Ovih dana su aktuelni požari. Sjećam se prije tri ili četiri godine, gorjelo je na stotine požara po Crnoj Gori. I obje godine došao je požar do poviše naše kuće u Doljanima. Jednom se baš primaklo na nekih 20 tak metara od kuće. Nije bilo prijatno, noć, djeca mi spavaju u kući, a mi smo spašavali komšijinu kuću da ne izgori. Bilo je baš gusto, u jednom momentu sam mislio da nema spasa toj kući.
Tih dana sam razmišljao, dok smo utovali ka Srbiji na odmor, prolazili smo kanjonom Morače dok sa obje strane sve je bilo u plamenu, Bože samo jedna tvoja ljetnja kiša i sve bi se ugasilo. Na stotine vatrogasaca, desetine kola, avioni su letjeli, bacali vodu, ali je to bila tako mala sila naspram onolikih požara. Uglavnom su spašavane kuće i imovina, a ostalo je sve izgorjelo. I onda dodjoše kiše, leto minu, od požara nema ništa, samo tu i tamo, po nekad čujemo da je izbio mali požar, koji je brzo bio ugašen.
Kako to? Kako to da dodje vrijeme da gori na sve strane, a ima vremena da je sve tiho i mirno. Odkud požari u sred ljeta, kao ovih dana. Kažu da neko podmeće požare. Večeras su uhapsili nekog 59 godišnjaka, koji je navodno upali neko nisko rastinje u Boki i čitavo brdo večeras gori. Kako to da je od jednog upaljača, planulo cijelo brdo?!? Kako je to moguće? Pa moguće je kad je sve sasušeno, kada nema dugo kiše, zelena proljecna trava se pretvorila u žutu slamu, sve je lako zapaljivo.
A o čemu želim pisati? Navešću samo nekoliko riječi prvog episkopa u istoriji, koji je bio i brat Gospoda Isua Hrista, koji govoreći o potrebi umjerenosti u govoru, kaže na jednom mjestu da je „jezik mali ud ali mnogo čini. Mala vatra, a kolike velike šume sažeže“. I zaista, radeći u jednom javnom glasilu, postao sam više nego svjestan problema javnog govora, problema govora mržnje, problema iznošenja laži i diskvalifikacija i isključivosti različite vrste... A suva zemlja je ona zemlja koja se ne natapa kišom istine, medjusobnog nacionalnog i vjeskog sklada i, koja se ne natapa tolerancijom. Suva zemlja, je ona zemlja u kojoj nema zelenila, jer nema mladosti, nema radosti, nema poleta i rasta... Gdje se u javnosti širi crnilo i beznadje naspram nade, bezumlje umjesto razuma i mudrosti, širi strah umjesto ljubavi, nemiri umjesto tolerancije.
Sjetih se da sam 1988/89 godine, napisao pjesmu, koja je objavljena u zbirci pjesama i ne da mi lagati, koja se zvala SMIJEM SE RATU KOJI DOLAZI. Napisao sam je 3 godine prije ratnih sukoba na prostoru bivše jugoslavije, mislim da je to bilo onaj dan kada je Tudjman se prvi put pojavio na dnevniku u 19.30h koji smo po obavezi morali gledati u Srednjoj vojnoj skoli. Tada sam, onako mlad i intuitivan, nekako van svijesti, ali u svome srcu osjetio dolazak rata, osjetio sam zvuk bitaka koje će se desiti. Tada sam živio u Sarajevu, nisam bio svjestan nacionalizma dok 1989/90 nijesam sreo jednu staru poznanicu iz grada, koja je bila muslimanka, zaboravih kako se zvala, ali zvacu je u ovoj prici Azra. Koju sam upoznao još na nekim priredbama u prvom razredu srednje škole, i sretoh je u jednoj diskoteci u Skenderiji. Proveli smo neko divno veče kad sam saznao da je ona bila zaljubljena u mene još od tad kada smo se sreli. I ne znam da li smo još nekoliko puta izašli, kada je naprasno prestala da me zove. Pokušao sam je dobiti telefonom. Javio mi se njen otac, vrlo drsko mi stavljajući do znanja da Azru više ne zovem i da ne može da se vidi samnom. I ne znam sve detalje, ali preko neke prijateljice smo uspjeli da zakažemo sastanak preko puta Katedrale Srca Isusovog u centru Sarajeva (hmm, kakva simbolika). Kada mi je priznala, da zbog toda što sam crnogorac, odnonso pravoslavac, plus pitomac, i da ona više ne smije da se vidja samnom i da je više ne zove. Zaplakala je i potrčala niz onu veliku ulicu, ja sam ostao nijem, gledao kako odmiče. Nisam mogao da vjerujem da se to dešava.
I onda, poslije dvije ili tri godine od tada, sjećam se uistva onog svata na Baščaršiji, koji je označio početak krvavog rata u Bosni. Nedaleko odale bile su stope u betonu Gavrila Principa, koji je označio početak Prvog Svjetskog rata, najkrvavijeg rata u istoriji južnih slovena u kojem je stradala ¼ ukupnog srpskog naroda. Da li neko misli da je Gavrilo Princip izazavao Svjetski rat, ili je ubistvo onog svata označilo početak takvog brutalnog gradjanskog rata kao što je bio rat u BIH. Da li neko misli da je onaj čovjek iz početka priče kriv za požar od kojeg je izgorjelo citavo Brdo.
Ili je zemlja postala suva, jer je neistinu i klevetu lako danas pustiti u etar. Džaba demanti, to je kao što neko reče: „Vest je kad se popneš na Beogradjanku i prospeš čitav jastuk perja, a demanti je kao kad kreneš da ih sve skupiš nazad u jastučnicu“. Zemlja postaje suva, jer postajemo isključivi, postajemo netolerantni, postajemo nezahvalni, postajemo osvetoljubivi. Upiremo prstom u tudje razlike, u tudje grijehe, brzi da osudimo, brzi da diskvalifikujemo, ne svoj već tudji grijeh. Gledajući u trun u oku brata svojega, ne vidimo balvane u svojim. Pa kad bi izvadili balvan i zvog oka, znali bi kako bi izvadili trun u tudjim.
Na ekranu gledam požare po Londonu i po Berlinu, koje ne mogu baš sebi lako obajsniti, gori i čitav Arapski svijet. A bojim se da nismo baš tako zeleni, nismo baš puni životnih sokova, nismo puni radosti, da nam piromani ne mogu ništa. Kad krenu vatre da se šire po suvoj zemlji, mala je snaga vatrogasaca, mali je domašaj kanadera, kao sa početka ove moje priče. Ta zemlja, koja se natapa bezbožnošću, postaje suva kao bure baruta. I onda se nemojmo pitati KO PODMEĆE POŽARE. Bolje bi bilo da molimo Boga da nam oprosti zbog onog što izlazi na naša usta, da ne budemo piromani, koji raspaljuju mržnju i destrukciju, koji raspaljuju podjele nacionalne i vjerske, koji raspiruju laži i neistine. Jer nas je istorija učila da na ovim prostorima nije trebalo mnogo za velike ratove.
Tih dana sam razmišljao, dok smo utovali ka Srbiji na odmor, prolazili smo kanjonom Morače dok sa obje strane sve je bilo u plamenu, Bože samo jedna tvoja ljetnja kiša i sve bi se ugasilo. Na stotine vatrogasaca, desetine kola, avioni su letjeli, bacali vodu, ali je to bila tako mala sila naspram onolikih požara. Uglavnom su spašavane kuće i imovina, a ostalo je sve izgorjelo. I onda dodjoše kiše, leto minu, od požara nema ništa, samo tu i tamo, po nekad čujemo da je izbio mali požar, koji je brzo bio ugašen.
Kako to? Kako to da dodje vrijeme da gori na sve strane, a ima vremena da je sve tiho i mirno. Odkud požari u sred ljeta, kao ovih dana. Kažu da neko podmeće požare. Večeras su uhapsili nekog 59 godišnjaka, koji je navodno upali neko nisko rastinje u Boki i čitavo brdo večeras gori. Kako to da je od jednog upaljača, planulo cijelo brdo?!? Kako je to moguće? Pa moguće je kad je sve sasušeno, kada nema dugo kiše, zelena proljecna trava se pretvorila u žutu slamu, sve je lako zapaljivo.
A o čemu želim pisati? Navešću samo nekoliko riječi prvog episkopa u istoriji, koji je bio i brat Gospoda Isua Hrista, koji govoreći o potrebi umjerenosti u govoru, kaže na jednom mjestu da je „jezik mali ud ali mnogo čini. Mala vatra, a kolike velike šume sažeže“. I zaista, radeći u jednom javnom glasilu, postao sam više nego svjestan problema javnog govora, problema govora mržnje, problema iznošenja laži i diskvalifikacija i isključivosti različite vrste... A suva zemlja je ona zemlja koja se ne natapa kišom istine, medjusobnog nacionalnog i vjeskog sklada i, koja se ne natapa tolerancijom. Suva zemlja, je ona zemlja u kojoj nema zelenila, jer nema mladosti, nema radosti, nema poleta i rasta... Gdje se u javnosti širi crnilo i beznadje naspram nade, bezumlje umjesto razuma i mudrosti, širi strah umjesto ljubavi, nemiri umjesto tolerancije.
Sjetih se da sam 1988/89 godine, napisao pjesmu, koja je objavljena u zbirci pjesama i ne da mi lagati, koja se zvala SMIJEM SE RATU KOJI DOLAZI. Napisao sam je 3 godine prije ratnih sukoba na prostoru bivše jugoslavije, mislim da je to bilo onaj dan kada je Tudjman se prvi put pojavio na dnevniku u 19.30h koji smo po obavezi morali gledati u Srednjoj vojnoj skoli. Tada sam, onako mlad i intuitivan, nekako van svijesti, ali u svome srcu osjetio dolazak rata, osjetio sam zvuk bitaka koje će se desiti. Tada sam živio u Sarajevu, nisam bio svjestan nacionalizma dok 1989/90 nijesam sreo jednu staru poznanicu iz grada, koja je bila muslimanka, zaboravih kako se zvala, ali zvacu je u ovoj prici Azra. Koju sam upoznao još na nekim priredbama u prvom razredu srednje škole, i sretoh je u jednoj diskoteci u Skenderiji. Proveli smo neko divno veče kad sam saznao da je ona bila zaljubljena u mene još od tad kada smo se sreli. I ne znam da li smo još nekoliko puta izašli, kada je naprasno prestala da me zove. Pokušao sam je dobiti telefonom. Javio mi se njen otac, vrlo drsko mi stavljajući do znanja da Azru više ne zovem i da ne može da se vidi samnom. I ne znam sve detalje, ali preko neke prijateljice smo uspjeli da zakažemo sastanak preko puta Katedrale Srca Isusovog u centru Sarajeva (hmm, kakva simbolika). Kada mi je priznala, da zbog toda što sam crnogorac, odnonso pravoslavac, plus pitomac, i da ona više ne smije da se vidja samnom i da je više ne zove. Zaplakala je i potrčala niz onu veliku ulicu, ja sam ostao nijem, gledao kako odmiče. Nisam mogao da vjerujem da se to dešava.
I onda, poslije dvije ili tri godine od tada, sjećam se uistva onog svata na Baščaršiji, koji je označio početak krvavog rata u Bosni. Nedaleko odale bile su stope u betonu Gavrila Principa, koji je označio početak Prvog Svjetskog rata, najkrvavijeg rata u istoriji južnih slovena u kojem je stradala ¼ ukupnog srpskog naroda. Da li neko misli da je Gavrilo Princip izazavao Svjetski rat, ili je ubistvo onog svata označilo početak takvog brutalnog gradjanskog rata kao što je bio rat u BIH. Da li neko misli da je onaj čovjek iz početka priče kriv za požar od kojeg je izgorjelo citavo Brdo.
Ili je zemlja postala suva, jer je neistinu i klevetu lako danas pustiti u etar. Džaba demanti, to je kao što neko reče: „Vest je kad se popneš na Beogradjanku i prospeš čitav jastuk perja, a demanti je kao kad kreneš da ih sve skupiš nazad u jastučnicu“. Zemlja postaje suva, jer postajemo isključivi, postajemo netolerantni, postajemo nezahvalni, postajemo osvetoljubivi. Upiremo prstom u tudje razlike, u tudje grijehe, brzi da osudimo, brzi da diskvalifikujemo, ne svoj već tudji grijeh. Gledajući u trun u oku brata svojega, ne vidimo balvane u svojim. Pa kad bi izvadili balvan i zvog oka, znali bi kako bi izvadili trun u tudjim.
Na ekranu gledam požare po Londonu i po Berlinu, koje ne mogu baš sebi lako obajsniti, gori i čitav Arapski svijet. A bojim se da nismo baš tako zeleni, nismo baš puni životnih sokova, nismo puni radosti, da nam piromani ne mogu ništa. Kad krenu vatre da se šire po suvoj zemlji, mala je snaga vatrogasaca, mali je domašaj kanadera, kao sa početka ove moje priče. Ta zemlja, koja se natapa bezbožnošću, postaje suva kao bure baruta. I onda se nemojmo pitati KO PODMEĆE POŽARE. Bolje bi bilo da molimo Boga da nam oprosti zbog onog što izlazi na naša usta, da ne budemo piromani, koji raspaljuju mržnju i destrukciju, koji raspaljuju podjele nacionalne i vjerske, koji raspiruju laži i neistine. Jer nas je istorija učila da na ovim prostorima nije trebalo mnogo za velike ratove.
Коментари
Постави коментар