среда, 26. децембар 2012.

SKAKAĆETE KAO TEOCI OD JASALA

Svako ropstvo je tama. Nema svjetla pravde i istine u neslobodi. Sve je nekako obavijeno sjenkama u kojima se ne razanaju osobe ko je ko, niti izrazi na njihovim licima. Sve je mutno, nejasno i sablasno. Ali kad dodje istina, kao svjetlost dana. Kada se ljudi sretnu sa Njom i ugledaju i sebe i druge kao u ogledalu. Onda dolazi sloboda. Sve spodobe tame nestaju. Dolazi shvatanje da je sve bila opsena, dim i varka. Ugledaju se nasmješena lica i dolazi radost.
Kao u onom biblijskom stihu Knjige proroka Malahije sa kojim se završava Stari zavjet i nagovještava dolazak Dana Gopspodnjeg, koji obećava: "... vama koji se smjerno slavite ime Gospoda, granuće sunce spasenja, što krije zdravlje pod krilima svojim. Vi ćete tada izaći i poskakivati kao teoci, što su stajali kod jasala u štali". Ovu sliku mi je opisivao jedan moj prijatelj. Kako teoci koji su bili vezani kod jasala gdje su držani i tovljeni u mraku štala skaču kad bivaju pušteni. Čim im se skine ono uže i otvore vanjska vrata, oni trkom iskaču, poskakuju skoro metar u vis. Djipaju tako, puni životne radosti, one snage koja je bila kroćena. Skaču i skaču sve dok sva ona silina ne izadje iz njih. I onda se polako smiruju zadihani.
Ma toje identična slika mog malog sina kada ga čekam ispred skole na kraju dana kad završava sa časovima. Kad zazvoni ono školsko zvono i kad ih puste iz učionice i kad im se otvore ona vrata, najednom čuješ viku i vidiš samo grupu dječaka koja sa onim torbama i blokovima trči svom silinom. Često bi me čak i protrčao, od te neke unutrašnje sreće što više nema škole, i zaustavio na nekih desetak metara. A i tada bi poskakivao i brzo pričao.
Tako je i u životu hrišćanina koji dožive puninu Hristove slobode u odredjenim oblastima života, poslije dana i godina tovljenja po raznim "štalama" i boravljenja u raznim "školama". Kad osjete to "sunce" Božije svjetlosti i ljubavi. Kad osjete snagu Istine koja potpuno oslobadja, onda kao da im se otvara nebo, otvaraju neka nova vrata i oni izlaze van. I skaču od sreće, od punine života koji navalice izlazi iz njih. Kao kakva bujica prostodušne dječake radosti koja traži da izadje van. To je silna energija koja me drma svih ovih mjeseci mojeg susreta sa Hristom i njegovom slobodom. Moja duša se otima od jasala kao oni teoci, pa poskakuje i poskakuje. Neki novi životni sokovi struje. Osjeća se sloboda. Pa ne kaže se slučajno "Kao pušteni sa lanca". Moj retriver Laki je jedan vrlo veseo pas, koji voli slobodu. Kad bi ga kao malog pustio sa lanca, takav šprint bi vidio. Skako bi od sreće na mene, da ga vodim u štenju. Trčao bi preko livada sve dok se ne bi potpuno iscrpio i vratio. Do neke nove šetnje, do neke nove igre.
Pa i u našim životima, oslobodjenje je proces. Ne dešava se odjednom. Već korak po korak, oblast po oblast i traje do kraja života. I to ima smisla. Tu je tajnu Gospod otkrio Isusu Navinu koji je predvodio vojsku gospodnju u bitku za oslobodjenje Obećane zemlje. Rekao mu je da ga vodi u dobru zemlju u kojoj neće sirotinjski jesti hljeba, gdje će mu teći med i mlijeko. Ali da mu je neće najednom dati, da se ne bi namnoćilo zverje poljsko i uništilo ga. Da je nestalo najednom tih 7 plemena koji su živjeli na teritoriji koju je Gospod obećao Avramu, Isaku i Jakovu, sve divlje zvjeri koje su ćivjeli u toj oblasti bi se okrenulu i napalo ih. Pa i u našim životima, kad bi nam se najednom objavilo sve u čemu smo grešni, i u čemu sve nemoćni i zarobljeni. Vrlo vjerovatno bi pali u takvu depresiju i odustali od svega ili se ubili. Ne gospod nam daje jednog po jednog neprijatelja kako bi ga uništili. Kako bi osjetili taj slatki ukus pobjede, ukus slobode. Zato i kaže Pismo: Ićićete iz pobjede u pobjedu, iz slave u veću slavu!
I to je radost življenja. Kada doživimo slobodu u nekoj oblasti, onda dolazi bujica života, kao oni teoci kad se oslobode na svjetlost dana. Nema više frustracije, nema više tavorenja, čekanja, nestrpljenja, opstrukcija. Dolazi ne samo htjenje nego i sila da se to i ostvari. Onda bukne sva ona kreativna životna energija iz nas, i onda se doživljavaju egzaltacije i vrhunci stvaralaštva. Upravo iz one dojučerašnje vlage i tame štale, nastaju najdivnija djela umjestnosti, nauke i ukupnog pregalaštva. Tada imaš osjećaj da živiš pravi život, da sve ima ukus, miris, sliku i ton. Sve biva jasnije i dobija oblike. To čini sloboda. Ukazuje se cjelovita ličnost naša. Prepoznajemo ko smo mi, šta volimo i čemu stremimo.
Stepenik po stepenik dokle ne dotaknemo nebesa. Iznova i iznova, svaki novi dan, nova pobjeda, novi nivo slobode. Onda istrčavanje, vika, radost, skakanje i glasan smijeh. Ništa tako moćno i fenomenalno ne može nam Život donijeti kao što to može sloboda, naravno Hristova. Sloboda ljubavi prema čovjeku, prema životu, prema Ocu Nebeskom!

субота, 15. децембар 2012.

ZA SLOBODU NAS HRIST OSLOBODI

"Stojte, dakle, u slobodi za koju nas Hrist oslobodi!" bile su oštre i posljednje riječi koje je Apostol Pavle uputio tadašnjoj crkvi u Galatima. Čitava poslanica odiše ovom idejom tačnije prijekorom punim neke žalosti i očaja zbog vjernika koji su počeli da se okreću od slobode u Hristu. Na momente dok čitamo djeluje da Pavle skoro diže ruke od njih. Jer ako čovjek koji jednom upozna Hrista i koji doživi fantastične stvari, pa skine sa sebe teret krivice od svih padova, očisti svoju savjest od grijeha koji je počinio i umiri i utješi svoju dušu, pa onda ode u potpunu drugu krajnost samopravednosti, ponosa zbog nekih pravila i običaja i rituala koje obdržava, onda je gotovo beznadežan slučaj.
Ako za one koji nikad Hrista nisu upoznali možda ima nade sve dok ima nas koji smo žive Poslanice upućene njima od Hrista, za ove druge samopravedne gotovo da više nema spasa. Ko odbaci Milost Njegovu, i krene opet da drži zakon kao u starom zavjetu, čime će se izbaviti? Kao da bi Hrist morao još jednom da ide na krst za takve, i da opet plaća za njihovu slobodu.
Ja mislim da je upravo za takve pisano ono: "Ako so obljutavi, čime će se posoliti!". Za one koji zadržavaju spoljni oblik pobožnosti, a sile Božije se odriču, jer smatraju da im Nije dovoljna sila krsta, već da moraju još nešto da nadodaju svojim činjenjem i držanjem nekih pravila. Žele pored Hrista da se iznova svojim "svetinjama" opravdavaju i spasavaju.
Ali očigledno u slobodi Hristovoj je za mnoge ljude neizdrživo. Apostol kaže "Stojte!" u toj slobodi. Kao da je teško ostati na nogama slobode. Zapravo i jeste lakše leći i uljuljkati se u raznorazne kalupe ponašanja, zakone i dogme, nego stajati svaki dan pred licem živoga dinamičnog Boga.
Zamka je u tome što je "jednostavnije" odustati od ulaziti u Božije dubine, visine i širine i početi da onaj dosegnuti nivo pobožnosti ustanovimo kao "standard" koji se nameće drugima. A taj standar baca u očaj one koji su tek početnici u vjeri jer im se čini standardi nedostižnim. A sa druge strane ti isti "standardi" su kočnica za one napredne i duhovne. Pa sa tog nivoa nužnosti za sebe i druge ti lažni "duhovni autoriteti" spremni su osudjivati i progoniti stvarnu crkvu božiju. Ali taj progon nije običan i spontan, on je ostrašćen i djavolski silan. Motivisan iz najdubljeg pakla, poput neke demonske magije. Otuda i apostolovo gorko retoricko pitanje Crkvi u Galatima: O bezumni Galati, ko vas je začarao!?! ... da odstupate od istine u Hristu(koja oslobadja)... počeli ste u duhu a u tijelu završavate.... Ja vjerujem da je apostol kroz ovaj odjeljak u kojem piše o vraćanju na rituale Mojsijevog zakona i razobličio njihovu "začaranost" svime time. Ovim je i otkrio pravu srž vračarstva. Koja se ne krije samo u nekim magijskim ritualima već u svemu onom što guši istinu o slobodi koja se nalazi u Hristu po vjeri. Po mom dubokom uvjerenju temelj svake magije se nalazi u manipulaciji i kontroli nad ljudima, gušenju slobodne volje i slobode savjesti. Zato svako puko prakticiranje bilo kakvih običaja , ma kako oni lijepo izgledali, u kojima se žele ljudi osjećati sigurno, od boga prihvaćeni i opravdani tim djelima, a ne po vjeri u Hrista je zapravo stranputica. Jer ljudi počnu da svemu tome vrlo brzo robuju. Pa onaj ko to ne želi da prakticira biva žigosan i odbacivan kao nekrst. Suzbijanju naše slobodne volje nastaje svim mogućim modelima nužosti. I kao što je kod Galata to bilo obrezivanje male djece tako je npr kod naših tradicionalnih crkvi to kasnije preraslo u krštenje. A svako krštenje kome ne prethodi ispovjedanje grijeha i priznanje Hrista za spasitelja, predstavlja čin nametenja nečeg što predstavlja moranje i što suspenduje slobodu volje i vjeroispovjedanja krštenika.
Ali ovo je samo jedan, možda i spolja najprihvatljivi ritaul koji izgleda tako sveto, ali zapravo je problematičan sa aspekta slobode. Jer Hrist nas nije samo oslobodio od grijeha, već nas je oslobodio i od svakog zakona, od svakog pravila, običaja, morala...
Umjesto da se ljudima da sloboda da oni sami u punoj svjesti prihvate Hrista kao svoga spasitelja, neko drugi donosi odluku umjesto njih, neko drugi nameće pravila ponašanja, nameće šta se smije šta ne, šta je dobro a šta ne. Ovo je samo princip kojim se religioznost uvlačila poput epidemije u Crkvu Božiju od njenog nastanka do danas. Ljudi su oduvjek bili spremni da žrtvuju svoju slobodu za sigurnost odredjenih rituala koji guše i njihovu i slobodu njihovih najbližih. Postoji odredjena sila i lakozavodljivost praktikovanja nekih pisanih i nepisanih pravila koja očarava generacije a koje su po svom obličju zapravo obično praznovjerje. To je sto mi zovemo moral. A što je to tačno i ne znamo, ali znamo kada počne odbacivanje i osuda sredine. A kod nas crnogoraca su ta nepisana pravila još uvjek vrlo jaka, hvala Bogu. Ali problem nastaje kada običaj dodje u sukob sa slobodom koja je u Hristu. Kada mi iz ljubavi božije oprostimo nekom "neoprostiv" grijeh ili učinimo nešto dobro "neprijatelju" onda dolazimo u skukob sa našom "moralnom" sredinom. I tu nastaje problem, nastaje konflikt, sa kojim se moramo izboriti. Još veći problem nastaje kada taj konflikt i progon čini crkva u ime Hrista. Ljudi koji nemaju karakter i koji nemaju svoju ličnost vrlo lako postaju žrtve ovih moralista i religioznih struktura koje zarobljavaju sve u svoje norme. Te norme proglašavaju dogmom, koja se ne da preispitivati. I tako, malo po malo, iz godine u godinu, iz vijeka u vijek Crkva je postala rigidna, konzervativna i anahrona organizacija koja je počela da guši Duha u prosvećenim i slobodoumnim ljudima. Tako je Hristova sloboda došla na crnu listu tema koje se propovjedaju u crkvama. Pisati o slobodi od običaja, od zakona, od tradicije, od nacionalnih i identitetskih pitanja je neprihvatljivo.
Zato ova poslanica Galatima je više nego ikad upućena današnjoj crkvi i vjernicima, kao opomena da se okane raznih paganskih činodejstava i rituala, koje su po svojoj suštini privatizacija religije i služe da održe dominaciju nad ljudima i društvenim zbivanjima. Suprotno volji Božijoj! Jer On nas oslobodi u Hristu od svega da za u živimo u slobodi!