Ja sam odrastao uz guslarske pjesme. Možda ne tako intezivno, ali zaista često je moj otac slušao guslarske pjesme, posebno vikendom u jutarnjim časovima. Uzgred, rodjeni stric i sva njegovar tri sina su znali da pjevaju uz gusle, a jedan od njih je imao dar i da ih pravi. Al od svih tih pjesama koje smo slušali, moja omiljena je bila „smrt popa Mila Jovovića“. Znao sam je napamet, a i sad čini mi se da nekoliko prvih strofa znam. Zaista divna pjesma.
Ali uvjek me je čudio taj lik popa, koji je vodi četu, bio veliki junak, i koliko sam kasnije saznao, izvojevao velike bitke protiv tadašnjeg Trebinjskog paše. I onda „neko knjaz okleveta popa Mila Jovovič“. Pa ga Knjaz pozvao, ispred kule Lekovića, i u prisustvu drugih vojvoda, ponizio te mu reče: „NIT SI VODA NIT SI VINO“. Pop je burno reagovao, i da bi dokazao knjazu ko je on. Otišao je na utvrdjeni grad Nikšić da na megdan pozove kapetana turske vojske Mušovića, koji je važio za junaka. Ali mučkim plotunom sa zidina tragično je izgubio život, ovaj crnogorski junak. Sjećam se da smo plakali, slušajući ovu pjesmu. U nama se budio neki prkos, protiv nepravde, neko čudno osjećanje, koje ni sad ne umijem da artikulišem. U ovoj guslarskoj pjesmi knjaz je predstavljen kao jedan zajedljivi vodja, pun onog ironičnog duha koji pecka kako kakva osa, koji je i sad prisutan u humoru. Nije mogao da pretpostavi, koliko jedna teška riječ narodnog vodje u prisustvu društvene elite, umije da pogodi jednog plemenitog junaka.
Zašto je ovaj pop iz Markovine, izgubio suludo svoju lijepu glavu. Čitao sam da je bio izuzetne muške ljepote, visokog stasa, laganog trka, lijepog i svjetlog lica, punog vedrine i humora. Zbog kojega je i pao izgleda u nemilost Knjaza, zbog neke popjevke koju je pjevao u Trebinju, turskom utvrdjenju, u kojem je došao da pregovara o prekidu borbi. Zašto? Pitao sam se kao njegov bratanić Novak Ramov, koji leleče nad svojim stricem.
Vjerovatno ima mnogo odgovora koji se mogu dati, koji su mentaliteske prirode. Ja ću samo rasvjetlili ovu stranu klevete NIT SI VODA NIT SI VINO, koja je nosila taj destruktivni duh koji je ubio ovog mladog lidera. U čuvenoj eshatološkoj knjizi OTKROVENJE, koju je moguće znao ovaj mladi pop, čitao sam oštre proročke Riječi, koje je Duh sveti upućuje crkvi u Laodiceji, a koja govori o njhovom lošem duhovnom stanju, pa ima kaže: „Znam tvoja dela da nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć! Tako, budućii mlak, nisi ni studen ni vrć izbljuvaću te iz usta svojih. Jer govoriš: Bogat sam, i obogatio sam se, i ništa ne potrebujem; a ne znaš da si ti nesrećan, i nevoljan, i siromah, i slep, i go.“
MLAKOST je najgora zamka u koju možemo upasti u svome životu. Ko bi htio za ljubavnika, nekog koje je mlak, u čijim riječima nema strasti, u čijim postupcima nema ni studenosti ni žara. Zar nije svaka fatalna ljubav, imala ove faze kada se neko pali, pa se hladi. Kada se svadjaju pa se ljube. Ko bi za sebe tražio nekog koji je mlak. Ni Boga ne privlače oni koji nisu strastveni u svojoj vjeri. U čijem hodu, nema onog: „na život i smrt“. U kojima nema vatre koja pleni druge, a opet one svježine koja krijepi. To je kao u onoj reklami Nacionalne turističke organizacije „SLATKO I SLANO“, jer želim biti sa ljudima koji imaju ukusa, čije riječi su ili slatke ili slane. Sa kojima znaš na čemu si. Ako si slan, onda ti svemu što radiš daješ šmek, daješ ukus. Kakva je hrana u kojoj nema soli? Takva, bljutava, samo da se izbaci iz usta.
Ko izgubi ovaj ukus života, koji prestane da širi mirise, ko izgubi žar u svojim djelima, taj je samo da se izbljuje iz usta. Takav nije dobar ni Bogu ni ljudima. Jer to je taj ukus koji čini razliku.
Zašto se to dešava, i tu dobijamo jedan odgovor, jer ljudi koji su zadovoljni onim što su uradili, koji misle to je to i šta tu više ima da se da. U braku, pomisle, da je dovoljno što sam te oženio, što ti donosim platu u kuću, što imaš sve što je potrebno za ručak, da je to dovoljno za sreću. Ne to nijesu ljudi, koji uvjek traže više i od sebe i od onih koje vole. Koji nijesu spremni da stave sve, da polože svoj život za onog kojeg ljube. Koje prave komrpomise, koji traže odsupnicu, koji su kao mlaka voda, koju ne možeš progutati. Čija životna glad ne postoji, koji se ne bore ni za šta, koji misle da su bogati sa ovim ili onim, a zapravo su duhovne golje, koje nikad neće zaista ući u duhovne dubine u suštinu stvari. Koji ne tragaju za esencijom.
Zato sam volio ovog mladog junaka, koji je bio vruć, koji je bio studen. Čiji život je imao ukus. Koji plenio, koji je bio žestok, koji je bio junak. Koji je bio spreman da položi život za svoja uvjerenja. Iako je nemudro postupio, iako je bezglavo usrljao u propast, on je išao cijelim srcem kroz život i postao legenda o kojoj se pjesme pišu.
Ali uvjek me je čudio taj lik popa, koji je vodi četu, bio veliki junak, i koliko sam kasnije saznao, izvojevao velike bitke protiv tadašnjeg Trebinjskog paše. I onda „neko knjaz okleveta popa Mila Jovovič“. Pa ga Knjaz pozvao, ispred kule Lekovića, i u prisustvu drugih vojvoda, ponizio te mu reče: „NIT SI VODA NIT SI VINO“. Pop je burno reagovao, i da bi dokazao knjazu ko je on. Otišao je na utvrdjeni grad Nikšić da na megdan pozove kapetana turske vojske Mušovića, koji je važio za junaka. Ali mučkim plotunom sa zidina tragično je izgubio život, ovaj crnogorski junak. Sjećam se da smo plakali, slušajući ovu pjesmu. U nama se budio neki prkos, protiv nepravde, neko čudno osjećanje, koje ni sad ne umijem da artikulišem. U ovoj guslarskoj pjesmi knjaz je predstavljen kao jedan zajedljivi vodja, pun onog ironičnog duha koji pecka kako kakva osa, koji je i sad prisutan u humoru. Nije mogao da pretpostavi, koliko jedna teška riječ narodnog vodje u prisustvu društvene elite, umije da pogodi jednog plemenitog junaka.
Zašto je ovaj pop iz Markovine, izgubio suludo svoju lijepu glavu. Čitao sam da je bio izuzetne muške ljepote, visokog stasa, laganog trka, lijepog i svjetlog lica, punog vedrine i humora. Zbog kojega je i pao izgleda u nemilost Knjaza, zbog neke popjevke koju je pjevao u Trebinju, turskom utvrdjenju, u kojem je došao da pregovara o prekidu borbi. Zašto? Pitao sam se kao njegov bratanić Novak Ramov, koji leleče nad svojim stricem.
MLAKOST je najgora zamka u koju možemo upasti u svome životu. Ko bi htio za ljubavnika, nekog koje je mlak, u čijim riječima nema strasti, u čijim postupcima nema ni studenosti ni žara. Zar nije svaka fatalna ljubav, imala ove faze kada se neko pali, pa se hladi. Kada se svadjaju pa se ljube. Ko bi za sebe tražio nekog koji je mlak. Ni Boga ne privlače oni koji nisu strastveni u svojoj vjeri. U čijem hodu, nema onog: „na život i smrt“. U kojima nema vatre koja pleni druge, a opet one svježine koja krijepi. To je kao u onoj reklami Nacionalne turističke organizacije „SLATKO I SLANO“, jer želim biti sa ljudima koji imaju ukusa, čije riječi su ili slatke ili slane. Sa kojima znaš na čemu si. Ako si slan, onda ti svemu što radiš daješ šmek, daješ ukus. Kakva je hrana u kojoj nema soli? Takva, bljutava, samo da se izbaci iz usta.
Ko izgubi ovaj ukus života, koji prestane da širi mirise, ko izgubi žar u svojim djelima, taj je samo da se izbljuje iz usta. Takav nije dobar ni Bogu ni ljudima. Jer to je taj ukus koji čini razliku.
Zašto se to dešava, i tu dobijamo jedan odgovor, jer ljudi koji su zadovoljni onim što su uradili, koji misle to je to i šta tu više ima da se da. U braku, pomisle, da je dovoljno što sam te oženio, što ti donosim platu u kuću, što imaš sve što je potrebno za ručak, da je to dovoljno za sreću. Ne to nijesu ljudi, koji uvjek traže više i od sebe i od onih koje vole. Koji nijesu spremni da stave sve, da polože svoj život za onog kojeg ljube. Koje prave komrpomise, koji traže odsupnicu, koji su kao mlaka voda, koju ne možeš progutati. Čija životna glad ne postoji, koji se ne bore ni za šta, koji misle da su bogati sa ovim ili onim, a zapravo su duhovne golje, koje nikad neće zaista ući u duhovne dubine u suštinu stvari. Koji ne tragaju za esencijom.
Zato sam volio ovog mladog junaka, koji je bio vruć, koji je bio studen. Čiji život je imao ukus. Koji plenio, koji je bio žestok, koji je bio junak. Koji je bio spreman da položi život za svoja uvjerenja. Iako je nemudro postupio, iako je bezglavo usrljao u propast, on je išao cijelim srcem kroz život i postao legenda o kojoj se pjesme pišu.
Коментари
Постави коментар