субота, 13. август 2011.

ZAŠTO JE TEŠKO USVOJITI BEBU?

Ovih dana sam na odmuru u Beogradu, i vidjeh naslov u jucerasnjoj Politici, kako 750 porodica dugo ceka na usvajanje djece u Srbiji. Nisam čitao do kraja tekst ali me podsjeti na nekoliko bezuspješnih pokusaja usvajanje djece u Crnoj Gori, kada sam bio zamoljen da pomognem u uspostavljanju kontakta sa ustanovom za brigu o napuštenoj djeci u Bijeloj. I znam da su svi pokušaji bili neuspjesni. Posebno ako bi htjeli da usvojite bebu. Jednostavno nije bilo sanse, jer skoro da nema male djece za usvajanje. Shvatio sam da se ceka po nekoliko godina i tad je veliko pitanje.
I to je u principu dobro. Znaci da je malo napuštene djece u Crnoj Gori, da oni koji se odluce da rode djete kasnije I brinu o njemu. Ali mislim da se tu krije jedna “kvaka”, koja meni daje povod za razmisljanje zašto je sve manje napuštene djece u Crnoj Gori? Moj odgovor je ABORTUS.
Procitao sam na internetu da je prema podacima Instituta za javno zdravlje u 2009. godini u Crnoj Gori izvršeno je 1.412 abortusa, od kojih čak 965 namjernih. Od ukupnog broja pobačaja, 5,8 odsto je izvršeno kod djevojaka mlađih od 20 godina, od kojih je čak trećina namjerno abortirala.
Znači skoro 1000 namjernih abortusa se godišnje izvrši u Crnoj Gori. Podaci nisu konacni jer je slabija evidencija abortusa u privatnim zdravstvenim ustavovama. I eto sta je pravi problem. Veliki broj djevojaka posebno onih mladih se na ovaj nacin odlucuju da “planiraju porodicu” I na ovaj način rješavaju se neželjene trudnoće, tačnije neželjene djece.
Ostavicu po strani moralni aspekt ovog čina (mada ne znam kako), da ne bi moralisao, ali ovaj čin bi da se ravna sa ubistvom, jer se radi o živim stvorenjima tj o malim ljudima, kojima kuca srce, koje imaju potpuno razvijeno tijelo, kojima je neko odlucio da prekine život, kojim je neko odlucio da su neželjeni I da ne treba im dati šansu da žive I da se bore.
Ovaj put želim samo da kažem da nije tačno da je humanije izvršiti abortus nego roditi neželjeno dijete. To je apsurd, jer ima toliko bračnih parova I porodica u Crnoj Gori, ali I u okruženju, koji bi ih jedva čekali usvojiti I prihvatiti kao svoje. Ima puno nekim mojih kumova I prijatelja, koji ne mogu da dobiju djecu I koji bi željeli usvojiti jedno takvo dijete. Zato bi trebali apelovati, trebali osvešćivati ljude u pogledu abortusa, šta je on zapravo, ohrabrivati žene da se odluče na radjanje, da se odluče da daju šansu životu, jer život bi našao svoj put I pobjedio bi.
Sjetih se jedne priče, koja je prigodna za ovu temu, kako je jedan sveštenik u molitvi pitao Boga: “Žašto Bože ima toliko nesreće u svijetu, gdje su ljudi koji bi donijeli napredak čovječanstvu, koji bi našli lijek za sidu I druge bolesti, spasili svjetsku ekonomiju I sl.” A Bog mu odgovorio: “Ja sam već ih poslao vama”, A sveštenik reče “Pa gdje su, mi ih ne vidjesmo”, “PA VI STE IH ABORTIRALI!” odgovori mu Bog.
I zaista kada bi ta svaka ta treca djevojka koje sam pomenuo u ovom postu, koja je namjerno abortirala, umjesto toga rodila djete, učinila bi dvostruku sreću, prvo sačuvala bi život tom djetetu, a usrećila bi I jednu porodicu koja godinama čeka kako bi usvojila neko dijete. Onda ne bi bilo teško usvojiti bebu.