Vladimir Lajović Blog

Vjera mi nije oduzela kritički um, niti sumnju kao što neki govore protiv vjere, suprostavljajući joj znanje ili nauku. Ne, vjera me je naučila da sumnjam, i to tako da sumnjam i u sumnju, da joj ne poklanjam vjeru, već da i nju mogu podvrgnuti preispitivanju u svijetlu Riječi Bože. Jedino tako sam mogao prevazići sopstvene nesigurnosti koje mi je stvaralo sazanavanje, pa sam tako u Bogu nalazio dodatni oslonac tokom perioda sumnji, do nivoa i vremena kada bi se srce i razum kroz to iskustvo, utvrdilo u određenom razumijevanju.  Tada novo znanje kroz pouzdanje, je ono znanje kada možeš reći od danas ja više ne moram da to nešto vjerujem, ja sada znam i iskustvo je potvrdilo. E to je vjera, ona je put spoznaje kroz močvare strahova, dilema i sumnji, a ne odsustvo razuma.

PRESAHLI IZVORI BOŽJE SILE Sanjao sam jedan kanal, poput velikog izolovanog provodnika, kojim je nekad tekla voda, živa voda, odnosno energija koja je napajala svijet.  Međutim, kako je to strujanje polako opadalo, krenuli su neki ljudi da ulažu u taj kanal, da se valjda to ne bi vidjelo, odnosno da se ne bi izgubila njegova esencijalna važnost za sve. Ulagali su kao neke poluge zlata i srebra da nadomjeste manjkove vode,  dok se na kraju nije sve svelo na to ljudsko ulaganje, a vode više nije bilo. Presahli su tokovi energije i sile. Vjerujem da je to slika crkve, koja je postala kao taj kanal ljudskog djelovanja, bez ikakvog izlića Živototvornog Duha Božjega i Njegove sile. Samo ljudska moć, novac i uticaj, da ljudi ne bi shvatili da više u tome nema Hrista, da je ta Rijeka Života krenula nekim drugim putevima i odstupila od tog kanala kojim je nekad tekla, odnosno od tih moćnika.