среда, 30. новембар 2011.

NE RADITI NIŠTA

Ima ljudi koji imaju probleme sa besposličarenjem, sa cjelodnevnim smaranje, vatanjem zjala i ostalim specijalnim tehnikama ubijanja dana. Poznajem neke, koji su se toliko izvještili, da su do perfekcije organizovali svoje besposličarenje, da su počell da uživaju u tome, bez trunke griže savjesti, čak od toga prave životnu filozofiju. Svaki dan pišu novi "Omaž za dubokomisleni blejaž".
Kad sam već kod toga, ja ovaj blog ne pišem od suviška dokolice, manjak dešavanja i "pronaženja sebe u pisanju"! Ja ovom pisanju, srećom ili nažalos, dajem onaj mali ukradeni dio dana, od mojih obaveza na poslu, obaveza u porodici i raznih drugih planiranih i neplaniranih dešavanja. Hvatam nekoliko minuta dok čekam da se završi trening mog sina, ili ono kratko vrijeme, dok su svi zaspali dok me san ne obali. Ali nije da sve ostalo ne trpi dok sada pišem, a imao bih mnogo pomoći oko sredjivanja kuće, jer Ceca nosi najveći dio svih obaveza u kući, da bi ja mogao da radnim ovo što radim.
Ali znam mnogo ljudi koji imaju drugi problem, o kojem danas želim da pišem, a to je da ne umiju da stanu. Vorkoholici! U ove i sebe ubrajam. Za nas nije iskušenje neki naporni i izazovni zadatak, već dani kad nema ništa da se radi, tačnije kad treba stati. E tu nastaje problem. Nekako sve dok smo mi na sceni, dok smo u inicijativi, osjećamo se sigurnim i imamo mir. A najveća kazna za nas je da nam kažu da ne treba ništa da radimo i da pustimo drugog.
Kad se sJetim, "pakla" koji sam prošao, kad sam dobio posao u Kabinetu Predsjednika Srbije i Crne Gore. Dali su mi veliki kabinet, sa pretkabinetom, sekretaricom. Ali posla nije bilo. Ja sam iz nevjerovatne frke i trke kao sekretar Ministarstva, sa desetinom projekata, upao na mjesto, gdje je bilo dana kad sam imao samo po jedan telefonski razgovor i eventualno jedna prestavka gradjanina. Strašno! Sjećam se tog sumornog januara, magluština, pmračina u kancelariji, tišina. Ja sam htio da izludim, pao sam u crnjak.
Tako se i danas osjećam, prošao mi je dan bez ičega pametno i korisno uradjenog, bez ideje šta bih mogao raditi, i već neki crnjak.
Smatram da to nije dobro niti ispravno. Govori o nekom lažnoj samouvjerenosti zasnovanoj na performansu. Da smo mi kovači sopstvene sreća. Za mene je smaranje najveće iskušenje. Kad ništa nemam da radim, osjećam se nekako bezvrijednim, što je takodje pogrešno, to što vrednujem sebe na osnovu nekih rezultata i nekog učinka, kao da uspejh zavisi samo od mene. Teško doživljavam kad mi Život kaže, dosta sa tvojim naporima, daj mjesta i Meni, da dovršim tvoje djelo.
Osjećam se kao u onom vicu o Muji u Svemirskom brodu sa udresiranim svinjama kosmonautima, dolazi komanda iz NASA baze: "Mujo, nahrani svinje i ništa ne diraj!"
Nije loše da smo ponekad besposleni, da smo ponekad neozbiljni, da smo ponekad u drugom planu, da pustimo i druge da dodju do izražaja. Kao da Bog hoće da mi pokaže, da ne zavisi sve od mojih napora, da uspjeh nije produkt samo velikog odricanja, da imamo pravo na Šabat, na vrijeme počinka, na pauzu, za intermeco i odmor. Pa bilo bi bolje da uživam, nego da se crnjačim.
A eto, korisno je i za pisanje. Pa i kad neradim, opet izgleda da radim :-)) Ta zavisnost od rada, jednaka je bolesti nesigurnosti i kompelksa nižih vrednosti. Jer temelj te sigurnosli leži u našem radu, a ne u Bogu koji daje da to što posijemo uzraste i da donese plod. Izreka jedna kaže: Carstvo nebesko je kao kad radnik izadje u polje da sije, i onda ode da spava, i ne zna kako to seme niče i da donosi rod! Ali mi nijesmo spremni izgleda da odemo na odmorimo i da pustimo da sjeme samo nikne i stvar sama uzraste. Već se isrcpljujemo i provodimo besane noći, kao da od toga zavisi uspjeh i plod.
Nekad smo oni koji žive i koji igraju na pozornici, a nekad smo oni koji su u gledalištu i koji objašnjavaju život. I jedno i drugo je normalno, korisno i dobro, kao što svaki dan ima dva vidjela, jedno sunce danju, i mjesec noću.

OTKUD POTREBA?

Ako postoji potreba onda postoji i zadovoljenje. Prosto je neshvatljivo da postoji neka tražnja a da nema ponude. Da postoji neka žudnja a da nema ostvarenja.
Pa kako ljudi mogu reći da nema Boga!?!
Otkud potreba za mirom, a da nema Kneza mira, koji može da umiri srca naša i da donese mir koji ovaj svijet ne može dati? Da nas ispuni onim mirom koji nadliazi razumjevanje i svaku logiku i svaku prijetnju.
Otkud potreba za radošću, a da nema Onog koji je izvor radost, koji od radosti klikće nad nama? Koji puni naša pluća dubokim uzdisajem svježeg vedrog dana, kada u nama buja radost radjanja djeteta, radost novog početka, radost ozdravljenja, radost mladosti i života.
Otkud potreba za ljubavlju, a da nema Ljubavi koja nikad ne prestaje, koja se ne nadima i ne gordi, koja ne traži svoje, koja je strpljiva i koja sve snosi i sve prašta, koja sve vjeruje i svemu se nada.
Otkud potreba za zaštitom i sigurnošću, a da nema Onog koji je kadar sačuvati živote naše usred ovog nesigurnog svijeta. Gospod na nebeskim Vojskama, Lav od plemena Judina, koji je kadar zaštititi našu djecu i naše voljene i kad su van našeg domašaju, na dalekom putu i opasnim situacijama.
Otkud potrebe za nežnosšću a da nema Jaganjca umilnog i krotkog? Ljubavnika duše naše, koji je jednom rukom pod glavu drži, a drugom joj lice miluje. Koji je Bijala Golubica, treperava i nježna. što slijeće samo na čisto i nevino i bježi od svakog nasilništva i grubosti.
Otkud želja za istinom i pravdom, a da nema Velikog Sudije, koji je Istina i u kojem nema nikakve mrštine i promjene. Koji je Osvetnik i koji je kadar odbraniti pravo sirotog, udovice i nejači, koji je kadar pokriti svaku nepravdu i osvetiti za grabež.
Otkud potreba za zajedništvom, a da nema Prijetelja i Savjetnika, koji nam dušu razgovara u dane samoće i odbačenosti od ljudi. Koji nas ne ostavlja, kad od nas odstupe i otac i majka, i brat i kum.
Otkud onda u nama vrišti neutaživa žedj za mirom i pravdom i glad za radošću i istinitom i žud za nežnošću i ljubavi!? A da nema Onog koji ju je ispunio!?

уторак, 29. новембар 2011.

ONE IS ALL, ALL IS ONE

Danas sam opet imao zadovoljstvo da sjedim sa onim Prijateljem sa velikim P, i nejgovim sinom. Proveli smo divnih sat vremena, tako sadržajni razgovori, da bi se moglo sve pretočiti u priče. U više njih.
Reče dobru stvar da ni jednu stvar u našem životu ne možemo posmatrati odvojeno od našeg okruženja, izdvojeno od naše prošlosti i od svih ljudi koji nas okružuju. Mi smo jedan kamen u mozaiku, oblika i boje koja je rezultanta svega onoga što afektuje u naš život. Mi nismo ostrvo, da bi nas se posmatralo odvojeno i donosilo neki sud, prije nego se sagledala šira slika. Mi jesmo ono što jesmo, ali stavljeni u ovaj kontekst, u ovo vrijeme, u ove ljude. Samo tako možemo i trebamo sve sagledavati.
Na sve ovo njegov sin Nona dodade jednu veoma snažnu i duboku izreku iz jednog japanskog crtanog filma "One is all, All is one!". Teško je prevesti, pa i razumjeti. Ja to sagledavam i razumijem onako kako sam malo prije pisao. Sve ukupno smo mi, ne samo naša individua takva kakva je. A sa druge strane sve je u Jednome. Ne može se ni sve sagledavati, ako nemamo u vidu pojedinca. Ne možeš da voliš sve ljude, a da mrziš svojeg ukućanina. Ne moraš da batališ pušenje, samo nemoj zapaliti tu cigaru koja ti je u rukama. Svi smo jaki u načelu i na nivou principa, svoju snagu pokaži što ćeš zaštiti nemoćnoga.
Kad pogledam i ovaj moj blog u kojem pričam djelove svojeg života, vidim da je mnogo toga iz prošlosti još živo u meni, i da itekako opredjeljuje moje današnje izbore. U poslovnom smislu, ja nisam samo ono što je Pobjeda i današnja situacija, ja sam i svih 8 firmi gdje sam radio do sada. Baš danas sam gledao svoju radnu knjižicu sa 8 pečata, sa nekim datumima, godinama i mjesecima koje su poredjane jedna za drugom. 16 godina radnog staža, je utkano u one današnje mjesto, poslovne odnose i dr. Sve to zajedno je u meni ali i ja sam u svim tim godinama. Ja sam otac mome djetetu ne samo danas, već i sve ono od početka njegovog života u svim prilikama i neprilikama.
Mi smo i ono što su naši prijatelji, a mi smo i ono ko su naši neprijatelji. Sve ono što smo prihvatili ali i ono što smo odbacili. Mi smo naše pobjede i naši porazi. Sve ono što znamo i što ne znamo, pokazuje ko smo.
Kao što sve oko nas djeluje na tebe i mene, tako i ono što smo ti i ja, po onom butterfly efect sa početka bloga, utiče na sve oko nas. Ovo vrijeme ne bi bilo to što jeste da nema tebe i mene. Pa ako je loše nije bez naše odgovornosti, a ako je dobro nije bez pohvale za nas. Ja i ti imamo uticaj na velike sisteme, što prije shvatimo, prije ćemo i prepoznati naš značaj i našu životnu ulogu i poziv, i niko ga ne može ostvariti i učiniti umjesto nas.

DAN D

Čuh se sad mobilnim sa jednim od najboljih mojih prijatelja, ali što je i važnije „brata u vjeri“.
„Kako si?“ pitam,
kaže: „Brate, ono najgore!“ i smije se: „Evo me na Ričardovu glavu i pijem dojč“ .
Pa se i ja smijem i pitam ga ponovo: „Kako si, što se dešava?“ jer znam da ima neke finansijske situacije, zbog neplaćanja.
„Ah, evo 30ti je dan od onda kad je bio onaj Dan D, kad je sve trebalo da se sruši, a evo živ sam i uživam na suncu i na obali!“ i smije se.
„Uskoro ćeš mu davati četrdesnicu!“ i ja se smijem.

I eto smijem se u sebi i razmišljam, kako se i Bog smije onima koji navještavaju propast i prijete: „Ako ne bude do tada i tada, računaj da je gotovo!“. Koliko li je samo tih najava Dana D bilo u mojem životu, pa je svanuo i ništa od toga nije bilo, pa je svanulo i „prvo jutro“, pa je svanulo i „treće jutro“, pa je došla i „četrdesnica“, al evo živi smo i život otvara nove stvari i nove razloge za radost. Onaj problem možda se i nije riješi, ili se sam riješio, ali svakako više nije problem zbog kojeg sam mislio da ću umrijeti i da ću propasti.


„Gdje djavo stavlja tačku (.) tu Gospod stavlja zarez (,)!“ davno sam čuo. Život neumitno ide dalje i valja sve prepreke kao nabujala rijeka. Mi želimo sve da stavimo u neki vrmenski okvir, da mu damo značaj koji realno nema, ali što je i najgore želimo i drugima, pa i Bogu, da postavljamo neke rokove i neke okvire. Ali samo čujem smijeh. Jer Bog je duh, i duva kako on hoće. I ničim se nije vezao, osim ljubavi i milosti prema nama. Pjevušim od jutros onu pjesmu Crvene Jabuke: „Vjetar se vezat ne može, tu samo ljubav pomaže!“. A takvi su i oni koji hodaju u Duhu. Mi se ne damo vezati ničim! Ruka ljudska ne može nas zaustaviti. Tu samo ljubav pomaže.

Sjetih se dana kada sam se tek oženio. I nije nam sve glatko išlo, naprotiv. Nova sredina, nova porodica, izuzetno neuslovan postanarski život, ja i Ceca se faktički nismo ni poznavali dobro a vjenčali smo se veoma brzo. I ona je htjela da ode kod svojih u Bg, jer se posebno istraumirala bolešću koju je dobila u jednom memljivoj kućici, na periferiji grada, i najzagadjenijoj zoni Kombinata aluminijuma. Bila je trudna, nije znala šta joj se dešava jer hormoni su radili svoje.

Znao sam da se „Vjetar vezat ne može!“. Ne možeš ljubav staviti u neke okove, neke uzuse i pravila. I nisam joj branio, nisam je osudjivao. Iako je njen odlazak za Bg, za mene bio udarac, neki Dan D, kad mi se činilo da sve gubim. Ali u meni je odjekivala jedna rečenica, koju kao da sam negdje čuo: „Jedino je svojom ljubavlju možeš vezati za sebe!“

I počela je, odnosno nastavila se moja borba za ljubav. Dolazio sam u Bg vikendom, kod svoje žene, kao da sam u gostima. Šetali smo Bulevarom i prakom. Smijali se. Dugo pričali. A sa njom sam volio da pričam. I ljubav je rasla, kao naša beba u njenom stomaku. Ljubav ju je vratila meni. A ja sam bio mnogo mudriji poslije tih skoro tri mjeseca. Unajmio sam odličan stan u centru grada, i znao jednu stvar da svoj brak mogu održati samo ljubavlju, nikakvim pozivanjem na naše uloge: „JA sam ti muž, i ti moraš ovo ili ono!“. I ona i ja vjerujemo u Boga, ali nikad se ne bi pozivao na neke Božije zapovjesti: „Poštuj muža svojega!!! On je glava kuće!“. Pa ne volimo se mi zbog toga što to negdje piše ili nismo u braku zato što je to ispravno. Mi smo zato što to hoćemo, što je to naš izbor, što je naša ljubav i naš život.

Bilo je mnogo tih Dana D. Kada je sve govorilo da neće biti sjutra. Ali hvala Bogu, danas mi tom Danu D, dajemo četrdesnicu i godišnjicu! Sjedimo na Ričardovoj glavi pijemo kafu i prisjećamo se uz smijeh. Pa ni smrt za nas nije tačka, jer On je i tome stavio zarez.

понедељак, 28. новембар 2011.

TAMO GDJE SAM KRENUO

Tamo gdje sam krenuo,
rekao Si mi da ništa ne nosim sa sobom,
a ništa i ne mogu ponijeti!
A i ovo što nosim je teret postalo,
koji ni ne mogu nositi.
Tebi sam ga predavao,
ko dijete školsku torbu roditelju,
ali ti se izgleda ne predajem,
pa iznova preuzimam na se nove terete,
koji mi kičmu savijaju.

Tamo gdje sam krenuo
ne trebaju mi pune ruke,
već ispružene i prazne,
da ih ispuniš tvojim, novim.
Pune ruke čime bi napunio?
Srce zatvoreno, s kime bi ispunio?


Tamo gdje idem
tebaće mi samo Tvoja milost Gospode!
Da, tamo gdje sam krenuo neće mi trebati neka pravda,
pa sa kime bih se sudio!?
Pa umjesto pravila i zakona na koje sam se pozivao,
za tudje nepravde,
danas mi treba Tvoja milost za ove moje,
što mi pred očima ne blijede,
jer ne održah sve tvoje zapovjesti.

Tamo želim jedino Tebe milostivog da susretnem,
jer nemam se čime opravdati,
niti te čime vrijednim darivati,
a da to već nijesam od Tebe primio.
A i za ono što nisam primio,
rekao si: "Dovoljna ti je Moja milost!".
Nisam to razumio i prihvatao,
dok nijesam shvatio kuda sam krenuo.

Zato danas dajem sve što imam,
da kupim taj biser - Milost Tvoju.
Danas prodajem svoju kuću,
za to blago koje sam pronašao u polju.
Tvoja milost je bolja od života,
i jača od svakoga zla i okova.
Tamo gdje se nagomilala grijeh i nepravda,
tamo je još veća Milost Tvoja,
pa za njom danas krećem,
i neću se vratiti dok je ne ščepam!
Jer šta mi drugo ostaje,
tamo kuda sam krenuo!?

недеља, 27. новембар 2011.

ODBRANBENI STAV

Kad uhvatim sebe da se branim, uvidjam nekako da sam na krivom putu. "Sve dok si u inicijativi, a drugi te kritikuju i napadaju, dobro je!" rekao mi je jedan iskusan političar. Kako u životu tako i u politici, oni koji kritikuju zapravo zauzimaju onu negativističku stranu, a to ljudi koji posmatraju, ako i simpatišu, ne cijene mnogo i ne glasaju za to i ne slijede takve. Ljudi uvjek nekako idu za onim ko ima neku ideju i ko preduzima neku akciju. Kritičari su u ovoj situalciji "loši momci".
Ali onda ako počneš da braniš, da objašnjavaš, da se pravdaš ili kontriraš ne daj Bože, kao da se dešava da se mijenjaju strane u toj utakmici. I počinješ da gubiš, iako djeluje da si u taj momenat, dok si tom i tom odbrusio, zablistao.
Uvjek me je bunilo zašto se Isus nije branio od svih onih lažnih optužbi, zašto je ćutao? Činio je samo dobro svima i imao pravu i iskrenu riječ za svakog, a optužili su ga kao najgoreg kriminalca. Sad kad razmislim, shvatam, znao je šta se dešava i šta treba da prodje, da bi se isunilo Pismo. A znao je i da to što bi sam za sebe svjedočio, ne bi urazumilo njegove nerazumne tužioce i sudije. Njemu je bilo dovoljno da je ispravan pred Bogom i pred sopstvenom savjesti, jer svaka stvar i istina se u Izrealu utvdjivala na osnovu dva svjedoka.
Danas u razgovoru sa jednim prijateljem, postalo mi je jasno kao dan da taj Odbranbeni stav, koji smo vidjeli kod jednog našeg prijatelja, je zapravo potpuno pogrešan stav. Jer ako se braniš od ljudi, ti priznaješ da si u ratu sa njima. A temelj hrišćanstva leži upravo u spoznaji, da naš rat nije protiv krvi i mesa! Al neću o duhovnom ratu danas govorii, samo želim da osvjestim da ako i ne napadaš, već se samo braniš ti ulaziš u taj rat, koji nije naš rat. O tome sam već pisao. Nismo pozvani da bijemo te bitke. Gubiš ga sigurno!
I nijesam zagovornik one teze u svadjama "da nećemo da se spuštamo na taj nivo da bi se svadjali..." Ne, ne treba pocjenjivati nikog! Jednostavno, nijesmo pozvani ni da napadamo, ni da se branimo, ni da smišljamo način i riječi kako da uzvratimo istom mjerom na uvredu, po sistemu napad je najbolja odbrana. Niti da uzvratimo nekim pametnim riječima da ostavimo bez teksta onog drugog, da oduševimo publiku, samo sa ciljem da bi sebe opravdali. Ne, to je potpuna besmislica!
Zašto bi se pravdao neko ko je opravdan? Zašto bi se branio neko ko je oslobodjen svake krivice? Zašto bi bio vodio postupak i bio advokat samom sebi i branio se od optužbi tužioca, kad u toj sudnici Sudija je već donio presudu - NIJE KRIV PO SVIM TAČKAMA OPTUŽNICE!
Zato, ako si sebe, kao i ja uhvatio u ovom odbranbenom stavu, kako se pravdap i braniš, znači da vjerovatno ne znaš kakav je naš Bog i šta je učinio za tebe i mene da bi nas oslobodio svake krivice.

субота, 26. новембар 2011.

TREBA LI NAM DOBAR SAVJET

Kad sam se zaposlio kao savjetnik potpredsjednika Vlade gosp.Svetozara Marovića, moj stari komšija Popović mi je rekao, da sam dobio najteži posao. Ja se iznenadih u prvi mah, al kad vidjeh osmjeh na licu, ovog penzionisanog pukovnika JNA, sada nažalost pokojnog, bio sam spreman da čujem odgovor zašto.
"Pametnome ne treba savjetnik, a ludi ga ne želi!". Dodao je da u svakom slučaju teško ću zadržati posao savjetnika. Nasmijao me je slatko i zamislio. Koliko smo zapravo zainteresovani da čujemo savjet i da ga poslušamo ako je mudar i razuman?
Stara izreka je "Mudrost je u mnoštvu savjetnika!". I zaista dobro je prije neke velike odluke poslušati savjete više ljudi, prije svega iskusnih i iskrenih prijatelja ili stručnjaka za pojedine oblasti. "Dobar savjet zlata vrijedi!"
Ali ono što češće vidim drugih ali naravno i kod sebe, da mi idemo od jednog do drugog čovjeka po mišljenje i po savjet, ali zapravo nijesmo spremni da to prihvatimo ili poslušamo, ako nam se ne dopada. Ja sam bio veoma tvrdoglav (mada ni sad nisam bolji :)) i počeo tek sa skoro 30 godina da slušam savjete roditelja ili prijatelja.
Prije neki dan mi je bio u posjeti jedan poslovni partner, i dohvatismo se nekih ovako životnih tema, i veoma dobar mi je primjer ispričao o njegovom jednom rodjaku koji je išao od doktora do doktora. I svi su mu ukazivali na neki zdravstveni problem i da mora preduzeti neke drastične promjene u ishrani i načinu života, a on ih je sve nazivao budalama. Za svakog je našao manu, te ovaj je nestručan, onaj drugi neiskusan, onaj loš čovjek. Dok nije naišao na "pravog" sa kojim je bio oduševljen, koji mu je rekao da se ne brine da mu nije ništa i da je on potpuno u pravu! Taj mu je bio najbolji doktor! Nije prošlo par mjeseci, iznenada je umro, od te bolesti na koju su mu ukazivali ostali ljekari.
E o tome sam htio govoriti, jer sam i ja jednom tako išao od jednog do drugog, zbog odluke o prihvatanju jedne poslovne ponude, da bi našao ne dobar i mudar savjet već istomišljenika koji bi mi dao razlog i umirio savjest da prihvatim nešto što nije bilo dobro. Nekoliko sam dobrih prijatelja izbjegavao poslušati, koji su me upozoravali, a birao sam za sagovornike, koji su mu "češali uši" koji su mi davali za pravo i govorili "šta ima veze!".
Ja vidim da takvi dolaze i traže po savjet i kod mene. Ali ne treba ni davatisavjet onima koji ga ne žele poslušati, a ni tražiti ako nismo spremni da se urazumimo.
Ali znam jednog čiji savjet bi najprije tražio, koji nosi jedno od najljepših imena Savjetnik Divni Gospod Vječni. Pa ako Njemu nije bilo blam da se nazove Savjetnik čovjeku. Koliko bi bilo za nas mudro, da se ne pravimo mnogo pametni, već da potražimo i Njegov savjet, kad već jurimo za ljudima, i zaronimo u Riječ Božiju da vidimo šta ona govori u pogledu toga što nas muči tj. za šta trebamo savjet. Pa ako On kaže "Ne boj se, Ja ću biti sa tobom!", onda kreni brate, jer ni jedna prepreka nije dovoljno velika da te zaustavi, ni sve rijeke te potpiti neće!

RAVA KURVA

Moji roditelji su zivjeli pored Autobuske i Željezničke Stanice, u stanu od oko 60m2 koji su dobili za svojih 40godina rada. E u tom stanu, kad nam dodje rodbina, znalo nas je stati preko desetoro. Moj otac je jedan od šestoro djece, a majka jedna od sedmoro. Hvala Bogu, samo najbliže rodbine je skoro 50 a šire sigurno preko 100. Uživali smo kad bi nam dolazili u goste. Pravili smo štoseve da nam je stan kao peron na željezničkoj stanici. Ko god bi dolazio u Pg, ili išao ka moru i prolazio kroz Podgoricu, obavezno bi svraćao. Moj otac i majka su mnogo polagali na dobre porodične odnose sa svima. Veoma su bili gostoprimljivi. Otac je bio zadužen za animaciju gostiju, a majka je imala uvjek jedan opušten pristup sa svima i veoliku stpljivost za svačije prohtjeve. Gosti su se osjećali veoma prijatno kod nas. Nije bilo problem da nas i po četvoro spava na francuskom ležaju, a još toliko po podovima.
Kod nas u tih 60 kvadrata studiralo je nekoliko sestara i braće. Ostajali bi i po nekoliko mjeseci i godina. Ja i Vuk smo uživali u tome.
Ali i ni to nije ništa, nekoliko puta otac je pokazao veliku gostoprimljivost, mi smo ugostilii i neku rodbinu koji su bili u nevolji, u bjekstvu, neke su i jurili pravosudni organi. Jedno veče sjećam se, otac je pustio u kuću, djevojku, sumnjivog morala, koja je bježala od nekog siledžije, sjećam se da je lupala od vrata do vrata u našem ulazi, zvala pomoć, sigurno je na desetine vrata zalupala prije naših, i samo su jedna bila otvorena, naša vrata. Ugostili smo je, malo je okrepili, otac je ponudio da zove miliciju i kasnije poslije par sati, kad je ovaj napadač otišao, ju je otpratio.
Danas kada i sam imam svoju porodicu i dom, i kada imamo neke zvane i neke ne zvane goste. Mogu da shvatim o kolikoj se "žrtvi" radi. Ali i nije žrtva za onog koji to čini sa radošću.
Danas znači pišem o gostoprimljivosti, jednoj osobini koja je vrlo cijenjena i kod ljudi i kod Boga. Ne mogu da dokučim baš do kraja zašto je ta osobina toliko važna Bogu, da je Lot i cijela njegova porodica, za koju nema zapisano ni jedno dobro dijelo, spašena Sodome samo jer su taj ključni dan ne znajući ugostili andjele i pružili im zaštitu od nekih siledžija.
Takodje, toliko mi je jaka priča o Ravi Kurvi, koja je ugostila Izrealske uhode u gradu Jerihonu i pružila ima zaštitu. Takodje obezbijedila spasenje za nju, njene roditelje i djecu. To nije bilo samo puko gostoprimstvo, jer je znala da dolaze u ime Gospoda, i to je i sama krišom vjerovala jer je razumjela koliko je silan Bog koji je izbavio čitav jedan narod, preveo ih preko Crvenog mora i omogućio im da prežive surovu pustinju 40 godina. Crvena traka na njenim vratima, bio je znak za spasenje njenoga doma, jer u vjeri pružila utočište božijim poslanicima. Njeno ime je, zbog svega ovoga, zapisano u knjizi heroja vjere Izraelske istorije i čita se do današnjih dana.
Nevjerovatno! Da se zapitamo, kako se ponašamo prema putnicima namjernicima. Bojim se da ovaj divan hrišćanski običaj koji je važio kod crnogoraca, nestaje. Svi smo se nabili u svoje kuće, bojimo se za svoju sigurnost, čuvamo svoju imovinu, a najviše svoju privatnost i komoditet. A Pismo kaže "Neki su, ne znajući, ugostili!".
Gospod Isus, na kraju jevandjelja, ide dotle da kaže, da kad dodje sud, da će zadobiti vječni život, oni koji su ga kad je bio žedan napojili, kad je bio gladan nahranili, kad je bio nevoljan ugostili i pružili mu smještaj i zaštitu. A oni dugi će biti kažnjeni, jer ga nijesu ni napojili i nahranili, niti obišli nevoljna. A oni ga upitaše "Kad si to dolazio Gospode? Mi se ne sjećamo!". "Kad nijeste primili one male, koje sam slao, niste ni mene primili, bježite od mene nikad vas nijesam poznavao!"
i ponoviću, neki su, ne znajući, andjele ugostili! I spasili se i oni i čitav njihov dom!!!

петак, 25. новембар 2011.

STRAH OD STRAHA

Čitam da jedna od najraširenijih i najperfidnijih bolesti današnjice nije neka infektivna bolesti, nije ni rak ni šećer ni neke slične poznate bolesti, već jedna "bolest" duše koja se stučno zove anksioznost, praćena raznim simptomima panike, tjeskobe ili fobija. Ja nisam stručnjak za te stvari, ali pitanje promjene u duši kojim se bavim u ovom blogu, vjerujem da pomažu isceljenju i ovih duševnih smetnji. Ona je posebno izržena kod žena.
Postoje ljekovi, razne terapije i savjeti stručnjaka, ali je vjerujem da Sveto pismo otlkriva pravu suštinu ove napasti duše i da daje odgovor kako pobjediti ove strahove. Apostol Petar ovu anksioznost zove zapravo "strah od straha", jer u svojoj sabornoj poslanici, obraća se ženama u crkvi i piše:

"Kao sto Sara slusase Avraama, i zvase ga gospodarom; koje ste vi kceri postale, ako cinite dobro, i ne bojite se nikakvoga straha."

Bojati se straha je stanje začaranog kruga. I ljudi i žene, dobijaju napad panike ne od neke spoljne opasnosti već od nekih simptoma koji se dešavaju od straha koji osjećaju. Pa se zapravo boje straha koji osjećaju. Djeluje nelogično, a nije nažalost. Jer pokušavaju da se odupiru strahu koji može biti izazvan bilo čime, da ga potisnu, da ga prebrode ili da ga iskontrolišu, ali onda zbog nemogućnosti da to pobjede u sebi, u njima se stvara strah i neka vrsta frustracije, koja proizvodi napade panike a kasnije i stanje anksioznosti. Tako zbog straha da im se ne ponovi napad panike, oni počinju da se boje straha. Jer osjećaju da nemaju kontrolu nad njim, što stvara veliku nesigurnost i neizvjesnost, koja prati ovo stanje straha od straha.
A neću, mada sam čitao, davati savjete psihijatrijske, kako se treba suočavati sa ovim napadima. Želim samo da udjem dublje u ovaj biblijski stih, jer vjerujem da razotkriva, one najdublje uzroke stanja, koje je za mnoge, a žene posebno, nepodnošljivo.
Apostol ženama ukazuje na Saru, Avramovu ženu, čije ime znači "Majka kralja". I ona i simblolički i faktički je začetnica čitave loze vjernika, jer je od njenog jedinog sina Isaka, koja je rodila u 90toj godin, nastao čitav jedan narod Izreal. A Hrišćani su nebeski Izreal. Pa ako je Avram otac svih vjernika, onda je Sara majka, koja je svojim životom pokazala, da je bila velika žena vjere, ali prije svega neustrašiva. Nekoliko puta njen muž, koji je bio vodja velikog plemena, pokazao je strah u mnogim kriznim situacijama. Ali Sara, žena ogromne ljepote, je bila primjer neustrašivosti svima ali i svojemu mužu. Elem, pred naletom suše, Avraam je krenuo u susjednu zemlju Egipat, i tražio od faraona dopuštenje da se nastani dok suša ne prodje. Uplašio se za svoj život, misleći da će ga ubiti zbog ljepote njegove žene a nju oteti. I prestavio ju je kao sestru faraonovim slugama. Ona istina i jeste bili njegova bliska rodjaka, ali je prije svega bila žena. Rizikovao je njen život i podmetnuo je caru, da bi se spasio. Sara je i pored svega toga ostala privržena i podložna svom ne baš hvale vrijednom suprugu. I to je isto ponovio Filistejskom caru u sličnoj situaciji. Bog je razotkrio laž Avramovu i spasio Saru iz harema ova dva cara.
Iako joj nije bilo lako, ona je ostala krotka i poslušna svome mužu. Podložnost autoritetima je po meni ključna za osjećaj zaštićenosti i sigurnosti koja je važna svakome, a snažna je i odbrana od napasti zvane strah (fobija). Primjetio sam da problem sa anksioznošću imaju jake žene, one koje se pokazuju da su superiorne, koje ne tolerišu nikog nad sobom. Gipku granu teško lomi i najači vjetar, a one krute i drvenaste mnogo lakše pucaju. Autoritet, u ovom slučaju muž, ma kako on slabašan bio, za Saru je bio onaj koji joj je dat od Boga, i ona je to prihvatila, pa se i mogla umiriti i osjetiti sigurnom i zaštićenom i u teškim okolnostima.
I drugo što je radila, činila je dobro. Mnogo je važno da se nastavi činiti dobro i kada tvoji autoritete nijesu ispravni. Ona je bila ispravna u onom što je bilo do nje, to je nastavila da čini, bila je aktivna i nije se dala paralisati od straha, kao njen muž. Ona se nije povlačila, nije bježala, nije pravila izlaznu strategiju, ne, ona je išla napred u jednom višem puzdanju i zato je ostati pribrana u sred neprijateljske teriotorije. Iako je osjećala strah, nije ga se bojala.
Apostol kaže da ako se ugledamo na ovu veliku ženu, nećemo se bojati straha. Zato vjerujem da onaj ko prihvata autoritete koji su mu bogom dani, ma kako oni slabašno izgledali, i ne ulivali nam povjerenje, može uživati ovu božiju zaštitu i živjeti daleko od ovog straha od straha.
Zvuči romantično kad je Isus govorio "Šaljem vas kao ovce medju vukove!". Ali razmislimo kako se osjeća jedna ovčica koja je okružena vukovima. Strah stravični, zar ne? A koja je to zaštita koju mi imamo u ovom nemirnom i neprijateljskom svijetu, ako nije to o čemu sam danas pisao, to su autoriteti koji su nam dati od boga. Ko su ti autoriteti? To su roditelji, muževi, učitelji, poslodavci, državni službenici (policija, vojsko, pravosudje), sveštenici... tj sve institucije države i crkva.
Ko izlazi ispod kišobrana autoriteta, ko hoće da ruši sve ovo i da živi po svojim pravilima, prolazi kao one jedinke koje izlaze iz stada, koje posustaju, pa postaju lak plijen za grabljivce. Ljudi sadašnjice ruše sve autoritete, velika je kriza institucija sistema, sve što je sveto (brak, porodica, država,crkva i dr ) pod velikim su osporavanjem, razaranjem, pa zato mislim da se i ova bolest 21og vijeka - anksioznosti širi kao kakva zaraza.

четвртак, 24. новембар 2011.

NEĆU TE OSTAVITI

Istorija je puna biografija ljudi koji nikad nisu uspjeli, koji su negdje stali na svome putu, izgubili sebe, snagu i viziju. A ima i puno velikih ljudi koji su doživjeli velike padove. Oni najveći, koji su čak i u bibliji zapisani, takodje su imali takve. I to mi se svidja u Bibliji, što ne pokazuje te svece kao ljude bez slabosti i mana, da bi razumjeli da u životu nije važno koliko si puta pao, već će važnije da si za jedan više puta od toga ustao.
Ali ako ja čitam dobro Stari Zavjet, postoji jedan čovjek koji za koga nisam vidio ni jednom da se nešto spoticao, da je skretao, da je padao. Toliko je bio uticajan da su se kod njega skupljali carevi, knezovi i vojvode da čuju savjet i pouku. On je postavljao i smicao careve.Taj čovjek se zvao Jelisije, običan čovjek iz naroda, koji je bio zemljoradnik. Nije baš bio običan, jer bio je veoma vrijedan i privržen porodici. Najveća čuda koja su ikada zapisana činio je upravo ovaj čovjek. Od isceljenja pa do vaskrsavanja mrtvih. Otkud ovom čovjeku ovolika sila?
Ali od svih njegovih osobina mislim da je jedna presudna - LOJALNOST. To se vidi po onom kako otpočeo svoje školovanje i svoju službu. Jednog dana dok je obradjivao zemlju, u sred velikog posla, došao mu je čuveni prorok Ilija, i bacio plašt na njega. što je bio poziv za učeništvo i službu. Odmah je ostavio sve i krenuo za Ilijom. Interesantno da je skoro uvjek božiji poziv stojao na ljudima koji su bili u nekom poslu, a ne kao neki koji čekaju ispod neke kruške da im poziv padne sa neba.
I ono što sam naglasio kao ključno za njegov uspjeh i silu, je odluka Jelisijina da se ne odvoja od svog učitelja do kraja. Iako je Ilija, veliki proročki učitelj i nekada najpoznatija ličnost u zemlji, sve više blijedio i povlačio u sebe i bio bez neke posebne javne službe,ali Jelisije nije odstupao od njega. Nije ga prezreo, nije ga nipodaštavao, nije ga ostavljao. Kad je došlo vrijeme da se uzme Ilija, svi proročki učenici su došli Jelisiju i rekli da će Ilija umrijeti, i da oni svi trebaju da nastave svojim putem. Jelijsije je to takodje znao, ali se zarekao da ga neće ostaviti do kraja. I Ilija mu tri puta odgovara o toga " Idi, je Gospod me šalje tu i tu...", govori mu da treba da ide jer ide ka Gospodu, ali uzalud, Jelisije je samo ponavljao" Tako živ ja bio, neću te ostaviti!". Ina kraju stigla je nagrada, Jelisije je zbog svoje vjernosti i lojalnosti, prisustvovao momentu kada su vatrene kočije uznjele Iliju, a na Jedlisija je sišao Ilijin plašt i dvostruko pomazanje i sila Duha svetoga.
Neki su brojali čuda, i izračunali da je Jelisije učini duplo više čuda od Ilije koji je bio jedan od najsilnijih proroka i čudotvoraca.
I upravo ta lojalnost, odlučnost, istrajnost, odanost i vjernost učinila Jelisiju onim što zaista jeste - silni sluga božiji.
Ja nisam imao neke veze i nekog ko bi me gurao u karijeri, ali ako sam u nečem i uspio to je zahvaljujući ovoj Lojalnosti, koju pokušavam da negujem kod sebe. Bio sam lojalan ljudima koji su mi pomogli, dali šansu da radim. Lojalnost firmi i poslovodtsvu, jedna je od najvažnijih preduslova za uspjeh. Jer i neprijatelji i konkurencija cijene one koji su lojalni onima za koje rade. Niko ne voli i ne cijeni "preletače", pa makar im i donijjeli veliku korist, na štetu firme iz koje su došli.
Kako je danas rijetko i divno čuti onu riječ Božiju " Ako bi te i otac i majka ostavili, JA TE NIKAD NEĆU OSTAVITI!".

уторак, 22. новембар 2011.

SJUTRAŠNJI DAN

Jesam optimista, ali me je skupo koštalo kad sam išao brže od života. Optimizam je jedno, a sanjarenj, lakovjernost i iracionalnost je nešto sasvim drugo. Fulao sam kada sam god sam na račun neke očekivane dobiti, preduzimao neke akcije.
Sjećam se što mi je ispričao jedan kolega šta je njegov poznanik jedan gradjevinski preduzimač uradio, i totalno se uporopastio. I sebe ali i sve koji su uložili u njegov projekat. On je otišao u banku i uspio da dobije kredit od npr. pola miliona eura. Onda je sjeo izračunao da će kad izgradi zgradu i kad proda sve stanove zaraditi npr. Stopedeset hiljada. Onda otišao i kupio džip i dr. i spucao svih 150 hiljada. Tu neku zamišljenu zaradu. I onda nikad nije uspio da sa onih 350 napravi zgradu i upropastio se.
Dobro kaže stara mudra izreka "Ne hvali se sjutrašnjim danom, jer ne znaš šta (sjutrašnji) dan donosi". Koliko se stidim kad se sjetim, koliko sam se hvalio neki budućim uspjesima, rezultatima, funkcijama koje su mi obećane, a nikad se nisu desile. koliko zavisti bi izbjegao da nisam govorio o tim budućim dobrima koje sam očekivao. Strašno!
A koliko sam samo troška napravio, sjekiracije i dugova, jer sam trgovao na račun "zaradjenog", a te pare nikad ili suviše kasno sam dobijao. Manje bi puta prekršio svoje obećanje, da ga nisam bazirao na račun "sjutrašnjeg dana" koji nije ni svanuo.
To što sam radio nema nikakve veze za vjerom, a pravdao sam se time. Kao vjera je kad primaš nešto što još nisi dobio. To i jeste tačno. Ali ne može se prodavati vjera za večeru. Ne možeš trgovati sa njom. Ako i vjeruješ vjeruj za sebe, ne dozvoli da drugi trpi zbog tog. Jer to i nije ono što je on spreman da vjeruje. Oh, sramota me je kad se sjetim. Kakve sam filmove vozao i šta sam sanjario, a nikad se nije ostvarilo. I nije to problem kad to držimo za sebe, problem je kad hoćemo druge da uvučemo u to svoje.
Moj pokojni stric Veljko, kojeg smo ja i brat mnogo voljeli, bio je veoma siromašan i narušenog zdravlja. Ali onda je znao da nam priča šta će nam kupiti kad dobije peticu na lotou. Jednom će kupiti kola, drugom motor, biiciklo i td. On je nekad bio dobio peticu, dok je bio momak, to su bile ogromne pare, a trajale su mu manje od dva dana. Moj otac i braća su kasno došli, već je čitav hotel slavio njegov dobitak. Uspio je da kupi samo jedno odjelo i kravatu. Bio je gospodin to jedno veče.
Ne znam da li su ti snovi i priče, bila žal za propuštenim prilikama, da li bjekstvo od ružne svakodnevice, ali on je svojim snovima htio da nam kaže, na svoj način, da nas voli, da bi nam dao sve, da ima ali nema. Taj sutrašnji dan za njega nikad nije svanuo!

BRONZANA ZMIJA

Kad slomiješ nogu ne ideš kod ljekara opšte prakse, već ideš kod secijaliste ortopeda. Kad ti se pokvari auto ideš kod mehaničara. Kad imaš problema na emotivnom planu ideš kod nekog ko je iskusniji koji te može nečem poučiti, ko je prošao u životu mnogo toga. Kad imaš problema u poslu, posavjetovaćeš se sa nekim ko je uspješan na tom planu i ko je radio te poslove. A kad imaš problema u duši ideš kod psihijatra. Uglavnom je neko ko zna, jer je izučavao tu problematiku, na osnovu tudjeg ili svog iskustva. Ali kad imaš problem sa grijehom, sa nemirom i sa savešću ideš kod sveštenika. A ako niko ne pomogne ideš Bogu? Da je sreće išli bi obrnutim redom, pa bi i ovi prvi imali lakši posao!
Al, ima jedna osobina božija, koju sam ukapirao, a koja ga kvalifikuje da može biti od pomoći. To je da je u svemu bio kušan kao čovjek, samo ne u grijehu. Samo onaj ko je postao grijehom može razumjeti kako je nekom ko nosi taj teret na duši. Samo neko ko je bio slomljen, neće zgaziti stučenu trsku i neće ugasiti tinjalu svijeću. Samo neko ko je bio osramoćen i ponižen, može saosjećati sa nekim ko je to doživio. Samo onaj ko je bio odbačen i nevoljen, može utješiti siroče. Samo onaj ko je oplijenjen do gole kože i prognan, može razumjeti onog ko je ostao bez ičega.
Zato jedna od meni najmoćnijih simbola koji prikazuju pravo značenje Hrista, je njegovo uporedjenje sa Bronzanom zmijom, koju je Mojsije podigao na svoj štap u pustinji. Da pojasnim, zbog mrmljanja i pobune naroda protiv vodjstva, zbog dugogodišnjeg lutanja po pustinji, logor su napale ljute zmije i to mnoštvo, te stadoše da ujedaju ljude i veliko mnoštvo izgibe. Ali Mojsije je molio Boga, i ovaj mu dade rješenje, da se napravi bronzana zmija, da se podigne visoko na štap. Svako ko bi pogledao na nju u vjeri, bio bi isceljen. Apostol i Jevandjelista Jovan, uporedio je podizanje ove bronzane zmije na štap, sa Isusovim raspećem na krstu Golgote. Da svako ko ga uzvjeruje, ne pogine nego da ima vječni život.
Djeluje pregrubo i kontradiktorno da se Hristovo Raspeće dovodi u vezu sa zmijom zvanom Nehušta, ali nije. Kao što je zmije od bronze, tako ni na Isusu nije bilo nikakvog sjaja, nikakve ljepote posebne zbog kojeg bi ga voljeli. Kao što je Nehušta bila ista kao problem zbog kojeg je ginuo narod u pustinji, tako je Isus preuzeo grijeha na sebe i postao grijeh, ne polovično već 100% grijeh. Postao je potpuno bolestan, potpuno slab, potpuno izranjavan, potpuno smrtan. Zmija. Ali klin se klinom izbija, zar ne?
To je nabolja slika isceljenja po vjeri. Od svih onih ujeda zmija ljutica koje mi svakodnevno doživljavamo posebno onda kada negodijemo, kada smo negativni, kada se svadjamo, imamo isceljenje ako promjenimo fokus, i dignemo oči sa otrovnica na onu Zmiju koja stoji na krstu. Bog nam nije dao neko sredstvo za masovno uništavanje ovih gmizavaca da ih tučemo štapovima, dao nam je lijek, na način da možemo podići pogled na krst i da primimo svoje isceljenje po vjeri.
Postoji još jedna stvar i uslov, zmija Nehušta je morala biti podignuta, da bude vidljiva svima da bi mogla donijeti isceljenje od ujeda. Tako i Hrist morao je da se podigne na krst, da bi donio spasenje, i mora biti uzdignut i proslavljen u našim životima na najviše mjesto da bi donio zdravlje i život.
Nije slučajno i danas da na svim kolima hitne pomoći u Crnoj Gori možete vidjeti veliki krst oko koga se uvija zmija. Tako i danas ako ti je slomljeno srce od uvreda i ujeda raznih zmija (osjetio sam kako može da boli), imaš svoju prvu i hitnu pomoć, podigni oči i pogledaj, uzvisi Ga i proslavi. Čuda su moguća, rane se same zalečuju, jer "On ponese sve naše boli, slabosti i nemoći. Ranom Njegovom mi se iscjelismo sasvim!"

понедељак, 21. новембар 2011.

NE HVALI SE PRED CAREM

Sjećam se kad sam veoma mlad, sa samo 30 godina došao na visok položaj sekretara ministarstva, to je druga pozicija u ministarstvu. Zadužen da koordinara sa svim sektorima i drugim organizacionim jedinicama. I na moje čudjenje prošao dosta težak period škole poniznosti. Najteže su mi padali ponedeljci kada smo imali uže i šire kolegijume. Ministar bi vodio sastanak, a bili su prisutni svi pomoćnici i načelnici odeljenja. Kad bi se otvorila neka debata, ako bi se uključio da nešto kažem kao novi sekretar, odmah bi me poklopili one stare kolege. I ministar bi njih poslušao jer je u početku imao više povjerenja u njihove procjene nego moje. Dešavalo se da me posebno poklapa načelnik odeljenja koji je za dva ranga niži od mene. Šta bi značilo da sam ja pred ministrom, počeo da se pozivam na svoju poziciju i da mora da mene posluša. Tek bi tada se prosuo. Jer pozivati se na funkciju nekom ko ti je tu funkciju dao je komično, odnosno tragikomično.
Ćutao sam i gutao, i dobro sam činio. Učio sam jednu dobru školu poniznosti. I onda jedan dan nadjoh tu mudru solomonovu izreku: "Ne hvali se (svojim položajem) pred carem...". Pomislimo malo, koliko je besmisleno da ministar se hvali svojim životnim uspjesima pred Predsjednikom na čiji je prijedlog imenovan i zbog koga je i stekao ugled i neki imetak! Pa kad ga ovaj za nešto prekori, da mu ovaj odgovori "Kako ti to pričaš samnom ja sam ministar toga i toga! ". Koliko bi bilo besmisleno da se poslediplomac fali svom mentoru profesoru primarijusu kako ima visok prosjek i kako je u roku završio fakultet! I onda sam razumio, a što sam mnogim mojim saradnicima govorio, da se paze onoga što ih čini velikim, da im je to kao kamen spoticanja, kao neki minus i zamka, a ne nikako nešto što im daje za pravo!
A koliko je tek besmislenije se hvaliti pred Bogom, koji je car nad svim carevima, za bilo šta što imamo i što smo postigli. Izadjimo ovo veče dok je još vedro zvjezdano nebo i zagledajmo se koju minutu i sagledajmo čitavu tu vaseljenu, to mnoštvo zvijezda i sazveždja. Pa pomislimo koliki je On, kad je sve to što možemo samo naslutiti, puko podnožje Njegovih nogu. Stanimo pred tom veličinom i iznesimo ikakvo hvalisanje, pa makar i čitavom zemljom da zavladamo samo bi zaslužili obični prezrivi osmjeh. Kažimo mu šta smo sve stekli "sa svojih deset prsta", kako smo daleko dogurali i koliko se nekretnina vodi na nas u katasru, koliko imamo novaca na bankovnom računu i koliko smo mudri i kakve diplome stekli? Hoćemo li ga fascinirati? Bojim se da ne!
Pred ovom veličinom, a i pred svakom veličinom koja nam je data u našem životu, jer svaka vlast i svako očinstvo, (autoritet i moć) dolazi od Oca nebeskog, jedini je ispravan stav, stav poniznosti i duboke zahvalnosti za ono što nam je dato! Zato i stoji ona izreka stara "šta imaš što nisi primio, pa što se hvališ onda tim kao da to nisi primio!"

PUCANJE ŠAVOVA

Večeras sam čuo za još jedno samoubistvo, u pitanju je jedan od najvećih preduzimača u svoje vrijeme i u svojem gradu. Zaista, baca u očaj kad iznova čujemo da je neko sebi presudio, i pitamo se dokle? Zašto ljudi to čine? Ne znam o kome je riječ, i zaista nemam namjeru da ulazim u ičije pojedinačne razloge. Samo želim da otvorim neka pitanja. Ko puca? Ne pričam samo o tom pucanju u sebe, već tom pucanju koje je prethodilo. Čovjek puca u sebi često i to je vjerovatno normalno.
Ja sam doživio jedno pucanje u glavi. Skoro sam ga mogao čuti. Ušao sam u projekat, pun radosti i jedne duboke presvjedočenosti da trebam da udjem u takav krupan posao (barem za mene) koji je bio jedan značajan iskorak na finansijskom planu. To je kao kad prelazite iz jedne niže lige u veći rang takmičenja. Do juče ste bili prvaci, a u višem rangu takmičenja, protivnici su mnoogoo jaki. I meni se desila takva krizna situacija, da je čitav posao visio o koncu. stigao je nalog da se zaustavi sve. A ja sam uložio sve što sam imao i plus sve što sam uzajmio od prijatelja, i sve pare koje sam unaprijed dobio za robu. Plus što je moj partner takodje sve uložio. Kad su mi javili telefonom, pošto sam bio na odmoru sa porodicom, ušao sam u sobu, stao pred boga i u sebi vrištao. I tada samo je nešto puklo u glavi, u ušima mi je zazvonilo, a nastala je nekakva tišina. Izašao sam iz sobe, i bukvalno je usledio sljedeći poziv, kojim su me obavjestili da neće biti stavljena zabrana, pod odredjenim uslovima.
Da bi objasnio o kakvom se pucanju radi, ispričaću vam onu priču o prvom susretu Petra i Isusa. Dok se Petar sa bratom i prijateljima iskrcavao na obali i prao mreže poslije jednog cjelovečernjeg neuspješnog ribolova. Isus mu pridje da ga zamoli da ga odveze brodićem tik od obale, pošto se skupio veliki naroda da ga sluša, tako sa male distance na vodi, izuzetno se čuje govornik, i vidljiv je svima, a ne mogu mu se pribijati. Al Petar umoran, ipak prista. Kad je završio Isus, reče Petru da sa ostalim prijeteljima ode u dubinu sa njim i da bace mreže gdje im On kaže. A Petar, iskusni ribolovac uz mrmljanje da je čitavu noć pokušavao i da nema ribe preko dana na tim mjestima, prihvati savjet ovog stolara Isusa, jer ču mudre riječi koje je propovijedao. I desilo se čudo, Na mjestu gdje mu je Isus rekao da zabaci, izvukao je toliko ribe da su mreže sve popucale. Morali su zvati druge čamce da im pomognu. I kad su izvadili svu tu ribu, umalo se i oni ne potopiše. I tada Petar, osvjeočen čudom sa očajem zamoli Isusa da ga ne dotiče jer je shvatio koliki je grešnik. Petar je od toga dana pa do kraja svog života, ostavio ribarenje i slijedio Onog koji je kadar ispuniti svaku njegovu potrebu i to izobilno spram veličine Njegove slave.
Postoji taj trenutak pucanja, zbog koga neki izaberu smrt, a neki izaberu život. Pucanje se dešava, zbog količine blagoslova koji dolazi u nečiji život. Ali nijesu svi spremni da podnesu blagoslov. Njihove mreže nijesu bile spremne, niti njihovi čamci, da prihvate velike stvari.
Koliko puta smo mi molili da nam se dese neke velike stvari, a kad nam Bog odgovori, dešavaju se pucanja. Neki ljudi nijesu kadri da prihvate velike blagoslove. Iznenadno bogastvo, uspjeh i slava za neke je bila pogubna. Tražimo ali nismo kadri to da primimo. Mali je kapacitet naše duše. Kao u onaj laneni džak kada počinješ da trpaš nešto mnogo veliko, šavovi počinju da popuštaju.
Ja nijesam bio spreman još da prihvatim veći posao i veći novac, dok nijesam zavapio i desilo se to škljoc u glavi. Ja sam prešao tada na jedan veći nivo milosti. Kao što reče jedan moj prijatelj Joel, kad predješ iz zone stotica, u zonu hiljada eura, pa onda iz zone hiljadarki u zonu desetina hiljada itd. Neko može da podnese i milijarde kao Bil Gejc, i da ostane jedan normalan čovjek.
Ali novo vino se sipa u nove mjehove! Jer ako se sipa u stare, stari se pokidaju i propadne i mjeh i svo ono dragocjeno vino! Kada rastemo, garderoba nam okraća i puca na prevojima lakata i koljena. I tek kad porastemo spremni smo za veće stvari, odnosno garderobu.
Ali mi nismo spremni da tražimo Boga, prije nego dobijemo blagoslov. Pa nam se dešavaju pucanja kao kod Petra u ovoj priči. Pa ne samo to, nego naš blagoslov može potopiti i naše prijatelje i najbliže, ako nismo spremni da živimo po višim standardima, koji važe u prvoj ligi takmičenja u koju prelazimo.
Mi želimo velike stvari, ali hvala Bogu što nam ih odlaže dati, jer bi nespremni mogli doživjeti propast. Nismo spremni, popucali bi, a mi mislimo da Bog ne će da nam ih da i da mu nismo mili!
Pucanje mreža Petrovih nije se desilo od cjelovečernjeg mukotrpnog bezuspješnog lova, već od nenadanog uspjeha za koji njegova brodica i njegove mreže nijesu bile spremne. Tako, vjerujem da uzrok pucanja nekih ljudi, je bila njihova nespremnost da se nose sa velikim stvarima i izazovima. Možda su bili prvi u seli, ali nijesu mogli da se snadju u velikom gradu, bili prvi u drugoj ligi, ali nijesu mogli da podnesu borbu sa prvoligašima! Neki možda i umiju da se nose sa nevoljama, ali uspjeh i brzi dobitak je mnoge veliko i preteško iskušenje.

недеља, 20. новембар 2011.

VELIKI INKVIZITOR

Od svih pisaca, za mene, u vrhu je Dostojevski, a od svih njegovih djela u samom vrhu su "Braća Karamazovi", a od svih glava te knjige u vrhu je priča o Velikom inkvizitoru!. Čitao sam je prije 20 godina, a i danas je živa u meni i sjećam je se.
Koliko puta sam pomislio šta bi bilo kad bi se Isus danas opet sišao medju nas, onako kako je bio za onih 33godine dok je živio u Judeji prije dvije hiljade godina. I onda se iznova sjećam ove priče i mislim da je Dostojevski taknu u samu srž ljudske duše, i pokazao nam da bi Ga mi vjerovatno, čak sigurno opet razapeli.
Veliki inkvizitor, hapsi Isusa, koji je već počeo da da isceljuje sve koji su ga prepoznali i molili za pomoć. I onda izriče optužbu protiv Isusa, koji je po njemu pogriješio prilikom kušanja u pustinji. Da je trebao da prihvati ponudu Sotoninu. I da su to ukapirali sveštenici, da su oni tu ponudu prihvatili, i ako treba da bude ko proklet neka budu tih stohiljada sveštenika, a da se "spasi" cio narod. I taman su svi bili sretni, kad On opet dodje da im smeta.
Inkvizitor mu reče kako su oni dali običnom narodu ono što mu treba. Dali neukom narodu hljeba, čudo i carstva zemaljska, da ga uživaju bez griže savjesti, a koje je Isus odbio.
I to je nevjerovatno, od kada je čovjek susreo živoga boga, od tada je i ova pobuna. Čovjek traži da napuni svoj stomak, a Bog mu nudi duhovnu hranu koja ispunjava dušu. Ljudi traže performans i čuda da bi vjerovali, a Bog im nudi vjeru koja čini čuda. Ljudi traže da vladaju cijelim svijetom, a Bog im nudi carstvo nebesko i desno mjesno kraj njegovog trona. Pa pošto ne mogaše sami da to dosegnu, umjesto da prihvate Božiji način, Veliki inkvizitor na čelu cijele crkve je odlučio da se žrtvuje i da ponudi raji nešto "više" od onog što je Isus dao. Uzeo je prokletstvo na sebe, da bi dao mirnu savjest i radost ljudima. Da slobodno idu za svoju sreću trbuhom za kruhom, da jure za čudima i najvišim moćnim mjestima i slavom.
Taj Isusov poljubac kojim se završava ova priča ostavlja nas sve začudjene. To je onaj odgovor na onaj isti požjubac Judin, kojim ga je ovaj izdao i predao vlastima. Jer Isus je mnoge ambiciozne razočarao, mnoge koji su u njemu vidjeli način da vladaju, način da dobiju društveno priznanje. Juda je bio blagajnik, i mogao je da vidi koliko je silan novac prolazio kroz njegove ruke i koliko Isus je bio široke ruke, da je potrošio sav novac na siromašne. Vidio je sebe kao ministra finansija u budućoj vladi Isusa. Ali razočaralo ga je kad je shvato, da On koji je bio istinski car nad svim carevima, nema ambicija da povede revoluciju i zbaci okupatora i da mačem dodje na vlast.
Mislim da Veliki inkvizitor čuči u svakom od nas, onaj koji podiže teške optužbe protiv Boga i protiv slobodoumnih, koje spaljuju na lomačama.
To je ona ista logika, koja i danas govori da crkva spašava čovjeka, odbacujući spasenje kao ličnu odluku o prihvatanju Isusove žrtve za naše grehe. Crkve koja sebe smatra mučenikom koji preuzimaju grijehe i neznanje ljudi na sebe, pa ona oprašta i umiruje savjest, kao da hristove rane nijesu dovoljne, pa hoće da ona dovrši djelo spasenja koje je već savršeno. Da ponudi raj na zemlji, jer onaj Hristov, nebeski i vječni, nije dovoljno dobar. Koja nudi sigurnost rituala, performans religije i čuda i moć zemaljske vlasti i uticaja, pošto Isus sve to odbi, za rad žive vjere u Oca nebeskog i opravdanja svih naših grijeha, bolesti i slabosti, kako bi mogli da ispunimo pravedni zahtjev njegovih zapovjesti da ljubimo Boga i jedni druge kao sebe same.
Pa nas ova priča iznova bode i pita kakva je naša vjera i da li bi i danas prvi razapeli Isusa oni koji su njegovi najrevnosniji sveštenici, koji vladaju i biju bitke u Njegovo ime?!

POSLJEDNJI KAO PRVI

Nekoliko puta sam mijenjao kolektive. Zapazio sam jednu zavist starih radnika kod kadrovskih promjena. Kad god bi dolazili novi, sposobniji ili još gore manje sposobniji, koji bi dobijali sličnu platu i sličan položaj kao oni koji su tu već godinama, to bi izazivalo burnu ili potmulu reakciju onih "starosjedioca"! Pa udju u neki negativizam, koji ih nagoni na neke ružne reakcije, bunt, nerad, ogovaranja i podmetanja.
Sjećam se jedne prilike sam unaprijedio jednog saradnika, od običnog činovnika je postao šef odeljenja. Udvostručio mu faktički platu. To je bilo kao u bajci. A onda poslije nekog vremena, upraznilo se mjesto rukovodioca sektora u kojem je ovaj bio šef odeljenja, pa sam na to mjesto doveo nekog sa strane, koji je time postao njemu šef. Izbio je kuršlus upravo od strane ovog radnika kojeg sam već značajno unaprijedio, on se najviše bunio, kako ovi koji dolaze sa strane da budu prvi i da imaju veće plate, od onih koji su godinama! Kako on treba da ih obučava, jer se nagledao dosta tih neukih šefova. Došlo je do toga, da sam zamalo odlučio da ga degradiram i vratim na onaj stari posao. Pitao sam se: Zašto? Zar nisam tom čovjeku već dosta učinio, dao mu položaj i platu kako mu ni jedan prethodni direktor nije dao.
I onda, sjetih se onih riječi i priče o "radnicima jedanaestog sata" koju je pričao Isus svojim učenicima. Kad je gospodar od vinograda izašao rano ujutru u grad da unajmi radnike. Pogodi se sa njima da svima da po jedan denar. U to vrijeme denar je bio izraz vrijednosti jedne pune dnevnice, danas oko 30 eura. izadje opet oko trećeg sata ( to je oko 9h, jer dan se računao u 12 sati, počev od svitanja do smrkavanja) i nadje još neke besposlene, pa i njih pozva da rade, i reče "daću vam što je prav". Izadje opet oko 6 i 9 sata dana ( 12h i 15h) pa opet nadje neke besposlene, i njih pozva u vinograd. I na kraju, izadje oko 11 sata (to je pred smrkavanje) i najd neke koje niko nije htio da unajmi. Pa i njih pozva. Kad se smrklo, pozva sve na isplatu. I svima dade po denar. A onda se pobuniše oni prvi, jer ih je izjednačio u plati, a oni su čitav dan radili i mučili na žegi. Onda ih gospodar upita, kakvu ja nepradu vama učinih, zar vam nisam dao što smo se pogodili. Uzmi svoje i idi! Što je tebi oko zavidno što ja sam dobar, i što hoću i ovome zadnjemu da dam ko i prvome. Zar ja ne smijem činiti sa svojim novcem što je meni milo?!
I onda je Isus završio sa riječima, da će mnogi posljednji biti prvi, a prvi posljednji! I to je ono što od postanka ljudskog roda izaziva najviše kontradikcije i nerazumjevanja - Božija milost! Naša pravda nije božija pravda. Naši standardi nisu Njegovi, hvala Bogu! Njegova milost je bezgranična i umjesto da u nama izaziva zahvalnost i strahopoštovanje, mi zapadamo u zavist i bunt. Takvi koji su zavidni na Božiju milost biće posljednji, ma koliko se trudili i bili vrijedni. Njihov pogrešan stav ih je srozao na posljednje mjesto. A mnogi posljednji će biti prvi, jer upoznaše milost Božiju i njihovo srce ostade zahvalno. Jer razumješe da se svima zapravo smilovao, i da žive i uživaju blogoslov zbog nezaslužene Njegove naklonosti!

субота, 19. новембар 2011.

ČARLI BRAUN

Počeću sa dijalogom iz crtanog filma Čarli Braun, kad Lusi se ljutito kaže Čarliju: "Željela bi da promijenim svijet!". "A od čega bi počela?" upita Čarli. "Od tebe!" reče Lusi.
Često nažalost smo kao ova naprasita djevojčica Lusi, pa kad razmišljamo o željenoj promjeni mislimo da tamo neko drugi treba da se mijenja. Mi zapravo samo možemo mijenjati sebe, odnosno naše stavove.
Čitam iznova jednu knjigu Džona Maksvela, koja govori o stavu, tačnije promjeni stava kao pokretaču poztivnih promjena u nama i oko nas. Istina je to da problemi ne leže u nekom tamo Čarli Braunu, već često mi nemamo ispravan stav prema tim stvarima koji nam se dešavaju.
A koji je to stav? Najbolje ćemo ga vidjeti iz riječi koje izlaze iz naših usta, na osnovu onogo šta radimo i onoga što mislimo i želimo. Promjena stava donosi promjenu govora a ona dalje donosi promjene u odnosima sa drugima i brzo uvidjamo da i one dojučerašnje ogromne prepreke neopraštanja, gorčine i ćutanja, su rješive.
Tu je i promjena u djelima. Jer kao što neko reče, lenjost je tajni sastojak neuspjeha, koji najčešće ostaje tajna onima koji su ga doživjeli. Tako da moramo pokazati konkretnim djelima ono u šta vjerujemo i što nam je u srcu. Takva djela su plodotvorna i donose željeni rezultat. I na kraju mi moramo da pokažemo istrajnost i volju, tada sve djeluje nama u korist, pa i trenutni neuspjeh. Jer ako imaš dobar stav u tim iskušenjima, možeš da ojačaš i dobiješ preko potrebno iskustvo i stručnost.
I završio ovu priču onim čime sam je i počeo. Da mi nismo pozvani da budemo kao Lusi, i da se bavimo i mijenjamo druge, da mislimo ako se taj i taj makne ili promjeni onda će mi svanuti. Ne, nažalost to se ne dešava, mi jedino možemo ako hoćemo da mijenjami svoj stav i način razmišljanja. A ta naša unutrašnja promjena, koja dolazi u našim glavama i našim srcima će po onom buterrfly efect-u sa početka bloga, donijeti željenu promjenu svijeta.

среда, 16. новембар 2011.

GUBITAK AUTORITETA

Ovih dana smo imali iznenadnu smrt u familiji, i mogu reći da je jedna od najvećih kriza koje se dešavaju u našim životima, izazvana su propašću, gubitkom ili smrću onih koji su nam prestavljali autoritet. To su ljudi čije su mišljenje i odluke rado slušali, koji su bili naša vodilja, naš oslonac. Istinski autoriteti su pravo bogastvo u razvoju nekih ličnosti. Smrt oca koji je imao autoritet nad svojom djecom je pravi primjer da opiše koliko bolno to iskustvo može biti. Znam mnogo primjera iz istorije, da su smrću velikih učitelja, vodja nastupale duboke traume za čitav naroda. Pravi autoritet je pozitivan uticaj koji neka osoba ima na drugu, kao plod jednog trajanja, iskustva i povjerenja zasnovanog na nekim moralnim vrijednostima, nekom specifičnom znanju i mudrosti. Gubitak takvog autoriteta je skoro nenadoknadiv, ali svakako je znak da mi moramo nastaviti dalje da svoj život živimo dalje i da se izgrađujemo na tim vrijednostima, da i mi jedog dana zauzmemo mjesto autoriteta i da budemo nekom što su nama bili ti ljudi čije se "zapovjesti" bilo tako lako i slatko poslušati.
Ali htio sam da govorim i o jednom drugačijem gubitku autoriteta, tačnije strahu od tog gubitka koji je donio mnogo zla svijetu. Pretežno je mišljenje da ljudi u svojim ambicijama da se domognu uticajnog mjesta (sinonim za autoritet) čine najviše zla. Svakako da sebične ambicije za nekim instutucionalnim autoritetom, mogu donjeti mnogo razdora, borbi i osvete, čak i krvi. I taj "put ka vrhu" odnosi svoje žrtve,. Ali one su mnogo manje od onih žrtvi koje nastaju kad se neko domogne tog uticajnog mjesta, i kada počne da dejstvuje strah od "puta ka dnu". A dodao bih i sujetu, jer sujeta je jedna od prvih pratilja, nakaze koja se zove strah od gubitka autoriteta! Zašto je više žrtava? Pa, jednostavno zato što ste mnogo jači na položaju, nego dok ga pokušavate osvojiti. Zbog stvarne vlasti u rukama onog koji boluje od ove fobije štete su ogromne. Osjećaj da gubite autoritet nad ljudima koji su vas do juče bespogovorno slušali (pa makar taj autoritet ne bio stvarni već institucionalni), je nepodnošljiv za labilne osobe, koje su gradili svoje živote na onome "šta si" a ne "ko si". U tom strahu, odnosno panici ljudi su spremni da prijete, da manipulišu, da varaju, da lažu, da kradu, pa čak i da ubijaju, da bi se održali.
Istorija je puna tih primjera od porodičnih zlostavljanja i ubistava, pa do političkih i vjerskih progona, bratoubilačkih ratova i diktatura. Teror nad "neposlušnim" koji osporavaju ove lažne autoritete traje od kad je čovjeka do danas. Što je veći ulog, odnosno mjesto od većeg uticaja, potencijalno su i veće i dalekosežnije posljedice. Zato karakter treba da prati nivo autoriteta. Ljudi labilnog karaktera, odnosno koji prije vremena dodju na visoke pozicije od autoriteta, ili suviše mladi postanu roditelji, rizikuju da ih to uništi, ali što je još gore da uništi one koji se podložni ili zavise od njega. Ali nije poguban gubitak autoriteta, čak je neminovan i koristan za neke, ali strah od tog gubitka je destruktivan!

петак, 11. новембар 2011.

KONAN

Sjećam se te priče koju je ispričao jedan svještenik, koji se doselio u Podgoricu, i poslije 10 godina života i rada, zavapio je Bogu, ušao u post i tražio odgovor. Sve je u njegovom životu stajalo, vidio je sebe kao čovjeka koji gura neki ogromni kamen - stijenu koja je veća od njega i ništa! Nije bilo rezultata, kao da je neko "povukao ručnu"! Godine su prolazile, mislio je on, trudio se oko svega, upinjao se, a "stijena" se nije ni mrdnula. I kao odgovor je razumio jednu stvar i vidio sliku sebe kako gura taj kamen koji stoji, ali su mišići njegovi bili veliki i snažni, Mogao je da razumije, da je sve to što se on trudio, učinilo njega veoma snažnim, jakim karakterom i da se on, za tih 10godina, lično mnogo promjenio i napredovao na bolje. I bio je utješen. I nije prošlo mnogo vremena, stvari su se itekako pokrenule u njegovom životu.
To me podsjeti na jedan stari film koji sam skoro i zaboravio. To je film o Konanu! Ako se dobro sjećam onih scena kada neprijatelj dolazi i uništava njegovo selo, ubija mu porodicu pred njegovim očima, a njega kao dječaka zarobljavaju i odvode kao roba. On je okretao onaj žrvanj, ogromni mlinski kamen, zajedno sa ostalim dječacima. I onda se prikazuje kako odrastaju okrećući svakodnevno kamen u krug. I kako otpadaju jedan po jedan, umiru od iscrpljenosti. I onda u zadnjoj sceni, umjesto onog dječaka i momčića, sada čitav žrvanj okreće Arnold Švarceneger, sa mišića obima pola metra.
I to meni ima smisla, mi smo ljudi mnogo orjentisani na rezultate i želimo sve i želimo odmah. Ubijaju nas u pojam stvari koje se vrte u krug, i čini se ništa se ne mijenja, sve stoji.
Ne shvatamo da za neke velike pobjede, potrebne su nam velike bitke, a za velike bitke mi moramo da se osnažimo i postanemo kao Svarceneger u ovom filmu Konan. Kad je ojačao, pokidao je one lance i krenuo u borbu i osvetio je svoje pleme i svoj narod.
On nije bio spreman da to uradi prije 10tak godina. Da je pokušao, oduvali bi ga kao slamku. Njegovo zarobljwništvo i mučeništvo nije bilo uzalud, sačuvalo mu je glavu, a ojačalo mišiće. Mogao je sve to vrijeme da se priprema, a ne da očajava, kao onaj sveštenik sa početka priče. Jer bez obzira koliko je pravedan zadatak pred tobom, ne možeš ga ostvariti dok ne ojačaš kao Konan. Ne mislim na mišiće, već na karakter! Karakter je snaga koja nam objezbjedjuje pobjedu i željeni rezultat!

среда, 09. новембар 2011.

SIROTI SAMSON

Mislim da nema toga čovjeka koji ne zna priču o Samsonu i Dalili. U osnovi je jedna tragična priča o vodji jednog naroda koji je bio obdaren nadčovječanskom snagom, i koji je bio ratove za svoj uplašeni nemoćni porobljeni narod. Priča o jednom božijem nazireju, koji je držao običaj i zavjet bogu dat od stane njegovih roditelja, tako što nije šišao svoju kosu ni bradu i nije pio alkohol. U tom zavjetu je ležala čudesna snaga, kojom je mogao zadaviti lava golim rukama, isprebijati na desetine neprijateljskih vojnika, sasušenom viličnom kosti magarca, pokidati kanape kojima su ga vezivali kao da su od vunenog konca i td. Faktički on je sam vojevao bitke i dobijao, čime je oslobodi svoja plemena ropstva. Jak vodja i nemoćni narod bez oružja, uspjevali su da izvojevaju pobjede i slobodu, tako da višestruko jači osvajač sa naprednim oružjem (jer su prije otkrili gvoždje i imali gvozdeno oružje) nije uspjevao da nadvlada.
Ali postojalo je jedno oružje, koje je oborilo tog supermena Samsona. To nije Dalila, kako mnogi misle, i ljubav prema njoj, iako je bila pripadnica neprijateljskog naroda, kao Mata Hari, prostituka sa zadatkom. To nije ni grijeh bludničenja, jer je jasno da je Samson iz nekog razloga bio slab na kurve. Sve je naravno povezano, ali oružje koje je preudilo, i došlo glave Samsonu, je DOSADNO, UPORNO ISKANJE!
Na sve je bio jak, ali je poklekao pred maltretiranjem jedne žene. Ona mu je zvocala, manimupativnim tehnikama uporno tražila da otkrije tajnu svoje snage. Siroti Samson, priznao je pod poznatim pritiskom žene: "Ti me ne voliš, jer da me voliš ti bi meni rekao..." i tako tehnikama vruće hladno, dok mozak ne eksplodira. Kao da mogu vidjeti te scene, prvo ljubaznim umilnim glasom: "Dragi, ljubavi moja jedina, ajde reci mi, molim te, ajde, ajde... Pliiiiz, pliiiiz...", pa kad ne uplali onda ljutito "Meni i ne treba ovaj brak ako nismo iskreni... Odlazim pa ti nadji drugu budalu... Nikad me nisi ni volio itd. Itd". I čovjek popusti pred kontinuiranom upornom šikanijom i pade u okove. Ošišali su mu kosu, vezali ga, izvadili mu oči i ponizili pred svima.
Sa druge strane, radeći u kabinetima predsjednika i potpredsjednika nagledao sam se ljudi koji su na ovaj način, dosadnim upornim iskanjem, dobili svoja prava, čak ostvarili i značajna sredstva. Sjetih se i one priče o udovici i nepravednom sudiji koju je Isus ispričao. Koja je iz dana u dan dolazila ovom nepravednom sudiji da je zaštiti i da dobije svoje pravo. Kaže Isus da ako se ovaj sudija i nije bojao Boga, i nije stidio ljudi, uslišio je udovicu zbog dosadjivanja. Pa kaže "Koliko više neće pravedni Bog, uslišiti njegove izabrane koji ga mole dan i noć!".
Moja možda i najveća mana je što nemam ove upornosti kad mi neko dosadju da ga otkačim ili da uporno tražim nešto za sebe. U principu sam lako popuštao ljudima koji mi se nakače na život i traže nešto za sebe. A sa druge strane, ako sam se i nakanio jedva da zamolim nekog da mi učini uslugu, ako bi me odbio, više mu se nikad ne bi obratio ponovo. To nije dobro niti ispravno, jer i Bog nagradjuje one koji su istrajni u molitvama i istrajavaju u naporima da ostvare pravedne zahtjeve i ciljeve.
Utjeha mi je, što je Samson u svome porazu, zavapio Bogu da mu da još jednom snage, i uspio je da obori stubove grada i da ubije u jednom trenu više neprijatelja nego za svih 40 godina borbi. Pa je i njegov poraz i pogibija bila efikasnija od svih pobjeda njegovih sunarodnika. Ali ovu lekciju ipak trebamo naučiti, lekciju o snažnom uticaju koji donosi uporno dosadno iskanje.

недеља, 06. новембар 2011.

BLUDNI SIN

Koliko puta smo sreli ljude koji žive u nekom jadu i bijedi, a znamo da su dobi i pošteni ljudi. Podgoričani to umiju da kažu " a dobar je, no najgori za sebe!". Mislim da ton i kontekst ove uzrečice, je nešto što nikome na ovom svijetu ne bi poželio. Kao da čitav njihov život, u nama budi neko sažaljenje i čak mučninu, a sa druge strane kao da se upire prstom u "Tog nepravednog boga", kao nekog oca koji ima miljenike, neke sinove a neke posvojenike. Pa često čujem da kažu: "nekome je subina majka, a nekom maćeha"! Jer valjda je bog kao maćeha za neke koji su dobri ali se nikako nisu mogli oženiti, neke koje čak služe po crkvama, ali su sirotinja uboga. Ljudi koji su revnovali za boga, a završili u nekoj velikoj tami i samštini, sa mnooogo gočine. Valjda misle da je život nepravedan za neke, pa pored sve njihove pravednosti, nisu dobili ništa što su dobili neki koji su se ponašali slobodno, čak bahato. Pa ti "nevaljali" su i omiljeni u društvu, imaju lijepe žene, divnu djecu, velike kuće i mjesto u društvu visoko.
Baš danas u crkvi, iznova smo slušali, tu predivnu i nadahnutu priču o bludnom sinu. Priča o očinjskoj ljubavi za izgubljenim sinom, njegovoj neshvatljivoj milosti. Tu priču o dva sina, od kojih je jedan tražio svoje nasledstvo prije smrti očeve (proglašavajući ga time mrtim za njega). Zaista koliko ljubavi, hrabrosti i strpljenja je bilo u toj odluci očevoj da pusti sa polovinom svega što je posjedovao. Izgubio ga je za kratko, da bi ga dobio za vječnost. Pustio ga je iz svojeg naručja, da bi ga predao Bogu u ruke. I onda nakon što je sve svoje proćerdao, popio i prokurvao. Počeo je da nadniči kod nekog surovog gazde, za koricu hljeba, koji mu nisu na davali. Hranio je svinje,što je za jevreje bilo krajnje poniženje, jer su smatrane za nečiste životnje. Ali ni od pomija nije smio tih jesti. I onda "došao je sebi". Odlučio se vratiti ocu, da traži oproštenje i milost, da ga nedostojnog primi bar kao jednog od slugu. I taj susret, kada ga Otac čeka još izdaleka, i trči mu u susret, jer mu se vraća sin, koji je bio mrtav a sad je živ, koji se vratio sebi i svojemu Ocu. I kada bludni sin govori "Zgrešio sam Nebu i tebi Oče, primi me..." a otac mu ne da dalje govoriti. Nego poziva sluge, da mu daju prsten, da zaklju ugojeno tele, i da pripreme gozbu, jer mu se vratio sin "koji je bio mrtav, a sada je živ"!
I svi znaju ovaj dio priče, ali kao da se zapostalja ono sa čime je Isus završio ovu nadahnutu propovjed. Završio je sa pričom o drugom sinu. Koji je sve vrijeme bio u kući, radio sa ostalim slugama svog oca na poljima. I kad je iz daleka čuo veselje iz kuće, i kad su mu sluge javile da se vratio njegov bludni brat i kako ga je Otac dočekao, učinio mu čast i milost. Ovaj drugi je pobjesnio i nije želio da dodje kući. Došao je Otac i ovome sinu u susret, da ga pita zašto je ljut. Ovaj drugi sin mu odbrusi, da je čitav život on njemu služio, a ovaj mu ni jare nije zaklao da se ovaj proveseli sa drugovima, "a ovome tvome bludnome sinu, koji je proćerdao sve, si ugojeno tele pripremio". A otac mu kaže: "Pa sine, sve moje je tvoje bilo, zar sam ti nešto uskraćivao! Danas tvoj brat se vratio sebi, bio je mrtav, a ponovo je živ, zar se danas ne bi trebao radovati!".
I o tom drugom sinu sam želio danas nešto reći. Bojim se da je ova priča trebala da se zove DVA BLUDNA SINA ili DRUGI BLUDNI SIN. Jer ovaj prvi se vratio sebi i vratio svojemu Ocu i svojoj kući. Ovaj drugi nikad nije ni bio svoj, a upao je u bunt protiv Oca i odbio da udje u kuću.
Prvi je spoznao prihvaćenost, ljubav i milost Oca! A dugi, u svojemu ponosu, ostao u mržnji prema svojemu bratu, u nekom legalizmu i nekoj "pravdi" koja nije Očeva. Za ovakve "samopravedne" je predvidjena najcrnja tama i škrgut zuba, jer nema većeg pakla od onog kojim putuju oni koji misle da svojim djelima mogu doseći Nebo, da su bolji od drugog, da mogu zaslužiti milost i ljubav očevu.
Nema pokajanja (Metanoje) bez spoznanje i priznanja svojih grijeha, niti povratka Kući bez traženja i povratka sebi. Onaj drugi "pravedni" sin, i nije bio sin, već više neki sluga, željan svega, ali u svojoj lažnoj poniznosti nije smio da prizna i da živi ono što mu je na srcu, misleći da će njegov Otac da ga odbaci. Mislio je da će poštovanjem svih normi lepog ponašanja, steći ljubav i prihvaćenost. Ali bijes zbog ljubavi prema sinu koji se vratio, je razotkrio njegovu tamu. Tako da je ova priča za nas opomena, da se okanemo puste religioznosti, lažne poniznosti, licemjerja i da primimo milost i da damo milost, da ne sudimo, da nam ne bi bilo sudjeno, da ne bi ostali sami, besplodni i gorki kao ovaj drugi bludni sin. Da se ne prevarimo i ostanemo na polju, i da se nikad ne vratimo kući.

субота, 05. новембар 2011.

UČITI, UČITI I SAMO UČITI

Rekao je drug Lenjin. Ali ne ću o Lenjinu! Ponukan sam jednim intervjuom sa Nikolom Kojom koji kratko vidjeh na tv, koji je govoreći o svojim filmskim osvarenjima, naglasio ovu životno važnu stvar. To je proces neprestanog učenja, napredovanja u svom životu u onome što radimo i onome što smo mi.
Kao što reče Nikola, oko nas ljudi se ponašaju kao da su sve ukapirali, da je negdje oko nas stalo sve i da više ne trebaju ništa da uče, ni da se razvijaju ni i da se usavršavaju.
Znam da je moj otac, sve do penzije, kao agronom pratio sve stručne seminare, kupovao literatutu, čitao nove službene listove,standarde, zakone. Iako je bio možda i najbolji agronom u Crnoj Gori, smatrao je da poslije 40 godina rada u toj struci, ima šta da se sazna, da se čuje i nauči.
Poučljiv duh i karakter. To je jedan od posebnih kvaliteta koji čovjek može i treba da ima. Sposobnost prihvatanja novih znanja, to je kao onaj kapacitet baterije kod mobilnih telefona. Ako kod formiranja baterije je ne punimo 3x12 sati, nismo dobro formirali bateriju, ona ima slab kapacitet, njene ćelije su, ili najveći dio, mrtve, i takva baterija ima veoma mali kapacitet. Kratko se puni, pa pokazuje sve tri linije da su pune, ali onda slabo "drži" ni sat vremena, i ima veoma kratak rok tj vijek trajanja. Neupotrebljiva.
Jedan od prvih lekcija u nekim knjigama o vodjstvu koje volim da čitam, je da prave vodje, tj lideri od svojih saradnika ne stvaraju podanike i poslušnike, koji će puko da sprovode njihove odluke. Prave vodje stvaraju mlade vodje, prenose im svoje umjeće vodjenja. Znači vodja stvara vodje, a pravi učitenik stvara nove učenike.
Posljednje riječi Isusove, nijesu kao što mnogi misle "Oprosti im Oče, oni ne znaju šta čine!", već su to one riječi koje govori na kraju jevandjelja, prije nego što je uzašao na nebo "Idite do kraja zemlje i činite druge učenicima mojim!". Znači učenici da uče druge da bi i ovi postali učenici i td. To je najveća zapovijest koji mnogi zovu VELIKO POSLANJE!
Nije dovoljno samo jednokratno ukapirati nešto o bogu, o svrsi našeg života i dr. I reći to je to, moja je baterija puna, znam ja to, za mene je to dovoljno. Samo neuke i nepoučljive osobe mogu biti ubjedjenje kako su sve saznali. Čak su toliko ubedjene u svoje stavove, da sa njima se ne može voditi ni iole ozbiljniji dijalog, zbog isključivosti u stavovima.
A ljudi koji mnogo znaju, koji su upoznali odredjene dubine, brzo spoznaju količinu svoga neznanja, i potrebe da se održi kontinuitet u učenju.
Ali kao što rekoh prave vodje stvaraju od svojih saradnika nove vodje, pravi učenici od onih koji su gladni znanja i poučljivog duha stvaraju učenike. I time se zaukružuje ovaj ciklus učeništva, jer nije samo dovoljno da neko želi da uči, već treba imati ljude koji su spremni da prenesu svoja znanja i vještine. Jer mnogo sam kolega sreo koji ljubomorno drže svoje predmete, ne daju nikog mladjeg da učestvuje u njihovim projektima i poduhvatima. Nisu spremni da izdvoje dio svog vremena, a time i dio svog života da prenesu svoje umjeće i znanje na one koji su spremni da uče.
I to su Učenici, sa velikim U, koji su poučljivog duha i željni novih spoznaja, ali koji su takodje spremni da to svoje znanje prenesu na druge. Samo za ove Učenike, postoji ono obećanje "ako budete Moji učenici, spoznaćete Istinu i ona će vas osloboditi!". Oslobodjenje dolazi kao nagrada za učeništvo. Ne za one kojima je baterija crkla i koji misle da sve znaju!

ISKUSTVO

Sa godinama postajemo iskusniji, ali da li nam to iskustvo donosi blagodat ili kakvu korist? Bojim se da često ne. Ono što ja vidim da godine donose opreznost, ali gase odlučnost. Kod nekih mojih poznanika, godine koje su obilježile porazi, bile su traumatične i donjele su nesigurnost, introvertnost, sumnjičavost i nepovjerenje u svakog.
Vidio sam da češće iskustva kod ljudi su negativna, pa postaju više neki teret i gorčinu, nego što donose mudrost i krotost. Zato je pitanje na mjestu, kolika je stvarna vrijednost iskustva? Je li svako iskustvo dragocjeno?
Ima ona izreka: "Poslušaj starca, ali ne idi za njim?". Kao da starost jeste dobra za savjet, ali ne motiviše ne pravu akciju?
Kada je umro mudri Salomon, na njegovo mjesto zacario se ne baš mudar sin Roboam. Kada se digao "štrajk", što bi mi rekli danas, protiv nameta i poreza koji su postali teški za običan narod, on je pozvao dvije skupine savjetnika. Stari su rekli "popuštaj", a njegovi mladi drugovi rekli su "steži, pokaži im koje car, i da sa tobom nema igranja". On je poslušao svoje mladje savjetnike i izgubio većinu carstva, jer se 10 plemana pobunilo i osamostalilo.
Postoji nešto što je najvrednije što čovjek može posjedovati, a to je iskustvo pobjede uz pomoć Božije intervencije! Kada doživiš to natprirodno providjenje u odredjenim životnim krizama, to može biti korisno za nekog ko prolazi sličnu krizu i okolnosti.
Sa druge strane, mentalitet gubitnika i odredjena traumatična iskustva poraza po meni malo šta koriste onom koje to iskustvo prenosiš, sem što ćeš ga još više ufrčiti. Ako i nešto koriste nama kao opomena da se takvo nešto ne ponovi, ne daje nam rješenje kako izaći iz tih situacija koje su nas snašle, a to je priznaćete najvažnije. Zato ja pokušavam da učim od onih koji imaju pobjede u odredjenim oblastima života u kojima ja imam borbe. želim takve ljude da slušam, da čujem njihova svjedočanstva. Iskustva ljudi koji su ustali, koji su nastavili, koji su pobjedili bolest i svoje slabosti. Od takvih iskustva čovjek može da ima koristi.
To su za mene poglavice. Poglavice su iskusni i najbolji ratnici, koji su preživjeli svoje bitke i izvojevali pobjede. Takvi su mogli učiti i voditi druge, oni koji su preživjeli tolike bitke, zavredjuju da ih se sasluša. Jer bolji je živ pas nego mrtav lav!
Indijanci su imali običaj da poslije svake uspješne borbe zadenu po jedno peru u onu svoju krunu. Poglavica je čovjek koji u kruni ima najviše pera tj. pobjeda. Ne mora da znači da poglavica mora da bude star, ali sigurno je da je to bio onaj sa najviše pobjeda.
To je za mene iskustvo. Prosto ne mogu da slušam razna negativna iskustva, filozofiju koja je bazirana na tome da relativizuje slabosti, nevjeru, neistrajnost i lenjost. Sigurno je svakome dosta saradnika i stručnjaka kako se neki posao ne može završiti, koji znaju čitavu lepezu nemogućnosti, izgovora i problema. Njihovo iskustvo, koje se bazira na tome "probali smo nekoliko puta i nije uspjelo..." i logici da više i ne treba ni pokušavati, je beskorisno. Jer svima trebajju ljudi koji znaju kako se može, ljudi koji kažu mladi sedamnaestogodišnji David koji prihvata izazov Golijata, diva neprijateljske vojske. Koji kažu: "pobijedio sam lava, savladao medvjeda, dok sam čuvao ovce, pa ću i ovog neobrezanka danas da razbijem i da njegovim mesom nahranim ptice nebeske!". On jeste bio mlad, ali je prošao kojekakve borbe sa uspjehom, pa je njegovo iskustvo dragocjeno.
To iskustvo je kao ono pročišćeno srebro, koje se u vatri pročišćava. Najplemenitije je one koje je pretopljeno u više od tri vatre, u kojima je sagoreo onaj tar, sve one zemaljske nečistoće iz rude srebra. Ono što je ostalo iz svih vatri, to je plemeniti metal koji se stavlja kao nakit, za posebne prilike.

UHVAĆEN U ZAMKU

Ponekad se osjećam kao da sam uhvaćen u zamku. Sa svih strana prepreke! Pokušaš lijevo udariš u zid, pokušaš desno lupiš o zatvorena vrata, kreneš naprijed ono provalija, da se vratiš nazad kad ono srušen most. Zoveš prijatelje, ono veza zauzeta, drugi van dometa. Pogledaš u nebo, oblaci se navukli. Htio bi da se zavučeš u neku rupu u zemlji, da se zatrpaš da te više niko ne nadje, ali i tamo kao da je gužva i ne možeš da nadješ mjesta. Sin čovječiji nema nigdje gdje bi glavu svoju sakrio.
I onda se sjetim divnog stiha "Izbavi se moja duša, kao ptica iz zamke ptičareve!". Sjetih se i jedne pripovjetke o Sotoni kao ptičaru koji se oholo hvalio u nebu, da je uhvatio ljudsku dušu kao pticu u neki zlatni kavez, i kako mu dolazi Isus, da ponudi otkup za njenu slobodu. Pa mu ptičar traži njegovu krv za život ove uhvaćene ptičice. Isus pristaje, i počinje sva istorija da se odmotava, za koju znamo.
Ali htio bih da osvjestim jednu stvar koju učim iznova. Koju sam jedno vrijeme poricao, a danas mislim da itekako ima smisla: "Kad si uhvaćen u zamku, ne batrgaj se, ne pokušavaj da se sam oslobodiš!".U onim prašumama na ostvima oko Australije, hvataju papagaje u mreže da bi ih prodavali. Ali upravo zbog tih pokušaja da se izbave iz tih mreža u koje su uhvaćene, sirote ptice se ozledjuju, lome krila, krvare i gube živote
Svaki put, ali baš svaki, upravo pokušavajući da se spasim na neki svoj način, upadnem u frku i neku paniku, neku nepromišljenost i napravim neke korake, neke poteze i dam neka obećanja, koja me poslije izbavljenja skupo koštaju, čak nepovratno ozlijede mene ili ljude oko mene. Koliko puta sam samo rekao sa željenjem i stidom mogao reći: "Eh, da sam samo imao malo više strpljenja, da sam imao malo više vjere!"
. Eh, kada bi imale malo više vjere u Onoga koji je platio za njihovu slobodu, mogle bi mirno dočekati svoje oslobodjenje.
Ali to iskustvo zamke, to iskustvo gubika kontrole, iskustvo nemoći za mnoge ljude je nepodnošljivo. Postaju žrtve straha, paničnih napada, i počinju da grebu svakog oko sebe, pa čak i one koji im pokušavaju pružiti ruku pomoći. Kao davljenik koji povlači spasioca za kosu, i vuče ga ispod sebe u vodu, da bi spasio svoj goli život. A rekli su mi nekoliko profesionalnih spasioca, da upravo kada bi se davljenik mogao opustiti, nikad ne bi potonuo. Taj grč ga vuče ka dnu, i ne samo njega nego i sve one koje dohvate svojim rukama, sve vuku sa sobom.
Zato ako upadneš u zamku, umiri se i pomoli se! Pomoć uskoro stiže, i ti ćeš izaći neozledjen!

петак, 04. новембар 2011.

OVO NIJE TVOJ RAT

Mi smo rodjeni za Pobjedu! Da, ali ima jedan uslov. Da bijemo svoje bitke i vodimo svoje ratove, a ne da ulazimo u neke tudje, na koje nismo pozvani! Mi imamo samo toliko snage i toliko moći da izborimo svoje bitke, da vojujemo protiv svojih neprijatelja, i ne više.
Mi možemo da bijemo i one bitke koje su u našoj odgovornosti. Svakako da možemo biti na istoj liniji fronta na kojoj su naše žene i naša djeca, i da vojujemo na zajeničkog neprijatelja. Mi imamo pravo da bijemo bitke za svoje saradnike i za ljude koji su nam povjereni, da li su to radnici, da li studenti, da li naši učenici, ali i svi oni koji nam svojom molbom daju pravo da se borimo za njih. Ali naglašavam, samo u zoni onog što nam je povjereno, što nam je delegirano, samo u onome što smo ovlašćeni, mi možemo i trebamo da bijemo bitku. Samu u onome što je u našoj vlasti mi imamo autoritet i vlast da izborimo pobjedu, i to je zagarantovano. Mi nismo ovlašćeni da ulazimo u tudje domove, i da stajemo na nečije strane. Da ulazimo u tudje poslove, i da se borimo za ovo ili ono. Čak ni da se mješamo u svajdu i tuče, dok ne zatraže pomoć od nas, da ne bi dobili po nosu razdvajajući ih.
Ima jedna tužna, odnosno tragična priča o mladom vodji, koji i danas se pjeva u Židovskim tužbalicama, i svi pjevači i pjevačice pjevaju u tragičnoj nesreći ovog mladog kralja. Ime mu je Josija, bio je jedna od najpravednih vodja koje su opisane u starozavjetnoj istoriji.
Nije bilo takvog ni prije ni poslije njega, koji je sproveo jednu od najvećih reformacija i obnovio hram, pronašao i skupio sve svete spise, suzbio do kraja sujeverje i idolopoklonstvo koje se raširilo po narodu.
I onda jednog dana kada je egipatski faraon Neko krenuo da se bori protiv Asirije koja je postajala sve veća sila u regionu. Josija, umjesto da propusti Nekoa, čime bi ovaj oslabio Asiriju i vjerovatno spasio Judu od svih onih nevolja i okupacije koje su im se desile sa poslije toga, on mu izlazi na crtu.
I pored opemene Nekove, Josija je ušao u ovaj tudji rat i izgubio je svoju plemenitu glavu, na polju koje se zove Medigo (Armagedon).
Mi nismo pozvani da ulazimo u tudje bitke, bez obira koje dobre namjere i izgovore imali. Možemo izgubii glavu, ma koliko ona plemenita i pravedna bila.
Mi nismo pozvani da spašavamo ovaj svijet, jer tu bitku je Jedan već vodio i izvojevao veličanstvenu pobjedu. Mi čak nismo pozvani ni da vodimo rat za sebe, za svoje spasavanje, da se borimo sa nekim ljudima za svoju pravdu. Jer stoji zapisano u Pismu: "Ovo je moj rat, moja je osveta, Ja ću uzvratiti!". Naša bitka je duhovna, protiv poglavarstva, principa i načela svijeta tame. U toj bitci, mi smo više nego pobjednici.
Zato vodimo računa, koje bitke bijemo, jer možda rat koji vodiš, je tudji rat, i možeš glavu da izgubiš. Možda biješ bitke koje te se ne bi trebale ticati, koji prevazilaze tvoju odgovornost i tvoj autoritet. Jer šta je tebi do tidjega sluge, ako pada svome gospodaru pada, i ako ustaje Njemu ustaje.
A možda biješ rat koji je zapravo Gospodnji, koji je već dobijen, jer mi nismo toliko moćni da sačuvamo svoj život odnapada i svoju dušu od smrti. Ali ako udjemo u te ratove svojeglavo, ne mareći na upozorenja, možemo biti sigurni da smo već poraženi.
Jer to nije tvoj i moj rat, jer neko drugi vodi bitku na Armagedonu!

четвртак, 03. новембар 2011.

GLAD

Sjećam se moje pokojne bake, pred kraj svoga života izgubila je apetit. Nije mogla ništa u usta staviti. Sjećam se kako ju je majka tjerala da uzme nešto da na silu pojede, da bi ojačala malo.
U jevandjeljima je zapisano mnogo primjera kada je Isus isceljivao bolesne. Ali čudno mi je bilo, čitajući to, da je Isus prvo što bi rekao svojim učenicima kada bi nekog digao sa samrtničke postelje, je "Dajte mu da jede!". Znam i nekoliko primjera ljudi kojima je prvi znak ozdravljenja bila glad. Dok si pod temperaturom i bolovima, nikakav apetit nemaš.
Otišao bi dalje, prvi znak života je takodje glad. Dijete nakon rodjenja plače i traži majčine grudi da bi jelo i utješilo se.
Danas želim da govorim o jednoj drugoj vrsti gladi, koja se javlja, kod onih koji dožive duhovno rodjenje i isceljenje. To je duhovna glad, potreba za duhovnom hranom. Jer ne živi čovjek samo od hljeba, već od svake riječi koja dolazi iz ustiju Gospodnjih.
Sjećam se tog vremena, o čemu sam pisao već, kada sam se u tridesetoj godini isplakao kao ono novoredjenče. To su bile suze pokajanja. Plakao sam citav mjesec. Ali nakon toga, spopala me je duhovna glad. Čitao sam bibliju neprestano, čitao sve knjige o bogu koje sam mogao naći. Sjećam se da sam Cecu maltretirao sa pitanjima i potpitanjima. Ona nije imala baš mnogo strpljenja niti je znala da mi objasni neke teoloske stvari. Ja sam išao dalje dok ne nadjem ono za čim gladujem. Hvala Bogu imao sam sveštenika koji je imao strpljenja sa mnom. Imao "želuca" za moja možda glupa pitanja. Imao sam i nekoliko prijatelja sa kojima sam mogao da pričam o tome. Ali i dan danas imam tu glad, i dalje tražim odgovore.
"Blago gladnima pravednosti, jer će se nasititi". Ko nije doživio to isceljenje duše, ne može da razumije tu glad za duhovnim stvarima. Ja sam mojim roditeljima bio čudan, kako me je to ponjelo, da sam gutao na desetine knjiga. I bilo mi je draže da to čitanje, nego da večeram. Ali sit gladnome ne vjeruje! Onaj koji nije osjetio tu glad, ne razumije apetite za pravim vrednostima.
Ali da bi razumio ovu glad, on mora da udje u post. I samo takav post ima smisla, koji vodi do duhovne gladi. Kkada se uskratiš hrane, da bi duša ogladnjela i nasitila onog hljeba koji dolazi sa Neba. Kao Mana koja je padala narodu u pustinji. Postoji nebeski hljeb i nebeska hrana, koja traži svoju glad da bi je zasitila.
Siguran znak bolesti duše i mrtvila, je nezainteresovanost za duhovnošću, gubitak apetita za nebeskim hljebom. Ko nije jeo te hrane, ne razumije ni tu glad. Ali blago onome koji se nanovorodi i doživi isceljenje duše, koje sa sobom nosi jednu novu glad za pravednošću i duhovnim istinama. Ko jednom jede od te hrane, on će iznova tražiti takvu hranu. A onaj koji traži, on će i naći ono što će ga nasititi.

среда, 02. новембар 2011.

JEREMIJA

Moja žena kaže ako budemo imali još jednog sina daćemo mu ime Jeremija. Ima fantastično značenje: "Bog uzvisuje, odnosno podiže", ali ima još jedno značenje koje mi je bliže onom što želim danas da pišem, a to je značenje: "Bog pogadja cilj".
Najpoznatiji nosilac ovog danas rijetkog imena je čuveni prorok Jeremija, koji je je nagovijestio propast svog naroda, koji je postao bezbožan, odvodjenje u vavilonsko ropstvo i njegovo trajanje, ali nagovijestio je i izbavljenje Izraela i povratak iz ropstva.
Rekli bi kako je taj čovjek Božiji bio uspješan, poznat i priznat, napisao mnogo knjiga i da se za njega zna i citira preko dvije ipo hiljade.
Ali kada se pročita njegova ispovjest, može se vidjeti da je za svojih 37 godina službe, po našim mjerilima bio veoma neuspješan u svom pozivu. Niko ga nije slušao i nijedan se nije vratio Bogu, naprotiv rugali su mu se, spaljivali sve što je napisao, pljuvali ga kao najvećeg izdajnika koji prorokuje u korist neprijatelja svoga naroda,bacali ga u jamu i zatvore,
Ali njegov život iz Božije perspektive, je bio saglasan njegovom imenu, Jeremija. On je bio strijela u rukama Božijim koja je pogadjala tačno u metu, tačno u cilj i ostvario je svrhu svog života. Postoji drugačija mjerila za uspješan život, prema ljudskim i Božijim standardima. Možeš biti popularan, možeš biti prihvaćen i voljen od ljudi, popeti se na najveće ljestvice društvenog života, a promašiti svrhu svoga života.
Kada se dublje udje u značenje pojma grijeh, vidjeće se, da to nije samo puki prekršaj protiv nekog božijeg,odnosno moralnog zakona, već prije svega "promašiti cilj". Zato danas sam citirao Džoni Depa, koji govori da je svoju karijeru izgradio faktički na 20 godina neuspješnih filmova. Svaki je bio neki finansijski i režiserski fijasko, a on je rastao ga glumac i doživio svjetsku slavu.
U svome životu, počinje da mi se otvara, jedna nova zavjesa, koja se zove Uspjeh. I ja uvidjam da pitanje uspjeha, dobitka, slave i nekakvog društvenog prizanja, je kao dimna zavjesa koja je dijelila mene od svrhe mojega života. Kao ona zavjesa izmedju pozornice i publike i stvarnoga života koji se krije u onim prostorijama u kojima se priprema predstava, šminkaju glumci, i prodaju ulaznice. Zato više nijesam zainteresovan za uspjeh kao prije, niti me neki neuspjesi previše pogadjaju kao prije.
I ja želim da se taj sin zove Jeremija, kao onaj koji je čuo glas Božiji i bio toliko vjeran da ga živi i da ga govori. Iako su ga prezreli i odbacili zbog tih riječi opomene, jedna sljedeća generacija koja je porasla u ropstvu i koja stenjala pod tlačiteljem, upravo vodjena riječima proroka Jeremija, nakon 70 godina pronašla je izlaz i spasila se. Šta znači čovjeku da zadobije čitav svijet, sva bogastva i sve ljude za sebe, pa čak i za Boga, da bude uspješan, poznat i slavan, a da naudi svojoj duši i da promaši cilj?

SJENKE

Sjenka u slikarstvu je neodvojiva od položaja svjetla. Nastaje kada neka svjetlost pada na neki predmet i to na dijelu prostora koji ostane zaklonjen tim predmetom.
I Jung se bavio tim pojmom odnosno pojavom da objasni onaj tamni dio našeg karaktera, i nazvao ga Sijenkom ličnosti.
Zaista ima simbolike u tome, jer postoji dio naše ličnosti koji je zaklonjen od Svjetla, koji džimo pod nekim velom, ne dajemo ga tj. ne izlažemo ga na svjetlost. Postoji taj dio u nama koji krijemo od ljudi, krijemo od sebe, a mislimo da krijemo i od Boga.
To je onaj dio našeg karaktera, koji obično izlazi na vidjelo pod odredjenim pritiskom. Kao kad pod presom ulje cijediš iz masline, tako i sadržaj naše duše se vidi upravo u trenucima kada je ona izložena pritisku nekih vanjskih uticaja. To je ono kada u nekoj sticsi sa vremenom umjesto razumjevanja i lijepih riječi , izlaze prijetnje i psovke, kada tolerancija prelazi u agresiju, kada mir prelazi u nespokoj, kada prijeteljstvo prelazi u sukob. Kada se na našem licu pojavi neka sjenka, kada nestane vedrine i sjaja u očima, kada se smračimo i postajemo negativni.
Lucifer je bio najljepši medju heruvimima, bio je prvi od svih andjela. Imao je tu službu slavljanja Boga. Bio je prvi do trona, andjeo svjetla i zaklanjač. Pošto nema toga ko je vidio slavu Božiju, licem, a da je ostao živ. Lucifer je svojim krilima zaklanjao slavu Božiju, da bi ostali andjeli su mogli gledati u pravcu trona i mogli slaviti. Uzoholio se, gledajući na te milijarde andjela koji su gledali u pravcu njega i slavili boga. Pomislio je da može i on biti onaj koga obožavaju, jednak Sinu Božijemu, da ta ogromna sjenka od njegovih krila koja prekrivala to mnoštvo andjela, je dokaz njegove sile i veličine.
Tu u ovoj prapriči, krije se i sjeme i objašnjenje nastanka sjenki. Sjenke nemaju svoju egzistenciju, one ne postoje, već su samo odsustvo svjetla. To je kao kad smo u djetinjstvu, ja i brat za vrijeme višečasovnih restrikcija, na svjetlosti svjeća, igrali smo one igre sjenki prstima. Pravili zeca, pravili vuka, orla itd.
Tako je i sa nama, kada se okrećemo od Boga, koji je svijetlo i u kome nema nikakve tame, i gledamo u sopstvene sjenku na zidu. Vidimo jedan svijet prikaza u kojima smo samo obične fleke na zidu. Čini se kao da smo kadri u tom svjetlu praviti svojim prstima, ali to je samo igrokaz, pričina stvaralaštva, koja nestaje zajedno sa dolaskom svjetla. U tom svijetu sjenki, sve izgleda sablasno i veliko, i što više želimo se odmaći od njih i pobjeći, sjenke postaju ogromne, kao nakaze. Sve ima samo konture, i sve je nejasno, samo kao kakav dvodimenzioni izražaj poput slike. To je svijet konfuzija, magnovenja, silueta i sablasti, mjesto hladnoće, tame i škrguta zuba. Mi možemo žmuriti, prekrivati svoje oči kao djeca u mraku, misleći da će tako nestati.
Ne budimo kao Lucifer, misleći da je naš svijet ono što možemo zasijeniti svojim krilima, da je to život, ono što možemo prikazati svojim pristima, na zidu naše potamne sobe, i reći to sam ja i to je moja kreacija. Izadjimo iz zemlje sjenki, u kojoj su naši neprijatelji i problemi ogromni kao kakve sablasne i nakazne sjenke koje šetaju po našoj sobi. Okrenimo se na drugu stranu, ka pravom Izvoru, ka Živoj vatri, koja plamti neugasivom svjetlošću, ispred koje svaka tama nestaje brzinom svjetlosti. Okrenimo se ka Izvoru toplote i nježnosti, pred kojim svaki strah i tjeskoba nestaju brzinom zvuka Njegovoga glasa.