Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.".
Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca.
Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni.

Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz Gorskog vijenca. Ovo vrijeme ne zna ni za Vuka  Mićunović niti za Vuka Mandušića. Njegov bi džeferdar ostao da visi u vazduhu, a njegov bi pucanj jedino kao rikošet mogao da posluži u samoranjavanju ili kakvom bratoubilaštvu. Svakako ništa herojsko i nista vrijedno pijeteta i pjesme, ništa vrijedno života i bitke, već samo kakva sramota ili donkihotovska poruga prema današnjim borcima. Smijesno izgledaju onako obučeni i opremljeni, bez svoga rata i jasnog neprijatelja, bez svoje pobjede i podviga, kako mašu u prazno na pustima ulicama, bez službe ili časti..

Ali u kaubojskoj poetici moga oca ove Njegoševe su riječi za života imale smisla. On im je zapravi davao neki smisao, svojim poukama, svojim pripovjedima, svojim bitkama za pravdu, principe i istinu... Njegova vjera u pravednu borbu, ne tamo negdje u nebeskim prostranstvima, nego tu ovdje na zemlji, nosila je poruku i poziv da ne bježimo kao kukavice pred neprijateljima, nego da se borimo za slobodu i branimo svoju porodicu, svoje prijatekje, svoju zemlju. Vjerovao je da te neke junake čeka vječna slava i da će o njima pokoljenja pričati najljepše priče i njihovo ime sačuvati od zaborava a njihova borba postati  pouka mladjim narastajima za koje vrijednosti se treba boriti i polagati svoje živote.

Pa eto i ja sada, postujucu njegovu vjeru, pričam ovu priču o svome ocu, da ga otrgnem od zaborava i da njegovu borbu otrgnem od besmisla sa kojim se i sam negdje suocavam u godinama kada sam i ja otac i kada ja nesto poucavam svoju djecu. Jer Velimir, a zvali su ga Ljolja a ja uvjek i iskucivo tata, jeste za mane bio heroj, junak moje mladosti, pomalo tragičan ali svakako vitez.. Stitio nas je od nepravednih i nasilnih nastavnika i od opasnih momaka iz kvarta. Sjecam se jednom je pojurio tu bandu iz kvarta id koje sko svi. strecali, jer su me napali i davili. Vidio sam kako žestiki tipovi gube hrabrost pred vatrom iz njegovih očiju pred gnevoj jednog nesutrasivog oca. Mozda sam nasljedio neke i mane od njega ali je mi ostalo da se ne bojim fukara...

Medjutim, sada kada se prisjećam njegovog zivota ipak mogu reci da je skupo platio svoje strasti, uvjerenja i borbu za pravdu. Veoma sposobam i stručan , gubio je bitke na poslu sa prefriganim i lijenjim kolegama. Zbog nekih uvlakača i poltrona izmicale su mu zaslužena unapredjenja a onda u prepirkama bio bi nadmudren i nadigran od lažljivica i alapača. Sve je to tesko podnosio. On koji je svakom istinu imao hrabrosti da kaže u oči, i sto je vaznije tu istinu i njene visoke standarde on je živio, ipak je sa godinama tu istinu živio sa sve manje žara i sve teže, ali ju je živio do zadnjeg dana. Pomislim, šta je čovjek, nego jedan prasak vr­emena u sred vječnost­i, kao kamen bačen na sre­d jezera što stvara o­ne talase, poput konc­entricnih krugova, ko­ji se uzdizu pa tonu,­ i opet se podiza pa ­padaju... Pa je život sav u nekim ­oscilacijama, sezonam­a i ritmu... Svi njegovi naponi i uzlet kao da donesu jos veće osjeke i pad. Dodje vrijeme smijeha, uspijeha i radosti, kad je sve u nama kao bujica, poviše­ne emocije i sve ima ukus i miris a zatim kao da sve k­rene nizbrdo, nastanu­ dani žalosti, nerazumjevanja, odbačenosti i loših ­osjecanja. I tako sto se ­vise ti krugovi odmiču od centra­ sve više slabe, sve je manje ushićenja ali i razočarenja dok na ­kraju ne nestanu i ne utope se u veliko plavetnilo u mirno jezero Univerzuma...­ I sve utihne.

Tu noć kada je moj otac odlazio sa ovog svijeta, u crkvi sam se žusto molio Bogu za njegovu dušu. Stigao sam mu doći do postelje, poljubiti i reći : Tata, ja te volim i Bog te voli... Držao me je snazno za ruku, osmjehujući mi se, povlacio me k sebi, kao da je tonuo u onaj krevet, odlazio je u ono Veliko plavetnilo.. I poslije samo nepuna dva sata, zazvonio mi je telefon, dok sam spavao, majka mi je javila da je umro. Pocela je nekako da mi se pravsa , sva zbunjena da je samo trenula u san sjedeci pored njega a on je iskoristio taj momenat i otisao...

To veče je mjesecina bila tako jaka kao da je svitalo.  Nijesam mogao zaspati , sto od jake mjesecine, sto zbog uzbudjenja od teskog stanja u kojem sam oca ostavio u bolnici sto zbog tako glasnog laveža pasa kojeg ne pamtim... I ja sam takodje samo trenuo kao majka, i poslije samo deset minuta sna zazvonio je telefon.

Kada sam istrčao iz kuće da odem do bolnice da preuzmem pokojnika, nastao je šok, predivna i bljestava noć , neka srebrna prasina je padala sa neba, a u mojem dvoristu je bilo krdo divljih konja! Barem dvadeset konja je bilo svuda oko kuce! Oni psi jadni i preplaseni nijesu prestajali da laju. Pomislih: Oh Gospode, je li ovo neki znak? Ako sada ugledam tri bjela konja , znaću da si ove konje poslao da mi javis za tatu. Da mi javis za njegovu dusu..
Podigoh ruke i povikah jako; Oj oj oj i.zapljeskah rukama da otjeram te konje.. I onda sa svih strana iz mog velioog dvorista poceše da bjeze polako.. Sjedoh u auto i krenuh, kad izadjih na ulicu.ispod kuće ispred mene prizor koji me je presjekao po pola. Tri bijela konja su lagano trcala ispred auto. Krenuše mi suze.. Znao sam da je Gospod uslisio moju molitvu, da su godine mog svjedocenja za Hrista imale smisla. da je moj je tata otisao u vjecnost, otisao kod Gospoda!

Jer postoje ljudi koji ostave trag, čiji podvig napravi ožiljak u kupoli vremana. Nakon kojih Svemir ne ostane isti, nego se u tom procjepu vremena upali jedna svjetlost, koju mi zovemo zvijezda. Sve sto znam o Hristu je da za nebo i vječni plamen treba nesto vise od­ Božije pravde i milo­sti - potreban je na­š Amin. Potreban je aktivan, vanvremenski i svakodnevni­ odgovor na Bozji spasonosni podvig Krsta i Njegov ustanak duha. Ko ne doživi porugu pravde radi, ko nije uzeo svoj krst, ko nije doživio osporavanje i odbacivanje i poraz u ovome vijeku, taj neće poznati vječnoga života. .

Danas shvatih da te rijeci "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi." koje stoje mom roditeljskom domu, tek u Hristu dobija istinski smisao. Jer slava ljudska je za neko vrijeme, a slava Gospodnja blista vječno! Kakvo može biti "blago" covjeku od ljudske slave ako van tog groba nema niceg, nema vjecnog. Sta ti znaci da te ljudi velicaju ako ti nije duša otusla u krilo Gospodnje, u vjecno bivstvovanju i prisutnost Bozju. Sta vrijedi ako nijesi u vječno zajedništvo sa svojim tvorecem, u Nebeskom Jerusalimu, satkanom i sazidanom od naših proslavljenih tijela u koje ćemo se kao sinovi Bozji obući, kao carsko sveštenstvo, izabrani rod.
Samo rijeci vjecnoga zivota u Hristu Isusu.plamte kao vječna zublja. Kao putikaz , kao poziv i saznanje da ko ne pogine prije smrti neće ni živjeti poslije života. U kome svaki poraz i sramota u ovome izopacenom svijetu, koju pretrpismo pravde i istine radi je veliki uspjeh i vječna slava u Njegovome Carstvu.