Vladimir Lajović Blog

Ima jedna tajna koja ostaje sakrivena mnogima koji kreću na put posvećenja, i zbog kojeg nerazumijevanja mnogi odustaju i padaju. A to je, da stvari koje su se radile u tami, ne vide se odmah, niti odmah žanjemo njihove štetne posljedice, niti smo ih čak ni svjesni, nego tek kada upravimo svoje korake ka Svjetlu, kad nastupi "vrijeme duha", stvari počnu da isplivavaju, postaju očigledne a posljedice zastrašujuće, što čovjeka može da uplaši i ubaci u konfuziju. Nastaje ta paradoksalna sutuacija, da čovjeku kad počne da se okreće Bogu, biva loše, najednom ga znale razni problemi, toliko da pomisli da nešto nije u redu sa njim, da je krenuo krivim putem i da mu je bilo bolje bilo nekad dok su se sijala ta djela tame, u to neko "vrijeme tijela".  Ali baš tada ne treba da klone, niti da se uplaši goropadi, bolesti ili nevolje koja se na njega podiže. Ne smije tada da odustaje jer tada na korak do pobjede nad stvarima koja su počela da izlaze na svjetlo dana. 

Postoji neka duboka i tamna povezanost izmedju iscjeljitelja i rane. Kao što dubokom zdencu ne naslućuješ dno, jer svjetlost ovog svijeta ne dopire do tamo, ali te svojom bistrinom, svježinom i čistoćom žeđa. Kao kakvo sudbinsko prepoznavanje koje gotovo da budi strast i slast, sličnu onoj koju osjeti lovac kad ugleda lovinu.  Zadrhti mu utroba i skrati dah, te jedva izusti kroz zube: "Ti si moja. Gotova si danas." Valjda zato što se u tom i na tom krvavom i bolnom mjestu nalazi svrha njegovog postojanja, a ta snaga i moć koju osjeća u sebi ostvaraje i dobija smisao.  Zato je on ljubi i sa poštovanjem prilazi, pa i onda kada čini sve da je više nema. Možda baš zbog toga i te snažne povezanosti oslobođa se sila koja iscjeljuje.

Vjera je akt stvaranja procjepa između svjetova, otvaranja prostora za prodor Vječnosti u vrijeme, Duha u sferu prirodnog i Carstva Nebeskog u ovo naše zemljasko. Vjera tako postaje praznina koja je važnija od svega stvorenog i vidljivog, jer samo se praznina može ispuniti Tvorcem, kao što se ćup ne pravi zbog same gline, već zbog željenog praznog prostora u njemu, za namjenu koju joj je Grnčar odredio. Tek u praznini unutrašnjeg prostora, ona glina za Stvoritelja pronalazi svoju vrijednost, svrhu i smisao svog postojanja.  "Kao što je glina u rukama grnčara koji je oblikuje po svojoj volji, tako su i ljudi u rukama Tvorca svoga koji im daje prema svom sudu."  Knjiga Sirahova 33:13

Ne odustajem ja od svojih snova, ja samo odustajem od tog otpora, u sebi i oko sebe, koji me je zaustavio i oborio. To što izgleda da skrećem, to se samo sklanjam sebi sa puta i iznova puštam da me Bog vodi, ovu dionicu koju nijesam mogao sam, očigledno, a ni protiv sebe. Kao kad voda naiđe na prepreku, podigne se vodostaj, pa probije na nekoj od strana i krene drugim koritom, ali je to ista rijeka, a vjerujem i isto more u koje se uliva. Ne želim više biti žalostan i ljut, na sve prepreke koje su se desile, želim Mu vjerovati da je On kadar učiniti i dati, daleko više nego što sam bio kadar moliti i vjerovati! Idem dalje.