Vladimir Lajović Blog

Ovaj Lučindan me podjseti na jedan detalj iz Crnogorske Hronike, profesora Novaka Kilibarda kada su Trebješani (Niksić) pred najezdom Turaka krenuli za Moraču. Kilibarda zapisuje svjedocanstva kako je ovo pleme bilo vrlo prosvećeno i pobožno za ono vrijeme i ovaj detalj zapisa: "Tre­blje­šku cr­kvu­ Sve­to­ga Lu­ke, ni­je­si­ smi­jo ulje­ći na sv­e­tu li­tur­đi­ju ako­ je bi­jo pop u svo­j­u kji­gu za­mr­či­jo ­da ne odu­žu­ješ što ­si du­žan i ne za­du­­žu­ješ dru­go­ga da t­i se odu­ži! Pi­sa­lo­ je iz­nad cr­kve­ni­­je vra­ta: „Odu­žuj i­ za­du­žuj!“ To je zn­a­či­lo da po­štu­ješ­ ro­di­te­lje ko­ji s­u te za­du­ži­li i da­ po­di­žeš svo­ju đe­­cu ko­ja će ti se odu­­ži­ti. Zbo­ri­lo se ­da su Tre­blje­ša­ni ­va­ta­li na­uk od mra­­va i če­le – da ra­d­e ne fa­le­ći se i da­ gi­nu bra­ne­ći svo­­ju ste­če­vi­nu! " Taj natpis "Odužuj i zadužuj" tako slikovito govori o jednom duhovnom principu naseg naroda.To je svakako slikovit simbol crnogorskog tradicionalizma

Kažu mi da sam previse otvoren da pisem o intimni. Ne znaju i ne razumiju postoji čitav jedan dublji sloj i svijet u meni o njemu ne pisem nemam potrebu da ga dijelim sa ovim svijetom To je intima Živi nepomućeno u tisini. A tisina taj univerzalni jezik svemira koja pulsira i dotiče tada kada je jezik i razum nemoćan.. Samo ponekad ta svijet se ustalasa, kao ono sjeme pred klijanje, pukne u meni poput krika, pribije opnu, ustane i krene da se izliva u neke druge , andjeoske jezike. Tada moj duh kao planinski potok krene ka dolinama nebsekim ka velikom tihom plavetnilu, da ga dotakne samo da ga dotakne A onda, kontakt, sve se zatvori poput strujnog kola udari munja u pleksus nisko i duboko i krenu zive vode iz moje nutrine ka ovome svijetu Da bih prigovorio da bi se razumjeli da bi se prepoznali da bi se spojili. do neke nove tisine o kojoj nemam potrebu da govorim.

"Upoznaj svoje granice pa ih prevazidji." je ispravna "formula uspjeha" koju promovisu mnogi svjetski motivacioni govornici ... Pisao sam o tome, da nas Bog poziva da u vjeri iskoracimo izvan svojih ogranicenja u nemoguce, iz racionalnog u iracionaono, iz prirodnog u natprirodno, sa one strane života.. Medjutim, tek jutros mi je postalo jasno da ova izreka nije samo o prevazilaženju granica i vjeri. Ona počinje sa nečim vaznijim - upoznavanjem svojih granica.  Ko dodje do ivice svojih fizickih snaga, umnih napora i  emocionalnih pragova otkriće šta su stvarne ljudske snage, odnosno nemoći. Dokle može covjek a odakle moze samo Bog. Takvi ljudi neće bez jakog unutrasnjeg impulsa prelaziti granice. Čekaće na Boga, čekaće na povoljan vjetar.. E za takve i samo za takve, stoji Boziji poziv da krenu preko.. Svi ostali nijesu se kvalifikovali za vjeru oni su samo euforicni i optimisticni bezumnici koji nemaju pojma sto rade. Takvi u svom pozitivizmu i "slobodi"

"BADAVA ste primili, badava dajte”, rekao je Isus svojim apostolima kad ih je poslao da propovijedaju jevandjrlje (Matej 10:8). I to je sve u redu. Medjutim u svom hodu sa Bogom upravo sam se osvjedočio da mnogi koji se izjašnjavaju kao sveštenici i Hristovi sljedbenici nijesu spremni ‘davati badava’. U stvari, mnoge vjerske vođe u crkvama  “uče za platu” (Mihej 3:11). Neki su se čak obogatili ubirajući priloge od svog "stada". A pogledajte učenike iz prvog vijeka, iz prve Crkve. Oni nemaju plaćeno sveštenstvo, jer Božje sluge, nikad nijesu to doživljavali kao svoju profesiju jer nijesu bili “trgovci Božjom riječi”. Naprotiv u njihovim govorima i odnosu sa ljudima mora da se vidi da nemaju licnog interesa i da propovjed ima silu samo kada je “potaknuta iskrenošću,  kao poslani od Boga” (2. Korinćanima 2:17). Jevanđelje se naviještava jednostavnošću i besplatno, rađa iz divljenja spasenju koje dolazi iz ove zapovjesti - što sam badava primio, moram badava dijeliti. Bož

"Budimo ljudi a ne neljudi" govorio je Patrijarh Pavle, ali to se ne može razumjeti dok se ne shvati sto je covjek. Da čovjek nije i ne može biti čovjek ako samo ostane čovjek a ne postane kao bog. . Liice čovjeka je lice zvjeri, unakazeno grijehom u kojem je i zacet i u kojem se rodio. Ostane li "samo covjek" ostaće slican oblicima zivota znatno ispod ljudskog i andjeoskog. Postace zvijer ne udje li u proces oboženja, jer samo kroz taj proces pokajanja od rugobe grijeha i proces preumljenja moze postati čovjekom! Vladike Rada kao da pita i daje odgovor "Sto je covjek a mora biti čovjek!". Moze li covjek pobjeditii nistavilo i biti covjekom u punom smislu te riječi, nekim sopstvenim snagama i razumjevanjem?.. Ne. Shvata da covjek bez Boga, bez Duha Njegovoga nikad neće moći ustati iz  i zvjerinje bezlicnisti. Ko ostane "covjek" biće zapravo nečovjek , utopice se u nistavilo bezlocnosti , svijet sjenki, gmazova i reptila..Kao sto u tami sobe ne

Za saosjećanje i podršku u nevolji je najvažnije da je neko plemenit čovjek. Medjutim, rasprostranjeno je uvjerenje da je za to potrebno sapatništvo ili isustvo u onome sta neko prolazi. Ljudi često odbijaju pomoć i ruku onih koji žele da ih utjese, onom floskulom iz americkih filmova : Lažeš, ne možes me razumjeti, ne treba mi tvije saosjećanje, jer nijesi u mojoj situaciji i nijesi prosao ono sto sam ja prošao.. Neki lažni ponos koji nema veze sa životom..Svakako iskustvo je više nego dragocjeno, medjutim znaju oni malo stariji, koji pamte JNA i služenje vojnog roka, da su mladim vojnicima - gušterima, najviše život zagorčavali upravo vojnici. Ti sadisti su bili uglavnom vojnici starije klase  tkz dzombe koji su po toj logici trebali da pokažu saosjećanje i razumjevanje za te pridoslice. No oni nijesu imali milosti prema mladoj vojsci, naprotiv potrudili bi se da im zagorčaju sto više taj vojni rok, na isti ili gori način kako su njima radile dzombe kad su oni bili gušteri . Da ne po

Crnogorci su se prema Ivanu vjekovima odnosili kao prema najvaznijoj licnosti svoje istorije, koji je utemeljio njihovu drzavu. Crnogorska pravoslavna crkva proglasila je Ivana Crnojevica za sveca, upravo zbog njegovog nemjerljivog doprinosa ne samo za državu nego i za crnogorsku crkvu. Ivan je 1465. godine , nakon smrti svoga oca, došao na vlast u Zeti. Bio je mletački vazal ali već nekoliko godina kasnije, shvativši kolika je moć Osmanlija, Ivan je pristao da plaća godišnji harač turskom sultanu, najmoćnijem sultanu u istoriji - Mehmedu II Osvajaču. Godine 1474. ogromna turska vojska napala je utvrđeni grad Skadar koji je držao mletački garnizon. Ivan Crnojević se sa 8000 Zećana spolja, hrabro i koliko je mogao, nekoliko mjeseci borio dok se Turci nijesu povukli. Vrlo bijesan sultan Mehmed II Osvajač, od koga je drhtala Evropa, govorio je da bi se sa svima mogao izmiriti, ali ne i sa Ivanom Crnojevićem! Turci su zato 1477/1478vratili i osvojili Skadar i Zetu. Ivan Crnojević je pob

Ako bi ko , kao ja u ovoj knjizi, pokusao da pronadje u toj vjekovnoj istoriji naseg naroda i nase pravoslavne crkve odredjene propovjedi, naucavanja ili elemente hriscanske teologije vrlo brzo ce se naci u problemu.. Može se govoriti odredjenoj duhovnosti u vrijeme Vojislavljevica (o cemu smo.pisali ), pa i tokom Nemanjića, Balsica i Crnojevica, sve negdje do cetinjskog mitropolita, koji je stolovao (u vrijeme Đurđa Crnojevića, 1490- 1496 .). Da su se poštovali Gospoda po Pismu i uredjivali crkvu po kanonima. No, za ostale vladike tokom turske vladavine je to teško ustvrditi, kao što je očigledno da su barem nekolicina posljednjih - Vasilije, Petar I i Petar II , za koje neki autori su umjeli da kazu "da su držali do pravoslavnih kanona kao do magle na Lovćenu,  osim kad su to nalagali ozbiljni politički razlozi." Crnogorska crkva (cesto u upotrebi bez prefiksa pravoslavna) nije nastala pukim osamostaljivanjem Zetske mitropolije od Pećke patrijaršije, kao što je protestants

Poštenje je tako moćna riječ u našem jeziku. Na druge se prevodi raznorazno.. Zato sto nije jednostavan i jednoznačan pojam. Već jedan sveobuhvatam, jer podrzumjeva najprije da je neko iskren prema ljudima ali i prema sebi. Da umije da se nosi sa svojim slabostima ali i sa tudjim prednostima.. Ali nije samo to u vezi istine i iskrenosti, poštenje je i kada ljubiš pravdu i ispravno sudiš o sebi i drugima.. Ni po babu ni po stricevima. Kada volis istinu čak vise nego svoj zivot i kada si spreman da je izneses i da se za nju boriš. Zato je postenje ujedno i hrabrost i pozrtvovanost.. To je imati petlju i imati karakter.. Stajati iza svoje riječi svim svojim što jesi i sto imaš. Poštenje je zato cjelovitost duše.. Kada.ono sto misliš je isto sto i govoriš , a sve to isto sto i činiš.. Sve u jedno! To je poštenje i još nesto vise. Jer i za postenje je potrebna ljubav, tj. čovjekoljublje i bogoljublje.. No danas je tako malo poštenja i sve vise se gubi pravo znacanje ove rijeci, pa se olako

Moje pisanje me spašava. Vjera koju djelim nije uvjek vjera koju imam i koju sam dosegao i koju držim. Vise je kao ono kopno koje je umorni moreplovac ugledao kroz durbin pa viče : Kopno! Ljudi, kopno! Pisem kada sam ispunjen ali pisem i kada sam prazan. Znajuci , kao onaj livac u izreci, koji stoji kraj uzarene peci i lije cisto zlato koje je kroz oganj procisceno od žbuke i nečisti, da uvjek ostane neka kapljica za njega kojom ce se obogatiti.. Pa i ako sve ne mogu odrzati i ako sve zaboravim, znam da cu kao ono sito kojim neko pokusava da zahvati ladne vode sa izvora, da iako mu sve izmice i nestaje, samo to sito postati cisto od vode tekućice.. Zato kazem, moje me pisanje spasava, ponajvise od mene sama, pa i kada nije sve moje ono sto lijem ili držim , samo me činjenje obogucuje i pročišćava ...

O sv. Petru Cetinjskom ostade zapisano da je vodio jedan mali narod iz ropstva u slobodu, iz bezakonja u državu prava, iz bezbožnosti i plemenskih sujevjerja u hrišćansku vjeru. To njegovo vođstvo bješe jedna velika borba sa "vješticama" i jedno sveopšte stradanje i raspeće ovog božjeg sluge izmedju neprijatelja spolja i zla domaćega. Vladika u svojim memoarima i poslanicama posljednjih­ godina života na zem­lji o tome piše ""Ostara sam, više od zla i n­eposluha crnogorskoga­, nego li od mojijeh danah".­ Zamjera mu se za mnoge kletve (o čemu smo pisali) ali kada se čitaju njegove poslanice vidi se da onima koje mu je Bog povjerio­ on ih do­ kraja ljubljaše ­i kad ih je blagosilj­ao, i kad ih je preko­rijevao i kad ih je kle­o i zaklinjao " silni­jem Bogom Svedržitelj­em i čestnijem Krstom­ i svetom Gospođom i ­svijem arhangelima i ­angelima i svetitelji­ma, koji su od vijeka­ Bogu­ ovako poručivaš­e: "Ja s velikom žalošću­ i sa suzama vidim, d­a svi

Lako ćete ih prepoznati. Vjernici koji malo znaju Boga o sebi će misliti da su super a vama će soliti pamet i pričati o onome sto ZNAJU o Bogu, o nemoralu i pravdi.. Vjernici koji znaju Boga , pak, priznaće vam svoje slabosti a vas će ohrabrivati da ustanete i pričati o milosti Bozjoj i svojim ISKUSTVIMA sa Njim ..

Kako se primiču oktobarski parlamemtarni izbori a nakon toga i razmatranje odluke o članstvu Crne Gore u NATO od strane novog saziva Parlamenta, javnost je svjedok aktivnog djelovanja SPC u cijelom ovom poltičkom procesu. Mitropolija SPC je nedvosmisleno i za jednu vjersku zajednicu vrlo eksplicitno i ideoloski ogoljeno predvodnik antinatovske, proruske pa i antievropske kamapanju. Bez rezerve i bez dileme, ova Crkva vrlo drsko uzima učešće u integrativnim procesima, kao konzervativna i retrogradna politička snaga, koristeći sav svoj uticaj kao crkva na svoje članstvo da zaustavi te procese i okrene ih ka "pravoslavnoj Ruskoj braći". Izdvojiču samo dva posljednja događaja koja su uznemirila našu javnost. Prvo, formiranje­ tzv. “Balkanske koza­čke vojske” u Kotoru i drugo liturgja u Manastiru Podmaine kada je opet pomenuta kletva sv. Petra Cetinjskog za svakog koji se okreće od Rusije. Iako su opet dolazili demanti od Mitropolije i članci o ovom dogadjaju uklonjeni sa poje

Sve se vraća. Na Balkanu naročito. Neoprošteni zločini i nekažnjeni zločinci. Sve će doći i sve već dolazi na naplatu. Valjda smo dovoljno istorijski distancirani od ratnih sukoba i bombardovanja iz 90tih da nam rat ne izgleda toliko strašan da bi nam ponovo presjeo isti nacionalizam i velikodržavni projekti, rehabilitacije četničkog pokreta, neke fašističke i nacionalističke ideologije i matrice ponašanja, pa bi možda ponovo se malo igrali sličnih “ratnih igara”.. Sa druge strane opet smo i dovoljno blizu besparici, nezapošljenosti i ekonomskoj neizdrživosti svakodnevice da smo prijemčivi kao nekad za gluposti i bezumlje, spremni na beznadežno očajne poteze samo da se desi promjena, pa makar i na gore. Šta ima veze! samo neka se našim “dušmanima” desi bilo kakvo zlo jer ih je valjda bolno gledat i slušat. I kažem, sve se vraća i sve dolazi na naplatu. Ali hoćemo li se mi napokon promijeniti, hoćemo li se osvjestiti da na isto zlo ovaj put odgovorimo drugačije i bolje. Ne trebaju nam

Najskuplje me je kostala u mladosti jedna moja potreba da se ostvarim u zivotu i u poslu, da se dokažem.. Sad shvatam da je u pitanju jedna podvala i manipulacija, pakleni mehanizam za iskoristavanje ljudi.. Znao mi je otac reći: Sine , vidim da si isti kao i ja, samo te valja isprovocirati i iznervirati i odma zavrsis sto traze od tebe.. Jer ima to nesto bijedno u nama, ta želja se pokažemo i dokažemo onima ko­ji su nas omalovažili­ ili opanjkali.. Pa to je ono što čuvenog Popa Mila Jovović opjevanog u onoj guslarskoj pjesmi tjera u pogibao. Hoćemo kao i on drznicma­ da pokažemo da vrijedimo ­daleko više nego sto govore. Od malena me je čudio taj lik popa, koji vodi čete i vojuje velike bitke protiv tadašnjeg Trebinjskog paše. I onda takvog velikog junaka "neko knjazu okleveta popa Mila Jovovič“. Pa ga Knjaz pozvao Mila na sastanak, ispred kule Lekovića, i u prisustvu drugih vojvoda, ponizi ga jer mu reče: „NIT SI VODA NIT SI VINO“. Pop je burno reagovao, i da bi dokazao knjazu

Nekoga vaspitanog ko vas obazrivo i lijepo zamoli za pomoc lako otkačimo i eskiviramo ali zato popuštano pred onim upornim i dosadnim napastima. Po sistemu samo da otkačim smarača, a zapravo činimo nepravdu jer često su oni prvi u većoj potrebi. Medjutim samo da bi olaksali sebi mi dajemo i vise vremena i pažnje ovima drugima koji nas saleću i činimo im po njihovim zeljama a ne nasim odlukama.. Žalimo se poslije kako takvi ljudi napreduju i uspjevaju a ne vidimo koliko svojim ponasanjem pomazemo tome. Pa i sami postajemo takvi. Zato sam se zadnjih godina zarekao da neće biti tako, i od tada mi je.mnogo ljepsi život postao.  Jednako postupam prema svima, trudim se da moje DA ili NE nikad ne zavisi od napadnog spopadanja, čak naprotiv.. Prije cu pomoci onom koji sa nekom ispravnim stavom dodje nego ovima smaračima. Njima se čak zainatim, pa ne pomazem dok ne shvate da kod mene izazivaju samo kontraefekat. Svjesno obraćam pažnju da na prvo iskanje i moje djece i svih drugih odreagujem,