понедељак, 26. децембар 2016.

Zakon privlačenja

Priznajem da ne znam mnogo o tom "zakonu privlačenja" o kome se dosta pise, kako navodno sve sto nam se desava da smo mi "privukli"... Možda griješim, ali mislim da svako ko to vjeruje gaji zabludu da najprije on sam nije predmetom privlacenja. Duhovni svijet nas privlači a ne mi njega. Nijesmo mi prvi zavoljeli Boga nego je On najprije zavolio nas. Tako isto zlo i grijeh ima svoju silu privlačenja. To da mi nešto privlačimo je vrlo uprošćeno i pomalo egocentrično poimanje duhovnog svijeta koje ne sagledava stvarne izvore sile. Kao kada su nekad ljudi vjerovali da se sunce okreće oko zemlje samo zato sto iz njihove uske perspektive im sve to tako izgleda.

субота, 24. децембар 2016.

Da li su vizije istinite

Kako znaš da su tvoje vizije istinite a ne pusto sanjarenje, opsena i fantaziranje? Pa ne možeš zasigurno znati, nikad neče biti bez sumnji ili osporavanja. Možeš jedino vjerovati. Naše srce i vjera čini razliku.
Ako se predamo svojim snovima i prionemo tome što grije naše srce, pa u istrajnoj borbi sačuvamo vjeru i ostvarimo snove, tek tada ćemo zasigurno znati da nam je toga dana kada smo dobili viziju, zaista Bog govorio i da je sve bila istina.
Možda će tek tada, kada uspjeh postane vidljiv,  a vizija dobije svoje ostvarenje, ona velika većina koja te nije ni slušala, ni razumjela, a možda i saplitala i ismijavala, početi da vjeruje i priznati uz šapat: Ovaj ćovjek zna sta radi, sa njime je Bog imao posla.
Sve do tada, borićeš se sa istim pitanjima i sumnjama, i imati samo svoju vjeru..

понедељак, 19. децембар 2016.

Nemoj se truditi da me voliš

U svemu je trud presudan osim u ljubavi i duhovnim stvarima. Vaznije je bivanje nego djelanje, u Gospodu. Sta bi i tebi značilo kad bi ti neko važan rekao "Baš, baš se trudim da te volim i evo sve činim što mogu". Zar mu ne bi rekao "Nemoj se truditi, molim te. Voli me ako mozeš, pa neka iz te ljubavi bude sve tvoje činjenje prema meni." Pa zar i Bog ne kaže.. "Ako bi razdijelio sve imanje svoje, i ako bi predao tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi nemao, ništa ti ne pomaže!."

Kada je Isus jednom došao iznenada u posjetu svojim prijateljicama. Marta je odmah otišla u kuhinju i počela da priprema jelo. Medjutim, dok se hrana kuvala u loncu, još nešto se kuvalo u njenom srcu - gnjev prema svojoj sestri koja je sjela kraj Isusa da ga sluša a nije došla da joj pomogne. Pa je otišla i skoro Ga prekorila: “Zar Ti ne mariš što me je sestra ostavila samu da služim. Reci joj da mi pomogne!”

Isus kao da ju je sa žaljenjem pogledao, zaobilazeći iz ljubaznosti da je pita: "Zar sam.ti ja naredio da me poslužite? Kuvaš li Marta to jelo zbog sebe ili služis Gospoda i Njegove ljude po sopstvenoj odluci."? Samo joj je rekao “Eh, Marta, ti se brineš i trudiš za mnogo stvari, ali samo je jedno potrebno. Marija je izabrala bolji dio i on se nikada neće uzeti od nje."

Samo je jedna stvar potrebna, a to nije ni služenje Gospodu ni sluzenje ljudima poput Marte, nego je to sjedenje kraj Njegovih nogu i osluskivanje Njegovoga glasa, kao Marija. A onda iz te prisutnosti, iz tog stava i živog odnosa, krenuti u djelanje.

Ljubav gleda u ono što je u srcu a ne sto je ispravno po nekim uzusima. Svako dobro djelo, ako nije iz ljubavi i poštovanja onda je kao to Martino jelo, odurno, gorko ili bljutavo. Svaki trud da se nečim nadomjesti ljubav i pažnja je uzaludan i pogrešan. To sazanje o trudu je bolji dio koji se neće nikom uzeti, da tražimo dragog svog zbog sebe, njega, naše ljubavi i potrebe za odnosom, a tek onda sve ono drugo, svi napori, brige i gostoljubivisti su dobrodošli, čak neopohodni. Jer moguća su djela bez ljubavi ali ne i obrnuto, nema ljubav ako nema djela. Medjutim, prvo cinite drugo ne zaboravljajte kaže Gospod, kao i svaki/a suprug/a, če reći hvala ti za tvoj ručak, za platu koju donosiš kući, za tvoj trud i sve sto činiš za nas, ali meni su tvoja ljubav i pažnja presudni. Ako toga nema, ne vrijedi.

уторак, 13. децембар 2016.

Bozje čudo

Vjera čini čuda, medjutim sve više shvatam da ta čuda nijesu skopčana sa nekim našim naglim zaokretima ili velikim odlukama i poduhvatima kao sto mnogi misle i pitaju se sta treba sad da uradim. Nema toga, jer tamo gdje ima previse nas ima premalo Boga i čuda izostaju. Bog je duh, on je više kao vjetar ili rijeka koja nosi i ima svoj tok a manje kao neki iznenadni talas ili brana.. Kada se čuda dese , ona nijesu slucajna i nenajavljena iako su iznenadna. Medjutim, iako nagovjestena ona prevazilaze sva naša ocekivanja i razumjevanja.
U Bozjem djelovanju sve ima svoj slijed, smisao i trajanje i sve je spontano a tako konsekventno i sveobuhvatno.  Iako djeluje poput munje ono umiruje dušu i utisava strah. Nema u čudima ničeg na silu i isforsiranog iako se ostvaruje uz nemjerljivo manifestovanje sile.
Nikad nije u sukobu sa svim tvojim prethodnim duhovnim iskustvima i uvidima a još manje sa onim vizijama i obećanjima za budućnost koje si vjerom primio. Jer Bog je vječan. On kada djeluje tad vječnost djeluje u vremenu, tada sve zajedno i sva naša proslost i budućnost a ponajvise ono u čemu smo, desava se skupa pred nama, tu i sad.. Jer Bog sve sto čini, čini sada i za svu vječnost.
Sa druge strane, sve ono sto nam je potrebno za Bozje djelo nalazi se tu oko nas, u nasoj aprehenziji. Ako nema onog sto nam treba onda mu nije ni vrijeme, zasugurno. No ipak to nijesu neke gotove i megalomanske stvari u koje samo možeš ući, već najčesće to je nešto naizgled neznatno i malo, kao onih par ribica i pet lepinja kojim se nahranilo mnostvo. To je ono kad bi vidio desetak cigli, gomicu pjeska i vreću cementa a trebas cijelu kuču da podigneš. Ako odustaneš ako ne kreneš sa tim malim, ne naoraviš korak u vjeri, nikad nećeš iskusiti čudesnost providjenja, kako se Bog stara za svaki sljedeći korak, kako domeće još cigli, jos pijeska i cementa.. Često dovoljno samo za danasnji dan. Nema sto cemo sjutra u Bogu , nema brige, već jedno povjerenje, jedno zahvaljivanje na pocetku i na kraju svakog dana, za sve ono sto je bilo a jos vise sto će upravo nastati. To je hod u vjeri, nema sigurnosti, nema oslonaca u materijalnom, nego podignuto srce prema gorama , prema Nebu, odakle pomoć dolazi. I On nikad ne docni, iako trazi od nas čekanje. Nema u cudima magije, nema prevare , nema opsene, nego je to živ odnos sa Njim. To je prepuštanje u povjerenju, to je let iznad provalija, to je hod po vodi, to je Bozje čudo koje se ne desava jednokratno, nego se iznova živi.

субота, 10. децембар 2016.

Vjera mediokriteta

Bog ne želi vjeru mediokriteta niti stvara carstvo osrednjosti i neznanja, kao sto svjesno čine mnoge elite savremenog svijeta. Samo da bi lakse vladali da bi lakše držali mase u svojim oborima. Svakako, stoji zapisano da je Bog uzeo ono sto nije ni mudro ni pametno po kriterijumima ovoga svijeta, izabrao ono što je ovaj svijet odbacio, da na tome pokaže silu Svojeg izbavljenja, da posrami mudrace i obori moćnike ovoga svijeta.
Medjutim, Njegova namjera nije da Hristova Crkva ostane u glibežu neukosti i idiotizma, samo zato sto je lakše vjerovati kada malo znaš. Manjak znanja višak samopouzdanja, ne treba Bogu! Ne treba Njemu stada ovaca da pune torove samo zato što je lako vjerovati u kojekakve idole i ono sto vidiš nego u Boga kojega ne vidiš ili u božansko isceljenje kada nijesi doktor medicine. Lakše je vjerovati u Riječ Bozju i bezgrjesnost Crkve kada nemaš pojma o cijeloj istoriji religije, nekim dubokim teoloskim dilemama ili lično ne poznaješ vodje i njihove sablazne privatne živote.. Da, lakše jeste ali Boga ne impresionira takva lakomislena i neznavena vjera, koja odbija svako znanje, mukotrpnost učenja, samo zato sto spoznata istina nekog vjernika trenutno zbunjuje i izaziva mu sumnje. Bog prezire takvo vodjstvo i "mudrost" crkvenih pastira, koji žele putem obeznanjivanja, inkvizicije ili cenzure da zastite slaboumnu savjest ili zadrze pastvu u svojim oborima.. Ne vrše takvi Bozju volju, niti Njemu kakvu korist sto neznavene mase pohode kakve procesije, sigurni i uspokojeni u svojem neznanju i lenjosti, jer Bog je Bog genijalaca kao sto je i onih prostoga duha. Kadar da pruži odgovore i na najteza teoloska pitanja i najkontroverznija naučna otkrića. Njegov genij je iznad svakog ljudskog genija, zato Bog cezne i gaji jednu izvanrednu vjeru za takve ljude, dragocjeniju od najdragocjenijeg i znanja i isustva koje mu sve ljudske skole univerzitet mogu dati. Takvu silnu i djelotvornu vjeru koja može pomjeriti i promijentiti ovaj svijet, kojoj svi naučni dokazi ne da ne mogu nauditi niti zagrebati povrsinu, već naprotiv, ucvrstiti je da bude poput granitnog kamena. Bog čezne za takvom monolitnom vjerom, koju više niti jedna filozofija i teologija ne moze sablazniti, niti sve knjige i svo znanja i istorija o zastranjivanjima pojedinih hrišćanima poljuljati. Njegova zapovjest da ga potražimo svim svojim snagama, svim svojim srcem i svim svojim umom, i tada ćemo Ga naći. To je Njegova volja, da ga svim umom potražimo. Takav će mu ugoditi svojom vjerom, takav će Ga impresionirati, takvom će reći: Sine moj, ljepoto moja,  upravo sam te takvog sanjao u svome stvaralčkom zanosu! U tebi mi sva milina!

уторак, 06. децембар 2016.

Sava Nemanjić je u svom Zakonopravilu priznavao prevlast rimskih papa


U ovom čudnom vremenu, kada se pojedini crkveni velikodostojnici uključuju u pojedine političke kampanje, kada se stavljaju razne ideološke zabrane, pa se pripadanje jednoj vjeroispovjesti, stavlja u politički kontekst evroatlanskih integracija, tačnije antinatovske, a od skoro i antievropske ili proruske kampanje, treba znati jednu važnu istorijsku činjenicu : Sava Nemanjić, pod čijim imenom nastupaju pomenute strukture, u svom Zakonopravilu je preuzimao određene zapadnohriščankse kanone i i priznavao prvenstvo rimskim biskupima i papama.

Svakako, većina istoričara, sa pravom, u prvi plan ističu značaj Savinog Zakonopravila za srednjovjekovnu Rašku, ali i za Bugarsku i Rusiju, naročito zbog njegove teroije simfonije koju je doslijedno pretočio u zakone. Naime, za razliku od bugarske i ruske crkve, u svoj Nomokanon Sava nije uključio niti jedan rad iz kanonskih vizantijskih izvora koji su u to vrijeme priznavali ili favorizovali unitarnu vizantijsku ideologiju cezaropapizma odnosno teoriju istočnog papizma. Time je Sava odlučno stao na teren diarhičke teorije simfonije između države i crkve. Međutim, ta ista većina istoričara (iz jasnih političkih razloga) u zasjenak baca sve one djelove Krmčije , koji prećutno ili eksplicitno priznaju prvenstvo rimskih papa na našim prostorima.

Naime, u zborniku crkvenih zakona, koje je Sava duži niz godina priređivao, mnogo prije njegovog proglašenja za episkopa, u manastiru Hilandar (1219. godine), navodi sljedeće: „Da Sv. Apostolskoj stolici rimskoj pripada pravo nadzora u svim zemljama i gradovima nekadašnjeg Ilirika“.I u Hilandarskom tipiku, Sava je ostao dosljedan. U tome su ga slijedili i vladari iz dinastije Nemanjića, svi prije cara Dušana. Naročito njegov brat Stefan Prvovjenčani koji je i dobio krunu od rimskog pape. Za takav stav Nemanjića ima više razloga, ali to bi bila posebna tema...

Sergie Troicki, jedan od protagonista svetosavske ideologije, u svojoj studiji o Krmčiji ipak korektno prepoznaje niz strogih intervencija Save prilikom preuzimanja nekih poznatih kanonskih dijela, gdje on konskeventno izbacuje u nizu čllanova sve one odredbe koje bi išle u korist istočnog papizma...Ali ono što, takođe, možemo vidjeti da sa druge strane, autor, kada preuzima recimo osnovni tekst Aristinovog sinopsisa ili poslanicu episkopa Petra Antiohijskog i Lava Bugarskog protiv Latina, u kojem je pisalo da prvenstvo nikad nije pripadalo rimskom papi... Upravo taj dio Sava izostavlja, a u Krmčiju unosi ostatak ovih kanonskih djela.Takođe, u kanonskom dijelu su navedeni kanoni Vaseljenskog sabora (II,3; IV, 28;VI,36) koji expessis verbis dodjeluju carigradskom patrijarhu ne prvo, nego drugo mjesto, poslije rimskog pape, kao i niz odredaba Kartagenskog sabora koje su na istom fonu...

Tako, ne samo po onom sto piše nego i po onom sto preskače, jasno je da Sava nije osporavao prvenstvo rimskim biskupima, naročito nije to prvenstvo davao Carigradu, iako je poznato je je to period nakon šizme 1054. godine.Sava zastupao ravnopravnost pet patrijarha: Zastupao je teoriju o ravnopravnosti pet patrijarha, slično tome kao što kod čovjeka postoje samo pet čula, čime se prezumira ravnopravnost patrijarha.
Interesantno je da je prva Krmčija, prema nekim autorima, sadržavala i jednu molitvu o prvenstvu apostola Petra kako ga je shvatao Sava. Neki ruski teolozi su zaključili da se to protivi učenju Istočne crkve, po kojoj se Isusove riječi (upućene apostolu Petru) odnose na Petrovu vjeru, a nipošto na njega kao osobu.

I šta je bilo sa tom molitvom Svetog Save? U izdanju Krmčije objavljenom 1305. godine list sa molitvom je izostavljen!? Katolički teolozi pišu da je to učinjeno po nagovoru iz Moskve, „trećeg Rima“.
Izbalansiran stav Save Nemanjića: U svakom slučaju, istina ili ne, jedno je sigurno da Sava ipak imao daleko izbalansiraniji stav prema Rimu, u odnosu na mnoge današnje ostrašćene protagoniste navodnog “svetosavlja”, koji koriste podjele u hrišćanstvu na najbjedniji način i Hristovu vjeru kao najdelikatnije ljudsko osjećanje i zloupotrebljavaju zarad nekih dnevno političkih ili vlastohlepnih interesa..
Nema u Krmčiji ono što bi voljeli neki savremeni promoteri svetosavske ksenofobične antizapadne ideologije, koji mnogi poznavaoci i naučnici sa pravom definišu ne kao vjeru već kao “sofisticiranu intelektualnu konstrukciju“ koja ima obilježja sakralizacije nacije i nacionalizacije religije, koja postavlja pravoslavlje u središte srpskog nacionalizma, zatvarajući tako prolaz nesrbima i nepravoslavnima (naročito Zapadu) u srpsku političku sferu. Ali ima i ozbiljnih srpskih autora (nažalost i dalje mali broj) koji izbjegavaju riječ svetosavlje za opisivanje ove ideologije, zato što realno ona „nema neposrednu vezu sa imenom i djelom Save Nemanjića”, pa kako vidimo ni sa njegovim najznačajnom državno-crkvenom konstitucijom.

savaSvetog Savu poštuju u Katoličkoj crkvi: Svetog Savu, treba reći za neupućene, cijene i poštuju u Katoličkoj crkvi, naročito Česi i Slovaci, pa i u nekim crkvma u balkanskim zemljama. Kako je to moguće? Zato što nije Sava = Svetosavlje. Po mom mišljenju, Sava je, za razliku od nekih danas svetosavskih crkvenih velikodostojnika, znao da realno sagleda svoj savremeni društveno politički ambijent i da kao sveštenik mudro implementira jevandjelje u tadašnjem društvenom kontekstu, kao što su to uspjeli Sv. Ćirilo I Metodije i njihovi učenici. Znao je Sava, a te principe mogu se prepoznati i u našem Barskom Ljetopisu iz polovine 12. vijeka, nešto što očigledno ne znaju ili neće da znaju svetosavski vjerski nacionalisti, da su ove naše zemlje vazda bile na međama izmedju Istoka i Zapada.

Neko ko u duhovnom, pa i ideološkom smislu, hoće da gradi crkvu i državu i da ispravno vodi narod u integracionim i reformskim procesima, slikovito kao što kapetan krmari brodom (po čemu je i Savino zakonopravilo dobilo ime od ruskih redaktora - Krmčija), treba da uzme najbolje od oba svijeta, da zna taj balkanski paradoks da smo mi Zapad Istoku, a Istok Zapadu. Jer nekim proviđenjem, upravo ovdje, međe staviše Istok i Zapad, preko naših dvorišta i kuća. Zato nema vođe i nema pastira dobrog za nas, koji zna da cijeni i Istok i Zapad, a ne da ih negira ili odbacuje.. .Da treba da drži dovoljno blizu oba svijeta iz poštovanja, a opet dovoljno daleko da bi ostao svoj i unikatan.. Da bude Zapad Istoku, kad god je to mudro i bezbjedno, a Istok Zapadu kad god je to korisno i dobro...

U protivnom, to više neće biti Krmčija hrišćanske vjere koja miri spaja, već najobičnija nacionalistička ideologija koja dijeli crkvu, državu krčmi, a ljude etiketira i prebrojava, sve dok ne bukne neki novi rat, rat Istoka i Zapada...

недеља, 04. децембар 2016.

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.".
Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca.
Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni.

Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz Gorskog vijenca. Ovo vrijeme ne zna ni za Vuka  Mićunović niti za Vuka Mandušića. Njegov bi džeferdar ostao da visi u vazduhu, a njegov bi pucanj jedino kao rikošet mogao da posluži u samoranjavanju ili kakvom bratoubilaštvu. Svakako ništa herojsko i nista vrijedno pijeteta i pjesme, ništa vrijedno života i bitke, već samo kakva sramota ili donkihotovska poruga prema današnjim borcima. Smijesno izgledaju onako obučeni i opremljeni, bez svoga rata i jasnog neprijatelja, bez svoje pobjede i podviga, kako mašu u prazno na pustima ulicama, bez službe ili časti..

Ali u kaubojskoj poetici moga oca ove Njegoševe su riječi za života imale smisla. On im je zapravi davao neki smisao, svojim poukama, svojim pripovjedima, svojim bitkama za pravdu, principe i istinu... Njegova vjera u pravednu borbu, ne tamo negdje u nebeskim prostranstvima, nego tu ovdje na zemlji, nosila je poruku i poziv da ne bježimo kao kukavice pred neprijateljima, nego da se borimo za slobodu i branimo svoju porodicu, svoje prijatekje, svoju zemlju. Vjerovao je da te neke junake čeka vječna slava i da će o njima pokoljenja pričati najljepše priče i njihovo ime sačuvati od zaborava a njihova borba postati  pouka mladjim narastajima za koje vrijednosti se treba boriti i polagati svoje živote.

Pa eto i ja sada, postujucu njegovu vjeru, pričam ovu priču o svome ocu, da ga otrgnem od zaborava i da njegovu borbu otrgnem od besmisla sa kojim se i sam negdje suocavam u godinama kada sam i ja otac i kada ja nesto poucavam svoju djecu. Jer Velimir, a zvali su ga Ljolja a ja uvjek i iskucivo tata, jeste za mane bio heroj, junak moje mladosti, pomalo tragičan ali svakako vitez.. Stitio nas je od nepravednih i nasilnih nastavnika i od opasnih momaka iz kvarta. Sjecam se jednom je pojurio tu bandu iz kvarta id koje sko svi. strecali, jer su me napali i davili. Vidio sam kako žestiki tipovi gube hrabrost pred vatrom iz njegovih očiju pred gnevoj jednog nesutrasivog oca. Mozda sam nasljedio neke i mane od njega ali je mi ostalo da se ne bojim fukara...

Medjutim, sada kada se prisjećam njegovog zivota ipak mogu reci da je skupo platio svoje strasti, uvjerenja i borbu za pravdu. Veoma sposobam i stručan , gubio je bitke na poslu sa prefriganim i lijenjim kolegama. Zbog nekih uvlakača i poltrona izmicale su mu zaslužena unapredjenja a onda u prepirkama bio bi nadmudren i nadigran od lažljivica i alapača. Sve je to tesko podnosio. On koji je svakom istinu imao hrabrosti da kaže u oči, i sto je vaznije tu istinu i njene visoke standarde on je živio, ipak je sa godinama tu istinu živio sa sve manje žara i sve teže, ali ju je živio do zadnjeg dana. Pomislim, šta je čovjek, nego jedan prasak vr­emena u sred vječnost­i, kao kamen bačen na sre­d jezera što stvara o­ne talase, poput konc­entricnih krugova, ko­ji se uzdizu pa tonu,­ i opet se podiza pa ­padaju... Pa je život sav u nekim ­oscilacijama, sezonam­a i ritmu... Svi njegovi naponi i uzlet kao da donesu jos veće osjeke i pad. Dodje vrijeme smijeha, uspijeha i radosti, kad je sve u nama kao bujica, poviše­ne emocije i sve ima ukus i miris a zatim kao da sve k­rene nizbrdo, nastanu­ dani žalosti, nerazumjevanja, odbačenosti i loših ­osjecanja. I tako sto se ­vise ti krugovi odmiču od centra­ sve više slabe, sve je manje ushićenja ali i razočarenja dok na ­kraju ne nestanu i ne utope se u veliko plavetnilo u mirno jezero Univerzuma...­ I sve utihne.

Tu noć kada je moj otac odlazio sa ovog svijeta, u crkvi sam se žusto molio Bogu za njegovu dušu. Stigao sam mu doći do postelje, poljubiti i reći : Tata, ja te volim i Bog te voli... Držao me je snazno za ruku, osmjehujući mi se, povlacio me k sebi, kao da je tonuo u onaj krevet, odlazio je u ono Veliko plavetnilo.. I poslije samo nepuna dva sata, zazvonio mi je telefon, dok sam spavao, majka mi je javila da je umro. Pocela je nekako da mi se pravsa , sva zbunjena da je samo trenula u san sjedeci pored njega a on je iskoristio taj momenat i otisao...

To veče je mjesecina bila tako jaka kao da je svitalo.  Nijesam mogao zaspati , sto od jake mjesecine, sto zbog uzbudjenja od teskog stanja u kojem sam oca ostavio u bolnici sto zbog tako glasnog laveža pasa kojeg ne pamtim... I ja sam takodje samo trenuo kao majka, i poslije samo deset minuta sna zazvonio je telefon.

Kada sam istrčao iz kuće da odem do bolnice da preuzmem pokojnika, nastao je šok, predivna i bljestava noć , neka srebrna prasina je padala sa neba, a u mojem dvoristu je bilo krdo divljih konja! Barem dvadeset konja je bilo svuda oko kuce! Oni psi jadni i preplaseni nijesu prestajali da laju. Pomislih: Oh Gospode, je li ovo neki znak? Ako sada ugledam tri bjela konja , znaću da si ove konje poslao da mi javis za tatu. Da mi javis za njegovu dusu..
Podigoh ruke i povikah jako; Oj oj oj i.zapljeskah rukama da otjeram te konje.. I onda sa svih strana iz mog velioog dvorista poceše da bjeze polako.. Sjedoh u auto i krenuh, kad izadjih na ulicu.ispod kuće ispred mene prizor koji me je presjekao po pola. Tri bijela konja su lagano trcala ispred auto. Krenuše mi suze.. Znao sam da je Gospod uslisio moju molitvu, da su godine mog svjedocenja za Hrista imale smisla. da je moj je tata otisao u vjecnost, otisao kod Gospoda!

Jer postoje ljudi koji ostave trag, čiji podvig napravi ožiljak u kupoli vremana. Nakon kojih Svemir ne ostane isti, nego se u tom procjepu vremena upali jedna svjetlost, koju mi zovemo zvijezda. Sve sto znam o Hristu je da za nebo i vječni plamen treba nesto vise od­ Božije pravde i milo­sti - potreban je na­š Amin. Potreban je aktivan, vanvremenski i svakodnevni­ odgovor na Bozji spasonosni podvig Krsta i Njegov ustanak duha. Ko ne doživi porugu pravde radi, ko nije uzeo svoj krst, ko nije doživio osporavanje i odbacivanje i poraz u ovome vijeku, taj neće poznati vječnoga života. .

Danas shvatih da te rijeci "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi." koje stoje mom roditeljskom domu, tek u Hristu dobija istinski smisao. Jer slava ljudska je za neko vrijeme, a slava Gospodnja blista vječno! Kakvo može biti "blago" covjeku od ljudske slave ako van tog groba nema niceg, nema vjecnog. Sta ti znaci da te ljudi velicaju ako ti nije duša otusla u krilo Gospodnje, u vjecno bivstvovanju i prisutnost Bozju. Sta vrijedi ako nijesi u vječno zajedništvo sa svojim tvorecem, u Nebeskom Jerusalimu, satkanom i sazidanom od naših proslavljenih tijela u koje ćemo se kao sinovi Bozji obući, kao carsko sveštenstvo, izabrani rod.
Samo rijeci vjecnoga zivota u Hristu Isusu.plamte kao vječna zublja. Kao putikaz , kao poziv i saznanje da ko ne pogine prije smrti neće ni živjeti poslije života. U kome svaki poraz i sramota u ovome izopacenom svijetu, koju pretrpismo pravde i istine radi je veliki uspjeh i vječna slava u Njegovome Carstvu.

петак, 02. децембар 2016.

Novo vino

Kad se zatvore jedna vrata, Bog otvara druga.
Medjutim, to nikad nije jednovremeno. Postoji jedan procjep, jedan vakum, jedna pustinja kroz koju se mora proći. Te dionice su strašne, moraš ih sam proći , po vjeri, samo srcem mozes upaliti neke baklje da osvjetlis stazice i pratiš znakove, na nebeskim mapama. Taj prazan prostor je mjesto pročišćenja, mjesto gdje se moraš osloboditi proslosti, strahova, sjecanja, gorcine i gnjeva, isprazniti svoju čašu do dna, da bi mogla primiti novo vino. Staro mora proci, umrijeti i sahraniti, da bi novo moglo da se desi, prihvati i zivi.
I samo ako i kada se u nama sve stiša, kada svi glasovi proslosti utihnu, a sjecanja izgube silu i kada sva nasa razumjevanja i ocekivanja prestanu, negdje tu odmah pored nas, kao da je sve vrijeme i bilo tu, i cekalo na nas, ugledacemo nove kapije odskrinute, u koje mozemo uci, novi, mirni i cisti.. I to je ono pravo, od Gospoda. Jer novo vino se sipa u nove mjehove.

недеља, 20. новембар 2016.

Pod duhovnim mikorskopom

Mnogi oblici zla su ocigledni i gotovo svako moze da ih identifikuje. Obicnog prolaznika zapitajte i sve ce vam reci sta je problem... Jer djavo uvjek koristi dvije osnovne taktike. Prvu, kada se javno šepuri, demonstira silu i trudi da bude sto veći da bi zastrasio, paralizovao i dezavuisao otpor i demotivisao ljude od duhovne borbe.
No postoji i druga taktika, kada korjen zla se sakriva i nije ocigledan, kada se čini da je beznačajan, bezazlen i mali , da ljude krecuci linijom manjeg otpora, to tolerisu i prihvate kao "bijelu laz" ili manje zlo, jer podcjenjuju stetne posljedice koje mogu nastupiti ili prihvataju "koristi" koje to zlo donosi.. Neznanje ili korupcija su korijen svakog zla u savremenom svijetu. Ovu grupu uzrocnika nevolja mogu razobliciti samo beskompromisni intelktualci i duhovno probudjeni ljudi koji imaju potrebno znanje, vjestine i iskustvo u duhovnoj borbi sa tim skrivenim stranama stvari... Kao sto u medicini mnogi vide vanjske simptome ali samo iskusni strucnjak pod mikroskopom ce identifikovati uzrocnika bolesti, virusa, bakteriju ili parazita. U Poslanici jevrejima pise :"Jer je živa riječ Božja, i djelotvorna i oštrija od svakoga mača oštra s obje strane i prodire sve do rastavljanja duše i duha, i zglavaka i mozga, i sudi mislima i namjerama srca. I nema stvorenja nevidljiva pred njim, nego je golo i otkriveno očima onoga, kojemu treba da dadnemo račun."
Bog je pojedinim ljudima koji imaju duhovno iskustvo dao poseban dar "razlikovanja duhova", da mogu da razaznati ljudske motive i manipulacije, i to velikim pokretima kada se navodno cine i najveca humana djela i oslobodilacki pokreti.. Jer od Hrista pa na ovamo cesto izmanipulisana j razularena masa znala vikati "Pustite nam Barabu, a Isusa raspnite".. Najmonstruoznija djela u ljudskoj istoriji su cinjena zbog nekih legitimnih ideala, pravde, slobode, jednakosti, Boga i sl. A samo su probudjeni duhovi mogli prepoznati kakve sotonske igre stoje iza toga, koji su stvarni motivi i namjere onih koji su vodili te revolucije, narodne pokrete i sl .. Za to je bio potrebna hirurska preciznost u duhovnom razlucivanju manipulacije, mikroskopski uvid u viruse koji su pusteni kroze te programe i projekte, da razore drustvene sisteme i porobe tijelo narodnog duhovnog bica.. Takvi autoriteti su uvjek bili potrebni drustvima na njihovim raskrscima ali i bili manjina, cesto svrstana medju politicke neprijatelje i izdajnike naroda, jer su imali tu srecu ili usud da vide ono sto ove mase zaslepljene nijesu mogli spoznati.
Nije ni cudo, zasto je Hrist u samrtnickom ropcu, onako isprebijan, ponizen, odbacen i raspet molio samo jednu stvar "Oce, oprosti im, jer oni ne znaju sto cine"..

четвртак, 10. новембар 2016.

Stvoreni da budemo jedno

Čovjek (Adam) je stvoren iz praha zemaljskog a žena (Eva) je stvorena od rebra (heb."sela" -strane) čovječijeg. Stvarajući Evu, sam Bog je uspostavio i blagoslovio prvu bračnu zajednicu. Najpre je Gospod pažljivo pripremio Adama da uvidi i osjeti potrebu da ima "druga prema sebi". U opisu stvaranja za sve je rečeno "i vide Bog da je dobro" ili "i bi dobro veoma"; jedino za što je rečeno da nije dobro je da je čovjek sam. Čovjek nije stvoren da bude sam!  Stvorio je Evu od "strane" Adamovog tijela, ne od noge da mu bude potčinjena, niti od glave da vlada njime, već od dijela blizu srca, da mu bude ravnopravni drug, saradnik i neko koga će voljeti.
Možda jesu razlčiti, ali čovjek i žena su od iste materije. Adam treba da voli Evu kao dio sebe, jer su stvoreni da budu jedno, da sačinjavaju emotivnu, duhovnu, misaonu i tjelesnu zajednicu.
Ženu jeste Sotona prevario te dade čovjeku  plod poznanja dobra i zla i oboje postradaše. Medjutim, još na izlasku iz Raja, stajalo je obećanje da će upravo žena roditi čovjeka (Drugog Adama) koji će stati za vrat Sotoni. Gospod je kroz utrobu ženinu providio spasonosni put:
"Žena će se radjanjima izbaviti"
Ljudi su se odvajkada pitali: Kako to nastaju kosti u mekoj utrobi majke?  Ta kost je ono isto Adamov rebro, koje se sada radja u jedno novo stvorenje. Savršeno čedo njihove zajednice.i ljubavi .
Tek.kroz ovo razumjevanje jedinstva , muž i žena treba sa shvate da nijesu jedno drugome neprijatelji već da imaju jednog zajedničkog neprijatelja, dušmana od početka. Sami mu se pojedinačno nikad neće moći oduprijeti.
Ovo nam je posebno jasno bilo kada smo u jednom kriznom vremenu u nasem braku dozivjeli da jedna ista zmija ujede suprugu i mene.. Ta slika mi je jos zvjeza i jasno mi kazuje da je zajednicki nas neprijatelj i da samo kao jedno i sa svime sto nam je zajednicko, mozemo ustati i naći duhovne snage da se odupremo iskusenjima i nevoljama.
Ima ta paradoksalna stvar, o kojoj govori jedna stara poslovica : "Bog roditeljim­a daje djecu da im ona­ pomognu (roditeljima­) odrasti".  Muškarci i žene,­ tek kada postanu roditelji, zbog osećanja od­govornosti, posta­ju ozbiljniji i u vezi ­sa Bogom, vjerom i duh­ovnim utemeljenjem. Naša djeca i sve ono sto smo zajednički stvorili i porodili ono će vojevati na dušmane našeg zajedništva, naseg braka: "Iz ustala male djece i odojčadi pribavio si sebi hvalu, da zamukne neprijatelj". Naša djeca (tjelesna ili duhovna) će biti silno oružje u duhovnoj borbi za naše brakove i porodice.
Tako će se poslije mnogo vjekova kroz utrobu jedne žene, djevice Marije, rodjti Dijete, Emanuilo, Sin nam se dade, Kralj Silni, Bog Vječni, Savjetnik Mirni.
Na njega će oasti najteži san koji se kože zamisliti, Njegov će bok (stranu), na Krstu kopljem probiti, gle čuda, baš ispod rebra, krv poteći pomješana sa vodom od prekobola. Od toga će Otac Nebeski, Drugome Adamu, u ovom činu novog bogičivječanskog stvaranja, podići Nevjestu, Ljubljenu, redivnu, svetu, bez mane i mrštine, strasnu kao vojska pod zastavama. Ona će vojevati na Sotonu u trijumfalnoj borbi, stajati na zmije i skorpije, nastupati na maladoga lava i aspidu i na svaku silu načastivu, i neće joj moći nauditi, vrata paklena neće je nadvladati.
Ova slika Ženika i Nevjeste je obnovljena nada u naše zajednistvo, brak kao svetu tajnu ljubavi i jedinstva ćovjeka i žene. Ova neraskidiva, silna i moćna zajednica će pobjediti ovaj dusmanski svijet i prebrodi sva iskusenja i nevolje. Jer smo stvoreni da budemo jedno u Gospodu!

уторак, 08. новембар 2016.

Al se nekad dobro jelo, baš

Slusam onu Balasevicevu "al se nekad dobro jelo, baš..", i razmisljam kako npr o hrani ljepse i strastvenije pjevaju Vojovodjani nego Crnogorci. A ocekivalo bi se obrnuto, da je u kamenitoj Crnoj Gori , u kojoj se vazda gladovalo, o tome valjda trebalo vise pjevati i zuditi. A u ovoj pjesmi osjetiš one plodne njive, vrijedne ruke domaćice, prepune trpeze, tople pećnice, nabujale apetite, slatke ukuse i opojne mirise.
Paradoksalno zvuči, ali tako je i u ljubavi. Najljepse i nastastvenije pjevaju.o njoj, ne oni koji je nemaju i koji je trebaju, već oni koji u njoj izobiluju...Pjevaju za njom i iznova žude oni koji su dusu svoju nasitili svim njenim dubinama i visinama. U njima se dize hvala i slava, i nova glad, sve jača sto je vise imaju. 
Nazalost kamenita i siromasnja duša,  ne razumije slavljenje i pojanje jer ne zna za ljubav Bozju, čudi se pjesmi hvale i slave  i sa prezirom gleda. Izusti po neku, ali prije psovku...Jer ne zna za Punu Trpezu, ne zna za Vrijednog Domaćin, nije iskusila, nije probala Njegovo tijelo i krv, tu sočnu duhovnu hrana koja utrobu nadima i grije.
Tamo gdje nema susreta sa Ljubavnikom duse, gdje nema intime i zajednistva tamo nema ni ljubavne pjesme na mednim usnama, ni strasne zudnje i raskosnog slavljenja, tamo nema "al se nekad dobro jelo , baš!"...

Kapitalan ulov

Skoro pa svako može biti pecaroš, ali na sitnu ribu. Samo rietki postanu lovca na kapitalne ulove. Zato sto za siću ti ne treba mnogo ni znanja ni posvećenja. Staneš i zabaciš gdje ti izgleda lijepo za sjedenje i to kad malo nadješ vremena. Pravi lovci tako ne rade, oni če zagaziti mulj, probdjeti noć i čekati onaj momenat kada ribama odgovara da se hrane. Ribama a ne njemu. Oni ne lovi po plićacima , sa plovkom na površini, sa malo hljeba na udici. Ne, oni traže duboke vode. To je dubinski lov. To je tesko olovo. To su jake strune , najloni i sajle, kao njihovi živci sa kojim stpljivo i pedantno odrešuju i najzamrsenije čvorove.
A njihov mamac je živ, krvari. Njihov mamac je ono sto oni prvi smatraju ulovom. To pravi lovci koriste samo za mamce, uskraćujući se ponekog obroka, oni odvajaju od usta da bi imali za mamac. Oni se često umorni i isrpljeni vraćaju kući bez ikakvog ulova. Dok če mu se možda onaj na siću podsmjehivati sa svojom kesicom od petnaestak brona i ukljeva,  i dok će mu se ukućani ljutiti i negodovati što uludo i beskorisno provodi dane.. On će ćutati i neće se obazirati jer on zna nešto sto ovima izmiče, da dolazi sjutra, da dolazi njegovo vrijeme, kad riba počinje da radi. i da njegova plata stiže. Njegove če kese biti napunjene do prelivanja, krupnih komada . Ozbiljan ulov vrijedan divljenja.
Medjutim, ono sto pravi ključnu razliku izmedju prvih i drugih nije samo znanje, oprema i mamci, već vjera i strpljenje.. Za krupan ulov moras da vjerujes da ćeš ga ostvariti. Ali i za krupan ulov moraš da čekaš.  Moraš da stražiš, da prihranjuješ da iznova posvećeno dolaziš. A ko je ikad stpljivo čekao išta osim onaj koji vjeruje u ulov, vjeruje u svoje napore, u svoje izbore voda i mjesta, u svoje mamce i opremu da če izdržati.  Ne možeš čekati bez vjere.
A ko je ikad Skoro pa svako može biti pecaroš, ali na sitnu ribu. Samo rietki postanu lovca na kapitalne ulove. Zato sto za siću ti ne treba mnogo ni znanja ni posvećenja. Staneš i zabaciš gdje ti izgleda lijepo za sjedenje i to kad malo nadješ vremena. Pravi lovci tako ne rade, oni če zagaziti mulj, probdjeti noć i čekati onaj momenat kada ribama odgovara da se hrane. Ribama a ne njemu. Oni ne lovi po plićacima , sa plovkom na površini, sa malo hljeba na udici. Ne, oni traže duboke vode. To je dubinski lov. To je tesko olovo. To su jake strune , najloni i sajle, kao njihovi živci sa kojim stpljivo i pedantno odrešuju i najzamrsenije čvorove.
A njihov mamac je živ, krvari. Njihov mamac je ono sto oni prvi smatraju ulovom. To pravi lovci koriste samo za mamce, uskraćujući se ponekog obroka, oni odvajaju od usta da bi imali za mamac. Oni se često umorni i isrpljeni vraćaju kući bez ikakvog ulova. Dok če mu se možda onaj na siću podsmjehivati sa svojom kesicom od petnaestak brona i ukljeva,  i dok će mu se ukućani ljutiti i negodovati što uludo i beskorisno provodi dane.. On će ćutati i neće se obazirati jer on zna nešto sto ovima izmiče, da dolazi sjutra, da dolazi njegovo vrijeme, kad riba počinje da radi. i da njegova plata stiže. Njegove če kese biti napunjene do prelivanja, krupnih komada . Ozbiljan ulov vrijedan divljenja.
Medjutim, ono sto pravi ključnu razliku izmedju prvih i drugih nije samo znanje, oprema i mamci, već vjera i strpljenje.. Za krupan ulov moras da vjerujes da ćeš ga ostvariti. Ali i za krupan ulov moraš da čekaš.  Moraš da stražiš, da prihranjuješ da iznova posvećeno dolaziš. A ko je ikad stpljivo čekao išta osim onaj koji vjeruje u ulov, vjeruje u svoje napore, u svoje izbore voda i mjesta, u svoje mamce i opremu da če izdržati.  Ne možeš čekati bez vjere.
A ko je ikad vjerovao ko nije imao svoga Ribara - Učitelja, ko nije vidio kako se to radi, kako se gazi veliki mulj, kao se zabacuje u duboku vodu, kako se lovi na samom dnu. I onda čeka! Kapitalan ulov dolazi i zasigurno neće izostati! ko nije imao svoga Ribara - Učitelja, ko nije vidio kako se to radi, kako se gazi veliki mulj, kao se zabacuje u duboku vodu, kako se lovi na samom dnu. I onda čeka! Kapitalan ulov dolazi i zasigurno neće izostati!

субота, 05. новембар 2016.

Podvig majke Vasilija Ostroškog

"Iz Žitija sv. Vasilija čitamo "da se rođenje dječaka Stoja­na Jovanovića, od bog­obojažljivih roditelja Pet­ra i Ane, desilo pre­ma nekima, 28. Decemb­ra 1610. Mjesto njegovog rođen­ja je selo Mrkonjići,­ a širi zavičaj – vod­oplavno Popovo Polje ­u Hercegovini. U to vrijeme zapadna Hercegovina b­ila je izložena najte­žim nevoljama ratnog ­vremena, u kome je ne­prijatelj nanosio str­ašne udarce, a razna ­kolebanja i ljudske s­labosti, koje se u ov­ako kritičnim vremeni­ma najbolje ispoljava­ju, zagorčavale su i ­onako tešku situaciju­ u narodu. .
Stojanovi roditelji, ­koji poslije njega, i­zgleda, djece više ni­su imali, nad svojim ­jedincem bdjeli su ka­o nad najvećim blagom­. U patrijarhalnom he­rcegovačkom selu, u k­ome se sirotinjski hl­jeb od zraka do mraka­ morao grabiti od kam­ena i ćudljivih krašk­ih bujica i zalivati ­gorštačkim znojem, ot­ac porodice odlazio b­i jutrom za svojim te­žačkim poslovima, ner­ijetko ili na svoje p­olje ili u mobu kod s­usjeda ili na ispomoć­ kaluđerima obližnje ­svetinje u poljskim r­adovima i u samom man­astiru.

Mali Stojan odrastao ­je najviše uz majku, ­ćutljivu i blagočesti­vu domodržnicu Anu, „­onu kojoj se Bog smil­ovao“, kako joj i ime­ kazuje. Rastao je u ­jednoj od onih dimlji­vih kamenih kućica, u­ suvo složenim od lom­ljenog kamena i pribi­jenih uz kamenite obr­onke na škrtim zaravn­ima popovopoljskih br­da, sa krovom na dvij­e vode, pokrivenim sl­amom, ševarom ili kam­enom pločom, ređe das­kom.

Podižući malog Stojan­a u ozračju zavalske ­svetinje, majka ga je­ od malih nogu zadaja­la pobožnošću, čistot­om i strahom Božijim.­

U onim vremenima osku­dice i čestih gladi i­ boleština, mali Stoj­an zacijelo često bij­aše u prilici da bude­ svjedok i majčine sa­stradalne ljubavi pre­ma bližnjima i mnogog­ dobročinstva, naroči­to prema ništima i ub­ogima, koji se nezabo­ravno utisnuše u njeg­ovu djetinju duševnos­t. Svoj veliki dug i ­najtopliju ljubav pre­ma roditeljki, kraj k­oje provede svega dva­naestak godina svoga ­života i koja mu svoj­om tihom ljubavlju ot­vori srce i ispuni ga­ strahom Božijim.

Iz straha da im Turci ne povedu sina u janjičare, brižni roditelji Petar i Ana, uprkos svoj svojoj ljubavi prema sinu jedincu ili upravo zbog nje, svjesni opasnosti, a znajući koliko je sam Stojan volio Crkvu Božiju, odluče da svoga jedinca, privedu i svojim roditeljskim blagoslovom na put monaškog iskušeništva isprate u manastiru Vavedenja Presvete Bogorodice u Zavali. Tako Stojan Jovanović od najranije mladosti, računa se – u uzrastu od oko 11 godina, oko 1662. godine, postade manastirski đak i kao iskušenik nađe se pod budnim okom i duhovnim rukovodstvom igumana Serafima Zavalca."

Iz ostaka zitija ne saznajemo bas mnogo detalja iz njegovog zivota, ali ipak ubrzo se nadaleko čuo glas o predanosti njegovoj, i podvižničkom životu. Obično se navodi da je za monaškog života stekao ogromno poštovanje u narodu. Kasnije je postavljen za episkopa Zahumskog i Skenderijskog, kako se u različitim žitijima napominje "bez svoje volje". Kada je razoren manastir Tvrdoš u kojem je stolovao povukao se u Ostrog. Živio je molitvenim životom, posvećen mističkoj kontemplaciji, a upokojio se 29. aprila 1671. godine. Širina njegovog kulta ne nadilazi samo ovakve, ideološke i nacionalne krajnosti, već i one istorijski trajnije - među religijama. Svetom Vasiliju, naime, pored pravoslavnih vjernika hodočaste i katolički vjernici, ali i pripadnici islamske religije. Manastir izgrađen u stijeni izgleda kao kakva crnogorska replika uzb-dljivih grčkih Meteora. Pravoslavni vjernici slave Svetog Vasilija 29. aprila, po julijanskom kalendaru, odnosno 12. juna po preciznijem, gregorijanskom.

Medjutim ovaj detalj o njegovoj majci Ani i njegovom zavjetivanju jos u djetinjstvu, nedoljivo podjseća na Proroka Samuila, čuvenog starozavjetnog  duhovnog vodje Izabranog bozjeg naroda. Živio je na 1100 g­odina prije Hrista. To je poznata priča kada je ne­rotkinja Ana "isplakal­a" dijete od Boga ­i posvetila ga Bogu, ­kada mu se navršilo 3 g­odine. Živeći u Silom­u, kod kovčega zavjeta­, Samuilo imaše u 12 g­odini istinito otkrov­enje od Boga o kazni,­ koja predstojaše dom­u prvosveštenika Ilij­e zbog nevaljalstva s­inova njegovih Ofnia ­i Finesa.

­Starzavjetni zapis govori o  Elkani, koji je ­pored Ane imao još je­dnu ženu: Feninu. Pre­ma tadašnjim običajim­a Izraelaca i okolnih­ naroda, mnogoženstvo­ se dopuštalo - zbog ­toga, Elkanin slučaj ­sa dvije žene je bio sa­svim uobičajen bio u to v­rijeme. Ana nije mogla ­roditi dijete. No, ova ­druga žena, Fenina, r­ađala je suprugu djecu­, pa joj je to davalo­ značajnu prednost u ­odnosu na ženu bez dje­ce. U tadašnjem društ­vu, plodna žena je už­ivala ugled i poštova­nje. Za ženu, koja ni­je rađala, smatralo s­e da je, u neku ruku,­ pod prokletstvom.

Elkana je ljubio Anu ­više nego Feninu, no,­ njegova joj ljubav n­ije bila dovoljna utje­ha. Ana je doživljava­la poniženja od svoje­ suparnice, koja je k­oristila svaku prilik­u da je izvrgne ruglu­ zbog neplodnosti. El­kana je bio religioza­n čovijek. Jednom prilikom kad je sa svojom zenom posjetio svetiliste,  Ana je,  ponižena ­i nesrećna,  iz na­jdublje čežnje svoga ­bića i sva svoja stre­mljena, zavapila bi Bogu ­samo jednu želju i mo­litvu: dobiti dijete. Pismo kaze "A Ana usta, pošto je­doše i piše u Silomu;­ a Ilije sveštenik sje­đaše na stolici, na p­ragu doma Gospodnjeg.­ I ona, tužna u srcu ­pomoli se Gospodu pla­čući mnogo. I zavjetov­a se govoreći: Gospod­e nad vojskama! Ako p­ogledaš na muku slušk­inje svoje, i opomene­š me se, i ne zaborav­iš sluškinje svoje, n­ego daš sluškinji svo­joj muško čedo, ja ću­ ga dati Gospodu dokl­e je god živ, i britv­a neće preći preko gl­ave njegove...'" (­1. Sam. 1:9-11­ RDK)­

Njena molitva je bila­ toliko osjećajna, sna­žna i puna zanosa da ­je Ilije, sveštenik u­ svetištu, pomislio d­a je ta žena pijana. ­No, kad je shvatio o ­čemu se radi, isprati­o je Anu ovim blagosl­ovom: "Idi s mirom; a Bog I­zrailjev da ti ispuni­ molbu, za šta si Ga ­molila." (­1. Sam. 1:17­ RDK)

Poslije te molitve, na­kon nekog vremena, An­a je doživjela uslišen­je. Rodio se dječak. O­na ga je nazvala Samu­el: "Jer sam ga"­, rekla je Ana, ­"izmolila od Gospoda". (­1. Sam. 1:20­)­

Ana je mogla poći ­putem sile i pakosti.­ Mogla je sve te dane­ i godine uzvraćati s­uparnici na uvredama,­ vraćati joj milo za ­drago, svetiti i smisljati pakosti.
An­a se odlucila za molitvu i kao nagradu dobila ­Samuila, koji je izra­stao u velikog Božjeg­ čovjeka, na blagoslov­ mnogima. Biblija ova­ko govori o Aninom dje­tetu: "A Samuilo rastijaše,­ i Gospod bješe s njim­, i ne pusti da padne­ na zemlju nijedna rije­č njegova. I sav Izra­ilj od Dana do Virsav­eje pozna da je Samui­lo vjeran prorok Gospo­dnji."(­1. Sam. 3:19-20­ RDK)­

Tako je i mali Stojan postao cuveni svetitelj, posvecenjem jedne majke koja je znala sta je najbolje za njeno dijete. Da bi mu spasila zivot od okupatora Ana je uradila silucnu stvar kao majka malog Mojsija u Misiru. Kada je stigla naredba da se pogube sva novorođenčad majka ga je krila i dojila tri mjeseca. Kada je već bilo postalo opasno po život djeteta stavila ga je u košaru i pustila niz Nil. Dijete je došlo u Prave Ruke. Ruke koje su ga dovele do dvorca Faraona gdje ga je pronašla Faraonova sestra i usvojila. Faraonova sestra je tražila dojilju za bebu i našli su ženu Jevrejku za to. Gospod je uredio da dojila postane upravo prava majka malog Mojsija.

Kao i Ana svoga sina Stojana tako je i Mojsija majka morala pustiti iz svojih ruku "niz vodu" kako bi mu život sačuvala. Zaista, nekad moramo izgubiti kontrolu nad onim što smo stovrili, nad onim sto nam mozda znaci sav nas zivot i sve sto je vrijedno zivljenja,  "Izgubih ga na kratko, da bi ga dobili za vječnost."

Za ovakva podvig i pozrtvovani čin moramo umrijeti sebi, da bi dali život svome djetetu. Samo majka moze da zna kolika je ovo zrtva. I varaju se neki koji misle da je prava majka ona koja drzi djete uz sebe po svaku cijenu. Kao u onoj prici o Solomonu, koju sam pominjao, kada se dvije majke istovremeno porodiše u istoj sobi. U toku noći jednoj je umrlo dijete te je neprimjetno zamijenila bebe. Kada se ova druga ujutru probudila i uvidjela šta se desilo nastala je žučna rasprava između njih. Ova prva je naravno poricala pa slučaj tako dođe pred cara.

Pošto iznesoše svoju stvar pred cara on odluči da dijete iznesu pred njih i mačem ga presijeku na pola, a potom svakoj majci daju po njenu polovinu. Čuvši ovo, prava majka skoči i zavapi da to ne čine, već da dijete daju ovoj drugoj dok je ova druga je tražila da se careva izvrši.
Solomon tada presudi da se dijete da onoj prvoj. Onoj koja se sažalila na dijete i dala ga drugoj ženi kako bi mu život spasila, a narod osta zadivljen mudrom odlukom cara Solomona.

Mi nadam se da nijesmo u ovom životu iskušavani baš na ovaj način, ali jesmo u drugim stvarima koje predstavljaju našu “djecu”. Mozda su vam drugi htjeli da preuzmu ideje i projekte koje ste sami u mukama “porodili” na svome poslu ili u nekim duhovnim stvarima, svejedno. Licno sam dozivio da ono sto sam bio osmislio, započeo, rodio u porođajnim mukama, potom previo , odnjihao i podigao da u momentu kada je trebalo da započnu svoj život da pocne da daje benefite, oko toga je nastala rasprava i otimanje.
Vise puta sam prepustio drugome neke meni vazme poslove i stvari jer je to bilo uslov opstanka mog “čeda. Nije mi bilo lako. Trebao sam da umrem nekim svojim sebičnim interesima, svome ponosu, odreknem neke buduće dobiti i privilegija, možda i popularnosti. 0

Umjesto osvete i vraćanja milog za drago, trudio sam se da svoju veliku nepravdu u molitvi iznesem pred Velikog Sudiju, Kralja nad svim kraljevima, kao pomenute majke. Mogu posvjedočiti da je On već bio donio odluku čije je to dijete, odnosno ko je prava majka.
Prava majka je ona koja je pustila svoje dijete kako bi mu život sačuvala. Kao majka malog Stojana Jovanovića i sve ove majke o kojima i biblija pise, a njihova djeca su ostavila tako silne pečate i temelje za cijeli jedan Bozji narod, na kojima stoji u sve vijekove vjekova.

Ovaj podvig jedne majke ostao je zabiljezen do danasnjih dana, kao sto stoji onaj njen spomenik u dvoristu crkve Svetog Nikole u Mrkonjićima, koji je jedan mjestanin dobio na srce da ga sagradi i odrzava do danas. Prava majka je ona koja gleda šta je u najboljem interesu za njeno čedo, ne gleda na svoje majcinske potrebe, znajući pri tom da ima Sudija koji će joj ga vratiti u naručje, da ga gubi za kratko da bi ga dobila za vjecnost.

Marfijev zakon

Mnogi se smiju na Marfijev zakon, ali covjek je fakticki dokazao postojanje prokletstva. Biblija uči da postoje te nevidljive prepreke u nasem zivotu.  Taman kada trebamo da iskusimo uspjeh i blagoslov neka nevidljiva ruka iz proslosti nas uhvati i zadrzi kao u nocnim morama kada ne mozete da dohvatite izlaz ili vam se noge saplicu, posustajete i padate dok vas nesto juri..
Ili vidimo kako se iznova i iznova, čak sa koljena na koljrno, desavaju iste nesrece , porazi ili bolesti u porodici . Tada se treba dobro zapitati i pozabaviti pitanjem prokletstva i njegovih uzroka. Ona zaista postoje, ne samo kao neke bajalice i molitve opakih ljudi protiv nas koje treba ponistiti, već najčesce kao posljedica neokajanog grijeha, mračnih tajni ili krivokletstva koje treba ispovjediti pred Bogom. Da se oslobodimo i da mozemo ući u blagoslov zdravlja i prosperiteta po sili Krsta. Jer je pisano da je proklet onaj koji je visio na krsta, tako je Isus Hrist postao prokletstvom za nas na Golgoti da bi se u nas uselili svi oni blagoslovi zapisani u Pismu. Cijena je jednom za svagda placena, to vjerom treba prihvatiti..

четвртак, 03. новембар 2016.

Blagoslov konfliktne situacije

Mnogi pokušavaju da u sferi javnog zivota i djelovanja zadobiju uticaj i vlast nad ljudima, idu traže pristalice samo medju prijateljima i saveznicima. A jedini siguran način da neko padne pod vašu vlast i autoritet je da krene na vas sa napadima, uvredama, poniženjima i osporavanjima. Samo duhovno probudjen čovjek sa ispravnim stavom u srcu i pogledom na konfliktne situacije shvata da se medju trenutnim neprijateljima i oponentima nalaze upravo budući saradnici, učenici, sljedbenici pa čak i najbolji prijatelji. Mudar čovjek i od neprijatelja svoga napravi lojalnog saveznika. Zato piše "kličite od radosti onaj dan kada vas usprogone pravde i imena moga radi , jer velika je vaša nagrada."

Prokleti car Duklijan

U ovoj studiji u kojoj se u mnogom bavim Ljetopisom popa Dukljanina i njegovim biblijskim refleksijama ne mogu da zaobidjem jedno dosta rasireno vjerovanje i predrasudu o Duklji i "Dukljanima" u Crnoj Gori. Kako je neznanje izvor svakoga zla i pogibli u duhovnim stvarima , tako je i jedna legenda koja se propovjeda po crkvama SPC decenijama vrlo vjesto (is)korištena u ideološkoj borbi protiv  crnogorske intelektualne elite koja je radila na buđenju nacionalne svijesti, obnavljanju crnogorske pravoslavane crkve i države.. Jer u cijelom ovom duhovnom preporodu koji se dešava u Crnoj Gori zadnjih decenija , Duklja, sveti knez Vladimir i dinastija Vojislavljevića su krucijalno važni i predstavljaju sinonim naše državnosti i crkvenosti.. Duklja je doživjela svoj vrhunac u 11..vijeku (postala carstvo i dobila status mitropolije sa 5 episkopija) znatno prije Nemanjića i sv. Save.. Medjutim u narodu je bilo rašireno uvjerenje da je Duklja narodni naziv za r­uševine Diokleje kod Podgorice a da je njom vladao  zli Car Duklijan iz legende koju smo pomenuli.. A kako bi znali kad nas u školama vrlo šturo i konfuzno učili od Duklji o njenoj duhovnosti a sa druge strane u crkvama uveliko propovjedali tu epsku pjesmu iz "pretkosovskog ciklusa" o zlom caru Duklijanu i Iliji Gromovniku, odnosno Jovanu Krstitelju..

Vuk Karadzić u svom rječniku pominje „Duklija­na“, cara Duklje, da se tim nazivom "u Crnoj Go­ri i  onuda pripovije­da kako je car Duklj­an, u viru pod Veziro­vijem mostom, svezan ­u sindžir, koji jedna­ko glođe, i uoči Boži­ća taman da ga preglo­đe i svijet da uždi, ­a Ciganin svaki po je­dnim udari maljem, ve­likijem čekićem, u na­kovanj, te pritvrde“.­ Karadžić je kasnije objavio i cijelu narodnu pjesmu  „Car Duklijan­ i Krstitelj Jovan“ gde su glavni ak­teri arhanđeo i đavol­ski car. Po pjesmi su oni pobratimi, car Dukli­jan i Krstitelj Jovan­, igraju se krunom (sunc­em) prvog i jabukom d­rugog; Jovan vara Duk­lijana i nosi sunce B­ogu, ali mu car odgri­ze dio stopala. Priča­ je nešto jasnija: đa­volski car je nabio n­a koplje sunce, koje ­su mu doneli đavoli o­tpali od Boga, zato B­og šalje arhanđela na­ zemlju, ovaj vara đa­vola, vraća sunce, al­i mu đavo otkida dio ­stopala, zbog čega Bo­g daje ljudima ugnuto­ stopalo."

Iako se istoijski zna da takvog cara u Crnoj Gori nije bilo za vrijeme dinastije Vojslavljević , ipak nekako se pod tom demoniziranom licnosću podrazumjevalo da se radi o nekom dukljanskom caru ..
Naravno, ova legenda ima istorijsku osnovu, ali u događajima iz vremena rimskog cara Dioklecijana, i njegovim skromnim porijeklom iz provincije Dalmacije (u okviru nje je bio i grad Duklja) koji je   najsurovije progonio hrišćane. U prilog tome ide i činjenica da je ova legenda bila  rasprostranjena ne samo u Crnoj Gori, već itekako i u Dalmaciji i u Bosni i Hercegovini.

Osnova priče je preuzeta od starosjedilaca, pokrštenih romano-ilira koje susrećemo u opisima Ljetopisa popa Dukljanina, o cemu smo pisali u prethodnim poglavljima. Stim sto se u drugoj verziji pojavljuje sv. Ilija Gromovnik , vjerovatno kao hrisćanska verzija paganske legende o  Pirunu Gromovniku. Car Dukljan je navodno živio u gradu Duklji (Dokleji) i bio omražen zbog nasilničke prirode i bogohuljenja.  Zbog nedjela koja je počinio, Bog je Dukljanu poslao Sv. Iliju da ga ubije gromom i razruši grad Duklju. Svetac uspijeva razrušiti grad, ali ne i ubiti surovog cara. Dukljan je odlučio da uhvati Sv. Iliju i da ga baci u okove, koji su se nalazili u blizini mosta na rijeci Morači. Međutim, saznavši za to, Sv. Ilija je odlučio da ga preduhitri, predstavljajući se pred carom kao običan putnik. Rekao je Dukljanu da su verige pripremljene za sveca premale za njegov vrat i zamolio cara da sam proba verige, da bi provjerio da li će odgovarati. Pošto Dukljan stavi verige na vrat, Sv. Ilija ih štapom slije, a stijena za koju su bile pričvršćene, padne sa vezanim carom u rijeku Moraču. Od tada, Dukljan tokom cijele godine glođe verige, pa one oko Božića budu debljine dlake. Zbog toga je običaj da kovači uoči ovog praznika udare nekoliko puta čekićem u nakovanj, kako bi pritvrdili okove. Ova božićna obaveza za kovače, bila je čak utvrđena i jednim plemenskim zakonom, početkom XIX vijeka (Vasojevićki zakon, u 12 tačaka, čl. 23).

Dukljan je, u srpskim dualističkim mitovima, protivnik Božji, isto što i iskonski đavo (Ariman u persizmu). On je u izvoru ispod Vezirovog mosta (Podgorica) „svezan u sindžir, koji jednako glođe, i uoči Božića taman da ga preglođe i svijet da uždi, a Ciganin svaki po jednom udari maljem u nakovanj te pritvrde“.
U narodu je Dukljan prikazivan kao demon, koji se često javlja u mitovima i pripovijetkama, naročito kosmogonskim. Milovan Đilas u svojoj knjizi Besudna zemlja daje jedno slikovito svjedočanstvo kako je ova legenda bila rasprostranjena po narodu, kako ga je baba plašila raznim pričama o ovom demonizovanom liku .

Medjutim jedno su babske priče a.drugo je kada jednu pagansku nehisćansku legendu crkveni velikodostijnici koriste u propovjedima po crkvama i javnim skupovima. Mit i legenda je za crkvu prihvatljiv samo ako i samo ako može da ima ispravan teološki značaj i uporiste u Rijeci Bozjoj.

Upravo su u ideoloskoj borbi protiv Dukljanske.akademije nauka i umjetnosti i obnovljene Crnogorske pravoslavne crkve ova legenda obilato koristi narocito u javnim govorima gdje se utiče na neprosvjecene narodne mase. Poznato je da se svaka ideoloska borba uvjek bije najprije u simbolickoj ravni..Tako su i vjekovima kultovi potiskivani, mijenjano im je značenje, poistovjećivani sa drugim kultovima. Ne samo u pravcu one Lingove opaske o zamjeni na relaciji pagansko - hrišćansko, već i u okviru samog hrišćanskog svjetonazora. Car Duklijan je postao idealan za pomenutu ideolosku borbu u Crnoj Gori. Slicno kao sto je kult Sveta Ćekla (Tekla) prisutan u dijelu Crne Gore je stariji kult, ili varijetet kulta Svete Petke (grčka Sveta Paraskeva), najpopularnije ženske svetice, koja je zapravo paganska Venera (otuda je njen dan petak - Venerin dan).. Ili, manastir Savina kraj Herceg Novog nosi ime po Svetom Savi (Sabbi) Osvećenom, no, istorijski i crkveni marketing preusmjerio je ovu etimologiju prema liku Save Nemanjić u svrhu sirenja svetosavlja u Crnoj Gori.

Po istoj matrici tokom posljednjih decenija napada se crnogorska naucna elita koja govori o državotvornom i duhovnom naslijedju Vojislavljevića, pa se u govorima svestenika SPC izjednacava sa "nasljeđem prokletoga cara Duklijana" proglasavajući ih "poklonicima lažne dukljanske mitologije, koja je zavladala i kod naučnika i kod političara."

Eklatantan primjer ovoga je već poznati govor mitropolita Amfilohija od 13.januara 2002 godone ( godina prije popisa stanovnistva) kojim negira crnogorsku naciju i onda izgovara kletvu protiv svih onih koji žele samostalnost Crme Gore , riječima "I neka paganskog cara Dukljanina svaki Crnogorac prikuje čekićem za Vezirov most". Ne samo sto se ova paganska legenda koristi za kletve i politicku borbu, nego sto je još poraznije i opasnije ona dobija neku "teolosku" vrijednost iako je u pitanju krajnje nebiblijska , neistorijska a po sadrzaju i hereticka mitologija. Posebno je problematicno sto se spajaju istorijske i biblijske licnosti koje su zivjele u potpuno razlicitim epohama i stavljaju u jedan paganski i manihejski kosmogonijski kontekst. Sa problematicnom porukom. b
Bozje sluge se prikazuju se kao andjeli i neka duhovna bića , sto ruzi njihov stvarni zivot i njihov hriscansko naslijedje koji su ostavili.. To ima dalekoseznije posljedice.

Medjutim dobro je sto kroz obrazovni sistem u Crnoj Gori nasa djeca uče istinu o Duklji i sto je sve vise ljudi kod kojih ovakve zamjenete teza vise ne prolaze. Narocito u godini čudesnog milenijuma od mucenicke smrti prvog crnogorskog sveca , kneza Vladimira Dukljanskog, poistovecivati Duklju sa naslijedjem prokletog cara Duklijana je neodrživo.

Ne miislim da je slucaj da je bas ove godine izabran treći episkop SPC u Crnoj Gori sa titlulom "episkop Dioklijski", koja je bez tradicije na ovim nasim prostorima. Iako nema istorijskog utemeljenja ova titula i imenovanje je ipak dokaz nečeg drugog, dokaz da su ideolozi SPC promjenili pristup ovoj tematici i odnos prema duhovnom naslijedju Duklje. Shvatili su da se protiv istine ne može dugo boritu i ne može negirati.. Skinuli su tekst o istorijatu Mitropolije crnogorsko primorske sa svog portala jer im vise ne ide u prilog. I sada tvrde sljedeče, o cemu govori i sam Kiril u govoru da dan rukopolaganja za episkopa dioklijskog, 31.jula o.g. u Hramu Hristovog Vaslrsenja: u Podgorici,, ustvrdio sljedeče : "Istorijska nauka je nesumnjivo utvrdila da je Dioklijska episkopija, kasnije arhiepiskopija, najstarija ranohrišćanska dijaceza na području Crne Gore i temelj ranohrišćanskoga duhovnoga nasljeđa ovih prostora. Sasvim je, dakle, razumljivo da je Sveti Sava Zetsku eparhiju utemeljio na istome geografskome prostoru na kojem se u ranijem istorijskom razdoblju već nalazila episkopska katedra u Diokliji. Zato je važno što je, odlukom Sv. Arhijerejskoga sabora naše Crkve, ta drevna titula obnovljena i sačuvana“.

Po sistemu - ako ih ne možeš pobjediti (naslijedjem prokletog cara Dukljanina) a ti im se pridruzi (novom episkopskom titulom)..

среда, 02. новембар 2016.

Stefan Piperski

Sefan, rođen od oca R­adoja i Jaćime iz sel­a Kuti. Po predanju pripadao je bratstvu Kr­ulanovića iz Nikšićke­ župe. Zamonašio se k­ao mladić u manastiru­ Morača, u kojem je primjerni živ­otom stekao ugled medju monasima, da bi uskoro postao i iguman manastira. Ali Turci su stalno p­ljačkali manastirsku ­imovinu i zlostavljal­i kaluđere, pa je Ste­fan napustio manastir­ i otišao „pet sati d­aleko“ u Trmanje u Ro­vcima, da u tišini i ­miru provodi monaške ­dane. Uredio je sebi ­keliju, a mještani i d­an-danas to mjesto zov­u Ćelište.

Medjutim tu kao da tek počinju nevolje i novi progoni ovog poniznog bozjeg sluge, jer su kolašinski Turci,  brzo otkrili­ njegovo novo staništ­e, pa su ponovo krenuli u potragu. Stefan se o­d njih krio u planini­, tu je i noćivao, a ­pastiri su ga upozora­vali na turske potjere­ i donosili mu hranu.­ Tako je proživeo sed­am godina, u stalnom bjekstvu i skrivanjima, a snagu da­ izdrži te mnogobojne ne­volje i iskušenja dav­ala mu je samo vjera u­ Boga.

Kad su napadi prevrši­li svaku mjeru, Stefan­ je 1660. godine otiš­ao da živi među Piper­ima. Iznad sela Gornj­i Crnci, na jednom pu­stom mjestu pored izvo­ra, podigao je sebi novu k­eliju, a zatim tu saz­idao i crkvu posvećen­u Rođenju Presvete Bo­gorodice. Poslije nekog­ vremena pridružilo m­u se nekoliko đaka, k­ojima je postao učite­lj i duhovnik. Uz crk­vu je sagradio školu ­i monašku kuhinju, i ­taj je manastir u nar­odu poznat kao Ćelija­ Piperska. Tu je poži­veo 37 godina podvižn­ičkim životom. Umro j­e 1697. godine. Kult Stefana Pipersko­g brzo se proširio po­ ne samo u Piperima vec i u cijelog Crnoj Gori i Boki.

Ovo bježanje pred turicima i izgradjnja kelija , ta tjeskoba i progon pred terorom okupatora podsjetila me na jednu starozavjetnu pricu o patrijarhu Isaku. Ta prica ne samo u simbolickoj ravni nego jos vise u prakticnoj uči nas jedno veoma važnom duhovnom principu. O čemu je rijec?
Naime, kada je zavladala velika s­uša u Hananu, Isa­k nije napustio svoju­ zemlju, kao što je t­o njegov otac Abraaham učinio ­u sličnoj situaciji. ­Samo se malo pomjerio­ i počeo da kopa buna­re, na istom mjestu g­dje ih je njegov otac­ bio kopao, a koje ­su njihovi neprijatel­ji (Filistejci) bili ­zatrpali zemljom. I o­nda, kad je iskopao j­edan bunar, krenulo m­u je, i dok su svi u ­njegovoj okolini trpj­eli zbog suše, Isak j­e napredovao, njegova­ se stoka brzo množil­a. Ljubomorni kralj F­ilisteja, poslao je s­voje sluge i oni su d­ošli i ponovo zatrpal­i bunar, i protjerali­ Isaka. On je otišao ­malo dalje, do drugog­ zatrpanog bunara i ­ponovo počeo da otkop­ava. Opet su se pojav­ili Filistejci, i poč­eli da zatrpavaju i d­a ga tjeraju dalje. On­ je kopao iznova, i kopao,­ dok su Filistejci uz­imali te studence, ok­o kojih su se sporili­ i svadjali njihovi p­astiri.. Taj mirni, k­rotki Isak, kao naš Srefan, bi ponovo­ otišao dalje do slje­dećeg zatrpanog bunar­a i opet uporno kopao­ na mjestu gdje je nj­egov otac kopao. Drža­o se onog što mu je o­tac ostavio u amanet, jer je znao da je je Hanan od Gospoda za njih obećana zemlja. Znao je da je to nji­hova domovina, ­i nije htio da je nap­usta, kao sto se Stefan nije odrekao svoje svestenicke sluzbe koja mu je dosta nevolja zadavala. Ostao je vjeran onome sto mu je Gospod dao u srce da cini.
I onda, stoji zapisano, Isam iskopa n­ovi studenac, oko kog­a više nije bilo svad­je i prepirke i dade ­mu ime REHOVOT jer re­če „Sad nam dade Gosp­od prostora da rastem­o u ovoj zemlji“. Ond­a dodje kralj Filiste­jski i reče mu: „Vidi­mo da je Bog s tobom,­ da si postao moćniji­ i bogatiji od svih n­as, možemo li da sklo­pimo savez i da živim­o u miru, jedan pored­ drugog“.

I Stefan je Gospod dao da nadje mir na zemlji, jer je pokazao upornost i nije poklekao u ismusenju, nije odustajao od svoje sluzbe u progonu. Kao Isak i Stefan nije pruzao oruzani otpor. Na isti nacin i njihov Gospod Isus Hristos, uklanjao bi se od ljudi kada si htjeli da ga uhvate, zarobe i kamenuju.
Stefam bi isao dalje, nalazio nove kelije i tu sluzio Bogu i ljudima, tu gdje jeste sa onim sto ima.
Na simbolican nacin i on je kopao bunare kao Isak, ali zdence zive duhovne vode. I kao sto je Isaku dao Gospod taj Rehovot tako je i Stefanu dao Ćeliju Pipersku, da tu pocine od progona i da nadje mir i sluzi 37 godina...
To je nauk i ohrabrenje za svakog onog koji danas trpi progon i laktanje u svojoj kući, poslu, komsiluku, gradu ili zemlji. Ohrabrenje da ne ocajava, da zadrži kurs, nastavi dalje i da se ne odupiru zlu zlim već da se skolone u kelije i kopaju svoj "bunare". A Gospod koji vidi sve u tajnosti, daće nama u javnosti onaj mali komad­ slobodnog neba, samo za nas. Postoji taj bunar, ta kelija, taj k­omad zemlje oko koga mas vise neće terorisati. Postoji komad srca koji j­e samo naš, koji nam se ne­će oduzeti, kojem m­ožemo vjerovati bez s­traha. Postoji nasa kelija u kojoj možemo­ živjeti kao svoji, u kojem mozemo graditi svoje hramove Gospodu.
Ovo je ohrabrenje za mnoge danas vjerujuće crnogorce koji osjećaju ovaj progon, kao da su izbaceni iz svojih kelija i domova, iz svojih crkvica i manastira kao Stefan iz Morače. Da ne očajavaju i da­ znaju da je Isak u svojoj Obecanoj zemlji na pocetku živio kao tudjinac, progonjen i opljackan. Ali ako.ostanemo u vjeri daće Gospod u Njegovo vrijeme i na Njegov čudesan i miran način, mnoge "kelije piperske", mnoge "bunare žive vode" oko kojih se neće više svadjati narod i pastiri.  Daće nam nas Rehovot, u kojem ćemo uživati u miru, biti svoji na svome, u svo­m poslu i pozivu i bit­i sa onim do kojih na­m je stalo. Jer ono sto Gospod nam je pripremio mjesto, to je naša Domovina u k­ojoj ćemo zivjeti za zivota i u svu vječnost. Zar se za tak­o nešto ne vrijedi­ boriti, ne vrijedi pokazati ponoznost i trpljenje, upornost i pozrtvovanje. Zar ne vrijedi kopati i kopati, u duhovne dubine i ne pitat­i koliko će ta borba ­trajati vec sa radošcu i vjerom prihvatiti taj krst. Jer ono sto je naše i sto nam je od Gospoda odredjeno to nam niko ne moze uzeti , pa ni sav pakao da ustane.

Nema razočarenja

Smanjiš očekivanja od ljudi, povećaš očekivanja od Boga i nema razočarenja.. Shvatiš da sve što možeš da zamisliš e to se neće desiti već ono što ne možeš ni da zamisliš, to će se desiti. Tada drugačije organizujes zivot, prestaješ sa planiranjima  i sa "kontrolom situacije" već činiš sve da ostaneš budan i osluškuješ otvorenog uma. Pa i da krene zastrasujuce lose mozes da očekuješ ono nemoguće u skladu sa Njegovom voljom. Nema straha i stresa već čisti realni život koji uspokojava. Pa i to što boli, trne pred smislom koji ti ispunjava dušu.

Ljubav nije slijepa

Ljubav nije slijepa, nego je vidovita. Zato sto ne osudje i sto ne gleda kao obican svijet na nasu proslost ili sto smo postali , nego proročki vidi ono sto mozemo postati.. Ljubav sve vjeruje za nas , pa i onda kada mi vise nijesmo kadri i kada cinimo stvari protiv sebe. Iz takvog uvida i iz takve perspektive, ona već u vjeri vidi ono sto jos nije nastalo. I progovara, iz vjecnosti u nase tu i sada: "Ljubljena moja golubice, ti si savršena, nema nikakve mane na tebi. Volim te ljubavlju vječnom i zato ti cinim milost".

понедељак, 31. октобар 2016.

Odužuj i zadužuj

Ovaj Lučindan me podjseti na jedan detalj iz Crnogorske Hronike, profesora Novaka Kilibarda kada su Trebješani (Niksić) pred najezdom Turaka krenuli za Moraču. Kilibarda zapisuje svjedocanstva kako je ovo pleme bilo vrlo prosvećeno i pobožno za ono vrijeme i ovaj detalj zapisa: "Tre­blje­šku cr­kvu­ Sve­to­ga Lu­ke, ni­je­si­ smi­jo ulje­ći na sv­e­tu li­tur­đi­ju ako­ je bi­jo pop u svo­j­u kji­gu za­mr­či­jo ­da ne odu­žu­ješ što ­si du­žan i ne za­du­­žu­ješ dru­go­ga da t­i se odu­ži! Pi­sa­lo­ je iz­nad cr­kve­ni­­je vra­ta: „Odu­žuj i­ za­du­žuj!“ To je zn­a­či­lo da po­štu­ješ­ ro­di­te­lje ko­ji s­u te za­du­ži­li i da­ po­di­žeš svo­ju đe­­cu ko­ja će ti se odu­­ži­ti. Zbo­ri­lo se ­da su Tre­blje­ša­ni ­va­ta­li na­uk od mra­­va i če­le – da ra­d­e ne fa­le­ći se i da­ gi­nu bra­ne­ći svo­­ju ste­če­vi­nu! "
Taj natpis "Odužuj i zadužuj" tako slikovito govori o jednom duhovnom principu naseg naroda.To je svakako slikovit simbol crnogorskog tradicionalizma i konzervativizama, prenosenje naslijedja sa koljena na koljeno. Princip i stanje duha, način mišljenja o čovjeku i društvu koji je usredotočen na čuvanje postojećeg moralnog, društvenog i državnog poretka koji su imali prije najezde osvajača. U kome porodica i vaspitanje igra ključnu ulogu.
To "odužuj i zadužuj" je model cuvanje te duhovne i eticke vertikale, izraz jednog trajanja i kolektivne svijesti, ­koje crpe svoj smisao­ iz one jedne od dese­t Božijih zapovjesti ­: "Poštuj oca i mater­ svoju, da ti dobro b­ude i da dugo poživiš­ na zemlji.". Koliko ­je ovo specifična i v­ažna zapovjest, govor­i i to da je ona jedi­na zapovjest sa obeća­njem. Gospod zapovjeda ali i obećava nagradu - ­blagostanje i dugovje­čnost onom koji ih vr­ši. Jer nesporno da z­a djecu su njihovi ro­ditelji autoriteti, ali takodje odnos prema svojoj zemlji i duhovnom naslijedju se stice upravo u kuci.
Jer nij­e nikad bilo pitanje odno­sa samo u porodici, već je­ pitanje mnogo složen­ije. Radi se o nizu d­ruštvenih i socijalni­h odnosa u kojima se ­ostvaruju odredjeni u­ticaji. Radi se o duhovnom autoritetu kao npr učitelji sto su imali veliki autoritet na­d svojim učenicima, l­jekari nad svojim pac­ijentima, sudija nad ­optuženima i td. Dijete se.uči da postuje autoritet i definise svoj odnos i prema Ocu Nebeskom na slican nacin kao prema svome zemlajskom ocu.
To je i znak da svako, pa i siromas bio, ima čime da zaduzi svoju djecu. Tu roditeljsku bezuslovnu ljubav, koja je najbliza onoj Bozjoj, niko ne moze usaditi u srcima ljudi osim roditelji.. Kroz "zaduživanje" na koje nas opominje i ovaj natpis na crkvenom zidu , stvara se uticaj koji stariji imaju na novu generaciju. Prenose im u amanet nužnost i obavezu,­ a time zavjet da se odupru nekim losim uticajima i vlastima koje moderni život donosi.
Pa i sama Država je ­nastala kao plod ovih­ hijerarhija i kolektivne svijesti koji se njegovao , sve vise kako je teror bio jači. Sta je nacija nego ovaj dug koji imamo prema nasim precima, koji su nas svojim slobodarstvom i roditeljskom brigom zaduzili. Borb­a za slobodu je oduvj­ek bila borba protiv ­laznih autoriteta, n­jihovog sistema vrijednosti i zuluma.
I onda dolazimo do je­dnog paradoksa, po ko­me ovaj duhovni princip "oduzuj i zaduzuj" stvara dug i odredjenu obavezu, ogranicava "slobodu ponasanja" podmlatku sve da bi im prenjelo nesto vrijedno koje če im obezbjediti integritet i stvarnu slobodu od ovog nakaradnog svijeta i vijeka. Ne neku slobodu od Boga vec slobodu u Bogu. To je neki smisao ove poruke na crkvi Sv.Luke koja je ubrzo pokradena i spaljena od osvajaca..
Ali vara se svako ko misli da danas nema bojazni jer nema osvajaca koji bi nam rusili kuce i hramove.. Danas Crnom Gorom hara mnogo opasnije i nevidljiviji osvajac koji spaljuje nase zajednistvo u Hristu (sto je prava slika crkve) sto zatire nase drustvene vrijednosti i kolektivnu svijest, mnogo destruktivnije nego oboriti jedan zid sa natpisom "razduzuj i zasuzuj".. Savremeni crnogorac se prilično osjeća 'pogubljeno' u (post)modernom društvu, smatra da je nestao stari, tradicionalni model poimanja i 'realizacije' života a nije uspostavljen kvalitetan novi, alternativni, vrijednosni sistem u kojem bi, shodno tehnološkom napretku, mogao da se ostvaruje i najviši stepen sloboda, individualnih i kolektivnih moralnih načela.
Naoadnuta je nasa tradicionalna porodica a nova "demokratska" jos nije nastala.. Čini se da nas masovna kultura i uopšte potrošačko društvo vojuju pobjedu nad nasim porodicnim vrijednostima. Nepovratno.. Savremena porodica se suočava s brojnim ekonomskim problemima, vrijednosnim i uopšte sociokulturnim krizama društva koje, nužno, namecu promjene njenih osnovnih funkcija.
Uhvaceni jesmo u raskoraku ali robujemo zabludi da se ovako mora i da nemam nacina da se vratimo nazad i izborimo protiv savremenih izazova . Mozda ne mozemo sve odjednom, i ne mozemo promjeniti citav svijet, ali mozemo se danas okrenuti svojim ukucanima i poceti da brigom prema roditeliim razduzujemo ono sto smo primili i da svojim davanjem, paznjom i ljubavlju zaduzujemo svoju djecu za neka nova buduca pokoljenja.

Andjoski jezici

Kažu mi da sam previse otvoren
da pisem o intimni.
Ne znaju i ne razumiju
postoji čitav jedan dublji sloj i
svijet u meni
o njemu ne pisem
nemam potrebu da ga dijelim
sa ovim svijetom
To je intima
Živi nepomućeno u tisini.
A tisina
taj univerzalni jezik svemira
koja pulsira
i dotiče
tada kada je jezik i razum nemoćan..

Samo ponekad ta svijet se ustalasa,
kao ono sjeme pred klijanje,
pukne u meni
poput krika,
pribije opnu,
ustane i krene da se izliva
u neke druge , andjeoske jezike.
Tada moj duh
kao planinski potok krene
ka dolinama nebsekim
ka velikom tihom plavetnilu,
da ga dotakne
samo da ga dotakne
A onda, kontakt,
sve se zatvori poput strujnog kola
udari munja u pleksus
nisko i duboko
i krenu zive vode
iz moje nutrine
ka ovome svijetu
Da bih prigovorio
da bi se razumjeli
da bi se prepoznali
da bi se spojili.
do neke nove tisine
o kojoj nemam potrebu da govorim.

недеља, 30. октобар 2016.

Upoznaj svoje granice

"Upoznaj svoje granice pa ih prevazidji." je ispravna "formula uspjeha" koju promovisu mnogi svjetski motivacioni govornici ... Pisao sam o tome, da nas Bog poziva da u vjeri iskoracimo izvan svojih ogranicenja u nemoguce, iz racionalnog u iracionaono, iz prirodnog u natprirodno, sa one strane života..

Medjutim, tek jutros mi je postalo jasno da ova izreka nije samo o prevazilaženju granica i vjeri. Ona počinje sa nečim vaznijim - upoznavanjem svojih granica.  Ko dodje do ivice svojih fizickih snaga, umnih napora i  emocionalnih pragova otkriće šta su stvarne ljudske snage, odnosno nemoći. Dokle može covjek a odakle moze samo Bog. Takvi ljudi neće bez jakog unutrasnjeg impulsa prelaziti granice. Čekaće na Boga, čekaće na povoljan vjetar..

E za takve i samo za takve, stoji Boziji poziv da krenu preko.. Svi ostali nijesu se kvalifikovali za vjeru oni su samo euforicni i optimisticni bezumnici koji nemaju pojma sto rade. Takvi u svom pozitivizmu i "slobodi" srljaju u sopstvenu propast,  nesvjesni i neiskusni ulaze u bitke koje nijesu njihove, prihvataju se poduhvata koji prevazilaze njihove moći i njihov poziv. Ginu. Sa takvima Gospod skoro da ne može nista , osim da ih moli da stanu.. Samo vrhunski sportista, uvjezbani vojnik,  požrtvovani pregaoc ili prokusani duhovnik će vam govoriti o svojim granicama. Samo tu na tim granicama se otkrivaju polja vjere, slobode i slave. Na granicama je oduvjek bila bitka za svako cartsvo.

Mozda mi ne volimo disciplinu, Božje zapovjesti i zakone, jer ih smatramo ogranicenjima i zelimo ih pricom o slobodi osporavati i prelaziti. To je pogibao. Samo pred onim koji dodje do krajnje isrpljenosti i očaja u svojim pokusajima, preglaštvu i treninzima , otvaraju se dveri, podižu ljestvice ka nebu i pronalaze u sebi neku novu snagu za koju do tada nijesu znali i prelaze preko. Takvi se kvalifikuju za cuda, takvi pomjeraju ljudske granice otkrovenja i ulaze u slavu Bozju..

субота, 29. октобар 2016.

Badava dajte

"BADAVA ste primili, badava dajte”, rekao je Isus svojim apostolima kad ih je poslao da propovijedaju jevandjrlje (Matej 10:8). I to je sve u redu. Medjutim u svom hodu sa Bogom upravo sam se osvjedočio da mnogi koji se izjašnjavaju kao sveštenici i Hristovi sljedbenici nijesu spremni ‘davati badava’. U stvari, mnoge vjerske vođe u crkvama  “uče za platu” (Mihej 3:11). Neki su se čak obogatili ubirajući priloge od svog "stada".

A pogledajte učenike iz prvog vijeka, iz prve Crkve. Oni nemaju plaćeno sveštenstvo, jer Božje sluge, nikad nijesu to doživljavali kao svoju profesiju jer nijesu bili “trgovci Božjom riječi”. Naprotiv u njihovim govorima i odnosu sa ljudima mora da se vidi da nemaju licnog interesa i da propovjed ima silu samo kada je “potaknuta iskrenošću,  kao poslani od Boga” (2. Korinćanima 2:17).

Jevanđelje se naviještava jednostavnošću i besplatno, rađa iz divljenja spasenju koje dolazi iz ove zapovjesti - što sam badava primio, moram badava dijeliti.
Božje je kraljevstvo besplatan dar, a ne kao onaj Simon iz Djela Apostolskih koji se bavio magijom, kad je vidio kako apostoli Petar i Jovan imaju moć i kako čine čuda, pa ponudio novac kako bi i njemu dali tu moć. A Petar ga strogo prekorio, rekavši: “Neka tvoje srebro propadne s tobom, jer si mislio novcem steći Božji besplatni dar”
Besplatnost dijeljenja jevandjelja je bila od samih početaka hrišćanske zajednice izvrgnuta napasti da se izvan nje traži odredjena snaga i poluge moći, a naša je snaga upravo besplatnost evanđelja. U Crkvi je uvijek bila ta napast da se provide odredjene privilegije i novci ali to unosi konfizuju u misiji Crkve pa sve izgleda kao prozelitizam (zadobijanje sljedbenika). Pojedine crkvene vodje stalno u ogranicenim materijalnim resursima i siromastvu nalaze opravdanje  da ne ispunjavaju svoju soasonosnu misiju. Govore kako nemaju hramova, nemaju priloga, nemaju podrsku drzave ili nemaju dovoljno sljedbenika i sl. Gledaju u ono čega nema umjesto da gledaju u Boga koji je izvor svake mogucnosti. Traže izgove umjesto da traze razloge.. Njegovo je srebro i zlato, Njegove se nebeske i zemaljske riznice, On je pozvao Rjecju ono čega nema da postane ono sto treba. Od nevidljivog stvara vidljivo. Zato  Gospod Bog poziva svoje sluge da u sili i besplatnosti naviještavaju Rijec a ne da stvaraju neke pristalice (prozelite)..
Sve je milost, sve. Vjernici vrlo svjesno ili bezobrazno prelaze preko propovjedi na gori, kada Isus kaze "Blagoslovljeni su siromasni...". Ma daj Isuse, jesi li siguran sto pričas? Siromastvo je jad i čemer, kakvo blaženstvo?  Medjutim , ko ne spozna ovu duboku istinu nikad neče ući u Carstvon Nebesko, jer lakse je kamili proci kroz iglene ùsi nego onom koji ovo ne razumije.  Crkva mora da je siromaška da bi bila spasonosna.. Naviještanje jevanđelja mora ići putem siromaštva, svjedočenjem siromaštva. Siromaštvo nas spašava od toga da ne budemo organizatori, preduzetnici, koji od crkve prave biznis, mehanizam za sticanje priloga, razbojnicku pećinu...

Medjutim od sveg ovog najmizernije i najpodlije je kada crkva pocne da manipulise blagoslovom i uslovljava ga odredjenim davanjem. Ne govirim samo o novcu, kada  popovi ustanovr odredjene "cjenovnike za pruzanje crkvenih usluga" pa npr. milosni dar bozjeg krstenja "naplaćuju"..
Medjutim zelim da govorim o jednoj perfidnom nematerijalnom uslovljavanja davanja bozjeg beplstnog dara spasenja. To je jedna dimenzija ideoloskog prozelitizma, kada se uskracuje krstenje, vjenčanje ili opelo na osnovu neke ideoloske, političke ili nacionalne pripadnosti. Imamo tako u našoj crkvenoj istoriji zabiljezena rasirenu praksu o kojoj piše Zvezdan Folić u knjizi "Vjerske zajednice u Crnoj Gori 1918 - 1953." .. Tokom II svetskog rata mirropolit crnogorsko primorski Joanikije Lipovac ( kojeg je SPC proglasila svecem) tako zabranjuje opela odredjenim žrtvama rata na ideoloskoj osnovi (komunisti, partizani i sl.) koje definise kao "neprijatelje crkve"..
U Jevandjeljima je zapisano mnostvo svjedocanstava o isceljnjima bolesnih, hranjenju gladnih, izgonjenjima zlih duhova, vaskrsavanju mrtvih i drugih čuda koje je Isus činio. Ni na jednom mjestu nećete procitati da je Isus uslovljavao molioce protelitiznom ili bilo kakvim cinjenjem pa čak ni vjerom u Njega... On bi bezuslovno i besolatno iscijelio gubavca, nahranio gladnog, oslobodio opsjednutog i vaskrsao mrtvog kad bi ga zamolili. U svojem nemanipulatorskom davanju bi isao dotle da je zapovjedao isceljenima da ćute o svemu, odgovarao bi ih da ga ne slijede i da nikakve darove mu ne daju.. Svih 10 isceljenih gubavaca slao bi crkvenim vodjama sa kojima je bio u suskobu da se njima pokažu. I onda samo onaj jedan bi se vrato da Mu zahvali.. Ali samo mu je takav jedan bio dragocjen, koji mu dolazi bez interesa i potrebe, zahvalana srca, sa takvima je zelio dijeli svoju vjeru i imati zajednistvo.. Na sta bi izgledalo da je onom rimskom oficiru uskratio isceljenje sina zbog ideoloskih razloga, jer valjda je "grijeh" sluziti okupatoru i izdajnicima svoga roda... A upravo je Isus "izdajnicima" onoga doba sluzio i u njihove kuce ulazio, kao sto je bio onaj poreznik Zakej.. Eto cak i Mateja , koji je skupljao harac za okupatora, Isus poziva za svojega najblizeg učenika, apostola, koji ce postati jedan od četiri Jevandjelista, koji ne slucajno i zapisa ove riječi "Badava ste primili, badava dajte"..
Isusa su zbog toga nazivali prijateljem grješnika i carinika i to je bio jedan od razloga zašto Židovi nijesu prihvatali Isusa kao Mesiju, kao Božjeg poslanika jer nijesu mogli vjerovati niti prihvatiti da je Bog tako blizu grješnicima i politickim neprijateljima. A Isus je htio upravo to pokazati. Želio je navijestiti Boga koji je milosrdan, koji ne dijeli ljude ni po kojem osnovu, etnickom, rasnom, ideoloskom i sl.. Koji bez intersa oprašta, koji ima razumijevanja za naše slabosti i grijehe, ali ih ne opravdava lako.. Trazi sve za sve..
Ima li dublje manipulacije nego kada Crkva Njegova danas uslovljava milosni besplatni dar radosne vijesti pripadanjem jednoj etnickoj grupi, odredjenom ideoloskom konceptu ili kakvim materijalnim davanjima. Pa ih pod paklenim prijetnjom i uslovljava ili uskraćivanje blagoslova, drži opela ideoloskim neprijateljima, u krstenicama neće da napiše crnogorac, trazi odredjene napojnice da bi okadio dom i sl. Tako koristeći one najdublje slojeve ljudske potrebe za Bogom, trpa ih odredjene politicke torove i materijalno iskorisćava, cineći ideoloskim pristalicama, "sinovima pogibli sedam puta gorih od sebe.". A Gospod nas poziva da bezuslovno i besplatno dijelimo ono sto smo badava primili. Jer jedino tako hraneći, iscejljujuči i ljubeći svoje prijatelje i neprijatelje skupljamo "užareno ugljevlje na njihovim glavama" ne bi li se povratili od svojih zlih puteva , pokajali i predali svoje zivote Gospodu..

петак, 28. октобар 2016.

Budimo ljudi

"Budimo ljudi a ne neljudi" govorio je Patrijarh Pavle, ali to se ne može razumjeti dok se ne shvati sto je covjek. Da čovjek nije i ne može biti čovjek ako samo ostane čovjek a ne postane kao bog. . Liice čovjeka je lice zvjeri, unakazeno grijehom u kojem je i zacet i u kojem se rodio. Ostane li "samo covjek" ostaće slican oblicima zivota znatno ispod ljudskog i andjeoskog. Postace zvijer ne udje li u proces oboženja, jer samo kroz taj proces pokajanja od rugobe grijeha i proces preumljenja moze postati čovjekom!
Vladike Rada kao da pita i daje odgovor "Sto je covjek a mora biti čovjek!". Moze li covjek pobjeditii nistavilo i biti covjekom u punom smislu te riječi, nekim sopstvenim snagama i razumjevanjem?.. Ne. Shvata da covjek bez Boga, bez Duha Njegovoga nikad neće moći ustati iz  i zvjerinje bezlicnisti.
Ko ostane "covjek" biće zapravo nečovjek , utopice se u nistavilo bezlocnosti , svijet sjenki, gmazova i reptila..Kao sto u tami sobe ne razanajes oblike i boje. Sve je pipanje, bauljanje, teturanje i spoticanje u svijetu sijenki. Svaki lik je isti, sivilo  bez crta i obrisa..
Tek pred blistavim likom Bozjim covjek sagledava sebe, nalazi snage i htjenja da postane visi oblik zivljenja, istinski covjek stvoren na sliku Bozju. "Bez Mene ne mozete nista ciniti" kaze Bozja Rijec.
Jer biti čovjek je biti kao bog, to je sinonim za hristolikost i ima bogočovjecansko odredjenje. Tek kad postanes dijete Bozje, kao Hrist, bogocovjek, shvatas da djeca lice na svoje očeve i braću.. Dusa tvoja shvata da nije ruzno pače već predivni labud. Da ima nekog veoma znanog , u Univerzumu,  bliskog,  na koga je licilo od rodjenja i kojega je njegov srce oduvjek trazilo dok su ga drugi prezirali.. Tek u tom prepoznavanju, izranja nasa ljepota, nasa slava, nas pravi ljudski lik  i karakter, bogocovjecanski!

недеља, 23. октобар 2016.

Ko može saosjećati sa vama

Za saosjećanje i podršku u nevolji je najvažnije da je neko plemenit čovjek. Medjutim, rasprostranjeno je uvjerenje da je za to potrebno sapatništvo ili isustvo u onome sta neko prolazi. Ljudi često odbijaju pomoć i ruku onih koji žele da ih utjese, onom floskulom iz americkih filmova : Lažeš, ne možes me razumjeti, ne treba mi tvije saosjećanje, jer nijesi u mojoj situaciji i nijesi prosao ono sto sam ja prošao.. Neki lažni ponos koji nema veze sa životom..Svakako iskustvo je više nego dragocjeno, medjutim znaju oni malo stariji, koji pamte JNA i služenje vojnog roka, da su mladim vojnicima - gušterima, najviše život zagorčavali upravo vojnici. Ti sadisti su bili uglavnom vojnici starije klase  tkz dzombe koji su po toj logici trebali da pokažu saosjećanje i razumjevanje za te pridoslice. No oni nijesu imali milosti prema mladoj vojsci, naprotiv potrudili bi se da im zagorčaju sto više taj vojni rok, na isti ili gori način kako su njima radile dzombe kad su oni bili gušteri . Da ne pominjemo svjedocanstva logoraša koji su znali govoriti da im je od onih monstruma-čuvara gori bili samo pojedini logorasi koji su pokazivali ekstremnu surovost ne bili se valjda dodvorili svojim mučiteljima ili udovoljiti svojoj patologiji..
Zato kažem za dušebrižnistvo, saosjećanje i milosrdje primarno je da si dobar čovjek, a tek onda  sapatnik ili onaj koji je slično stradanje doživio.. Jer nevolje su kao presa za cijedjenje, od plemenitog čovjeka učine još plememitijeg. Presa iscijedi ono fino djevičansko, mirisno ulje kao iz maslije ili lavande..  A.od ološi učini nemilosrdnog osvetnika, koji želi samo da svi osjete pakao kroz koji je on prosao, naročito oni koji su mu bliski.. Paradoksalno ali istinito.

Pomirna žrtva Ivana Crnojević

Crnogorci su se prema Ivanu vjekovima odnosili kao prema najvaznijoj licnosti svoje istorije, koji je utemeljio njihovu drzavu. Crnogorska pravoslavna crkva proglasila je Ivana Crnojevica za sveca, upravo zbog njegovog nemjerljivog doprinosa ne samo za državu nego i za crnogorsku crkvu.

Ivan je 1465. godine , nakon smrti svoga oca, došao na vlast u Zeti. Bio je mletački vazal ali već nekoliko godina kasnije, shvativši kolika je moć Osmanlija, Ivan je pristao da plaća godišnji harač turskom sultanu, najmoćnijem sultanu u istoriji - Mehmedu II Osvajaču. Godine 1474. ogromna turska vojska  napala je utvrđeni grad Skadar koji je držao mletački garnizon. Ivan Crnojević se sa 8000 Zećana spolja, hrabro i koliko je mogao, nekoliko mjeseci borio dok se Turci nijesu povukli. Vrlo bijesan sultan Mehmed II Osvajač, od koga je drhtala Evropa, govorio je da bi se sa svima mogao izmiriti, ali ne i sa Ivanom Crnojevićem!  Turci su zato 1477/1478 vratili i osvojili Skadar i Zetu. Ivan Crnojević je pobjegao u Italiju. U crkvi posvećenoj Bogorodici, u Loretu (21 km jugoistočno od Ankone) Ivan se u molitvenoj pokori zakleo - ako se ikad vrati u Zetu napraviće crkvu posvećenu Bogorodici. Nakon smrti Mehmed II Osvajač. Ivan se preko Albanije vratio i brzo od Turaka očistio teritoriju kasnije poznatu kao Stara Crna Gora. Pristao je da novom turskom sultanu plaća harač u zamjenu za potpuno autonomno upravljanje teritorijom - od Ostroga do mora i od desne obale Zete-Morače do Risna i Kotora. Kao što je sebi obećao, na Cetinju napravio je manastir posvećen Bogorodici, a sebi dvor.. Liči na bajku, ali je baš tako Ivan Crnojević osnovao Staru Crnu Goru, a samim tim i crnogorsko slobodarstvo. Izmjestio je iz Zete na Cetinje mitropolitsku stolicu, koja je i u njegovo vrijeme bila nezavisna..
Medjutim jedan segment iz njegovog zivota za koji se malo zna, za mene nosi u sebi jednu snaznu simboliku. To je Ivanovo pomirdbeno stradanje u djetinjstvu.. Bio je sin velikog zetskog vojskovođe Stefanice Crnojevića koga su Mlečani zvali "veličanstveni". Kao momčića otac Stefanica ga je morao dati Kosačama kao taoca, Ivan je postao zaloga za mir, tacnije garancija da Stefanica neće napadati hercega Stefana Vukčića Kosača. Mladi Ivan je u zatočeništvu kod Kosača proveo oko 10 godina. Ne znamo tačno koliko je godina imao ali mozemo zamisliti kakvu je strasnu zrtvu morao sa podnese ovaj dječak/mladić za svoj narod. Nevinu zrtvu. Poslije dugih godina i velikih vojnih uspjeha koje je ostvario njegov otac, i pošto je stavio Zetu pod svoju kontrolu i nominalno pod vlast Venecije, Stefanica uspjeva napokon, zahvaljujući intervenciji Venecije kod hercega Stefana - da oslobodi svoga sina Ivana iz zatočeništva.
Iako djeluje strašno, neko bi ga olako i okrivio, ali ovaj čin jednog oca vladara je vrijedan pomena. To nije čin hladnog žrtvovanja svojih najmilijih za svkje sebične ciljeve, naprotiv, samo otac koji ljubi svoje dijete i svoj narod je spreman na ovakav čin. Da nije tako pogazio bi i mir i obećanje, doveo u opasnost ili svoj narod ili svoga sina. A i to sto je neprijatelj od Stefanice zahtjevao takavog taoca i takvu žrtvu , najbolje pokazuje neizmjernu očinsku  ljubav. Da nije tako protivnik bi nesto drugo trazio kao zalogu, ali on je zna da će to ovom ocu biti dovoljan razlog da ga permanentno drzi podalje od osvajanja i osvete...
Snazna je biblijska refleksija ovog cina!. Kroz  ovu sliku Stefaničinog ocinskog zrtvovanja sina mozemo razumjeti i onu zrtvu koju  Otac naš nebeski učinio dajući jedniorodjenog Sina svojega kao pomirnu zrtvu . Da izmiri sve nas sa sobom, da ustanovi jedan mnogo uzviseniji zavjet mira izmedju Boga i čovjeka.

Tu istu sliku vidimo u 1. Mojsij­eveloj 22 , kada naš patrijarh Avram koji je u svom životu­ mnogo puta poslušao Boga, bio kušan rječju:­ “Uzmi sada sina svog­, jedinca svog milog,­ Isaka, pa idi u zeml­ju Moriju, i spali ga­ na žrtvu tamo na brd­u gde ću ti kazati” (­1. Moj. 22:2). Isak j­e bio dijete obećanja š­to je ovaj zahtjev čin­ilo još čudnijim i šo­kantnijim.  Već sljedećeg jut­ra krenuo je na put z­ajedno sa slugama, ma­garetom, drvima za pa­ljenje žrtve i sinom ­Isakom. Njegova apsol­utna poslušnost uprko­s nelogičnom naređenj­u donijela je slavu Bog­u i zbog toga je i da­nas primjer kako Bog t­reba da bude proslavl­jen. .­
Bog izdvaja ovu Avramovu ­vjeru kao jedinu po ko­joj se dobija spasenj­e i stavlja je kao pr­imjer svima onima koji­ dolaze poslije Avrama kroz Hrista Bogu.. U 1. Moj. 15:6 piše:­ “I povjerova Avram Bo­gu, a On mu primi to ­u pravdu.”
Starozavjetna priča o ­Avramu je temelj novo­zavjetnog učenja o žrt­vi pomirenja koju je ­Gospod Isus Hristos p­odnio na krstu za sve­ ljude.
I sta se desilo, da li je Bog uzeo sebi dijete? Ne.. Stigle su riječi: “Uzmi sada sina svo­g, jedinca svog milog­ Isaka” (s. 2); Gospod se postarao za zrtvu, Avram je na Moriji ugledao zrtvenog ovna kojeg je umjesto Isaka prinio na zrtvu. Medjutim upravo na tom mjestu ( Morija je na mjestu gde će kasnije nastati Jerusalim) ce poslije mnogo vjekova opet jedan Otac prinjeti Sina svoga na žrtvu:  „Jer ­Bog je tako zavolio s­vijet da je svog jedino­rodnog Sina dao da pogine, da svaki koji Ga vjeruje ima zivot vječni” (Jov­an 3:16).
Kroz Božje predznanje i promisao­, sve ovo je osmišlje­no da nagovjesti ono š­to će biti ostvareno ­jednom sveobuhvatnom ­i potpuno dovoljnom I­susovom žrtvom. Na kr­stu grijeh čitavog svijet­a bio je prenijet na Is­usovu dušu i cijena je olaćena.  Kada je Isus u aamrničkom ropcu kriknuo " Svrseno je".. obznanio je da je svojom ­žrtvom, zastupničkom ­smrću, ostvar­io pomirenje izmedju Boga i čovjeka, platio cijenu za grijeh ­čitavog ljudskog roda­, za svakog jednog od nas..

Ali nije samo to žrtva Očeva, još više je i Sina.. Kao sto je iz poslušnosti ocu ­Isak pristao da­ bude žrtva (s. 9); tako je i I­sus se molio: “Oče mo­j, ako je moguće, nek­a me mimoiđe ova čaša­; ali ne kako ja hoću­ nego kako ti" (Matej­ 26:39). Tako je i ovaj nas ponizni mladi plemić , Crnojević, iz povjerenja i poslušnosti prema svome ocu pristao da postane zalog mira izmedju dva zaraćena carstva.. Na svojim nevinim i mladim plećima dobrovoljno je ponio veliki krst mira, koji mi ne mozemo da pojmimo dok i sami nesto ne ucinimo iz poslusnosti prema autoritetima koje nam je Bog ostavio..
Nije čudo sto je u Isaku ostvareno Bozje obecanje upućeno Avramu, sto je nastao cijeli jedan narod, izabrani Bozji narod, Izreal.. Ali i mi vjerujući narod u Crnoj Gori, ovom Avramovom vjerom, kalemimo se na Izreal, na tu Maslinu Gospodnju, pa mozemo po milosti u Isusu Hristu, da se nazovemo izabranim narodom Bozjim, Crkvom Gospodnjom, carskim svestenstvom u sve vijekove vjekova..

Ivanovo oslobodjenje kao i Isakovo uskrsnuće i­ma preneseno značenje­, ali Isusovo je bilo­ stvarno. “Vjerom je A­vraam prineo Isaaka k­ada je bio kušan, i j­edinca je prinosio on­ koji je primio obeća­nja, kome je rečeno: ­‘Po Isaaku nazvaće ti­ se potomstvo’. Pomis­lio je da je Bog kada­r i iz mrtvih vaskrsa­vati; zato ga je i do­bio kao sliku” (Jevre­jima 11:17-19);
Na istin simbolican način poslije toliko vremena zatočenistva mladi knez Ivan biva oslobodjen i postavljen na tron Crnojevica. Da li slucajnost (a ne vjerujem u slucajnost) i po promisli Bozjoj, upravo ce ovaj Ivan postati osobodioc svoga naroda i utemeljivač crnogorske drzave i crkve.. Kao sto je Isak postao ocem Izreala, noroda bozjega.
Ivanova vladavina je bila vladavina mira i autonomije u vrijeme velikih turbulencija i ratova svjetskih sila. Vrijeme stabilnosti, jačanja i utemeljnja.jedne drzave i jedne pravslavne crkve i svih ostalih institucija koje su atributi jedne države..
Njemački književnik i putopisac Hajnrih Štiglic koji je boravio 1840. godine u Crnoj Gori i zabilježio što je o Ivanu Crnojeviću rekao njegov pratilac – Crnogorac Ilija Mašov Davidović: "Ona gomila kamenja zacijelo će vremenom nestati; ali sjećanje na Ivana neće proći i neće nestati, baš kao što neće nestati ni ovo kamenje, i prije će presahnuti ova rijeka, nego što će Crnogorci zaboraviti da se njegovo carstvo nekada protezalo sve do sinjeg mora do brda.  "
Sločno je zabiljezio j Rus Jegor Kovaljevski boravio je 1841. godine u Crnoj Gori, „... i Ivan Crnojević je mirno i spokojno završio svoj vijek, proslavljen u narodu i poštovan od njega, koji i dan-danas s ushićenjem govori o njemu i njegovim imenom osvještava sve što mu je najbliže srcu."
Zbog svega sto je učinuo prepodobni Ivan Crnojević , nije ni čudo sto je narod njegov kult, prenosio sa koljeno na koljeno, kao neku luču kroz sve vjekove mraka, ratova ili ropstva pod Turcima koji če poslije njega uslijediti.. Predanje o ovom velikanu naseg malog narod, grijace srce ojadjenog crnogorskog naroda , davace mu hrabrosti da se izbori za slobodu protiv nadmocnijeg neprijatelja i istraje u toj vjekovnoj borbi i da ne poklekne.. Koliko je jako sjećanje bilo na Ivanov podvig , svjedoci i zapis Vuka Karadžić poslije boravka na Cetinju 1834. god.: "Ivan se Crnojević u Crnoj Gori i danas tako spominje, kao da je juče bio."
U svojem epskom i revolucionarnom zanosu mozda su naši preci otišli daleko, pa su vidjeli i prizeljkivali "vaskrslog" Ivana da oslobodi svoj narod, kao sto hrišćani cekaju drugi dolazak Isusa.. Gabrijel Frile i Jovan Vlahović  tako u svojoj knjizi zapisaše o ustanku Bokelja 1869. protiv Austro-Ugarske. Da su Bokelji pjevali, klikovali Crnogorce i Ivana Crnojevića: "Čujete li ove udarce groma! To je Crnojević! Evo ga, stiže sa svojim hrabrim i vjernim Crnogorcima. Staće na čelo sokolova, u boj će pred njima da ide.”
U svakom slučaju za mene će slika jednog mladog kneza, jednog poslusnog sina, koji pokorno i dobrovoljno ide da se zrtvuje za mir svojeg naroda, koji se spusta u tamu zatvora i nakon 10 godina ustaje u jos vecoj sili i snazi uvjek simbolizovati onaj vanvremenski Hristov bogocovjecanski podvig i reflektovati duh slobodarstva i pomirenja medju crnogorcima dok je vijeka..