Vladimir Lajović Blog

Priznajem da ne znam mnogo o tom "zakonu privlačenja" o kome se dosta pise, kako navodno sve sto nam se desava da smo mi "privukli"... Možda griješim, ali mislim da svako ko to vjeruje gaji zabludu da najprije on sam nije predmetom privlacenja. Duhovni svijet nas privlači a ne mi njega. Nijesmo mi prvi zavoljeli Boga nego je On najprije zavolio nas. Tako isto zlo i grijeh ima svoju silu privlačenja. To da mi nešto privlačimo je vrlo uprošćeno i pomalo egocentrično poimanje duhovnog svijeta koje ne sagledava stvarne izvore sile. Kao kada su nekad ljudi vjerovali da se sunce okreće oko zemlje samo zato sto iz njihove uske perspektive im sve to tako izgleda.

Kako znaš da su tvoje vizije istinite a ne pusto sanjarenje, opsena i fantaziranje? Pa ne možeš zasigurno znati, nikad neče biti bez sumnji ili osporavanja. Možeš jedino vjerovati. Naše srce i vjera čini razliku. Ako se predamo svojim snovima i prionemo tome što grije naše srce, pa u istrajnoj borbi sačuvamo vjeru i ostvarimo snove, tek tada ćemo zasigurno znati da nam je toga dana kada smo dobili viziju, zaista Bog govorio i da je sve bila istina. Možda će tek tada, kada uspjeh postane vidljiv,  a vizija dobije svoje ostvarenje, ona velika većina koja te nije ni slušala, ni razumjela, a možda i saplitala i ismijavala, početi da vjeruje i priznati uz šapat: Ovaj ćovjek zna sta radi, sa njime je Bog imao posla. Sve do tada, borićeš se sa istim pitanjima i sumnjama, i imati samo svoju vjeru..

U svemu je trud presudan osim u ljubavi i duhovnim stvarima. Vaznije je bivanje nego djelanje, u Gospodu. Sta bi i tebi značilo kad bi ti neko važan rekao "Baš, baš se trudim da te volim i evo sve činim što mogu". Zar mu ne bi rekao "Nemoj se truditi, molim te. Voli me ako mozeš, pa neka iz te ljubavi bude sve tvoje činjenje prema meni." Pa zar i Bog ne kaže.. "Ako bi razdijelio sve imanje svoje, i ako bi predao tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi nemao, ništa ti ne pomaže!." Kada je Isus jednom došao iznenada u posjetu svojim prijateljicama. Marta je odmah otišla u kuhinju i počela da priprema jelo. Medjutim, dok se hrana kuvala u loncu, još nešto se kuvalo u njenom srcu - gnjev prema svojoj sestri koja je sjela kraj Isusa da ga sluša a nije došla da joj pomogne. Pa je otišla i skoro Ga prekorila: “Zar Ti ne mariš što me je sestra ostavila samu da služim. Reci joj da mi pomogne!” Isus kao da ju je sa žaljenjem pogledao, zaobilazeći iz ljubaznosti da je p

Vjera čini čuda, medjutim sve više shvatam da ta čuda nijesu skopčana sa nekim našim naglim zaokretima ili velikim odlukama i poduhvatima kao sto mnogi misle i pitaju se sta treba sad da uradim. Nema toga, jer tamo gdje ima previse nas ima premalo Boga i čuda izostaju. Bog je duh, on je više kao vjetar ili rijeka koja nosi i ima svoj tok a manje kao neki iznenadni talas ili brana.. Kada se čuda dese , ona nijesu slucajna i nenajavljena iako su iznenadna. Medjutim, iako nagovjestena ona prevazilaze sva naša ocekivanja i razumjevanja. U Bozjem djelovanju sve ima svoj slijed, smisao i trajanje i sve je spontano a tako konsekventno i sveobuhvatno.  Iako djeluje poput munje ono umiruje dušu i utisava strah. Nema u čudima ničeg na silu i isforsiranog iako se ostvaruje uz nemjerljivo manifestovanje sile. Nikad nije u sukobu sa svim tvojim prethodnim duhovnim iskustvima i uvidima a još manje sa onim vizijama i obećanjima za budućnost koje si vjerom primio. Jer Bog je vječan. On kada djeluje

Bog ne želi vjeru mediokriteta niti stvara carstvo osrednjosti i neznanja, kao sto svjesno čine mnoge elite savremenog svijeta. Samo da bi lakse vladali da bi lakše držali mase u svojim oborima. Svakako, stoji zapisano da je Bog uzeo ono sto nije ni mudro ni pametno po kriterijumima ovoga svijeta, izabrao ono što je ovaj svijet odbacio, da na tome pokaže silu Svojeg izbavljenja, da posrami mudrace i obori moćnike ovoga svijeta. Medjutim, Njegova namjera nije da Hristova Crkva ostane u glibežu neukosti i idiotizma, samo zato sto je lakše vjerovati kada malo znaš. Manjak znanja višak samopouzdanja, ne treba Bogu! Ne treba Njemu stada ovaca da pune torove samo zato što je lako vjerovati u kojekakve idole i ono sto vidiš nego u Boga kojega ne vidiš ili u božansko isceljenje kada nijesi doktor medicine. Lakše je vjerovati u Riječ Bozju i bezgrjesnost Crkve kada nemaš pojma o cijeloj istoriji religije, nekim dubokim teoloskim dilemama ili lično ne poznaješ vodje i njihove sablazne privatne

U ovom čudnom vremenu, kada se pojedini crkveni velikodostojnici uključuju u pojedine političke kampanje, kada se stavljaju razne ideološke zabrane, pa se pripadanje jednoj vjeroispovjesti, stavlja u politički kontekst evroatlanskih integracija, tačnije antinatovske, a od skoro i antievropske ili proruske kampanje, treba znati jednu važnu istorijsku činjenicu : Sava Nemanjić, pod čijim imenom nastupaju pomenute strukture, u svom Zakonopravilu je preuzimao određene zapadnohriščankse kanone i i priznavao prvenstvo rimskim biskupima i papama. Svakako, većina istoričara, sa pravom, u prvi plan ističu značaj Savinog Zakonopravila za srednjovjekovnu Rašku, ali i za Bugarsku i Rusiju, naročito zbog njegove teroije simfonije koju je doslijedno pretočio u zakone. Naime, za razliku od bugarske i ruske crkve, u svoj Nomokanon Sava nije uključio niti jedan rad iz kanonskih vizantijskih izvora koji su u to vrijeme priznavali ili favorizovali unitarnu vizantijsku ideologiju cezaropapizma odnosno

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Kad se zatvore jedna vrata, Bog otvara druga. Medjutim, to nikad nije jednovremeno. Postoji jedan procjep, jedan vakum, jedna pustinja kroz koju se mora proći. Te dionice su strašne, moraš ih sam proći , po vjeri, samo srcem mozes upaliti neke baklje da osvjetlis stazice i pratiš znakove, na nebeskim mapama. Taj prazan prostor je mjesto pročišćenja, mjesto gdje se moraš osloboditi proslosti, strahova, sjecanja, gorcine i gnjeva, isprazniti svoju čašu do dna, da bi mogla primiti novo vino. Staro mora proci, umrijeti i sahraniti, da bi novo moglo da se desi, prihvati i zivi. I samo ako i kada se u nama sve stiša, kada svi glasovi proslosti utihnu, a sjecanja izgube silu i kada sva nasa razumjevanja i ocekivanja prestanu, negdje tu odmah pored nas, kao da je sve vrijeme i bilo tu, i cekalo na nas, ugledacemo nove kapije odskrinute, u koje mozemo uci, novi, mirni i cisti.. I to je ono pravo, od Gospoda. Jer novo vino se sipa u nove mjehove.