среда, 31. октобар 2012.

SLOBODA NIJE HTJETI ILI NE, VEĆ MOĆI TO ŠTO HOĆEMO

Čitao sam mnogo teološke knjige koje negiraju slobodu ljudske volje. Posebno je Luter bio stava da su sva naučavanja o slobodi ljudske volje pogrešna. Polazio je od aksioma univerzalne krivice čovječanstva, o kojoj govori poslanica Rimljanima: "Ni jednoga nema razumna, ni jednog koji traži Boga. ni jednog pravednoga. Svi zastraniše, svi se pokvariše. Nema ga koji čini dobro, nema nijednog". Smatrajući da ljudi nikad nijesu imali slobodnu volju da svojim razumom i voljom upoznaju Boga. Da se nikad nije ni moglo udovoljiti Bogu, jer je ljudska volja pogrešna. Da nikad nijesu mogli da održe zakon i da zbog toga Bog osudjuje tu njihovu grešnu nemogućnost i njihova grešna djela. Generalno priznaje samo Božiju volju kojoj se moramo povinovati, jer svojom voljom nikad nismo mogli zadobiti pravednost i spasenje.
Priznajem da su me uvjek nekako uznemiravale ovakve teologije monizma koji negiraju slobodu ljudske volje i negiraju mogućnost ikakvog izbora. Ako nema mogucnosti izbora na osnovu čega onda postoji odgovornost za grijeh i neposlušnost. Zar to nije nepravedno? Pripisati čovjeku odgovornost za izbore njegovih praotaca, a njemu samom oduzeti mogucnost spasenja. Pa ako nije bilo nikakve mogucnosti da se ucini dobro ili mogucnosti da se dozivi sloboda kakvu je onda svrhu imao Zakon? Osim da zarobi svakog pod krivicu. Tek sa pojavom Isusa, stvara se mogucnost za oslobodjenje. I u tome je stvar koju se cini Luter nije razumio. Nije razumio da je sa Isusom nastalo nesto sasvim novo. Citava istorija se prelomila na dva eona. Pa covjek i citavo stvorenje nije isto prije i poslije Isusa. Duh Sveti se spustio na zemlju. Ljudi nakon Isusa dobili su mogucnost da prime Duha Svetoga, da dozive punu duhovnu, dusevnu i tjelesnu slobodu. I da covjek iz starog zavjeta kojeg Luter ima u vidu kada navodi primjere nije isti covjek u novom eonu. Jer ta sloboda ljudske volje nije samo nesto htjeti ili ne htjeti vec moci uciniti ono sto se hoce. To novo stvorenje koje je nastalo u Isusu hristu nije sam tijelo i nije samo dusa (emocije, intelekt i volja) vec prije svega i duh čovječiji. U duhu našem, koji je nanovorodjen, stoji mogucnost i sloboda. "Htjeti i moći dolazi od Gospoda" kaze Pismo. Ako je nekad i postojala volja da se ucini ispravna stvar, tek u Isus stoji sila da to i ucinimo. Covjek bez Duha Svetog, griješi od početka i svi njegovi navodni "izbori" su nemogući. Svode se na onu izreku "birati od dva zla manje". U tom smislu je Luter u pravu. Ali svi mi koji smo "u Isusu Hristu" u nama postoji i "htjeti i moći". U nama je "Da i Amin" na ono što je volja Božija. Ako hoćemo da ostavimo cigarete ili da se oslobodimo zavisnosti od droge, u Duhu stoji i naše htjenje i sila da se oslobodimo tog ropstva. Zato se varaju neki mladi da je sloboda uzeti ili ne uzeti drogu, sloboda je u moći ostaviti drugu na koju si se "navukao".
U tom smislu u Isusu hristu tek nastaje sloboda ljudske volje. Mi možemo ispuniti visoke zhtjeve tog zakona slobode. Onda je moguce ispuniti volju Božiju. Ali sa druge strane, tek od Isusa, postoji i odgovornost za one koji odbace Riječ Božiju i Milost. Tek iz ove slobode nastaje i odgovornost. Jer tek kad u nekom može nastati htjenje i sila da se živi pravedan život, postoji odgovrnost za loše izbore, za grijeh. Tek kad nastane mogućnost da se udje u iskušenje i da se isto navlada, postoji i pravednost postoji i svetost.
Postoji i obrnut slučaj kad se čini ono što se ne želi, a opet se čini zlo uprkos nekom htjenju da se čini dobro. Tada se shvata da nema slobode volje u čovjeku, onda se hvali Zakon da je dobar a da smo mi loši. I stoji vapaj apostola Pavla u poslanici Rimljanima: "Ko .e nas izbaviti od nas samih" i nastavlja i daje odgovor"Ali sada nema više osude nama koji smo u Isusu Hristu. Jer zakon Duha, koji daje život u Hristu Isusu, oslobodio nas je od zakona grijeha i smrti. Ovdje vidimo dva zakona koji se suprostavljaju. Stari zakon grijeha i smrti (koji je plod drveta poznanja dobra i zla) i zakon Duha koji nam daje život (koji je plod drveta života). O tome ću u narednom tekstu više govoriti.
Ovaj pomalo "komplikovani" dio poslanice Rimljanima, je možda i najznačajniji dio Novog zavjeta pa cio. Ta sedma i osma glava je vrh piramide teologije novog zavjeta, a vjerovatno i citavog Svetog Pisma. U Isusu Hristu nema vise osude, niti nas ima ko pravo suditi niti čak mi sami sebe trebamo osudjivati, nema te loše savjesti koja se moze opravdati pred Bogom. Dolazi potpuna sloboda po jednom uzvisenom Zakonu Duha. Mislim da se zapravo u ovoj tacki, tacnije ostroj crti postoji vododelnica zivota. Ili hriscani pripadaju jednoj ili drugoj strani. Mozda stoje jedan pored drugog, idu u istu crkvu, sjede na stolici jedan pored drugog. Ali jedna kapljica ide u sliv koji vodi u smrt, a drugi grabi rijeci Zivota.
Na ovo crti tek pocinje sloboda ljudske volje. Slobode nema gdje je anarhija i bezvlasce, gdje je bezakonje i hipi komune. Vidimo da slobode nema ni tamo gdje se pojavljuje Zakon, moral, etika, religijske norme i rituali. Sloboda se mora osvajati svaki dan i ona je samo i Hristu. Čovjek bezvlašća je ne razumije. Njegova volja je bezlična, zamućena, bolesna. Ne razumije je čak i kada ga presvjedoči neki zakon o tome, kada ga savjest zapeče zbog njegovih izbora. Ako i razumije šta je pogriješio, on ne zna šta bi sa tim. On ne zna kuda će, šta tačno treba činiti. Tek kada se susretne na Milošću Hristovom na tom nivou, Duhovni svijet može da upliviše u našu stvarnost. Taj prodor je prodor slobode. Tek tada čovjeku biva jasno šta želi, šta mu to grije srce i šta ga to poziva da krene. I tek tada on i može to što želi. To vodi do cilja i svrhe. Tada se čovjek počinje ostvarivati kao ličnost. Dobija svoj karakter. Zna šta hoće i stvara to što hoće. Tek nakon svih ovih faza od od bezvlašća, preko religioznosti se dolazi do slobode ljudske volje, do slobode koja donosi život u Hristu Isusu.
Tada prestaje ona "agonija" posvećenja, borbe sa svojom "grešnom" i "palom" prirodom, koja se odvijala na nivou tijela i duše. Radja se novo stvorenje o kome govoi osma glava Poslanice Rimljanima, taj naš unutarnji čovjek se razvija i raste, do punine rasta koji nam je po milosti dodjeljen. Tek na ovom nivou dolazi do pobjede nad iskušenjima, ostvarju se unutrašnja snaga da se Kaže Ne i da se kaže Da. Tako da naše Ne bude ZAISTA NE a naše DA bude ZAISTA DA!
Ali nažalost na toj vododelnici, nastaju i podjele izmedju onih "tjelesnih i duševnih" i "duhovnih" hrišćana. Podjele koje izazivaju progon, pa ovi prvi progone duhovne. Proglašavajući ih jereticima, ubijajući ih sve u ime Gospodnje. To je Isus već nagovjestio. Jer ovi prvi koji ostaju na nivou zakona, na nivou pravila, rituala, procesija, ne razumiju punu slobodu Hristovu. Oni vide samo jesnu stranu te slobode, kao onu tamniju stranu mjeseca. Razumiju da su griješni, osjećaju žalost i u koroti su, stalno ponavljaju i mantraju "Isuse Hriste Sine Božiji pomiluj me griješnog". Ostaju na nivou presvjedočenja svojeg grijeha, nazivaju se "rabi", osjećaju potrebu da se samokžnjavaju i poste u žalosti. Njihova utjeha je u poštovanju strogih pravila askeze. I iz te perspektive, čitav svijet je griješan, postaju grehocentrični i sve sagledavaju iz te negativne perspektive. Ljudima govore o grijehu, sudu i paklu. Govore o strahu Gospodnjem i imaju teške proročke riječi opomene. Oni čuvaju od sablazi one "slabe"kao Veliki Inkvizirtor iz "Braća Karamazovi" namećući im još veće ropstvo. U ovom svijetu postoji samo "Volja Božija" izražena kroz skup odredjenih pravila. Čovjek je sveden na grešnu prirodu, koja je navodno neprihvatljiva i Bogu a i nama samima. Tu nastaje šizofrenija "religije" kada se vodi taj stalni unutarnji rat, ona dva vuka iz Indijske legende. Borba izmedju dobra i zla? Pa navodno mi se odlučujemo kome ćemo carstvu pripasti. Kao da hrišćani ne znaju da nema dva ravnopravna boga koja se bore, nego samo Jedan koji je već pobjedio. I tu vlada tama frustriranosti iz koje mnogi nikad ne izadju. Jer nikan navodno nijesu dovoljno sveti, da bi imali pravo da podignu glavu i da kažu šta im je najdublja želja srca! Jer po toj teologiji, zlo stanuje u nama, u naša ljudska priroda je zla i treba je uništiti. Kao da smo zarobljeni u neko demonsko tijelo koje treba odbaciti. Mi ne prihvatamo sebe, ne prihvatamo taj unutarnji glas našeg srca, smatrajući da je to glas pobune protiv Boga jer su navodno sve želje tog grešnog srca, bezbožne i treba ih ugušiti još dok su mladunčad. To je zato što ne razumijemo pravu prirodu Hristovu i našu koji smo dobili po Duhu Svetom

недеља, 28. октобар 2012.

NEMA LJUBAVI BEZ SLOBODE

Ako sam šta razumio na početku svojeg hrišćanskog života, je da u ljubavi nema nikakve prisile, kontrole i da se jedino u slobodi može ostvariti i potrditi. Samo što sam se oženio i počeo da upoznajem Hrista, desilo se veliko iskušenje za moj brak sa Cecom. Kao da je onog dana kada smo se zavjetovali pred matičarem i pred sveštenikom da ćemo ostati vjerni jednom drugom do kraja svog života i u dobru i u zlu, došlo iskušenje. Već istu noć je Ceca završila u bolnicu zbog upale mokranih kanala i bubrećnih kolika. Primala je takvu terapiju da je moglo da ugrozi zdrvalje i opstanak ploda kojeg je nosila utrobi. Ništa nam nije krenulo u braku kako treba, živjeli smo u neuslovnoj kući u Botunu, koji je ekološki narizičnija zona Podgorice. Taj novembar je bio donio monsunske kiše i neku depresiju. A poslije svih ovih loših dogadjaja. Ceca je željela da dobro razmisli o svemu. Ušla je u brak samnon vrlo brzo, poslije samo dva mjeseca poznanstva. I najednom više nije bila sigurna niušta. Kada mi je žena to saopštila, ja sam mogao da počnem da se pozivam na tradiciju, da se pozivam na moral, mogao sam da citiram sve moguće djelove svetog pisma po kojem je ona "morala" da me prati, da me sluša, da me ispoštuje. Mogao sam da prijetim, verbalno i fizički. Da je zadržim za sebe po svaku cijenu jer je volim i jer se pred sveštenikom zavjetovala na ljubav i vjernost. A nije prošlo ni 24sata i sve se raspršilo. Ali odlučio sam da je ne vrijedjam, da se pozivam na neka svoja "prava", da ne manipulišem, već da joj dam slobodu i da je (mada teška srca) pustim sa ljubavlju i razumjevanjem. Otišla je iz Podgorice, svojoj kući u Beograd. Ja sam je zvao telefonom, dolazio sam vikendom vozom i vraćao se na posao. Nijesam joj pravio presiju da se mora vratiti, nisam joj nabijao na nos moja ocinska prava na djetetu kojeg nosi u stomaku. Ne, opu$teno smo šetali po beogradu. Pričali i smejali se. Ponovo sam je "osvajao" malo po malo. Volio sam je govoreći sebi: "Jedino je svojom ljubavlju možeš vezati za sebe. Ako se bude vratila biće zbog ljubavi koju gajim prema njoj". I vratila se poslije nekih dva i po mjeseca. Naš brak je vaskrsnuo! U slobodi!
I pitam vas, danas, šta je hrišćanstvo? Pozivati se na neka novozavjetna provila ili voleti nekog u punoj slobodi? Duboko sam presvjedočen, da nema učenje i nema te religije koja veliča i otrkiva slobodu kao što to čini Hrist. Jer nikakva učenja o koracima ka uspjehu i sreći, o novom dobu ili moralu, se ne mogu usporediti sa dubinom onog što je Hrist učinio na krstu. To ne samo da je bio vrhunski čin spasenja i ljubavi kako tumače tradicionalne crkve, to je bio i totalni akt slobode!
Čudesnost tog čina razamjene na krstu, kad je On dragovoljno umro za naše grijehe da bi mi mogli dobiti Njegovu pravednost po vjeri, prirodnom razumu je sakrivena i predstavlja ludost i sablazan. Jevreji i danas to ne mogu prihvatiti, oni čekaju drugog mesiju.
Da bi mogli razumjeti taj čin strastvene ljubavi Božije prema čovjeku i čudesne milosti od koje zastaje dah, potreban nam je duhovni uvid za otkrovenje tajna ove svete otkupljuće žrtve. Vidjecemo da je tajna u slobodi. Jer nema ljubavi bez slobode. Ako ko lako razumije tu ljubav u žrtvovanju, toliku slobodu teško da može. Neko ko je imao plan da spasi svijet, da se njegovo jevaneljelje propovijeda do kraja zemlje, uhvaćen je pred svima, ponižen, udaran, izrugivan i onda kažnjen najsramnijom smrtnom kaznom. Kakav je to bog koji dozvoljava ovoliku "nemoć", da im se nije suprostavio, da nije spriječio nepravdu??? Slabašni bog? "O ne to je previše za nas" okrenuli su se svi i otišli, tačnije pobjegli, svako na svoju stranu od ovog učenja. Kao da
Isus nije bio zainteresovan da to ikome objasni, ničim da nagovari da ga slijede, nije ni ostavio za sobom nikakvu "svetu knjigu" i rekao im autoritativnim glasom "ovo je sveta knjiga, predanje moje, ovo MORATE ispoštovati od korice do korice da bi se spasili"! Ne, nije bilo nikakve prisile od strane Isusa u razumjevanju onog što je učinio. Sve je bilo sakriveno prirodnom čovjeku. Taj naizgleda "nemoćni bog" koga su ljudi ubili, bila je moćna objava Bozije ljubavi u slobodi. Potreban je bio, a i danas je potreban, duhovni uvid o slavi ovog božijeg djela milosti da bi se to imalo uticaj na naše spasenje i oslobodjenje. Pa i danas prirodnim ljudima i njihovim filozofijama i učenjima ostaje sakrivena tajna Krsta. Da upravo ono od čega su neke crkve stvarali dogmu i prisilno nametali vjeru, je zapravo bilo nešto posve drugačije što je objavilo slobodu! Ne samo slobodu od grijeha i smrti, već i slobodu da se ostvarimo kao licnosti i budemo kretivni.
Isus je ne samo donio spasenje i isceljenje svojom žrtvom, već je donio i oslobodjenje, za duh, dušu i tijelo. Njegova žrtva je savršena, ona je otkupljujuća i isceljujuća 100%, jer nema joj se ni šta dodati ni čime usavršiti. Ali ta žrtva je oslobadjajuća 100%. Jer Isus je bio slobodan od svakog grijeha i učinio je žrtvu totalno slobodne volje.
Da je u toj Isusovoj žrtvi bilo i najmanje prisile Očeve, da bar u jednom trenutku to nije bio Njegov slobodan izraz volja, ova žrtva ne bi bila to što jeste. Bio bi goli siledžijski i vampirski religijozni čin, a tako nasilno prolivena nevina Isusova krv samo 'ukusan' obrok "sadističkog" Boga i njegove pastve na zemlji koja se "pričešćuje" sjećajući se tog "nehumanog" zločina nad zarobljenim, nevinim i slabim čovjekom. Kakav bi to blagoslov bio "piti krv" onog koji nije slobodne volje prinio sebe na žrtvu za nas. Kakvo bi to spasenje po Božijoj Milosti, ako nije utemeljena na slobodi Hristovoj i slobodi našoj.
I upravo u svjesti da je Isus imao moć da sve prekine, da jednom rječju sruši sve one koji su dosli da ga uhapse pa su bili popadali na zemlju kad je izgovorio "Ja sam!" i razumjevanju da je svakog trenutka mogao da zazove legije andjela da pobiju citav Jerusalim i ognjem sažežu cijelu zemlju, leži dubina njegove slobodne žrtve za otkupljenje svijeta. On je sebe potpuno dragovoljno dao na oltar otkupljenja svijeta. I to kao 100% čovjek je učinio to Božije djelo. I mi moramo upravo to osvjestiti da sve što činimo za Boga činimo treba da činimo u punoj slobodi oslobodjeni straha od kazne za grešku. Gospod voli radosnog davaca. Radost i spontanost davanja dolazi iz slobode. Ta sloboda je onda učinila naše djelo savršenim, kao što je učinila i žrtvu Isusovu.
Ljubav božija se ne otkriva kroz silnog i zastrašujućeg Sina Božijeg, koji je navodno poslao krstaše i sveštenike da silom i manipulativnim tehnikama pridobiju ljude za Njega. Čija je volja neprikosnovena da ne zahtjeva naše "Da i Amin". Ne to definitivno nema veze sa hrišćanstvom. Kao što nema veze sa Hristom niti jedan fundamentalistički pokret koji u osnovi ne poštuje punu slobodu čovjeka da sam izabere Hrista.
Kao što sam ja pustio Cecu, izgubio je nakratko da bi je dobio za vječnost. Tako je i Isus odlučio da nas u ljubavi oslobodi od svakog zakona, od svake prisile i nužnosti, da bi ga mogli u ljubavi opet izabrati. I on je morao da prodje to iskustvo "smrti" kada smo mi njegovu žrtvu prezreli, da bi nas pridobio za vječnost. Nema ljubavi bez potpuno slobode!

субота, 27. октобар 2012.

NAKON BERDJAJEVA

Sloboda za mene ima vise smisla nakon Berdjajeve. Duboko me je uzdrmao susret sa njegovom filozofijom slobodnog duha. Zaista šta bih još mogao da kažem a da ga ne citiram, koji je slobodu stavio kao temelj čitave svoje filozofske misli.
I po prvi put naslućujem dubinu promisli Božije da kad je kretao da stvara čovjeka tj ideju o čovjeku, da nije imao samo misao o ljubavi da se On rodi u Čovjeku i Čovjek u Njemu. Da utješi svojevrsan "bezdan samoće" u samom sebi i da stvori sebi prijatelja. Jer Isus reče da apostole neće više zvati slugama, već prijateljima, jer im je objavio šta će učiniti.
Teško je shvatiti slobodu Hristovu, ako se ne razumije "bezdan" srca Božijega. Moramo razumjeti i doumiti kako da Onaj koji je svemoćan, svedržeći i svepisutan Bog može da ima neku "potrebu" ili "čežnju" za čovjekom i tim duhom kojeg je stavio u njega. Kao da postoji to "nešto" izvan Njega, nešto što je "sakrio" od samog sebe, nešto što nije statično već nešto što se i od Boga treba tek dosegnuti. Što izvire iz dubine njegovih "emocija". Jedino objašnjenje - to je Sloboda! Taj bezdan koji "bezdana doziva" kako kaže Pismo, objašnjava prvobitnu ideju o slobodi čovjekovoj koja se treba ostvariti. I to u sadejstvu sa Njim i u Njegovoj slobodi. Bog samo na tom nivou "bezdana" u nama komunicira. Postoji snažna centripetalna sila, koja nas privlači Njemu.
A da bi mogli uspostaviti kontakte, onima koji priznaju Hrista za spasitelja, dao je Duha Svoga koji se moli uzdisajima neiskazuvim Bogu za nas. Jer jedino taj Duh Sveti zna šta je na srcu Božijemu i istražuje dubine Božije. Samo na tom nivou postoji približavanje izmedju čovjeka i Boga, ostvarije se bliskost i nastaje intimno zajedništvo kako kakvo "Šaputanje na uho" izmedju ljubavnika.
Taj Bezdan nije nešto statično i jednoznačno, on je dinamičan i kao kakav spiralni vrtlog koji se razvija, on je gotovo "neosvojiv" jer iznova otvara nove dubine slobode za koje nijesmo mogli vjerovati da se mogu desiti. I Bog stalno i iznova poziva čovjeka da Ga otkrije da ga pronikne, da oslobodi stvaralački duh i da pozna te dubine "milosti Božije jer su one bolje od života" tj. prevazilaze puka egzistencijalna pitanja.
Gospod nije želio da stvori nekog i da na tome ostane. Da stvara jedno kratko vrijeme (6 dana) i da prestane sa stvaralaštvom. Ne on je želi partnera za ono što čini. Saveznika i saborca koji će sa njim da se ponratimi i sklopi savez na život i smrt. Zato je odlučio ga spase od sile grijeha i da mu pokaže ljubav i transportuje na Nabo. I to svi znaju, ali Bog je htio još da ide dalje, ne samo da stvori nekog ko bi proslavio Njegovu veličinu i dobrotu kao što su andjeli već činili. Ne, Bog je imao i plan za svakog čovjeka da ga učini sličnom sebi, da bude vladar i stvaraoc. Ali ne kao unaprijed precizno odredjen zadatak i naredba, koji se ne može odbiti koji je nužnost po cijenu pakla. Ne, On je imao nešto mnogo delikatije nego što mi svojim riječima opisati te duhovne stvari i principe. Njegov poziv je poziv na saradnju u stvaranju, na zajedništvo u punoj slobodi , gdje je ishod na neki način "nepoznat" i čovjeku i Bogu. Kao da je taj dio naše slobode "sveta tajna", na nivou nagovještaja, ali donekle sakrivena i od nas i od samog Boga. Da ishod bude rezultanta našeg zajedničkog djelovanja. Da postoji tog nekog uzbudjenja zbog neizvjesnosti. Kako bi onda uspjeh, koji jeste svakako Njegov, bude djelom i naš, da i radost naša bude potpuna.
Kao kad bi nas On pozvao da sa jedne obale preplivamo na drugu. U punoj neizvjesnosti da že ćemo mu vjerovati i hrabno zaplivati. Dok se borimo sa sobom gledajući zamišljenu tačku naspram sebe na drugoj obali rijeke života, dok se premišljamo u strahu i pitamo se hoćemo li odmah krenuti u nabujalu proljećnu rijeku ili ćemo čekati sušno ljeto da po plićaku pregazimo. Od svega toga što se dešava u nama će zavisiti ishod. Nekako nezavino od Boga, ali uz njegovu naklonost. Jer nabujalu rijeku je moguće preplivati ako je On rekao. Ta mogućnost i sila ima izvorište u Njegovoj riječi i pozivu.
Ko zapliva susretne se sa još jednim problemom, što nikako ne može da dopliva na željeno mjesto, već pod uticajem metice rijeke Život ispliva par kilometara nizvodno. I onda dok mi isfrustrirani mislimo da nijesmo ispunili ono što nam je zapovedjeno, uočavamo da izlazu na drugu stranu, Njega koji se smješi i koji je izgleda sve vrijeme čekao baš da tu isplivamo. Putanja koju smo prošli je, kao što rekoh, rezulatnta sile Božije i naših zamaha ruku.
I onda kad razumijemo svu ovu multidimenzionalnost
zapovjesti Božijih. Shvatamo ih ne kao zbir pravila, normi, koji se pod strahom moraju izvršiti. Već više kao neke principe i načela duhovnog svijeta, kao nekakvu "nebesku mapu" sa orjentirima, po kojima se trebamo kretati da bi izašli iz mraka naših sumnji, strahova i ropstva i pronašli put ka Slobodi koju nam je pripremio još od postanka svijeta.

UVOD

Pisati o slobodi, kao što je činio Berdjajev o Filozofiji slobodnog duha, možda i jeste bilo relevantno prije 100 godina u vrijeme totalitarnih režima ( komunizma, fasizma, socijalizma) U vrijeme jakih i konzervatnih hrišćanskih dogmi katoličke, pravoslavne i protestanske crkve koje su dominirale tadašnoj Evropom sa početka 20tog vijeka. U vrijema kad se razbuktavao libealizam i ateistički sekulalarizam.
Ali danas? Kome danas pisati o slobodi u eri sumraka svih ideologija. Kada je čak neoliberalzam dao ovom svijetu sve što je imao i polako nestaje sa pozornice. Kome pisati o slobodi od nekih hriscanskih dogmi kada je svijet postao sve samo ne hrišćanski. Kada su samo rijetki u Crnoj Gori pročitali Bibliju ali još rijedji žive po njenim uzvišenim načelima.
To ne znači da i danas nije relevatno ono o čemu je pisao Berdjajev i drugi bogotražitelji, meni i ostalima koji već duže vrijeme radimo na ličnoj duhovnoj izgradnji. Koji shvatamo da duhovnost neda stavljati u krute religiozne koncepte i denominacije. Sloboda meni je suštinski važna jer sam doživio taj doticaj Ljubavi Hristove i snažne sile koja može mjenjati naše živote. I svakako da bi se moglo i trebalo još više i dublje baviti ovom inspirativnom temom. Ja nisam tako stručan kao Berdjajev i kao neki čuveni filozofi, ali svakako da razumijem i osjećam pravi i duboki smisao Jevadjelja i slobode Hristove.
Ali još i više shvatam svu složenost ove teme o slobodi. Koja je vrlo kontroverzna i čak opasna po neke vladajuće vjerske dogme. Ova tema izaziva podozrenje jer je granična, jer je na ivici sablazni i jeresi. Mnogi koji su krenuli tim putem nikad se nijesu vratili u crkvu. Zato neke vjereske vodje se boje ove teme, po onoj "koga zmija ujede i gustera se plasi".
Tradicionalne crkve vrlo malo govore i naucavaju o ovome. Drze se radije tog legalistickog pristupa hristovim zapovjestima citirajući Novi Zavjet. Me shvatajući pravi karakter i duh tih zapovjesti. Pa su od svake stvorili još krući zakon od onog starozavjetnog, baziranoj na onoj Hristovoj 'pisano je govorili su stari, a ja vam dajem novu zapovjest...".
Isus je te zapovjesti govorio pred "pravednim" farisejima, koji su "spokojno" drzali stroge propise Tore i Mišne i drugih svetih knjiga. Njih je trebalo presvjedočiti o grijehu, sudu i pravdi Bozijoj. I tako ih privesti pokajanju, kako bi im se objavila ljubav, milost i sloboda Duha, koja je daleko uzvisenija od sakog slova zakona. Jer slovo ubija a Duh ozivljava.
Tako da kad je Isus onoj starozavjetnoj zapovjesti pridodao "Ko god s pozudom pogleda zenu, vec je s njome ucinio preljubu u srcu", njegove učenike je spopao očaj. Pa ko se onda moze spasiti?!? Pitali su ga. Znam mnogo ljudi, pa i sam sam padao u očaj, zbog nekih mojih pozudnih pogleda i misli. Prosto pomislis da se ne mozes nikad toga osloboditi. Osjecao sam sram u tim nekim "provokativnim" situacijama i nesigurnost. Zacutao bih, okrenuo se i gotovo bjezao. I onda se osjecao ponizen a sila grijeha tako jaka u meni.
Sada poslije toliko godina proucavanja Pisma i poznanja Boga, znam da Isusove rijeci koje su uslijedile "Covjeku je mozda nemoguce, ali Bogu je sve moguce!", znace daleko vise nego zapovjest koja donosi prijekor i osudu i novo ropstvo.
Isus je pokazivao uzviseniji put zivota u Duhu. Daleko iznad ovih ogranicenja. U svojim snagama mi ne mozemo da zivimo plemeniti i moralni zivot hriscanina. Ali ako primimo Duha Svetog u svoje srce, onda je moguce. Duh Sveti slama svaki jaram, i tjesi nas, ohrabruje da nastavimo dalje u milosti i oslobodjenju Bozijem.Da doživimo slobodu svoje ličnosti mi najprije moramo znati šta hoćemo, a da bi to znali treba da oslobodimo svoj um od strahova od tudjih riječi. Moramo da se sloboda nije samo nešto željeti ili ne željeti, nije u tome da li hoćemo ili ne nešto da uradimo što je dobro. Sloboda je prije svega moći to uradi. uraditi. I u tome je sva "nevolja". Kako doci do te sile da se uradi i ostvari ono sto se zeli.
Ta sila i moc se ne moze dozivjeti i dobiti spolja, ona se mora ostvariti iznutra u nasem duhu. Ona se ne moze dozivjeti tako sto cemo bjezati od provokativnih sitaucija, od sablazni, od muskaraca i zena od kojih ta sablazan dolazi. Ta sloboda se mora ostvariti kroz prevazilazenje iznutra. To je ona rijec "Ne opijajte se vinom, nego se ispunjavajte Duhom". Hriscani vjeruju i razumiju samo pocetni dio ove "zapovjesti". Pa misle da ako ne piju vina da će doživjeti neko ispunjenje. A poenta je u drugom dijelu ove zapovjesti. Da se trebamo ispunjavati Duhom. Čovjek se nečim mora ispuniti, mora zadovoljiti bezdan svoje duše. Ostvariti utjehu i umiriti dušu. Ako to nije Duh, onda će prije ili kasnije to biti vino. Ali ne može se vinom zadovoljiti trajno svoja duša. Obrnuto stoje stvari. Opijanje Duhom izgoni potrebu za opijanjem vinom. Samo Duhovna sloboda i stvaralaštvo ispunjavaju taj bezdan naše duše i to nam je potrebno. O tome ću pisati sve tekstove ubuduće na ovom blogu koju sam nazvao MISLI O SLOBODI.

петак, 26. октобар 2012.

METANOJA II


уторак 30. октобар 2012.

Na svim prodajnim mjestima Pobjede u Crnoj Gori