro izranjavamo, ako ostanemo vjerni, pa pustimo da nas prodju talasi bijesa, pa onda talasi očaja i razočarenja , i i ona faza kada sve počne da nestaje, kada se utišaju emocije, zamire zadnja nada i na kraju neka svejednoća. Kažeš: Ma više mi nije stalo.
I baš onda kada su sjećanja zamrla, i kada zaboraviš da je ikad tvoje srce gorjelo u želji za tim nečim, otvara se prilika za Boga. Pustinja se završava, pročišćeni primamo snagu i primamo ispunjenje želje. Stiže blagoslov kao proljećnja jaka kiša. Iznenada, na takav čudesan i božanski način, da nesumnjivo možemo mi ali i svi oko nas reći, ovo je nesumljivo čudo, ovo je samo Bog mogao poslati. Kada sam prestao se truditi, kada mi više nije bilo ni stalo, i kada se više nisam nadao, primo sam ovo što je potpuno drugačije nego što sam zamišljao, ali je baš ono što sam oduvjek trebao, što zadovoljava najdublju želju moga srca... To je pravo uživanje u blagu za koje ne moraš da se grčiš, da se mučiš i da strahuješ. To je blagoslov. On obogaćava, a ne prati ga nikakva muka. Samo takvo ispunjenje donosi mir i spokojstvo, donosi radost, donosi slobodu i ljubav.
Shvatamo da samo On koji nas je stvorio, koji je utisno dio svoje duše u naša tjelesa, proniče naše nadublje slojeve duše i poznaje stvarne želje našeg srca, i kadar je da ih ispuni. Samo On zna tačno šta je nama potrebno i kada nam je potrebno, jer nije potrebno da ti je "stalo" da bi bio srećan. Potrebno je da uživaš tako u blagoslovima, da te ona ne zarobljavaju, da uvjek ostane dovoljno mjesta u srcu za NJega i za zahvalnost Njemu, koji je darodavac, koji je Otac Nježni koji poznaje svoju djecu i koji vapi za prilikom da nas blagoslovi. Samo ovaj Božiji način po životu u vjeri i strpljenju donosi silu i karakter koji može primiti velike stvari, ali tako da naše srce uvjek buide vezano za Darodavca a ne samo tim darom. Jer samo On, od koga dolazi i htjeti i moći, je naša najdublja potreba i naše jedino i najveće ispunjenje.

субота, 08. јул 2017.

AKO UČINIŠ KOLIKO MOŽEŠ UČINIO SI ŠTO TREBA

Prepricacu jednu pricu o jednom mladiću koji je došao na farmu da sebi nadje posao, smještaj i hranu. Farmer mu reče da nema baš potrebe za radnom snagom, ali ga upita šta umije? Mladić reče: „umijem da spavam za vrijeme olujnih noći“. Framer se zaprepasti, ali mu se svidje ovaj „čudni“ momak, pa mu reče: „Ako ti ne smeta da spavaš u ambaru, jer nemam prostora u kući, onda si dobio posao“. Farmer je bio vrlo zadovoljan sa radom ovoga momka bio je vrlo vrijedan i temeljit. Ali jedne noći, dok je farmer išao da spava, čuo je momka kako i dalje radi oko ambara i kuće. I usred noći, podigla se silna oluja, koja je znala u tim krajevima da dodje i da napravi štetu, digne krovove kuća, obori ambare i sl. Trebalo je ustatiti i zamandaliti svaki prozor i vrata. Ustade da probudi momka da uradi taj posao. Dodje do vrata, zvao ga je, lupao, ali je ovaj i dalje čvrsto spavao. Farmer pobjesne, na mladića, koji se tako neodgovorno ponese, i crvsto odluci da ga sjutra otpusti sa posla, u sebi ponovi kroz zube: „uistinu ovaj zna da spava za vrijeme olujnih noći“. Cim svanu farmer izadje da vidi koliku je štetu napravila oluja. Kad se iznenadi, sve je bilo cakum pakum, svi prozori su bili zatvoreni, vrata obezbjedjena i ostalo je bilo obezbjedjeno. Onda shvati, da je momak do kasno radio, obezbjedjujuci u potpunosti objekat, URADIO JE SVE ŠTO SE MOGLO URADITI, i onda je čvrsto spavao, i za vrijeme olujnih noći.

Više puta sam u životu stajao pred izazivom, kada treba uraditi ono što je očigledno, a ljudi oko tebe ti govore da je nemoguče. To krizno mjesto je "planina izgovora". Planina pred kojem su mnogi prije zastali i obeshrabeni počeli da smišljaju izgovore umjesto da pronalaze pukotine mogućnosti i nastave da čine male korake. 
Te planine su one priče kako nema ljudi, kako nema para, kako nema političke volje za to, da se to već pokušalo prije 20 godina i da se nije uspjelo, da to neće podržati taj i taj itd..
Treba začepiti uši za sve, i odbaciti to kao laž, jer nije isto. Postoji jedna bitna razlika. Razlika je u vjeri i viziji. Vjera i vizija čini svoje, ona pomjera planine, ali pod jednim uslovom. Taj uslov je u objašnjen u onoj izreci svetog Petra Cetinjskog "ako ùčiniš koliko možeš, učinio si što treba".
Ako prestaneš da kukaš, prestaneš da smišljaš izgovore, pa počneš činiti sve što možeš. Samo je to ono što si trebao učiniti a ne ono što drugi misle da je trebalo i moglo.
Kada činis ono što možeš na plemenitom zadatku, a što je u tvojoj vlasti i nivou odgovornosti da učiniš, to je ona "dobra, ugodna i savrsena" Bozja volja za tebe. 

Jer sveti Petar, ovim očinskun savjetom opominje ali i tješi. Želi reći, ne gledaj na resurse koje nemaš, ne gladaj na podršku koju nemaš, ne gledaj na ljude i novce koji ti trebaju a koje nemaš, samo učini ono sto je do tebe. To je dovoljna i potrebna mjera svemu, to je ono "zrno gorušice" o kome govori Isus, koje pomjera planine. To je ono što uvodi u mir, sto uspokojava našu savjest kad nas optužuju i koja hrabri. Samo u tom stavu "učinio sam što je do mene" mi možemo kao onaj mladić sa početka, spokojno leći i počivati u sred oluje. A Gospod "milome svome u snu daje."

четвртак, 29. јун 2017.

Izobilje

Kada bi neko obezbijedio izobilne količine hrane da svi ljudi znaju da mogu da jedu koliko god žele i šta god zele, vjerujem da bi se drastično smanjila potrošnja hrane i broj predebelih ljudi.
Ne izobilje, nego strah od oskudice ljude motiviše na neumjerenost i razna iživljavanja. Ne vjerujem da su Adam i Eva imali po 150 kilograma, zato sto su imali izobilje. Sve se ovo može primjeniti i na sve druge oblasti apetita i strasti. Problem je u glavi, u raznim strahovima od oskudice, odbacenosti, samoće ili smrti, to stvara pakao na zemlji. Čovjek koji se ispuni Bogom, koji shvati da samo u Njemu ima izibilje, da je On odgovor na svaku njegovu potrebu i da ne oskudjeva ni u čemu, može da uđe u ovaj život slobode, život bez grča, borbi, frustracija, laktanja, otimačina i svakojakih drugih pakosti i sebičluka, koje stvaraju lažnu oskudicu i patnje za ostatak svijeta. Najvjerovatnije da bi vladali ljudima.

Svako ima nèšto što nena

Svako je jedinstven, osoben i neponovljiv. Mozemo li zamisliti, kolika je žalost Stvoritelja, kada se takav unikat odriče sebe i svog identiteta, da bi imitirao i saobrazavao se sa nekim drugim. Kakvo razocarenje i kakva hula na Boga!
A opet laž je da taj neko to čini zbog zajedništva, jer samo naše osobenosti i naše različitosti nas motivišu na susrete i razmjene.
Jer svako ima nešto što nema! I svako želi to što nema. Ali najprije mora da bude ono što jeste.
I u tome je sva ljepota a ne tragedija univerzuma. Samo naša individualnost i jedinstven karakter, postaje savrsena puzla u čudesnoj i vanvremenskoj harmoniji stvorenja. Gospod kao Veliki Majstor, probira idealne oblike kamena i utiskuje u duhovnu gradjevinu, u Hram Gospodnji, svakog jednog od nas, koji Mu se u vjeri predaje, i koji ostaje vjeran sebi i onome što je On porodio u njemu. Gospod sa takvina želi da ima zajedništvo u vijeki vjekova! Amin

недеља, 25. јун 2017.

Samoljublje korijen idolopoklonstva

Samoljublje je korijen svakog idolopoklonstva. Egoisti Bog ne može da pomogne ili da mu progovori i dovede ga do pokajanja, ozdravljenja i spasenja. Jer i kada Bog pokuša da samoljupcu objavi neku veliku istinu o grijehu, nepravdi i sebičluku, ovaj to doživljava kao snažnu "proročku" objavu protiv nevaljalog svijeta koji je "nepravedan" prema njemu. Pa osokoljen naprasnom istinom pun 'svetog gnjeva" raspaljuje zapaljive osude po svojim bližnjima i njihovoj sebičnosti i nepravdi koju mu čine, dijeli moralne pridike, propovjeda i dijeli savjete. Trajno zaslijepljen samoljubljem ne vidi da je ta riječ prvenstcrno za njega, ostaje daleko od pokajanja, individualnog preobražaja i razvoja.

понедељак, 19. јун 2017.

Ljubav i emocionalna zavisnost

U ovom vremenu sveopšte nesigurnosti i lažne slobode, ljubav se sve više izjednačava sa nekom emocionalnom zavisnošću od druge osobe. Pa je ljubav navodno onda kada se u prisustvu "voljene osobe" osjećaš voljeno, sigurno, smireno, uzbudjeno, srećno, vrijedno, jako i sl. Sa njom samo lijepe emocija a bez nje si opet slab, nesiguran i nesrećan. Pa umjesto da voliš ti postaješ posesivan, zavidan, ljubomoran i u stanju da učiniš svakakvu pakost i zlo samo da ponovo imaš, zadržiš ili vratiš to nešto što te je emocionalno zadovoljavalo ili ti imponovalo. Nema to veze sa ljubavlju, kao što se ni prema drogi ne može gajiti ljubav već je u pitanju najobičnija zavisnost. Umjesto davanja počinju ispostavljanja zahtjeva drugoj strani, stalna očekivanja i uslovi samo da bi se zadovoljila svoja emocionalna potreba.
Ljubav ako je ima, postoji sama po sebi, njoj ne treba satisfakcija, zadovoljenje ili protivusluga da bi se ostvarila, ona je slobodna i oslobađa u njoj se može živjeti srećno. Jer ona i gleda i traži puteve kako da usreći drugu stranu a ne samo sebe i svoju ličnu korist, sigurnost ili sreću. Jer njena sreća uključuje i podrazumjeva sreću i dobrobit druge strane, pa makar to značilo da pustiš voljenu osobu od sebe zauvjek, kao pticu iz kaveza. To je ljubav.

субота, 29. април 2017.

Znak Jonin

"Naraštaj ovaj naraštaj je opak. Znak traži, ali mu se znak neće dati, doli znak Jonin. Doista, kao što je Jona bio znak Ninivljanima, tako će biti i Sin čovjeciji ovomu naraštaju."
Kako moćno zvuče Isusove riječi iz Jevandjelja po Luki, o "Joninom znaku", danas u ovoj našoj podjeljenoj Crnoj Gori, u pravoslavnoj crkvi koja se zaplela u nacionalizam i etnofiletizam.

Kakav je to "znak Jonin" koji može biti Bozji znak ovom pravolsavno naraštaju na pocetku 21.vijeka? Jona je jedan od starozavjetnih proroka, koji je u 8. vijeku prije Hrista, od Boga dobio nesvakidašnji zadatak,: trebao je iz okupiranog Izraela otići u neprijateljsku Ninivu, prijestolnicu tada najmoćnijeg Asirskog carstva i najveći  grad tadašnjeg svijeta, i najaviti propast grada. Jona se odmah  probao izvući od ovog zadatka, i počeo svoje bjekstvo od Boga. Pobjegao je potpuno u suprotnu stranu svijeta, otisnuo se na more, dozivio brodolom, da ga velika riba progura i izbaci na obalu. I onda tek u krajnjem ocaju, prihvata zadatak i završava  na ulicama Ninive, među ljudima koje nije volio i prema kojima je gajio snažne predrasude i netrpeljivost. Nevoljno je prenosio poruku koju je dobio od Boga:
"Još četrdeset dana i Niniva će biti razorena!"- je sve što je kroz stisnute zube izgovorio. Nakon toga je otišao izvan grada, sjeo na proplanak i očekivao rasplet, potajno se nadajući da Ninevljani neće poslušati i da će sa uzivanjeg gledati njihovo unistenje. Dok je čekao, dogodile su se dvije stvari: Neočekivano, i na tako šturu propovijed Ninivljani su se pokajali zbog svojih grijeha. Povjerovali su Bogu, i proglasili post kao izraz svog pokajanja. Bog im se smilovao i poštedio grad. Spašeno je oko 120 000 života.

Jonin skriveni motiv Bog konačno otkriva na kraju 4. poglavlja Knjige. Štoviše, doznajemo i da se Jona posvađao s Bogom već kad je prvi put primio zapovijest. “Ah, Jahve, nisam li ja to slutio dok još u svojoj zemlji bijah? Zato sam htio prije pobjeći u Taršiš; jer znao sam da si ti Bog milostiv i milosrdan, spor na gnjev i bogat milosrđem i da se nad nesrećom brzo sažališ. Sada, Jahve, uzmi moj život, jer mi je bolje umrijeti nego živjeti” (4, 2-3).
Jona pada u depresiju i ocaj jer priželjkuje uništenje Ninivljana,
svojih neprijatelja – koje bismo danas nazvali genocidom (istragom poturica). Ali prije nego što ga počnemo osuđivati, pokušajmo shvatiti povijesni kontekst. Asirci su bili surovi i opasni kolonizatori, tražili su danak i nametali svoju politiku. Kad su ratovali, bili su na lošem glasu jer su nepotrebno mučili zarobljenike: nabijali su ih na kolac i derali im kožu . Jedan kralj se hvalio kako je spalio cijeli grad pun pobunjenih vazala. Izrael je u vrijeme Jone već postao žrtva asirske surovosti. Izbrisan je s karte, a njegovi su stanovnici bili ili pobijeni, ili protjerani, što je dovelo do propasti Sjevernog Kraljevstva. Misija proroka Jone, je "izdajnicka' jer je donijela je milost Ninivljanima, a propast Izraelcima.

Zato se Jona naljutio jer se nije dogodila predstava kojoj se tako veselio – nije vidio uništenje svojih neprijatelja. Kako sam veli: slutio je još na početku da bi se Bog mogao smilovati narodu kojeg je on prezirao. Kako bi ga izliječio od zlovolje, Bog je dao da mu  iznikne bršljen. Tako  je Jona mogao čekati eventualnu propast Ninive u ugodnoj sjeni. No sljedeći je dan Bog dopustio da bršljan usahne, sunce uprži i zapuše vruć vjetar koji je Joni palio glavu. Jona je poželio umrijeti: niti je Niniva uništena, a novi mu je  "kućni ljubimac" usahnuo na rukama.

Upravo tada ga Bog pita: srdiš li se s pravom zbog bršljana? Jona poput razmaženog tinejdzera odgovra 's pravom sam ljut nasmrt!' Konačno ga Bog suočava s istinom: "Tebi je žao bršljana oko kojega se nisi trudio, nego je u jednu noć nikao i u jednu noć usahnuo. A meni da ne bude žao Ninive, grada velikoga, u kojem ima više od sto i dvadeset hiljada ljudi koji ne znaju razlikovati desno i lijevo. Jona je imao ozbiljan defekt na svojoj  tablici vrijednosti!  Na njoj  je bršljan bio značajno važniji  od ljudi, a njegov nacionalizam važniji od Božje milosti prema svim ljudima.

Bogu našem  je stalo da svi narodi vide njegov blagoslov. Jona Ninivljane nije gledao Božjim očima i trebao je značajnu korekciju duhovnog vida i percepcije. Mi i danasnja Crkva trebamo učiti na tom primjeru i razmisliti kad želimo prizivati Boga samo za sebe i svoje sunarodnike ili smo pozvani na jednu uzvisenu, univerzalnu, nadnacionalnu i nadpolitičnu misiju spasavanja ljudskih duša.

Crkva ne smije nalaziti nikakav izgovor ili primjer nasilja u Bibliji ili izmisljati nekakve mitove i posebno ne ih koristiti kao opravdanje za vjersku i nacionalnu mržnju i nasilje prema ljudima, pa makar oni bili neprijatelji njihovog naroda, kao sto su bili Aisrci bili prema prema Izrealu, Bozjem narodu, jedinom koji se tako moze nazvati u etnickom smislu. Svi hriscani su po vjeri u Hrista , nazvani Bozjim narodom i kaleme se na ovu Maslinu, na Izreal. Nema vise drugih nacija i narodnosti, ni Grka ni Jevreja,  svi smo jedno u Isusu Hristu.

To je znak Jonin, to je znak Hristov, koji On prizeljkuje u Crnoj Gori i na cijelom Balkanu. Nema većeg znaka, ni čuda za ovaj narastaj koji trazi znakove i cudesa od Boga, osim ovoga da srpska ili crnogorska pravoslavna crkva sluzi onom drugom narodu ili hrvatima, bosnjacima, albamcima i romima svakom drugom narodu koji zivi u nasoj  Drzavi, u milosti i ljubavi Bozjoj.

Ova prorocka knjiga o Joni, kroz vjekove nas uči da “i najbolji ljudi i vjernici mogu itekako zavaravati i upasti u ovaj sektaski duh etnofiletizma, nacionalizma i da zaborave na primarnu misiju crkve Hristove... Jona nas uči da svatko mora igrati aktivnu ulogu u vlastitom postojanju i nastojati otkriti istinu o vlastitoj motivaciji i promovisanju pravde, čak i kad je to pogubno po njega ili njegov narod” (Angel 1995, 66). Milost Bozja je nedokuciva, to je suvereni dar i izraz autonomne volje Bozje, koje moze nrkad izgledati kao nepravda ili izdaja, ali Bog ne razmislja kao mi, Njegovi su putevi daleko iznad nasih puteva i Njegova pravda daleko iznad nase. On ne bira strane u nasim ideoloskim, politickim i nacionalnim sukobima i ratovima. Njegova milost može spustiti čak i na tlačitelje (De La Torre 2007, ix). On želi ostvariti odnos s cijelim čovječanstvom.

Tako se može stvoriti važna polazna tačka za mukotrpni zadatak Crkvve , u procesu iscjeljenja i izmirenja etnickih gruoa i naroda (reconciliation)
U toj  procesu Crkva mora da prednjači a ne da bude glavni gemerator podjela i sukoba na nacionalnoj osnovi kao.sto je ovdje bio slucaj zadnjih decenija.
To je "Znak Jonin" koji bi najbolje objasnio rijecima kojima se u pismu vladika Hercegovacki Grigorije obratio svojim arhijerejima SPC: "Kad se podsjetim svih naših služenja nacijama, ideologijama i ljudima, skrivanja iza ideje srpstva, svetosavlja, nacionalne crkve, “čuvarke narodnog bića” itd. kojim izrazima se branimo od navodnih “nesvetosavskih” i kojekakvih drugih uticaja, a u stvari u licima episkopa projavljujemo nespremnost i nesposobnost za pastirske izazove vremena u kome nas je Bog postavio za pastire slovesnoga stada. Projavljujemo vidljivu nesposobnost da budemo Crkva."

Kad bi crkva danas postala "izdajnikom" svojih nacionalnih interesa i pocela da sluzi drugim neprijateljskim narodima sa kojima djelimo prostor zivljenja i u kojima narastaju etnicke.tenzije, to bi bio "znak" da su zaista Sluge Boga Svevisnjega, da ih je Hrist poslao u spasonosnu sluzbu. Tada bi se.desilo.cudo, tada bi im ljudi zaista povjerovali i desilo bi se isceljenje naroda i nasih odnosa. Dosao bi mir i prosperitet , toliko dugo ocekivan na Balkanu.

недеља, 09. април 2017.

Od slave do linča

Danas se slavi praznik Ulaska Isusa Hrista u Jerusalim - Cvijeti, a ja razmišljam kako od slave ljudske do linča je nekad potrebno samo 5 dana.
I tada su kao danas mnogi izašli da proslave Mesiju, koji je došao na puletu magareta, vikali su Hosana, Hosana Sinu Davidovu, bacali grane palme i cvijeće pred njim. U pratnji Isusa, gle, je i Lazar, brat Marije i Marte, koji je još juče na očigled mnogih podignut iz mrtvih, vaskrsao. Gledaju ga kako hoda pored Isusa veseo a do prije neki dan išli su mu na sprovod. Kakvo nevjerovatno čudo? Nesumljivo da je Bog sa ovim čovjekom Isusom iz Nazareta.
A šta se desilo da su upravo ti isti ljudi, koji ga danas veličaju i slave Ga kao boga, poslije samo nekoliko dana u glas frenetično vikali "Raspni ga, raspni ga, nećemo njega, oslobodi nam Barabu"?
E pa taj Isus im je dirnuo u "svetinju", dirnuo im je u glavni biznis. Ti vjernici su od Hrama, napravili razbojničku pećinu, sredstvo sticanja velike moći i novca, Za taj najveci crkveni praznika Pashu, mnogi gradjani Jerusalima, imali prilike da prodaju "svete stvari", da prodaju "žrtvene životinje" i posebne biljke, ogromnom broju vjernika koji su hodčastili Jerusalim.
Tako to biva, sa ljudskom slavom, traje samo do prve krivine, do prve iskrene riječi, do prvog suočavanja sa njihovim licemjerstvom, srebroljubljem i nepoštenjem. Slava traje do ticanja u njihove "nacionalne interese" i "svetinje". Tada se raspiruje brualni linč, prema svemu , pa i prema Bogu i Njegovim iskrenim slugama.

недеља, 26. фебруар 2017.

Restauracija

Nevjerovatno koliko ovaj Discovery poklanja pažnje reciklaži otpada i restauraciji starina. Najbogatiji vide vrijednost u ovim procesima i žele da ukažu i da osvjeste da sve ima vrijednost i da se ništa ne treba odbacivati. Vjerovatno su zato i bogati.
No, ako ovo vrijedi za otpad i krševe od auta, koliko više vrijedi za ljude koji imaju nemjerljivu vrijednost za Boga, a kamo li za nas ljude. Bog ne čini ono što čini velika većina, ne odbacuje one koje iskoristi ili koje ne može više da koristi. Nema On ljudi za bacanje, kao neki od nas, suvise On vrjednuje svakog sa kojim je imao doticaja i cini sve da ih obnovi. Ne ponaša se po vrlo raspostranjenoj fensi klišeu "ah, ima još milioni žena ili muškaraca koje mogu upoznati i stvoriti neki novi odnos i prijateljstvo. Ne želim da trosim vrijeme i da se bakćem i popravljam stvari koje ne funkcionisu kao nekad."
E zboga takve osionosti, mnogi od nas su siromašni u odnosima sa ljudima, puni neke gorcine zuve sami, bez djece, prijatelja i ljubavi. Dobri ljudi su vrlo ograničeni resurs, kojeg moramo reciklirati i restaurirati. I to ne samo kao nekakva krpljavina, već je to nesto mnogo više. Kao u ovim emisijama na Discaveriju, Bog kada restaurira odnose i ljude, ne vraća stvari samo u pređašnje stanje, već vidimo jedan kvalitet više i novi sjaj. Znamo po Pismu da je Isus drugi Adam. On je ona obnova nade u čovjeka i mogućnost njegove restauracije od posljedice pada u grijeh. Medjutim, mnogima izmice da je Isus mnogo više od čovjeka, Adama. Isus je Bogocovjek, pa to cini inod nas. Mi u procesu obnove primamo Duha Svetoga, silu da živimo jedan novi kvalitet, ne samo u spostvenim snaga. Pa i nasi odnosi takodje, nakon obnove postaju mnogo više nego sto su bili, mnogo dublji i iskreniji...
Mi itkrivano da je naše zajednistvo jedan Organizam, bogovovjecanka zajednica ljudi i Boga, Crkva Njegova.
Naše veze postaju teoatruke, bozanski silne, koje se ne kidaju lako. Postajemo jedna porodica, jedna duša, jedna suština.
Jer i ako nas Bog u svojoj milosti susreće na našem dnu i onom nivou vjere koji je nama dostižan, On ne čini to da bi mi ostali na tome, nego da nas po čudenoj milosti svojoj u Hristu, podigne na Svoj Tron, da sjednemo za Njegovu Nebesku Trpezu, da jedemo sa Njegovog Stola, kao Djeca Bozja, kao braća i sestre u toj Nebeskoj Porodici, u kojoj smo svi medusobno jedno drugome dragocjeni. .
Zato ako znas da tvoj brat ili sestra ima nešto na tebe, kao sto Pismo nalaze "ostavi sa strane svoj molitveni dar (i neku oravdu) koji si htio da prineseš Bogu, idi izmiri se, oprosti i sebi i njemu, učini sve sto je do tebe da resturiras vaš odnos, pa onda dodji u Crkvu i moli se Bogu. I bićeš uslisen. Jer Njemu je vaznija poslusnost od zrtve, njemu je vaznija nasa zajednica, ljubav i milosrde od bilo kakve pravde i osude. Tek tada pstačemo zaista bogati ljudi, i shvatiti da smo već imali ono što smo navodno cekali od Boga. Bićemo bogati jer znamo novi sistem vrijednosti,  znamo vrijednost procesa restauracije i reciklaže. Bogati snažnim zajednistvom, sabornosću i odnosima koji nas vezuju, koje niti jedna vrata paklena neće nikad nadvladati.

петак, 24. фебруар 2017.

Ljubav zasnovana na performansu

Mi neki smo vaspitani u patrijahalnom i konzervativnom drustvu u kome se ljubav i pažnja roditelja morala zaslužiti, uspjehom u školi, lijepim ponašanjem ili poslušnosću. Rasli kao da je to normalno, postali smo dobra djeca i možda lojalni članovi zajednice ali trajno hendikepirani za ljubav i iskrene medjuljudske odnose. Sad skupo plaćamo ovu "filozofiju zivota" i ne znamo sta sa nemirom i paklom u duši, cijeloga života. Sve zbog "ljubavi utemeljene na performansu" i prihvatanju na osnovu djela. Osjećamo da nam nešto izmiče, ne uspjevamo ni sebe voljeti i prihvatiti a kamo li druge. Osjećamo taj pakao i radeljenost duše izmedju onog sto jesmo i osjećamo i onog što se od nas zahtjeva da budemo i radimo.
A cijeli univerzum počiva na Bozjoj bezuslovnoj ljubavi i prihvatanju nas onakvim kakvi mi jesmo. E u tome je razlika izmedju duhovnosti i religije, kao sto je razlika izmedju ljubavi i straha. Duhovnost je svijest da ne postoji konflikt izmedju onog što je moja bit i suština i onog što je volja Božja za moj život. Ko pronadje Boga , pronasao je sebe. Tek tada shvatamo da ako nas je On prihvatio, ne moramo pristati na ovu opaku stvar i biti nekim ljudima ono sto nijesmo, samo da bi bili voljeni i prihvaćeni po nekim pravilima koje nam običaji, moral ili religija nameću, pod prijetnjom zatvora ili pakla. Jer gdje ćes većeg pakala i robije, na ovom svijetu, kada ljubav nekog nama važnog moraš zasluziti ili zaraditi, i to iznova i iznova.
Ali zato sada mozemo nasoj djeci pruziti bezuslovnu ljubav i prihvaćenost

недеља, 19. фебруар 2017.

Mjesecu

Nedostaje mi Mjesec
večeras. Vrlo.
Jos nije izašao, šta li?
Počeo mi je značiti
u ovim mojim dugim
noćnim šetnjama,
punih unutrasnjeg dijaloga.
Lakse mi je kad ga mogu pogledati,
kao da me nijemo sluša.

Imao sam neke vazne misli,
iskrene rijeći ,
tajne duše
a njega eto nema
da ih posluša.

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane. 

Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore"..

Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo .

To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonskim silama, već i zato što je ključno u duhovnom svijetu jasno imenovati problem (demon).

Sjećate li se kada se Isus sreo sa onim opsjednutim bezumnim manijakom koji je terorisao ljude po putevima , živio u grobovima.. Kada se suočio sa Isusom , počeli su demoni da cvile, a Isus ne pocinje odmah sa izgonjenjem , nego pita "Kako ti je ime". A ovaj odgovori "Legion". I onda citamo ono o oslobadjanju i tjeranju demona u one svinje..

Priznati da problem postoji (nekada je to mnogo, mnogo lakše reći nego učiniti), i nazvati ga pravim imenom, bilo da je to alkoholizam, usamljenost, prevara, partner nasilnik, tumor... Identifikovanje probleme neće riešiti problem, naravno, ali je nuzan prvi korak u rješavanju ili bar ublažavanju posljedica - bez toga, problem ostaje, onoliko ozbiljan koliko je i bio, plus uz njega ide i očajanje, jer se rješenje i ne nazire, niti se na njemu radi.

Šta je molitva nego to imenovanje problema. To sam shvatio prvi put kada sam cuo nekog da moli, to je bila moja buduća supruga. Slušajući kako se detaljno moli, shvatio sam da molitva nije biflanje nekih naučenih mantri, već proces osvesćivanja koji je naš problem, njegovo iznosenje na svjetlo dana, pred Gospoda i primanje vjere i razumjevanje da u Isusu Hristu , mi imamo način i mogućnost rjesiti..Onaj ko ne zna šta hoće i sta mu je tačno potrebno taj ni od ljudi ne moze da primi ono sto mu treba, a kamo li od Boga..

Zato Sotona nije i ne smije biti Nepomenik. Svaki problem ima svoje ime i mi ga moramo jasno prepoznati i iznijeti na svjetlo. A kada nam se razotkrije o cemu se tacno radi, onda dolazimo pred Hrista, kome je dato Ime iznad svakog drugog imena (Filipljanima 2.9), jer u Njegovo silno Ime imamo vlast da zapovjedamo tim problemima da se kao ona planina pomjeri.. Isus Hrist je dobio jedinstveno Ime da se svako koljeno pred Njim pokloni i prizna na slavu Boga Oca, da je Isus Mesija. Jer  Njegovo je carstvo nad svim carstvima i silama. Njegovu vlast ne ograničava ni prostor ni vrijeme. Svi , ali svi će Mu se pokloniti, svi Ga slaviti. Pred Njim će svemir uzdrhtati i sve tvorevine ničice pasti. On je Gospod. Svi su problemi, idoli, demoni i lazni bogovi ništavni,
Njegovo vladicanstvo nije uspela da ospori ni sama smrt, a kamo li neki problem koii se pojavio. Sve sto ima pocetak ima i kraj, samo je Gospod vjecan. Ako znas ime svom problemu , znaćeš ime i njegovom rjesenju.
Zato nema osnova da zivimo u sujevjerju i strahu od bilo kakvog zla i nevolje, da ćutimo, trpimo, sapućemo i pomjeramo s mjesta. Ne treba da govorimo svome Bogu koliko je veliki nas problem, nego tom problemu reći koliko je velik nas Bog. U sili Bozjoj se ohrabriti, suociti se sa svojim problemom, nazvati ga pravim imenom i u Isusu Hristu mu se suprostaviti, jaki u vjeri. I pobjeći će!

петак, 17. фебруар 2017.

Jake emocije

Postajemo zavisnici/robovi jakih emocija, preko kojih se otvaramo za razne uticaje onih koji to proizvode. Dobra slika, predstava, muzika, knjiga, film je samo ona koja nam šokira čula, emocije i um. A kakvu poruku nosi to je postalo manje bitno. Samo da su nevjerovatni obrti, specijalni efekti, nasilje, krv, sex i smijeh, samo da drži pažnju i uzbudi..
I onda tako "navuceni" pocnemo da jurimo za jakim emocojama u stvarnom životu. Nikakvi ljudi i nikakvi poslovi i mjesta ne prijaju ako sva cula nisu stimulisana..
A život je po difoltu lijep ali i "dosadan", pun obicnih ljudi, jednostavnih poslova, laganih tonova, smirenih emocija. I onda nastaje konflikt i pakao duše za "robove jakih emocija", rascijep izmedju zelja i mogucnosti, izmedju mastarija i stvarnosti. Postajemo neshvatljivo nezadovoljni "obicnim danom"  frustriani sto nemamo "desavanja" koja bude jake emocije, strasti i glad. Bojimo se da "pravi zivot " prolazi a mi tapkamo, samo zato sto imamo ocekivanja, mislimo da su nas mimoisle cari zivota, koje navodno zivotu pripadaju.. A kao svi zavidimo onim domacinima na selu, koji spokojno gaje stoku, zalivaj basticu, spremaju sebi obroke, cajeve i tople postelje..
A svakodnevno upravo odbacujemo takav normalan zivot i jednostavne ljude, gledamo sa strana, u tudja dvorista, mahnito trazeci "provod", kojeg nijesmo spremni ni drugima pruziti. Nesposobni ta stpljivo cekamo, da se prave stvari i lijepe emocije spontano dese, onako predozirani jakim emocijama, postajeno nesposobni i tupi za istinske zivotne izazive, nesposobni da prezivimo iznenadnu bol, stres i gubitak. Pucamo zbog jedne kapi, jer je prelila punu casu jakih emocija.  
Ne, mi smo vec odavno krenuli u "pustolovinu", u lov, kao mi smo "vučice" i "tigrice" , zeljne pravog uzbudjenja a zapravo postali smo najobicnije lovine, vjestih mangupa koji znaju za jadac, koji znaju pravila ove igre, znaju kako da naprave performans, da sokiraju razum raznim teorijama o zivotu i probude nam za kratko emocije i strasti. Ne zato sto nas zele i sto im je stalo za nasu sreću, nego traze pristašu, sljedbenika i slugu za svoje interese, kojeg su kupili emocijama. A one istinske ljude i nepatvorene emocije smo prezreli.
Po motivu: Иса. 53:2 Јер изниче пред Њим као шибљика, и као корен из суве земље; не би обличја ни лепоте у Њега; и видесмо Га, и не беше ништа на очима, чега ради бисмо Га пожелели.
Презрен беше и одбачен између људи, болник и вичан болестима, и као један од кога свак заклања лице, презрен да Га низашта не узимасмо.

среда, 15. фебруар 2017.

Zašto pametniji popuštaju

Zašto pametniji popuštaju, tačnije zašto bi trebali da popustaju?
Najprije jer je sa budalama uzaludno svako nadgornjavanje i dokazivanje. Glupost kad bi se mogla urazumiti i opametiti ne bi bila glupost.
Drugo, priča o (ne)principijelnosti koja se stavlja kao prigovor popuštanju pametnijih je samo izgovor drugoj nerazumnijoj strani. Takva "pricipijelnost" je obična maska za tvrdoglavost kojom ograniceni ljudi prikrivaju svoju nespremnost za učenje, rigidnost i osobenjaštvo.
Pametniji razumije da stvari nikad nijesu crno-bijele, niti je ovaj svijet manihejski podjeljen na borbu izmedju dobra i zla, u kojoj je dobro samo na jednoj strani a zlo na drugoj. Pametniji ostavlja rezervu da ne razumije baš sve, da mozda ne vidi cijeli sliku i daje vremena istini i razumu na uštrb emocija i sujete, ne bi li obije strane došle do svijesti o zajedničkom dobru i mogućnosti dogovora i zdravog kompromisa.
A onu principijelnost na koju se pozivaju ograničene osobe, ona ne smije biti "dosljednost sebi i svojim principima " koliko dosljednost Istini i Božjim principima. Istrajavati na svojem "pravu" je jedan retrgradni, odbrambeni, pasivni životni princip naučenih lekcija, krutih normi i rituala.
Zato nijesu glupi oni pametni sto popustaju i prepuštaju nerazumnima i tvrdoglavima da likujući udaraju u zidove stvarnog života i nemogućnosti, da uce na svojim greskama.
Oni koji popustaju zapravo su ljudi koji imaju aktivni odnos prema životu , oni idu dalje, vjeruju u proces stalnih učenja, u nova otkrivenja  i preispitivanja stavova. Naocigled slabi i porazeni, "ovan" koji se sklajio sa brvna,  pametniji žive svoju vjeru i istinu, ali ne kao neku "vjeru u sebe i svoje sposobnosti" već vise vjeru u svoju uvjerenja i iskustva, zive presvjedoceni sa pouzdanjem i povjerenje u Boga i Njegov konacan sud.

недеља, 05. фебруар 2017.

Galebovi u Podgorici


Volim to jedno naročito vrijeme
U zimu
Kada sa sjevera iznenada i bez najave
jutrom se spusti snijeg
do kučkih i piperskih strana
Pa zabjele obronci svih planina oko Podgorice
kao da je grad na oblacima
Tada onaj stasiti i zgodni Garač
podigne svoju novu bijelu kapu
i doziva nekog
preko Rumije i Lovćena daleko
put Jadrana
kao što mornar na rivi
maše svojoj ladji za ukcaj..

Tada se nešto čudesno pokrene u vazduhu
neko stujanje
neka svježina i oštrina
a ipak blaga, čista i mirisna
koliko uopste zima može zamirisati
a može
To strujanje bih nazvao zimski maesrtral
na čijim krilima dolete sa juga
te predivne , bijele ptice
velikih krila
gracioznog leta
a komičnog pacijeg hoda.

Pa to su nam ponovo
stigli galebovi
Ukras usred zime
za koji samo Podgorica zna.
Krije tu tajnu privlačenja
za koju drugi slični joj gradovi na kontinentu ne znaju
dok im tamne oblake mrse jata crnih ptica,
svraka i gavranova.
Podgorica se i ove zime
umila u bistroj Morači i Ribnici,
osvjezila dahom sjevernog leda
i namirisala aromama južnog mora.
Na glavu joj poput krune
sletjela jata galebova
kao niska bijelih i plavetno sivih
bisera..
Ucinili je izuzetnom i posebnom
Princezom.



субота, 04. фебруар 2017.

Moja generacija 70. i neka

Svaka generacija ima svoje izazove, ali ova moja 1970. i neko, čini mi se, ima naročitu sudbinu i odgovornost.
Kada smo postali punoljetni i stasali za vojsku , poceli su ratovi.
Studirali u hiperinflaciji, hranili se se bonovima i placali čekovima na poček.
Ucili smo iz skripti jer su se pisale nove knjige a stare bacale i palile na smetlistima.
Umjesto na ekskurzije isli smo na studentske proteste i demonstracije.
Pojedini koji su uspjeli da diplomiraju u roku sacekala su ih preduzeća koja su nestajala u spolja-nametnutim-nicim-izazvanim-sankcijama, radna mjesta koja su proglasavali tehno-ekonomskim viškom, svojinske i upravljačke transformacije i privatizacije. Tranzica, restutucije i tržišna ekomonija mijenjale su svijet pred našim očima. Sve je nestajalo kao voda izmedju prstiju a nastajalo nesto novo, izgradjeno na ratnom profiterstvu i švercu, bestijalno, sirovo sto je nosilo dizelke, slusalo turbo folk, pustalo repove, uzimalo kokain i vodalo sponzoruše..
I taman nadjemo neku normalnu i drugačiju koja bi nas voljela takve naivne, da sa njome gradimo buducnost i porodicu, kada počinje bombardovanje i destrukcija, ali mi smo vec navikli na to.
Dolaze djeca a mi domove kako da izgradimo za njih ako ne na kreditima, jer nista nijesmo naslijedili. I tako dok smo sanjali neki novi svijet, demokratskog pluralizma i slobode savjesti, misli i vjeroispovjesti, pali smo u drugacije neoliberalno dužnicko ropstvo, u kojem strijepimo od gubitka posla i aktiviranje hipoteke, mozemo biti sta god hoćemo u svojoj "slobodi" dok vraćamo uredno anuitete i slusamo svoje poslodavce...
I sada kada neši sinovi stasavaju za vojsku, neko želi da okrene novi krug ratova za njih. Eto sada je došlo nase vrijeme i odgovornost da prekinemo.tu spiralu pakla i kazemo ne.

Nijesmo mi slucajno imali onako divno i bezbrizno djetinjstvo, sa keceljama i torbama Mirko i Slavko, pisali nalivperom igrali slicice i klikere, gledali crtane Tom i Dzeri u 19.15h, citali stripove Blek Stena i igrali igrice na Spektrumu 84, prve voznje u Renou 4 i td.. Nekada smo proklinjali to sretno djetinjstvo koje je bilo kao ono prokletstvo dabogadaimaopanemao, ali danas poslije četiri decenije znam da je to blagoslov koji nam je dat kao domaći zadatak , kao vodilja, da našoj djeci pokušamo bar malo tog svijeta ukrasti i ubacitu u ovo njihovo surovo danas. Koje svega ima ali nema sigurnosti i bezbriznosti, bombardovana mnostvom medija, interneta i drustvenih mreza, da im budemo zivi svedoci da je moguce bar za trenutak zivjeti u miru, u bratsvu i jedinstvu na ovoj planeti, da je moguce voljeti bez interesa i sanjati otvorenih ociju. Da im budemo andjeli strazari , kao ona slamnena strasila koje cuvaju mlado polje od nebeskih ptica i gavrana. Da razoblicavamo prevare i zamke ovog globalnog sela, koje im stavlja ovaj pohotni i glamurozni svijet pred oči da bi ih bacio u krpe. Mi to moramo, pa makar nas osporavali, odbacili i negirali, makar nas proglasavali ludim.i retrogradnim, moramo ovome zlu sa stanemo na put, jer nema ko drugi za njih to da ucini, kao sto za nas nije nikog bilo.. To je usud ove nase generacije 70tih, uvjek neprilagodjena, uvjek zrtva, razapeta na rasksnici milenijuma , mi moramo uzeti i ne prezreti tu ulogu koja nam je odredjena o Boga, da bi postali svijetla ikona za neka buduca vremena a ne zastidje i sablazan.

понедељак, 30. јануар 2017.

Obrnuta psihologija

Mnogi ljudi se "pale" na mehanizme tkz obrnute psihologije. Misle da pruzaju otpor izopačenom svijetu i njegovim zavjerama, svim impulsima i zahtjevima koje dolaze iz njihove okoline, kako su zbog toga mudri, samostalni i slobodoumni.
A upravo oni postaju vrlo laka meta majstora manipulacije, jer cine tacno ono sto im se neposredno i navodno zabranjuje ili uskraćuje. Vole da krse tabue i "lazne norme" ponasanja koje su upravo i stvorene kao mamci za ove "kontraše".
Naročito su to ljudi koji su zbog nekih razocarenja ili povreda izgubili povjerenje u ljude u svijet, pa ne slusaju ni najdobronamjerniji savjet ili preporuku. Idu dotle da ne vjeruju ni sebi, pa uvjek imaju snazne unutrasnje borbe, prisilne misli i osjećanja, upravo ona koja pokusavaju da kontrolisu i potiskuju. Pa gube sopstveni identitet i kompas, jer uvjek stoji pitanje da li su oni ti sto kontrolisu ili ono sto kontrolisu.
A da ne pricamo o nevjeri u Boga i Njegove zapovjesti. Kako ovi jadni ljudi, zbog istih mehanizama psiholoskog otpora postaju upleteni u jedan citav lavirint sumnji,  "amtriprotivni" i onome sto je za njihovo dobro. Negdje podsvjesno misle da svojim protivljenjem potvrdjuju svoju egzistenciju. Hvale se kako imaju svoj stav i principe, tjese se kako su svoji i na svome, slobodni i nezavisni.
Medjutim, desava se samo da propustaju ljepotu i spontanost zivota. Nepojmljivo im je da se kao dijete pustaju niz vodopade zivota da ih nosi. Ili kako je nekad samo dovoljno okrenuti i napuniti jedra istocnim vjetrom da bi se lagano ispovilo na neka nova mora u nove luke.
Izmice im u njihovoj samoobmani, onaj zivot u povjerenju u Boga i ljude koji vas vole, kako ne moras sve kontrolisati, i sve samo svojim snagama ciniti. Ne moras jesti onaj prokleti hljeb u znoju lica svojega. Ovi ljudi, reci ce da su slobodni, ali u svojoj hronicnoj nevjeri i teorijama zavjere postali su robovi "slobode" i naivne marionete velikih majstora manipulacije koji su o pocetka racunali na njihovo NE i tako precutno rekli DA udici koja je bačena, da bi ih zarobila... Njima ne mozes pomoci, jer ce ujesti ruku koja ih hrani i udaviti svojega spasioca..

среда, 18. јануар 2017.

Na smetlištima ovoga svijeta

Tražimo dobre ljude, iskrene prijatelje,prave ljubavi, životne saputnike i ne nalazimo. I od toga pravimo žalopoljke i cijele filozofije kako nema više dobrih ljudi. A može biti da u svojoj lakovjernosti tražimo na pogrešnim i uvjek istim mjestima. Kao u onoj Markesovoj knjizi Sto godina samoće, kad je jedino ona slijepa baba ,od sto godina, znala da pronadje izgubljene predmete u kući. Jer svi ostali su ih tražili na uobičajenim mjestima, a ona je osluškivala kretanja i pazila kada bi koji ukućanin izašao iz uobičajene rutine kretanja, obično bi na tim mjestima se nalazili traženi predmeti. Jer ljudi uvjek idu i vraćaju putevima koji su im poznati i takvih se jedino sjećaju.

Jutros shvatih da ne tražimo na mjestima gdje ih obično Gospod traži i gdje je, mnoge od nas, i pronašao. Na smetlištima ovoga svijeta. Ja kad zamišljam andjele Gospodnje, ja ih zamišljam kao ovog starca pored kontejnera (slika) koji ide za onim što je ovaj svijet odbacio i prezreo i tu traži imali nešto vrjedno. Gospod je izabrao ono posljednje, slabašno i malo, da na tome pokaže svoju veličanstvenu silu i premudrost, da posrami prvake i slinike ovoga svijeta. Ta svi shvata da je On na djelu.



Zato prijatelju možda tražiš na pogrešnim mjestima, krenuo si po vrijedne stvari na uzvišicama ovoga svijeta, koja si vjerovatno mnogo puta obilazio. Tamo vjerovatno neces naci ono sto ti srcu treba i što je Božja volja za tvoj život. Pokusaj da promjenis pravac kretanja, pokusaj da kao andjelo Bozji , zadjes na mjesta koja ne pohodi ovaj svijet u svojoj rutini, zamadjijanih ociju i zaslijepljenog uma. Prevazici ponos i malogradjanske komplekse i počni da prebiras medju stvarima i mjestima koje je ljudi zaobilaze, koje preziru i kojima se podsmjehuje većina. Na tim smetlištima svijeta pronaći ćeš izgubljeno, ostavljeno i przereno, oko toga nećeš morati da se otimaš i biješ sa silnicima , a to će biti kao onaj grumen zlata u blatu, koji dovoljno samo malo oprati i očistiti , i pokazaće se blistava sjaj unutrašnjosti koja se nije okaljala smetlištem i blatom, naprotiv.


Po motivu Polanica Korincanima.4.13,14 "...postasmo kao smetlište svijeta, svima smeće do danas.Ne pišem ovo da vas posramim, nego vas poučavam kao svoju milu djecu.".

понедељак, 16. јануар 2017.

Velika vrata

Često ljudi misle da pretjerujemo kad pričamo o zivotnim borbama, o
protivnicima, neprijateljima ili oponentima, kako ih je mnogo i kako je prljava borba. A jutros procitah dio poslanice Korincanima , sv. apostola Pavla, koja o tome govori i veoma se ohrabih: "Otvorise mi se velika i za rad povoljna vrata, ali je protivnika mnogo."
Razmisljam kako je to cudesno ali i paradoksalno otkovenje ovog istinskog Bozjeg sluge, koji ima taj pogled i prorocki uvid, pa sagledava sjajne mogucnosti za djelovanje ali istovremeno i mnostvo neprijatelja.
Rekao bi nevjest covjek, kakve su to povoljnosti kad je tolika opozicija? O cemu govoris?
Ne razumiju ili navodno tvrde da nemaju tih problema, oni koji nikad nijesu ucinili korak vise i bili blizu blagoslova i velikih prilika. Ti ljudi zive u "mirnim" ustajalim rukavcima zivota davno pobjegli od svake konfliktne situacije i borbe, ne razumiju sta govorimo i kako je presudno vazno ali i opasno jednom jelenu prići izvorima pitke vode. Tamo na izboristima skupljaju se vukovi i sakali, brane svoja pojilista i vrebaju žrtve. Samo onaj koji zazeli ciste vode one koja dusu krijepi taj zna za prave stvari i razumije da mjestima gdje je veliko bogastvo, uzicaj i moć tesko je pristupiti, da je tamo sve pitanje zivota i smrti.
Gospod nas hrabri rijecima "Saljem vas kao ovce medju vukove. Ali ne brinite, ja sam sa vama. Pastir Dobri , koji polaže život i čuva svoje stado." Sta mislite kako je ovcicama medju vukovima? Ja mislim da im se ledi krv u zilama, i sve djeluje kao da će ih u treptaju oka proždreti. Ali iz nekog razloga, ne biva tako. Samo ako se.odvazimo i predamo svoje zivote u Gospodnje ruke, mozemo krenuti na ona ta izvorista ovoga svijeta, mozemo prepoznati sjajne prilike i velike mogucnosti i zadobiti ih, uprkos snaznom protivljenju. Jer to je nase nasljedstvo. Uzmimo ga.

Ne mijenjam svoj tim i kada gubim

Život nije fudbalska utakmica. Postoje odnosi koji prevazilaze svako poimanje takmicenja i igre na pobjedu.
Zato i kada gubim ja ne mijenjam tim. Jer nema u životu pobjednika ili poraženih sve dok i jedan tvoj je na podu i nema tog cilja kojega je vrijedno protrčati dok svi tvoji ne prodju crtu. Tek tada možeš biti spreman ponijeti vjenac i reći bilo je vrijedno, pobjedio sam jer sam sacuvao ono sto je bilo moje. Bez njih ne zelim na tron i zlatne medalje.

субота, 14. јануар 2017.

Askeza

Dosta se govori o ekonomskoj nezavisnosti kao uslovu licne slobode (mada se moze primjeniti i na drzavu).. Medjutim, u tome kako doci do nje, razlikuju se sve filozofije ? Tesko da cete po pravilima ovoga svijeta doci do nezavisnosti. Misle mnogi da ce laktanjem, sponzorisanjem,  poltronstvom ili beskrupuloznom borbom doci do novca ili polozaja, sve pod izgovorom pred sopstvenom savješću - sto ću drugo, kada se domognem novca i sigurnosti (udajom npr.) ili položaja tada cu da budem nezavisan ili moralan. Kakav faul! Tek tada shvate koliko su zarobljeni da se mozda nikad ne izvuku. Jedini stvarni put ka slobodi i nezavisnosti počinje danas i to ASKEZOM. Kontrolisati svoje apetite, svoditi svoje potrebe prema realnim materijalnim mogucnosti, i ne praviti kompromise sa svojom savjescu i licnim integritetom. A za takav zivot i askezu vam je potreban Bog tj duhovna snaga. To je jedini put ka nezavisnosti i licnoj slobodi.

уторак, 10. јануар 2017.

Ma svi su isti

Patimo od sindroma MA SVE JE TO ISTO, i to epidemijskih razmjera. Uđem jutros u market i na policama sa uljem npr. ispaznjeni su rafovi sa uljem koje je jeftinije bar za nekoliko centi od ostalih marki. Nema više priče o brendovima i kvalitetu, prolaze one "no name" i "trgovačke marke" ulja, šećera, soli itd.. samo da je jeftinije..

To me podsjeti na jedno marketinško istraživanje medija, čije rezultate je vođa istraživanja upravo objasnio ovim efektom MA SVI SU ONI ISTI, što je postalo glavno uvjerenje ispitanika. Jer su ljudi, iz vise razloga, prestali da vjeruju u sve živo, poslije loših iskustava povlače se u rezignaciju i defetizam.
Tako ćete u ljubavnim odnosima čuti MA SVE SU ŽENE KURVE, ili SVI SU MUŠKARCI SVINJE. U duhovnosti SVE SU RELIGIJE ISTE, ili SVI SU POPOVI LOPOVI, u politici SVI SU ONI PREVARANTI I LAŽOVI, SVI SU ISTI itd..
E pa prijatelju povjerovao si u podmuklu laž onih koji ti uvaljuju bofl robu, oni tvrde da je sve to isto. To je i bio cilj prevanata. Vrebali su momemant kad ćeš pristati na njihovo, onako umoran od pokušaja, odustao od borbe, zbog povreda i problema krenuo linijom manjeg otpora, samo da ne proživiš jos jedno razocarenje i bole. Ubjedjuješ sebe u laž, govoriš ako je sve isto da me bar manje košta.

Propuštaš jednu od najvećih istina života - da ništa , ali ništa nije isto. Ni linije na tvojim dlanovima nijesu iste, šare u očima, biljezi na tvojim grudima, a kamo li da su ljudi ili "bogovi" isti. Ti si izuzetan, poseban i neponovljiv, zato uzmi najbolje od života i ne gledaj šta košta. Prihvati rizik i kupuj najkvalitetnije, jer kada odemo sa ovoga svijeta, nema više prilika. Shvatiš kadno da su sve  cijene i boki bile zapravo smiješne naspram onog što si mogao kupiti za vječnost, za slavu Bozju. Postoje neprocjenjivi darovi života, plodove mira, radosti i ljubavi, zbog kojih se vrijedi boriti, vrijedi reći ne tim ljudskim kopijama koje viču MA SVI SU ISTI. A nijesu!

недеља, 08. јануар 2017.

Poklonici simbola i rituala

Impresionira do koje mjere se ljudi povode za simbolima, narocito ideoloskim i vjerskim. Bog nam daje svu raskoš boja (pogledajte rep pauna) a mi se djelimo po pojedinim bojama, crvenim, bijelim, zelenim ili crnim. Dao nam je po pet prsta na svaku ruku a mi se dijelimo da li ga neko slavi sa jednim, tri ili cetiri. Preziremo neke ljude koje je On stvorio na sliku svoju, a klanjamo se slikama i koječemu što smo mi stvorili, navodno na Njegovu sliku. Takvi ljube vise neke ritauale i prave idolima neke umrle ljudi, nego sto vole i postuju zivoga Boga. I da bude paradoks veci, a o tome su prorokovali apostoli, upravo takvi, tjelesni vjernici, progonie duhovne i to sve navodno u ime Bozje. Takvi koji su sve pretvorili u performans za gledaliste a na sebi nista ne mijenjaju, samozadovljno i umirujuce realizuju svoje rituale , misleci da time zadovoljavaju Boga i da su dobri vjernici, dok osudjuju, mrze i nipodastavaju poklonike drugih boja, brojeva i slova. Ne shvataju da su postali zarobljenici i sljedbenici odredjenih elita koje su smisljeno stvorili te simbole i prakse, dale im neki nadnaravni značaj kako bi ih odvojili za sebe, drzali u torove zarad njihovih "visih" interesa. Najveca tragedija je sto stradaju oni drugi, iskreni bogotrazitelji koji odbaceni od te mase "vjernika", iskreno preispituju sebe, svoje postupke. Pate jer ne sagledavaju kakav je u njima to problem kakva je to njihova krivica jer ne mogu da se uklope u ove vecinske matrice koje ne traze Istinu niti znaju za Boga , vec samo biraju strane.

субота, 07. јануар 2017.

Božić

"Nema dana bez očinjeg vida/Niti prave slave bez Božića!" slikovito je napisao Njegoš.
Hoće reći , da nije sam Bog došao na ovaj svijet, medju nas, i da nije On, Isus Hristos otišao na krst, umro za naše grijehe i vaskrsao treće jutro, zaludu bi nam bili svi sveci i sve slave koje slavimo, bili bi kao slijepci bez očinjeg vida. Ne bi imali sposobnosti da sagledamo Istinu i slavu Božju ili učiniti kakvo dobro djelo. Ostali bi u glibežu svojih grijeha , bez milosti i nade u spasenje, samo bi tumarali, udarali i padali o sjenke i pričine ovoga svijeta. Zato Hosana Bogu na visini, medju ljudima mir i dobra volja! Hristos se rodi!

среда, 04. јануар 2017.

Bog i placebo

Prije nekoliko godina pozvao me je jedan veoma dobar prijatelj, dok sam sjedeo sa porodicom u dječijoj igraonici u Njegoševom parku. Bio je negdje u Beranama kod rodbine. Ne znam šta mu je najednom bilo, to je bio neko ko je oduvjek tražio iskreno Boga, ali nekim očajnim glasom punim nekog prkosa, reče mi naprasno u slušalicu: "Laki, sve ovo sa Bogom je obični placebo efekat! Kao kod onih eksperimenata sa ljekovima, pa ozdravljaju i oni koji su pili najobičniji prašak." Iznenadila me njegov ton i glas, vjerovatno je to bio period njegove "borbe" sa Bogom. Dugo smo pričali, napustio sam lokal da bi mogao da mu posvetim odredjeno vrijeme. Znao sam da to što govori nema veze sa mnom, ali čitav razgovor je bio polemičan jer je znao da sam neko ko vjeruje u Boga i njegova čuda koja čini i danas. Lično sam doživio Božija čuda, a neke i vidio svojim očima, kako su ljudi vjerom bili isceljeni od "neizlečivih" bolesti i uvidio sam razliku izmedju Boga i placeba.

Pojam placeba je već dobro udomaćen u medicini i predstavlja način da se posmatra efekat na ispitaniku (pacijentu) kada mu se daje lažni lijek (bez ikakvog djelovanja na organizam) a da on to ne zna. Koristi se i kod ispitivanja djelovanja novih lijekova, tada se ispitivanje vrši na više pacijenata (eksperimentalna grupa), jednoj grupi ispitanika daju se pravi lijekovi, a drugoj grupi (kontrolnoj) lijekovi isti po obliku kao pravi, ali sa potpuno bezopasnim i beskorisnim sadržajem, što ispitanicima nije poznato. Posle određenog vremena, upoređuje se djelovanje pravih i lažnih lekova.

Placebo je nažalost postao i pretjerano često korišćen od strane pseudonauke u smislu da se njime objašnjava djelovanje svakakvih alternativnih terapija, takodje razni šarlatani i nadriljekari aktivno šire dezinformacije o samom Placebo efektu kao nečemu mističnom i neobjašnjivom, često se povezuje sa snagom "pozitivnog razmišljanja" što iskorištava mehanizme samoizlječenja organizma. Tako da su došli do zaključka da pozitovan stav i vjera pacijenta prema lijeku i liječenju umnogome utiče na ozdravljenje.
Neki ljudi su tu činjenicu iskoristili kao argument protiv Boga, jer tom obrnutom nakaradnom logikom zaključuju da je to što veliki broj ljudi doživjava čudo i fantastičnu promjenu svojih živote zbog vjere u Boga zapravo običan placebo efekat. Drugim riječima žele da kažu: iako Boga nema, zbog njihove autosugestije biva im bolje.

Prije nego dinesemo neke zaključke oko placeba i vjere, podjeliću sa vama jednu predivnu priča koju uzgred pominje i starac Pajsije Svetogorac u jednom od razgovora koji su zabilježeni u njegovim knjigama. Priča je o jednom razbojniku sa svojom bandom odlučio da opljačka jedan bolje snabdjeveni ženski manastir. Presvukao se u Oca i uspio da kao takav udje u manastir. Mada da li ih je baš prevario, o tome starac Pajsije polemiše, što čitavoj ovoj priči daje još jedan dublji smisao. Ali, da bi Igumanija i ostale sestre uzele blagoslov od njega,opraše mu noge. Jedan od prisutnih sestara koja je bila oduzeta prohoda da bi uzela blagoslov za sebe. Svi se iznenadiše od tog čuda koje se desilo. Kad je to vidio razbojnik, postidi se u sebi i pokaja se vrlo (metanoja). Priznade pred svima ko je on zapravo. I priča kaže da razbojnik i čitava banda odlučili da potpuno promjene svoj život, da se zamonašio i odlučio da služi Bogu.
Mislim da ova priča najbolje objašnja šta je placebo efekat a šta djelo Božije. Ako je i bilo takvog efekta kod ove vjerne bolesne sestre koja je čudesno prohodala vjerujući da prima blagoslov od sveštenika a ne obićnog maskiranog razbojnika, to nikako ne može da objasni sve ono što se kasnije desilo. Ono što je Bog uradio je dovelo do metanoje kod rezbojnika i čitave bande. Njihovi promjenjeni životi, taj individualni preobražaj da od razbojnika postane monah, to može samo Bog. Samo njegova milost koja se očitovala kroz ovo nogopranje, nije ograničena ničijom vjerom ili nevjerom, ona djeluje u svim smjerovima i iscjeljuje, obnavlja i preobražava. To je metanoja koju proživljavam i zbog koje znam da Božije čudo prevazilazi svaki placebo efekat. Kao sto stvarni lijek pomaže i njegovo dejstvo je realno, sto kod placeba nije slučaj. Jer i medicinski stručnjaci mogu da potvrde da placebo odlukuje privremenost, nekonzistentnost i nepredvidivost , sto značajno otežava razumevanje porijekla i karatkera placeba. Za modernu medicinu, on je većinom nezgodna nuspojava, nešto što zahteva dodatne studije i provjere. Ako šećerna tableta može donekle da liječi čoveka, kako onda da znamo koliki je efekat stvarne tablete? Placebo ne opovrgava postojanje stvarnog dejstva lijeka, zar ne? Isto važi i za Boga. Njegovo stvarno djelovanje ne mozemo porediti sa kojekavim čudima koje se desavaju ljudima kod raznoraznih iscelitelja, vračara i nadriljekara. To sto je neko dozivio čudo u kojekakvim laznim religijim ritualima, mantrama, idolima, predmetima i "svetim" stvarima ne negira Boga, već upravo suprotno. Potvrdjuje je da je su sve te sotonske lažne prakse najobicniji placebo efekat.
A imamo i drugu stranu iste medalje tkz Nocebo efekat sto se definiše kao sposobnost negativnog vjerovanja i očekivanja da prouzrokuje štetu, tj. negativan efekat, u organizmu. Dok se kod placebo efekta postižu pozitivni rezultati tretmanom koji normalno ne bi trebao imati bilo kakav efekt (npr. šećerna pilula), nocebo efektom se kod pacijenta postiže obrnuti rezultat u zdravstvenom pogledu, usled očekivanja najgoreg.
U Novom Zavjetu citamo sa kada je Isus došao u Nazaret u pratnji svojih učenika, stiga znači u svoj zavičaj, njegovi mjestani poceli su pitati: 'Kakva li mu je mudrost dana? Kakva li čudesa čini svojom rukom?' ... Tako on postade kamen spoticanja za njih ... I nije mogao ondje učiniti nikakva čuda, osim što izliječi nekoliko bolesnika stavljajući na njih ruke. I čudio se njihovoj nevjeri" (Mk 6,1-3.5-6).
U poglavlju prije ovog, Isus čini nevjerojatna čuda: izbacuje legiju demona iz opsjednuta čovjeka; neka žena biva momentaljo iscijeljena od krvarenja koje ju je godinama mučilo; dvanaestogodišnja kći jednoga židovskog starješine sinagoge podignuta je iz smrti. Za sve to vrijeme citamo da je Isus kad god bi izvršio pojedino čudesno djelo, rekao onima koje je izbavljao: "Tvoja te vjera ozdravila" (Mk 5,34; isto tako 10,52; Mt 9,22; Lk 7,50; 8,48; 17,19; 18,42).
A šta se desava u sljedećem poglavlju Isus dolazi u svoje mjesto gdje se susreće s najgorom vrstom nevjere. Nazaret je bio grad gdje je Isus odrastao, živeći ondje prvih trideset godina. Sad se vratio u svoj vlastiti zavičaj da bi bio među svojim narodom i svojom porodico..
Nazarećani su čuli za Isusova velika djela i nevjerovatne priče o "silnim djelima koja učini svojim rukama". Međutim, zato sto su ga znali "po tijelu", da je to bio tesarev sin, "onaj mali", nijesu mogli u Njemu prepoznati Sina Bozjega, zato nijesu vjerovali i zato nijesu mogli primiti sve ono sto su svi drugi koji su imali doticaj sa Hristom. Zbog njihove nevjere ne mogaše ciniti mnoga cuda, jer  'tesko je biti prorok u svom selu", zar ne?

Zato, imajući u vidu i jednu i drugu priču , o kaludjericamak oje su primile blagoslov i čudo od laznog svestenika i ovih Nazarećana koje ne primiše ništa od Boga zbog svoje nevjere, možemo prepoznati Istinu unutar ova dva paradoksa, ove dvije krajnosti.  Ono sto je zajedničko kod Božijeg djela i placebo efekta - to je vjera. A vjera je ono čvrsto pouzdanje u pozitivan ishod prije nego što smo ga ugledali. Stvarno čudo je susret Boga i naše vjere. Sako to je Istina, i samo takvo djelo ima vječni značaj.

Danas su u svijetu poznata dva ekstrema po pitanju shvatanja čudesa. Postoje ljudi/vjernici koji ne vjeruju u čudesa a time ni u Boga. Na drugoj strani postoje vjernici, maročito oni radikalniji, koji previše vjeruju u čudesa. Dovoljno je s njima samo kratko ući u razgovor o temi „čudo” ili „ozdravljenje” i osjetiti da nezgrapan i egoističan apsurd vlada u njihovu životu. Oni više vjeruju u čuda nego u Onog koji im cuda daje. Naravno ne samo da su čudesa i čežnja za ozdravljenjem važna, medjutim naša vjera ne smije da se ograniči time, da su nam blagoslovi toliko važni da se pored njih, čuda i želje za magičnim ozdravljenjem preko neke „svete” osobe ili predmeta ništa više nije važno ne vidi. Savjeti drugih osoba, utješna riječ prijatelja, želja pomoći u teškoj životnoj situaciji, iskren razgovor ... ne! Toga nema kod vjernika u čudo. Njima treba znak s neba a ne savjet, njima treba čudo a ne drugi čovjek, njima treba ozdravljenje a ne Bog. Takve je vjernike danas, a sve ih je više, strahota i susresti, jer je za njih sav svijet sotonsko djelo i u svemu se vidi neprijatelja. Isus pak spašava i ozdravlja i djeluje na drugačiji način, On ničim ne zavisi od nas.

Bog je Istina, i On čini daleko više od svakog placebo efekta, jer On je suveren, čini ono sto smo mi nijesmo ni kadri pomisliti ili moliti. Nije ograničen kao placebo i nocebo efekat, čak ni našom vjerovom i molitvom. Jer oni koji su imalip osla sa Bogom, zasvjedočiće da su im se desile stvari koje nijesu smjeli ni pomisliti u najsmjelijim snovima.

недеља, 01. јануар 2017.

Borilački zahvati

U borilačkim vjestinama ima jedan zahvat koji otprilke izgleda ovako: kada protivnik krene u napad da udara rukom (a moze i nogom) ti umjesto da pokusaš sa blokadom, samo zadnjom nogom se pomjeris u stranu, tijelo izmakneš da udarac prodje pored tebe a rukom ga hvataš za podlakticu(potkoljenicu ako je noga) ruke kojom te napada  i samo mu produžiš kretanje.. Kao da mu još dodaš snage na udarac. Nije potreban nikakav napor, doboljno je samo par santimetara da produžis udarac , i dešava se tako jednostavno izbacivanje iz ravnoteže protivnika, da on postaje laka meta za savladati..
Isto važi za verbalne borbe i retoricke vjestine. Kada vas neko napadne, umjesto da se branite i iznosite suprotne argumente, često moze biti efikasan nacin da teze i "argumente" kojim vas opanjkavaju, da još nesto nadodate i izvedete tezu do kraja, do besmisla. Može biti doboljno da protivnika izbacite iz ravnoteže i da ga savladate , jer nije očekivao da se necete braniti...