уторак, 30. август 2011.

IGNORANTIA IURIS NOCET

Sjetih se one latinske izreke još iz vremana dok sam studirao pravo, koja kaže Ignorantia iuris nocet - Nepoznavanje prava škodi. Da pojasnim ili da naglasim, da nepoznavanje neke pravne obaveze nas ne opravdava, odnosno ne oslobadja nas odgovornosti... naprotiv, veoma škodi, jer ukoliko prekrsimo neku normu, odnosno neko pravilo, slijedi nam kazna. Ovo nije samo neka stara izreka, već je dio i sadašnjeg pozitivnog pravnog poretka svake civilizovane države.
Tako je i sa neki drugim prirodnim, odnonso duhovnim zakonima. Ako kažeš da te ne zanima, ako ne mariš za te moralne skrupule, to te ne opravdava, htio - ne htio, snosiš posljedice. Tako je jedan stari prorok Osija, napisao Riječ Božiju: „Narod moj gine (propada, umire i sl.) jer nema znanja (razuma, spoznaje)...“.
Ne radi se o nekom stručnom znanju, o nekim fakultetima i zanatima, mada i u tome ima istine, jer zaista je bilo tragično što su ovog ljeta dva mlada radnika EPCG poginula radeći na visokonaponskim dalekovodima. Nisu imali dovoljno iskustva ti dvadesetogodišnjaci, nisu imali dovoljno specifičnog znanja i tragično su izgubili svoje mlade živote. NE pričam o tom znanju, niti mislim da su oni koji su završili fakultete, poslediplomske studije, spremniji za život i da im je lakše. Naprotiv, nagledao sam se velikog broja kolega koji su bili perfektni u bubanju ispita, koji su imali velike prosjeke i sve su davali u roku. Ali kad su trebali da se snadju u poslu, na gradilištima, u firmama, u advokaturi, nisu se mogli opstati i nisu postigli neke uspjehe. Cini mi se da za život važnija neka socijalna i emocijalna inteligencija, nego onaj IQ.
Kao što rekoh u ranijem postu o isceljenju duše, svemu nas uče u školama, samo nas ne uče o žvotu. To znanje o životu, to se zove Mudrost. Kroz istoriju su postojale škole mudrosti, filozofskje škole, proročke škole i td. Danas u eri raznih specijalizacija, opšte obrazovanje gubi na značaju, to smo pokupili sa zapada, gdje na tržištu radne snage možeš uspjeti samo ako se usko specijalizuješ, postaneš ekspert za tačno odredjenu oblast, i onda vas angažuju kad im treba upravo takav specijalista. I to nije ništa loše, ali čini mi se da gubimo iz vida značaj onih važnih životnih stvari, životne mudrosti – koju neki fino nazivaju umijeće življenja, koja je formula za ličnu sreću.
Davno sam čuo jednu, kažu, istinitu priču o jednoj starici koja je umirala sama u jednu sobičku, zapravo je umirala od iznemoglosti i dugotrajne gladi. Zvala je svještenika da mu se ispovjedi pred smrt. Kada je svještenik ušao u tu polumračnu sobu, mogao je sagledati svu njenu bijedu, malu sobicu od nekoliko kvadrata, vidjeti iznemoglu staricu na krevetu, par komada namještaja, jednu uramljenu diplomu iznad kreveta i ništa više. Onda je starica počela da priča svoju tužnu priču, da je sama, da nema nikog svoga, da je čitav život služila jednu bogatu udovicu, da su bile jedna drugoj sve, i da je i ona umrla i od tada živi sama ovako u velikoj oskudici. Kada ju je sveštenik upitao za onu uramljenu sliku ili diplomu šta već, ona mu reče da je to poslednji poklon od njene gazdarice, i da ga je uramila i čuva kao dragu uspomenu, ali da je nepismena i da ne zna šta je to tačno i rekla mu da pogleda slobodno i da joj pročita. Svještenik je skinuo ram, i na njihovo zaprepaštenje to je bilo pismo, svješenik je starici pročitao dokument, koji je zapravo bio testament koji je ostavila bogata gazdarica kojim je sve svoje bogastvo ostavila svojoj vjernoj služavki i prijateljici. I eto starica je živjela u potpunoj bijedi, provela život u stalnim oskudicama, pored testamenta kojim su joj ostavljeni milioni...
Tako i mi bojim se, živimo u duhovnoj bijedi, u stalnim oskudicama, pored Testamenta kojim su nam ostavljena sva blaga na nebu i na zemlji. O čemu ja? Pričam o Novom zavjetu, na engleskom se kaže „New Testament“. Kojim je Onaj koji je imao sve, svu vlast na nebu i na zemlji, sve što je imao, svo svoje carstvo nebesko, ostavio svojoj duhovnoj djeci, koji su nanovorodjeni u Njegovu porodicu. Ali sta vrijedi tebi ili meni, ako smo duhovnonepismeni, ako sjedimo u svojoj bjedi, u svojoj samrtničkoj postelji, u svojoj usamljenosti i želimo samo da se još ovo što se život zove, privedemo kraju i gotovo. Živimo u pogrešnom uvjerenju, živimo u svojem neznanju, pored testamenta, pored neke biblije (starog i novog testamenta) koja je fino uramljena na našim policima, kojim nam je ostavljeno sve u amanet, u neznanju da imamo pravo da uzememo svoje nasledje od Oca Nebeskog. Svo bogastvo. Sinovima pripada nasledje Oca, bez obzira na zasluge, bez obzira na znanje ili ne znanje, bez obzira na njihov odnos prema Ocu. Ali šta nam znači, kad mi ne znamo za ovaj izobilni Očev čin milosti, šta nam znači kad nemamo znanja i nismo ga pročitali.
Imamo pravo na nasljeđe, ali nismo ušli u svoju zaostavštinu, koja je 1/1. Što živimo kao Prosjaci na ovom svijetu, a mogli smo živjeti kao Sinovi, što umiremo kao robovi u zavisnosti od poroka, a mogli smo živjeti kao slobodni, kao plemići kojima pripada carstvo nebesko. A to carstvo je u miru, radosti i ljubavi. Mogli smo imati nadu, a živiimo u paklu gorčine i osvete. I onda, ne samo da nemamo opravdanje za svoje ne znanje, već to ne znanje nosi svoje posljedice, htjeli mi to ili ne, ono postoji kao moralni zakon. Pa kažem Ignorantia iuris nocet - Nepoznavanje prava škodi.

недеља, 28. август 2011.

KIŠOBRAN

Tražio sam zaštitu ili sam je barem očekivao, mnogo puta. I kad razmilim tražio sam je od onih koji su jači od mene i koji su mi bili odredjeni autoritet nadamnom. Tražio da me zaštite od nasilnika, da me podrže finansijski ili da riješe ono nerješivo za mene. Često sve to nije imalo uspjeha, zašto? Zašto su me nekad zaštiti, a nekad ne?
Srećom u djetinjstvu sam imao oca koji je bio naša zaštita, kada bi se tukli sa našim vršnjacima, nismo tražili njegovu zaštitu, a ne bi je ni bilo. Ali ako bi naišao neko stariji, neki stariji ljudi ili mangupi iz kvarta, koji su bili od 5 do 10 godina stariji od nas, jurili bi ja I brat, ocu da nas spase, da nas odbrani i sačuva. Jednom nas je napao neki šumar (da, nekad su postojali šumari u gradskim parkovima), i pocjepao nam loptu zbog igre u parku, preteći nam, i to nije bili jednom već po ko zna koji put. I onda jednom prilikom, uhvatio nas je u igri i nožem nam je poderao originalni kožni fudbal, što je bio vrijedni rodjendanski poklon. Otrčali smo ocu, i sjećam se kako je skočio iz kreveta od popdnevne letnje dremke, i isrčao na ulicu u donjem vešu da juri šumara i da mu pokaže njegovoga boga. Slično je i bilo kada je Vuka (brata mog), udario nastavnik muzičkog, kako ga je otac jurio po školi sa nekom motkom da ga ubije od batina.
Tako je kad imaš nekog da te zaštiti. Kako je važno imati zaštitu posebno u ovim olujnim vremenima, kada se naše barke ljuljaju, naši poslovi se ruše, česte su pretnje po život iz različitih razloga. Tražimo ima li koga da nas zaštiti, ako ne onda gledamo u nebo i vapimo: Sačuvaj me Bože! Pa se pitamo, zašto nema koga da pomogne, zašto nema ko da priskoči, ni bog nas više ne čuje, a rodbine i prijatelja nigdje da se nadju, idemo u policiju, idemo u ministarstva, kod ovog ili onog direktora, tražimo pomoć i podršku, a tamo čini nam se niko ne haje. I onda smo gorki, pljujemo na svakog, svi su izdajice itd itd. A želim da se zapitamo da li ima i naše odgovornosti zbog svega toga.
Postoji jedan odgovor, više kao tajna kako zadobiti i imati zaštitu. Sjećam se te divne starozavjetne priče o jednoj mladoj udovici Ruti i njenoj svekrvi Noemini, koja su se zajedno vratile u svoju postojbinu, poslije neke epidemije u stranoj zemlji, uslijed koje je Ruta ostala bez muža, a njena svekrva bez sina. Ruta je gladala u svoju svekrvu kao majku, I nije je htjela napustiti, iako ju je ova nagovarala. Došle su bez ičega, opustošene strahotom, držale su se jedna uz drugu jer nijesu imale koga, došle su kao izbjeglice u rodni grad njene svekrve. Stigle su u vrijeme žetve, vjerovatno sračunato, da bi preživjele. Noemina je podučila svoju snaju da ode da pabirči (skuplja ostatke po polju poslije žetve) u polju jednog rodjaka njenog pokojnog muža. I kad se Ruta vratila punih ruku, njena svekrva je znajući jevrejske običaje po kojim prvi rodjak pokojnika ima prav I obavezu da oženi udovicu. Podučila je Ruti, da pronadje mjesto na polju na kojem spava Voz (veleposjednik koji je Ruti dozvolio da pabirči) I da ode I legne kraj njegovih nogu, ne bi li dao Bog da se Voz smiluje I da je oženi. To se I desilo, kad se Voz probudio vidjevsi ovu poniznu djevojku kraj njegovih nogu, sažalio se I tražio je dozvolu od jos jednog blizeg rodjaka I dobio pravo da je oženi. Ruta je poslušavši svoju svekrvu, dobila zaštitu koju je trebala. Interesantno je da je od ovog Voza I Rute nastala kasnije kraljevska I mesijanska loza iz koje je potekao veliki kralj David (kome je Ruta bila baka) I Isus je potekao iz ove loze.
Da, odgovor leži u POSLUŠNOSTI I PODLOŽNOSTI, to je “čarobna formula” kojom se čovjek stiče zaštitu koja mu je potrebna. Poslušnost Bogu I podložnost autoritetima koje nam je on dao. To je lekcija koju sam naučio, da bi živio u sigurnosti. To nije neka biblijska fraza, već vrlo praktična I svakodnevna poslušnost koju praktikujem. Kad poslušam neku naredbu svoga pretpostavljenog, onda kad naidjem na otpor I na probleme sa ljudima koji zbog toga žele da mi naude, dodjem kod svog šefa i veoma je raspoložen da me zaštiti, čak šta više pune se nozdrve besom na one koji se suprostavljaju meni I naredbi koja je izrečena. A šta će biti sa situacijom kada ja bijem neku svoju bitku I isterujem svoju pravdu I sprvodim svoju volju, kad naidjem na opziciju, I dojdem kod tog mog šefa, da li će biti zainteresovan da me zaštiti, vjerovatno ne, čak naprotiv gledaće me sa podozrenjem I iskritikovati što sam radio to I što pravim probleme.
Uvjek ima neko iznad tebe kojeg ti je Bog dao. Drži se savjeta ili instrukcija koje si dobio od njih, pa ćeš dobiti I zaštitu ako dodje nevolja. Pitaš, šta ako nemam nikakvog autoriteta, nemam ni oca ni majku, nemam ni muža niti ženu, nemam ni poslodavc, tako da si došao na najviše mjesto u državi… Onda imaš Boga iznad sebe, I njegove sveštenike, njih poslušaj, pa ćeš imati zaštitu Gospodnju u onome šta činiš.
Sjećam se jedne tragične priče o djevojkama koje su posle neke hrišćanske svetkovine, željele da hodaju po vodi kao Petar kada ga je Isus pozvao ka sebi dok je hodao po void. Uzdale su se u Njegovu zaštitu, I sve tri su se udavile u hladnoj nabujaloj rijeci. Zašto ih Bog nije zaštitio? Zato što im to nije rekao da čine. Isus nije htio da posluša Sotonu u pustinji za vrijeme kušnje, da skoči sa najaviše crkve još mu je citirao Pismo: “Da je Gospod zapovijedio andjelima svojim da te sačuvaju”, a Isus mu odgovorio isto citirajući ispravne stihove iz Pisma: “Ne kušaj Gospoda Boga svojega” . Ako “te Bog čuva”, nećeš mokre kose voziti motor, nećeš sa maskom ulaziti u banku, nećeš sam sebe čuvati sa puškom na vratima. Ove jadne djevojke nijesu razumjele da je Isus rekao Petru da dodje kod njega, I zato što ga je poslušao zato je mogao da učini ovo čudo I našao se u rukama Isusovim. Jer, ako imaš Riječ od Boga onda možeš na njoj hodati, kad I nema nikakvog drugog oslonca, ako ne onda si u nevolji.
Upravo se radi o poslušnosti, jer kako bi mogla moja žena tražiti od mene zaštitu, ako samo sluša komšinice I po njihovim instrukcijama radi. Kako bi mogla moja djeca tražiti zaštitu od mene, ako pobjegnu od kuće I ne žele me za oca. Mene nije sramota, iako na dosta viskom položaju, da tražim mišljenje I odobrenje za odredjene postupke od mojih pretpostavljenih, pa mogu računati na njihovu zaštitu u slučaju pobune. Nije mi teško, čak sad i volim, iako mi je 40 godina, da se sa svojim ocem posavjetujem pred neku odluku, makar da čujem njegovo mišljenje. Uvjek smo ga slušali ja i brat, zato smo i imali onu zaštitu koju sam vam pomenuo.
I zato ako izostaje zaštite, ako te nevolja lomi u samoći, zapitaj se, da li si na svom putu možda izašao ISPOD OVOG KIŠOBRANA POSLUŠNOSTI, pa si prestao da poštuješ I slušaš svojega muža, iskusnije prijatelje, svoje stare roditelje, svoje dobre učitelje, svoje direktore, svoje sveštenike I konačno svojega Boga. Već si bio neke svoje bitke tvrdoglavo i oholo, ne pitajući nikog I upao u nevolju, pa sad na tvoj vapaj “Pomozi mi Oče”, “Kume, pomozi molim te” ili “Sačuvaj me Bože!” niko više ne odgovara.
Ubuduće prijatelju kad krećeš na put, uzmi KIŠOBRAN POSLUŠNOSTI, možda ti ipak bude potrebna zaštita od raznih padavina!

петак, 26. август 2011.

POP MILO

Ja sam odrastao uz guslarske pjesme. Možda ne tako intezivno, ali zaista često je moj otac slušao guslarske pjesme, posebno vikendom u jutarnjim časovima. Uzgred, rodjeni stric i sva njegovar tri sina su znali da pjevaju uz gusle, a jedan od njih je imao dar i da ih pravi. Al od svih tih pjesama koje smo slušali, moja omiljena je bila „smrt popa Mila Jovovića“. Znao sam je napamet, a i sad čini mi se da nekoliko prvih strofa znam. Zaista divna pjesma.
Ali uvjek me je čudio taj lik popa, koji je vodi četu, bio veliki junak, i koliko sam kasnije saznao, izvojevao velike bitke protiv tadašnjeg Trebinjskog paše. I onda „neko knjaz okleveta popa Mila Jovovič“. Pa ga Knjaz pozvao, ispred kule Lekovića, i u prisustvu drugih vojvoda, ponizio te mu reče: „NIT SI VODA NIT SI VINO“. Pop je burno reagovao, i da bi dokazao knjazu ko je on. Otišao je na utvrdjeni grad Nikšić da na megdan pozove kapetana turske vojske Mušovića, koji je važio za junaka. Ali mučkim plotunom sa zidina tragično je izgubio život, ovaj crnogorski junak. Sjećam se da smo plakali, slušajući ovu pjesmu. U nama se budio neki prkos, protiv nepravde, neko čudno osjećanje, koje ni sad ne umijem da artikulišem. U ovoj guslarskoj pjesmi knjaz je predstavljen kao jedan zajedljivi vodja, pun onog ironičnog duha koji pecka kako kakva osa, koji je i sad prisutan u humoru. Nije mogao da pretpostavi, koliko jedna teška riječ narodnog vodje u prisustvu društvene elite, umije da pogodi jednog plemenitog junaka.
Zašto je ovaj pop iz Markovine, izgubio suludo svoju lijepu glavu. Čitao sam da je bio izuzetne muške ljepote, visokog stasa, laganog trka, lijepog i svjetlog lica, punog vedrine i humora. Zbog kojega je i pao izgleda u nemilost Knjaza, zbog neke popjevke koju je pjevao u Trebinju, turskom utvrdjenju, u kojem je došao da pregovara o prekidu borbi. Zašto? Pitao sam se kao njegov bratanić Novak Ramov, koji leleče nad svojim stricem.
Vjerovatno ima mnogo odgovora koji se mogu dati, koji su mentaliteske prirode. Ja ću samo rasvjetlili ovu stranu klevete NIT SI VODA NIT SI VINO, koja je nosila taj destruktivni duh koji je ubio ovog mladog lidera. U čuvenoj eshatološkoj knjizi OTKROVENJE, koju je moguće znao ovaj mladi pop, čitao sam oštre proročke Riječi, koje je Duh sveti upućuje crkvi u Laodiceji, a koja govori o njhovom lošem duhovnom stanju, pa ima kaže: „Znam tvoja dela da nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć! Tako, budućii mlak, nisi ni studen ni vrć izbljuvaću te iz usta svojih. Jer govoriš: Bogat sam, i obogatio sam se, i ništa ne potrebujem; a ne znaš da si ti nesrećan, i nevoljan, i siromah, i slep, i go.“
MLAKOST je najgora zamka u koju možemo upasti u svome životu. Ko bi htio za ljubavnika, nekog koje je mlak, u čijim riječima nema strasti, u čijim postupcima nema ni studenosti ni žara. Zar nije svaka fatalna ljubav, imala ove faze kada se neko pali, pa se hladi. Kada se svadjaju pa se ljube. Ko bi za sebe tražio nekog koji je mlak. Ni Boga ne privlače oni koji nisu strastveni u svojoj vjeri. U čijem hodu, nema onog: „na život i smrt“. U kojima nema vatre koja pleni druge, a opet one svježine koja krijepi. To je kao u onoj reklami Nacionalne turističke organizacije „SLATKO I SLANO“, jer želim biti sa ljudima koji imaju ukusa, čije riječi su ili slatke ili slane. Sa kojima znaš na čemu si. Ako si slan, onda ti svemu što radiš daješ šmek, daješ ukus. Kakva je hrana u kojoj nema soli? Takva, bljutava, samo da se izbaci iz usta.
Ko izgubi ovaj ukus života, koji prestane da širi mirise, ko izgubi žar u svojim djelima, taj je samo da se izbljuje iz usta. Takav nije dobar ni Bogu ni ljudima. Jer to je taj ukus koji čini razliku.
Zašto se to dešava, i tu dobijamo jedan odgovor, jer ljudi koji su zadovoljni onim što su uradili, koji misle to je to i šta tu više ima da se da. U braku, pomisle, da je dovoljno što sam te oženio, što ti donosim platu u kuću, što imaš sve što je potrebno za ručak, da je to dovoljno za sreću. Ne to nijesu ljudi, koji uvjek traže više i od sebe i od onih koje vole. Koji nijesu spremni da stave sve, da polože svoj život za onog kojeg ljube. Koje prave komrpomise, koji traže odsupnicu, koji su kao mlaka voda, koju ne možeš progutati. Čija životna glad ne postoji, koji se ne bore ni za šta, koji misle da su bogati sa ovim ili onim, a zapravo su duhovne golje, koje nikad neće zaista ući u duhovne dubine u suštinu stvari. Koji ne tragaju za esencijom.
Zato sam volio ovog mladog junaka, koji je bio vruć, koji je bio studen. Čiji život je imao ukus. Koji plenio, koji je bio žestok, koji je bio junak. Koji je bio spreman da položi život za svoja uvjerenja. Iako je nemudro postupio, iako je bezglavo usrljao u propast, on je išao cijelim srcem kroz život i postao legenda o kojoj se pjesme pišu.

PROCVJETAĆE PUSTINJA

Zaintrigiralo me je nešto što mi je rekla koleginice prije nekoliko dana, kada smo govorili o firmi i perspektivama, u nekom pozitivnom smislu. Iskazala je vjeru u bolje sjutra, i pokazala mi nešto kao znak, a to je neki fikus ili sta je vec u mojoj kancelariji, koji je poslije duzeg vremena poceo da raste, tri velika mlada izdanka su izrasla, uočljivo. Kaže da je to cvjece dugo tako tavorilo, a da je sad krenulo.
Postoji jedno istinsko čudo u ovom univerzumu koji posmatraju naučnici već decenijama, koji što se više proučava sve manje odgovora daje, otkiva svoju beskrajnost, čudesnost, ali u kome važi jedan zakon, zakon propadanje materije, devastacije i uništenje čitavih sistema, mislim da se zove taj proces entropija. To čudo je Život, i o tom čudu bih htio nešto reći. Oko nas je normalno da svaka materija propada, da se hrana kvari u našim frižidreima, da gvoždje rdja, drvo truli, zemlja se spira. Normalno je da vidiš staklenu čašu da pada i da se razbija i da je nikakav lijepak ne može sastaviti, a ne možeš vidjeti oko nas da neka mrtva materija spontano zauzima neke takve forme, kao da se razbijena čaša vremenom sastavlja. Naprotiv, sve se devastira vremenom. Sad na odmoru sam gledao neku naučnu emisiju koja pokazuje slikovito šta bi se desilo da najednom nestane ljudi sa zemlje, šta bi se desilo poslije dvije godine, poslije pet, poslije deset, pedese t itd. Nevjerovatne slike su se mogle vidjeti. Da skratim, otprilike poslije dvjesta godina, sve imozantne gradjevine bi se srušile, mostovi, kip slobode, primorski gradovi bi potpuno obrasli i nestali bi u rastinju. Sve bi nestalo za nekolkio hiljada godina, prekrila bi zemlja.
I onda razmišljam navjeće i stvarno čudo je ŽIVOT. Ima života na zemlji! Nama je to svakodnevica pa mislimo da je to normalno, pa i ne razmišlljamo o tome. Ali kada bi samo zastali, pogledali u jednu saksiju, vidjeli bi čudo života. Silu koja se podiže iz ništavila, koja se protivi ovoj entropiji, propadanju i smrti. Kako je moguće da iz jednog semena koji je nekoliko milimetara veliko, nikne stablo od 10 metara u vis. Na kome rastu plodovi, u kojem je sakriveno novo sjeme. Sjeme koje će pasti u zemlju i koje će sa novom sezonom krenuti u novi ciklus života. Kako je moguće da se iz jedne jajne ćelije kojih ima na stotine, oplodnjom desi neki proces, da iz tog sjemena se rodi čovjek i uzraste do 5 stopa visine. Čovjek koji je tako kompleksan sistem da ga ne možemo ni doseći. I taj rast iz sjemena, ta sila koja buja, taj život je istinsko čudo! I onda svaki čovjek, je potpuno drugačiji, potpuno poseban, drugačijeg izgleda, neponovljiv, koji ima dušu, koji ima osjećanja, koji ima moć da stvara. Zaista čudesno.
Sjećam se ovakvih slika, pustinje koja dobija kišu nakon 3 ili 4 godine, silna kiša i od jedanput iz one pustinje u samo nekoliko dana i nedjelja počinje da niče predivno cvijeće, čudesnih boja, neponovljivo, tako raznobojno, da privuče insekte koji će da prenesu polen u samo jednom kratkom intervalu njihovog bivstvovanja, da bi se začelo novo sjeme, koje će pasti u mokru zemlju. Koje će za jedno vrijeme „umrijeti“, pripremiti se za novu sezonu suše i čekati novi proljećni silni dažd da bi se opet razbuktao život. Meni je to čudesno. Kako je moguće da pustinja procvjeta? I ono najvažnije otkud to sjeme? Ako misliš da je od neke biljke evolucijom nastalo, onda te pitam zar i ta biljka nije morala iz nekog sjemena da nikne. Šta je starije, kokoška ili jaje? U početku je svakako moralo biti neko sjeme - Klica života. To čudo stvaranja čudo života koje pobjedjuje raspad, koji pobjećuje ništavilo i pustinju, bilo je i na početku, kao i što je danas. Da se iz ništavila podigne neško sto je živo i što raste!
Ali pošto pišem o promjeni u riječima, mislima i djelima. Od vajkada ljudi su uvijedli da riječ i sijeme su isto, jer za oboje važe isti zakoni. Oboje donose život, oboje stvaraju neki novi kvalitet, za oboje važi isti zakon „sjetve i žetve“. Ako siješ dobro sjeme, dobar plod ćeš požnjeti. Ako siješ zlu riječ, nevolju ćeš požnjeti. Zato i stoji zapisano u Bibliji, da je na početku bila Riječ, i da je Riječ bila u Boga, i da Bog biješe Riječ. Svaka riječ nosi neki duh, i svako sjeme nosi neku klicu. Od kakvoće sjemena zavisi i plod. Ako sijemo korov, neće nam nići loza. Ako sijemo mržnju, neće nam se prijateljstvo roditi.
Zato ja imam svoje objašnjenje onog iznenandonog rasta fikusa sa početka ove priče. Jer u toj prostoriji smo u zadnjih mjesec dana, ikao je svuda pustinja oko nas, uglavnom pričali o novim idejama, o novim projektima, o novim perspektivama, smijali smo se više nego svadjali i vikali. Ja vjerujem da su te riječi oslobodile kreativnost, novu viziju, ideje, a one donose i oslobodjaju život i rast. I ako je svuda oko tebe pustinja, iako djeluje da su zamrle šanse za oporavak, da je tvoj brak gotov ili tvoja firma osudjena na stečaj, tvoje prijateljstvo okončano. Počni da govoriš ono što ti srce govori da je ispravno, ono dobro na šta si nadahnut, onu Riječ koja je došla od Boga. Napravi planove za putovanja sa svojim bračnim drugom sa kojim si prestao da imaš zajedništvo. Moli Boga da ti da inspiraciju za nove ideje da pokreneš svoj posao i učiniš ono što možeš, ne kukajući na sve ono što je nemoguće. Izgovaraj u svoj život zdravlje i vjeruj u oporavak. Sij u tu pustinju, i ne obeshrabruj se, i ne gledaj u nebo ima li ili nema kiše, ne obeshrabruje se. Učini svoj dio danas, sij u suzama, odreci se dijela svojeg roda i ploda da bi posijao, jer sjeme mora pasti u zemlju. A kada dodje tvoje vrijeme, kada dodje sezona kiša, procvjetaće pustinja, i ti i ja ćemo se radovati, klicati od sreće. Jer se isplatilo, jer je vrijedelo, jer ti si učinio ono što je bilo moguće, a Bog je učinio ono nemoguće. Donio je život u tvoju i moju pustinju. Kiša je stigla i sve je počelo da buja, ali da nije bilo tvoje i moje vjernosti, da nije bilo ovog odricanja i sjetve, ne bi bilo rezultata, ne bi bilo plodova. Znaj da što je veće bila pustinja, veća će biti i pobjeda, veća će biti radost. I dobićemo stostruku, da imamo da namirimo sve dugove, da imamo za izobilan život, ali i da nam ostane za novu sjetvu i za novi naraštaj.

уторак, 23. август 2011.

CRNOGORSKO ORO

Ne znam sta kome znači ovo čuveno crnogorsko oro, kakvu simboliku za koga ima, ali kad pogledam ove momčine, koje su zagrljeni, koji su povezani, koji daju jedno drugom podršku, koji jedan drugog podižu i nose. Kao u kavu divnu gradjevinu, koja se diže iznad naših glava. Simbolizuje mi crkvu božiju koja se diže i stremi ka nebu. Sazidana o ljudi, ova gradjevina, je čvrsta koliko naše zajedništvo, koliko jedna spremnost, da se pruži ruka, da se da koljeno, da bi se drugi uspeo na tvoje rame. Taj svjetionik, ta kula koja se diže, nazidana na ljdskim srcima, čvrsta je koliko krotost onog što nosi druga svojega, što nosi njegove slabosti, pa jači nose slabije, pa stameniji čine temelj, a oni što se izdižu, kao vite jele, kao orlovi. Pa zar nisu sokolovi svi koji su svoje krilo raširili prema drugome, da bi se čvrsto uhvatili, da bi se pridržali.
O, kada bi se cijela Crna Gora, bila kao njeno Oro, da se uhvatimo čvrsto, da nas ponese pjesma, da osjetimo tu silu zajedništva. O, kad bi se oni najjači ponizili da podignu svoju braću, a da se ne oholo oni koji stoje poviše, čitava bi Crna Gora u Kulu izrasla, u Crkvu se sazidala. Šta je Crkva, nego zajedničšvo dvoje ili troje ljudi, okupljenih oko Imena Gospodnjega. Sazidana od krvi i mesa, ne od kamenja i drva, ne od zlatnih i srebrnih niti relikvija, već sapletena od muškijeh žilavijeh ruku, koje se prepliću i spajaju u Jedno.
Može li se podići jedan narod, može li se zapjevati pjesma, a da nema ovog zajedništva. Zaista, ovaj Oro nas čini braćom, ako uzdižemo jedan drugoga. Ovaj Oro naš čini braćom, ako strimi ka nebu. Ovaj Oro obećava pobjedu, jer samo zajedno, jedan na drugome, možemo preskočiti zidove, možemo preskočiti prepreke koje neprijatelj podiže.
U psalmima čitam kako je divno kad braća žive zajedno, na tom mjestu je Gospod obećao svoj blagoslov i pomazanje. I kao da mogu vidjeti, da kada zajedno jedan sa drugim stremimo prema svome Nebu, onda se i Nebo spušta medju nas. I upravo je tu Gospod izabrao da živi, ne u kamenim zidinama, već u gradjevinama sazdanim od ljudi, i svaki je po jedan kamen te gradjevine koja se vjekovima podiže. I svaki se kamen kleše kamenom, svaki se uklapa jedan u drugoga, po savršenosti. I tu gradjevinu, i tu Crkvu, ni jedna vrata paklena neće nadvaladati. Nema te sile, na nebu i na zemlji, koja može srušiti crnogorsko oro.
Zaigrajmo braćo Crnogorci! Zapjevajmo svoju pjesmu! Uskliknimo OJHA! Neka radost ispuni tvoje i moje srce. Priglimo jedan drugoga. Podržimo jedan drugoga. Učinimo druge većim od sebe. Pa ćemo se vinuti, preko svojih granica, preko svoga nasledja, u prostore u koje naši stari nisu mogli ni sanjati. Zaigrajmo ponosno Oro, podignimo svoje glave na gore, pa će se Nebo spustiti medju nas, da bude kako na Nebu tako da bude ovdje na zemlji. A ta pra slika, je za mene ovaj divni, jedinstveni, neponovljivi u svijetu cijelom, crnogorski oro!

KO PODMEĆE POŽARE?

Ovih dana su aktuelni požari. Sjećam se prije tri ili četiri godine, gorjelo je na stotine požara po Crnoj Gori. I obje godine došao je požar do poviše naše kuće u Doljanima. Jednom se baš primaklo na nekih 20 tak metara od kuće. Nije bilo prijatno, noć, djeca mi spavaju u kući, a mi smo spašavali komšijinu kuću da ne izgori. Bilo je baš gusto, u jednom momentu sam mislio da nema spasa toj kući.
Tih dana sam razmišljao, dok smo utovali ka Srbiji na odmor, prolazili smo kanjonom Morače dok sa obje strane sve je bilo u plamenu, Bože samo jedna tvoja ljetnja kiša i sve bi se ugasilo. Na stotine vatrogasaca, desetine kola, avioni su letjeli, bacali vodu, ali je to bila tako mala sila naspram onolikih požara. Uglavnom su spašavane kuće i imovina, a ostalo je sve izgorjelo. I onda dodjoše kiše, leto minu, od požara nema ništa, samo tu i tamo, po nekad čujemo da je izbio mali požar, koji je brzo bio ugašen.
Kako to? Kako to da dodje vrijeme da gori na sve strane, a ima vremena da je sve tiho i mirno. Odkud požari u sred ljeta, kao ovih dana. Kažu da neko podmeće požare. Večeras su uhapsili nekog 59 godišnjaka, koji je navodno upali neko nisko rastinje u Boki i čitavo brdo večeras gori. Kako to da je od jednog upaljača, planulo cijelo brdo?!? Kako je to moguće? Pa moguće je kad je sve sasušeno, kada nema dugo kiše, zelena proljecna trava se pretvorila u žutu slamu, sve je lako zapaljivo.
A o čemu želim pisati? Navešću samo nekoliko riječi prvog episkopa u istoriji, koji je bio i brat Gospoda Isua Hrista, koji govoreći o potrebi umjerenosti u govoru, kaže na jednom mjestu da je „jezik mali ud ali mnogo čini. Mala vatra, a kolike velike šume sažeže“. I zaista, radeći u jednom javnom glasilu, postao sam više nego svjestan problema javnog govora, problema govora mržnje, problema iznošenja laži i diskvalifikacija i isključivosti različite vrste... A suva zemlja je ona zemlja koja se ne natapa kišom istine, medjusobnog nacionalnog i vjeskog sklada i, koja se ne natapa tolerancijom. Suva zemlja, je ona zemlja u kojoj nema zelenila, jer nema mladosti, nema radosti, nema poleta i rasta... Gdje se u javnosti širi crnilo i beznadje naspram nade, bezumlje umjesto razuma i mudrosti, širi strah umjesto ljubavi, nemiri umjesto tolerancije.
Sjetih se da sam 1988/89 godine, napisao pjesmu, koja je objavljena u zbirci pjesama i ne da mi lagati, koja se zvala SMIJEM SE RATU KOJI DOLAZI. Napisao sam je 3 godine prije ratnih sukoba na prostoru bivše jugoslavije, mislim da je to bilo onaj dan kada je Tudjman se prvi put pojavio na dnevniku u 19.30h koji smo po obavezi morali gledati u Srednjoj vojnoj skoli. Tada sam, onako mlad i intuitivan, nekako van svijesti, ali u svome srcu osjetio dolazak rata, osjetio sam zvuk bitaka koje će se desiti. Tada sam živio u Sarajevu, nisam bio svjestan nacionalizma dok 1989/90 nijesam sreo jednu staru poznanicu iz grada, koja je bila muslimanka, zaboravih kako se zvala, ali zvacu je u ovoj prici Azra. Koju sam upoznao još na nekim priredbama u prvom razredu srednje škole, i sretoh je u jednoj diskoteci u Skenderiji. Proveli smo neko divno veče kad sam saznao da je ona bila zaljubljena u mene još od tad kada smo se sreli. I ne znam da li smo još nekoliko puta izašli, kada je naprasno prestala da me zove. Pokušao sam je dobiti telefonom. Javio mi se njen otac, vrlo drsko mi stavljajući do znanja da Azru više ne zovem i da ne može da se vidi samnom. I ne znam sve detalje, ali preko neke prijateljice smo uspjeli da zakažemo sastanak preko puta Katedrale Srca Isusovog u centru Sarajeva (hmm, kakva simbolika). Kada mi je priznala, da zbog toda što sam crnogorac, odnonso pravoslavac, plus pitomac, i da ona više ne smije da se vidja samnom i da je više ne zove. Zaplakala je i potrčala niz onu veliku ulicu, ja sam ostao nijem, gledao kako odmiče. Nisam mogao da vjerujem da se to dešava.
I onda, poslije dvije ili tri godine od tada, sjećam se uistva onog svata na Baščaršiji, koji je označio početak krvavog rata u Bosni. Nedaleko odale bile su stope u betonu Gavrila Principa, koji je označio početak Prvog Svjetskog rata, najkrvavijeg rata u istoriji južnih slovena u kojem je stradala ¼ ukupnog srpskog naroda. Da li neko misli da je Gavrilo Princip izazavao Svjetski rat, ili je ubistvo onog svata označilo početak takvog brutalnog gradjanskog rata kao što je bio rat u BIH. Da li neko misli da je onaj čovjek iz početka priče kriv za požar od kojeg je izgorjelo citavo Brdo.
Ili je zemlja postala suva, jer je neistinu i klevetu lako danas pustiti u etar. Džaba demanti, to je kao što neko reče: „Vest je kad se popneš na Beogradjanku i prospeš čitav jastuk perja, a demanti je kao kad kreneš da ih sve skupiš nazad u jastučnicu“. Zemlja postaje suva, jer postajemo isključivi, postajemo netolerantni, postajemo nezahvalni, postajemo osvetoljubivi. Upiremo prstom u tudje razlike, u tudje grijehe, brzi da osudimo, brzi da diskvalifikujemo, ne svoj već tudji grijeh. Gledajući u trun u oku brata svojega, ne vidimo balvane u svojim. Pa kad bi izvadili balvan i zvog oka, znali bi kako bi izvadili trun u tudjim.
Na ekranu gledam požare po Londonu i po Berlinu, koje ne mogu baš sebi lako obajsniti, gori i čitav Arapski svijet. A bojim se da nismo baš tako zeleni, nismo baš puni životnih sokova, nismo puni radosti, da nam piromani ne mogu ništa. Kad krenu vatre da se šire po suvoj zemlji, mala je snaga vatrogasaca, mali je domašaj kanadera, kao sa početka ove moje priče. Ta zemlja, koja se natapa bezbožnošću, postaje suva kao bure baruta. I onda se nemojmo pitati KO PODMEĆE POŽARE. Bolje bi bilo da molimo Boga da nam oprosti zbog onog što izlazi na naša usta, da ne budemo piromani, koji raspaljuju mržnju i destrukciju, koji raspaljuju podjele nacionalne i vjerske, koji raspiruju laži i neistine. Jer nas je istorija učila da na ovim prostorima nije trebalo mnogo za velike ratove.

понедељак, 22. август 2011.

GUŠTERICA

Mnogo sam vremena proveo razmišljajući o vodjstu tokom života? Kako pronaći pravi put? Kako pronaći rješenje u odredjenim situacijama? Kako napraviti prave izbore? Jer često iako znaš kamo trebaš stići, neznaš kako? Ne znaš na koji način? Jer sam duboko ubjedjen da Makjaveliji nije u prvu, i da cilj ne opravdava sredstva. Ljudi se najmanje razlikuju u namjerama? A najviše se razlikuju u motivima i sredstvima kojim hoće da sprovedu u dijelo svoje namjere. Kako kaže ona izreka: „Put u pakao je popločan dobrim namjerama“. Mogao bih nabrojati mnogo kriminalnih radnji, koji su bili motivisani rješavanjem nekog egzistencijalnog pitanja, školovanja svoje djece, rješavanje stambenog pitanja, političkih poena, izgradnje nekih ifrastrukturnih i sl. projekata. I onda uhvaćeni u tom svom djelu, kao da su zbunjeni zašto, šta je grijeh što sam htio pomoći svojoj porodici, svojom firmi, svome gradu ili zemlji. Ali da ne idem dalje... Jer došao bi to krstaških ratova i inkvizicije, i svih onih zlodjela koji su učinjeni u ime Hrista. Mogli bi pričati o Jovanki Orleanki i svim onim revolucionarima, koji su zbog viših ciljeva, bili spremni da gaze zakon, da gaze tudje živote.
Ali pisaću i više o tome, samo sam htio da osvjetlim jedan aspekt istinskog vodjstva, koji sam u svome životu testirao i kojim vidim sa me je Bog vodio. Ceca mi je pročitala jedan čudan stih iz Mudrih izreka, koja kaže, „guštericu možeš rukom uhvatiti, a ipak se nalazi u carskoj palači.“. Smisao ove izreke je u tome, da gušterica iako je nepoželjna, iako se čini da je svaki čas mogu izbaciti iz carske palate, ona ipak uspjeva da se provuče kroz neke rupe u pukotinama dvorca i da ostane na takom viskom mjestu. Sigurno da ove izreke nisu pisane zbog guštera, nego zbog nas ljudi su pisane. Da razumijemo, da iako postoji otpor, iako postoji progon onih koji su drugačiji, oni ipak opstaju, oni ipak se nalaze na uzvišenim pozicijama.
NA svom putu, moraš imati strpljenje, moraš imati istrajnost... Kad znaš kuda ideš, i kad vjeruješ u uspješan ishod, prepreke podnosiš stojički. Odroni u rijeci, mogu za kratko zaustaviti tok. Kao što je Tara u jednom momentu bila zaustavljena, kada se obrušilo pola jednog grebena na nju. Zaustavila je tok, ali je Tara počela da nadolazi na tom mjestu, punila se do visine prepreke, i onda je počela da prodire korz pukotine. I onda je ta pukotina se sve više širila. Tara je sve više prodirala, već nakon 7 dana rijeka je odnosila prepreku i nastavila dalje u nešto izmjenjenom toku, ali uspjela je prodreti. Tiha voda brijeg roni....
Vidim sebe kao jedan brod na moru. Ako stoji. Ti korimilo možeš okretati lijevo ili desno, ali ništa se neće desiti. Ali ako brod ide, ono malo kormilo, koje je širine ljudskih ramena, i jedan jezičak ispod korita broda, kadar je okrenuti onoliki veliki brod. Ako hodamo ka onom u šta vjerujemo, ako nastavljamo da idemo dalje, mi možemo biti vodjeni tim kormilom. Sveto pismo kaže da je Riječ Božija to kormilo koje nas vodi. Šta nam vrijedi, ako znam šta činiti, a ostajemo pasivni i ne krećemo se. Takvi ne možemo biti vodjeni.
Zato pokrenimo se. Ako dodju prepreke, nemojmo ih ubijati, nemojmo ih psovati, nemojmo ih osudjivati, one nam služe da uzrastemo, da se podignemo, da postanemo silni kao Tara u svojim brzacima, i onda ćemo vidjeti kako brana popušta, kako se brijeg odranja, kako nas se otvara prostor za tok. I onda shvatićeš zajedno samnom, da iako guštericu možeš rukom uhvatiti, ona je i dalje u carskim palatama. Zato ne upinji se da obaraš zidove dvorca, da rušiš kraljevstva, ne upinji se da uništiš svoje neprijetelje koji traže tvoj život, koji traže da te uhvate, već prodji kroz one male pukotine koje ti svaki dan otvara Gospod, one male prolaze koji se naziru, i ne boj se, ni jedna ruka ljudska te ne može uhvatiti. Zato ne puinji se da im se dopadneš, da bi ostala u palati, i ne boj se što te ne vole, i što im nisi dopadljiva, kao gušterica. Jer ne mogu te oni izbaciti van i jer nisi njihovom voljom tu gdje jesi.
Ne boj ih se, ne pretvaraj im se, jer ti ćeš ostati u carskim odajama, jer te je On priprema za to mjesto. Ti ćeš ostati na uzvišenim prostorijama, suprotno volji tvojih progonitelja, ne će ti trebati ni jedno ljudsko oružje, ni jedan ljudska osveta, ni jedna ljudska glava, da bi sačuvao svoj život i došao na mjesto na koje si krenuo, na mjesto koje se za tebe priprema.

ALBATROS

Prošle nedjelje smo bili na kratkom odmoru i dobro smo prošli i odmrili se. Ali njegov početak nije obećavao. Kada smo prelazili granicu, preko Jabuke blizu pljevalja, Ceca je izašla da uzme neke stvari za djecu jer je postalo svježe. I tada ustanovila, da nismo unijeli torbu sa dječijim stvraima. Zapravo to je bio moj dio posla. Zabaoravio sam je ubaciti, ostala je u spavaćoj sobi. Onda smo organizovali da komšinica, od po ključ kod drugog, pa da ponese torbu kod šefa stanice, koji je Cecin prijatelj. Koji je to dao nekom kondukteru iz spavaćih kola, koja sam ja u lajkovcu morao čekati u 3.30. A lajkovac je bilo najbliže mjesto selu u koje smo došli da odmorimo, nekih 30 tak kilometara. Poslije vožnje od 12 sati, i spavanja od 90 minuta, čekanja na peronu do 5 sati izjutra. Vratih se u selo sa dječijim stvarima oko 5,45.
I taman rekosmo neće nam to poremetiti odmor. Sjutradan uveče, slučajno zalupih gepek, a ključevi mi od kola ostali u njemu dok sam vadio neke stvari. Brava je automatski zabravila i opet problem. Tek sjutra poslije silnih probelma obijanja, prozorskih stakala, raznih metoda i pokušaja (Audi je pravljen da se ne može mahanički obiti), na suncu od 40 stepeni, a unutar kola 60. Znojavi sa, sa komšijom koji je srećom bio mehaničar, i njegovim prijateljima koji su priskočili u pomoć. Uspjeli smo kroz jednu rupu kod zadnjih zvučnika, da pokretnim magnetom izvučemo ključeve. Bilo je 3 sata popodne. Propadoše nam nekoliko dana odmora.
I to sam ja. Od kada znam za sebe, zaboravljao sam stvari u školi, zaboravljao novac a krenuo u prodavnicu da pivo kupim, a onda se vratim po novac, a zaboravio flaše, pa onda opet dolazim po flaše itd itd. Krenuh na put u Grčku da radim kao student, naravno bez pasoša, i uspjem da predjem i da se vratim. Krenuh u Madjarsku, bez novca, pa se stopom i pješke vratih. Vrhunac je bio kada sam u kafiću poslije Cecinog porodjaja, u Park šumi, prebacivao stvari sa jednog na drugi kraj kafića, i sjedoh i osjećam nešto sam zaboravio, kad se sjetih da sam ostavio kolica sa djeteom na drugom kraju lokala.
Danas vidjeh divnog galeba, na jednoj hridini na moru, kako slijeće i kako godo stoji. Sjetih se Bodlerove čuvene pjesme iz srednjoškolskih dana: Albatros. Moja omiljena iz Zbirke „Cvijeće zla“, možete je pročitati na ovo slici koja slijedi...
Razmišljam, nije to samo zaboravnost i rasijanost, sa kojom se borim. Vidim tu nespretnost u praktičnim stvarima, vidim tu svoju nezainteresovanost za stvarnost i neke korake koje čovjek mora da povuče. I samo ovo pisanje bloga, je jedan Albatrosov let za mene. U njemu sam tako jak u riječi, tako precizan, tako poletan. U mojim pjesmama sam tako poetičan, tako romantičan, tako emotivan, a kad to treba pokazati , onda sam pomalo stidljiv, nespretan, onda se spotičem, jezik mi se zapliće. Pa i dok pišem ovaj blog, ne ne nalazim snage da ga sredim, ima puno slovnih grešaka. Bitna je suština, ali bitna je i forma. I često upravu padam na tim "sitnicama", ali koje život znače.
U mojim molitvama i mojim vizijama, ja sam snažan, pun energije, pun sam poleta. U meni je sve uzburkano, sve tako jasno, sve tako moguće. U mojim snovima sam uvjek leteo, u njima sam bio svoj. I sve je dobro dok me nose ti moji snovi, a onda kad sletim, kada treba to sve rutinski sprovesti u djelo, meni se noge sapliću, gledajući u Nebo, upadam u oranje i kanale koji su drugi iskopali.
Znam i za ove mornare koji sa podsmjehom iz svoje dosade love i ruše tu moćnu pticu. Znam i za one na čiji bezobrazluk ostajem bez riječi, nekako nemoćan da im se suprostavim. Jer oduvjek me je oholost i prostakluk zbunjivao. Alapače su me bez problema ućutkivale.
Pomislim da li onome koji ima takav raspon krila, koje mnoge ostavljaju bez daha, postaju kamen spoticanja, kao nekakav teret koji te spaliće u hodu po zemlji. Pa se molim da mi Bog da, stojim na objema nogama na zemlji, a srce da mi je u nebu. Da mogu biti skocentrisan i marljiv u običnim stvarima, svakodnevnim kućnim obavezama, da imam volje da stvari dovedem do kraja. Od ideje pa do realizacije. Sve faze da mi budu podjednako važne. Ne sam da pišem ovaj blog, nego i da ga živim.
To ti mogu reći, tebi koji misliš da prozivam i upirem prst u tudje slabosti. Da sam veoma svjestan svojih. Da sam svaku ovu priču, najprije sebi ispričao, da sam je sebi uputio, da iznova tražim sopstvenu promjenu uma. Da ne bi postao kao ovaj Albatros koji je smotan za hod na ovoj zemlji.

недеља, 21. август 2011.

TRUTH, NOT TOLERANCE

I sada me je nekako po malo stid, tog razgovora za posao, kada mi je ponudjena bila funkcija sekretara ministarstva, jer sam to imenovanje uslovio samo jednim uslovom: „da ne moram da lažem!“. Sjećam se jop tog pogleda moga sagovrnika, koji me je pogledao pomalo sažaljivo pitajući se: „o čemu ja to?“. To je bila moja predrasuda, da što si na većoj funkciji u državi, prinudjen si sve više da lažeš. Rekoh, bilo to je malo debilasto razmišljanje sa moje strane. Ali takva je percepcija i ljudi oko mene.
Skoro je moju majku startovala jedna komšinica, koja me je vidjela u nekoj emisiji, pa pita moju majku: „Bogeti Soke, vjeruje li stvarno Lav ono što priča“. I moja majka gleda u nju kao onaj moj pomenuti sagovornik. Ne može se načuditi, zašto tako misle.
Ali ovo sve govorim, jer mi još odzvanja rečenica koju sam čuo prije neki dan u jednoj fenomenalnoj dokentarnoj emisiji o Kubi, njenoj revoluciji, Fidelu, krizi u zalivu Svinja, zategnutosti izmedju SAD i SSSR koja je bila na granici atomskog rata. Govori o kritičnom trenutku, kada je oboren američki bombarder, čekao se oštar odgovor JFK, zatim tajnog pregovora sa Hruščovom, i njihovom kompromisu iz ledja Kastra, na štetu Kube. Burnog reagovanja Kastra pred stotinama hiljada gradjana na čin SSSR-a, ali nakon razgovora sa sepcijalnim izaslanikom Hruščova, Kastro drži pomirljiv govor, potpuno drugačiji od prije neki dan. Okupljena masa različito reaguje, a jedna starica u prvom redu gorko plače, i kaže za Kastra: „Vidim ga, ni sada ne govori laž, ali ne govori nam ni punu istinu!“.
Da li zaista čovjek mora da laže da bi bio uspješan? Da li mora da utaji porez, nešto švercuje i vara da bi zaradio bogastvo? Da li biti političar, neminovno nosi sa sobom ove „polu istine“, sitne laže i prećutkivanja?
Mene su iskreno pitali neki mladi prijatelji, koji znaju da vjerujem u Boga, kako ja mogu da budem član DPS, kako mogu da radim u Vladi, da budem direktor privatne firme. I ja sam ih čudom gledao kao moja majka komšinucu. Zar je zaista tako žalosno nisko mišljenje ljudi. Zar smo se pomirili sa takvim stavom o ljudima. Da biti u vlasti ili biti uspješan mora isključivati biti moralan.
Ne govorim da sam ja moralan, niti volim da govorim o svom poštenju i obrazu, da govorim da nisam takav i takav. Ja samo često stavljam pred sebe, ova pitanja, da ne postanem kao Kastro: „da ni sada ne govorim laž, ali da ne govorim ni punu istinu!“.
I zato sam stavio i ovaj naslov sa jednog poznatog znaka koji ljudi drže često kod zadnjih tablica na automobilu: „TRUTH, NOT TOLERANCE“, da sebe opominjem, a ovim blogom i vas koji čitate. Da sa lažima nema kompromisa. Za mnoge stvari trebamo i moramo imati toleranciju, npr kad je u pitanju rasna i nacionalna tolerancija. Nije hrišćanstvo kada se gložimo oko srpskog ili crnogorskog jezika, nije hrišćanstvo kada se gložemo oko pripadnosti jednoj ili drugoj nacionalnoj ili etičkoj grupi. Trebamo sačuvati toleranciju prema tudjim posebnostima, afinitetima, polu, boji kože, imovnom stanju... O toj toleranciji ne pričam. Ali nema tolerancije kad je u pitanju laž, nema tolerancije prema sitnim ili velikim kradjama, prema preljubi, malverzacijama, prevarama, utajama... Sa tim se trebamo boriti. Čime? Puškama? Ne. Uvredama. Ne? Sa tim se s trebamo boriti: ISTINOM. Reći istinu, je oslobadjajuće iskustvo. I za tebe koji govoriš, i za onog kojem se govori. Pa bio je on posluša ili ne, ti si svoju dušu spasio.
Na pitanje da li vjerujem u sve ovo što govorim? Kažem: DA! A da li je to lako? NIJE! Iako nije lako govoriti punu istinu, vjerujem da čovjek može raditi pošteno i od svog rada pošteno da živi. Može doći i na najveću državnu funkciju govoreći istinu i boriti se za istinu. Može zaraditi pare a da nikog ne prevari, nikog da zakine na mjeru, nikog da ne ošteti. Može da živi u braku a da ne prevari svoju ženu. Može da podiže svoju djecu a da ih ne laže i ne manipuliše sa njima.
Jer ako ne bi bilo moguće ostati u Istini, onda Istine ne bi ni bilo. Ako ne bi bilo moguće ostati na Parvom putu, onda Njega ne bi ni bilo. Onda bi taj bog bio jedan veliki podli prevarant, ako ti ne bio dao dovoljno snage da možeš pobjediti svako iskušenje. Jer ako ne postoji mogućnost da čovjek pobjedi grijeh uz Njegovu pomoć, onda pravde ne bi bilo. Ja vjerujem u jednog drugačijeg Boga, koji ne kaže ja znam neki put, ja znam pravu istinu, ja ću vas odvesti ka večnom životu, nego koji kaže: JA SAM PUT, ISTINA I ŽIVOT. Ko ostane u Njemu, u Istinu, taj će naći puninu života, taj neće promašiti svoju put.
Danas se ne bojim da prihvatim neki posao, neki položaj, u strahu da ću zbog toga se upropastiti, da ću biti prinudjen da slažem ili ukradem. Jer i laž i kradja i prevara ili neki drugi grijeh, ne stoji negdje van mene, van neke moje kontrole, kojoj se neću moći odoljeti. Lako je biti čovjek i hrišćanin u nekoj ćeliji, u nekoj pećini na vrhu Himalaja, daleko od ljudi, daleko od iskušenja, daleko od stvarnog života. Daleko od prave borbe. A ta borba je svakodnevna, ta borba da ostanem u istini je 7 puta 77 u toku jedng dana. I ne kaže da svaki put uspjevam, ne kažem da sam pravedan, kažem da pravednik pada i po 7 puta na dan, ali ću i dalje da ustajem i da nastavljam da se borim za istinu, i tu nema kompromisa, nema izgovora, NEMA TOLERANCIJE, KADA JE ISTINA U PITANJU.

субота, 20. август 2011.

IZAZOVI BESKONFLIKTNOSTI

Mislim da se sjećam kad sam upao u zamku beskonfliktnosti, iz koje evo izlazim godinama, decenijama. Kao dječak sam bio veoma konfliktan, to može da vam potvrdi moj brat, moje vršnjaci ispred zgrade. Nisam dao na sebe, nisam dao da mi niko dira mladjeg brata, nisam se nikad povlačio pred mangupima, kojih je bilo puno u našem kvartu. Ako ih je bilo više od mene, kad bi krenuli da nam prijete, skakao bih na najačeg, kako me je otac učio, da se ovi slabiji uplaše i zastanu.
Sa 15 godina otišao sam od kuće, u srednju vojnu školu. Tamo sam se tek morao boriti za svoje mjesto. Svi su bili novi, puni želje za dokazivanjem, prednjačili su neka trojica iz susjedne sobe od mene. Oni su svakog zadirkivali, tukli, udarali jake „zauške“. Posebno su imali neki pik na mene. Prosto su me proganjali. NIsam im se povlečio, nisam im se sklanjao, nego sam im zakazivao tuče iza menze, tukli smo se po hodnicima, tukao sam se 16 puta za nekih prvih par nedjelja. NIsam se čak ni javljao roditeljima, sve to vrijeme, nisam znao šta bi im rekao kako mi je i kako se borim za svoje mjesto u internatu. Kulminiralo je kada sam jednog tako jako udario nogom u glavu da sam ga oborio i pocepao usnu i napravio mu modricu koja se nije mogla sakriti od starješina. Trenirao sam karate aktivno od svoje 10 godine i bio veoima vješt u tuči, kojih je bilo puno u našem djetinjstvu.
Uslijedio je raport kod poručnika. Sjećam se da ih je bilo dvojica. Jedan je vikao i unosio mi se u facu. A drugi je mirno i lijepo govorio, ali je lomio kosti svojim riječima. Morao sam stajati mirno nekih 2 ili 3 sata. Bio je klasičan dril. Ne znam šta se tada desilo, ali nakon toga, više se nikad nisam potukao u životu!
Svoje konflikte sam nekako sabijao u sebe. U prvih pola godine, taj adrenalin sam teško susdržavao. Sjećam se da mi se nekoliko puta zanesvjestilo i smračilo pred očima. Teško sam kontrolisao sebe, ali sam kontrolisao. Počeo sam primjenjivati neke druge metode, osim onih primalnih načina na koji sam rješavao svaki svoj sukob, a to je pesnica u glavu.
Ali već kao student sam otišao u neku drugu krajnost, pa sam na svaki napad verbalni, odgovarao ćutanjem. Ćutanje je postalo moje „pjesnica u glavu“. Ćutanje je bilo najveća moja odbrana, moj prezir prema onima koji su me napadali, krivo optuživali, koji su me vrijedjali, koji su mi prijetili.
Ali u zadnjih nekoliko godina. Tu mi je i Ceca puno pomogla i ohrabruje me. Da kažem to što trpam u sebe. Da krenem u konflikt, da se ne bojim. Jer to me tišti, to potiskivanje mi je postalo veliki teret. Ta beskonfliktnost u korenu svome, postala je ravna kukavičluku, nije iskrena, nije istinita, licemjerna je i ne rješava probleme, već ih odlaže za neko „bolje vrijem“ koje nikad ne dolazi. Postao sam kao kanta za tudje smeće, jer je svaka negativna komunikacija, bila jednosmjerna kad sam ja u pitanju, išla je ka meni, i ostajala u meni. Postala je zamka iz koje se teško izlazi.
Ali ono što je srž problema, ta beskonfliktnost, nije dio moga bića, u dnu moga srca, leži borac za pravdu, leži onaj koji želi da zaštiti one koji su slabiji. U meni leži LAV (vjerovatno nisam slučajno dobio to ime), a ja sam ga potiskivao, ja sam ga prekrivao pepelom, njega sam se stidio, njega sam se bojao. Ako udjem u konflikt šta će se desiti?!? Ja nisam onaj koji treba da ćutim, naravno ne mislim da bih trebao da se bijem i da prijetim, ali bi trebalo stati na put mangupima, stati na put opadačima, onim koji lažno pljuju, oni koji ne govore istinu. Da im ovaj put jasno i u lice kažem to što govori iz mene. Da udjem u konflikt, jer sam vidio da se u konfliktima kriju takvi blagoslovi. U zadnjih nekoliko godina, sve teške situacije, sve bune, svi štrajkovi, sve vatre u koje sam ušao, miran ali odlučan, da stojim u onome što je istina, bez velike vike, ali jasnim i odlučnim glasom, pronašao sam blago. To je neko blago koje se krije ispod kamena konflikata u koje trebaš ući. To je zlato koje teče, vtra koja grije. Svaki konflikt u koji sam ušao u mom braku, riješio je problem, približio nas u našim srcima, raspalio je novu strast. Mnogo se vieš poznajemo, mnogo se više volimo, od kada sam progovorio, od kada sam prestao da ćutim u svom besu, prestao da trpam stvari pod tepih, prestao da budem ono što nisam. Nisam maca , ja sam Lav.
To je kao neki biser u školjci, na dnu mora koje vjetrovi podižu, talasi nose. Kada prodješ tu uzburkanu površinu, kada prodješ tu buru. Ispod je sve mirnije, na dnu se ne čuje ništa, na dnu stoji otvorena školjka, koja ima dar za tebe, tebe koji si pobjedio IZAZOV BESKONLIKTNOSTI. Jer konflikt mi je donio nekoliko najboljih prijatelja. Jer od one trojice sa kojim sam se tukao, bio mi je odani prijatelj 4 godine srednje škole smo bili nerazdvojni, djelili smo sve, svaki dinar, svaki sendvič, svaki izlazak. Prve momačke dane, sam proveo sa njim. Osjetio šta znači, imati prijatelja do koske. Koji je tvoj, kojega voliš kao samog sebe. Konkflikt u koji smo ušli, je oblanda za unutrašnju slast i bliska je ljubavi. Zar se ne kaže KO SE BIJE TAJ SE VOLI.

ZAVRŠITI ZAPOČETO

Na Blogu ćeš naći roman koji sam započeo a nisam završio. Imam još veliki broj stvari koje mi stoje nezavršene, projekti, investicije. Moram priznati da sam se sa ovom lekcijom ZAVRŠITI ONO ŠTO ZAPOČENEŠ suočavao gotovo čitavog života, i učio je svaki put iznova. Nekad neuspješno, a sad sve češće uspješno.
Jedan sam zaključak mogao da izvedem, da je lakše započeti projekte nego ih dovšiti. Za početak ti je dovoljna tvoja volja, a za završetak Božija milost i čudo. Nekako, u našoj je vlasti da pokrenemo neke stvari, a u Božijoj da ih ostvarimo. Posebno neke bitne i životne projekte, nisam uspjevao da nez nekog čuda, „spleta sretnih okolnosti“, ili neočekivane pomoći drugih, da privedem kraju.
Uvidio sam da nisu teškoće one koje opredjeljuju nečiji uspjeh. Jer svakom je teško, gotovo podjednako. Ali jedni istrajavaju i uspjevaju, a drugi se gube, odustaju pa zato doživaljavaju neuspjeh. Sjećam se tačno vremena, kada se lomilo na mom studiranju, kada sam kao na onoj prevojnici izmedju dva sliva, mogao da odem na drugu stranu i da ga nikad ne završim, a slomio sam to u sebi, i nastavio, i uspješno u roku okončao fakultet. Znao sam mnogo njih koji su odustali, i koji govore, „OSTALA SU MI DVA I DIPLOMSKI“... Kad to pomenuh, danas sam baš na poslu pričao stari vic na ovu temu: „Kad se sin vratio iz Beograda, poslije 8 godina pokušaja da da uslov za drugu godinu pravnog fakuteta, i rekao ocu: „Vidji, ja više ne mogu, stvarno, napuštam fakultet!!!, a otac mu na to: „Ti kako god hoćeš, a ja i djed ti nećemo da odustajemo, zaisto!“. Nego da se vratim na temu, ko je ostvaruje uspjeh i završava započeto?
U ovome se razlikuju oni koji su „uspješni“ od onih „neuspješnih“, nije u tome što su ovi prvi sposebniji od ovih drugih, već zato što su ovi prvi istrajni i ZAVRŠAVAJU ONO ŠTO SU ZAPOČELI. Tako je i kod onih koji su lideri. Lideri su oni koji ZAVRŠAVAJU ONO ŠTO SU ZAPOČELI. Takve ljude slijede drugi. Kako će te slijediti neko ako si onaj koji nešto započene, uradi par stvari, najavi velike rezultate, najavi kule i gradove, zaintrigira druge koji počnu da ga slijede, a on poslije nekog kratkog vremena, započinje neki drugi projekat, i opet velike najave, velike riječi, obećanja. A šta je sa onima koji su ga počeli slijediti, jednostavno se gube, dezorjentišu, i odlaze svak na svoju stranu. Takvog više teško da ćeš opet pridobiti za sebe.
Pa i ovaj moj roman, koji stoji, opominje me da nisam ZAVRŠIO ZAPOČETO. Svaki dan odlazeći na posao, prolazim pored kuće jednog prijatelja, sa kojim sam započeo jedan investicioni projekat, koji stoji, zbog ovog, ili onog, zbog krize, zbog kredita itd...šta god da je, ali NISAM ZAVRŠIO ZAPOČETO.
Ali taj nedostatak volje da se istraje, tu nesigurnost, to premišljanje, to kolebanje uslijed nevolja, koje su kao po pravilu dolazile pred sam kraj nečega što treba da se efektuira, sa tim se i danas borim. Vjerovatno sa time se svi suočavamo na putu ka uspjehu. Koliko sam samo puta čuli od uspješnih ličnosti, da je formula za uspjek VJERA U ONO ŠTO RADIŠ I ISTRAJNOST DO CILJA. To je kao formula H2O, koja se sastoji od dva elementa VJERE i ISTRAJNOSTI.
A ta snaga se krije negdje u nama, neko je zove NADČOVJEČANSKA SNAGA. To je ona snaga, koja se javlja, kad si potpuno malaksao... To je ona prkos koji se budi, kada zamire svaka nada... To je ona odlučnost kada te svoga obuzima strah... To je onaj stav da ću uraditi ono što sam obećao, makar se zemlje prevrnula... Jer tek kada stanemo svim svojim snagama, svim svojim srecem, svim svoim umom iza onog što smo obećali, što smo dali riječ... da naše Da bude Da, da naše Ne bude Ne... onda osjetimo da se u nama budi jedna Sila koja je kadra pokrenuti planine koje stoje pred nama, koja je kadra da završi ono što smo započeli... Kada pobjedimo sebe u toj nesigurnosti, kada pokažemo odlučnost i vjeru da ZAVRŠIMO ONO ŠTO SMO ZAPOČELI, vidjećemo kako se čuda dogadjaju.
Stalno me opominje jedna priča, koju sam čuo prije 10 godina, o momku koji je odlučio da kopa zlato i koji je kopao na mjestima na kojim su drugi odustali. Desilo se da je najaču zaltnu žilu našao na samo pola metra kopanja, na mjestu na kojem su drugi odustali i bankrotirali, na kojima su kopali, kopali, ali pošto nisu u nekom roku koji su postavili u svojim glavama uspjeli, oni su odustajali, nisu imali vjere da nastave dalje, a pravo bogatsvo je bilo na samo korak od mjest gdje su odustali.
A često, to je ono mjesto krize, mjesto loma, kao kad je Kolumbo pre samog pronalaska Amerike, doživio silnu pobunu na brodu, jer se svim članovima posade učinilo suludim nastavak puta, jer su zalihe hrane i pića, pala ispod svakog minimuma, koji im je bio dovoljan za povratak. Dok su oni gledali u zalihe za povratak i u zalihama tražili sigurnost i spas. Kolumbo je je gledao ispred, i vjerovatno nije nikad razmišljao o povratku, jer je vjerovao da će naći ono šta je krenuo naći. Tu tanku liniju „smrti“ mogu preći samo oni koji vjeruju da će naći život na drugoj strani. Oni ne prave zalihe za povlačenje, oni ne prave odstupnicu, ne traže izgovore, oni su spremni da se bore, da umiruju pobune, da donose teške odluke, da se nastavlja dalje putovanje, DA SE ZAVRŠI ONO ŠTO JE ZAPOČETO, znajući da je u mojoj vlasti bilo da krenem ka onom u šta vjerujem, jer znam DA HTJETI I MOĆI DOLAZI OD GOSPODA.

среда, 17. август 2011.

PROMJENE

Od početka mog bloga metanoja, pričam o promjeni misli, riječi i djela. Jedan od mojih FB prijatelja je jednu od priča sa bloga koja je imala veliki broj posjeta i dobila dosta „lajkova“ s punim pravom komentarisao na sledeći način: „ Sve je to Lave fino i sa svim se slažem i vidim da mnogi “lajkuju”, ali šta ti to vrijedi kad nismo spremni da to i primjenimo i da nešto promjenimo u svom životu.”
Time je iznio jedno krucijalno pitanje: Koliko smo spremni da se mijenjamo? Koliko smo spremni na promjene? Lako je kritikovati i vidjeti pogreške drugih. Lakše je tražiti promjene u društvu i izraziti nezadovoljstvo postojećim stanjem. Lakše je reći šta bi ovaj ili onaj trebali da urade ili šta je dobro u ovoj ili onoj zemlji u inostranstvu. Ali kada trebamo nešto promijeniti u svom životu i svom ponašanju, e tu smo već teški. Tu smo osjetljivi. Tu ne damo na sebe. Imamo mnogo opravdanja u svojim glavama za svoje postupke, ali kad to isto drugi uradi vrlo smo spremni da osudimo taj čin.
Siguran sam da ljudi koji pričaju sve ove priče o evropskim integracijama i silno žele da Crna Gora postane dio Evrope, ni sami ne znaju šta govore.
Pitanje je koliko je ljudi zaista spremno da udje u Evropu i koliko ih u tome vidi šansu i napredak. Bojim se da kako se približavamo tim evropskim integracijama, kako to postaje sve izvjesnije da sve više opada entuzijazam za Evropom, jer u dubini svojih srca, neki od nas nijesu baš oduševljeni time.
Koliko nas zna strane jezike? Koliko nas je spremno za tržišnu utakmicu sa evropskim firmama i kadrovima? Koliko ljudi zna da će kad udjemo u Evorpu svaki evropski gradjanin imati pravo da konkuriše na slobodna radna mjesta u našim državnim organima, u našim firmama, pod jednakim uslovima? Da li neki vide sebe u toj Evropi? Bojim se da ne.
Mislim da se velika većina zapravo boji promjena. Boji se bilo kakvih promjena, jer promjene donose neku vrstu nesigurnosti. Svi koji su nesigurni u svoja znanja, u svoje kvalitete , nevoljno gledaju na bilo kakve promjene.
Ja sam dosta svog radnog vijeka proveo u novim projektima, transformacijama, reformama. Uvijek sam imao jedno isto iskustvo, nailazio sam na snažne otpore i protivljenja. I to ne u ljudima koji su bili iznad mene i donosiocima odluka, naprotiv, najveće protivljenje sam doživio od onih neposrednih izvršioca. Onih koji imaju neke sitne priviegije, neke svoje male šemice, koji su svoje radno mjesto na kojem rade po 20 i više godina grčevito držali. Držali se starih metoda rada i svaku promjenu su doživljavali veoma negativno i pružali otpor.
Zato je tako lako pričati o promjenama vlasti, o potrebi da se uradio ovo ili ono kod nekog drugog, ali kada reforma dodje u tvoj kolektiv, u tvoju malu firmu, onda postaje gusto. Onda dolazimo do suštine metanoje, a to je voljnost da se mi sami promjenimo, da najboljim odgovorimo novonastlim okolnostima. Tu se bije bitka sa reformama, tu u našim glavama, u našim srcima, u našoj volji.
Lakše je kad se sve ovo što treba da se promjeni tiče tamo nekog. Kada čitamo ove redove mislimo da bi trebao da se promjeni moj suprug ili moja žena..da me bolje razumije.. da mi više pažnje posvećuje. Lakše je kad treba da se promjeni moj šef na poslu, moje kolege tako da imaju razumjevanja za moja kašnjenja, kikseve… Lakše je da se promjene moji roditelji, naše vlasti, da se pormjeni neko tamo u svijetu, ali mi da nastavimo kako smo do sada radili i da zadržimo ili ostvarimo odredjene beneficije. Samo da se ne mijenjamo. Samo da ne moramo učiti pod stare dane, da ne moramo mijenjati svoje loše navike, da ne moramo mijenjati svoje stavove, da ne moramo mijenjati svoj odnos prema drugima, životnoj sredini, svojim obavezama. No život je neumoljiv. Teče i donosi tehnološki i svaki drugi napredak, a mi želimo da ostane sve kako je i bilo.
Zato pogledajmo još danas sebe ogledalu realnosti. Gdje smo, kakvi smo i pokušajmo da popravimo ono što vidimo da nije u redu. Kako znati šta trebamo učiniti? Jendostavno, poslušajte šta vam govore ljudi koji vas okružuju. Posebno oni koji vas vole i koji vas mole da promjenite neke stvari u svom radu, u svom odnosu. Poslušajte svoje žene, svoje šefove, svoje kolege i prijatelje i vidjećete da nije sve tako fino kako vam se čini.
Što prije donesemo odluku da uđemo u promjene i reforme u svom životu, tim prije ćemo postati akteri promjena koje dolaze.
Bili mi toga svjesni ili ne, promjene su jedina konstanta...

уторак, 16. август 2011.

ISCELJENJE DUŠE (VRATA BOLA)

Pomenuo sam razlicite oblasti u kojima ljudska duša može biti ranjena i zarobljena.Nije kod svakog isto. Neko ima problem sa ovim, neko sa onim, i nema nekog univerzalnog recepta, jer nije ni svima ista „diagnoza“. Ja to zamišljam kao onu igricu RISIKO. U kojoj imas svoju vojsku npr. crvenu i polako osvajaš citav svijet, a tvoj neprijetelj npr. crni drži neke druge teritorije. I kad pogledaš onako odozgo, vidi se šarena crno crvena tabla. To je prva lekcija koju sam naučio. Da biješ jednu po jednu bitku. Da ne otvaraš sve frontove, jer bi sigurno izgubio, nastala bi konfuzija i izgubio bi se i klonuo. Treba da pustiš da ti jedan po jedan problem postaje jasan i da korak po korak osvajaš svoju dušu i da je iscijeljuješ.
Ako u svojem životu vidimo negativizam, nedostatak samopouzdanja, kompleks niže vrijednosti, depresije, samosažaljenje, česta ogovaranja i osudjivanja drugih ali i sebe, ljutnju i bijes kada se govoroi o stvarima iz prošlosti, ljutnju i svadje, mržnju, ljubomoru i kontrolu nad osobama koje volimo, onda sigurno da trebamo isceljenje.
Ali to su i dalje samo plodovi i spoljne manifestacije unutrašnjih povreda, koje donose i unutrašnje nemire. Ovakvi nemiri donose često zavisnosti od alkohola, droga, a neki su zavisnici od hrane, seksa ili novca i kocke. A u nekim oblicima ljudi preteruju i sa radom i stalno su zaposleni nečim, samo da se ne suoče sa svojim povredama i bolnim sjećanjima. Osećanja su nabijena i česta su „pucanja“ bez ikakvog posebnog povoda.
Ali postoji sakriven razlog u našoj prošlosti, neko traumatično iskustvo, koje nas je navelo da donesemo pogrešne zaključke i stavove o sebi i drugima. Znam ljude koji su potisnuli sve ovo u sebe, ne sjećaju se čak velikog dijela svojeg djetinjstva. Jedan prijatelj nam je ispričao priču o djevojci koja je toliko potisnula u sebe silovanje koje je doživjela na nekoj žurci, da ga se gotovo nije sjećala kako su je opili i onda redom silovali. Pa je kasnije u procesu iseceljenje, u molitvi, došla u svojim mislima do zaključanih vrata te sobe u kojoj je silovana, i da je vidjela kako joj je Isus otvorio vrata i ugledala je sebe na krevetu kako je siluju, sobu koja je bila puna memle, paučine, koja je bila u neredu i haosu. A onda je počelo ubrzano spremanje sobe, čišćenje kao na nekom ubrzanom filmu, Isus je išao po sobi i spremano sve što je razbacano i na kraju je soba bila potpuno čista, mirisna i osvetljena, sve se blistalo. I onda je čula neku lupnjavu na vratima, kad je iznutra otvorila vrata te sobe, mogla je vidjeti čitav red mladih djevojaka koje stoje ispred vrata, i koje su trebale takvo isto isceljenje, jer su bile silovane. Do tada u dnu svoga srca, osjećala se bijedno, osjećala je krivicu i stid. Mrzela je sebe!
Nije mogla da samo sebe prihvati i imala vrlo nisko mišljenje o sebi, a od jednom je dobila svoju vrijednost i svoju svrhu da pomogne onima koji su prošli slične stvari.
Nisam htio da pišem nešto kao one knjige „7 koraka do potpunog zadovoljstva“, „10 koraka do uspjeha“, nemam čarobnu formulu, već da podjelim sa vama neka iskustva i uvjerenje. Morala je proći kroz VRATA BOLA. Kako ja to razumijem, sva zlostavljanja, sva ponižavanja, sva odbacivanja, bila ona očigledna ili nekako prikrivena i podmukla, izazivaju stravičan bol u našim srcima i tjeraju nas kao kroz zatvorska vrata. I drže nas na na onoj drugoj strani, gdje se osjećamo onako zarobljeni u strahu, tugi, bijesu, pretvaranju, lažnim osmjesima, preterivanju u uzbudjenjima, euforijama. Neki imaju nesredjene misli, prisilne misli, robuju nekim seksualnim perverzijama. A neki se povlače u sebe, pasivni su, depresivni i nesigurni.
Ono što je medju prvim koracima je SUOČAVENJE sa problemom. Suočavanje sa istinom. Suočavanje sa tim istim VRATIMA BOLA, kroz koji smo prošli u naš „unutrašnji zatvor“. Obično ljudi ne žele da ponovo prolaze kroz sve to, ne žele ni da se sjete, ne žele da se suoče sa svojim tlačiteljima, bilo stvarinim bilo umišljenim. Ali trebaju da prodju kroz to bolno iskustvo. Mada, to je jedna druga vrsta bola, ali je ipak bol. To je jedna pozitivna strana bola (zar takvo što postoji) bol koji je nužan pri liječenju, kao onaj bol pri vadjenju zuba, bol od uboda djelotvorne injekcije, bol poslije operacije itd...
Ovaj bol moramo prihvatiti, da bi prošli kroz ta VRATA BOLA, to je kao onaj bol koje žene prožive prilikom porodjaja. I ne mogu reći ja ne želim da me boli, ako hodje da ugledaju život iz svoje utrobe. Ovom se bolu koji donosi duševno isceljenje ne treba suprostavljati, jer donosi oslobodjenje, katarzu, donosi plač iz dna duše poslije kojeg ti je lakše.
Ali ovim putem čovjek ne treba da ide sam, a nema ni snage ni hrabrosti. Kako se izboriti kada si se identifikovao sa tim što ti je činjeno i povjerovao da je istina sve ono ružno što su govorili za tebe. ZA ovaj proces nam treba Vodič, koji je prolazio tim Vratima Bola. Koji je pretrpio takvo odbacivanje, takvo zlostavljanje, takvu izdaju i poniženje kakvo se ne može mjeriti. Samo Onaj koji je prošao takvo nešto, da mu se od prekobola raspuknulo srce, i potekla je krv i voda, da nije bilo santimetra na njegovo tijelu na kojem nije bilo udaraca. Samo onom koji sve to prošao, nevin bez ikakve krivice, i pobjedio smrt i grijeh, ja bih mogao da vjerujem, da ako prodjem kroz to bolno iskustvo, da neću doživjeti još jedan poraz, jer to ne bi podnio.
Ja bih dao samo Njemu da me vodi, jer to je onaj Veliki Majstor iz jučerašnjeg posta, koji poznaje naše dubine duše, jer ih je stvrio a uz to sve to što nam se dešava je prošao sve osjetio na svojoj koži i duši. On sve razumije. Dao bih da me vodi Onaj koji nas ne krivi, već naprotiv On nas je opravdao da bi nas spasao. Njemu smo bili i sad smo važni, i ne odbacuje nas i ne uslovljava, ne kažnjava i manipuliše, već nas ljubi ljubavlju istom i svakodnevno čini milost. Samo ova Bezuslovna ljubav, koja oprašta, koja opravdava, koja sve naše slabosti prekriva. Ta nam Ljubav daje snagu da prodjemo kroz ona VRATA BOLA, napolje, na svjetlost u slobodu.
Ako Mu vjeruješ, i ako se uhvatiš za Njegou ruku, nećeš se bojati svojega tlačitelja, nećeš se bojati svojih napasnika, nećeš se bojati onog koji ti se rugao i koji te je prevario sa drugom. Ta Ljubav je čvrst oslonac, da kreneš u svoje oslobodjenje, ne osvetu, već duboko opraštanje i zaborav, kako bi mogao da nastaviš dalje sa svojim životom.
To pokajanje i ta promjena uma, čini nas drugačijim, slobodnim, da možemo da dobijemo mir, da budemo smireni i strpljivi, da budemo ljubazni i radosni. To nam donosi krotost i mogućnost samokontrole naših osjećanja. To donosi onaj unutrašnji spokoj i da konačno doživimo šta znači prava opuštenost. Kada nas On voli, ne moramo više, da se pretvaramo da bi bili voljeni, ne moramo da budemo „nasmješeni“ i da budemo ono što nismo, da bi nas neko prihvatio. Ne moramo da lažemo i da se krijemo. Možemo napokon da odahnemo od onog unutrašnjeg nemira, i da osjetimo da nas više ne boli duša, jer smo prošli zajedno sa Njim kroz Vrata bola, kao novorodjeni. To je ISCELJENJE DUŠE.

понедељак, 15. август 2011.

ISCELJENJE DUŠE (nastaviće se)

O svemu nas uče u školama, samo nas ne uče životu. Kako se boriti sa svime onim što donosi život. Gdje da naučiš neke stvari koje su ti od vitalnog značaja, koga da pitaš kad nastupe neki emotivni problem I važne odluke koje prevazilaze tvoje razumjevanje I iskustvo. U školi te to ne uče, a u porodici za to nemaju sluha, ili se ne razumiju, ili što je još gore mnogi i nemaju porodice ili su im čak porodice najveći uzročnik problema, zlostavljanja, terora, ubijanja u pojam… Pa onda nas uči ulica životu, a to nije dobro. Uče nas neke gatare na TV ekranima, neki loši filmovi, španske serije, i jeftine knjige.
Zašto nismo otišli u crkvu? Sa pravom pitaš, ali nažalost moja porodica nije vjerovala u Boga i nismo išli ni u jednu crkvu. Kad sam odrastao I kad sam odlazio pravoslavnu crkvu nažalost, i tamo se samo površno bave pitanjima duše, pitanjima vezanim za emocije, intelekt i volju koji su tri osnovna elementa duše.
Naše društvo malo polaže na neke vom a važne oblasti ljudskog života. Školski psiholozi su skoro neupotrebljivi u ovom smislu. Imali smo iskustva sa našom djecom, nisu nam bili od ikakve pomoći. A kad sam ja išao u školu toga nije ni bilo. I onda sam neke odgovore, sam nalazio, ili sam pitao drugove, koji ni sebi nisu znali pomoći, ali smo djelili medju sobom ono što smo znali.
Gdje da čovjek ode i da potraži odgovore, da mu neko kaže šta mu se dešava. Da ode kod psihologa ili psihijatra? Ma kakvi! Ne daj Bože da te neko vidi da odeš kod psihijatra, već bi te etiketirali kao ludog, pa posebno ako je manja neka sredina, možes slobodno da se seliš ako se misliš oženiti ili udati. Ovdje kod nas postoji rašireni strah od ludila, to sam čuo od jedne naše prijateljice psihijatra kad je gostovala u jednoj emisiji. Toliko predrasuda I strahova je vezano za ovo pitanje emocija. Da kad se ćerka npr požali majci, ova se sva uplaši, pa se to krije, pa se prave dodatne frustracije, strahovi od ljudi, nesigurnost, izolacija, depresija I sl.
I kakoda se čovjek isčupa iz ovog začaranog kruga. Ja sam I započeo pisanje ovog bloga, sa temom Metanoja da podjelim sa svima neka svoja iskustva i uvjerenja, kako da doživimo ovu preumljenje. Ta promjena nije jednokratna, to je proces, u kome je pitanje isceljenja duše zapravo najvažni dio, fundament tj. Osnovni preduslov. Jednostavno ne možeš dalje, ako se ne suočiš sa ranama u svojoj duši, I ako ne poradiš na njihovom isceljenju.
Neki ljudi misle da kad dodju na neki položaj, ili do nekih para, statusa ili se “dobro udaju”, da će sve one rane nekako nestati, da će ostati zakopane tamo negdje u njihovom detinjstvu I mladosti. A tek tada se tako drastično isopolje. Tek sa srednjim godinama sve počinje polako da isplivava I da nas progoni. Čuo sam jedno biohemijsko objašnjenje takvih pojava, koje mi se čini vrlo realnim. A to je das a godinama opada nivo adrenalina u organizmu I da počinje da “isplivavaju” bolne stvari koje smo potiskivali. Adrenalin prema toj teoriji ima ulogu “poklopca” u nekoj vrsti ekspres lonca naše duše, I dok smo mladi, dok je adrenalina pune naše vene, dok ludujemo po diskotekama, provodimo se, ono loše lako zaboravljamo, lako guramo pod tepih. I onda se dešava da kad prodju neke tridesete, četrdesete, nivo adrenalina pada I popušta poklopac I pišti sve iz nas. Izlivi besa, izlivi gnjeva na ukućane, na bližnje. Česte su tuče u porodicama pa čak ubistva. Ljudima treba neki alcohol ili droga I neki fajt I tuča da bi opet podigao nivo adrenalina, da za trenutak zaboravi, da se opsuti, da bi mogao da zaspi, da pregura dan, da odspava malo. Da zaboravi da je bi zlostavljan, da je bio ponižavana, silovan I slično.
Ima mnogo učenja psihologa I neka su dobra, neka nisu. Neka su supješna, neka nisu. I ne bih polemisao sa tim, niti davao neko svoje stručno mišljenje, jer ga nemam.
Želim samo da ukažem na ono u što sam potpuno uvjeren, da samo Onaj koji je sazdao tvoju I moju dušu, ko je napravio nešto tako složeno, tako mekano, tako osjetljivo, tako savršeno, kao što je tanana ljudska duša, On može I da popravi. Zaista ne bih dao nešto dragocjeno da mi “prčka“ neko ko to ne razumije, kao da je moja duša neki dizel motor, u kojeg sipaš ulje, zamjeniš filtere, izduvaš ventile I ono će da radi. Svaka čast svakome, ali ja svoje dijete vodim samo kod najboljih ljekara. Savjetujem se samo sa onim ko je prošao neke stvari u životu I kojem vjerujem. O pitanjima moje duše, razgovaram sa svojom ženom, sa svojim ocem, svojim sveštenikom, I sa možda dva prijatelja, I tačka. Ali jedini sa kojim istinski mogu da razgovaram je sa Bogom, koji je Veliki Majstor.
Da ne bih dužio priču, o ovoj temi ću sigurno pisati još ovih dana. Danas ću samo otvoriti problem a baviću se načinom na koji da pobjedimo neke unutrašnje problem. Radi se o oblastima naše duše u kojima su zarobljeni. Nemaju svi isti problem, neko ima problem po pitanju svojih misli I razuma, um mu je konfuzan, uvjek puno priča, sklon je detaljisanju, stalnom opravdavanju pred drugima, izvinjavanju, brz na jeziku i u stalnoj potrebi da se dopadne drugima. Neko ima problem po pitanju volje, pa je previše povodljiv, sklon je da nekog sluša u svemu, nema svoje ja, ili sa druge strane, želi da dominira, da kontroliše druge, ili stalnu potrebu da se brine od drugima, koji su slabi, koji su bolesni ili invalidi, da ih tretira kao nesrećnike kojim treba pomoć I kao da se lijepi za takve. Treći imaju problem sa svojim emocijama, ne uspjevaju da ih kontrolišu, već kao da njih kontrolišu emocije. Pa su često plahoviti, gnevljivi, ili su zavisnici od uzbudjenja I adrenalina, stalno je neka euforija ili down. Stalno gore dolje. Neuravnotežene osobe koje idu iz krajnosti u krajnost.
Postoje pilule za smirenje, pilule za podizanje, pilule protiv depresije, pilule za spavanje. Ali suština nije u tome da se liječe te spoljne manifestacije. Jer uzroci ostaju sakriveni u nama. Suština je da se udje u korijen problema, sagledati uzroke svega toga, pa će se te posledice rješavati, kad se korijen iščupa. Koliko sam samo korova, kupine i šiblja posjekao oko svoje kuće, I sve je dobro nekoliko nedjelja, ali opet niču na istom mjestu jer im korijen nisam sasekao. Tako da čovjek mora da se suoči sa korjenom problema da bi se čitavo “stablo bolesti” duše oborilo, I doživio isceljenje.
A nije uvjek lako otkriti te uzroke. A ipak sun am tu ispred nosa. Ali nekako ih nismo svjesni, ili ne želimo da se suočimo sa njima, ne želimo da priznamo. Niko nam nije rekao da je nešto nije bilo u redu I da nas presvjedoči o greškama našim, ili greškama naših roditelja I drugih koji su uticali dominantno kada smo formirani kao ličnosti.
Ali ako je neko spreman da zastane I da se pozabavi sa svojom dušom, sa svojom ličnosti, da se suoči sa svojim “demonima”, taj je kupio ulaznicu za METANOJU. Ali sjutra ću više o ovome :-)

субота, 13. август 2011.

ZAŠTO JE TEŠKO USVOJITI BEBU?

Ovih dana sam na odmuru u Beogradu, i vidjeh naslov u jucerasnjoj Politici, kako 750 porodica dugo ceka na usvajanje djece u Srbiji. Nisam čitao do kraja tekst ali me podsjeti na nekoliko bezuspješnih pokusaja usvajanje djece u Crnoj Gori, kada sam bio zamoljen da pomognem u uspostavljanju kontakta sa ustanovom za brigu o napuštenoj djeci u Bijeloj. I znam da su svi pokušaji bili neuspjesni. Posebno ako bi htjeli da usvojite bebu. Jednostavno nije bilo sanse, jer skoro da nema male djece za usvajanje. Shvatio sam da se ceka po nekoliko godina i tad je veliko pitanje.
I to je u principu dobro. Znaci da je malo napuštene djece u Crnoj Gori, da oni koji se odluce da rode djete kasnije I brinu o njemu. Ali mislim da se tu krije jedna “kvaka”, koja meni daje povod za razmisljanje zašto je sve manje napuštene djece u Crnoj Gori? Moj odgovor je ABORTUS.
Procitao sam na internetu da je prema podacima Instituta za javno zdravlje u 2009. godini u Crnoj Gori izvršeno je 1.412 abortusa, od kojih čak 965 namjernih. Od ukupnog broja pobačaja, 5,8 odsto je izvršeno kod djevojaka mlađih od 20 godina, od kojih je čak trećina namjerno abortirala.
Znači skoro 1000 namjernih abortusa se godišnje izvrši u Crnoj Gori. Podaci nisu konacni jer je slabija evidencija abortusa u privatnim zdravstvenim ustavovama. I eto sta je pravi problem. Veliki broj djevojaka posebno onih mladih se na ovaj nacin odlucuju da “planiraju porodicu” I na ovaj način rješavaju se neželjene trudnoće, tačnije neželjene djece.
Ostavicu po strani moralni aspekt ovog čina (mada ne znam kako), da ne bi moralisao, ali ovaj čin bi da se ravna sa ubistvom, jer se radi o živim stvorenjima tj o malim ljudima, kojima kuca srce, koje imaju potpuno razvijeno tijelo, kojima je neko odlucio da prekine život, kojim je neko odlucio da su neželjeni I da ne treba im dati šansu da žive I da se bore.
Ovaj put želim samo da kažem da nije tačno da je humanije izvršiti abortus nego roditi neželjeno dijete. To je apsurd, jer ima toliko bračnih parova I porodica u Crnoj Gori, ali I u okruženju, koji bi ih jedva čekali usvojiti I prihvatiti kao svoje. Ima puno nekim mojih kumova I prijatelja, koji ne mogu da dobiju djecu I koji bi željeli usvojiti jedno takvo dijete. Zato bi trebali apelovati, trebali osvešćivati ljude u pogledu abortusa, šta je on zapravo, ohrabrivati žene da se odluče na radjanje, da se odluče da daju šansu životu, jer život bi našao svoj put I pobjedio bi.
Sjetih se jedne priče, koja je prigodna za ovu temu, kako je jedan sveštenik u molitvi pitao Boga: “Žašto Bože ima toliko nesreće u svijetu, gdje su ljudi koji bi donijeli napredak čovječanstvu, koji bi našli lijek za sidu I druge bolesti, spasili svjetsku ekonomiju I sl.” A Bog mu odgovorio: “Ja sam već ih poslao vama”, A sveštenik reče “Pa gdje su, mi ih ne vidjesmo”, “PA VI STE IH ABORTIRALI!” odgovori mu Bog.
I zaista kada bi ta svaka ta treca djevojka koje sam pomenuo u ovom postu, koja je namjerno abortirala, umjesto toga rodila djete, učinila bi dvostruku sreću, prvo sačuvala bi život tom djetetu, a usrećila bi I jednu porodicu koja godinama čeka kako bi usvojila neko dijete. Onda ne bi bilo teško usvojiti bebu.

петак, 12. август 2011.

LUČA MIKROKOZMA

Usta govore od onog čega je puno srce. Ne možemo reći da nekoga volimo ako mu to nismo rekli ili djelima pokazali. Jer koja je to ljubav koja nema svoj izražaj, ne proizvodi djela ljubavi. Kako možemo reći da nekog ljubimo ako mu stalno prigovaramo, ako ga stalno kinjimo, tražimo da nam uradi ovo ili ono što mi volimo. Kakva je to ljubav, kada nema darova ljubavi, ona je kao drvo bez listova, kao smokva bez plodova, razgolićena i jalova.
Zato reci svojoj dragoj da je voliš, da ti je jedina, da je najljepša, tvoja mezimica. Reci joj svaki dan, iznova i ne reci: „Pa to ona zna, zna da je volim“. U ljubavi se ništa ne podrazumjeva i ne prećutkuje. Reci da ti je ljubav tvog života, da ne bi mogao bez nje ili njega ovaj dan. Reci joj da ti nedostaje, svaki pogled koji je upućen drugom, da si je željan kao jutarnje rose, kao što žedja suva zemja za proljetnjom kišom. Reci joj da je posebna i neponovljjiva, da voliš kako ti govori, kako ti se smije, kako hoda i miriše.
Reci svome djetetu da je ljubav tvog života, da ti je prva radost, spevaj mu pjesmu uspavanku samo za nju ili njega. Reci mu da ti je vrlo važno, da si ga upravo takvog želeo, i da je bolje od najsmelijih snova i želja koje si imao. Reci mu da je posebno. Podari ga onim što vidiš da mu je stalo, što i ne smije da ti traži. Saslušaj ga i utješi, pokaži mu pažnju i zagrli ga čvrsto i dugo. I ne reci: „zna ono da ga ja volim“, da ne bi čitav život išlo iz ruke u ruke, za šaku ljubavi i par sladunjavih riječi. Da ne bi klečalo pred nekim za malo pažnje i mirilo se sa udarcima i šikaniranjem.
Reci svojim roditeljima da ih voliš i ne reci „Pa znaju oni da ih ja volim“. Reci im da su ti veoma važni. Zahvali im za sve što su učinili za tebe. Reci im to glasno. Jer kad umru, možda ti bude žao, što to nijesi činio, svaki put kad bi te na vratima čekali. Posjeti svojeg starog roditelja, posveti mu pažnju kao svome djetetu. Saslušaj ga iako si tu priču po stotinu puta čuo. Saslušaj ga kad ti se jada na svoje bolesti. Izvedi ga u šetnju i povedi u kafić ili slično mjesto koje nikad nije vidio. Jer možda ti bude žao kada ne budeš imao više prilike.
Reci svome Bogu da ga voliš. Reci mu da ga ljubiš svim svojim srcem i svom svojom dušom, i svom svojom snagom. I da nemaš druge uzdanice od Njega. Reci na glas i ne ćuti. I ne reci: „Pa zna on šta je u mome srcu. Ispovjedi svoju vjeru i ne prećutkuj i ne stidi se. Jer koji ispovjedi svoju vjeru taj će biti spašen. Ne kaži da imaš vjere sam za sebe, jer kakva je to vjera ako nema svoj izražaj u djelima ljubavi. Ljubavi prema nemoćnima, prema sirotinji, prema napuštenim udovicama, prema kopiladi, koje je ovaj svijet odbacio. A On te poziva da pokažeš ljubav prema onim malima, jer reče ko primi jednog od ovih malih ka de Mene prima, neće mu plata izostati jer neki primajući ovakve neznajući andjele Božije su primili. Neće im plata izostati.
Ispovedi i pokaži svoju ljubav prema bližnjima svojim, pa ćeš ispuniti sav Zakon i vse Proroke. Ispunićeš sve norme, običaje, tradiciju, uzuse. Praktično i glasno pokaži svoju ljubav pa nećeš pitati. „Šta sam trebao učiniti, nije mi jasno“.
Ljubav je kao vatra ognjišta u tvojemu srcu, i ne reci, nekad je gorjela, nekad je bila silna, a evo sad se gasi. Raspiruj je svojim izjavama ljubavi, jer svaka riječ, poklon i pažnja je jedno drvo novo u ovom ognjištu ljubavi, koja će podići novu vatru, raspaliti plamen. To Ognjište je, ono koje ti utrobu greje i čuva. Jer Vatra čuva umornog putnika u divljini od noćnih zvjeri, koje se plaše ove Vatre i bježe daleko. Ova će te Vatra čuvati od iskušenja, od nekih tinjalica, koje te mame i koje ti nude svoju „ljubav“ za sitne usluge. Raslaljuj svoju ljubav, raspaljuj svoju vjeru, jer čuvaće te u tamnim godinama koje dolaze, kada ljudska podrška izostane, kada je svuda mrak kao u tunelu, kada kažeš nisu mi mile. Ova će ti Vječna vatra voditi. To je Luča mikrokozma, koja će gorjeti iznad tvoje glave, koja će dušu tvoju tješiti, krijepiti i koja će ti pokazati Put.

четвртак, 11. август 2011.

TO TI JE SUDBINA!

Cesto cujem ove riječi, kada se dešavaju neke bitnije stvari u ljudskom životu, koje ne razumiju, koje stoje van njihovog domašaja, njihove volje, pa kažu „To mi je sudjeno, što ću!“. Ne bih da ulazim u neku duboku analizu, o predodredjenosti tj. predestinaciji. Ima li sudbine? Da li nam je sve zacrtano? Da li je neka viša sila, ispisala naše živote, šta će nam biti, kako će nam biti? I mi nemoćno živimo svoje živote, a te stvari bilo ružne ili lijepe dolaze u naše živote zato što su nam sudjene, ili neke stvari ne dobijamo zato što nam nisu sudjene?
Ako postoji sudbina, onda kako je doseci? Da li neko ima uvid u te zapise naših života, pa će nam ih došapnuti, pa će nam ih dojaviti? Da li su to gatare, zvjezdari tj. astrolozi kojima platimo, pa nam iz Tarota, iz natalnih karti, mogu reći šta će nam biti, hoćemo li se oženiti, koliko ćemo djece imati, da li muško ili žensko, hoćemo li dobiti posao, završiti fakultet itd.? A razmislite malo, ako je sve zapisano, šta ti znači i da saznaš tu navodno „sudbinu“, kakva ti je nafaka? Jer ako se npr. nećeš oženiti ili zaposliti, zašto bi onda ti više pokušavao, zašto bi se trudio, bolje onda odmah odustani, je li to „sudbina“?
Apsolutno ne vjerujem u ovakav život u kojem sve zapisano. U kojem nema nas, mi smo samo neki nemi pioni u nekoj velikoj igri. Biće nam dobro, bez obzira šta činimo i kako se ponašamo, biće nam loše bez obzira na naše isprvne odluke!?! NE apsoltno ne vjerujem u ovakav život i u tavog Boga. Koji je u suštini nepravedan prema onome koji čini dobro, pa takvoga sustiže isto što i onog koji zlo čini.
Ako i vjerujem da postoji plan za svačiji život, svrha koju treba ostvariti, poziv koji trebamo ispuniti, talenti i afiniteti koje imamo da bi tu svrhu svog života ostvarili, ne vjerujem da svima biva isto, i to nešto što je zapisano. Vjerujem da pred nama stoje mnogo odluka, da i naše sjutra zavisi od naših ispravnih odluka danas. Vjerujem u punu odgovornost koju imamo za svoje i živote svoje djece, jer od naše odluke afektiraju i na naše bližnje. Mi imamo odgovornost za naše bolje sjutra, mi imamo odgovornost, da li ćemo se oženiti, da li ćemo završiti fakultet, da li ćemo se zaposliti, da li ćemo roditi ili abortirati djete, na nama je svaki dan da biramo život ili smrt, blagoslov ili prokletstvo, da živimo mi i naša djeca u miru blagoslovu i napretku.
A nisam od onih koji „kunu svoju zlu sudbinu“, koji hoće reći ja sam pravedan a ti si mi bože sve ovo učinio. Koji skidaju odgovrnost sa sebe, tražeći da im se gata, da bi za trenutak umirili svoj strah od neuspjeha, strah od sjutrašnjice, jer ona ne zavisi od onog što biramo danas, nego od neke sreće ili karme ili nafake, kako ko to kaže. Zato i sam pojam sreće koju neki organizatori Lotoa, veoma rabe, kako bi opelješili nesretnike, koji stalno iznova pokušavaju „da nadju svoju srećku“, da dobiju 7 na Loto. A ta „sreća“ kao fatamorgana se izmiče, a njihovi su džepovi sve prazniji.
Umjesto da preuzmemo odgovornost za naše DANAS, mi tražimo neko SJUTRA koje nikad ne dolazi, zato što vjerujemo da naše SJUTRA NE ZAVISI OD NAŠEG JUČE I NAŠEG DANAS.

среда, 10. август 2011.

MARLJIV KAO CRNOGORAC

Ako misliš da sam pogriješio sa naslovom ovog posta. Ako si pomislio: „Valjda LIJEN KAO CRNOGORAC!?“. Ti si još jedan koji je povjerovao u ovu laž. Možda neko misli da su to trivijalnosti, šale, koje sam slušao od kad znam za sebe a to je poodavno, kada su u svim vicevima, humorističkim emisijama, Crnogorci bili lijeni, Bosanci glupi itd... To i danas slušam na Kusadžijama i sličnim „šouovima“ vicevi „Diž se radni narode Crne Gore, evo podne je“ itd.. Sve ovo su veoma opasne stvari, jer riječi imaju silu. Zar nismo čuli, „Vo se veže za rogove, a ljudi za riječ“. I duboko sam uvjeren da smo se svezali ovim riječima. I da smo taoci, ove gnusne laži, taoci riječi „Lijen kao Crnogorac“.
Zar je to vrsta ropstva? Da svakako, lijenost je odlika ropskog mentaliteta. Navešću jedan primjer, a onda pojasniti, kako nastaju ove duhovne sveze i utvrde. Čuo sam primjer o onim cirkuskim dreserima slonova. Dok je slon još mali, vežu ga snažnim i debelim lancem oko onog središnjeg stuba i teraju da kruži na obodima pozornice. U početku slon pokušava da se otgne, ali pošto je mali i nedovoljno jak, ne uspijeva da prekine lanac. Vremenom dreseri, stavljaju sve slabije i tanje lance, a mladi slonovi su sve neodlučniji u pokušajima da se otgnu, pa su njihovi pokušaji za oslobodjenje, sve rijedji i sve slabiji, i ne uspjevaju da se otrgu. Na kraju, dovoljan je jedan odičam tanki kanap ili čak bez ičega, oni kruže u svom zamišljenom krugu uvjerenja da se ne mogu osloboditi. I više ne pokušavaju da se oslobode, žive u tom „ropskom mentalitetu“ koji zna svoje granice, koji zna svoga dresera, koji zna svoju šibu i trči svoj ulogu, koju su mu drugi nametnuli, a u koji je sam vremenom pobjerovao.
Zato znam šta govorim, kada kažem da je lijenost odlika ropskom mentaliteta, jer robovi ne vole da rade i nisu motivisani. Rad ih podsjeća na njih status, njihovo ropstvo, njihovo poniženje. Zato su pasivni, zato ih treba šibom tjerati na rad. Oni mrze da rade, samo zato što žive u lancima, kao oni slonovi. Kad rade, lanci zvekeću i podsjećaju ih na njihove poraze, i taj zvuk više ne žele da čuju. Sanjaju o slobodi, sanjaju o nekom lagodnom životu, izležavanju, kada mogu da rade šta im je volja. Sve ih to baca u pasivnost, a pasivan um i pasivan čovjek je pun sanjalaštva i mašte. Ovome bi mogao posebnu priču da ispričam. Samo slobodan um i slobodan čovjek koji je doživio METANOJU, je aktivan, voli da radi, za njega je rad kreativni izražaj njegovog bića, uživa u plodovima svoga rada, koji ga ispunjavaju, ostvaruju kao ličnost. On ne sanjari kao rob, jer slobodan um ima vizije, koje ga pokreću, koje da motivišu, da stvara, da kreira neko bolje sjutra za sebe i za svoje bližnje.
A mi smo zbog nekih razloga povjerovali u ovu izmišljotinu o lijenosti. Da li zbog svoje istorije koja je bila puna ratova, puna ropstva pod turcima i pod drugim velesilama, da li zbog krša u kojem smo živjeli tražeći slobodu, dok su naše plodne ravnice držali okupatori i „domaći izdajnici“. Živjeli na surovom kamenu, koji nije uzvraćao hljebom na mukotrpni rad. Pa smo možda pomislili da se od rada nem može živjeti, već od puške i otimačine onog što su nam drugi zarobili. Ja ne znam, ali vidim da smo danas u 21 vijeku, u kojem se može lijepo živjeti od usluga, od turizma, saobraćaja, trgovine, živimo kao oni slonovi koje su drugi zarobili, i drže nas na kratkoj uzici. A mi smo označeni, etiketirani kao lijeni narod, to nam je kao neki brend, užas.
Sve ovo je proizvelo jedno duhovno stanje, jednu vrstu kolektivne utvde, kolektivne zablude. Najveća laž izgovorena hiljadu puta, zvuči istinito. I zaista, kvalifikativ LIJEN KAO CRNOGORAC nam je OK, a MARLJIV KAO CRNOGORAC izaziva nevjericu. Zašto bi neki narod bio bolji od drugog? Koja je to laž. Kao da nas je Bog takve stvorio, kao da mi nismo kadri da pobjedimo svoje utvrde, svoje negativno naslijedje. Ja porezirem tu vrstu nacionalizma tj. fašizma, taj koncept da su neki narodi superiorniji od drugih. Da su neki „nebeski narod“, spašeni samim svojim rodjenjem, a drugi valjda ne zaslužuju da žive i nemaju pravo na nebo. Kakva laž. A ko nam je to posijao u duhovno biće našeg naroda? Odakle je izašla ova gnusna laž, iz kakve paklene kuhinje? Ne mislim da je neko drugi to donio nama Crnogorcima, ili da je neko drugi kriv. Iako je možda to neko drugi izrekao nad nama, mi smo povjerovali u ovu neistinu. Ja sam crnogorac, i volim da radim, vidim oko sebe veoma puno ljudi koji rade i koji postižu uspjehe. Ali sam itetako svjestan te duhovne prepreke, te neke atmosfere težine i mrzovoljnosti za rad, te nemotivisanosti da se pobjedi svoja pasivnost i učini to što treba da se učini.
Iz iskustva znam da svaku negativnu riječ moraš da pobiješ jednom pozitivnom. Ako je neko nad tobom hiljadu puta izgovorao da „nikad nećeš završiti fakultet“, onda uzmi na glas pa izgovaraj hiljadu i jedan put „Uspjeću, ja mogu završiti fakultet“. Kaži toj planini koja stoji pred tobom, „GORO BACI SE U MORE“ u poslušaće. Ako neće iz prve, onda će iz hiljadu i prve. Samo ako vjeruješ, svojom riječi možeš kreirati jednu bolju stvarnost za sebe. Ako su nad nama sto hiljada puta izgovorili da smo lijeni, ja počinjem sa ovim mojim blogom, da rušim tu laž, nad svojim životom i nad naćim narodom, i počinjem da izričem jednu drugu istinu, koja je veća od one laži o lijenosti, već izgovaramo istinu da smo MARLJIV NAROD. I to sto hiljada i jedan put MARLJIVI. Jer nismo ni bolji ni gori od drugih, i jesmo slonovi koji smo nato snažni, da samo jednim malim pokretom svoga prsta, raskinemo uzicu koja nas drži svezana. Da oborimo u našim glavama tu zabludu, predrasudu i duhovno utvrdjenje, koje nas drži zarobljenim, da kao slobodni i nezavisni uradimo ono što treba da uradimo, da živimo i uživamo od plodova svoga rada. Mi smo jaki da razbijemo i tu tanku svezu i nasmijemo se svojim dreserima, koji nas se zapravo boje, sta su oni pred snagom slona, kao mravi, koji bi se dali u bjekstvo čim bi mi pokazali svoju stvarnu silu. Izadjimo iz svojih torova, slonovi traže pustaru, traže svoju savanu. I znajte oni veoma dobro pamte svoje tlačitelje, slonovi se više neće dati vezati u okove, koje su naši stari pristali ili su bili prinudjeni da nose. Dolazi nova generacija, koja traži svoju slobodu. Slobodu da radi, da bude kreativna, da gleda kako od onog što smo stvorili, dobro žive i naša djeca i djeca naše djece. Mi smo MARLJIVI KAO CRNOGORCI.

уторак, 09. август 2011.

ALFA I OMEGA

Oduvjek sam bio mišljenja da su moje potrebe i želje daleko od Boga. Da su nekako prljave i grešne. Da ako i ima Boga, on nema veze sa mojim željama i potrebama. Da je On nekakav skup načela i principa, pravila po kojima se trebamo ponašati da bi mu ugodili nebi li nas prihvatio.
Nijesam razumio da bi ako postoji nešto u ovom materijalnom svijetu što bi zadovoljilo svaku moju, pa i onu najintimniju želju i potrebu, to bio moj Bog. Ali nijesam našao takvo što. Naprotiv! Sve što sam dobijao od ovoga svijeta kao neku vrstu zadovoljštine me je koštalo i sve sam morao da vratim. Nekako se osjetiš praznim nakon takvog zadovoljenja.
Danas mislim da samo ono što je kadro da zadovolji svaku moju želju i potrebu srca, potrebu za sigurnošću, radošću, mirom, ljubavlju, razumjevanjem, utjehom, stoji u Onom koji jeste, moj Bog. Čak šta više, sada razumijem da je On i stvorio tu potrebu u meni, jer da nema potrebe ne bi bilo ni zadovoljenja.
On je Alfa i Omega. Početak i Svršetak. On je Izvor i Uvir. On je i sve trajanje i tok rijeke. Korito u kojem se ona koprca, buja i prevrće balvane, ali kojim ide dalje ka svojemu uviru. Iako je brza i najčistija na svom izvoru, na Uviru moćna iako spora. Potom se utapa u svoj okean gdje postaje jedno sa ovom Velikom Vodom.
Nema toga što je došlo u moje srce i u moju misao a da najprije nije poteklo od Njega. Tako čisto, osvježavajuće, tako bistro, sponatno, kao voda na izvoru. On je Majka koja te rodi i pusti te da trčiš. Isto tako je i onaj Zagrljaj koji te čeka na drugoj strani da se ne bi spotakao i pao. Čeka da bi te privio na grudi i podojio.
Nema razlike u onom što sam ja u svojoj biti i onog što je On u meni. Nema razlike u onom što je BITI SVOJ i BITI U NJEMU. Kada ostvarujem sve ono što je na dnu mog srca, činim ono što je Njegova volja za moj život. Onda mi nije teško da molim: „Oče naš koji si na nebesima, NEKA BUDE VOLJA TVOJA...“, jer on je sazdao moju dušu i do dna je poznaje i proniče.
Na sliku svoju me je sazdao, svojim sinom me nazvao i kada tražim sebe, Njegov lik nazirem. Kada razmišljam o Njemu puštam ga u svoje misli. Moje misli su najbliže mojemu biću pa mi je tada blizu, toliko da osjetim Njegovu prisutnost.
Kao što postelju bračnu dijele mladenci, tako se i moja duša grije u Njegovom zagrljaju. On je Utjeha moja i moj Mir. Samo u Njegovom naručju moja duša se odmara. Napojena, nahranjena, izljubljena, pomilovana. Onda razumijem da je On oduvijek bio moja jedina prava potreba. Da je On i da će biti jedina prava zadovoljština i jedini Odgovor na moju molitvu.