субота, 30. јун 2012.

A I DA ME NE IZBAVI

Uspjeh je precjenjena stvar. Pisao sam o tome već. Ali definitivno ovaj svijet funkcioniše u tim kategorijama i veoma cijeni uspjeh. Slušao sam mnoga naučavanja o autoritetu zasnovanom na uspjehu. Uspješnima sa klanjaju, svi vole njihovo društvo i rado ih slušaju.
A da li je tako i kod Boga? Da li nas i On prihvata zbog uspjeha, tačnije da li mi Njega (ne)prihvatamo zbog (ne)uspjeha u ovom životu? Da li nam je Bog "sredstvo" da ostvarimo svoj cilj. Koje bacamo u slučaju da izostane željeni efekat.
Postoji jedna starozavjetna priča kojoj se vraćam često i uvjek crpim novu inspiraciju i daje mi nove odgovore. To je priča o trojici momaka koji su bili visoki državni službenici u zemlji svojega robstva. Bili su veoma lojalni svojem gospodaru, služili mu su veoma stručno i savjesno. To je priča Sedrahu, Misahu i Avdenagu. Ova tri veoma pobožna i plemenita momka nijesu poslušati cara Navuhodonosora kad je naredio da se svi u njegovom carstvu moraju klanjati zlatnom kipu koji je car napravio. Kad je car to čuo, naredio je da ih u prisustvu cijelog naroda izvedu i javno kazne bacanjem u užarenu peć, koju su ovaj put sedmostruko jače zapalili nego obično. Kad ih je car zadnji put pitao hoće li se predomisliti i pokloniti idolu, oni mu odgovoriše:"Care, Bog naš nas može izbaviti iz peći ognjene i izbaviće nas iz tvojih ruku. A I DA NAS NE IZBAVI, znaj, care, mi se nećemo klanjati tvom zlatnom idolu koji su postavio."
Uvjek me je fascinirao ovaj pristup ovih junaka vjere. Oni su uvjereni da ih njihov Bog može izbaviti od svake nevolje, ali oni sa tim ne završavaju svoju odanost Bogu. Ne oni idu i dalje i kažu: A I DA NAS NE IZBAVI mi ćemo Mu ostati vjerni. Zbog takvog stava, desilo se čudo da kad su ovu trojicu momaka ubacili u ognjenu peć, oni su ostali živi a vojnici koji su ih bacali pali su mrtvi od ognja. Car vidje i četvrtu osobu u ognjenoj peći, Sina Božijig koji je bio sa ova tri momka.
Bog ih je spasio upravo zbog tog stava vjere, da se bez obzira na ishod, oni Njega nijesu željeli odreći.
Ja vjerujem da se ovaj princip može primjeniti na sve u našim životima. Mnoge nam stižu ucjene i mnoge nam ognjene peći spremaju ljudi. Prijete ovim ili onim, ne bi li se odrekli onog u šta vjerujemo i o čemu sanjamo. U stanju su da unište svakog ko ne želi živjeti po njihovim mjerilima, pa bljuju velike vatre kao zmajevi.
Nije samo to, posebna se bitka bije i u našim glavama gdje strah od neuspjeha takodje progovara kao ovaj car Navuhodonosor. Jer neuspjeh donosi ljudsko sažaljenje, prezir i što je najgore zaborav. Neuspjeh donosi sramotu i odbacenost kao neku "socijalnu smrt", možda i goru od one fizičke. A strah od neuspjeha izgleda kao ona sedmostruka vatra ognjene peći, koja guta i one pravedne i one koji ih bacaju.
Ali ima jedno moćno oružje protiv ovih sila tame koje hoće da nas unište. To je ova riječ: "A I DA ME NE IZBAVI JA TI SE POKLONITI NEĆU!". Protiv ovakve vjere u Boga, nema niko šanse ni jedno oruzje. Kada i život i smrt, i uspjeh i neuspjeh, i slava i sramota, postanu besmislene kategorije i samo obična drvca za potpalu. Tada se pojavljuje Sin Božiji medju nas. Tada smo neuništivi. Sačinjeni od neke nebeske supstance koja je netopljiva, nesaomljiva, nesagorljiva.
I tada će naši neprijatelji i svi narodi doći i pokloniti se našem Bogu, kao što se desilo u ovoj predivnoj priči! Jer se neću odreći Onog u koga vjerujem uspio ili ne uspio, pobjedio ili se upropastio! To nije ono o čemu razmišljam. Više se ne bojim ognjene peći koju mi potpaljuju da me unište.

ZAMRŠENE MISLI

Obično u one duge dane
kad putevi moji krenu kroz pustare
vjetar počne da jače duva
i misli se zamrse kao kose pastirice
koja juri odbjeglo stado.

Kao kad u hladan suton
iscrpljeni ribari promrzlim prstima
vade prazne mreže
a one se cijepaju i mrse
pa odlaze nervozni i mračni.

Tako se i moje misli jutros zamrsile
u neke čudne čvorove
i nisam ih mogao odmrsiti dok nisam spoznao
gdje je početak a gdje kraj
svemu što teče i živi.

петак, 29. јун 2012.

REBRO

"Nije svako štrecanje infrakt!" pročitah naslov na jednom portalu o zdravstvu. Često ljudi misle da kada ih štrecne nešto sa lijeve strane ispod rebara da je kraj. Zaista znam taj oštar bol koji dolazi iznenada, odnekud iznutra, koji može biti od prehlade, od lošeg položaja tijela i sl. Iako je tako jak, potpuno je bezazlen.
Ali postoji još jedan bol koji je dolazi tu iz utrobe koji je potpuno drugačiji, tup, hladan i neprijatan koji je mnogo opasniji. To je bol duše, kao da zjapi neka rana ili praznina, koja traži ispunjenje. Kao da je neko iščupao komad mesa ili kost, pa boli negdje medju rebrima u sred stomaka.
Mislim da svi znamo priču iz Knjige Postanja, kako je Bog vidio da nije dobro Adamu prvom čovjeku (kog je stvorio iz praha zemaljskog) da živi sam, pa mu je stvorio divnu partnerku, pomoćnicu koju je on kasnije nazvao Eva. Bog je to učinio tako što je došao dubok san na Adam pa je izvadio jedno njegovo rebro i od njega stvorio Evu.
Možda se u ovoj divnoj priči krije tajna tog nelagodnog osjećaja u utrobi koji svaki čovjek ima dok ne nadje ono što mu nedostaje.
Svaki čovjek traži svoju svoje "rebro" da bi svoju dušu utješio, svoju "ranu" zacijelio, da bi svoju najdublju potrebu ispuno. Tek sa njom, njegovom dragom svaki čovjek je kompletan. Zar ne čitaju u crkvi na vjenčanjima onaj stih:
"Zato će ostaviti čovjek oca svojega i mater svoju i prilijepiće se k ženi svojoj, i biće dvoje jedno tijelo."
Kakav divan stih o jedinstvu izmedju čovjeka i žene. Svako traži svoju polovinu, onu za kojom njegova duša čezne. I niko ne razumije te puteve kako neko ide, traži i nalazi svoje "rebro" bez kog ne može disati punim plućima. Kako čovjek traži onu koja je kost njegovih kostiju, meso njegovoga mesa, da u jedinstvu stvore svoj dom i donesu novi život na svijet.
Inspiriše me ova priča o Adamu koji je snivao dubok san dok je Bog stvarao Ženu. Pa zar nije tako da mi privlačimo osobe i dogadjaje o kojima sanjamo. Jer Ona - izabranica naše duše, je upravo ispunjenje naših snova. Samo ona nosi taj nevidljivi kod, koji otvara naša srca, pa se naša utroba komeša dok Ona ulazi i zauzima svoje mjesto duboko u nama.
I upravo je Bog stvorio našu dragu od rebra, da je zagradimo i čuvamo svojim rukama. Jer rebro je lako lomljivo a teško zarasta. Stvorio je i da bude tik uz naš bok. Da idemo jedno pored drugog, a ne jedno ispred onog drugog kroz život. A ljubav muškarca i žene nije ni samo hod jedan prema drugome, kao što se misli, već prije svega hod jedan pored drugog. Zajednički život ka istom cilju.
I u tome je tajna - biti na istom putu. Do smrti.
A najdivnije od svega to je, što je Bog uzeo ono što je tik pored srca i od upravo od toga svorio našu ljubljenu, našu mezimicu.
Samo onaj koji je izgubio svoje Rebro zna kako to boli, kako se utroba poluta i prevrće. Samo onaj koji luta sa ranom koja zjapi, zna da razumije da čovjek nije ni polovina bez svojega Rebra. Ruševina koju svako može oburdati. Ljuska jajete iz kojeg je odletjela ptica. Samo on zna kako snovi postaju more, a dani postaju besane noći. Kad čovjek izgubi ono što je jedva našao, e to boli jako. Od toga se "štrecanja" već može umrijeti.

UVJEK JE BILO NEMOGUĆE

Stojim po ko zna koji put pred skoro istim izazovom, a opet se pitam da li ću uspjeti. Iako sam uspjevao puno puta ranije, ipak se svaki put čini da je sad "drugačije" i da nema garancija da ovaj put neću propasti. Kao da sve govori: "Ovaj put je kraj. Do sada si se 'provlačio' ali više nećeš moći."
I zaista, nikad nije svejedno. Uvjek sadašnji problem djeluje veći od svakog prethodnog, bez obzira da li je to realno ili ne. Nikako srce da se utvdi u istini, da postane stabilno i hrabro.
Nekako svi porazi iz prošlosti ulaze kroz te neke pukotine i nesigurnosti u srcu, pa se odjednom vraćaju sjaćanja na njih pred oči. Onda dolaze crne misli o tome da je vrijeme za povlačenje i da nema svrhe dalje se boriti jer se ispostavilo da svi ti dotadašnji uspjesi ipak nijesu bili dovoljni za konačnu pobjedu. Čovjek počinje da razmišlja o drugim opcijama, da se fokusira na moguće posljedice poraza, na sramotu, na odbačenost. U sebi sprema "oproštajna" pisma, izgovore i pokušava da traži krivca za sve to.
Još uvjek se sjećam crtanog filma Madagaskar 3 koji sam u Delti gledao sa klincima prije par nedjelja. Zaista dobar crtani film, u 3D tehnologiji. Imao je sjajnu poruku za djecu. Ali i za odrasle :) Jedna mi scena ne izlazi iz glave od tada. Kada glavni junak Lav sa svojim drugarima dospjeva u stari cirkus koji putuje iz jedne zemlje u drugu. Lav je u tome vidio šansu da se vrati kući u Ameriku. Ali problem nastaje što je cirkus bankrotirao zbog toga što je Tigar koji je nekad izvodio glavnu čuvenu tačku sa obručima doživio poraz i nakon toga odustao. Zatim dolaze u italiju da izvedu prestavu. To je bila sudbonosna prestava jer su morali da se dopadnu nekom menadžeru koji bi mogao da odvede cirkus za Ameriku, što je značilo dugo željeni povratak kući.
I onda Lav dolazi kod Tigra da ga nagovori da opet izadje na pozornicu i da ponovi legendarnu tačku prolaženja kroz krugove po kojoj je taj cirkus bio slavan. Tigar odlučno odbija, sjećajući se kako je doživio poraz i veliku sramotu kada nije uspio da prodje kroz zapaljeni obruč veličine obićnog prstena. I onda dolazi da sekvenca kada kao izgovor kaoće Lavu: "Nemoguće je!". A Lav mu na to: "Uvjek je bilo nemoguće. Ali upravo zbog toga je tvoja tačka bila tako poznata. Ljudi su dolazili da je gledaju, zato što je uvjek bila nemoguća!"
I onda se Tigar budi kao iz sna, tačnije noćne more, u kojoj je odustao od svog života, jeo je neku čorbu i bio čangrizav i zajedljiv. Jer je živio sa tim svojim porazom u srcu, odustajući od svojih snova. Teška srca gledao je druge kako napreduju. Ali na ovu riječ Lava povikao je radosno, poskakujući: "Pa da! Uvjek je bilo nemoguće. Uvjek je bilo nemoguće!" dobio je vjeru da ponovo pokuša. Izašao je i uspio da prodje kroz maleni otvor gorućeg prstena. Publika je bila egzaltirana. Menadžer je odlučio da preuzme Cirkus i da ga povede na željenu destinaciju. Zato što je jedan ranjeni lider, skupio vjere i hrabrosti da se ponovo upusti u bitku.
Ova rečenica duboko odjekuje i danas u mom obeshrabrenom srcu. Umjesto poraza, sjećam se svih ranijih bitki koje sam dobio. Svakai put je bilo kao sada. Svaki put je bilo "nemoguće". Svaki put mi se činilo da je ovaj put posljednji i da nema izlaza. A uspio sam 6 puta do sada, zašto mislim da neću i ovaj put uspjeti? Sjetih se one Riječi iz starozavjernih Mudrih Izreka: "Iz šest nevolja te izbavih, ni u sedmoj te neću ostaviti!". Ohrabrih se kao ovaj Tigar iz crtanog Madagaskar. Ne želim da racionalizujem kako je nemoguće da "velika mačka" prodje kroz uzani otvor prstena, posebno kad je još zapaljen. Jer uvjek je bilo nemoguće proći, a ja sam ipak prolazio. Ako sam uspio do sada, uspjeću i ovaj put! Jer ovaj Cirkus za koji nastupam, treba da dobije svoga "Menadžera" koji će ga povesti u obećanu zemlju, da bi se svi vratili kući. Tamo gdje pripadamo.

среда, 27. јун 2012.

SKRATI MUKE

Upravo sam ukapirao da sam sam kriv za jedan problem koji mi se skoro desio a za koji sam druge optuživao. Pitao sam se sažaljevajući sebe, kako je moguće da mi se na svu dosadašnju muku pridodao još jedan "mučitelj". Došao je zato što sam ja htio da "skratim" svoje muke. Istina me je sad zapljusnula, pa su mi se vratile slike. Ja sam zapravo u želji da ubrzam neke procese koji bi mi donjeli rješenje, tačnije skratili muku, stvorio situaciju iz koje se pojavio "mučitelj". I sad ću opet kroz sve to morati da prodjem ponovo. A mogao sam se strpiti i sačekati pravo vrijeme i poštedjeti sebe dodatnih glavobolja. I to je čudo, kako mi ljudi ne možemo da podnosimo nikakvu muku. Ni najmanju. Uradili bi sve i svašta, prekršili zakone i Božije i ljudske samo da sebi skratimo muke.
Pa zar ne postoji čitav arsenal ljekova koji je napravljen za "skraćivanje muka". Zaboli nas malo glava mi analgetik. Grlo nas zagrebe mi ferveks. Ukoči nas malo vrat mi popijemo odmah diklofen. Iznerviramo se malo odmah bensedin. A da ne pričam o cigaretama kad se naljutimo, o piću kad smo tužni, o drogi kad smo smoreni itd... Sve smo u stanju da učinimo, da sebi zdravlje urušimo samo da malo muke sebi skratimo.
Ljudi su spremni da daju otkaz čim nešto nije po njihovom, da traže razvod čim izbije prva svadja, a spremni su i da ubiju sebe ili da iz "milosrdja" ili "samoodbrane" ubiju druge samo da bi prekratili muke. A ne znaju da skraćivanje muka otvara vrata za novog mučitelja, mnogo goreg i mnogo svirepijeg. Taj pakao znaju oni koji žive ostavljeni, prezreni, nezapošljeni, pijani i overdozirani, koji su tražili prečice i zaobilaznice. Ne želim ni da pričam o vječnim mukama, onih koji su "prekratili sebi muke".

Ali postoji jedan drugačiji - izvrstan soj ljudi koji vole život u svoj njegovoj punini i onim što donosi. To su Mučenici. To su oni koji žele da žive sve trenutke života onakvim kakav on zapravo jeste. Prihvataju ga sa svim njegovima radostima, bolima, smjehu i suzama. Ne žele ništa da umanje, ništa da ublaže. Ne žele da u vinu gase rane na srcu. Da ljekovima stvaraju neko lažno (ne)raspoloženje. Kada su bolni i žalosni oni će da plaču gorko i da kukaju do neba, ali neće svoju muku da prekraćuju.
Isus je imao svu vlast da zapovjedi andjelima da ga skinu sa krsta da ne bi trpio onoliku muku i izrugivanje, ali nije to uradio. Jer za nas ljude više ne bi bilo spasa, a on bi lagano umirao cijelof svog života. Ne, On je i i onim zadnjim trenucima svog života, kada je bol i muka bila na samom vrhuncu, odbio "pomoć" vojnika koji su stajali ispod krsta. Naime, vojnici nataknuše na štap sundjer natopljen octom i priješe ustima Isusovim da mu "ublaže muke" . Ocat se držao u sudovima kraj krst da bi onima koji se razapiju ublažilo muke(kakvog li cinizama da ti mučitelji koji te ubijaju najgorom vrsto smrtne kazne "olakšavaju" muke). To bi im gasilo žedj jer su od krvarenja žednjeli, a sadržavao je alkohol koji je ublažavao bolove. Kad je Isus na ustima osjetio da je to ocat, okrenu glavu od tog "anestitika" i reče: "Svršeno je!" i ispusti dušu. Prihvativši da primi punu čapu žuči on je ispunio svoj zadatak i odmah je uskraćen muka. U treće jutro je u slavu vaskrsnuo! I živi u svu vječnost!!!
I to je jedna od fundamentalnih lekcija za naše živote. Ne skraćujemo mi muke analgeticima i opijatima, naprotiv otvaramo se za još veće muke. Prava pobjeda dolazi jedino i isključivo strpljenjem i trpljenjem. Prihvatanjem sa spremnošću svega onog što donosi život. Strpljenje i trpljenje je jedini put kako možemo da "ubrzamo" dolazak rješenja. Mučenici nisu neki slabašni ljudi koje mi sažaljivo zovemo "paćenici" a posebno nijesu neki depresivci i mazohisti koji vole smrt. Ne naprotiv oni su heroji i puni životne sile, jer sve prihvataju i svemu su naredni što donosi Život. Vole Ga upravo onakvog kakav on zaista jeste, niti ružičastijeg niti šarenijeg (kao pilulice). Ovi Mečenici ne prizivaju nevolje niti se šibaju po ležima ali i ni ne traže neka brza i laka rješenja kako bi izbjegli ono što život nosi. Ne prave planove kao ja što sam poželio da prekratim sebi muke, znajući da će time izgubiti pravo rješenje.
Odbijajući "ocat" koji se nudi oni zapravo zatvaraju vrata novom još većem "mučitelju" koji će ih natjerati da sve iznova prolaze do kraja. Mečenici znaju da ako to učine, ako se još malo strpe da će odmah doći ono Isusovo "Svršeno je!" koje je donjelo spasenje! Njihova je bitka već dobijena, pa sa radošću i povjernjem je primaju, i "skraćuju muke" mirnim podnošenjem i povjernjem.

уторак, 26. јун 2012.

ŽRTVUJ NAJVRIJEDNIJE

Proteklih nedjelja se dešavaju neke bure i traže teške odluke. Došlo je vrijeme da se "žrtvuje" nešto najvrijednije da bi se opstalo. Svako ko je i malo odgovoran ovakve odluke odlaže i teška srca donosi. Ali postoji vrijeme i za takve žrtve. Možda se pitamo: "Bože, da li je to nužno. To nam je nešto najdrže i najvrijednije što imamo! Zašto moramo to što moramo da uradimo? Ako žrtvujemo ovo najvrijednije, čemu onda sve? Koja je svrha?"
Sjetih se kad je otac 1993. godine, u vrijeme ekonoskih sankcije i hiper inflacije, prodao naš Reno 4 za nekih 500 DM samo da bi se tu zimu prehranili. Bukvalno smo ostali bez ičega, jer plate koje su roditelji primali u onim milijardama dinara su posatle obezvrijedjene i skoro besmislene. A ja i brat smo studirali u Beogradu i morali su nas odškolovati. Zato je otac prodao ono što je bilo najvrednije. Sjećam se da nam je tada ispričao šta je njegov otac, moj djed uradio u sličnoj situaciji nekoliko godina poslije drugog svjetskog rata. Te godine je zbog suše zavladala glad u čitavom srezu. Moj djed Dušan je imao ženu i šestoro Maloljetne djece koja se morala prehraniti tu zimu. Žrtvovao je najvrijednije, zaklao je vola kojim je obradjivao zemlju i svoju i tudju. To je bilo nešto čime je zaradjivao za svoju mnogočlanu porodicu. Moj otac, koji je bio tada najmladje dijete, sjećajući se te zime kaže da nijesu imali hljeba da jedu, ali su zato jeli suvoga mese. Tragikomično je to bilo. U sred nemaštine, živjeli su od kvalitetnog mesa. Ipak, od svega toga smučilo im se suvo meso. To je bilo vrijeme kad nije bilo zamrzivača, već da bi se meso moglo čuvati moralo se držati u salamuri i sušiti. Sjeckali bi to iz dana u dan i jeli suvoga mesa mjesecima. Ali ipak te duge, hladne i gladne zime je čitava porodica preživjela.

U Djelima apostolskim postoji priča o svetom apostolu Pavlu, kojeg su vodili u Rim u zarobljeništvo da mu sudi Cezar za to što je propovjedao novu vjeru. Na putu preko Sredozemnog mora je njihov brod zadesilo snažno nevrijeme. Svi zarobljenici i cijela posada je drhtala od straha i mnogi su se pozdravili sa životom. Onda je kapetan naredio ono što je bilo osnovno pravilo za brodove u nevolji - osloboditi se tovara. Morali su žrtvovati najvrednije, bacali su lične stvari, hranu i piće, da bi olakšali brod što je uslov da brod izdrži talase. Kada su to napravili, oluja je i dalje divljala, da su neki krenuli da iskaču iz broda u neke pomoćne čamce, nadajući se tako naći spas. Onda je Apostol Pavle u autoritet koji mu je dat od Boga, zapovjedio da niko ne napušta brod inače će svi izginuti. Iako je Pavle bio zarobljenik kapetan broda je poslušao tu zapovjest jer je prepoznao u njemu Božijeg slugu. I zaista se obistinilo, brod je došao do obale ostrva Malte, bez karga ali sa svim živim putnicima i posadom.
I to je onaj princip koji mi je jasan, postoje momenti kada moramo žrtvovati nešto najvrednije, što je predstavljalo osnov materijalne sigurnosti da bi spasili život svoj i ljudi koji su nam povjereni. Mnogo je važno da ne ustajemo jedan na drugoga u tim trenucima, da ni jedan ne iskače sa strane u neke "pomoćne čamce" za spasavanje, da traži neka individualna rješenja ostavljajući zajednički brod da potone. Nema te materijalne vrijednosti koja je važnija od ljudskih života.
Nekad dolazimo do takvih iskušenja da ostajemo bez svega, da bi spoznali prave vrijednosti. Da je važnije zajedništvo i briga za druge nego neka skupocjena stvar koja je bila naš ponos i prestiž. Da nijesu materijalne stvari, ma koliko one vrijedne bile, temelj našeg života, već da postoji Neko daleko uzvišeniji i vredniji. To je Bog i to su ljudi koje volimo.
Reći ću još jednu stvar - često gubimo to nešto "najvrijednije" da bi kasnije primili nešto novo - blagoslovljenije. Oslobadjamo se zemaljskog blaga kao tereta, da bi naš brod prešao na drugu obalu i primili nešto mnogo vrednije što dolazi sa neba - život vječni.

недеља, 24. јун 2012.

UDRI NAJJAČEG

Ne znam kako to da jutros ispričah Emiliji neke scene iz mog djetinjstva. Kako sam branio svog mladjeg brata kad bi ga ko napao. Bio sam spreman da napadnem čitavu grupu vršnjaka da bih ga odbranio. Nisam se bojao nikog. A u tim tučama uvjek sam imao na umu jedno što mi je otac savjetovao za takve trenutke: "Udri najjačeg!". I tako je bilo, kad bi me napala čitava grupa, ja bih se fokusirao na najjačeg, odnosno kolovodju. Njega bih udario prvo i to najjačim udarcem direktno u glavu. I dešavalo bi se ono što sam maloprije pročitao u knjizi Primjeri čojstva i junaštva od Marka Miljanova Popovića. Navodi primjer kako su Marko Đeljošev Zatrijebčanin i njegovi pajtosi na Kučkim Koritima zadijevali i vrijedjali sirmašnog Poja Ulja dok je uzimao vodu da napoji stoku. I onda je ovaj onim štruglom za vodu udari direktno u glavu Marka te mu probi krv kao majčino mlijeko. Tad Marko Zatrijebčanin zabrani svojim drugovima da se revanširaju Poju jer dobiše što su tražili. Onad Marko Miljanov završava svoju priču pouko: "Tako Poj Ulja ostade neizmlaćen toljagama kao što hoćaše da bješe udario najgorega, no on ubi najboljega..."

I onda shvatih da sam čitav dan pričao o istoj temi, jer uz jutarnu kafu sa Cecom sam govorio o tom uklanjanju korijena problema. Godinama se bavimo onim što je na površini, što je vidljivo a što je samo posledica problema. To je kao kad se čupa granje onog upornog Pajasena što nam raste svuda oko kuće. Sve dok ga ne iščupaš iz korjena, to odvratno korov-drvo i dalje niče i širi se.
Posebno pto problemi i nevlje, a o tome sam već pisao, ne idu nikad sami. Imaju tendenciju da idu u grupama, što čovjeka posebno baca u očaj. Kad "neće onda baš neće" što bi rekao MC Marko. I tajna duhovne borbe leži u tome, prepoznati koji je glavni problem i njega udariti. Svim silama. Ako se bavimo onim sporednim akcesornim problemima, onda ćemo sigurno dobiti po tintari. Ali ako poslušamo mudre pouke Marka Miljanova, da kao Poj Ulja udarimo glavni uzrok i motivator problema rješićemo se nevolje i izbjeći toljaganje. Odsjecimo glavnu granu a sa njom će se sasušiti i sve one pobočne. Nemojmo gledati samo očima ono što je na povrŠini, već udjimo u svoje srce jer tamo se možda krije glavni problem. To je možda neki korijen gorčine, neopraštanje, odbačenost, pohlepa ili pužuda od koga sve dolazi. Ako iščupamo to nešto možda shvatimo da neke bolesti, strahovi, svadje, slabosti i nesigurnosti su bile samo grane koje su će se uskoro sasušiti i nestati iz naših života. Zato što smo UDARILI NAJJAčEG direktno u glavu.

субота, 23. јун 2012.

SVETI DUH

Nekako sam do danas odlagao da se uhvatim vjerovatno najvažnije teme kad je Metanja u pitanju. Smatrao sam da o ovom sofisticiranom duhovnom aspektu treba da prethode neke shvatljivije teme za prosječnog čitaoca. Preko 200 priča sam napisao o potrebi individualnog preobražaja i ukazao koje se te loše stvari koje treba mijenjati u naših mišljenjima, riječima i djelima. Ali neki koji su probali da to primjene u praksi, suočili su se problemom i nemogućnostima. Rekli su mi da ne uspjeva, da je to skoro nemoguće. Mi hoćemo da uradimo pravu stvar, ali ne možemo. Ne možemo da se odviknemo od ružnih navika, ponavljamo iste greške i nemamo snage i volje da izadjemo iz svojih zavisnosti i poroka. Htjeti to neko dobro možda u nama i postoji, ali moći ga zadobiti stoji nekako van naših snaga. Pa se pitamo: "Ko može uspjeti? Ko se može promjeniti?"

Neki koji me duže poznaju znaju koliko sam pušio. Pušenje je za mene bila posebna strast. Govorio sam da bih bez svega mogao u životu, ali bez cigareta NE! Pušio sam dvije i po pakle dnevno, a kad nisam imao novaca, zamotavao bih domaći sjeckani duvan.
Kad sam se susreo sa Bogom bio sam spreman sve mijenjati ali ostaviti cagarete bilo je nemoguće. A onda se desilo nešto čudesno, što je u mnogome promjenilo čitav moj život, o čemu ću danas pisati iako sam mislio da neću. Tog 1og februara 2001. godine je zbog jakih bolova u trudnoći Ceca otišla sa svojom majkom u bolnicu. Pošto je moja tašta medicinska sestra bila u toj bolnici, Cecu je imala poseban tretman. Skupili su se oko nje svo medicinsko osoblje sa tog odeljenja. Na pregledu je konstatovano, o čemu posjedujemo snimak, placenta previja. To je anomalija u trudnoći, kada se placena formira na prednjem zidu materice što čini trudnoću krajnje rizičnom i potrebno je strogo mirovanje i bolničko održavanje trudnoće. Kada mi je to javila Ceca, dosta teško i sa nevjericom sa to prihvatio. To je značilo da moja žena ne smije da putuje nazad za Podgoricu, da budemo razdvojeni mjesecima itd. Ali ono što je još teže bilo, je sjećanje da se to isto mojoj majci desilo sa trećim djetetom. Kada je zbog toga održavala trudnoću mjesecima u bolnici, i na kraju izgubila bebu a njoj su se borili za život. U meni je narastao strah sa jedne strane o iznanadne vijesti, a sa druge strane neki prkos. Tek što sam uzvjerovao da Bog postoji došlo je ovo iskušenje. Stao sam pred Njega i napravio izazov: "Bože ako si to što jesi. Bog. Onda si neograničen u svojem djelovanju. Želim da moja žena bude potpuno isceljena. Ne nešto polovično, ne da joj bude malo bolje. Već hoću potpuno isceljenje. Ili si Bog ili nisi! Hoću da bude najnormalnija trudnoća!"
Ceci je zakazan posebno snimanje u "Višegradskoj" bolnici kod specijaliste na kolor dopleru. Snimanje je zakazano za 12ti februar. Ušao sam u post i molitvu tih 11 dana. Čekao sam čudo. Ništa manje od toga.
Cecu cam hrabrio riječima da će da bude sve dobro na snimanju. Da će biti najnormalnija trudnoća. I rekoh joj: "Za svjedočanstvo toga što će se desiti, da pozove svoju majku da prisustvuje pregledu. Da se i ona uvjeri u čudo!"
I onda je svanuo taj dan. Bio je ponedjeljak. Ceca mi se samo kratko ujutru javila da kreće na pregled i da ćeme zvati kad se završi. Ja sam sjedio na poslu potpuno odsutan, sa mislima negdje gdje ih nisam mogao uhvatiti. Trema je razdirala moju utrobu. Pomislio bih: "Možda je sve samo moj trip. Možda Bog danas ništa i ne uradi. Možda mi Ceca javi opet neke slične vijesti. A možda i Bog uopšte i ne postoji. Da je sve ovo sa vjerom, još jedna obična moja životna epizoda."
Onda bih otvorio posljednju ladicu na mom radnom stolu, gdje je bila sakrivena moja biblija. Uhvatio bih je rukom i stisnu. Čitati je nisam imao koncentracije. Opet bi se smirio. Odagnao te sumnje i strahove. I ponavlja kroz zube:"Najnormalnija trudnoća. Potpuno isceljenje, ne neki blagi napredak! Ili si Bog ili nisi!"
I onda tek negdje poslije 13h javlja se Ceca. Nije imala tada mobilnog telefona da me ranije nazove. Reče: "Prvo moram da ti kažem jednu vest, ne znam hoće li ti se svidjeti?". Prekinuh je: "Ma pričaj više šta mi okolišaš i šta me mučiš!". "Dobićeš kćerku." - govorila je malo nesigurno, jer nismo znali pol djeteta do tada a nije znala kako ću to kao crnogorac prihvatiti. Iako sam joj sto puta rekao da bih više volio kćer da dobijem prvo. "Sjajno! Ali pričaj kako si; šta su rekli doktori?" - za mene je to bilo pitanje vjere. Ili ću vjerovati Bogu ili više ne. Sve se u meni lomilo.
Ceca je pričala: "Vidjela sam bebu na ogromnom ekranu. Lupalo joj je srce preko onog doplera da je čitava ordinacija brujala u ritmu malog srcenceta! Pitao me je zašto sam došla? Kad sam rekla da je zbog Placente previje, iznenadio se i drsko rekao. Ma dajte, molim vas, kakva placenta previja!. Placenta kod vas je na zadnjoj strani materice (što je medicinski nemoguće da se samo pomjerilo). Ovo je NAJNORMALNIJA TRUDNOĆA od svih 26 pregleda koje sam danas imao prije vas."
Kad sam čuo tu riječ "Najnormalnija". Počeo sam da skačem i da slavim Boga. Samo sam u sebi vrištao "Ima te Bože. Živ si! Svemoguć si!". I onda rekoh sebi, da sam kao nekad u Starom zavjetu, otišao bih u Crkvu i prinio velikog ovna na žrtvu". I tada mi pade pogled na paklicu malbora na stolu. I prosto sam znao da je to taj "ovan" kojeg bi trebalo "žrtvovati".
Tada sam onako smešeći se donio jednostavnu odluku da batalim cigarete. I više nisam ni mislio na to, jer cio taj dan sam slavio Boga za ono što mi se osvjedočio. Da je moja žena dobro, da mi je ćerkica zdravo i da ćemo uskoro biti zajedno.
I onda to veče dok sam pred spavanje desilo se ono o čemu piše na mnogo mjesta u Djelima apostolskim. Bio sam kršten Duhom Svetim. Kao da sam bio uronjen u veliku vodu. A opet cijelo tijelo mi je buktalo kao baklja. nebo se spustilo u moju spavaću sobu. Usta nijesu više govorila obične riječi već neku nebesku muziku, govorio sam nepoznatim jezicima o veličini i slavi Božijoj. Bio sam ispunjen i spolja i iznutra Duhom Svetim.

Od toga dana pa do danas, nije mi nikad ni palo napemet želja da zapalim cigarete. Jednostavno više nisam imao ni želju, nikakvu borbu u sebi sa tom "strastvenom" navikom. Ono što mi je bilo nezamislivo teško od tada po sili Svetoga Duha, bilo je jedna nebitna stvar koja više nije ništa značila.
Želim reći jednu fundamentalnu istinu. Od postanka čovjeka do danas, nema niti jedne zapovjesti, niti jednog pravila koje bi neko mogao da smisli, a da se mogla obdržati da se mogla ispoštovati. Da je bilo bar jedne koja bi bila nesalomljivi zakon, Isus ne bi morao doć na zemlju i otići na krst. Nema čovjeka, ama ni jednog, koji bi mogao održati sva svoja obećanja i živjeti u svojim snagama pravedni život istine. Ali ono što je čovjeku bilo nemoguće, Bogu je bilo moguće. Nakon uskrsnuća Isusa Hrista, Otac je posla Svetoga Duha na praznik "pedesetnice" u Gornju sobu gdje su bili svi apostoli, Marija majka Isusova i svi učenici. Tada je nastala Crkva Božija.
Od tada do danas, jedino pomoću Svetog Duha kojim se ispunjavamo svaki dan, mi možemo živjeti život pobjede nad bolešću, pobjede nad lošim navikama i porocima, samo On, Sveti Duh, može učiniti da ono što hoćemo to i možemo. On nas uvodi u Metanoju i čini da postanemo bolji, pravedniji, slobodniji tj.Hristoliki. Svi recepti, zakoni, pravila, mudre misli su samo gole riječi bez ikakve sile, ako nema Njega, Duha Svetoga koji će to da oživi u nama i da nam moć za promjenu. On nas uvodi u svu istinu, ukazuje gdje griješimo. Ali nas On i posvećuju, i čini potpuno novim osobama!
E to je Metanoja.

четвртак, 21. јун 2012.

YOU WILL NEVER WALK ALONE

Sad mi je prijatelj reče za ovu divnu pjesmu, tačnije himnu navijača Liverpula, koji svojem voljenom timu iznova pjevaju ovu pjesma: "Ti nikad nećeš hodati sam!". Ovi vjerni navijači prate svoj tim u pobjedama, ali i u porazima. Pjevaju mu istu pjesmu, da okuraže voljeni tim i da mu saopšte da ima podršku šta god bilo.
Zaista snažna i prava poruka za one koji su u borbama. Ko ne bi poželio da ima nekog ovakog ko će uvjek biti tu uznjega i kad pobjedjujemo ali i kad gubimo. Koji će pratiti naše korak u stopu, saopštavajući jasno da mu je stalo i da mi nismo sami. Da je taj neko upravo tu tik uz nas, koji nam pjeva himnu ljubavi i podrške.
Ja znam samo jednog koji sa nebeskih tribina pjeva i klikće nadamnom i nad mojim domom. I kad bijem svoje bitke, u dnu svoje duše znam da je On uz mene i da me neće ostaviti. To daje snagu, do diže moral i vraća vjeru da pobjeda nije nemoguća.
Ali nažalost ovu divnu istinu zaboravljamo, kao što i Njega često zaboravljamo. Dozvoljavamo da gorčina, strah i gnjev ispunjavaju naša srca, jer stojimo nad svojim porazima i jadikujemo. Prevrćemo se u svojim bolima i dižemo ruku na neprijatelje naše i psovku na Boga koji nas je ostavio. Ali to bi možda i moglo razumjeti jer iskustvo poraza je vrlo traumatično i donosi strah i nesigurnost. Ono što je najveća zamka tj. laž djavolska da ovim porazima nadoda i neke velike pobjede i time nas uvuče u klupko iz kojih se mnogi teško izvade. Djeluje nelogično, ali objasniću.

Postoje neka snažna iskustva kada smo bili izbavljeni iz nemogućih situacija, a mi umjesto da posle njih ohrabreni slavimo Boga, mi se traumiramo i kao da se povlačimo u sebe i upadamo u anksioznost i razne fobije. Navešću samo nekoliko primjera da bude jasnije. Naši pobožni prijatelji, bračni par sa sinom, su doživjeli prevrtanje auta na gotovo ravnom putu i to dok je supruga bila trudna sa drugim djetetom. Auto je bilo uništeno, a samim čudom Božijim ništa se nikom nije desilo, ni djetetu, ni trudnici ni njenom plodu, niti muću koji je bio za volanom. Samo su bili blago ugruvani. Ipak od svega toga su se vrlo istraumirali. Sjećanja na taj nemio dogadjaj dugo su ih pratila.
Moja supruga je takodje poslije niza nekih lošihstvari te 99 godine doživjela prilikom NATO bombardovanja da im je ogromna granata popularna "krmača" udarila nedaleko od kuće i raznjela krov da je sve palo na njih dok su bili u kući. Samim čudom Božijim, nikome nije ni dlaka sa glave hvalila. I poslije su sredili kuću, ali zadugo je Ceca bila potrešena tim dogadjajem. I imala dosta teških pitanja za Boga, zašto se sve to desilo njima.
Mnogo bih još mogao primjera navesti u svome životu gdje sam izbjegao udese, štetu, povrede i pogibiju. A koliko je samo neznanih nesreća koje sam izbjegao zato što nisam uradio nešto što se trebalo desiti. I umjesto da su to dogadjaji kada ćemo zahvaliti Bogu. Podići radosno svoj glas i na sva usta hvaliti Njegovu milost. Ne mi smo zapadali u strašne traume, drhteći govorili o nesreći koju smo preživjeli. I to ne samo jedan put, već znalo se trubiti i kukati po sto puta.

E to je najveća podvala koju možemo "progutati" u svojoj nesvjesti. Zbog te podvale ljudi ostaju traumirani i snažno vezani strahovima, jer ne dadoše hvalu Bogu kad je trebalo. Naprotiv svojim ustima veličaše nesreću i zlo koje su zapravo izbjegli. Umjesto da vidimo milostivu natprirodnu intervenciju Božiju, mi u tome vidimo zlu kob i usud i tražimo sumorno odgovore: "Zašto nas sve ovo snalazi!?". To je ono što kažem, kad nizu poraza dodamo i ovo neshvaćeno čudesno iskustvo izbavljenja, ostajemo u kandžama psihičkih probema i fobija.
Zato promijenimo svoj pogled na te ključne trenutke u koje smo se možda zapleli. Dajmo slavu Bogu koji nas je netaknute izbavio, čudesnom intervencijom, namjesto što živimo u strahu da nam se nešto slično ne ponovi. I to je upravo to, mi mjesto zahvalnosti i radosti izabiramo iracionalnu brigu za budućnost. A samo kada bi promjenili način gledanja na neka krupna "traumatična" iskustva, vidjeli bi slavu Božiju i ne bise ispunjavali crnilo. On nas nikad nije ostavio. On je uvjek bio na našoj strani, strasno navijao kao navijači Liverpula za svoj voljeni tim: "YOU WILL NEVER WALK ALONE".
Zato ne brini i ne strahuj, Onaj koji te je izbavio iz šest nevolja, neće te ostaviti ni u sedmoj!

среда, 20. јун 2012.

SKITNICA

Slušam neku pop pjesmu koja pjeva o ljubavnim skitnicama. A čuo sam još mnogo sličnih hitova sa tugaljivim i sladunjavim refrenima: "Ja sam samo vagabundo...", "Skitnica sam bio...", "Ja sam skitnica, ne drzi me mjesto...","Ja sam kazu ptica skitnica, putujem tamo gdje je ljubav..." itd. Takav sam nekad bio, nestalan u ljubavi, vezama, interesovanjima, poslovima i sl. Hvalio sam se nekad da mi je najduža veza trajala 21 dan.
I onda kako je to bilo boemski i muževno, pjevušiti ove pjesme o skitnicama uz neki alkohol, a zapravo je krajnje sebično i nezrelo. Kad neko za sebe govori da je skitnica u ljubavi, da ga ne drži mjesto, da leti sa cvijeta na cvijet, taj zapravo kaže da ne zna ni šta je ljubav ni šta je čovjek i život. Jer kakvi su to ljudi koji imaju ovakav pogled na život?
Biti skitnica za mene je simbol nestalnosti, površnosti i neodgovornosti a ne neke životne slobode, uživanja i opuštenosti. To nije ono što sam pisao o nomadima. Razlika je ogromna. Nomadi su ljudi koji traže plodna mjesta, lako se pokreći i ne vezuju se za materijalne stvari. Ali i kad se kreću dalje oni kao puževi koji nose svoj dom sa sobom. A Skitnice su pak beskućnici, to su oni koji ostavljaju nekog za sobom i idu dalje, lutajući.
A zašto lutaju? Lutaju jer nemaju mira jer ne žele da se vezuju tj. da preuzmu odgovornost ostanka. Jer ostanak znači ući u suštinu životnih problema. A lutalice su površne i ostaju onoliko u ljubavi koliko je u njihovom interesu a da ih ništa ne košta. Oni ne vole uistinu nikog da bi im se posvetili i našli u nevolji. Ne, oni zapravo biraju liniju manjeg otpora, jer bežeći od ljudi, bjježe od problema a na kraju bježe od sebe. Ne daju prostora drugima da se uzajamno otkirju i upoznaju, jer se toga plaše. Boje se da pokažu svoje dobre ali i loše strane i slabe tačke. Ne dozvoljavaju da im iko pridje toliko blizu da bi ih mogao povrijediti, što ne bi mogli da opet prežive. Jer zbog nekih rana iz prošlosti upravo i lutaju.
Takodje ne žele ni druge da upoznaju, jer upoznavanje podrzumjeva vezivanje i odgovornost. Kad saznaš za tudje nevolje i potrebe, ne možeš ostati indiferentan, niti se možeš oglasiti "nenadležnim". Zato je mnogo lakše biti "skitnica koga ne drži mjesto" i ne dozvoliti da te iko upozna.

A istina je da nema velike ljubavi ako nema dubokog upoznavanja, dubokog posvećenja, dubokog medjusobnog prožimanja. Zato nas Bog poziva da ga upoznajemo sve više. On je zainteresovan za pravu ljubav i odnos sa čovjekom, a ne kao da je on neka ličnost iz bajke ili heroj iz pjesme.
Ni Bog kao ni ljudi ne cijeni previše te "skitnice" u ljubavi. Koji na prvu neprijatnost ili dosadu "dižu sidro" i odlaze. Zato ne možemo se izgovarati da Boga ili nekog drugog da volimo a da želimo odlutati, bez da ostvarimo snažno zajedništvo. On je zainteresovan da kroz istinsko i duboko prožimanje i zajedničko iskustvo u nekim životnim situacijama sa nama donese bliskost i pravu ljubav. Bez ovoga nema ni ljubavi ni zaljubljenosti. A ko nije doživio one duge sate i neprospavane noći, kada se ne želiš odmaći od nekog ili nečeg što te strasno zaokuplja, taj i ne zna šta je prava ljubav. Ko nije osjetio tu ljubavnu "groznicu" ono lupanje srca, gorenje obraza, leptirice u stomaku i ono gutanje očima dok vapimo u želji da saznamo sve o našoj voljenoj, šta je zanima, šta misli o ovome ili onome, kako se osjeća.
Kad sam upoznao Boga, upravo sam ovu strast osjetio. Ali nisam onda kao nekad poput skitnice odlepršao pošto sam zadovoljio svoju znatiželju. To nije bila neke sterilna intelektualna gimnastike već snažan emotivan doživljaj. Po prvi sam znao da ću sa Njim ići do kraja. Jer kad sam ga upoznao shvatio sam koliko je veličanstven i osjetio žud da ga upoznajem sve više. Čitao sam mjesecima sve o Njemu, tražio ga u nekim starim svetim knjigama, tražio Ga u molitvama i tudjim pričama. I On mi se otkrivao, jer je obećao: " Ko me potraži svim svojim srcem, daću da me nadje!". I evo prošlo je 12 godina a nije me prošlo i danas sa sličnom strašću razmišljam i pišem o Njemu. I dalje Ga tražim, da razumijem dubine Njegove milosti, jer Ga volim, jer mi je sve. Znam da i On traži mene, žezne za mojim prisustvom, traži moje srce, da bi mi govorio kao Otac sinu. A kakav bi to bio sin da se odmetnem u skitnice, da ostavim svoj dom, da Mu kažem da sam takav i da me ne drži mjesto.
Ne On je drugačiji i traži da i ja i ti budemo drugačiji. Da ne budemo oni koji ostavljaju, nego oni koji nastavljaju. Da ne budemo nezainteresovani, površni i lakovjerni, već da budemo stubovi na kojima će se graditi kuće, firme pa i čitavo društvo. Da budemo oni koji ostaju i kad nevolje dodju. Da budemo odani, požrtvovani i vjerni svojim ljubavima, a ne lakozavodljivi i nevjerni boemi.
To mogu samo oni koji istražuju dubine odnosa i ljudskih duša, koji preuzimaju odgovornost za ono što saznavaju, koji ne zatvaraju oči i srce. Koji vole i prihvataju ljude onakve kakvi oni zapravo jesu.
I nisam više skitnica ljubavi!

уторак, 19. јун 2012.

POMRAČENJE SUNCA

Gledao sam danas neku dobru emisiju iz astronomije. To sam oduvjek volio da pratim, jer svemir je tako inspirativan. Ali definitivno ljudi što više proučavaju to ogromno prostranstvo, čini mi se da sve više razumiju koliko zapravo ništa ne razumijemo i koliko su naše spoznaje ograničene.
Ali po prvi put sam osvjestio nešto što se tiče pomračenja sunca. Prividni prečnik mjeseca je skoro isti sa prečnikom sunca, tako da mjesec skoro savršeno zamračuje sunce. Ostane samo jedan vrlo vrlo tanak prsten koji mjesec ne zamrači kod potpunog pomračenja sunca, koji stvara čudesan prizor. I to je zaista fenomenalna "slučajnost" koja me je zamislila i ima simbolike. Mjesec je oko 400 puta manji od sunca, ali pošto je za skoro isto toliko puta bliži zamlji, prividno su oba nebeska tijela iste veličine. Ali razlike su više nego inspirativne. Mjesec je vrti oko Zemlje, a Zemlja se vrti oko Sunca, ali sa Zemlje izgleda da se i Mjesec i Sunce vrte oko Zemlje. Dalje, Sunce je zvijezda koja emituje svjetlost i toplotu, a Mjesec je satelit koji ne emituje svjetlost, već samo reflektuje ono što primi od Sunca. Mjesec i kad je najsjajniji ipak je 600.000 puta manje svjetlosti emituje od sunca.

Zar često nije ovako i u životu. Problemi koji su nam pred nosem umiju da zamrače sve ono dobro koje smo primili u životu. Da nam zbog tog padne mrak da ne vidimo ništa. Kako je moguće to? Pa moguće je kao što i taj mali mjesec zamrači onoliku sjajnu zvijezdu! Hvala Bogu što i najduže pomračenje ne traje duže od 12minuta. Ali opet kada se dese ta pomračenja čine nam se kao čitava vječnost. Neki ljudi izvrše samoubistvo u tim trenucima, misleći da je sve besmisleno i da se nikad neće završiti. Tako i kroz istoriju idolopoklonstva dešavala su se razna žrtvovanja djevica ili djece u vrijeme pomračenja kako bi se "umilostivili bogovi".
Svakako mnogo zla bi se izbjeglo kada bi se razobličilo velika laž da je Zlo jednako Dobru, kao što se čini sa zemlje da su Mjesec i Sunce iste veličine. Koliko je Mjesec manji od Sunca, još nemjerljivo više je Gospod Isus Hristos veći od svakoga zla koji kruže oko nas. Ali ipak "Zaklanjač svjetla" je ubijedio ljude da je velik da može donjete mrak na Zemlju, pa makar to bilo i za kratko. Da je on onaj koji svijetli noću.
A to je zato i što robujemo još jednoj laži, da smo mi centar univerzuma, da se sve okreće oko nas. Pa upravo taj Zemljin satelit zamračuje Svjetlost i Toplotu da dopre do nas. Kada shvatimo ove univerzalne principe duhovnosti, razumjećemo stvarni redosljed stvari. Da kao što je sve kroz Riječ tj. Hrista nastalo, tako je i sve zbog Njega a ne zbog nas stvoreno i čitav je kosmos a i naš unutrašnji svijet Hristocentričan, a ne Egocentričan. Ni jedna svjetlost Mjeseca, niti snaga i moć zla, se ne može mjeriti sa Dobrom. Sva slava onog "kamenog satelita" je samo blijeda sijenka milion puta slabija od prave sile i slave Božije.
Kad spoznamo ovu istinu koja je sakrivena u čudesnom kretanju ovih nebeskih tijela, moći ćemo spokojno u miru i strpljenju proći kroz odredjene faze "pomračenja sunca" u našim životima. Moći ćemo da vidimo dalje od ovog problema koji nam je pred nosom i koji želi da zamrači čitav naš život.

PROZOR PREMA NEBU

Ovo je vrijeme velikih ekonomskih i političkih previranja u kojem se ono što je do juče bilo nezamislivo danas se čini nužnim. Ono čega su se ljudi vjekovima stidili danas je znak prestiža.
Neka moralni aksiomi koji su nekad bili nesporni temelji naprednog društva danas se moraju iznova "dokazivati".
Ali nije ovo neki omaž nad savremenom dekadencijom, kojeg su pune javne tribine i mediji svih ovih godina. Nije ovo debatovanje na nivou etičkih dilema, moralisanja ili rezignacije. Mene boli što ljudi oko oko mene padaju. Dave se u svojim problemima. Dojučerašnji stubovi jednog društva, danas nestaju pred cunamjem ekonomske krize. A ti stubovi su neki ljudi, odnosno njihova imena i njihova djela. To je zabrinjavajuće. Pomislim hoće li išta ostati cijelo pred ovim potpom. Ima li smisla graditi u ovo hudo vrijeme? Ima li ikakve koristi od akcija za spašavanje kad je stihija toliko jaka. Deluje tragikomično kad čovjek krpi rupe na brodu koji tone jer uliva sa svake strane.

Sjetih se jedne stare biblijske priče. Priče o potopu i Nojevoj barci. Potop je stiga kao Božija kazna za sveopštu bezbožnost, razvrat i bahatost. Ali da ne bi pravio suviše jake koincidencije sa ovom krizom i nekadašnjim potpom, želim da se u ovoj priči osvrnem na djelo jednog "usamljenog" pravednog čovjeka. Noje je sa svoja tri sina, gradio ogromnu barku nekih sto godina, prije nego je sam potop stigao. Ljudi su mu se rugali. Jer graditi takvo nešto u zemlji gdje ni kiše nisu padale i gdje nije postojao izgled takve neke katastrofe, bilo je ravno bezumlju. Ali Noje je poslušao Boga i gradio je svoj "brod" za sebe i svoju porodicu i nije se osvrtao na ta dobacivanja. Brod koji je gradio imao je vrlo cudnu konstrukciju, o kojoj želim da pišem. Imao je vrata koja se zatvaraju sa spoljne strane i samo jedan veliki prozor koji gleda ka nebu!
Drugim riječima, to je takav brod iz kog nema izlaska kad se prohtje i nema prozora za gledanje "sa strane". I onda kad je došao taj dan D, kad su se otvorili zemaljski i nebeski ustavi da izliju sve svoje vode. Jedna poslušna porodica uspjela je da u uskoči u svoj "čamac za spasavanje". Za njima je sam Bog zatvroio vrata da im se ne desi ništa. Ali nijesu mogli gledati sav onaj užas koji se dešavao oko njih, opšti potop i pomor. Mogli su da gledaju samo kroz "prozor otvoren prema nebu".
Kao u jednoj priči o jahaču koji je vodio svojega konja, kroz usku stazu planinsku. Stavio mu je amove da ne gleda sa strane, dolje u provaliju, jer bi od straha stao ili izgubio ravnotežu i pao.
Nikad ne bi prošli ni opasne dionice puta niti slične teške krizne dane, ako ne bi imali ovaj "prozor prema nebu". Zadržimo fokus na nečem konstruktivnom što nam je Bog stavio u srce da gradimo, kao što je Noje strpljivo pravio svoju barku i ne gledajmo na druge koji padaju, propadaju i ginu. Ne smijemo se obeshrabriti , ne smijemo stati. A to ćemo moći samo ako gledamo prema gore. Noje je gledao vedro nebo godinu dana, a ne nepreglednu veliku vodu koja je sve potopila. To im je dalo snage da sve nevolje "pregrme" dok nije stigla ona golubica sa maslinovom grančicom u kljunu, i nagovjesila da je obala blizu. Da su dani njihove nevolje završeni.

недеља, 17. јун 2012.

JOŠ

Kako je čudna ta riječ JOŠ. Gledam ovu reklamu za perece koje su tako nazvane - JOŠ, i razišljam o toj riječi. Uzgred, mnogo volim jesti uprave te perece, ali uvjek mi se od njih osuši grlo, da nakon par komada više ne mogu gutati normalno i počnem štucati ako ne popijem nešto. Ne znam šta je to u njima što mi smeta. Možda su ubacili neki aditiv koji daje taj efekat da ti se stalno jedu pa, kao u reklami, kažeš: "Hoću JOŠ!". Ali ipak ti poslije kratkog vremena zapadnu u grlo, da zažališ što si ih jeo.

Mnogo je stvari u ovom svijetu upravo kao što su ove perece, koje kao nekakvo prokletstvo kažu: JOŠ, JOŠ. Ljudima nikad dosta užitaka, novaca, moći i slave, pa kad okuse te "perece" samo žele JOŠ. Ta nezasitost je jedna odvratna stvar, koju mrzim i kod sebe i kod drugih. Ona je mislim korjen svakog zla.
Nema sreće u životu gdje je ovog zahtjeva "JOŠ", jer nema dovoljnosti i nema zahvalnosti. Sreća počiva na toj zahvalnosti i zadovoljstvo sa onim što se ima. A u tom nezasitom JOŠ leži prokletstvo čitave ljudske populacije. Nikad zadovoljni, nikad srećni!. I kada se dočepaju nečeg vrijednog samo još više skoče apetiti. Pa im to JOŠ ukrade i one kratke trenutke sreće i užitka. Pa ima kao ona pereca sa početka priče to JOŠ zapadne u grlo, da im se ogadi sve što su pojeli do tada.
Ovladati tim stalnim "potrebama" i nezasitošću je uzvišeni poziv za svakog čovjeka. Jer samo kad to JOŠ uspije pobjediti, čovjek ima dostojanstvo i plemenitost, i može se nazvati čovjekom.

субота, 16. јун 2012.

NIŠTA NIJE NEMOGUĆE

Mnogo sam okružen negativnim govorom i pričama o ograničenjima i nemogućnostima, zbog čega sam gotovo odustao od nekih svojih planova, uvjerenja i očekivanja, jer sam smatrao to nemogućim!
Šta je zaista nemoguće? Da li postoje i u čemu leže naša ograničenja? Jedan svještenik iz druge polovine 19og vijeka, propovjedajući na ovu temu rekao je: "Sa Bogom je sve moguće, osim da čovjek poleti." a onda kao da ga je sam Bog demantovao, njegova dva sina Orvil i Vilbur su poslije manje od 50 godina bili prvi ljudi u istoriji koji su poletjeli. Pogadjate, taj sveštenik se zvao Otac Rajt.
Pitanje ljudskih granica je uvjek zaokupljalo ljudsku maštu od starih mitova o Ikaru, koji se drznuo da predje neke granice, pa su mu sagorjela krila i doživio pad, pa do naših dana i ere naučne fantastike. Ali ipak mnoge od fantazija su se ispunila u istom vjeku. Jedan naučnik iz 1910 godina je npr. tvdio nezamislivu stvar da će svaki čovjek moći nositi sa sobom telefon i radio. I evo to se obistinilo.
Ali ispunilo se i mnogo više nego što su neki i mogli zamisliti. Bil Gejc je na početku svoje karijere početkom 80tih godina izjavio da će najviše što jednom čovjeku bude trebalao kompjutereske memorije je 64 kb koliko je tad imao čuveni Commodore 64. A kako to danas sa harddiskovima od nekoliko terabajta, sve smješno izgleda. Jer sve što možemo svojim umom zamisliti moguće je.

Problem nije u tome što je nešto nemoguće, već u nečem sasvim drugom. Nije Bog čovjeku postavio granice te vrste, naprotiv. rekao je :"Sve je moguće onom koji vjeruje!". On je postavio granice u smislu grijeha, ali ne i čuda koje je dao onima koji ispunjavaju taj jedan i osnovni uslov - vjera. I nije nešto što želiš nemoguće zato što je neko tako odredio, ne, nego je problem što nismo mi spremni da vjerujemo u čudo i da djelujemo spram tog svog uvjerenja.
Ako želiš da letiš, kao Braća Rajt, ne slušaj svog velikog i obrazovanog Oca, pa makar on bio i čovjek Božiji. Nemoj da slušaš svoje strahove, svoj racio već pronadji u svom srcu vjeru za ono što sanjaš i drži se nje. Ne slušaj kao ja što slušah negativne riječi "majstora nemogućnosti", koji znaju sve o tome zašto je nešto nemoguće. Koji su eksperti za "otvorena pitanja", puni negativnih iskustava iz prošlosti, virtuozi izgovora i propalih pokušaja njihove mladosti. Onih koji su davno prestali sanjati, odbacivši svoje vizije kao nemoguću misliju.
Ne slušaj ih, jer sve je moguće onom koji vjeruje. Jer ako je to što imaš pred očima, moglo da postane u tvom umu, u tvom oku i srcu, moći će postati u materijalnom svijetu, samo ako budeš do kraja istrajao, govorio, mislio i djelao spram svojih čvrstih uvjerenja.

петак, 15. јун 2012.

SLABA TAČKA

Sad mi ispriča Ceca jednu vrlo inspirativnu scenu iz serije o Sulejmanu Veličanstvenom, koja je zasnovana na istorijskim činjenicama o tom velikom otomanskom vojskovodji i osvajaču. Sultan je zapovjedio svojim vezirima da pošalju špijune duboko u neprijateljske redove da ispitaju njihove slabe tačke, da saznaju za starješine koji nijesu odani i lojalni svome kralju, da vide ko je potkupljiv ko bi mogao da stane na njihovu stranu. Ako uspije da pronadje i zadobije te "slabe tačke" mogao bi da porazi cijelo carstvo.
I tako je i sa našom dušom, mnogo šta pokušava da nas zadobije i obuzme cijelog. Proučava naše slabe tačke, naše osjeljiva mjesta. Ako to nešto ili neko uspije da nas pogodi u slabu tačku, odnosno da pogodi osjetljive oblasti može biti u mogućnosti da kontroliše i naš život. To je ona čuvena priča o velikom junaku Ahilu koga je pogodio Paris u jedino slabo mjesto, to je njegova peta, odnosno tetiva.
Šta učiniti, kako se odbraniti? Treba ukloniti svoje slabe tačke. A one nijesu, kao što mnogi vjeruju, samo neke naše zavisnosti, poroci i sl. Naprotiv, ja vjerujem da su, slabe one tačke i oblasti našeg života gdke mislimo da smo najači. Priznati neku svoju slabost, postati je svjestan i svjestan opasnosti koja iz nje može da proizadje, su zapravo naša najjača utvrdjenja u duhovnoj borbi. Ne dave se neplivači već plivači. Opasnost veba od ljudi i sredstava kojima smo ukazali najveće povjerenje. Slabost je sakrivena u našim "vrlinama", izuzetnim talenatima, bogastvu i svemu što nam daje neku lažnu sigurnost. Kad se hvalimo nečim od ovoga u tome se krije potencijalni gubitak. Jer izmiče sa samo ono na što smo se oslonili.
Zato bi mudrije bilo ispovjedati svoje slabosti i ne oslanjati se na ljudsku i materijalnu pomoć, pa će naš život tj naše malo carstvo biti naslonjen na Veliki Oslonac, koji se pomjeriti ne može. Tada se Nebesko Carstvo useljava u "naša slaba područja" i pokazuje svoju silu. I ono se ne da podrivati, oboriti, a ne može mu se ni odoljeti,

среда, 13. јун 2012.

SKAKAVCI I DIVOVI

Iznova sam se osvjedočio da mnogo naših "problema" ne bi ni bilo da imamo neku ispravniju perspektivu. Dok se prepirem sa nekim mojim neistomišljenicima oko nekog našeg zajedničkog "problema", na višim nivoima odlučivanja taj "problem" i ne postoji. Samo čuješ da se tamo neko "gore" dogovorio da se to nešto što je predmet našeg "izmješta" na neko drugo mjesto. I odjednom tajac. Sve oko čega si se nešto sporio, upinjao i parničio se povjerilo nekom drugom ili jednostavno nestalo. Tvog "suparnika" nema, kao što nema ni predmeta spora, a onda i sva bitka postane besmislena i tragikomična. I onda razumjem da zapravo nikad taj "problem" nije ni bio moj, a znaj, žuč ili krv nikad nije ni zahtjevana, niti,npnužna niti smislena. Zapravo je pravi problem bio samo u mojoj ili tvojoj perspektivu, odnosno pogledu na tu stvarnost.

Pominjao sam već tu priču o narodu koji je došao na granice svoje obećane zemlje, i poslao izvidjače tačnije špijune da istraže teritoriju i da jave o položaju i snagama svojih neprijetelja koji su živjeli na toj teritoriji. Kad su se vratili tih 12 špijuna, samo dva prava Božija čovjeka su rekli da iako je jak nepijatelj da nije nesavladiv, a svi ostali su potpuno obeshrabrili narod sa izvještajem o brojnosti i snazi tamošnjih naroda i ogromnim utvrdjenjima čiji su zidovi navodno "dizali do neba". Posebno mi je ostala jaka jedna njihova izjava: "Tamo da žive neki visoki narodi kao "divovi" u čijim smo očima mi kao skakavci!". I čitav narod sa svim vodjama je pretrnuo od straha, izgubili su vjeru i samopouzdanje i odustali su od borbe i ulaska u obećanu zemlju.
Ali ovaj put ne želim da pišem o nevjeri, o strahovima i samosvjesti i kompleku nižih vrijednosti, želim samo da naglasim ovaj način posmatranja problema. Mislim da su upravo u tom njihovom stavu da su oni mali skakavci naspram divova, odnosno problema koji je visok do neba.
Siguran sam da ta perspektiva skakavaca koji mile po zemlji i na sve gledaju "prema gore", uzrok mnogih nevolja u našim životima. Jer neke obične i normalne prepreke, odnosno ljudi koji ih personifikuju, čine se kao ogromna nesavladiva utvdjenja koja nam stoje na putu "uspjeha".
Samo kad bi za tren mogli stati i izdići se na viši nivo mogli bi vidjeti da taj "problem" pred koji stojimo zapravo i nije problem, posebno ne nerješiv.
Sjećam se kad sam u Kabinetu Potpredsjednika stajao nad idejom, tačnije ogromnim projektom. Tačno sam znao šta treba uraditi. To sam pretočio u oko 30 strana teksta, koji je predstavljao čitavu strategiju sa preko 20 konkretnik projekata. I onda sam očajavao jer u Kabinetu je bilo sam nas dvoje troje, a budžet je bio mali. Kako? Sa kim? Pitanja su se množila u meni. Stalno sam se žalio i sebi i onima koji su iznad mene i koji su bili ispod mene. I onda dok sam u toj svojoj frustraciji išao od zgrade stare vlade od nove zgrade vlade preko Blažovog mosta u Podgorici, onako sa silnim papirima u rukama i velikim oblakom u glavi da prezentiram tu ideju drugom potpredsjedniku, promjenila mi se perspektiva. I kao da sam progledao. Samo mi je najednom postalo jasno: "Pa sva su mi ministarstva podložena, svi njihovi ljudski i materijalni resursi. Sav njihov budžet mi je na raspolaganju. Ništa me ne ograničava ako postoji volja da se udje u taj projekat!". I tako je uskoro i bilo, dobio sam "zeleno svjetlo", dat mi je tim od skoro 15 ljudi da napravimo Strategiju. Sve se najednom otvorilo. Ako mi je trebao nekad prevodilac, nazavo bi neku od uprava da mi posalju svog čovjeka. Ako bi mi trebao prevoz, nazvao bi nekog ministra da mi posalju auto i poslali bi. Ako bi trebao novac za neki seminar ili da se plati put, takodje bi se to omogućilo. I ništa mi nije nedostajalo. Ali je bilo potrebno da se izdignem iznad svojih ograničenja i da projekat izdignem iznad sebe. I onda iz perspektive "diva" odjednom više ništa nije bilo problem. Ali ja sam morao da prestanem da o sebi mislim kao da sam skakavac koji stoji pred velikim preprekama. Kad sam promjenio perspektivu, i kad sam odozgo pogledao na te "probleme" postali su smješni, oni su postali kao skakavci. Nije više bilo suparnika, nije više bilo razloga za prepirke i za nadgornjavanje šta je u čijoj nadležnosti. Odjednom nije više bilo problema, a ako bi se i pojavio sa položaja autoriteta koji me je ovlastio imao sam pravo da uklonim prepreke. Jer to nije bio samo moj rat, već sam bio sam poslanik koji sprovodi tudju "višu volju". A ta volja je bila neumojiva i neodoljiva. Postao sam od skakavca "div".

недеља, 10. јун 2012.

JAZ

Sad smo se upravo vratili sa izleta na Kučkim Koritima, velikoj visoravni od preko 1300 mnv, koje se nalaze na samo 35 kilometara od Podgorice. Tu je kako sam čuo bio komun gdje su Kuči izgonili stoku u ljeto. Tu se nalazi i nekadašnja vojna karaula, jer je to i granica sa Albanijom. Sa druge strane vidi se impresivni vijenac albanskih Prokletija. I sada još na njima ima snijega, iako je skoro polovina juna. Prava vazdušna banja. Vraćali smo se drugim putem, preko Zatrijebča. Tu se pruža nevjerovatan pogleda na Kanjon Cijevne. Kada smo prvi put prije 5 godina slučajno tuda prošli, doživio sam nešto izuzetno. Izašao sam iz kola da vidim kanjon, došao do ivice litice, ispod mene se otvorila zemlja a iznad mene nebo. Od tog prizora, ogromnog kanjona, dubine od nekih pola kilometra, krenule su mi suze na oči od ushićenja. Tako je pozicionirana ta litica da imate osjećaj da lebdite iznad provalije kanjona Cijevne. Fascinantno!

I upravo na tom mjestu na vrhu litice i tog vidikovca mještani su podigli ogromni mermerni krst visine skoro 9 metara. Mislim da se može vidjeti do Skadarskog jezera. A ispod tog krsta na samoj ivici izvire voda, oko koje je sagradjeno gumno. Na tom izvoru se napajaju stada ovaca i koza.
Ipak danas, dok su Ceca i djeca razgovarali sa mještanima, došao sam do ivice i udahnuo duboko gledajući taj ogromni procjep kojim teče jedva vidljiva ali ipak snažna planinka rijeka Cijevna, koja svoju snagu dobija od snjegova koji se u proljeće tope na vrhovima Prokletija. U daljini se vidjelo Skadarsko jezero i Rumija. Pogleda puca od Albanije do Lovćena.
I onda kao da mi je Bog progovorio gledajući ovaj ogromni jaz ispod mene i ispom ovog impresivnog Krsta. Postade mi jasno da ima toliko "jazova" u ovoj našoj lijepoj Crnoj Gori.
Jaz izmedju generacija je postao tako velik da ga najbolje oslikava ovaj veliki Kanjon. Toliko se sve promjenilo za zadnjih 30 godina u političkom, ideološkom, tehnološkom i svakom drugom smislu, da se sinovi i očevi skoro ne razumiju. Nikad kao sad nije nastalo toliko promjena za samo jednu generaciju, da su razlike postale nepremostive i nesagledive.
Veliki je jaz izmedju muškaraca i žena, izmedju sjvera i juga, izmedju crnogoraca i srba po pitanju jezika i crkve. I dalje su aktuelne ideološke podjele na bjelaše i zelene, na partizane i četnike, na komuniste i demokrate, vlast i opozicije itd. Zaista neshvatljivo u tako maloj zemlji toliko antagonizma.
Posebno je postao problem u Crnoj Gori ogroman jaz izmedju siromašnih i bogatih. To materijalno raslojavanje je možda i najteže u ovom vremenu krize.
I razmišljajući o svemu ovome, što baca čovjeka u očaj, pomislih u sebi: "Ima li spasa, postoji li ikakvo rješenje!?". I onda se okrenuh od Kanjona, na drugu stranu i ugledah iznad sebe u onaj veliki Zatrijebački Krts. Krst koji je neobično bijel i odudara u odnosu na čitavu okolinu. I razumjeh, da jedino pod Krstom smo svi jednaki i da jedino ako je On iznad nas obale se mogu spojiti i razlike prevazići. Jer Bog je toliko iznad svega, njegovi putevi su daleko iznad naših puteva, podjela i predrasuda. I to ne malo već toliko mnogo da ne možemo pojmiti, On je nepojmljivo pravedan i neutralan. On nije ni na čijoj strani, i ne može se njime manimulisati. On nije na "našoj" strani u tim podjelama, ne. On nas poziva da predjemo na Njegovu stranu, i da ostavio svoje busije i bunkere sa kojih ispaljujemo razorne bombe na neistomišljenike. On nije na strani ni jedne partije, ni jedne ideologije, ni jedne nacije niti denominacije, Zato biti Njegov, biti hrišćanin danas je možda i najuzvišeniji poziv. Da mi budemo most pomirenja a ne podjela. Da prevazidjemo čak i svoja uskorguda crkvena pravila, ne bi li dosegli onog drugog na drugoj strani u ljubavi. Nemojmo da biramo obale, birajmo Rijeku Života koja prolazi po sredini i nastavlja dalje. Koja Izvire ispod Krsta na kome je Hrist stradao za sve naše grijehe, prevazidjimo jaz izmedju nas,bili muško ili žensko, bili bogati ili siromašjni, bili moćni ili bespomoćni, bili Crnogorci ili Srbi, bili komunisti ili kapitalisti, bili sinovi ili očevi. Približimo se jedan drugome, da bi nas ovaj blistavi Krst ujedinio u Istini i Ljubavi, a ne da bi se potrli i uništili u svojim razlikama. To je ono što predstavlja i poručuje ovaj zatrijebački Krst i vidik ispod njega. Onaj koji mi je ispunio dušu i utrobu, da su mi suze krenule od ushićenja!

субота, 09. јун 2012.

FATAMORGANA

Postajem svjestan jedne gorke istine, da dugočekano rješenje jednog mog problema je zapravo jedna obična fatamorgana. Fatamorgana je optička varka koja se posebno javlja u pustinjama, na visokim temperaturama kada žedni nevoljnik u daljini ugleda glatku površinu vode. Fatamorgana se stvara zbog prelamanja svjetlosti na vrelom vazduhu iznad užarene površine pustinje, tako da se vidi ka neko jezerce ili barica u kojem se ogleda nebo. Ali još jedan efekat čini fatamorganu opasnom po nevoljnika koji krene ka toj iluziji vode da se napoji. To je efekat odmicanja. Naime, što se više primičeš toj "vodi" ona se sve više odaljuje. Tako da je fatalna za one koji ostave svoj pravac kretanja i odredište ne bi li dohvatili i dosegli taj "blagoslov". A njega zapravo nema.
U Knjizi Ponovljenih zakona zapisana je tajna Blagoslova i Prokletstva. Mojsije je u pustinji iscrpljenom narodu koji je skoro 40 godina "jurio" za obećanom zemljom, otkrio istinu koju sam danas osvjestio. Ustao je i ponovio čitavu Knjigu Zakona koju mu je Bog objavio i rekao: "Ako poslušate riječi ove knjige, i ako ih primjenjujete u svom životu, svi blagoslovi koji su zapisina u knjizi DOćI ĆE NA VAS I STIĆI ĆE VAS!
I u tome leži istina da Božiji blagoslovi su takvi da se ne jure kao fatamorgana. Naprotiv, oni tebe jure. Kad krenemo ka Bogu, a ne prema brzim rješenjima, novcu i uspjehu, blagoslovi počinju da jure za nama. A Mojsije kaže još STIĆIĆE nas. Nema tog pravednika koji može brže trčati od blagoslova da ga ovaj ne može stići.
Velika je razlika izmedju fatamorgane i blagoslova iako umije da zavara. Zato se i ove "trkalice" u našem životu i zovu optičkim varkama. Jer se čini da se u njima ogleda Nebo. Vrlo lako pomislimo: "Ah, evo ga rješenje, to je spas za našu žednu i napaćenu dušu." Čak se čini i da Bog se ogleda u tome, pa sve djeluje fantastično. Ali nekako je nedostižno. Teško onom koji ostavi svoj put da bi krenuo za ovim lažnim blagoslovima, zadovoljenju nagona i potreba. Taj će sigurno zalutati i glavu izgubiti.
Ali neće se izgubiti čovjek koji se drži svoga puta i drži odgovrono zadatka koji mu je povjeren. Žeđ će utoliti taj koji traži onog koji je Izvor pa će ga sve ostale vode sustići. Jer samo onaj koji bude krenuo za Istinom da traži Boga i sluša Njegove zapovjesti, neće morati da juri za blagoslovom. Ne, njega će početi da stižu svi oni blagoslovi koji su zapisani u Svetom Pismu. Biće plodni a ne besplodni. Biće glava a ne rep. Biće prvi a ne posljednji. Biće blogoslovljen svaki njihov izlazak i ulazak i uspjeće na svim svojim putevima.
Zato ne mislim više da se osvrćem za nekim optičkim varkama, koje govore: "Ovdje sam dodji!", a samo se odmiču kao u nekim noćnim morama u kojima nikako da dodjemo do izlaza. Danas želim da promjenim fokus i da se skoncentrišem na svoj put, a ostalo će doći.

PLOD I DAR

Prije neki dan nam je dolazila stara komšinica i donjele na poklon nešto Ceci. Ona uvjek donese cvijeće ili nešto drugo iz svoje bašte i voćnjaka. Uhvatiše se u priči naših biljaka u bašti, tačnije jednog lješnika koji je ove godine zaista buknuo. Od povećeg žbuna, postao je bujno drvo oblika ogromne žive ograde. Ali slabo je iznio plodova. I onda je ona, u čijoj bašti lješnik radja fenomenalno, objasnila Ceci onim jednostavnim ali najtačnijim narodskim jezikom: "Moraš da obrezuješ drvo i sječeš pojedine grane, jer one crpe život i uzimaju te sokove koje idu u plod. Zato ga nema. Zbog ovih bujnih grana."
Ako smo iskreni prema sebi shvatićemo da sve ono što jesmo i imamo je dar koji smo primili ili što je još češće plod našeg življenja. Tako i primjera radi lješnike koje smo prošle godine jeli bili su ili dar od pomenute komšinice ili plod sa naše drveta.
Dar može biti nasljedstvo ili nešto slično koje smo besplatno ili čak nezasluženo primili od roditelja, prijatelja, supružnika. Ali dar može biti i Božiji a ne samo od ljudi. Od Boga nam je talenat, snaga ili neka vještina iafiniteti. I to je uglavnom nešto što nismo morali platiti, zaraditi, zaslužiti i vratiti.
A sa druge strane, plod je nešto daleko složenije, jer ono je često posljedica velikog zalaganja, odricanja, posvećenosti i načina življenja. Ali plod može biti i negativan u vidu nekog poroka, mržnje, sebičnosti, nemira i posledica je naše destrukcije, zlog činjenja ili nečinjenja i zanemarivanja. Ono što sejemo u naš život u vidu neke riječi, postupaka i razmišljanja donose svoj plod. Ako smo dobro činili, dobru se možemo i nadati. Ako smo zlo činili ne možemo se baš mnogo čemu nadati. I u tome je bitna razlika.
Al ovo ne pišem da bi razumjeli odakle dolazi propast i siromaštvo, već kako se nešto stiče, neko imanje ili druge vrijednosti koje smo baštinili. Svo imanje je uvjek i jedno dar ljubavi i života ili plod naših misli, riječi i djela. I nije sve u život sve prema zaslugama kako neki misle, nešto je i "dar milosti". Čak mislim da najvrednijeu životu (zdravlje, djeca, talenti, ljepotu i dr.) dobijamo badava i bez ikakvih zasluga. Neko više stekne prosto svojim rodjenjem nego neko trudom i naporima u cijelom svom životu. Ali u oba slučaju blago onom čovjeku koji razumije da i jedno i drugo dolazi o Boga, pa sve sa zahvalnošću prihvata i prima.

Prošle godine sam pročitao priču o jednom domaćinu iz Kuča, koji je punih 50 godina "pripitimljavao" svoju zemlju. Od svoje mladosti do starosti posvetio je svome poljoprivrednom gazdinstvu. Nekad je to sve bio ljuti krš i drača, a danas poslije toliko odricanja, sklanjanja kamenja i donošenja fine rastresite zemlje iz drugih krajeva, je jedna predivna livada i bašta na kojoj nema ni kamenčića. Iako je ovaj starac sa svojim rukama krčio za sebe životni prostor, on nije nezahvalno odbacio "dar" koji je dobio sa Neba. Pa makar izgledao kao besplodni ljuti kamen. On je u tome vidio šansu da načini plodnu baštu. Izborio je svim svojim životom i svojom poluvjekovnom borbom sa ljutim kamenom komad zemlje koji je prehranio njegovu porodicu i čitavo stado. Upravo u tome leži tajna metanoje i uspojšnog života. Tajna tog uspjega je kada čovjek umje da spoji dar prirode i plodove svoga truda. Kad ne odbaci prvo a istrajava u drugom.
Stoga ovaj blog i knjiga koja je nastala iz njega, ima smisla samo onda kad i ako je uspjela da spoji dar naše tradicije i duhovnog nasledja pretočenog u Sveto Pismo sa jedne strane i plod spoznaje, razumjevanja i duhovnih uvida u svakodnevnom životu, sa druge strane. Samo tada to postaje duhovna krčevina sposobna da prehrani nas, obezbijedi našu porodicu i unaprijedi i umnoži naše imanje. Zato sa zahvalnošću prihvatimo sve Božije talente i bogato nasledje koje nam je po milosti dato ali i odgovorno i marljivo obezujujmo naje živote od svih besplodnih i jalovih radnji i odnosa kako bi rodili rod vrijedan življenja. Od toga roda i onih darova moći će se živjeti dostojanstven život pun radosti.

среда, 06. јун 2012.

BUDJAV HLJEB I USKISLO VINO

"Evo sad je najpogodnije vrijeme, evo sad je dan spasenja!"

Tomo Bošković, Bjelopoljac, bio je solidan službenik Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje u Podgorici. U njegovom životu sve je imalo pravilan redosljed. Poslije gimanazije, odslužio je vojsku. Zatim je završio ekonomiju u roku i vrlo brzo se zaposlio i dobio dobru službu. Oženio se u 33 godini, pobožnom ali veoma plahom ženom, Marijom, koja je odmah na medenom mjesecu ostala trudna. Živjeli su u skromnom iznajmljenom stanu u centru Podgorice.

JUČE je Tomo za male pare kupio dobro očuvan auto. Mercedes “okaš”, crni, sa kožnim sjedištima. Ostvario se san njegovih momačkih i studenskih dana. I sve je teklo svojim tokom, normalno i kako treba, dok sinoć njegova žena nije primljena u Urgentni centar sa jakim bolovima. Vodenjak je pukao na početku 8 mjeseca, u kritičnoj fazi trudnoće. Marija je nosila dječaka. Doktor akušer Dragoljub Sjekloća, markantni gospodin, trudnoću je pratio od početka. Kasno u noć pregledao je Mariju i stavio ih pred tešku odluku. Dilema je bila - da li da odmah radi carski rez, ili da prati situaciju i da sa porođajem sačeka još par dana. -Predlažem da sačekamo – autoritativnim glasom kazao je Sjekloća. Kako nevolje nikad ne idu same, još jedna je vijest napravila konfuziju među mladim ljudima. Tomo je zvao šeficu sa posla, da je obavjesti o onom što mu se dešava i da je zamoli da mu odobri korišćenje polovine godišnjeg odmora. Šefica reče je da je iznenada zakazana telefonska sjednica Upravnog odbora Fonda i da će po hitnom postupku biti podijeljeni stanovi. Među nima bio je i onaj na koji su Marija i Tomo računali. On je bio drugi na rang listi. Sa djetetom dobio bi još 10 bodova i stigao na vrh rang liste. Bio je u bunili. U istom danu mogao bi se obradovati i djetetu i stanu i novim kolima. Medjutim, neka se zebnja uspinjala njegovim žilama. Odluku su trebali zajednički donijeti. "Odluči sama. Ipak si ti u pitanju." - rekao je Tomo. "Meni je zdravlje djeteta najvažnije!" - skoro uz viku je govorila Marija. "Šta vičeš, ženo! Ma, neka bude kako hoćeš, što bi bilo meni važnije nego tebi." - pumpao se Tomo. "Znam, tebi su u glavi rang liste i kontaš kako da dobijemo stan na račun djeteta! Šta hoćeš? Da krenemo na taj poradjaj, zbog raspodjele, o kojoj ništa i ne znaš. Sebičan si!" "Nije tačno! Dva se stana dijele, dobićemo stan bez obzira na tvoj porodjaj, siguran sam! Samo o zlu misliš. Misli pozitivnije. Kaži sebi da nas je tvoj Bog pogledao i da će tačno na dan porodjaja i stan da nam dodjele. Auto već imamo. Razmisli!" "U pravu si, ne želim da se uznemiravam sa tim stvarima. Molim te, sjutra ujutru otidji kod popa Nikifora u Dajbabe. Objasni mu da sam držala ovaj uskršnji post i da mi je želja sjutra da se pričestim na Uskrs. Traži da se pomoli za mene i za ovaj porodjaj. Hoćeš li, molim te? Biću tada spremna". "Uf, znaš da ne volim da idem u te manastire. Ne znam šta treba da se radi i kad. Nisam bio nikad. Ne volim to, brate!" – izusti Tomo. Uz mrmljanje i poljubac ženin, teška srca prihvati zadatak.

DANAS na Uskrs sve blista od čistoga sunca. U Tomovoj glavi sve mutno. Misli su mu četvrtaste i ćoškaste. U mozak ga bodu. Noge su mu umorne i teške, kao da je gazio po dubokom snijegu. Vraća se iz Manastira. U novim je kolima. Odlaže da nazove Mariju, ostavio bi to za razgovor u četiri oka. Mobilni zvoni. Marija zove. Obradovao se njenom glasu. “Vraćam se u Podgoricu. Čitav dan sam čekao da dodjem do Nikifora. Tamo je pravi haos. Nevjerovatna gužva. Dok se završila liturgija, pa neko čitanje iz nekih poslanica Korinćanima. Pa dok su se ispovjedali i pričešćivali…" – objašnjava Tomo. "Reci hoće li moći da dodje da me pričesti ili ne, šta mi okolišaš!" - nervozno će Marija. "Nema šanse. To hoću da ti kažem. Danas mu je takva gužva jer je praznik. A takve stvari se zakazuju…” “Pa što mu nisi objasnio …” “Ženo, objasnio sam mu sve, molio sam ga. Ništa, ne može! Čak sam tražio da mi da taj hljeb i vino da ti ja ponesem! Isprašio me nekom pričom, kako je to nemoguće u pravoslavlju, da bi to bilo “skrnavljenje sakramenta”. Može samo iz sveštenikove ruku da se primi pričest… Više nisam mogao da se s njim ubjedjujem. Ali pozdravio te je i obećao je da će sjutra čim mu obaveze dozvole pokušati da dodje." Marija ćuti. I tiho kaže: "Tako mi je žao, toliko sam čekala pričest pa da se onda porodim. Eto ti sad! Šta da radim?" "Marija , molim te, poslušaj me, reci Sjekloći da te danas porodi. Još mi odzvanja rečenica što je ovaj tvoj pop čitao: Nešto ovako "Evo sad je najpogodnije vrijeme, evo sad je dan spasenja!" "Tomo, čovječe, ne forsiraj me, kako to mrzim kod tebe, kako si naporan. Rekla sam ti, sjutra ću poslije vizite da se sa doktorom dogovorim a do tada će Otac Nikifor doći. Pa ću onda natenane, sa andjelima". "E izvini… evo me zaustavlja policija, moram da prekinem, kazniće me zbog telefoniranja." Tomislav Bošković je nakon kratke provjere podataka, bio priveden u Policiju. Auto koje je juče kupio bilo je "vruće". Ne samo da je ukradeno, već je iz njega prije desetak dana izvršen zločin. Držan je cijelu noć u pritvorskoj jedinici. Inspektori su se smjenjivali. Dokazao je svoju nevinost. Ali…

DAN POSLIJE predvečerje, na improvizovanom bolničkom groblju, uz nabujalu Moraču koja je hučala u prijetećem proljećnom vodostaju stoji Tomo Bošković. Jak vjetar mrsi njegovu riđu kosu. Umorno sunce je na zapadnoj strani poviše Dajbabske gore. U krajičku njegovog oka trne potonji zrak. U podnožju njegovih nogu je mali bijeli sanduk. Na njemu nema ni imena. Šapuće Tomo. Oprašta se od nerođenog sina. "Nisam mogao da ti dotrčim i pomognem. Zatvoren sam bio čitavu noć. Oduzeli su mi sve i nisam mogao da odgovorim na pozive i vapaje tvoje majke koja me je cijelu noć nastojala dozvati, obilno krvareći. Doktora Sjekloće nigdje nije bilo. Kažu da je zaginuo na uskršnjem slavlju ili da je sa mladom medicinskom sestrom bio zaključan u svom kabinetu. Tek se pred jutro pojavio u operacionoj sali. Tada je bilo kasno za tebe. Znaš Sine, onaj stan nismo dobili. Jedan je pripao prvorangiranom na listi. Drugi stan dali su direktoru koji je razriješen dužnosti Da, i to da ti kažem. Otac Nikifor je uzalud danas oko podne donio pričest u bolničku sobu. Tebe tamo nije više bilo. Sine moj. Bezimeni. Evo te sam pratim, bez ikakve povorke ljudi. Spustiti u rupu bez oznake mjesta. Bez sveštenika i opijela. Zašto bi i bilo opijela, kad si bez krivice? Ne danas, juče je bio Tvoj dan, dan tvojega rodjenja. Al nijesmo te dočekali i poznali dan tvojega dolaska. Evo sam ti htio samo za rastanak donijeti to malo besvasnog hljeba i kalež vina koji smo ti juče nepravedno uskratili, na dan Gospodnji. Ali kako vidiš, ubudjao se danas ovaj hljeb i uskislo je ono ječerašnje vino! Ne, to ti neću ostaviti na grobu, ti si zaslužio mnogo bolje, andjele moj! Danas kad zadje sunce, siguran sam, ti ćeš imati novo ime, pićeš od novoga roda vinove loze i ješćeš od pravog hljeba. Zato, Sine moj, dovidjenja! Idem sada da tješim tvoju sirotu majku, koja ti je željela samo dobro. Da te svojim tijelom zaštiti. Ali… – šapuće Tomo Bošković. Toliko bi toga htio učiniti. A ne čini ništa. Minulo je vrijeme činjenja. Onda okrene glavu da sakrije suze i ne gleda dok bolničar tiho ispusti sanduk u vlažnu i studenu jamu.

уторак, 05. јун 2012.

UHVATI ZELENI TALAS

Kroz život sam mnogo češće koristio gas nego kočnicu. Češće osjećao da kasnim i da žurim nego neku laganicu i da imam vremena. Ali to je uvjek bio kao neki imperativ u meni, da moram krenuti da ne bih zakasni. Ne znam kako da objasnim taj poriv da se mora sad i sve učiniti šta se može ali znam kakav je to osjećaj. Sa tim se borim, jer život ne ide istom brzinom. Mojom brzinom. NE život ide svojom brzinom, a je se moram prilagoditi. Tako sam i danas sebi, po hiljaditi put rekao, onako na glas: "Ne brže od života!". Kao onaj znak koji su postavili prijatelji iz organizacije "Sky Forever" pokojnog Neba, repera, koji je sa prijateljicama poginuo na putu od Podgorice prema Cetinju, upravo zbog prebrze vožnje. Mnoge je brzina stajala života, odnosno uspjeha i zdravlja.

Ko odredjuje taj ritam života? Ko odredjuje kad treba krenuti i zgrabiti priliku, a kad treba stati i sačekati svojih pet minuta. Ja vjerujem da je to Bog. Zato je tačnije reći: "Ne brže od Boga!".
Najplastičnija slika ovog hvatanja ritma života za mene je ulica Cvijićeva i Dimitrija Tucovića u Beogradu, kojima često idemo svome stanu koji je na kraju te ulice. Na tih 5 kilometara pravine sa mnoštvom raskrsnica i semafora mogao sam jasno sagledati kako izgleda uhvatiti "Zeleni talas". Kad se krene iz 29tog novembra na početnim semaforima se obično zastane. Mora se pričekati zeleno svijetlo. Onda kreneš dalje pa ako ideš prebrzo ili presporo opet naidješ na "crveno". I opet čekanje, cupkanje na mjestu. Dok se opet ne ukaže zeleno. I kako ulica odmiče, ako držiš neku osrednju brzinu od oko 60 na sat, već poslije nekoliko raskrsnica ugledaš pred sobom "zeleni talas". Ti držiš pravu brzinu, a jedan po jedan semafor ispred tebe pali svoje zeleno svjetlo. Kako moćno izgleda. Kao da ti čitava ulica govori: "E sad je dobro. Uhvatio si pravi ritam. Uživaj!". I zaista kada mi se desi da nema mnogo auta na putu koje moram da čekam ili da prestižem, vožnja kroz Dimitrija Tucovića za je pravo zadovoljstvo.

Treba se učiti mudrosti na tim raskrsnicama koje nam donosi život. Ne prolaziti kroz crveno! Ne iskušavati "sreću" već prije se treba učiti strpljenju. Sve dok ne naštelujemo svoju dušu na ritam života. Onaj tempo koji nam Bog daje. Samo treba u tom strpljenju uhvatiti pravu brzinu. Ni presporo ni prebrzo jer u oba slučaja nam sleduje STOP, sleduje nam izbacivanje iz ritma uz veliki rizik da izazovemo udes sa mogućim fatalnim posljedicama. Kao što je nastradao pomenuti muzičar Nebo, koji je bio i moj komšija kojeg pamtim još od djetinjstva.
Ali ako otvorimo svoje duhovne oči i čekamo na pravi trenutak da krenemo, onako bez jurcanja, staloženo možemo uhvatiti taj fenomenalni "zeleni talas". Tak nevidljivi software koji pali zelena svjetla pred nama, to je sam Bog koji je svemu odredio mjeru. čitav nam život postaje uživanscija jer smo ušli ritam. Naša je srce uhvatilo kao ona zvučna viljuška rezonancu Božijeg srca. Pa naŠe kuca njegovim pulsom. "
Zato te danas molim Gospode kao onaj psalmista: "Nauči nas tako brojati naše dane, da bismo stekli mudro srce! Da uhvatimo naš Zeleni talas i dodjemo u radosti do kraja ove ulice. Svome stanu!"

недеља, 03. јун 2012.

OSTATI NA NOGAMA

Zadnjih mjeseci sam u vrlo turbulentnom periodu mog poslovnog života. Borba je velika ali i kontinuirana. Osjećam se kao u nekom ringu profesionalnog boks meča. Boksuje se u 12 rundi. I kao da mogu nabrojati svaku rundu. U nekoj sam bio dobro bijen a u nekoj sam i ja dobro tukao. I taman kad mislim da je gotovo da sam iscrpljen i da ne mogu više sudija gongom označi kraj runde. I onda odem u svoj ugao i dobijem osvježenje i onaj savjet Trenera. Po sistemu: pazi se ovaj udara vrlo nisko ili ne spuštaj gard i td. I onda taman kad onaj Ljekar sanira rane od napukle arkade, sudija opet gongom označava početak sljedeće runde. Bitka još traje, moj protivnik čini se još sa većom žestinom napada. Udarci su sve jači i jači, a snaga je sve manje. U očaju pitam Boga: "Kada će kraj? Hoću li opstati i ostati na nogama da dočekam pobjedu?
Sjetih se priče koju sam čuo o ispovjesti Ivandera Holifilda o onom čuvenom meču kada je pobjedio Majka Tajsona i postao šampion svijeta u teškoj kategoriji. Taj meč ću pamtiti cio život. Te 1996te godine vremešni Holifild stao je na put Tajsonu na vrhuncu njegove snage i prekinuo njegovu "vladavinu". Tajson je bio nepobjediv. Redjao je pobjedu za pobjedom i to sve nokautom.
Znaju svi da je Holifild veliki hrišćanin i da se molio Bogu za taj meč. Razmišljao je o svim mogućim taktikama njegovog protivnika ali jednog se pribojavao, a to je poznati Tajsonov udarac kojim je sve svoje protivnike bacao na pod. Kad bi se protivnik otvorio i kad bi se stvorila prilika za taj Tajsonov silni kroše, nema toga koji je mogao da ostane na nogama.
I onda je došao taj veliki dan, meč za titulu šampiona svijeta. Tajson je krenuo silovito. Negdje na polovini meča desilo i ono čega se Holifild pribojavao. Došao je i taj momenat kad je iscrpljen o siline udaraca, Holifild spustio gard, i uslijedio je Tajsonov najjači udarac. Holifild je kasnije govorio: "Kad sam primio taj udarac i kad sam vidio da sam mu odolio i ostao na nogama, znao sam da mogu pobjediti!"
I to me danas hrabri, jer mislim da sam protekle nedjelje primio taj najjači udarac u ovom meču. Kad kaže "najjači", mislim najpodmukliji, koga sam se pribojavao. Bio je kvaran jer je s ledja i to od onih koji su trebali da me brane a nisu. Oni su me udarili, a evo ostao sam na nogama. Nisam pao. Odolio sam. Zato vjerujem danas da je pobjeda moguća i da je izvjesna! Kao i što je Tajson pao u 11toj rundi!

субота, 02. јун 2012.

RADOST SPOZNAJE

Upravo smo bili na izletu onako kao porodica. Divan i opuštajući osjećaj. Ceca je napravila čitavu tepsiju lazanja koje smo ponjeli sa sobom. Otišli smo na Ubalac, to je jedno zabačeno mjestašce iza Ubala u Kučima. Tu na 5 kilometara dalje na putu ka sjeveru, je jedna uvala sa desetak kuća. U toj zavjetrini nalazi se jedan mali planinski izvor, kraj kojeg smo u hladu nekog velikog graba ručali te lazanje sa fenomenalnom mješanom salatom od ranog sezonskog povrća i popili malo crnog vina. Nakon ručka sam ležao u krilu svoje ćerkice, koja je tako mekana da nikakav Dormeo jastuk nije joj primaći. Osjetio sam kako se maklo svo crnilo i napetost subotnjeg jutra sa kojim sam se probudio, jer mi su burni dogadjaji prethodne nedjelje i sve ono što me čeka sljedeće nedjelje kao bumeranzi udarali u moju dušu. Dok smo se vraćali kolima pored nabujalog planinskog proljećnog rastinja vidio sam neko bilje koje sam skupljao kao osnovac u herbarijum. Pričao sam to djeci kako sam ja radio i kako bi valjalo da i oni naprave sličan herbarijum. Da presuju razno bilje i da sačine pregled od nekoliko stotina raznih biljaka čiji opis i ime mogu naći u enciklopedijama ili na internetu. Ali pričam to zbog jednog sjećanja tačnije osjećaja koji se pojavilo u mojoj duši.
To je miris spoznaje, tačnije radost otkrivenja. To je možda i najčudesniji osjećaj koji može da obuzme našu dušu. Njega sam se sjetio i opet osjetio. Kako je to nekad jako prodiralo u moju malenu dušu, kada sam otkrivao latinske nazive biljaka koje sam sakupljao ili kada sam izvodio prve eksperimente u jednom mini labaratoriji koju smo napravili ja i dva moja druga iz osnovne škole. Bili smo napravili onu spravu za elektrolizu i izdvajali vodonik i kiseonik iz vode. Jednom nam je čak pošlo za rukom da napravimo barut. Sjećam se kad smo od džeparca kupovali epruvete i neke druge labaratorijske komponente i onda uspjeli da napravimo hlorovodoničnu i sumpornu kisjelinu. Ili kada smo uspjeli na napravimo sami radio prijemnik koji je radio bez baterija jer je sam indukovao struju u bakarnoj anteni ogromne dužine koju smo razvukli po granama drveta u zaledju našeg školskog dvorišta.
Prosto javio mi se taj osjećaj radosti otkovenja kada je samo nama taj radio uhvatio signal stanice i najednom se čula muzika na zvučniku.
Od toga vremena, pa kasnije do dana kada sam otkrivao slične stvari u životu i u ljubavi uvjek su to bili najuzbudljiviji dani i trenuci kada neka svježina zapljusne obale duše.
Tako je bilo i kada sam upoznavao nove gradove i nove ljude. Ali ništa se ne može uporediti sa danima kada sam upoznavao Boga. To je bio najdublji i najsnažniji osjećaj, jer se radi o nevjerovatnoj ličnosti čija snaga je nemjerljiva. Njegov karakter i Njegovo srce je neiscrpan izvor svježine i radosti otkrivenja. Svako iskustvo sa Njim je jedinstveno i neponovljivo, jer On za razliku od svih je neistraživ i iznova se otkriva u potpuno nečem novom. Mi bi možda željeli da se lijepi trenuci i neke stvari ponove, ali sa Bogom je garantovano samo jedno, da će uvjek biti bolje ali nikad isto. Kao što prave ljubavi nikad ne postanu monotone, jer se iznova bude i istražuju nove dubine.
Tako sam i ove nedjelje doživio Njegovu natprirodnu intervenciju u mom poslovnom i privatnom životu i to na potpuno novi način. Desile su neke dobre stvari i došlo je rješenje a ja ne znam ni otkud ni kako? Samo religiozni ljudi mogu da praktikuju neke rituale i da svaki put prinose iste molitve i ponavljaju neke običaje i postupaju i pristupaju duhovnim stvarima na isti način. Misleći da ono što Mu je bilo jednom ugodno da će mu uvjek biti. A i Gospod kao i svako od nas želi novu pjesmu, želi da otkrijemo jedan novi aspekt Njegove prisutnosti, želi da ga tražimo iznova i iznova da bi nam se uvjek nanovo otkrio u novom svjetlu. Da bi ispunio našu dušu tom radošću spoznaje i novim mirisom otkrovenja o kojem pišem. Jer to je punina života, koju sam danas ponovo osjetio sa svojom porodicom.
Poslato sa mog Nokia telefona