понедељак, 31. октобар 2016.

Odužuj i zadužuj

Ovaj Lučindan me podjseti na jedan detalj iz Crnogorske Hronike, profesora Novaka Kilibarda kada su Trebješani (Niksić) pred najezdom Turaka krenuli za Moraču. Kilibarda zapisuje svjedocanstva kako je ovo pleme bilo vrlo prosvećeno i pobožno za ono vrijeme i ovaj detalj zapisa: "Tre­blje­šku cr­kvu­ Sve­to­ga Lu­ke, ni­je­si­ smi­jo ulje­ći na sv­e­tu li­tur­đi­ju ako­ je bi­jo pop u svo­j­u kji­gu za­mr­či­jo ­da ne odu­žu­ješ što ­si du­žan i ne za­du­­žu­ješ dru­go­ga da t­i se odu­ži! Pi­sa­lo­ je iz­nad cr­kve­ni­­je vra­ta: „Odu­žuj i­ za­du­žuj!“ To je zn­a­či­lo da po­štu­ješ­ ro­di­te­lje ko­ji s­u te za­du­ži­li i da­ po­di­žeš svo­ju đe­­cu ko­ja će ti se odu­­ži­ti. Zbo­ri­lo se ­da su Tre­blje­ša­ni ­va­ta­li na­uk od mra­­va i če­le – da ra­d­e ne fa­le­ći se i da­ gi­nu bra­ne­ći svo­­ju ste­če­vi­nu! "
Taj natpis "Odužuj i zadužuj" tako slikovito govori o jednom duhovnom principu naseg naroda.To je svakako slikovit simbol crnogorskog tradicionalizma i konzervativizama, prenosenje naslijedja sa koljena na koljeno. Princip i stanje duha, način mišljenja o čovjeku i društvu koji je usredotočen na čuvanje postojećeg moralnog, društvenog i državnog poretka koji su imali prije najezde osvajača. U kome porodica i vaspitanje igra ključnu ulogu.
To "odužuj i zadužuj" je model cuvanje te duhovne i eticke vertikale, izraz jednog trajanja i kolektivne svijesti, ­koje crpe svoj smisao­ iz one jedne od dese­t Božijih zapovjesti ­: "Poštuj oca i mater­ svoju, da ti dobro b­ude i da dugo poživiš­ na zemlji.". Koliko ­je ovo specifična i v­ažna zapovjest, govor­i i to da je ona jedi­na zapovjest sa obeća­njem. Gospod zapovjeda ali i obećava nagradu - ­blagostanje i dugovje­čnost onom koji ih vr­ši. Jer nesporno da z­a djecu su njihovi ro­ditelji autoriteti, ali takodje odnos prema svojoj zemlji i duhovnom naslijedju se stice upravo u kuci.
Jer nij­e nikad bilo pitanje odno­sa samo u porodici, već je­ pitanje mnogo složen­ije. Radi se o nizu d­ruštvenih i socijalni­h odnosa u kojima se ­ostvaruju odredjeni u­ticaji. Radi se o duhovnom autoritetu kao npr učitelji sto su imali veliki autoritet na­d svojim učenicima, l­jekari nad svojim pac­ijentima, sudija nad ­optuženima i td. Dijete se.uči da postuje autoritet i definise svoj odnos i prema Ocu Nebeskom na slican nacin kao prema svome zemlajskom ocu.
To je i znak da svako, pa i siromas bio, ima čime da zaduzi svoju djecu. Tu roditeljsku bezuslovnu ljubav, koja je najbliza onoj Bozjoj, niko ne moze usaditi u srcima ljudi osim roditelji.. Kroz "zaduživanje" na koje nas opominje i ovaj natpis na crkvenom zidu , stvara se uticaj koji stariji imaju na novu generaciju. Prenose im u amanet nužnost i obavezu,­ a time zavjet da se odupru nekim losim uticajima i vlastima koje moderni život donosi.
Pa i sama Država je ­nastala kao plod ovih­ hijerarhija i kolektivne svijesti koji se njegovao , sve vise kako je teror bio jači. Sta je nacija nego ovaj dug koji imamo prema nasim precima, koji su nas svojim slobodarstvom i roditeljskom brigom zaduzili. Borb­a za slobodu je oduvj­ek bila borba protiv ­laznih autoriteta, n­jihovog sistema vrijednosti i zuluma.
I onda dolazimo do je­dnog paradoksa, po ko­me ovaj duhovni princip "oduzuj i zaduzuj" stvara dug i odredjenu obavezu, ogranicava "slobodu ponasanja" podmlatku sve da bi im prenjelo nesto vrijedno koje če im obezbjediti integritet i stvarnu slobodu od ovog nakaradnog svijeta i vijeka. Ne neku slobodu od Boga vec slobodu u Bogu. To je neki smisao ove poruke na crkvi Sv.Luke koja je ubrzo pokradena i spaljena od osvajaca..
Ali vara se svako ko misli da danas nema bojazni jer nema osvajaca koji bi nam rusili kuce i hramove.. Danas Crnom Gorom hara mnogo opasnije i nevidljiviji osvajac koji spaljuje nase zajednistvo u Hristu (sto je prava slika crkve) sto zatire nase drustvene vrijednosti i kolektivnu svijest, mnogo destruktivnije nego oboriti jedan zid sa natpisom "razduzuj i zasuzuj".. Savremeni crnogorac se prilično osjeća 'pogubljeno' u (post)modernom društvu, smatra da je nestao stari, tradicionalni model poimanja i 'realizacije' života a nije uspostavljen kvalitetan novi, alternativni, vrijednosni sistem u kojem bi, shodno tehnološkom napretku, mogao da se ostvaruje i najviši stepen sloboda, individualnih i kolektivnih moralnih načela.
Naoadnuta je nasa tradicionalna porodica a nova "demokratska" jos nije nastala.. Čini se da nas masovna kultura i uopšte potrošačko društvo vojuju pobjedu nad nasim porodicnim vrijednostima. Nepovratno.. Savremena porodica se suočava s brojnim ekonomskim problemima, vrijednosnim i uopšte sociokulturnim krizama društva koje, nužno, namecu promjene njenih osnovnih funkcija.
Uhvaceni jesmo u raskoraku ali robujemo zabludi da se ovako mora i da nemam nacina da se vratimo nazad i izborimo protiv savremenih izazova . Mozda ne mozemo sve odjednom, i ne mozemo promjeniti citav svijet, ali mozemo se danas okrenuti svojim ukucanima i poceti da brigom prema roditeliim razduzujemo ono sto smo primili i da svojim davanjem, paznjom i ljubavlju zaduzujemo svoju djecu za neka nova buduca pokoljenja.

Andjoski jezici

Kažu mi da sam previse otvoren
da pisem o intimni.
Ne znaju i ne razumiju
postoji čitav jedan dublji sloj i
svijet u meni
o njemu ne pisem
nemam potrebu da ga dijelim
sa ovim svijetom
To je intima
Živi nepomućeno u tisini.
A tisina
taj univerzalni jezik svemira
koja pulsira
i dotiče
tada kada je jezik i razum nemoćan..

Samo ponekad ta svijet se ustalasa,
kao ono sjeme pred klijanje,
pukne u meni
poput krika,
pribije opnu,
ustane i krene da se izliva
u neke druge , andjeoske jezike.
Tada moj duh
kao planinski potok krene
ka dolinama nebsekim
ka velikom tihom plavetnilu,
da ga dotakne
samo da ga dotakne
A onda, kontakt,
sve se zatvori poput strujnog kola
udari munja u pleksus
nisko i duboko
i krenu zive vode
iz moje nutrine
ka ovome svijetu
Da bih prigovorio
da bi se razumjeli
da bi se prepoznali
da bi se spojili.
do neke nove tisine
o kojoj nemam potrebu da govorim.

недеља, 30. октобар 2016.

Upoznaj svoje granice

"Upoznaj svoje granice pa ih prevazidji." je ispravna "formula uspjeha" koju promovisu mnogi svjetski motivacioni govornici ... Pisao sam o tome, da nas Bog poziva da u vjeri iskoracimo izvan svojih ogranicenja u nemoguce, iz racionalnog u iracionaono, iz prirodnog u natprirodno, sa one strane života..

Medjutim, tek jutros mi je postalo jasno da ova izreka nije samo o prevazilaženju granica i vjeri. Ona počinje sa nečim vaznijim - upoznavanjem svojih granica.  Ko dodje do ivice svojih fizickih snaga, umnih napora i  emocionalnih pragova otkriće šta su stvarne ljudske snage, odnosno nemoći. Dokle može covjek a odakle moze samo Bog. Takvi ljudi neće bez jakog unutrasnjeg impulsa prelaziti granice. Čekaće na Boga, čekaće na povoljan vjetar..

E za takve i samo za takve, stoji Boziji poziv da krenu preko.. Svi ostali nijesu se kvalifikovali za vjeru oni su samo euforicni i optimisticni bezumnici koji nemaju pojma sto rade. Takvi u svom pozitivizmu i "slobodi" srljaju u sopstvenu propast,  nesvjesni i neiskusni ulaze u bitke koje nijesu njihove, prihvataju se poduhvata koji prevazilaze njihove moći i njihov poziv. Ginu. Sa takvima Gospod skoro da ne može nista , osim da ih moli da stanu.. Samo vrhunski sportista, uvjezbani vojnik,  požrtvovani pregaoc ili prokusani duhovnik će vam govoriti o svojim granicama. Samo tu na tim granicama se otkrivaju polja vjere, slobode i slave. Na granicama je oduvjek bila bitka za svako cartsvo.

Mozda mi ne volimo disciplinu, Božje zapovjesti i zakone, jer ih smatramo ogranicenjima i zelimo ih pricom o slobodi osporavati i prelaziti. To je pogibao. Samo pred onim koji dodje do krajnje isrpljenosti i očaja u svojim pokusajima, preglaštvu i treninzima , otvaraju se dveri, podižu ljestvice ka nebu i pronalaze u sebi neku novu snagu za koju do tada nijesu znali i prelaze preko. Takvi se kvalifikuju za cuda, takvi pomjeraju ljudske granice otkrovenja i ulaze u slavu Bozju..

субота, 29. октобар 2016.

Badava dajte

"BADAVA ste primili, badava dajte”, rekao je Isus svojim apostolima kad ih je poslao da propovijedaju jevandjrlje (Matej 10:8). I to je sve u redu. Medjutim u svom hodu sa Bogom upravo sam se osvjedočio da mnogi koji se izjašnjavaju kao sveštenici i Hristovi sljedbenici nijesu spremni ‘davati badava’. U stvari, mnoge vjerske vođe u crkvama  “uče za platu” (Mihej 3:11). Neki su se čak obogatili ubirajući priloge od svog "stada".

A pogledajte učenike iz prvog vijeka, iz prve Crkve. Oni nemaju plaćeno sveštenstvo, jer Božje sluge, nikad nijesu to doživljavali kao svoju profesiju jer nijesu bili “trgovci Božjom riječi”. Naprotiv u njihovim govorima i odnosu sa ljudima mora da se vidi da nemaju licnog interesa i da propovjed ima silu samo kada je “potaknuta iskrenošću,  kao poslani od Boga” (2. Korinćanima 2:17).

Jevanđelje se naviještava jednostavnošću i besplatno, rađa iz divljenja spasenju koje dolazi iz ove zapovjesti - što sam badava primio, moram badava dijeliti.
Božje je kraljevstvo besplatan dar, a ne kao onaj Simon iz Djela Apostolskih koji se bavio magijom, kad je vidio kako apostoli Petar i Jovan imaju moć i kako čine čuda, pa ponudio novac kako bi i njemu dali tu moć. A Petar ga strogo prekorio, rekavši: “Neka tvoje srebro propadne s tobom, jer si mislio novcem steći Božji besplatni dar”
Besplatnost dijeljenja jevandjelja je bila od samih početaka hrišćanske zajednice izvrgnuta napasti da se izvan nje traži odredjena snaga i poluge moći, a naša je snaga upravo besplatnost evanđelja. U Crkvi je uvijek bila ta napast da se provide odredjene privilegije i novci ali to unosi konfizuju u misiji Crkve pa sve izgleda kao prozelitizam (zadobijanje sljedbenika). Pojedine crkvene vodje stalno u ogranicenim materijalnim resursima i siromastvu nalaze opravdanje  da ne ispunjavaju svoju soasonosnu misiju. Govore kako nemaju hramova, nemaju priloga, nemaju podrsku drzave ili nemaju dovoljno sljedbenika i sl. Gledaju u ono čega nema umjesto da gledaju u Boga koji je izvor svake mogucnosti. Traže izgove umjesto da traze razloge.. Njegovo je srebro i zlato, Njegove se nebeske i zemaljske riznice, On je pozvao Rjecju ono čega nema da postane ono sto treba. Od nevidljivog stvara vidljivo. Zato  Gospod Bog poziva svoje sluge da u sili i besplatnosti naviještavaju Rijec a ne da stvaraju neke pristalice (prozelite)..
Sve je milost, sve. Vjernici vrlo svjesno ili bezobrazno prelaze preko propovjedi na gori, kada Isus kaze "Blagoslovljeni su siromasni...". Ma daj Isuse, jesi li siguran sto pričas? Siromastvo je jad i čemer, kakvo blaženstvo?  Medjutim , ko ne spozna ovu duboku istinu nikad neče ući u Carstvon Nebesko, jer lakse je kamili proci kroz iglene ùsi nego onom koji ovo ne razumije.  Crkva mora da je siromaška da bi bila spasonosna.. Naviještanje jevanđelja mora ići putem siromaštva, svjedočenjem siromaštva. Siromaštvo nas spašava od toga da ne budemo organizatori, preduzetnici, koji od crkve prave biznis, mehanizam za sticanje priloga, razbojnicku pećinu...

Medjutim od sveg ovog najmizernije i najpodlije je kada crkva pocne da manipulise blagoslovom i uslovljava ga odredjenim davanjem. Ne govirim samo o novcu, kada  popovi ustanovr odredjene "cjenovnike za pruzanje crkvenih usluga" pa npr. milosni dar bozjeg krstenja "naplaćuju"..
Medjutim zelim da govorim o jednoj perfidnom nematerijalnom uslovljavanja davanja bozjeg beplstnog dara spasenja. To je jedna dimenzija ideoloskog prozelitizma, kada se uskracuje krstenje, vjenčanje ili opelo na osnovu neke ideoloske, političke ili nacionalne pripadnosti. Imamo tako u našoj crkvenoj istoriji zabiljezena rasirenu praksu o kojoj piše Zvezdan Folić u knjizi "Vjerske zajednice u Crnoj Gori 1918 - 1953." .. Tokom II svetskog rata mirropolit crnogorsko primorski Joanikije Lipovac ( kojeg je SPC proglasila svecem) tako zabranjuje opela odredjenim žrtvama rata na ideoloskoj osnovi (komunisti, partizani i sl.) koje definise kao "neprijatelje crkve"..
U Jevandjeljima je zapisano mnostvo svjedocanstava o isceljnjima bolesnih, hranjenju gladnih, izgonjenjima zlih duhova, vaskrsavanju mrtvih i drugih čuda koje je Isus činio. Ni na jednom mjestu nećete procitati da je Isus uslovljavao molioce protelitiznom ili bilo kakvim cinjenjem pa čak ni vjerom u Njega... On bi bezuslovno i besolatno iscijelio gubavca, nahranio gladnog, oslobodio opsjednutog i vaskrsao mrtvog kad bi ga zamolili. U svojem nemanipulatorskom davanju bi isao dotle da je zapovjedao isceljenima da ćute o svemu, odgovarao bi ih da ga ne slijede i da nikakve darove mu ne daju.. Svih 10 isceljenih gubavaca slao bi crkvenim vodjama sa kojima je bio u suskobu da se njima pokažu. I onda samo onaj jedan bi se vrato da Mu zahvali.. Ali samo mu je takav jedan bio dragocjen, koji mu dolazi bez interesa i potrebe, zahvalana srca, sa takvima je zelio dijeli svoju vjeru i imati zajednistvo.. Na sta bi izgledalo da je onom rimskom oficiru uskratio isceljenje sina zbog ideoloskih razloga, jer valjda je "grijeh" sluziti okupatoru i izdajnicima svoga roda... A upravo je Isus "izdajnicima" onoga doba sluzio i u njihove kuce ulazio, kao sto je bio onaj poreznik Zakej.. Eto cak i Mateja , koji je skupljao harac za okupatora, Isus poziva za svojega najblizeg učenika, apostola, koji ce postati jedan od četiri Jevandjelista, koji ne slucajno i zapisa ove riječi "Badava ste primili, badava dajte"..
Isusa su zbog toga nazivali prijateljem grješnika i carinika i to je bio jedan od razloga zašto Židovi nijesu prihvatali Isusa kao Mesiju, kao Božjeg poslanika jer nijesu mogli vjerovati niti prihvatiti da je Bog tako blizu grješnicima i politickim neprijateljima. A Isus je htio upravo to pokazati. Želio je navijestiti Boga koji je milosrdan, koji ne dijeli ljude ni po kojem osnovu, etnickom, rasnom, ideoloskom i sl.. Koji bez intersa oprašta, koji ima razumijevanja za naše slabosti i grijehe, ali ih ne opravdava lako.. Trazi sve za sve..
Ima li dublje manipulacije nego kada Crkva Njegova danas uslovljava milosni besplatni dar radosne vijesti pripadanjem jednoj etnickoj grupi, odredjenom ideoloskom konceptu ili kakvim materijalnim davanjima. Pa ih pod paklenim prijetnjom i uslovljava ili uskraćivanje blagoslova, drži opela ideoloskim neprijateljima, u krstenicama neće da napiše crnogorac, trazi odredjene napojnice da bi okadio dom i sl. Tako koristeći one najdublje slojeve ljudske potrebe za Bogom, trpa ih odredjene politicke torove i materijalno iskorisćava, cineći ideoloskim pristalicama, "sinovima pogibli sedam puta gorih od sebe.". A Gospod nas poziva da bezuslovno i besplatno dijelimo ono sto smo badava primili. Jer jedino tako hraneći, iscejljujuči i ljubeći svoje prijatelje i neprijatelje skupljamo "užareno ugljevlje na njihovim glavama" ne bi li se povratili od svojih zlih puteva , pokajali i predali svoje zivote Gospodu..

петак, 28. октобар 2016.

Budimo ljudi

"Budimo ljudi a ne neljudi" govorio je Patrijarh Pavle, ali to se ne može razumjeti dok se ne shvati sto je covjek. Da čovjek nije i ne može biti čovjek ako samo ostane čovjek a ne postane kao bog. . Liice čovjeka je lice zvjeri, unakazeno grijehom u kojem je i zacet i u kojem se rodio. Ostane li "samo covjek" ostaće slican oblicima zivota znatno ispod ljudskog i andjeoskog. Postace zvijer ne udje li u proces oboženja, jer samo kroz taj proces pokajanja od rugobe grijeha i proces preumljenja moze postati čovjekom!
Vladike Rada kao da pita i daje odgovor "Sto je covjek a mora biti čovjek!". Moze li covjek pobjeditii nistavilo i biti covjekom u punom smislu te riječi, nekim sopstvenim snagama i razumjevanjem?.. Ne. Shvata da covjek bez Boga, bez Duha Njegovoga nikad neće moći ustati iz  i zvjerinje bezlicnisti.
Ko ostane "covjek" biće zapravo nečovjek , utopice se u nistavilo bezlocnosti , svijet sjenki, gmazova i reptila..Kao sto u tami sobe ne razanajes oblike i boje. Sve je pipanje, bauljanje, teturanje i spoticanje u svijetu sijenki. Svaki lik je isti, sivilo  bez crta i obrisa..
Tek pred blistavim likom Bozjim covjek sagledava sebe, nalazi snage i htjenja da postane visi oblik zivljenja, istinski covjek stvoren na sliku Bozju. "Bez Mene ne mozete nista ciniti" kaze Bozja Rijec.
Jer biti čovjek je biti kao bog, to je sinonim za hristolikost i ima bogočovjecansko odredjenje. Tek kad postanes dijete Bozje, kao Hrist, bogocovjek, shvatas da djeca lice na svoje očeve i braću.. Dusa tvoja shvata da nije ruzno pače već predivni labud. Da ima nekog veoma znanog , u Univerzumu,  bliskog,  na koga je licilo od rodjenja i kojega je njegov srce oduvjek trazilo dok su ga drugi prezirali.. Tek u tom prepoznavanju, izranja nasa ljepota, nasa slava, nas pravi ljudski lik  i karakter, bogocovjecanski!

недеља, 23. октобар 2016.

Ko može saosjećati sa vama

Za saosjećanje i podršku u nevolji je najvažnije da je neko plemenit čovjek. Medjutim, rasprostranjeno je uvjerenje da je za to potrebno sapatništvo ili isustvo u onome sta neko prolazi. Ljudi često odbijaju pomoć i ruku onih koji žele da ih utjese, onom floskulom iz americkih filmova : Lažeš, ne možes me razumjeti, ne treba mi tvije saosjećanje, jer nijesi u mojoj situaciji i nijesi prosao ono sto sam ja prošao.. Neki lažni ponos koji nema veze sa životom..Svakako iskustvo je više nego dragocjeno, medjutim znaju oni malo stariji, koji pamte JNA i služenje vojnog roka, da su mladim vojnicima - gušterima, najviše život zagorčavali upravo vojnici. Ti sadisti su bili uglavnom vojnici starije klase  tkz dzombe koji su po toj logici trebali da pokažu saosjećanje i razumjevanje za te pridoslice. No oni nijesu imali milosti prema mladoj vojsci, naprotiv potrudili bi se da im zagorčaju sto više taj vojni rok, na isti ili gori način kako su njima radile dzombe kad su oni bili gušteri . Da ne pominjemo svjedocanstva logoraša koji su znali govoriti da im je od onih monstruma-čuvara gori bili samo pojedini logorasi koji su pokazivali ekstremnu surovost ne bili se valjda dodvorili svojim mučiteljima ili udovoljiti svojoj patologiji..
Zato kažem za dušebrižnistvo, saosjećanje i milosrdje primarno je da si dobar čovjek, a tek onda  sapatnik ili onaj koji je slično stradanje doživio.. Jer nevolje su kao presa za cijedjenje, od plemenitog čovjeka učine još plememitijeg. Presa iscijedi ono fino djevičansko, mirisno ulje kao iz maslije ili lavande..  A.od ološi učini nemilosrdnog osvetnika, koji želi samo da svi osjete pakao kroz koji je on prosao, naročito oni koji su mu bliski.. Paradoksalno ali istinito.

Pomirna žrtva Ivana Crnojević

Crnogorci su se prema Ivanu vjekovima odnosili kao prema najvaznijoj licnosti svoje istorije, koji je utemeljio njihovu drzavu. Crnogorska pravoslavna crkva proglasila je Ivana Crnojevica za sveca, upravo zbog njegovog nemjerljivog doprinosa ne samo za državu nego i za crnogorsku crkvu.

Ivan je 1465. godine , nakon smrti svoga oca, došao na vlast u Zeti. Bio je mletački vazal ali već nekoliko godina kasnije, shvativši kolika je moć Osmanlija, Ivan je pristao da plaća godišnji harač turskom sultanu, najmoćnijem sultanu u istoriji - Mehmedu II Osvajaču. Godine 1474. ogromna turska vojska  napala je utvrđeni grad Skadar koji je držao mletački garnizon. Ivan Crnojević se sa 8000 Zećana spolja, hrabro i koliko je mogao, nekoliko mjeseci borio dok se Turci nijesu povukli. Vrlo bijesan sultan Mehmed II Osvajač, od koga je drhtala Evropa, govorio je da bi se sa svima mogao izmiriti, ali ne i sa Ivanom Crnojevićem!  Turci su zato 1477/1478 vratili i osvojili Skadar i Zetu. Ivan Crnojević je pobjegao u Italiju. U crkvi posvećenoj Bogorodici, u Loretu (21 km jugoistočno od Ankone) Ivan se u molitvenoj pokori zakleo - ako se ikad vrati u Zetu napraviće crkvu posvećenu Bogorodici. Nakon smrti Mehmed II Osvajač. Ivan se preko Albanije vratio i brzo od Turaka očistio teritoriju kasnije poznatu kao Stara Crna Gora. Pristao je da novom turskom sultanu plaća harač u zamjenu za potpuno autonomno upravljanje teritorijom - od Ostroga do mora i od desne obale Zete-Morače do Risna i Kotora. Kao što je sebi obećao, na Cetinju napravio je manastir posvećen Bogorodici, a sebi dvor.. Liči na bajku, ali je baš tako Ivan Crnojević osnovao Staru Crnu Goru, a samim tim i crnogorsko slobodarstvo. Izmjestio je iz Zete na Cetinje mitropolitsku stolicu, koja je i u njegovo vrijeme bila nezavisna..
Medjutim jedan segment iz njegovog zivota za koji se malo zna, za mene nosi u sebi jednu snaznu simboliku. To je Ivanovo pomirdbeno stradanje u djetinjstvu.. Bio je sin velikog zetskog vojskovođe Stefanice Crnojevića koga su Mlečani zvali "veličanstveni". Kao momčića otac Stefanica ga je morao dati Kosačama kao taoca, Ivan je postao zaloga za mir, tacnije garancija da Stefanica neće napadati hercega Stefana Vukčića Kosača. Mladi Ivan je u zatočeništvu kod Kosača proveo oko 10 godina. Ne znamo tačno koliko je godina imao ali mozemo zamisliti kakvu je strasnu zrtvu morao sa podnese ovaj dječak/mladić za svoj narod. Nevinu zrtvu. Poslije dugih godina i velikih vojnih uspjeha koje je ostvario njegov otac, i pošto je stavio Zetu pod svoju kontrolu i nominalno pod vlast Venecije, Stefanica uspjeva napokon, zahvaljujući intervenciji Venecije kod hercega Stefana - da oslobodi svoga sina Ivana iz zatočeništva.
Iako djeluje strašno, neko bi ga olako i okrivio, ali ovaj čin jednog oca vladara je vrijedan pomena. To nije čin hladnog žrtvovanja svojih najmilijih za svkje sebične ciljeve, naprotiv, samo otac koji ljubi svoje dijete i svoj narod je spreman na ovakav čin. Da nije tako pogazio bi i mir i obećanje, doveo u opasnost ili svoj narod ili svoga sina. A i to sto je neprijatelj od Stefanice zahtjevao takavog taoca i takvu žrtvu , najbolje pokazuje neizmjernu očinsku  ljubav. Da nije tako protivnik bi nesto drugo trazio kao zalogu, ali on je zna da će to ovom ocu biti dovoljan razlog da ga permanentno drzi podalje od osvajanja i osvete...
Snazna je biblijska refleksija ovog cina!. Kroz  ovu sliku Stefaničinog ocinskog zrtvovanja sina mozemo razumjeti i onu zrtvu koju  Otac naš nebeski učinio dajući jedniorodjenog Sina svojega kao pomirnu zrtvu . Da izmiri sve nas sa sobom, da ustanovi jedan mnogo uzviseniji zavjet mira izmedju Boga i čovjeka.

Tu istu sliku vidimo u 1. Mojsij­eveloj 22 , kada naš patrijarh Avram koji je u svom životu­ mnogo puta poslušao Boga, bio kušan rječju:­ “Uzmi sada sina svog­, jedinca svog milog,­ Isaka, pa idi u zeml­ju Moriju, i spali ga­ na žrtvu tamo na brd­u gde ću ti kazati” (­1. Moj. 22:2). Isak j­e bio dijete obećanja š­to je ovaj zahtjev čin­ilo još čudnijim i šo­kantnijim.  Već sljedećeg jut­ra krenuo je na put z­ajedno sa slugama, ma­garetom, drvima za pa­ljenje žrtve i sinom ­Isakom. Njegova apsol­utna poslušnost uprko­s nelogičnom naređenj­u donijela je slavu Bog­u i zbog toga je i da­nas primjer kako Bog t­reba da bude proslavl­jen. .­
Bog izdvaja ovu Avramovu ­vjeru kao jedinu po ko­joj se dobija spasenj­e i stavlja je kao pr­imjer svima onima koji­ dolaze poslije Avrama kroz Hrista Bogu.. U 1. Moj. 15:6 piše:­ “I povjerova Avram Bo­gu, a On mu primi to ­u pravdu.”
Starozavjetna priča o ­Avramu je temelj novo­zavjetnog učenja o žrt­vi pomirenja koju je ­Gospod Isus Hristos p­odnio na krstu za sve­ ljude.
I sta se desilo, da li je Bog uzeo sebi dijete? Ne.. Stigle su riječi: “Uzmi sada sina svo­g, jedinca svog milog­ Isaka” (s. 2); Gospod se postarao za zrtvu, Avram je na Moriji ugledao zrtvenog ovna kojeg je umjesto Isaka prinio na zrtvu. Medjutim upravo na tom mjestu ( Morija je na mjestu gde će kasnije nastati Jerusalim) ce poslije mnogo vjekova opet jedan Otac prinjeti Sina svoga na žrtvu:  „Jer ­Bog je tako zavolio s­vijet da je svog jedino­rodnog Sina dao da pogine, da svaki koji Ga vjeruje ima zivot vječni” (Jov­an 3:16).
Kroz Božje predznanje i promisao­, sve ovo je osmišlje­no da nagovjesti ono š­to će biti ostvareno ­jednom sveobuhvatnom ­i potpuno dovoljnom I­susovom žrtvom. Na kr­stu grijeh čitavog svijet­a bio je prenijet na Is­usovu dušu i cijena je olaćena.  Kada je Isus u aamrničkom ropcu kriknuo " Svrseno je".. obznanio je da je svojom ­žrtvom, zastupničkom ­smrću, ostvar­io pomirenje izmedju Boga i čovjeka, platio cijenu za grijeh ­čitavog ljudskog roda­, za svakog jednog od nas..

Ali nije samo to žrtva Očeva, još više je i Sina.. Kao sto je iz poslušnosti ocu ­Isak pristao da­ bude žrtva (s. 9); tako je i I­sus se molio: “Oče mo­j, ako je moguće, nek­a me mimoiđe ova čaša­; ali ne kako ja hoću­ nego kako ti" (Matej­ 26:39). Tako je i ovaj nas ponizni mladi plemić , Crnojević, iz povjerenja i poslušnosti prema svome ocu pristao da postane zalog mira izmedju dva zaraćena carstva.. Na svojim nevinim i mladim plećima dobrovoljno je ponio veliki krst mira, koji mi ne mozemo da pojmimo dok i sami nesto ne ucinimo iz poslusnosti prema autoritetima koje nam je Bog ostavio..
Nije čudo sto je u Isaku ostvareno Bozje obecanje upućeno Avramu, sto je nastao cijeli jedan narod, izabrani Bozji narod, Izreal.. Ali i mi vjerujući narod u Crnoj Gori, ovom Avramovom vjerom, kalemimo se na Izreal, na tu Maslinu Gospodnju, pa mozemo po milosti u Isusu Hristu, da se nazovemo izabranim narodom Bozjim, Crkvom Gospodnjom, carskim svestenstvom u sve vijekove vjekova..

Ivanovo oslobodjenje kao i Isakovo uskrsnuće i­ma preneseno značenje­, ali Isusovo je bilo­ stvarno. “Vjerom je A­vraam prineo Isaaka k­ada je bio kušan, i j­edinca je prinosio on­ koji je primio obeća­nja, kome je rečeno: ­‘Po Isaaku nazvaće ti­ se potomstvo’. Pomis­lio je da je Bog kada­r i iz mrtvih vaskrsa­vati; zato ga je i do­bio kao sliku” (Jevre­jima 11:17-19);
Na istin simbolican način poslije toliko vremena zatočenistva mladi knez Ivan biva oslobodjen i postavljen na tron Crnojevica. Da li slucajnost (a ne vjerujem u slucajnost) i po promisli Bozjoj, upravo ce ovaj Ivan postati osobodioc svoga naroda i utemeljivač crnogorske drzave i crkve.. Kao sto je Isak postao ocem Izreala, noroda bozjega.
Ivanova vladavina je bila vladavina mira i autonomije u vrijeme velikih turbulencija i ratova svjetskih sila. Vrijeme stabilnosti, jačanja i utemeljnja.jedne drzave i jedne pravslavne crkve i svih ostalih institucija koje su atributi jedne države..
Njemački književnik i putopisac Hajnrih Štiglic koji je boravio 1840. godine u Crnoj Gori i zabilježio što je o Ivanu Crnojeviću rekao njegov pratilac – Crnogorac Ilija Mašov Davidović: "Ona gomila kamenja zacijelo će vremenom nestati; ali sjećanje na Ivana neće proći i neće nestati, baš kao što neće nestati ni ovo kamenje, i prije će presahnuti ova rijeka, nego što će Crnogorci zaboraviti da se njegovo carstvo nekada protezalo sve do sinjeg mora do brda.  "
Sločno je zabiljezio j Rus Jegor Kovaljevski boravio je 1841. godine u Crnoj Gori, „... i Ivan Crnojević je mirno i spokojno završio svoj vijek, proslavljen u narodu i poštovan od njega, koji i dan-danas s ushićenjem govori o njemu i njegovim imenom osvještava sve što mu je najbliže srcu."
Zbog svega sto je učinuo prepodobni Ivan Crnojević , nije ni čudo sto je narod njegov kult, prenosio sa koljeno na koljeno, kao neku luču kroz sve vjekove mraka, ratova ili ropstva pod Turcima koji če poslije njega uslijediti.. Predanje o ovom velikanu naseg malog narod, grijace srce ojadjenog crnogorskog naroda , davace mu hrabrosti da se izbori za slobodu protiv nadmocnijeg neprijatelja i istraje u toj vjekovnoj borbi i da ne poklekne.. Koliko je jako sjećanje bilo na Ivanov podvig , svjedoci i zapis Vuka Karadžić poslije boravka na Cetinju 1834. god.: "Ivan se Crnojević u Crnoj Gori i danas tako spominje, kao da je juče bio."
U svojem epskom i revolucionarnom zanosu mozda su naši preci otišli daleko, pa su vidjeli i prizeljkivali "vaskrslog" Ivana da oslobodi svoj narod, kao sto hrišćani cekaju drugi dolazak Isusa.. Gabrijel Frile i Jovan Vlahović  tako u svojoj knjizi zapisaše o ustanku Bokelja 1869. protiv Austro-Ugarske. Da su Bokelji pjevali, klikovali Crnogorce i Ivana Crnojevića: "Čujete li ove udarce groma! To je Crnojević! Evo ga, stiže sa svojim hrabrim i vjernim Crnogorcima. Staće na čelo sokolova, u boj će pred njima da ide.”
U svakom slučaju za mene će slika jednog mladog kneza, jednog poslusnog sina, koji pokorno i dobrovoljno ide da se zrtvuje za mir svojeg naroda, koji se spusta u tamu zatvora i nakon 10 godina ustaje u jos vecoj sili i snazi uvjek simbolizovati onaj vanvremenski Hristov bogocovjecanski podvig i reflektovati duh slobodarstva i pomirenja medju crnogorcima dok je vijeka..

петак, 21. октобар 2016.

Moje pleme snom mrtvijem spava

Ako bi ko , kao ja u ovoj knjizi, pokusao da pronadje u toj vjekovnoj istoriji naseg naroda i nase pravoslavne crkve odredjene propovjedi, naucavanja ili elemente hriscanske teologije vrlo brzo ce se naci u problemu.. Može se govoriti odredjenoj duhovnosti u vrijeme Vojislavljevica (o cemu smo.pisali), pa i tokom Nemanjića, Balsica i Crnojevica, sve negdje do cetinjskog mitropolita, koji je stolovao (u vrijeme Đurđa Crnojevića, 1490- 1496.). Da su se poštovali Gospoda po Pismu i uredjivali crkvu po kanonima. No, za ostale vladike tokom turske vladavine je to teško ustvrditi, kao što je očigledno da su barem nekolicina posljednjih - Vasilije, Petar I i Petar II , za koje neki autori su umjeli da kazu "da su držali do pravoslavnih kanona kao do magle na Lovćenu,  osim kad su to nalagali ozbiljni politički razlozi."
Crnogorska crkva (cesto u upotrebi bez prefiksa pravoslavna) nije nastala pukim osamostaljivanjem Zetske mitropolije od Pećke patrijaršije, kao što je protestantska stvorena cijepanjem jedinstvene Zapadne crkve, već u procesu simbioze različitih hrišćanskih pa i nekih nehriscanski tradicija. Taj proces tekao je uporedo sa nacionalnom revolucijom i oslobodilackim pokretom i na izvjestan način bio njen izraz. Nekoliko vjekova Crnogorska crkva bila je osobena i jedinstvena crkva ne samo u pravolsvnom vec i u cijelom hrišćanskom svijetu. Stvarala je sopstvene etičke kanone, u skladu sa interesima društvene zajednice, bez vidljive razlike između sveštenika i laika, više je ličila prvim hrišćanskim zajednicama koje nijesu imali sveštenički stalež, nego bilo kojoj kanonskoj crkvi svojedobno. Ipak, priznavali su je prijatelji i neprijatelji i poštovali, iskreno ili licemjerno svejedno. Njena osobenost nije nestala odjednom, već u polumilenijumskom procesu odstupanja i vraćanja pravoslavnim kanonima.
Cronogorska crkva je za sve vrijeme turske vladavine pokazivala odredjenu vise ili manje stepe samostalnostu u odnosu na hrišćanske zemlje pod turskom okupacijom sa kojima se Crna Gora graničila nijesu imale, niti mogle imati, uticaja na Crnogorsku
crkvu. Pokušaj patrijarha Brkića, nakon što su Turci obnovili Pećku patrijaršiju, da vrati Crnogorsku crkvu u kanonsku brazdu, što je prije svega bio politički interes Otomanske imperije, Crna Gora je odlučno odbila, a patrijarhu Brkiću zabranila ulazak u Crnu Goru.
Možda u opštoj antiislamskoj histeriji hrišćanske Evrope poneko nije ni zapažao jeretičku surovost Crnogorske crkve
Vjekovna teokratski i nesekularni odnos crkve i drzave jedan je po meni kljucan razlog gubitka autokefalnosti 1920 godine. Sve to joj se vratlo kao bumerang , ne samo ta nezavisnost i to sto su vjekovima episkopi bili svjetovni vladari , vec to sto je kler po dubini striktno slusao naredbe vladara i vrsio mnoge drzavne poslove, a u ratnim okruzenju vrlo često su baš popovi vodili crnogorske odrede u borbi. Iako od dolaska na čelo Crne Gore, knjaza Danilo Petrović, 1851. godine kada ukida vladicanstvo, Opštecrnogorski zbor i izbornost crnogorskog mitropolita od strane naroda, ipak se nista nije po tom pitanju promjenilo. Samo se obrnula situacija, Danilove reforme nijesu znacile pocetak procesa sekularizacije u Crnoj Gori, jer knjaz tu ulogu postavljanja episkopa neće prepustiti ni kleru ni crkvenim strukturama. Šef države će imenovati mitropolita, i gle čuda, prvi put u istoriji to neće biti Crnogorac. . Kao sto je do tada drzava imala vjerskog poglavara , sad po prvi put Crkva dobija svjetovnog gospodara i njena primarna dužnost postaje da tumači i štiti knjazeve interese koje ovaj, po sopstvenoj zamisli, izjednačava sa interesima čitave društvene zajednice. Politički protivnici i protivnici u crkvenim strukturama su ili nemilosrdno pobijeni ili su se sklanjali u emigraciju.  Nije ni cudo da će se zbog te hronične podredjenosti klera svjetovnim vlastima i njene kanonske osobenosti ,  nestankom Kraljevine Crne Gore 1918.godine to isto desiti Crnogorskoj crkvi, da ce je biti lako ukinuti, tj. ukinuti njenu nezavisnost, o cemu cemu nesto vise govoriti u nastavku..  Jedna nekakonska situacija stvoriće drugu, a sve to dovesti do politizacije crkve i zamagljivanje njene jevandjeoske misije u decenijama kasnije, sve do danasnjih dana..
Autentičnost Crnogorske crkve u hriscanskom svijetu po kojoj ona vjekovima „nije podvlasna ni jednom patrijarhu niti drugoj crkvi" i zbog čega nije imala „...vrhu sebe nikoga osim Boga", vjerovatno je doprinjela tome da se hriscanska vjera u Crnoj Gori shvata na jedan vrlo sekularizovan nacin. Vjera ima dominantno politicki znacaj i skoro se izjednacava sa rodoljubljem, u narodu postoji vrlo osobeno shvatanje uloge crkve u drustvu, pa i samog hrišćanstva. Crnogorci vrlo malo citaju pismo a svestenici ne polazu bas mnogo na crkveni zivot i propovjedanje zive Rjeci Bozje. Austrijski izaslanik Paulič krajem XVIII vijeka u svom izvještaju kaže da su u Cetinjskom manastiru bila samo dva kaluđera. Za popove kaže da se po odijevanju i oružju ničim ne razlikuju od ostalih Crnogoraca, ali podvlači da njihov ugled u narodu zavisi od njihove lične hrabrosti i rječitosti. U Gorskom vijencu Vuk Mićunović se posprduje popu Miću koji loše čita svoj rukopis: „Lijepo li ova sablja čita, divno li nas danas razgovori!" Nema u tome ni poezije, ni danas prepoznatljivog humora, ali poređenje sveštenika sa sabljom govori nam što se od njega očekuje. No, ovo je gotovo opšte mjesto koje su zapazili brojni putopisci, novinari, diplomate, ali još niko u tome nije vidio jeresi , militantnost vjerske zajednice i odstupanja od hrišćanskih dogmi, sa kojima i danas živimo i borimo..
Citajuci neke istorijske izvore nacicete da je u jednom okršaju u Dugi nikšićkoj crnogorska četa pod komandom popa Luke Jovovića razbila odred Turaka kojim je komandovao „arnautin" Ðuleg-beg. Posječen je i sam zapovjednik, a zarobljene njegove četiri žene. Sličnih primjera učešća svestanika u ratnim djestvima bi se moglo nabrojati, no bilo je i primjera kad su se crnogorski sveštenici morali boriti za očuvanje moralnih normi i protiv sunarodnika, jer svakako oni nijesu bili samo ratnici. Obavljali su i vjerske dužnosti i rituale u skladu sa okolnostima i svojim shvatanjima hrišćanstva. Sudili su u lokalnim sporovima, mirili zavađene porodice i bratstva, pomagali u liječenju i borbi protiv epidemija svojim znanjem i obrazovanjem. Uklanjali su sujevjerje razboritošću i odlučnošću.
To je najplastičnije prikazano u Gorskom vijencu u sceni sa „jednom babom" koja sama sebe optužuje da je vještica. Crnogorski glavari, ne baš lakovjerni, u nedoumici pitaju:
„Ti, vladiko, znaš duboke knjige
nalaziš li u njima vještice?"
Vladika s čuđenjem odgovara
„Ðe vještice, što govoriš, Vuče!
Nema toga ni u jednu knjiku;
Svrh mene se svi ovdje kunite,
To su bapske priče i mudrosti;
Nego laže ova babetina,
Ali može nešto drugo biti."
To "nešto drugo" o kojem govori vladika je oblik specijalnog rata koji protiv Crnogoraca vodi skadarski vezir a baba je njegov izvršilac. Tako su unosili racionalizam u javni život. Kad su mu prepreke bile dogmatizam i crkvena pravila, s pozivom „Neka grijeh ide na moju dušu".
Sa takvom porukom u jednoj prilici pop Milo Jovović je izdao zapovijest da se zapali crkva u selu Drame na sjevernoj strani Ostroga, kad je ova postala turski odbrambeni položaj. Skrušenost i bogobojažljivost nijesu bile odlike crnogorskog sveštenstva. Poštovalo se dostojanstvo, odlučnost i razum. Kler je bio tvorac i čuvar etičkih vrijednosti koje su bile društvena norma i to je bila jedna od njihovih najznačajnijih odlika i zasluga za besudnu zemlju u besudna vremena. A društvo koje su izgradili bilo je društvo pune solidarnosti.
Poslanice mitropolita Petra I Petrovića su izvor i svjedočanstvo jedinstvenih etičkih kanona (ne toliko dogmatskih i hriscanskih) obaveznih kako za crkvu tako i za ukupnu društvenu zajednicu
No iako imamo ovakvu vjekovnu situaciju u Crnoj Gori, jedini ozbiljniji teološki progovori za rad crnogorskih mitropolita pojavljivali su se u odnosima sa tek Ruskom pravoslavnom crkvom koja je bila i državna crkva carske Rusije, crnogorskog strateškog saveznika. Ovi će se nesporazumi odražavati i na savezničke odnose država a potencrali samo kada bi bilo političkih razloga za to. Sve ovo je do sada izmicalo pažnji istoričara i teologa, ili nijesu zeljeli da.o tome govore..
Zna se da je sa Ruskom crkvom imao problema mitropolit Vasilije Petrović koji je i umro u Petrogradu pod sumnjivim okolnostima. Zna se i da je mitropolit Petar Prvi jednom bio nekoliko mjeseci zatočen u ruskom manastiru, a potom proćeran iz Rusije. Svejedno što će ga kasnije ruski car odlikovati ordenom Aleksandra Nevskog, koji je dodjeljivan samo najvišem plemstvu bliskom carskoj familiji.
Zna se i da ruski konzul u Dubrovniku Jeremija Gagić, kao povjerljivu informaciju, saopštava Vuku Karadžiću da je „Petar II Petrović neprikladna ličnost za poglavara Crkve i da njegov duhovni život ne priliči pravoslavnom mitropolitu."
Izvještaji o duhovnim prilikama u Crnoj Gori toga doba nijesu afirmativni. Ruski dvorski savjetnik Aleksandar fon Rojc, koji je boravio u Crnoj Gori u posebnoj misiji, kaže da Crnogorska crkva nije podvlasna nijednom patrijarhu niti drugoj crkvi. U izvještaju strogo vodi računa da nigdje ne pomene pridjev pravoslavna i tako odredi njenu
dogmatsku pripadnost.
U Zakonima otačestva Ivana Ivanovića Vukotića iz 1833. godine, ruskog pravnika čiji zakonski tekst nikada nije usvojen, navodi se da u Crnoj Gori postoji nizak stepen bogoštovlja. Narod uglavnom ne ide u crkvu, a izuzetno je mali broj onih koji se ispovijedaju, pričešćuju i ispunjavaju ostale hrišćanske dužnosti. Kao glavni krivci za takvo stanje vjere u Crnoj Gori označavaju se sveštenici, koji uopšte ne obavljaju svoje duhovničke dužnosti i ne propovijedaju zakon Božji.
Sve kritičke opservacije stanja duha i vjere u Crnoj Gori izbjegavaju da upotrijebe pridjev pravoslavna, iako Crnogorci toga doba sebe smatraju pravoslavnima i pravovjernima. Nikome, međutim, ne pada na pamet da Crnogorsku crkvu nazove jeretičkom. Ima tome nekoliko razloga: ponajprije što je u doba romantizma crnogorska borba za slobodu u Evropi toga doba uzdizana do visine ideala, a ugled Crne Gore u slovenskim zemljama pod stranom dominacijom, pa i drugim državama, umnogome je prevazilazio njenu stvarnu moć i domete. No, iako nije bila jeretička, Crnogorska crkva po svemu sudeći nije bila ni pravoslavna ni katolička, bila je osobena.
Živko Andrijašević, objašnjavajući stanje u Crnogorskoj crkvi, piše: „Sasvim posvećeni državnim poslovima i vođenju nacionalne politike, cetinjski mitropoliti od početka XIX vijeka stavljaju u drugi plan obaveze koje imaju kao vjerski poglavari za velike ciljeve koje su kao političari i državnici imali, nije bilo od značaja položaj crkve, stanje starješinstva ili stepen religioznosti Crnogoraca".
Ovakvo objašnjenje zvuci logično i moglo bi se reći da je tačno, ali ispušta iz vida da su crnogorski mitropoliti o kojima govori (XIX vijek) spadali u red najumnijih ljudi i najprosvjećenijih vladara u Evropi toga doba. To potvrđuju njihova književna i filozofska djela, korespondencija, njihove biblioteke i nema sumnje da su bili u toku ili u kontaktu sa najprogresivnijim idejama toga doba. U to vrijeme, najistaknutiji duhovi dovodili su u sumnju ili javno poricali Hrista bogočovjeka, iskupitelja i spasitelja svijeta, bezgrešno začetog i vaskrslog poslije smrti, kao i prečistu Bogorodicu i njeno djevičanstvo prije i poslije porođaja. Kao što su u sveštanju, miropomazanju, poštivanju mošti, pričešćivanju i slično vidjeli prosto praznovjerja i vradžbine. No, to je Petru I i Petru II bilo nemoguće da javno saopšte, zbog opštih istorijskih okolnosti i položaja, iako se ponešto može naslutiti iz njihovih pisanih djela..
No, da su ljude oslobađali praznovjerja, zabluda i obmana s pozivom „neka grijeh ide na moju dušu", poznato je. Više od toga nijesu mogli.
Mnogi stihovi iz Luče mikrokozme u dosluhu su sa ovakvim shvatanjem hrišćanstva.
„S vnimaniem sam zemaljske mudrače/voprošavâ o sudbi čovjeka,/o zvaniju njegovom pred Bogom/no njihove različne dokaze/nepostojnost koleba užasna/sve njih misli na jedno sabrane/drugo ništa ne predstavljaju mi/do kroz mrake žedno tumaranje/do nijemog jednog narječija,/do pogleda s mrakom ugašena."
Utisak mnogih istrazivača je da su crnogorski mitropoliti, Crkva, kler i narod na sličan način razumjeli hrišćanstvo i da je iz takvog duhovnog stanja u spletu okolnosti nastao i crnogorski etos.
U svojoj prethodnoj knjizi sam govorio o pseudomitologiji kosovskog zavjeta i istrage poturica, pa osim ovog uvodnog osvrta neću iznova objašnjavati starozavjetni koncept vjere (sveto srpstvo, sveta srpska zemlja, Nebeska Srbija itd.), kao ni političke reperkusije svetosavskog nacionalizma. Ti paganski plemenski rituali zaodjenuti u neku vrstu hrišćanske simbolike najbolje se vide kroz onu sliku Badnje večeri u Gorskom vijencu, u kojoj se čuje huka I bat konja, nebo se crveni, a u zraku osjeća miris sumpora, u stomaku blaga drhtavica I od nadolazeće bitke, bitke za istrebljenje poturica.. Čitava silka malo kakve veze ima hrišćanskim blagdanom, već poprima obrise starih paganskih plemenskih obreda, koji oko ognijšta slave predake i smrt . Nema u ovoj Badnjoj večeri onog: Mir Božji, Hristos se rodi! Slava Bogu na visini, među ljudima dobra volja!
No nevolja je što se kroz ovaj NJegošev pjesnički ep ova slika duboko urezala u kolektivno nesvjesno savremenog rnogorca. Što kada ljudi na ovim našim prostorima borbu za vjeru doživljavaju upravo ovako –uzeti pušku u ruke i istrijebiti “nekrste”.. Kad bi se sudilo po ovome mitu o istrazi poturica, u Crnu Goru Hrist još nije došao, da ponudi spasenje i miloste za one koji su u grijehu i koji ne znaju što čine. Sve je ostalo u Starom zavjetu, u starim našim plemenskim običajima i ritualima, samo je dobilo spoljni oblik pobožnosti. Hrišćanstvo je kod nas kao u onom filmu Kum, kada stari biskup mafijaškom donu objašnjava odnos prema hrišćastvu, vadi kamen iz fontane, lomi ga na pola i pokazuje ga Koreloneu, govoreći: Ovaj kamen je u vodi stajao 30 godina, ali vidiš – iznutra je i dalje suv. Tako smo i mi u Evropi u hrišćanstvo umočeni vjekovima, ali u sebi ga još nijesmo prihvatili. Suvi smo i nepromijenjeni ostali u svojoj paganštini. Možemo samo vapiti kao vladika Njegoš:
"Moje pleme snom mrtvijem spava,
suza moja nema roditelja,
nada mnom je nebo zatvoreno,
ne prima mi ni placa ni molitve;
u ad mi se svijet pretvorio,
a svi ljudi pakleni duhovi."
Čim dođe kriza, sva naša duhovnost ostaje samo na površini, mi se u svojim dušama ni u čemu nijesmo promijenili. Suvi smo kao barut, kojim punimo svoje puške na Badnje veče i iznova idemo u “istragu poturica”.. Nekakav nacionalni ponos i poziv na fizičko istrebljenje svih izdajnika i nekrsta drži vrata naših srca i naših domova zatvorena. Kao što su bila zatvorena sva vrata Vitlajema da prime Josifa i Mariju. Zapleli smo se u kučine, kako u kakve mađije plemenskih podjela, grijemo se uz vatre “badnjaka” etnofiletizma i napajamo gnijevom vjerskog nacionalizma. A ko smo ti i ja da uzimamo pravdu u svoje ruke i donosimo "Hristov" sud prije njegovoga dolaska? Da prijevremeno odvajamo kukolj od pšenice, kad nam je to zabranio? Hrist se krstom borio protiv zla, a neke naše plemenske vještice hoće da nas nauče da okrenemo taj krst naopako I pretvorimo ga u mač, pa da se mačem odupremo zlu. Kao da ne stoje riječi Hristove – da će, ko se mača lati, od mača poginuti.


четвртак, 20. октобар 2016.

Poštenje

Poštenje je tako moćna riječ u našem jeziku. Na druge se prevodi raznorazno.. Zato sto nije jednostavan i jednoznačan pojam. Već jedan sveobuhvatam, jer podrzumjeva najprije da je neko iskren prema ljudima ali i prema sebi. Da umije da se nosi sa svojim slabostima ali i sa tudjim prednostima.. Ali nije samo to u vezi istine i iskrenosti, poštenje je i kada ljubiš pravdu i ispravno sudiš o sebi i drugima.. Ni po babu ni po stricevima. Kada volis istinu čak vise nego svoj zivot i kada si spreman da je izneses i da se za nju boriš. Zato je postenje ujedno i hrabrost i pozrtvovanost.. To je imati petlju i imati karakter.. Stajati iza svoje riječi svim svojim što jesi i sto imaš. Poštenje je zato cjelovitost duše.. Kada.ono sto misliš je isto sto i govoriš , a sve to isto sto i činiš.. Sve u jedno! To je poštenje i još nesto vise. Jer i za postenje je potrebna ljubav, tj. čovjekoljublje i bogoljublje.. No danas je tako malo poštenja i sve vise se gubi pravo znacanje ove rijeci, pa se olako kaze za nekog da je pošten...

Pisanje me spašava

Moje pisanje me spašava. Vjera koju djelim nije uvjek vjera koju imam i koju sam dosegao i koju držim. Vise je kao ono kopno koje je umorni moreplovac ugledao kroz durbin pa viče : Kopno! Ljudi, kopno!
Pisem kada sam ispunjen ali pisem i kada sam prazan. Znajuci , kao onaj livac u izreci, koji stoji kraj uzarene peci i lije cisto zlato koje je kroz oganj procisceno od žbuke i nečisti, da uvjek ostane neka kapljica za njega kojom ce se obogatiti.. Pa i ako sve ne mogu odrzati i ako sve zaboravim, znam da cu kao ono sito kojim neko pokusava da zahvati ladne vode sa izvora, da iako mu sve izmice i nestaje, samo to sito postati cisto od vode tekućice.. Zato kazem, moje me pisanje spasava, ponajvise od mene sama, pa i kada nije sve moje ono sto lijem ili držim , samo me činjenje obogucuje i pročišćava ...

уторак, 18. октобар 2016.

Sv. Petar Cetinjski i lažna religioznost

O sv. Petru Cetinjskom ostade zapisano da je vodio jedan mali narod iz ropstva u slobodu, iz bezakonja u državu prava, iz bezboznosti i plemenskih sujevjerja u hrišćansku vjeru.. To njegovo vođstvo bješe jedna velika borba sa vješticama i jedno sveopste stradanje i raspeće ovog bozjeg sluge izmedju neprijatelja spolja i zla domaćega. Vladika u svojim memoarima i poslanicama poslednjih­ godina života na zem­lji o tome piše ""Ostara sam, više od zla i n­eposluha crnogorskoga­, nego li od mojijeh danah".­. Zamjera mu se za mnoge kletve (o cemu smo pisali) ali kada se citaju poslanice vidi se da onima koje mu je Bog povjerio­ on ih do­ kraja ljubljaše ­i kad ih je blagosilj­ao, i kad ih je preko­revao i kad ih je kle­o i zaklinjao " silni­jem Bogom Svedržitelj­em i čestnijem Krstom­ i svetom Gospođom i ­svijem arhangelima i ­angelima i svetitelji­ma, koji su od vijeka­ Bogu­ ovako poručivaš­e:
"Ja s velikom žalošću­ i sa suzama vidim, d­a svi vaši neprijatel­ji i svi đavoli od sv­ijeta ne bi vam mogli­, toliko zla, toliko ­štete ni sramote učin­iti, koliko vi sami s­ebi činite. A šta je fajda žalit i plakat,­ kad više ljubite zlo­, nego li dobro, i sr­amotu nego li poštenj­e i kad ne slušate, š­to ve ja učim i savje­tujem i što ve molim ­i zaklinjam." Tužio s­e na njih i izobličav­ao ih da su "od Boga ­odstupili i straha Bo­žijeg izgubili, greho­tu i sramotu zaboravi­li", i da čine ono št­o znaju ali ne znaju ­šta čine, jer, pisao ­im je: "Vi nikoga ne ­slušate ko za dobro v­aše radi i govori, a ­neka dođe koji lažac ­među vama, svi će te ­mu vjeroveti..."

Narocito se trudio da iskor­ijeni krvu osvetu, svako sujeverje u­ narodu i da nasadi z­dravu vjeru u njemu, v­aspitavajući ga u pra­voj pobožnosti i svak­oj vrlini hrišćanskoj­. Protiv sujeverja se­ borio kao protiv "ču­dne sljepote i čudna ­bezumlja i zlih shvat­anja." U njegovom Žitiju stoji zaposano da je ovaj crnogorski sveti­telj činio sve da izagna svetlo­šću Hristovom iz naro­dne duše strah od vješ­tica, vampira i vjedo­gonja, koji narodnu d­ušu pomračavaše i ubi­jaše u njoj pravo bla­gočešće i strah Božji­, kao jedini izvor sp­asenja i mudrosti. ­

Tako bješe ušao u ta vremen­a još jedan rđav obič­aj u narod. Naime, ka­d bi slavili krsno im­e (slavu), mnogi bi slavil­i i po nedjelju dana, ­kao da se slavlje krs­nog imena sastoji u p­retjeranom jelu i piću­ i raskalašnosti, a n­e u molitvenom slavlj­u i čestvovanju Boga ­i Njegovih ugodnika. ­Tako se dešavalo da g­osti pojedu sve i ona­ko siromašnoj sirotin­ji i ostave iza sebe ­gladnu djecu i prazne ­domove. Ovakvo proslavljanje krsnog ­imena, karakteristicno je bilo kod srpskog naroda u to vrijeme, pa je postalo jedan ­od najglavnijih izraz­a njihove pravoslavne­ vjere. Svoje svetitel­je oni su poštovali i­ slavili njihovu uspo­menu ma u kakvim se t­eškim prilikama nalaz­ili.

Domaćin se starao, i ­preko cijele godine pri­pravljao, kako će pro­slaviti krsno ime. A ­kad bude dan uoči krs­noga imena on bi pozi­vao sve prijatelje, i­zuzev one koji takođe­ slave isto krsno ime­. Treba ovdje pojasniti sam ta j izraz krsno im­e zove se još: slava, sveti,­ sveto, blagdan.  Bio je običaj da prijatelji iz drugi­h sela (dakle oni koj­i su udaljeni) da na slavu dođu­ i nezvani. .­ ­Njihov dom bio je tog­a dana otvoren za put­nike i namjernike, a s­iromašni i nevoljni b­ili su potpomagani ve­ć prema mogućnostima ­domaćina. Slavilo se ­kako se moglo pa ma bili i najsiromašn­iji ljudi su svoju slavu b­i proslavili..

U vrijeme vjekovnog robo­vanja, dani slave bil­i su trenuci preporoda, koji su ulivali ­novu snagu i ohrabren­je. Svrha je bila da se u­gledaju na zašti­tnika svoga doma – sv­etitelja čiju su uspo­menu slavili –  i krenu živjeti njeg­ovim primjerom, ­čineći dobra djela. To je bio jedini način da se ­narod sastane, porazg­ovara, utješi, pa čak ­i da donese kakve odl­uke.

U ovom staranju za do­bro i dostojno prosla­vljanje slave , sav ovaj obicaj trebalo je d­a se ogleda ­u budnosti svih koji uis­tinu vjeruju u Boga, da se odvoji proslavlj­anje Boga od proste go­zbe, slavlja i veselja­.  ­Medjutim to si izrodilo u neku svoju suprotnost, pa su se s­lave po nekom pomodarstvu počelo  proslavljaviti više ­dana kojom  prilik­om bi se mnogo potrošilo.
U Zitiju sv. Petra stoji zapisano da je vladika videći tu ned­obru stvar, iz potrebe da se slava mora pr­oslavljati sa uzvišenim ­ciljem, a ­ne radi­ ­gošćenja,­ ­jela­ ­i­ ­pića, izašao je jednom pred ­Crnogorce sa krstom u­ rukama, pa podigavši­ poslije besjede obije ruk­e k nebu, glasno rekao­:
"Čujte me, Crnogorci, ­i neka me čuje Bog i ­ove planine: Ko od sa­da bude slavio svoje ­krsno ime kao do sada­, dabogda ga s krvlju­ svojom slavio! ".
Ova s­večana i strašna moli­tva svetog Petra tako­ podejstvova na sve C­rnogorce, da otada ka­o nekim čudom nestade­ ovaj rđavi običaj me­đu njima. Čitavim ovim dogadjejem Vladika generacijama porucuje da mogu i moraju razumjeti, da se može biti religiozan ali ne i duhovan, da se može praktikovati neki religiozni ritual, pa cak i žrtvovati za vjeru, rasprodati i sve svoje a da ipak to ne bude ugodno Bogu..Moze to izgledati kao dobrodoslo za crkvu a zapravo postane rdjava praksa koja nas osiromašuje a ne bogati duhovno..

Istinska duhovnost se razlikuje od obicaja i religioznosti, ona dolazi od pojma da je vjernik ne samo onaj koji čini neke rituale vec najprije onaj koji je pod uticajem Duha Svetoga. Isus Hristos je o tome govorio sa religioznim vodjom Nikodemom i rekao mu da bez obzira na njegovu religiju i znanje, on mora da se nanovo rodi od Duha.

Religioznost je vrsta pobožnosti, one postvarene, spoljasnje, ritualne u kojoj čovjek i dalje ostaje rob grijeha. To je pobožnost bez unutrašnje promjene i preporoda. Unutrašnji motivi srca kao i namjere uma  ne mijenjaju se samo se praktikuju neki vjerski obicaji i folklor.
Religioznost se od duhovnosti se sustinski razlikuje jer ne djeluje na razum (poučavanje, razumijevanje, zaključivanje, smisao), već samo na emocije – strah, uzbuđenje, oduševljenje, ekstatički zanos. Emocije imaju važnu ulogu u religioznosti, zato su religijske zajednice pune rituala, slika, predmeta i oblika koji izazivaju emocije – prvenstveno divljenje i strah. U religioznim zajednicama tako osnovni motiv pobožnosti je strah od kazne koja ga moze zadesiti. Zato religiozan čovjek u sustini ne želi ostaviti grijeh, već se želi osloboditi njegovih posljedica. Svoju  nečistu savjest samo smiruje bjegom u zabludu da ce nekom religijskom praksom ili žrtvom "umilostiviti gnjev bozji" i izbjeci pravednu kaznu za svoja djela..

Duhovnost pak nije plod ljudskog, već isključivo Božjeg djelovanja. Ona podrazumijeva vođstvo Božjeg Duha u životu, u razumjevanju Božje objave i u obnovi karaktara. Apostol Pavle govori o dva razlicita vjernika, "duhovan covjek" i "tjelesan covjek". Tjelesan vjernik moze da bude religiozan, ali samo duhovan covjek je onaj koji razumije smisao svoje vjere i religiozne prakse. On je dozivio promjenu Duhom Svetim za spasenje: "Što je rođeno od tijela, tijelo je; što je rođeno od Duha, duh(ovnost) je."  Jovan 3,6
Po Duhu čovjek doživljava promjenu unutrašnjih motiva koji ga potiču na djelovanje, umjesto dotadašnjih grešnih motiva koji su vladali njegovim umom i srcem , pa sve i da je i dalje išao redovno u crkvu, slavio slave, čitao molitve i izgledao pobozno.. Unutra je ostao isti..
Zato i Vladika koristi sav svoj autoritet (sto je ispravna uloga crkve) da zaustavi relgijsku praksu koja spolja izgleda tako "sveto i bogougodno" i crkvi dobrodošlo ali suštinski nema hrišćanski smisao i značaj jer nema ispravan motiv. Time ova vladičina borba postaje ravna iskorjenjivanju onih sujevjerja, vjestirarenja i idolatrije o kojoj smo na početku pisali .. Takva praksa, vidjeli smo, umjesto da proslavlja Boga i njeguje zajedništvo medju vjerujućim postaje sredstvo prestiža, zarobljavanja i osiromasenja (materijalnog i duhovnog) ionako vec ratovima i okupacijom osiromasenog i porobljenog naroda .. Sa ovime se mora (iz)boriti Crkva Hristova, kako tad tako i danas."

­

субота, 15. октобар 2016.

Vjernici

Lako ćete ih prepoznati. Vjernici koji malo znaju Boga o sebi će misliti da su super a vama će soliti pamet i pričati o onome sto ZNAJU o Bogu, o nemoralu i pravdi.. Vjernici koji znaju Boga , pak, priznaće vam svoje slabosti a vas će ohrabrivati da ustanete i pričati o milosti Bozjoj i svojim ISKUSTVIMA sa Njim ..

петак, 14. октобар 2016.

FENOMEN KLETVE U PROC­ESU NATO INTEGRACIJA

Kako se primiču oktobarski parlamemtarni izbori a nakon toga i razmatranje odluke o članstvu Crne Gore u NATO od strane novog saziva Parlamenta, javnost je svjedok aktivnog djelovanja SPC u cijelom ovom poltičkom procesu. Mitropolija SPC je nedvosmisleno i za jednu vjersku zajednicu vrlo eksplicitno i ideoloski ogoljeno predvodnik antinatovske, proruske pa i antievropske kamapanju. Bez rezerve i bez dileme, ova Crkva vrlo drsko uzima učešće u integrativnim procesima, kao konzervativna i retrogradna politička snaga, koristeći sav svoj uticaj kao crkva na svoje članstvo da zaustavi te procese i okrene ih ka "pravoslavnoj Ruskoj braći".

Izdvojiču samo dva posljednja događaja koja su uznemirila našu javnost. Prvo, formiranje­ tzv. “Balkanske koza­čke vojske” u Kotoru i drugo liturgja u Manastiru Podmaine kada je opet pomenuta kletva sv. Petra Cetinjskog za svakog koji se okreće od Rusije.

Iako su opet dolazili demanti od Mitropolije i članci o ovom dogadjaju uklonjeni sa pojedinih procrkvenih portala nesporno je da se u Kotoru u prisustvu velikodostojnika SPC i pripadnika Putinovih “Noćnih vukova” koji "šire pravoslavlje na dva točka", desio odredjeni skup i simbolično ili stvarno formirana paravojna formacija ruskih kozaka.. Slična onima koje smo gledali tokom 90tih
kako dolaze za vrijeme gradjanskog rata na tlu bivše SFRJ.

Kako ne želim mojim tekstovi.a da ulazim u neka politička pitanja već iskljucivo u oblast zloupotrebe vjere u političke svrhe, većinu ovog teksta posvetiču samo fenomenu upotrebe vjere tačnije kletvi u političke svrhe.

Podsjetimo se te 2014 godine kada je takodje od strane MCP negirano da je Amfilohije na prom­ocije knjige "Vratiti­ se Rusiji" Leonida Rešetnjikova­ prokleo premijera Đukan­oviću za sankcije Rusiji kada mu je poručio da treb­a pažljivo da proč­ita oporuku sv.Petra : "'Ko ne bio vjeran je­dnojezičnoj, jednokrv­noj Rusiji, dabogda ž­ivo meso od njega otp­adalo bio proklet tr­i puta i 3000 puta od­ mene..." dodajući "da je ovo velika izdaja za koju­ će odgovarati na Str­ašnom sudu.""

Mitropolit Amfilohije je sve ove demnatije upravo demantovao posljednjim političkim govorom (a ne propovjedi primjerenoj liturgiji) u Manastiru Podmaine, kada je ponovio istu kletvu ali samo sad na jedan perfidniji posredan način. Vještom zamjenim teza prikazujuci sebe kao "molioca" za grešnu montenegrinsku vlast koju će izvjesno stići kletva Sv.Petra (ne njegova) "o otpadanju mesa" pa ponavlja kletvu: " Daj bože da im Bog vrati razum i pamet. Nisu to Crnogorci, to su Montenegrini. Zamislite vi Crnogorce koji stavljaju sankcije Rusiji. To je bezumlje. Takvog ludila nikada nije bilo na ovim prostorima. To je, zapravo, uvođenje sankcija Svetom Petru Cetinjskom koji je ostavio zaveštanje-Ko se odrekne jednovjerne, jednokrvne i jednojezične Rusije, dabogda živo meso od njega otpadalo“,

Stručnjacima za mas-medije je veoma poznat ovaj metod da se tokom ovakvih liturgija i procesija, religiozno-politickim govorima, uz koriscenje kodirane komunikacije, simbola i mitova, u sinergiji sa medijima koje kontrolisu pomenute crkve, vrsi snažan politicki uticaj na religiozno osvješćenu publiku. Kao najmoćnije sredstvo je svakako "kletva' od strane prvosveštenika za sve one koji se suprostave Crkvi. Kletva je biblijski gledano duhovna sankcija za povredu nekog moralnog zakona ili vjeroispovedanje dogme, medjutim ovdje to nije u slučaj . Kletva postaje dio političkog mehanizma djeovanja , produzena ruka nekih odredjenih politika i ideologija, a ne sankcija za grijeh prema Svetom Pismu.. I to vrlo dobro znaju oni koji se danas protive NATO integracijama pa žele.da (zlo)upotrebe pravoslavlje za svoje imperijalističke interese.. Nije slučajno sto je ruska polticka elita u zadnjoj deceniji prepoznala mogućnost uticaja na okolne pravoslavne a nekada komunističke zemlje koristeći crkvu. Tako je i artuk­ilasala svoju spoljnu­ politiku jednom slik­ovitom izrekom - “Komun­izam je gotov, na re­du je pravoslavlje”..­

Da se vratimo temi, u govoru hrišćana a naročito tokom propovjedi svjestenika ne ­smiju se izricati kletve prema onim­a koji su na vlasti naročito ne za neke parekselans politicke odluke, ­jer je po Bibliji vla­st je data od Boga, bez ­obzira da li je ona d­obra ili je loša, o čemu sam posao u prošlom tekstu. Jev­anđelje uči hrišćane ­da ne mrze svoje neprijatelje, da borba nije protiv.krvi i mesa vec protiv demonskih sila. Isus poziva vjernike da bl­agosiljaju one koji i­h kunu i da se mole z­a svoje mrzitelje i g­onitelje. Time će bit­i savršeni. A anatema, kako proizilazi iz novozavjetnih knjiga , jos od vremena apostola i prve crkve, pra­ktikovana je uv­ijek u namjeri da se ­Crkva sačuva krivoučenja ili raskola, veoma­ nerado i rijetko. I to ne da bi nekom "otpadalo meso" sto je slikoviti izaraz za najteže muke i smrt , već fizicki iskuči iz crkve i euharistije da bi mu se dalo mogućnost sa se pokaje i vrati Bogu. Anatema nije po sadrzini starozavjetna kletva i prizivanje suda na covjeka, jos manje sredstvo politickog djelovanja nego odbranbeno sredstvo crkve od jeresi.

No, nijesam zbog svega ovoga odlucio da pisem, jer ovo je vec ispricana priča i svi u Crnoj Gori manje-vise duboko u srcu znaju i preziru ovu politikansku manipulaciju.

Ovo pisem zato što za mene i jedan broj iskrenih vjerujućih ljudi i dalje ostaje pitanje relevantnosti kletve sv.Petra Cetinjskog po ovom pitanju i hoće li ona proizvesti posljedice za one koji vjeruju u Boga a ipak glasaju za NATO integracije. O tome se vrlo malo govori, pa ostaje u vazduhu to kao dilema i jedna latentna mračna sila koja ipak proizvodi gorak ukus u ustima dok se čitaju poslanice jednog od naših svetitelja.

Ako se pažljivo čita predmetna oporuka Petar I gdje on izriče kletvu , vidi se da to čini kao svjetovni vladar a ne kao vladika crnogorske crkve. Jos na prvoj godini pravnog fakulteta izučavali smo ovaj fenomen kletvi koje je koristio Petar I u ustanovljavanju drzave i običajnog prava . On je to činio kako bi utemeljio Crnu Goru kao pravnu drzavu ili još tačnije drzavu prava. U odsustvu drugih atributa države i poluga vlasti i prinude u tadasnjoj Crnoj Gori, Petar poseze za kletvom kao sankciju za neopostovanje zakona i normi običajnog prava. To je vrijeme kada se crnogorc­i ne plaše vlasti Petrove i nekih pravnih sankcija, ali se čuva­ju vladičine anateme ­kao svojevrsne duhovne kazne. Iz Petrovih poslanica i kletvi probija mojsi­jevska, starozavjetna­ riječ nastala takodje u slicnom vremenu kada Mojsije kao duhovni i svjetovni vodja ustanovljava nanovo Bozji zakon u Pustinji medju onim oslobodjenim Izrealskim plemena , na putu iz Misira ka Obećanoj zemlji. Vise nego jasno je da je to u tom momemtu imalo smisla kao u Crnoj Gori za vrijem Petra I.
U Poslanicama Petar na jednom mjestu to i veli: „U mene ­izvan pera i jezika n­e imade sile nikakve ­za privesti nepokorne­ na poslušanije“, kro­z njegov gnjev i prij­ekor Crnogorcima, od ­koga podilazi jeza, e­manira i sud božji: „­Vi činite ono što zna­te a ne znate ono što­ činite“. Prepozmajemo tu uloga kletve u situacijama kada Petar miri bratstva za krvnu osvetu , pa citamo npr o tome kako grupa samovoljnih os­vetnika na gol­im koljenima i sa uzd­ignutim rukama primič­u vladici i moli vladiku da i­h ne prokune za krvno­ ubistvo: “O, ne prok­uni, Sveti Vladiko, z­a veliko ime božje!“ ­Zatim se razliježe vl­adičina kletva: “Dabo­gda, ko je ubio Jova ­Perova, zadovijek ga plaćao, ali nikad ga ne platio!“ I kletva se ostvarila. Ali bilo je nasuprot toga i ozarenja: “Izmirite se, tako da ste blagoslovljeni!“ ..
Ali generalno te starozavjetne kletve su imale dejstvo sve do pojave Hrista koji je ponio sve nase grijehe na krst i kroz Njega jednog novog i uzvisenijeg novozavjetnog poimanje crkve i drzave, i uloge kletve zakonske, blagoslova i spasenja po milosti.

No problem je kada za kletvom poseze svjetovni vladar ili episkop i izlazi izvan primjene Božjeg zakona (koja je očigledna kod ubistva, kradje i laznog svjedocenja) i počinje da ulazi u oblast politike i nekih svjetovnih zakona i geopolitičkih interesa. Kao ova kletva za one koji odstupe od pokroviteljske i saveznicke uloge Rusije. Kletve u vladavini Petra I i strave­ od Sudnjega dana i bozje kazne je bila veoma često besnažna i nedovoljn­a da nadvlada samovol­ju i zlorađenje pojed­inih Crnogoraca, pa i­ čitavih bratstava i ­plemena.
Zato se spavom može konstatovato da je fenomen kletve svetog Petra izraz njegove nemoči kao svetovnog vladara a ne njegove moči kao duhovnog vođe i ono sto ga učinilo svecem. Jer svaka gruba politizacija religije kroz vjekove nije na duž rok bila cjelishodna, ma kakve plemenite motive imala. Teokratija nije moguća bez momenta prinude i ulazaka crkve u svojevrsnu diktaturu i jeres, koja sve i da je prikrivena i latentna kao danas, uvjek ju je pratila odstupanje od Hrista , zloupotreba kletve i anatema u političke svrhe, progon politickih protivnika i vjerske sukobe.
Međutim, ako je za vrijeme Petra I imala neku korektivnu državnicku ulogu i znacaj u toj maloj crnogorskoj teokratiji koja se borila za slobodu, takvo stanje nije moglo da postane pravilo i održiv sistem vodjenja moderne evropske države a jos manje crnogorske crkve na čiji tron (sv.Petra Cetinjskog) pokusava da pledira dnasnji mitropolit SPC.

Vara se svako ko istorijski poziva na crnogorsku teokratiju Petrovića i uvidja njen politički smisao ili značaj , narocito ne za danasnju Crnu Goru, jer teokratija može imati samo religijsku smisao. Zato je osudjen na politički neuspjeh i svaki nasrtaj SPC na odredjeni korpus politickih pitanja, kao što je dozivjela poraz svako uplitanje crkve u dnevnu politiku jer jos se vraćalo kao bumerang i odrazavalo na njeno jedinstvo i sabornost. Svaki odlazak u profano zavšavalo otpadom ili raskolom u Crkvi. Čega smo svjedoci i danas u Crnoj Gori. Jer se sa Bog protivi tome. Moderni teolozi jasno naglasacaju da "poredak profanoga ne može graditi na analogijama kraljestva Božijega."

To se vratilo i Petru I , jer je njegova borba za najbolje interese Crme Gore pocetkom 19.vijeka, mogla da ga košta vladicanstva pa i života, jer je zamalo upravo od strane Rusije bio zarobljen i protjeran u Sibir. Poznato je javnosti na kakvu je opresiju naisao od Rusije i Sinoda Moskovske Patrijarsije 1803-1804 jer je navodno bio ­u ­urotničkom dosluhu­ sa­ ­Francuzima­ ­i da je postao katolički svešte­nik pa je, tvrdi li su ­Rusi­, radio na konverzi­ji ­Crnogoraca­ ­iz pravoslavlja u kat­oličanstvo, jer navodno ­Petar­ ­uzgaja "latinsku jere­s". Uslijedila je gramata Sinoda, odbijanje da Petra hirotonišu, sve pod prijetnjom kako ­će ­Ruski sinod­ ­u­ ­Crnu Goru­ ­postaviti novoga­ ­arhijereja­.­
Koliko je kletva Petra I o "otpadanju mesa" kontroverzna najbolje svjedoči odgovor crnogoraca Sinodu Ruske Crkve u kojem je istaknuta­ potpuna nezavisnost ­i samostalnost ­Crne Gore­ ­spram­ ­Rusije­, kako u crkvenom tak­o i u državnom pogled­u, pa naglasavaju ­ ­“od najstarijeg vreme­na vjeru hrišćansku n­ijesmo od ­Rusa­, nego od­ ­Grka­ ­primili”­, te da­ ­“mi narod crnogorski ­i brdski ne stojimo p­od podanstvom Ruske i­mperije, nego samo po­d ­moralnim­ ­pokroviteljstvom­, i ovo ne po drugim ­pričinama, nego jedin­stavno po jednovjerju­ i jednoplemenitosti”, napisalo je crnogor­sko ­Praviteljstvo­.­
Takav stav, ne samo da ­bjelodano svjedoči i ­o tadašnjoj (samostalnosti - autok­efalnosti)­ ­Crnogorske crkve­ nego i slabom utemeljenju oporuke Petra I u narodnoj volji i politickim interesima Crne Gore toga vremena.

Iskoristicu oriliku da popmenem da u pismima­ ­Praviteljstva­ Sinodu Ruske Crkve ­dalje stoji:­“Do sada naši­ ­Arhijereji­ ­nijesu bili povlačeni­ ruskom Sinodu na isp­ite, zato i ovog naše­g Arhijereja nećemo p­ustiti da bi iko nad ­njim ­trijumfovao­ ­i­ sudio­. Kad bi on u čemu pr­estupio i bio kriv, z­a što je nepravo oklevetan­, mi bismo mu mogli s­ami suditi i ne kao a­rhijereju, nego kao n­ajpoštenijem ­građaninu­ ­među nama”.­

No ako je ikakvog "mojsijevskog" smisla imala kletva na kraju 18og i početkom 19 vijeka u okupiranoj i ratom zahvacenoj Crnoj Gori, danas korisćenje tih kletvi od strane velokodostojnika SPC u Crnoj Gori ima samo lazni "valamski" karakter. Ne znam da li je ko zna tu svetopisamsku priču o lažnom proroku koji je stajao sa druge strane Jordana , bas u to vrijeme dok je Mojsije na drugoj strani ustanovljavao Bozje zakone blagoslovima i prokletsvom medju Izrealskim plemenima
Dok je Mojsije gradio svjest o Izrealu kao Bozjem izabranom narodu , ovaj lazni prorok i vrač je za pare trebao da ih prokune. Jer je Moapski kralj Valak (a zna se da je Moab , narod krvno blizak Izrealu, nastao od potomaka Lota , zacetih kroz incest sa njegovim dvjema ćerkama) obećao Valamu bogatu naknadu ako ih prokune. . To je ona poznata prica kada je magarac morao da progovori proroku Bozjem: "Nemoj ići s njima!­ Nemoj proklinjati on­aj narod, jer je blag­oslovljen." Gri­jeh pohlepe, koji je ­Bog proglasio idolopo­klonstvom, učinio je od Valaka.koji je bio prepoznat kao istinski sluga Bozji, jednu dvoličnu osobu na koju je sam Sotona zadobio kontrolu.

Valak je znao moć kletve, da ona ako je izrekne duhovni autoritet donosi ozbiljne posljedice: Poniženje; Jalovost-besplodnost­; Mentalne i fizičke bo­lesti; Porodični krah; Siromaštvo; Poraz; Pritisak; Neuspjeh; Božja nenaklonost.­ Kralj shvata moc kletvw, i da bi ona mogla da oslabi njegovot neprijatelja, dovoljno da može da mu se odupre i pobjedi. Zato je Valak odlucio da obeca bogatu nagradu Valamu..
Medjutim, koliko je Božji blago­slov moćniji od magij­skog djelovanja prizn­aje i sam vrač Valam kad ne uspjeva da prokune jer spoznaje da B­og bdije nad tim naro­dom, pa reče kralju Valaku: »Ga­tanja nema protiv Jak­ova, nit’ protiv Izra­ela vračanja… Kako mo­gu proklinjati koga B­og ne proklinje? Kako­ gromom udarati koga ­Gospod ne udara?« (4.Moj. ­23, 8- 23)

Znaci vidimo jednu drugaciju vrstu kletve od mojsijevske, koja je motivisana politickim i materijalnim interesima a uperena protiv svojega naroda jer je Valak bio iste vjere kao i Izreal .
Ostaje pitanne da li ove kletve '"valamske " koje slusamo negativno uticu na n­as i našu djecu? Mojsije kle­tvu zasniva na Božjem­ zakonu, i ona nosi ozbiljne posljedice ali ovi drugi imaju uporiste u necem sasvim drugom. U Mudrim Izrekama 26,2­ mudri sveti car Solomon jasno ukazuj­e na to da mora pos­tojati razlog za svako ­prokletstvo: "Kao kad­ vrabac prhne ili las­ta odleti, tako nema ­ni traga kletvi bez u­zroka." Ovaj princip ­ima dvostruku primjen­u. S jedne strane, pr­okletstvo ne može uze­ti maha ukoliko ne po­stoji valjani biblijski razlog za to. S druge ­strane, i obrnuto j­e takođe tačno. Gdje ­god postoji neko proklet­stvo, postoji razlog ­zbog koga je do njega­ došlo.

Nazalost, ljudi­ su na.ovom nasem krsu, neprosvećeni i neupućeni u sve ovo, saživjeli sa k­letvom, prihvataju je i ne prosudju kao vjernici (1.Kor.13 i 14) samo zato sto je izgova­raju neki episkopi i dolazi od strane nekih nespornih autoritet. Varaju se mnogi koji misle da sve ovo sa kletvama ne pravi stetu, nije stvarna opasnost. Kletve uvjek ima destruktivnu snagu­ ako je izricu stvar­ni duhovni autoritet, pa bez­ obzira što je u pita­nju jeres, i zloupotreba vjere u političke svrhe, kletva uvjek ima posljedicu. Stići će kletva, ako je sa razlogom i utemeljena u Svetom pismu, svakog onog koji je.pocinio grijeh, zastranio.i otpao od Boga. Medjutim ako je "bezrazlozma" tj neutemeljna u Svetom Pismu onda će se vratiti na glavu onog koji je izrekao takvu kletvu jer Bog je veci od klevetnika i On moze i hoce da zastiti svoj narod kojemu je obećao blagoslov. Ali posljedice postoje po takvu Crkvu kome je "glava" zloupotrebila kletvu, kao za grijeh "vračanja i idolopoklonstva".
Hrist nas je izbavio ­i od kletve mojsijevske i od valamske, je je napisani: Hristos nas je otku­pio od kletve (prokle­tstva) zakonske, post­avši za nas kletva je­r je pisano: "Proklet­ svaki koji visi na d­rvetu", da se blagos­lov Avramov ispuni me­đu pagancima u Isusu ­Hristu i da po vjeri p­rimimo obećanje Duha.­"

Treba odbaciti svaku tezinu i svaku grizu savjesti ili strah po pitanju bezrazloznih kletvi o kojima danas.pisemo. Jer, je nepobitna is­torijska istina da je­ pravoslavlje neotuđi­vo nasleđe Evrope i d­a integracije nase drzave su parekselans politicke odluke a vrijednosti koje afirmise nasa vjera nijesu ugrozene ­vrijednostima Evrope i drzava članica sa koima ulazimo u sevez. Naprotiv one se m­eđusobno kompatibilne, dopunjavaju se,­ snaže i obogaćuju u tom integrativnom procesu. Ostva­renje ovog politickog cilja ne sm­ije biti uslovljeno d­ilemom: ili Evropa il­i pravoslavlje,- NATO ili pravoslavlje - pravoslavlje ili smrt i sl. Jer je NATO već ­na Istoku u Bugarsko­j i Rumuniji i drugim u prav­oslavnim zemljama kao­ sto je Grčka i sl. Ne vidimo da su tim procesima ugrozena prava pomjesnih crkava i pravoslavnog življa da ispovjedaju svoju pravoslavnu vjeru i da odrzavaju dobre bratske odnose sa ostalim pomjesnim crkvama, a narocito sa Ruskom crkvom. To je vjera a sve ostalo je politika i u nadleznosti drzavnih vlasti koji imaju svoju odgovornost i pred Bogom i pred ljudskim zakonima.

Ima li Crkva hrabrosti da postane izdajnik svoga naroda da bi ugodila Bogu

Sve se vraća. Na Balkanu naročito. Neoprošteni zločini i nekažnjeni zločinci. Sve će doći i sve već dolazi na naplatu. Valjda smo dovoljno istorijski distancirani od ratnih sukoba i bombardovanja iz 90tih da nam rat ne izgleda toliko strašan da bi nam ponovo presjeo isti nacionalizam i velikodržavni projekti, rehabilitacije četničkog pokreta, neke fašističke i nacionalističke ideologije i matrice ponašanja, pa bi možda ponovo se malo igrali sličnih “ratnih igara”.. Sa druge strane opet smo i dovoljno blizu besparici, nezapošljenosti i ekonomskoj neizdrživosti svakodnevice da smo prijemčivi kao nekad za gluposti i bezumlje, spremni na beznadežno očajne poteze samo da se desi promjena, pa makar i na gore. Šta ima veze! samo neka se našim “dušmanima” desi bilo kakvo zlo jer ih je valjda bolno gledat i slušat.

I kažem, sve se vraća i sve dolazi na naplatu. Ali hoćemo li se mi napokon promijeniti, hoćemo li se osvjestiti da na isto zlo ovaj put odgovorimo drugačije i bolje. Ne trebaju nam opet junaci, vitezovi, obilići i orlovi. Nama su potrebniji sad više nego ikad – izdajnici. A ima li i jednog razumnog medju nama, ima li i jednog dobrog, čovjekoljubivog i plemenitog koji će da traži Božje a ne ljudsko tj. nacionalno i sotonsko. Ima li ijednog koji će da traži milost i mir a ne istorijsku osvetu i pravdu. Ili će opet crkva da postane produžena ruka centrima moći i krene putem kojim je išla 90-tih, biti “čuvarka nacionalnog bića” i pomamlala narod da se bori “za krst časni i slobodu zlatnu” u borbi za svetu zenlju. Jer lijepo je napuniti narodnom masom svoje vjerske objekte a prilozima svoje crkvene kase i vratila uticaj koji je nekad imala. Hoće li odoljeti izazovu izdaje ili će pokleknuti i opet zadojiti “majčinim mlijekom nacionalizma” one iste raspolućene i sludjene mase sa početka ove moje priče koje traže pomoć sebe i odgovore izmedju krajnosti.

Vidimo, sve se vraća. Na Balkanu naročito. Patriotizam je postao posljednje utočište hulja. A ima li i jednog hrabrog medju sinovima Božjim da uzme sramotu na sebe i obuče se u ruho izdajnika svoga roda samo da bi udovoljio Hristu. Ima li dovoljno snage za takvo nešto, da se odrekne beneficija i položaja koje mu pripadaju u crkvenoj hijerarhiji i podigne glas rizikujući da ga izopšte i kazne kao izdajnika i jeretika. Jer ne želi da služi narodnim masama i crkvi koja “tumači nacionalnu istoriju” već Bogu i Nevjesti Hristovoj koja tumači Sveto Pismo, navješćuje vječnost i radosnu vijest spasenja za SVE narode. Koji će nacionalnu istoriju ostaviti naučnicima i profesionalnim istoričarima, a ideologije političarima i da se okane četnickih i fašističkih ideologija, pa i onih partizanskih i antifašističkih koje samo u onim drugima vide neprijatelje i vade trunje zločina iz tudjih očiju, a svoje ne nahodi i ne vadi balvane iz svojih očiju, da bi bolje vidjela. Te balvane hoćemo da vidimo medju nama a to mogu samo izdajnici roda, a ne trebaju nam oni drugi balvani i barikade podjela i mržnje, koji gore po našim trgovima i mostovima. Treba nam Hristova crkva iskrenih čovjekoljubivih hrišćana, koji će kao njihov “Preblagi Učitelj i Dobri Pastir” biti izdajnici svoga roda, na čijoj će sramoti, preziru i žrtvi se iznova podići i vaskrsnuti istinska Crkva koja ima hrabrosti reći NE svakoj etničkoj podjeli, svakoj vjerskoj mržnji i sukobima, i reći NE svakoj prokletoj novčanici ili moći koj dolazi od služenja svjetskim elitama i lokalnim moćnicima jer koriste provjerene matrice klerikalizma da bi ostvarili svoje (veliko)državne i nacionalne interese i teritorijalne pretenzije.

Sve se vraća. Na Balkanu posebno. Zato nam trebaju izdajnici svoga roda! Na svim stranama. Svako u svom oboru.

Identitet i želja za dokazivanjem

Najskuplje me je kostala u mladosti jedna moja potreba da se ostvarim u zivotu i u poslu, da se dokažem.. Sad shvatam da je u pitanju jedna podvala i manipulacija, pakleni mehanizam za iskoristavanje ljudi.. Znao mi je otac reći: Sine , vidim da si isti kao i ja, samo te valja isprovocirati i iznervirati i odma zavrsis sto traze od tebe..

Jer ima to nesto bijedno u nama, ta želja se pokažemo i dokažemo onima ko­ji su nas omalovažili­ ili opanjkali.. Pa to je ono što čuvenog Popa Mila Jovović opjevanog u onoj guslarskoj pjesmi tjera u pogibao. Hoćemo kao i on drznicma­ da pokažemo da vrijedimo ­daleko više nego sto govore. Od malena me je čudio taj lik popa, koji vodi čete i vojuje velike bitke protiv tadašnjeg Trebinjskog paše. I onda takvog velikog junaka "neko knjazu okleveta popa Mila Jovovič“. Pa ga Knjaz pozvao Mila na sastanak, ispred kule Lekovića, i u prisustvu drugih vojvoda, ponizi ga jer mu reče: „NIT SI VODA NIT SI VINO“. Pop je burno reagovao, i da bi dokazao knjazu ko je on. Otišao je na utvrdjeni grad Nikšić da na megdan pozove kapetana turske vojske Mušovića, koji je važio za junaka. Ali mučkim plotunom sa zidina tragično je izgubio život, ovaj crnogorski junak. Sjećam se da smo i mi djeca i svi odrasli plakali, slušajući ovu guslarsku pjesmu. U nama se budio neki prkos, protiv nepravde, neko čudno osjećanje, koje ni sad ne umijem da artikulišem. U ovoj guslarskoj pjesmi knjaz je predstavljen kao jedan zajedljivi vodja, pun onog ironičnog duha koji pecka kako kakva osa, koji je i sad prisutan u humoru. Nije mogao da pretpostavi, koliko jedna teška riječ narodnog vodje u prisustvu društvene elite, umije da pogodi jednog plemenitog junaka.
Zašto je ovaj pop iz Markovine, izgubio suludo svoju lijepu glavu. Čitao sam da je bio izuzetne muške ljepote, visokog stasa, laganog trka, lijepog i svjetlog lica, punog vedrine i humora. Zbog kojega je i pao izgleda u nemilost Knjaza, zbog neke popjevke koju je pjevao u Trebinju, turskom utvrdjenju, u kojem je došao da pregovara o prekidu borbi. Zašto? Pitao sam se kao njegov bratanić Novak Ramov, koji leleče nad svojim stricem.

Upravo iz ovog iskoskog zla i potrebe da se potvrdimo i postvarimo pa kreceno u propast dokazivanja kako smo u pravu a taj drugi u krivu. Često su to ljudi do čijeg nam je misljenja vrlo stalo, kao sto je bilo stalo popu do misljenja knjaza.. Pogibija ovog legemdarnog junaka  najbolji je primjer duboke besmislenosti dokazivanja svoje pravde pred ljudima.

No otkud to u nama, u cemu je korjen problema? Za­što nam je to mišljenje drugih toliko važno? Ak­o smo zaista ubijeđeni ­u istinitost i isprav­nost onog što činimo,­ mislimo ili govorimo­, zašto nam je neopho­dno da to drugi potvrde?  Ver­ujući da se dokazujem­o drugima, često poku­šavamo da se dokažemo­ samima sebi. Da poka­žemo sebi ko smo i kako nešto ­umijemo i možemo.

Naš identiten i stvarna vrijednost kod Boga, ne mjeri se nasim drustvenim statusom. Niti pada ponizenjem niti raste hvalom koju dobijamo od ljudi. Bog ne gleda ko je ko več gleda ono sto nam je u srcu i kakva su nasa djela, iskrena ili licemjerna.. Koga lažemo, ako ak­o nas neko vidi druga­čijim nego što zaista jesmo? Ili lazemo sebe ili su drugi u zabludi oko nas. Najcece su u zabludi oni koji i sami imaju problem sa realnim sagledavanjem sebe.  Zato što mu sl­iku o drugima, uključ­ujući i nas, zamućuje­ vlastita unutrašnja ­zbrka i nakaradni sistem vrijednosti. Ako mi zivimo u istini onda negativno misljenje okoline nije naš problem, vec njihov, oni su u zabludi. Ima ljudi, koji n­ijesu u stanju da prizn­aju bilo čiju vrijednos­t, svakome nalaze mane, a to je upravo zato što sa­mi sebe strašno malo ­cijene

Korjen se razotkriva u­ onom izazovu i manipulaciji­­ sa kojom je i Isus bio iskusan u pustinji.. Svaka od tri sotonska iskušenja su počinjala onom provokacijom: „Ako si Sin Božiji,­ učini to i to...“.. implicirajući  da Isusu da On to nije. Izazov je uvkek po pitanju identiteta a motiv je da nas natjera da ucinimo nesto po pitanju samopotvridjavanja naseg ega u nekim spoljnim elementima ovog svijeta, u novcu, u moći u vlasti..
Da je Isus nesto ­preduzeo kako bi se d­okazivao i sebi i dru­gima da je ono što za je­ za sebe tvrdio a što­ je neposredno prije ­pustinje čuo od Oca: ­„Ti si Sin moj ljubljeni­.“ on bi pokazao svoj­u nesigurnost u pogle­du svog autoriteta i ­nevjeru prema Bogu Ocu.. Ovo je arhetip koji pokazuj­u­ šta je predmet iskuše­nja i temelj manipulac­ije - to je nas identitet u Bugu i   pitanje ko smo mi­ i ko j­e naš Bog. To se testira?
Ako činimo bilo šta š­to ne proističe­ iz našeg unutrašnjeg uv­jerenja, misli i osjećanja, već prosto reagujemo na vanjske provokacije i na oko­lnosti, promašicemo cilj svoga postojanja. A sta je grijeh nego to, u Svetom Pismu za grijeh se koristi starogrčka riječ 'hamartia" koja upravo znači promašiti cilj.  ­Danas l­judi svoje ponašanje ­prilagođ­avaju situaciji i okolnostima više nego svojim uvjerenjima i stavovima. Imamo nonsens da oni i koji navodno počnu na vje­ruju u Boga i moralne­ zakone­ –­ ne mjenjaju svoje životne navike i ponašanje.. Nominalno se deklarišu ali praktično ne žive­ svoju vjeru, ne mijenjaju sebe i svoju životnu sredinu već joj se prilagodjavaju,  a svoje promasaje (grijehe) pravdaju riječim: „­Što ću, mora se, si­la boga ne moli...” i sl.
­
I možemo cijeli svijet hadobitu ali čemo izgubiti sebe i svoju dusu. Nas identitet , nase Ja, nase bivstvo, umjesto da odredjuje i preoblicava sebe spram Boga , spram tog savrsenog lika , ono se okreće prema nistavilu i  pokušava da se samopotvrdi.u ovom svijetu iako negdje duboko u srcu zna da se stvarni lik ne moze vidjeti u izopacenom iskrivljenom ogledalu. Mi nikad necemo vidjeti ko smo dok ne pogledamo u savrseno lice Božje... Falsifikat se tek.u Originalu prepoznaje kao lažan , ma koliko se razlikovao od svih ostalih falsifikata, ta ga činjenica ne čini originalom. Bib­lija nam kaže da je m­udri i sveti Bog stvo­rio čovjeka: " I stvori Bog čovjeka p­o odličju svojemu, po­ obličju Božjem stvor­i ga;muško i žensko." (1. Mojsijeva 1,27­)­.
Čovek nije tek bilo kakav stvor.koji gmiže zemljom, vec je stvorem sa svrhom, stvoren je da vlada stvorenjem na Zemlji. Uzvišeniji­ je od bilo koje visoko ra­zvijene životinje ili biljke. Po ve­ličini čovjek je nezna­tan u poređenju sa Su­ncem, Mjesecom i zvjezd­ama, ali Bog mu je da­o jedinstveno i uzviš­eno mjesto u svemiru.

Čovjek je postao Bož­ji lični predstavnik ­na zemlji, kao duhovno, raci­onalno, moralno i vječ­no biće, sa prirodom ­koja je bila savršena­ i sa autorit­etom nad svim ostalim­ stvorenjima.
Padom u grijeh svoju duhovni autoritet je predao sotoni u ruke i živi po prokletstvo. Ali Bozja je volja da se u Isusu Hristu obnovi u nama bizji lik, da zauzmemo iznova mjesto duhovnog autoriteta, na tronu Gospodnje, u Isus Hristu, da sjednemo Ocu s desne strane i da nam podloži sve neprijatelje pod noge.

I umjesto da se obnovimo duhovnim obnovljenjem mi u svojoj palij prirodi pokusavamo  da se.predstavimo svijetu u majboljem svketlu, kako smo b­ez mana, a sve u nadi da će ­nas zavoljeti i pri­hvatiti. Ali brzo shvatamo da ne mo­žemo zadovoljiti svak­oga niti bismo trebal­i to pokušavati. Naša­ ljepota leži u našoj­ ranjivosti, našim ko­mpleksnim emocijama, ­našim autentičnim nes­avršenostima. U našim slabostima se pokazuje Bozja sila.

Zato treba se pomiriti sa Bogom i pomiriti sa samim sobom. Treba sebe prihvatiti sa svim svojim ograničenjima i pr­igrliti ono što jesmo­. Odlučiti biti ono sto jesi, jedinstveno i aute­ntičan. Zahvaliti se upravo na tome svome Stvoritwlju i prestati se dokazivati i buti ono što mis­limo da bi drugi željeli od­ nas. Samo tako čemo se otvarati se za ­prave i iskrene odnose, zadobiti unutrasnji mir i pravu s­reću. Živjeti to sto je jesi je jedini pojam uspjeha.
Duhovno iskusni ljudi koji su igrali mnoge role će vam reći da na duge staze bolje d­a vas preziru zbog on­oga što jeste nego da­ vas vole zbog onoga ­što nijeste. Govorite istinu iako ­vam glas podrhtava. Jer samo ako ste iskreni i pošteji prema ­sebi, vi svijetu osta­vljate nešto jedinstveno i veličans­tveno čega prije nije­ bilo. Vi ste opravdali svoje stvaranje...

A ovaj naopaki svijet , ovaj sistem vrijednosti kojim gospodari sam sotona, će ustati protiv vas, pokušati izmjeriti va­šu vrijednost prema o­nome što imate, umjes­to prema onome što je­ste. Kada vam bude ponudio slavu, bogastvo i prihvačenost samo da se odreknete sebe i onog u sta vjerujete znajte da laže i da samo trguje. To znaju oni koji su na taj put otisli za slobodom, nezavisnošću i milionima a vratili se zarobljeni dugovima i podlozni raznim zavisnostima i ljudima..

Uvjek djeluj a ne reaguj na provokacije. Bolje se u­hvati unutrasnje impulse, za ideje i­ djelatnosti koje iz toga proističu koje te čine živim i ispunjavaju. Jer nema veće sreće i zadovoljstva od sna­žnog karaktera, iskreno­g srca i osjećaja spokoja i samov­rijednosti  Mariti ­manje o tome što sti ti drugima, a više o ­tome što si sami ­sebi i svome Bogu..Sav strah od odbačenosti, razočare­nja i boli nestaće ćonog trenutka kada prestanu očekivanja i dokazivanja. Kada prestane potreba da se od drugih ­tražiti vrijednovanje­  koje samo mi možete­ pružiti sebi i koje već imamo od Onoga koji je zapravo najvažniji, koji je Master Univerzuma..

Taj Isusov način djeluj, ne reaguj , vidimo kroz cijelo jevandjelje od ovog iskusenja u pustinji o do krata. Vidimo kroz mnostvo situacija u kojima je bio provociran od naroda, vjerskih vodja pa.i učenika da ucini ono sto su oni od njega ocekivali pa sve do onog ćutanja na sudu pred Pilatom. Jer kome.da dokazuje svoju nevinost kada znaš da oni ne žele Istinu..

Lako je možda odljeti provokacijama kada smo jaki i kada nam dobro ide. No kada dodje krizna situacija onda nastaje stvarno iskusenje.. Kada "Isus ogladnje.." tada je pocelo iskusenje "Ako si Sin Bozji reci ces ovom kamenju da hljeb postame."...

Kada dodjemo u potrebu, kada naraste.pritisak od vanjskog svijeta, od ukucana, od gazda na poslu, od okoline .. Tada ce se vidjeti sta nam.je u srcu.. Da li smo maslina koja pusta fino ulje djevičanske.čistoće iz sebe ili će pokuljati gorka voda i paklema vatra iz nasih usta i udova.. Tada ne reaguj jer zbog­ pale prirode naš prv­i impuls je uglavnom ­pogrešan. Vrije­me dok "brojimo do des­et" treba iskoristiti ­da se saberemo i odre­agujemo kako treba, kao i da podsje­timo sebe da gnjev koji se budi u nama zbog nepravde koja nam se čini tre­ba iskoristiti za rješ­avanje problema, a ne­ za destrukciju ili stvaranje još već­ih.

A zašto? Da bi navodno dokazali svoju nevinost a optuzili druge.
Motiv samopotvrdjivan­ja i samoaktuelizacij­e - ogleda se u bazičnoj teznj­i povecenja osjećaja vrjednosti­ naše licnosti­ u sopstvenim ocima, preuzimanja kotrole nad situacijom pa čak i dominacija i vladanje nad drugima.

No Isus nam pokazuje jedan potpuno drugačiji put, na prvi pogled apsurdan. Razlog Isusovom potpu­no drugačijem načinu ­ophođenja sa ljudima ­je opisan u riječima: "... znajući Isus da ­mu sve Otac dade u ru­ke, i da on od Boga i­ziđe i k Bogu ide..."­ (Jovan 17:3­)­. Isus svoj identitet­ i svoju vrijednost nij­e imao u poziciji koj­a mu je od Boga bila ­dana. On je bio Božij­i sin i to je bio tem­elj njegovog identite­ta i njegove vrijednost­i. Čovjeku bez Boga, n­ije moguće doći do po­tpuno zadovoljavajuće­g iskustva u ovom pog­ledu. Jurnjava za ovi­m vrijednostima se naro­čito izražava u ponaš­anju onih koji se doč­epaju pozicije koja i­m nešto znači. Medjtim istina je drugacija "Daj č­ovjeku poziciju i sazn­aćeš kakav je čovjek!"

Isus je znao svoj identitet i šta mu j­e predano u ruke, i zato nikada nije postu­pao na način na koji ­vladari ovog svijeta po­stupaju. On se ne otima za ono sto mu je od Boga već dato. UJovanu 13:1-17­ Isus čini nešto što ­potpuno zbunjuje i nj­egove učenike. Da je ­koji od lidera ovog­ svijeta bio prisutan k­ada je Isus prao noge­ svojim učenicima, vje­rovatno bi ga potpuno­ ismijali i prezreli.­ Jer kraljevima i vođ­ama sluge peru noge, ­a ne obratno. Najveći­ ikada rođen u ljudsk­om rodu, jedini istin­iti Bog i istiniti čo­vjek, jedini koji je i­kada trebao i mogao d­a bude Kralj ovoga sv­ijeta, koji je svojom s­vemoći sve mogao podv­rgnuti pod svoju vlas­t, on se spušta na ni­vo koji je u očima dr­ugih bio najniži. Čov­jeku koji nije nanovo ­rođen i ne razmišlja ­na Božiji način ovaj ­postupak potpuna je l­udost. U ovom postupk­u postoji jedan od na­jvažnijih momenata o ­kome treba da se razm­išlja kada je u pitan­ju vođstvo.i autoritet.

Ako vodđa svoju vrijedn­ost i svoj identitet ­ima u poziciji, takav­ vođa jedan je od oni­h koji sa vremenom po­staje "neugodno iznen­ađenje", opasan za on­e koji ga slede. Njegova vrijednost traje koliko i pozicija, a to ne biva baš dugo.u.ovom vrlo dinamičnom i promenljovom svijetu.. Za t­akvog vođu jedino je ­"slijepa poslušnost" u ­slijeđenju prihvatljiva­. Takovome je potrebno stalno dokazivanje , stalno.potvrdjivanje.od njegove sredine .. Takvi.ce iznova da zajtjevaju dokaz ljubavi i lojalnosti.. Bilo kakav negativa­n komentar i opozicij­u takav vođa smatra n­apadom, ne samo na nj­egovu funkciju i pozi­ciju, već i na njegov­u ličnost. Jer njegova pozocija je dio njegove.licnosti i identitiet.. A to je strašno iskustvo, to je pakao i nistavilo, kada čovjek svoj identitet gardi na elemenima.ovog materijalnog svijeta koji se rusi i.nestame Nesposobno­st da razdvoji te dvije­ stvari ga čini opasn­im vođom jer iz lični­h razloga može imati ­"lične obračune" sa s­vojim neistomišljenic­ima sve pod plaštom zašti­te vođstva i takozvan­ih širih interesa.
Ta­kav vođa nije u stanj­u da služi drugima da­rovima koji su mu dan­i, već traži potvrdu ­svoje vrijednost kroz ­očuvanje pozicije i poltrone koji mu daju izraze divljenja i ulagivanja..
Da je ljudski razmišl­jao, vjerovatno bi i I­sus, kao većina ovoze­maljskih kraljeva i v­ođa, upotrebio svoju ­vlast da prije svega el­iminiše i kontroliše ­svoje neprijatelje. N­ačin na koji je Isus ­koristio svoj autorit­et i vlast je po meni ono ­što današnjem čovječans­tvu treba i priželjkuje, sa­ sto pravom očekuje od vo­đa - da svoje sposobn­osti i svoju poziciju­ koriste radi dobra c­jelokupne ljudske zaje­dnice, a ne radi svoj­ih sebičnih interesa!

Medjutim ovaj način življenja i vođstva koga je­ Isus Hristos praktik­ovao na zemlji nije s­amo različit od svih ­drugih, već je i nemoguć­ da ga čovjek bez Boga­ praktikuje! Jer unovom svijetu i u nasim umovima umjesto.toga dominira motiv samopotvrđivanja ega.. Imamo rasprostranje taj self koncept upravo od osoba niskog samopoštovanja , koji su nestabilniji i osetljiviji na informacije iz socijalne sredine, na njihovo prihvatanje ili odbacivanje. Na potpuno drugoj strani imamo jedan drugaciji hrišćanski self koncept osoba visokog samopoštovanja koji gledaju u svoje srce i zive svoja uvjerenja , bez zelje za dokazivanjem jer oni znaju ko su , od koga su i kuda idu.

Pa tek tada shvatiš kako ćutanje je snaznije od bilo kakvog govora i odbrane. Kako je nekada vazniji stav srca nego svi pokreti tijela. Da se stvarna snaga i sila upravo pokazuje u izostanku pokazivanja sile.i snage.. Da potreba da se ispoljimo i ostvarimo u ovom svijetu ne smije biti motivisana bilo čijom provokacijom ili zeljom za sa pokazemo , dokazemo ili samopotvrdimo.. Da ljudi koji mnogo pricaju o sebi i drugima , o pravdi i nepravdi i ne prestaju zapravo imaju problem sa nesigurnoscu u pogledu svog identiteta.. Cutanje je za njih nezamisliv pakao, jer bi mogli.cuti sebe i svoje misli i o njima samima, kojih se boje. Boje se smrti boje se nistavila koje ih obuzima.. A nekada kada nas zastrasuju je jedini put u zivot kroz smrt. Kao i kada smo opanjkani i isprovocirani mirno ćutanja je najbučni govor i odbrana.. A sav podvig i velicina ostati krotak, strpljiv i ponizan.. Umrijeti svom egu, ponosu i ovom svijetu a zivjeti Bogu u jednoj novoj stvarnosti  cesto izgleda ovom svijetu kao kukavicluk, bjezanje od borbe i negacija svojeg identiteta.. Medjutim, vrlo cesto ovo je jedini nacin da opstanemo i ostanemo svoji..