Oduvjek sam bio mišljenja da su moje potrebe i želje daleko od Boga. Da su nekako prljave i grešne. Da ako i ima Boga, on nema veze sa mojim željama i potrebama. Da je On nekakav skup načela i principa, pravila po kojima se trebamo ponašati da bi mu ugodili nebi li nas prihvatio.
Nijesam razumio da bi ako postoji nešto u ovom materijalnom svijetu što bi zadovoljilo svaku moju, pa i onu najintimniju želju i potrebu, to bio moj Bog. Ali nijesam našao takvo što. Naprotiv! Sve što sam dobijao od ovoga svijeta kao neku vrstu zadovoljštine me je koštalo i sve sam morao da vratim. Nekako se osjetiš praznim nakon takvog zadovoljenja.
Danas mislim da samo ono što je kadro da zadovolji svaku moju želju i potrebu srca, potrebu za sigurnošću, radošću, mirom, ljubavlju, razumjevanjem, utjehom, stoji u Onom koji jeste, moj Bog. Čak šta više, sada razumijem da je On i stvorio tu potrebu u meni, jer da nema potrebe ne bi bilo ni zadovoljenja.
On je Alfa i Omega. Početak i Svršetak. On je Izvor i Uvir. On je i sve trajanje i tok rijeke. Korito u kojem se ona koprca, buja i prevrće balvane, ali kojim ide dalje ka svojemu uviru. Iako je brza i najčistija na svom izvoru, na Uviru moćna iako spora. Potom se utapa u svoj okean gdje postaje jedno sa ovom Velikom Vodom.
Nema toga što je došlo u moje srce i u moju misao a da najprije nije poteklo od Njega. Tako čisto, osvježavajuće, tako bistro, sponatno, kao voda na izvoru. On je Majka koja te rodi i pusti te da trčiš. Isto tako je i onaj Zagrljaj koji te čeka na drugoj strani da se ne bi spotakao i pao. Čeka da bi te privio na grudi i podojio.
Nema razlike u onom što sam ja u svojoj biti i onog što je On u meni. Nema razlike u onom što je BITI SVOJ i BITI U NJEMU. Kada ostvarujem sve ono što je na dnu mog srca, činim ono što je Njegova volja za moj život. Onda mi nije teško da molim: „Oče naš koji si na nebesima, NEKA BUDE VOLJA TVOJA...“, jer on je sazdao moju dušu i do dna je poznaje i proniče.
Na sliku svoju me je sazdao, svojim sinom me nazvao i kada tražim sebe, Njegov lik nazirem. Kada razmišljam o Njemu puštam ga u svoje misli. Moje misli su najbliže mojemu biću pa mi je tada blizu, toliko da osjetim Njegovu prisutnost.
Kao što postelju bračnu dijele mladenci, tako se i moja duša grije u Njegovom zagrljaju. On je Utjeha moja i moj Mir. Samo u Njegovom naručju moja duša se odmara. Napojena, nahranjena, izljubljena, pomilovana. Onda razumijem da je On oduvijek bio moja jedina prava potreba. Da je On i da će biti jedina prava zadovoljština i jedini Odgovor na moju molitvu.
Nijesam razumio da bi ako postoji nešto u ovom materijalnom svijetu što bi zadovoljilo svaku moju, pa i onu najintimniju želju i potrebu, to bio moj Bog. Ali nijesam našao takvo što. Naprotiv! Sve što sam dobijao od ovoga svijeta kao neku vrstu zadovoljštine me je koštalo i sve sam morao da vratim. Nekako se osjetiš praznim nakon takvog zadovoljenja.
Danas mislim da samo ono što je kadro da zadovolji svaku moju želju i potrebu srca, potrebu za sigurnošću, radošću, mirom, ljubavlju, razumjevanjem, utjehom, stoji u Onom koji jeste, moj Bog. Čak šta više, sada razumijem da je On i stvorio tu potrebu u meni, jer da nema potrebe ne bi bilo ni zadovoljenja.
On je Alfa i Omega. Početak i Svršetak. On je Izvor i Uvir. On je i sve trajanje i tok rijeke. Korito u kojem se ona koprca, buja i prevrće balvane, ali kojim ide dalje ka svojemu uviru. Iako je brza i najčistija na svom izvoru, na Uviru moćna iako spora. Potom se utapa u svoj okean gdje postaje jedno sa ovom Velikom Vodom.
Nema razlike u onom što sam ja u svojoj biti i onog što je On u meni. Nema razlike u onom što je BITI SVOJ i BITI U NJEMU. Kada ostvarujem sve ono što je na dnu mog srca, činim ono što je Njegova volja za moj život. Onda mi nije teško da molim: „Oče naš koji si na nebesima, NEKA BUDE VOLJA TVOJA...“, jer on je sazdao moju dušu i do dna je poznaje i proniče.
Na sliku svoju me je sazdao, svojim sinom me nazvao i kada tražim sebe, Njegov lik nazirem. Kada razmišljam o Njemu puštam ga u svoje misli. Moje misli su najbliže mojemu biću pa mi je tada blizu, toliko da osjetim Njegovu prisutnost.
Kao što postelju bračnu dijele mladenci, tako se i moja duša grije u Njegovom zagrljaju. On je Utjeha moja i moj Mir. Samo u Njegovom naručju moja duša se odmara. Napojena, nahranjena, izljubljena, pomilovana. Onda razumijem da je On oduvijek bio moja jedina prava potreba. Da je On i da će biti jedina prava zadovoljština i jedini Odgovor na moju molitvu.
Коментари
Постави коментар