понедељак, 26. децембар 2016.

Zakon privlačenja

Priznajem da ne znam mnogo o tom "zakonu privlačenja" o kome se dosta pise, kako navodno sve sto nam se desava da smo mi "privukli"... Možda griješim, ali mislim da svako ko to vjeruje gaji zabludu da najprije on sam nije predmetom privlacenja. Duhovni svijet nas privlači a ne mi njega. Nijesmo mi prvi zavoljeli Boga nego je On najprije zavolio nas. Tako isto zlo i grijeh ima svoju silu privlačenja. To da mi nešto privlačimo je vrlo uprošćeno i pomalo egocentrično poimanje duhovnog svijeta koje ne sagledava stvarne izvore sile. Kao kada su nekad ljudi vjerovali da se sunce okreće oko zemlje samo zato sto iz njihove uske perspektive im sve to tako izgleda.

субота, 24. децембар 2016.

Da li su vizije istinite

Kako znaš da su tvoje vizije istinite a ne pusto sanjarenje, opsena i fantaziranje? Pa ne možeš zasigurno znati, nikad neče biti bez sumnji ili osporavanja. Možeš jedino vjerovati. Naše srce i vjera čini razliku.
Ako se predamo svojim snovima i prionemo tome što grije naše srce, pa u istrajnoj borbi sačuvamo vjeru i ostvarimo snove, tek tada ćemo zasigurno znati da nam je toga dana kada smo dobili viziju, zaista Bog govorio i da je sve bila istina.
Možda će tek tada, kada uspjeh postane vidljiv,  a vizija dobije svoje ostvarenje, ona velika većina koja te nije ni slušala, ni razumjela, a možda i saplitala i ismijavala, početi da vjeruje i priznati uz šapat: Ovaj ćovjek zna sta radi, sa njime je Bog imao posla.
Sve do tada, borićeš se sa istim pitanjima i sumnjama, i imati samo svoju vjeru..

понедељак, 19. децембар 2016.

Nemoj se truditi da me voliš

U svemu je trud presudan osim u ljubavi i duhovnim stvarima. Vaznije je bivanje nego djelanje, u Gospodu. Sta bi i tebi značilo kad bi ti neko važan rekao "Baš, baš se trudim da te volim i evo sve činim što mogu". Zar mu ne bi rekao "Nemoj se truditi, molim te. Voli me ako mozeš, pa neka iz te ljubavi bude sve tvoje činjenje prema meni." Pa zar i Bog ne kaže.. "Ako bi razdijelio sve imanje svoje, i ako bi predao tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi nemao, ništa ti ne pomaže!."

Kada je Isus jednom došao iznenada u posjetu svojim prijateljicama. Marta je odmah otišla u kuhinju i počela da priprema jelo. Medjutim, dok se hrana kuvala u loncu, još nešto se kuvalo u njenom srcu - gnjev prema svojoj sestri koja je sjela kraj Isusa da ga sluša a nije došla da joj pomogne. Pa je otišla i skoro Ga prekorila: “Zar Ti ne mariš što me je sestra ostavila samu da služim. Reci joj da mi pomogne!”

Isus kao da ju je sa žaljenjem pogledao, zaobilazeći iz ljubaznosti da je pita: "Zar sam.ti ja naredio da me poslužite? Kuvaš li Marta to jelo zbog sebe ili služis Gospoda i Njegove ljude po sopstvenoj odluci."? Samo joj je rekao “Eh, Marta, ti se brineš i trudiš za mnogo stvari, ali samo je jedno potrebno. Marija je izabrala bolji dio i on se nikada neće uzeti od nje."

Samo je jedna stvar potrebna, a to nije ni služenje Gospodu ni sluzenje ljudima poput Marte, nego je to sjedenje kraj Njegovih nogu i osluskivanje Njegovoga glasa, kao Marija. A onda iz te prisutnosti, iz tog stava i živog odnosa, krenuti u djelanje.

Ljubav gleda u ono što je u srcu a ne sto je ispravno po nekim uzusima. Svako dobro djelo, ako nije iz ljubavi i poštovanja onda je kao to Martino jelo, odurno, gorko ili bljutavo. Svaki trud da se nečim nadomjesti ljubav i pažnja je uzaludan i pogrešan. To sazanje o trudu je bolji dio koji se neće nikom uzeti, da tražimo dragog svog zbog sebe, njega, naše ljubavi i potrebe za odnosom, a tek onda sve ono drugo, svi napori, brige i gostoljubivisti su dobrodošli, čak neopohodni. Jer moguća su djela bez ljubavi ali ne i obrnuto, nema ljubav ako nema djela. Medjutim, prvo cinite drugo ne zaboravljajte kaže Gospod, kao i svaki/a suprug/a, če reći hvala ti za tvoj ručak, za platu koju donosiš kući, za tvoj trud i sve sto činiš za nas, ali meni su tvoja ljubav i pažnja presudni. Ako toga nema, ne vrijedi.

уторак, 13. децембар 2016.

Bozje čudo

Vjera čini čuda, medjutim sve više shvatam da ta čuda nijesu skopčana sa nekim našim naglim zaokretima ili velikim odlukama i poduhvatima kao sto mnogi misle i pitaju se sta treba sad da uradim. Nema toga, jer tamo gdje ima previse nas ima premalo Boga i čuda izostaju. Bog je duh, on je više kao vjetar ili rijeka koja nosi i ima svoj tok a manje kao neki iznenadni talas ili brana.. Kada se čuda dese , ona nijesu slucajna i nenajavljena iako su iznenadna. Medjutim, iako nagovjestena ona prevazilaze sva naša ocekivanja i razumjevanja.
U Bozjem djelovanju sve ima svoj slijed, smisao i trajanje i sve je spontano a tako konsekventno i sveobuhvatno.  Iako djeluje poput munje ono umiruje dušu i utisava strah. Nema u čudima ničeg na silu i isforsiranog iako se ostvaruje uz nemjerljivo manifestovanje sile.
Nikad nije u sukobu sa svim tvojim prethodnim duhovnim iskustvima i uvidima a još manje sa onim vizijama i obećanjima za budućnost koje si vjerom primio. Jer Bog je vječan. On kada djeluje tad vječnost djeluje u vremenu, tada sve zajedno i sva naša proslost i budućnost a ponajvise ono u čemu smo, desava se skupa pred nama, tu i sad.. Jer Bog sve sto čini, čini sada i za svu vječnost.
Sa druge strane, sve ono sto nam je potrebno za Bozje djelo nalazi se tu oko nas, u nasoj aprehenziji. Ako nema onog sto nam treba onda mu nije ni vrijeme, zasugurno. No ipak to nijesu neke gotove i megalomanske stvari u koje samo možeš ući, već najčesće to je nešto naizgled neznatno i malo, kao onih par ribica i pet lepinja kojim se nahranilo mnostvo. To je ono kad bi vidio desetak cigli, gomicu pjeska i vreću cementa a trebas cijelu kuču da podigneš. Ako odustaneš ako ne kreneš sa tim malim, ne naoraviš korak u vjeri, nikad nećeš iskusiti čudesnost providjenja, kako se Bog stara za svaki sljedeći korak, kako domeće još cigli, jos pijeska i cementa.. Često dovoljno samo za danasnji dan. Nema sto cemo sjutra u Bogu , nema brige, već jedno povjerenje, jedno zahvaljivanje na pocetku i na kraju svakog dana, za sve ono sto je bilo a jos vise sto će upravo nastati. To je hod u vjeri, nema sigurnosti, nema oslonaca u materijalnom, nego podignuto srce prema gorama , prema Nebu, odakle pomoć dolazi. I On nikad ne docni, iako trazi od nas čekanje. Nema u cudima magije, nema prevare , nema opsene, nego je to živ odnos sa Njim. To je prepuštanje u povjerenju, to je let iznad provalija, to je hod po vodi, to je Bozje čudo koje se ne desava jednokratno, nego se iznova živi.

субота, 10. децембар 2016.

Vjera mediokriteta

Bog ne želi vjeru mediokriteta niti stvara carstvo osrednjosti i neznanja, kao sto svjesno čine mnoge elite savremenog svijeta. Samo da bi lakse vladali da bi lakše držali mase u svojim oborima. Svakako, stoji zapisano da je Bog uzeo ono sto nije ni mudro ni pametno po kriterijumima ovoga svijeta, izabrao ono što je ovaj svijet odbacio, da na tome pokaže silu Svojeg izbavljenja, da posrami mudrace i obori moćnike ovoga svijeta.
Medjutim, Njegova namjera nije da Hristova Crkva ostane u glibežu neukosti i idiotizma, samo zato sto je lakše vjerovati kada malo znaš. Manjak znanja višak samopouzdanja, ne treba Bogu! Ne treba Njemu stada ovaca da pune torove samo zato što je lako vjerovati u kojekakve idole i ono sto vidiš nego u Boga kojega ne vidiš ili u božansko isceljenje kada nijesi doktor medicine. Lakše je vjerovati u Riječ Bozju i bezgrjesnost Crkve kada nemaš pojma o cijeloj istoriji religije, nekim dubokim teoloskim dilemama ili lično ne poznaješ vodje i njihove sablazne privatne živote.. Da, lakše jeste ali Boga ne impresionira takva lakomislena i neznavena vjera, koja odbija svako znanje, mukotrpnost učenja, samo zato sto spoznata istina nekog vjernika trenutno zbunjuje i izaziva mu sumnje. Bog prezire takvo vodjstvo i "mudrost" crkvenih pastira, koji žele putem obeznanjivanja, inkvizicije ili cenzure da zastite slaboumnu savjest ili zadrze pastvu u svojim oborima.. Ne vrše takvi Bozju volju, niti Njemu kakvu korist sto neznavene mase pohode kakve procesije, sigurni i uspokojeni u svojem neznanju i lenjosti, jer Bog je Bog genijalaca kao sto je i onih prostoga duha. Kadar da pruži odgovore i na najteza teoloska pitanja i najkontroverznija naučna otkrića. Njegov genij je iznad svakog ljudskog genija, zato Bog cezne i gaji jednu izvanrednu vjeru za takve ljude, dragocjeniju od najdragocjenijeg i znanja i isustva koje mu sve ljudske skole univerzitet mogu dati. Takvu silnu i djelotvornu vjeru koja može pomjeriti i promijentiti ovaj svijet, kojoj svi naučni dokazi ne da ne mogu nauditi niti zagrebati povrsinu, već naprotiv, ucvrstiti je da bude poput granitnog kamena. Bog čezne za takvom monolitnom vjerom, koju više niti jedna filozofija i teologija ne moze sablazniti, niti sve knjige i svo znanja i istorija o zastranjivanjima pojedinih hrišćanima poljuljati. Njegova zapovjest da ga potražimo svim svojim snagama, svim svojim srcem i svim svojim umom, i tada ćemo Ga naći. To je Njegova volja, da ga svim umom potražimo. Takav će mu ugoditi svojom vjerom, takav će Ga impresionirati, takvom će reći: Sine moj, ljepoto moja,  upravo sam te takvog sanjao u svome stvaralčkom zanosu! U tebi mi sva milina!

уторак, 06. децембар 2016.

Sava Nemanjić je u svom Zakonopravilu priznavao prevlast rimskih papa


U ovom čudnom vremenu, kada se pojedini crkveni velikodostojnici uključuju u pojedine političke kampanje, kada se stavljaju razne ideološke zabrane, pa se pripadanje jednoj vjeroispovjesti, stavlja u politički kontekst evroatlanskih integracija, tačnije antinatovske, a od skoro i antievropske ili proruske kampanje, treba znati jednu važnu istorijsku činjenicu : Sava Nemanjić, pod čijim imenom nastupaju pomenute strukture, u svom Zakonopravilu je preuzimao određene zapadnohriščankse kanone i i priznavao prvenstvo rimskim biskupima i papama.

Svakako, većina istoričara, sa pravom, u prvi plan ističu značaj Savinog Zakonopravila za srednjovjekovnu Rašku, ali i za Bugarsku i Rusiju, naročito zbog njegove teroije simfonije koju je doslijedno pretočio u zakone. Naime, za razliku od bugarske i ruske crkve, u svoj Nomokanon Sava nije uključio niti jedan rad iz kanonskih vizantijskih izvora koji su u to vrijeme priznavali ili favorizovali unitarnu vizantijsku ideologiju cezaropapizma odnosno teoriju istočnog papizma. Time je Sava odlučno stao na teren diarhičke teorije simfonije između države i crkve. Međutim, ta ista većina istoričara (iz jasnih političkih razloga) u zasjenak baca sve one djelove Krmčije , koji prećutno ili eksplicitno priznaju prvenstvo rimskih papa na našim prostorima.

Naime, u zborniku crkvenih zakona, koje je Sava duži niz godina priređivao, mnogo prije njegovog proglašenja za episkopa, u manastiru Hilandar (1219. godine), navodi sljedeće: „Da Sv. Apostolskoj stolici rimskoj pripada pravo nadzora u svim zemljama i gradovima nekadašnjeg Ilirika“.I u Hilandarskom tipiku, Sava je ostao dosljedan. U tome su ga slijedili i vladari iz dinastije Nemanjića, svi prije cara Dušana. Naročito njegov brat Stefan Prvovjenčani koji je i dobio krunu od rimskog pape. Za takav stav Nemanjića ima više razloga, ali to bi bila posebna tema...

Sergie Troicki, jedan od protagonista svetosavske ideologije, u svojoj studiji o Krmčiji ipak korektno prepoznaje niz strogih intervencija Save prilikom preuzimanja nekih poznatih kanonskih dijela, gdje on konskeventno izbacuje u nizu čllanova sve one odredbe koje bi išle u korist istočnog papizma...Ali ono što, takođe, možemo vidjeti da sa druge strane, autor, kada preuzima recimo osnovni tekst Aristinovog sinopsisa ili poslanicu episkopa Petra Antiohijskog i Lava Bugarskog protiv Latina, u kojem je pisalo da prvenstvo nikad nije pripadalo rimskom papi... Upravo taj dio Sava izostavlja, a u Krmčiju unosi ostatak ovih kanonskih djela.Takođe, u kanonskom dijelu su navedeni kanoni Vaseljenskog sabora (II,3; IV, 28;VI,36) koji expessis verbis dodjeluju carigradskom patrijarhu ne prvo, nego drugo mjesto, poslije rimskog pape, kao i niz odredaba Kartagenskog sabora koje su na istom fonu...

Tako, ne samo po onom sto piše nego i po onom sto preskače, jasno je da Sava nije osporavao prvenstvo rimskim biskupima, naročito nije to prvenstvo davao Carigradu, iako je poznato je je to period nakon šizme 1054. godine.Sava zastupao ravnopravnost pet patrijarha: Zastupao je teoriju o ravnopravnosti pet patrijarha, slično tome kao što kod čovjeka postoje samo pet čula, čime se prezumira ravnopravnost patrijarha.
Interesantno je da je prva Krmčija, prema nekim autorima, sadržavala i jednu molitvu o prvenstvu apostola Petra kako ga je shvatao Sava. Neki ruski teolozi su zaključili da se to protivi učenju Istočne crkve, po kojoj se Isusove riječi (upućene apostolu Petru) odnose na Petrovu vjeru, a nipošto na njega kao osobu.

I šta je bilo sa tom molitvom Svetog Save? U izdanju Krmčije objavljenom 1305. godine list sa molitvom je izostavljen!? Katolički teolozi pišu da je to učinjeno po nagovoru iz Moskve, „trećeg Rima“.
Izbalansiran stav Save Nemanjića: U svakom slučaju, istina ili ne, jedno je sigurno da Sava ipak imao daleko izbalansiraniji stav prema Rimu, u odnosu na mnoge današnje ostrašćene protagoniste navodnog “svetosavlja”, koji koriste podjele u hrišćanstvu na najbjedniji način i Hristovu vjeru kao najdelikatnije ljudsko osjećanje i zloupotrebljavaju zarad nekih dnevno političkih ili vlastohlepnih interesa..
Nema u Krmčiji ono što bi voljeli neki savremeni promoteri svetosavske ksenofobične antizapadne ideologije, koji mnogi poznavaoci i naučnici sa pravom definišu ne kao vjeru već kao “sofisticiranu intelektualnu konstrukciju“ koja ima obilježja sakralizacije nacije i nacionalizacije religije, koja postavlja pravoslavlje u središte srpskog nacionalizma, zatvarajući tako prolaz nesrbima i nepravoslavnima (naročito Zapadu) u srpsku političku sferu. Ali ima i ozbiljnih srpskih autora (nažalost i dalje mali broj) koji izbjegavaju riječ svetosavlje za opisivanje ove ideologije, zato što realno ona „nema neposrednu vezu sa imenom i djelom Save Nemanjića”, pa kako vidimo ni sa njegovim najznačajnom državno-crkvenom konstitucijom.

savaSvetog Savu poštuju u Katoličkoj crkvi: Svetog Savu, treba reći za neupućene, cijene i poštuju u Katoličkoj crkvi, naročito Česi i Slovaci, pa i u nekim crkvma u balkanskim zemljama. Kako je to moguće? Zato što nije Sava = Svetosavlje. Po mom mišljenju, Sava je, za razliku od nekih danas svetosavskih crkvenih velikodostojnika, znao da realno sagleda svoj savremeni društveno politički ambijent i da kao sveštenik mudro implementira jevandjelje u tadašnjem društvenom kontekstu, kao što su to uspjeli Sv. Ćirilo I Metodije i njihovi učenici. Znao je Sava, a te principe mogu se prepoznati i u našem Barskom Ljetopisu iz polovine 12. vijeka, nešto što očigledno ne znaju ili neće da znaju svetosavski vjerski nacionalisti, da su ove naše zemlje vazda bile na međama izmedju Istoka i Zapada.

Neko ko u duhovnom, pa i ideološkom smislu, hoće da gradi crkvu i državu i da ispravno vodi narod u integracionim i reformskim procesima, slikovito kao što kapetan krmari brodom (po čemu je i Savino zakonopravilo dobilo ime od ruskih redaktora - Krmčija), treba da uzme najbolje od oba svijeta, da zna taj balkanski paradoks da smo mi Zapad Istoku, a Istok Zapadu. Jer nekim proviđenjem, upravo ovdje, međe staviše Istok i Zapad, preko naših dvorišta i kuća. Zato nema vođe i nema pastira dobrog za nas, koji zna da cijeni i Istok i Zapad, a ne da ih negira ili odbacuje.. .Da treba da drži dovoljno blizu oba svijeta iz poštovanja, a opet dovoljno daleko da bi ostao svoj i unikatan.. Da bude Zapad Istoku, kad god je to mudro i bezbjedno, a Istok Zapadu kad god je to korisno i dobro...

U protivnom, to više neće biti Krmčija hrišćanske vjere koja miri spaja, već najobičnija nacionalistička ideologija koja dijeli crkvu, državu krčmi, a ljude etiketira i prebrojava, sve dok ne bukne neki novi rat, rat Istoka i Zapada...

недеља, 04. децембар 2016.

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.".
Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca.
Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni.

Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz Gorskog vijenca. Ovo vrijeme ne zna ni za Vuka  Mićunović niti za Vuka Mandušića. Njegov bi džeferdar ostao da visi u vazduhu, a njegov bi pucanj jedino kao rikošet mogao da posluži u samoranjavanju ili kakvom bratoubilaštvu. Svakako ništa herojsko i nista vrijedno pijeteta i pjesme, ništa vrijedno života i bitke, već samo kakva sramota ili donkihotovska poruga prema današnjim borcima. Smijesno izgledaju onako obučeni i opremljeni, bez svoga rata i jasnog neprijatelja, bez svoje pobjede i podviga, kako mašu u prazno na pustima ulicama, bez službe ili časti..

Ali u kaubojskoj poetici moga oca ove Njegoševe su riječi za života imale smisla. On im je zapravi davao neki smisao, svojim poukama, svojim pripovjedima, svojim bitkama za pravdu, principe i istinu... Njegova vjera u pravednu borbu, ne tamo negdje u nebeskim prostranstvima, nego tu ovdje na zemlji, nosila je poruku i poziv da ne bježimo kao kukavice pred neprijateljima, nego da se borimo za slobodu i branimo svoju porodicu, svoje prijatekje, svoju zemlju. Vjerovao je da te neke junake čeka vječna slava i da će o njima pokoljenja pričati najljepše priče i njihovo ime sačuvati od zaborava a njihova borba postati  pouka mladjim narastajima za koje vrijednosti se treba boriti i polagati svoje živote.

Pa eto i ja sada, postujucu njegovu vjeru, pričam ovu priču o svome ocu, da ga otrgnem od zaborava i da njegovu borbu otrgnem od besmisla sa kojim se i sam negdje suocavam u godinama kada sam i ja otac i kada ja nesto poucavam svoju djecu. Jer Velimir, a zvali su ga Ljolja a ja uvjek i iskucivo tata, jeste za mane bio heroj, junak moje mladosti, pomalo tragičan ali svakako vitez.. Stitio nas je od nepravednih i nasilnih nastavnika i od opasnih momaka iz kvarta. Sjecam se jednom je pojurio tu bandu iz kvarta id koje sko svi. strecali, jer su me napali i davili. Vidio sam kako žestiki tipovi gube hrabrost pred vatrom iz njegovih očiju pred gnevoj jednog nesutrasivog oca. Mozda sam nasljedio neke i mane od njega ali je mi ostalo da se ne bojim fukara...

Medjutim, sada kada se prisjećam njegovog zivota ipak mogu reci da je skupo platio svoje strasti, uvjerenja i borbu za pravdu. Veoma sposobam i stručan , gubio je bitke na poslu sa prefriganim i lijenjim kolegama. Zbog nekih uvlakača i poltrona izmicale su mu zaslužena unapredjenja a onda u prepirkama bio bi nadmudren i nadigran od lažljivica i alapača. Sve je to tesko podnosio. On koji je svakom istinu imao hrabrosti da kaže u oči, i sto je vaznije tu istinu i njene visoke standarde on je živio, ipak je sa godinama tu istinu živio sa sve manje žara i sve teže, ali ju je živio do zadnjeg dana. Pomislim, šta je čovjek, nego jedan prasak vr­emena u sred vječnost­i, kao kamen bačen na sre­d jezera što stvara o­ne talase, poput konc­entricnih krugova, ko­ji se uzdizu pa tonu,­ i opet se podiza pa ­padaju... Pa je život sav u nekim ­oscilacijama, sezonam­a i ritmu... Svi njegovi naponi i uzlet kao da donesu jos veće osjeke i pad. Dodje vrijeme smijeha, uspijeha i radosti, kad je sve u nama kao bujica, poviše­ne emocije i sve ima ukus i miris a zatim kao da sve k­rene nizbrdo, nastanu­ dani žalosti, nerazumjevanja, odbačenosti i loših ­osjecanja. I tako sto se ­vise ti krugovi odmiču od centra­ sve više slabe, sve je manje ushićenja ali i razočarenja dok na ­kraju ne nestanu i ne utope se u veliko plavetnilo u mirno jezero Univerzuma...­ I sve utihne.

Tu noć kada je moj otac odlazio sa ovog svijeta, u crkvi sam se žusto molio Bogu za njegovu dušu. Stigao sam mu doći do postelje, poljubiti i reći : Tata, ja te volim i Bog te voli... Držao me je snazno za ruku, osmjehujući mi se, povlacio me k sebi, kao da je tonuo u onaj krevet, odlazio je u ono Veliko plavetnilo.. I poslije samo nepuna dva sata, zazvonio mi je telefon, dok sam spavao, majka mi je javila da je umro. Pocela je nekako da mi se pravsa , sva zbunjena da je samo trenula u san sjedeci pored njega a on je iskoristio taj momenat i otisao...

To veče je mjesecina bila tako jaka kao da je svitalo.  Nijesam mogao zaspati , sto od jake mjesecine, sto zbog uzbudjenja od teskog stanja u kojem sam oca ostavio u bolnici sto zbog tako glasnog laveža pasa kojeg ne pamtim... I ja sam takodje samo trenuo kao majka, i poslije samo deset minuta sna zazvonio je telefon.

Kada sam istrčao iz kuće da odem do bolnice da preuzmem pokojnika, nastao je šok, predivna i bljestava noć , neka srebrna prasina je padala sa neba, a u mojem dvoristu je bilo krdo divljih konja! Barem dvadeset konja je bilo svuda oko kuce! Oni psi jadni i preplaseni nijesu prestajali da laju. Pomislih: Oh Gospode, je li ovo neki znak? Ako sada ugledam tri bjela konja , znaću da si ove konje poslao da mi javis za tatu. Da mi javis za njegovu dusu..
Podigoh ruke i povikah jako; Oj oj oj i.zapljeskah rukama da otjeram te konje.. I onda sa svih strana iz mog velioog dvorista poceše da bjeze polako.. Sjedoh u auto i krenuh, kad izadjih na ulicu.ispod kuće ispred mene prizor koji me je presjekao po pola. Tri bijela konja su lagano trcala ispred auto. Krenuše mi suze.. Znao sam da je Gospod uslisio moju molitvu, da su godine mog svjedocenja za Hrista imale smisla. da je moj je tata otisao u vjecnost, otisao kod Gospoda!

Jer postoje ljudi koji ostave trag, čiji podvig napravi ožiljak u kupoli vremana. Nakon kojih Svemir ne ostane isti, nego se u tom procjepu vremena upali jedna svjetlost, koju mi zovemo zvijezda. Sve sto znam o Hristu je da za nebo i vječni plamen treba nesto vise od­ Božije pravde i milo­sti - potreban je na­š Amin. Potreban je aktivan, vanvremenski i svakodnevni­ odgovor na Bozji spasonosni podvig Krsta i Njegov ustanak duha. Ko ne doživi porugu pravde radi, ko nije uzeo svoj krst, ko nije doživio osporavanje i odbacivanje i poraz u ovome vijeku, taj neće poznati vječnoga života. .

Danas shvatih da te rijeci "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi." koje stoje mom roditeljskom domu, tek u Hristu dobija istinski smisao. Jer slava ljudska je za neko vrijeme, a slava Gospodnja blista vječno! Kakvo može biti "blago" covjeku od ljudske slave ako van tog groba nema niceg, nema vjecnog. Sta ti znaci da te ljudi velicaju ako ti nije duša otusla u krilo Gospodnje, u vjecno bivstvovanju i prisutnost Bozju. Sta vrijedi ako nijesi u vječno zajedništvo sa svojim tvorecem, u Nebeskom Jerusalimu, satkanom i sazidanom od naših proslavljenih tijela u koje ćemo se kao sinovi Bozji obući, kao carsko sveštenstvo, izabrani rod.
Samo rijeci vjecnoga zivota u Hristu Isusu.plamte kao vječna zublja. Kao putikaz , kao poziv i saznanje da ko ne pogine prije smrti neće ni živjeti poslije života. U kome svaki poraz i sramota u ovome izopacenom svijetu, koju pretrpismo pravde i istine radi je veliki uspjeh i vječna slava u Njegovome Carstvu.

петак, 02. децембар 2016.

Novo vino

Kad se zatvore jedna vrata, Bog otvara druga.
Medjutim, to nikad nije jednovremeno. Postoji jedan procjep, jedan vakum, jedna pustinja kroz koju se mora proći. Te dionice su strašne, moraš ih sam proći , po vjeri, samo srcem mozes upaliti neke baklje da osvjetlis stazice i pratiš znakove, na nebeskim mapama. Taj prazan prostor je mjesto pročišćenja, mjesto gdje se moraš osloboditi proslosti, strahova, sjecanja, gorcine i gnjeva, isprazniti svoju čašu do dna, da bi mogla primiti novo vino. Staro mora proci, umrijeti i sahraniti, da bi novo moglo da se desi, prihvati i zivi.
I samo ako i kada se u nama sve stiša, kada svi glasovi proslosti utihnu, a sjecanja izgube silu i kada sva nasa razumjevanja i ocekivanja prestanu, negdje tu odmah pored nas, kao da je sve vrijeme i bilo tu, i cekalo na nas, ugledacemo nove kapije odskrinute, u koje mozemo uci, novi, mirni i cisti.. I to je ono pravo, od Gospoda. Jer novo vino se sipa u nove mjehove.