Vladimir Lajović Blog

Priznajem da ne znam mnogo o tom "zakonu privlačenja" o kome se dosta pise, kako navodno sve sto nam se desava da smo mi "privukli"... Možda griješim, ali mislim da svako ko to vjeruje gaji zabludu da najprije on sam nije predmetom privlacenja. Duhovni svijet nas privlači a ne mi njega. Nijesmo mi prvi zavoljeli Boga nego je On najprije zavolio nas. Tako isto zlo i grijeh ima svoju silu privlačenja. To da mi nešto privlačimo je vrlo uprošćeno i pomalo egocentrično poimanje duhovnog svijeta koje ne sagledava stvarne izvore sile. Kao kada su nekad ljudi vjerovali da se sunce okreće oko zemlje samo zato sto iz njihove uske perspektive im sve to tako izgleda.

Kako znaš da su tvoje vizije istinite a ne pusto sanjarenje, opsena i fantaziranje? Pa ne možeš zasigurno znati, nikad neče biti bez sumnji ili osporavanja. Možeš jedino vjerovati. Naše srce i vjera čini razliku. Ako se predamo svojim snovima i prionemo tome što grije naše srce, pa u istrajnoj borbi sačuvamo vjeru i ostvarimo snove, tek tada ćemo zasigurno znati da nam je toga dana kada smo dobili viziju, zaista Bog govorio i da je sve bila istina. Možda će tek tada, kada uspjeh postane vidljiv,  a vizija dobije svoje ostvarenje, ona velika većina koja te nije ni slušala, ni razumjela, a možda i saplitala i ismijavala, početi da vjeruje i priznati uz šapat: Ovaj ćovjek zna sta radi, sa njime je Bog imao posla. Sve do tada, borićeš se sa istim pitanjima i sumnjama, i imati samo svoju vjeru..

U svemu je trud presudan osim u ljubavi i duhovnim stvarima. Vaznije je bivanje nego djelanje, u Gospodu. Sta bi i tebi značilo kad bi ti neko važan rekao "Baš, baš se trudim da te volim i evo sve činim što mogu". Zar mu ne bi rekao "Nemoj se truditi, molim te. Voli me ako mozeš, pa neka iz te ljubavi bude sve tvoje činjenje prema meni." Pa zar i Bog ne kaže.. "Ako bi razdijelio sve imanje svoje, i ako bi predao tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi nemao, ništa ti ne pomaže!." Kada je Isus jednom došao iznenada u posjetu svojim prijateljicama. Marta je odmah otišla u kuhinju i počela da priprema jelo. Medjutim, dok se hrana kuvala u loncu, još nešto se kuvalo u njenom srcu - gnjev prema svojoj sestri koja je sjela kraj Isusa da ga sluša a nije došla da joj pomogne. Pa je otišla i skoro Ga prekorila: “Zar Ti ne mariš što me je sestra ostavila samu da služim. Reci joj da mi pomogne!” Isus kao da ju je sa žaljenjem pogledao, zaobilazeći iz ljubaznosti da je p

Vjera čini čuda, medjutim sve više shvatam da ta čuda nijesu skopčana sa nekim našim naglim zaokretima ili velikim odlukama i poduhvatima kao sto mnogi misle i pitaju se sta treba sad da uradim. Nema toga, jer tamo gdje ima previse nas ima premalo Boga i čuda izostaju. Bog je duh, on je više kao vjetar ili rijeka koja nosi i ima svoj tok a manje kao neki iznenadni talas ili brana.. Kada se čuda dese , ona nijesu slucajna i nenajavljena iako su iznenadna. Medjutim, iako nagovjestena ona prevazilaze sva naša ocekivanja i razumjevanja. U Bozjem djelovanju sve ima svoj slijed, smisao i trajanje i sve je spontano a tako konsekventno i sveobuhvatno.  Iako djeluje poput munje ono umiruje dušu i utisava strah. Nema u čudima ničeg na silu i isforsiranog iako se ostvaruje uz nemjerljivo manifestovanje sile. Nikad nije u sukobu sa svim tvojim prethodnim duhovnim iskustvima i uvidima a još manje sa onim vizijama i obećanjima za budućnost koje si vjerom primio. Jer Bog je vječan. On kada djeluje

Bog ne želi vjeru mediokriteta niti stvara carstvo osrednjosti i neznanja, kao sto svjesno čine mnoge elite savremenog svijeta. Samo da bi lakse vladali da bi lakše držali mase u svojim oborima. Svakako, stoji zapisano da je Bog uzeo ono sto nije ni mudro ni pametno po kriterijumima ovoga svijeta, izabrao ono što je ovaj svijet odbacio, da na tome pokaže silu Svojeg izbavljenja, da posrami mudrace i obori moćnike ovoga svijeta. Medjutim, Njegova namjera nije da Hristova Crkva ostane u glibežu neukosti i idiotizma, samo zato sto je lakše vjerovati kada malo znaš. Manjak znanja višak samopouzdanja, ne treba Bogu! Ne treba Njemu stada ovaca da pune torove samo zato što je lako vjerovati u kojekakve idole i ono sto vidiš nego u Boga kojega ne vidiš ili u božansko isceljenje kada nijesi doktor medicine. Lakše je vjerovati u Riječ Bozju i bezgrjesnost Crkve kada nemaš pojma o cijeloj istoriji religije, nekim dubokim teoloskim dilemama ili lično ne poznaješ vodje i njihove sablazne privatne

U ovom čudnom vremenu, kada se pojedini crkveni velikodostojnici uključuju u pojedine političke kampanje, kada se stavljaju razne ideološke zabrane, pa se pripadanje jednoj vjeroispovjesti, stavlja u politički kontekst evroatlanskih integracija, tačnije antinatovske, a od skoro i antievropske ili proruske kampanje, treba znati jednu važnu istorijsku činjenicu : Sava Nemanjić, pod čijim imenom nastupaju pomenute strukture, u svom Zakonopravilu je preuzimao određene zapadnohriščankse kanone i i priznavao prvenstvo rimskim biskupima i papama. Svakako, većina istoričara, sa pravom, u prvi plan ističu značaj Savinog Zakonopravila za srednjovjekovnu Rašku, ali i za Bugarsku i Rusiju, naročito zbog njegove teroije simfonije koju je doslijedno pretočio u zakone. Naime, za razliku od bugarske i ruske crkve, u svoj Nomokanon Sava nije uključio niti jedan rad iz kanonskih vizantijskih izvora koji su u to vrijeme priznavali ili favorizovali unitarnu vizantijsku ideologiju cezaropapizma odnosno

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Kad se zatvore jedna vrata, Bog otvara druga. Medjutim, to nikad nije jednovremeno. Postoji jedan procjep, jedan vakum, jedna pustinja kroz koju se mora proći. Te dionice su strašne, moraš ih sam proći , po vjeri, samo srcem mozes upaliti neke baklje da osvjetlis stazice i pratiš znakove, na nebeskim mapama. Taj prazan prostor je mjesto pročišćenja, mjesto gdje se moraš osloboditi proslosti, strahova, sjecanja, gorcine i gnjeva, isprazniti svoju čašu do dna, da bi mogla primiti novo vino. Staro mora proci, umrijeti i sahraniti, da bi novo moglo da se desi, prihvati i zivi. I samo ako i kada se u nama sve stiša, kada svi glasovi proslosti utihnu, a sjecanja izgube silu i kada sva nasa razumjevanja i ocekivanja prestanu, negdje tu odmah pored nas, kao da je sve vrijeme i bilo tu, i cekalo na nas, ugledacemo nove kapije odskrinute, u koje mozemo uci, novi, mirni i cisti.. I to je ono pravo, od Gospoda. Jer novo vino se sipa u nove mjehove.

Mnogi oblici zla su ocigledni i gotovo svako moze da ih identifikuje. Obicnog prolaznika zapitajte i sve ce vam reci sta je problem... Jer djavo uvjek koristi dvije osnovne taktike. Prvu, kada se javno šepuri, demonstira silu i trudi da bude sto veći da bi zastrasio, paralizovao i dezavuisao otpor i demotivisao ljude od duhovne borbe. No postoji i druga taktika, kada korjen zla se sakriva i nije ocigledan, kada se čini da je beznačajan, bezazlen i mali , da ljude krecuci linijom manjeg otpora, to tolerisu i prihvate kao "bijelu laz" ili manje zlo, jer podcjenjuju stetne posljedice koje mogu nastupiti ili prihvataju "koristi" koje to zlo donosi.. Neznanje ili korupcija su korijen svakog zla u savremenom svijetu. Ovu grupu uzrocnika nevolja mogu razobliciti samo beskompromisni intelktualci i duhovno probudjeni ljudi koji imaju potrebno znanje, vjestine i iskustvo u duhovnoj borbi sa tim skrivenim stranama stvari... Kao sto u medicini mnogi vide vanjske simptome ali s

Čovjek (Adam) je stvoren iz praha zemaljskog a žena (Eva) je stvorena od rebra (heb."sela" -strane) čovječijeg. Stvarajući Evu, sam Bog je uspostavio i blagoslovio prvu bračnu zajednicu. Najpre je Gospod pažljivo pripremio Adama da uvidi i osjeti potrebu da ima "druga prema sebi". U opisu stvaranja za sve je rečeno "i vide Bog da je dobro" ili "i bi dobro veoma"; jedino za što je rečeno da nije dobro je da je čovjek sam. Čovjek nije stvoren da bude sam!  Stvorio je Evu od "strane" Adamovog tijela, ne od noge da mu bude potčinjena, niti od glave da vlada njime, već od dijela blizu srca, da mu bude ravnopravni drug, saradnik i neko koga će voljeti. Možda jesu razlčiti, ali čovjek i žena su od iste materije. Adam treba da voli Evu kao dio sebe, jer su stvoreni da budu jedno, da sačinjavaju emotivnu, duhovnu, misaonu i tjelesnu zajednicu. Ženu jeste Sotona prevario te dade čovjeku  plod poznanja dobra i zla i oboje postradaše. Medjutim, j

Slusam onu Balasevicevu "al se nekad dobro jelo, baš..", i razmisljam kako npr o hrani ljepse i strastvenije pjevaju Vojovodjani nego Crnogorci. A ocekivalo bi se obrnuto, da je u kamenitoj Crnoj Gori , u kojoj se vazda gladovalo, o tome valjda trebalo vise pjevati i zuditi. A u ovoj pjesmi osjetiš one plodne njive, vrijedne ruke domaćice, prepune trpeze, tople pećnice, nabujale apetite, slatke ukuse i opojne mirise. Paradoksalno zvuči, ali tako je i u ljubavi. Najljepse i nastastvenije pjevaju.o njoj, ne oni koji je nemaju i koji je trebaju, već oni koji u njoj izobiluju...Pjevaju za njom i iznova žude oni koji su dusu svoju nasitili svim njenim dubinama i visinama. U njima se dize hvala i slava, i nova glad, sve jača sto je vise imaju.  Nazalost kamenita i siromasnja duša,  ne razumije slavljenje i pojanje jer ne zna za ljubav Bozju, čudi se pjesmi hvale i slave  i sa prezirom gleda. Izusti po neku, ali prije psovku...Jer ne zna za Punu Trpezu, ne zna za Vrijednog Domaćin

Skoro pa svako može biti pecaroš, ali na sitnu ribu. Samo rietki postanu lovca na kapitalne ulove. Zato sto za siću ti ne treba mnogo ni znanja ni posvećenja. Staneš i zabaciš gdje ti izgleda lijepo za sjedenje i to kad malo nadješ vremena. Pravi lovci tako ne rade, oni če zagaziti mulj, probdjeti noć i čekati onaj momenat kada ribama odgovara da se hrane. Ribama a ne njemu. Oni ne lovi po plićacima , sa plovkom na površini, sa malo hljeba na udici. Ne, oni traže duboke vode. To je dubinski lov. To je tesko olovo. To su jake strune , najloni i sajle, kao njihovi živci sa kojim stpljivo i pedantno odrešuju i najzamrsenije čvorove. A njihov mamac je živ, krvari. Njihov mamac je ono sto oni prvi smatraju ulovom. To pravi lovci koriste samo za mamce, uskraćujući se ponekog obroka, oni odvajaju od usta da bi imali za mamac. Oni se često umorni i isrpljeni vraćaju kući bez ikakvog ulova. Dok če mu se možda onaj na siću podsmjehivati sa svojom kesicom od petnaestak brona i ukljeva,  i dok će

"Iz Žitija sv. Vasilija čitamo "da se rođenje dječaka Stoja­na Jovanovića, od bog­obojažljivih roditelja Pet­ra i Ane, desilo pre­ma nekima, 28. Decemb­ra 1610. Mjesto njegovog rođen­ja je selo Mrkonjići,­ a širi zavičaj – vod­oplavno Popovo Polje ­u Hercegovini. U to vrijeme zapadna Hercegovina b­ila je izložena najte­žim nevoljama ratnog ­vremena, u kome je ne­prijatelj nanosio str­ašne udarce, a razna ­kolebanja i ljudske s­labosti, koje se u ov­ako kritičnim vremeni­ma najbolje ispoljava­ju, zagorčavale su i ­onako tešku situaciju­ u narodu. . Stojanovi roditelji, ­koji poslije njega, i­zgleda, djece više ni­su imali, nad svojim ­jedincem bdjeli su ka­o nad najvećim blagom­. U patrijarhalnom he­rcegovačkom selu, u k­ome se sirotinjski hl­jeb od zraka do mraka­ morao grabiti od kam­ena i ćudljivih krašk­ih bujica i zalivati ­gorštačkim znojem, ot­ac porodice odlazio b­i jutrom za svojim te­žačkim poslovima, ner­ijetko ili na svoje p­olje ili u mobu kod s­usjeda ili na isp

Mnogi se smiju na Marfijev zakon, ali covjek je fakticki dokazao postojanje prokletstva. Biblija uči da postoje te nevidljive prepreke u nasem zivotu.  Taman kada trebamo da iskusimo uspjeh i blagoslov neka nevidljiva ruka iz proslosti nas uhvati i zadrzi kao u nocnim morama kada ne mozete da dohvatite izlaz ili vam se noge saplicu, posustajete i padate dok vas nesto juri.. Ili vidimo kako se iznova i iznova, čak sa koljena na koljrno, desavaju iste nesrece , porazi ili bolesti u porodici . Tada se treba dobro zapitati i pozabaviti pitanjem prokletstva i njegovih uzroka. Ona zaista postoje, ne samo kao neke bajalice i molitve opakih ljudi protiv nas koje treba ponistiti, već najčesce kao posljedica neokajanog grijeha, mračnih tajni ili krivokletstva koje treba ispovjediti pred Bogom. Da se oslobodimo i da mozemo ući u blagoslov zdravlja i prosperiteta po sili Krsta. Jer je pisano da je proklet onaj koji je visio na krsta, tako je Isus Hrist postao prokletstvom za nas na Golgoti da bi

Mnogi pokušavaju da u sferi javnog zivota i djelovanja zadobiju uticaj i vlast nad ljudima, idu traže pristalice samo medju prijateljima i saveznicima. A jedini siguran način da neko padne pod vašu vlast i autoritet je da krene na vas sa napadima, uvredama, poniženjima i osporavanjima. Samo duhovno probudjen čovjek sa ispravnim stavom u srcu i pogledom na konfliktne situacije shvata da se medju trenutnim neprijateljima i oponentima nalaze upravo budući saradnici, učenici, sljedbenici pa čak i najbolji prijatelji. Mudar čovjek i od neprijatelja svoga napravi lojalnog saveznika. Zato piše "kličite od radosti onaj dan kada vas usprogone pravde i imena moga radi , jer velika je vaša nagrada."

U ovoj studiji u kojoj se u mnogom bavim Ljetopisom popa Dukljanina i njegovim biblijskim refleksijama ne mogu da zaobidjem jedno dosta rasireno vjerovanje i predrasudu o Duklji i "Dukljanima" u Crnoj Gori. Kako je neznanje izvor svakoga zla i pogibli u duhovnim stvarima , tako je i jedna legenda koja se propovjeda po crkvama SPC decenijama vrlo vjesto (is)korištena u ideološkoj borbi protiv  crnogorske intelektualne elite koja je radila na buđenju nacionalne svijesti, obnavljanju crnogorske pravoslavane crkve i države.. Jer u cijelom ovom duhovnom preporodu koji se dešava u Crnoj Gori zadnjih decenija , Duklja, sveti knez Vladimir i dinastija Vojislavljevića su krucijalno važni i predstavljaju sinonim naše državnosti i crkvenosti.. Duklja je doživjela svoj vrhunac u 11..vijeku (postala carstvo i dobila status mitropolije sa 5 episkopija) znatno prije Nemanjića i sv. Save.. Medjutim u narodu je bilo rašireno uvjerenje da je Duklja narodni naziv za r­uševine Diokleje kod Podgo

Sefan, rođen od oca R­adoja i Jaćime iz sel­a Kuti. Po predanju pripadao je bratstvu Kr­ulanovića iz Nikšićke­ župe. Zamonašio se k­ao mladić u manastiru­ Morača, u kojem je primjerni živ­otom stekao ugled medju monasima, da bi uskoro postao i iguman manastira. Ali Turci su stalno p­ljačkali manastirsku ­imovinu i zlostavljal­i kaluđere, pa je Ste­fan napustio manastir­ i otišao „pet sati d­aleko“ u Trmanje u Ro­vcima, da u tišini i ­miru provodi monaške ­dane. Uredio je sebi ­keliju, a mještani i d­an-danas to mjesto zov­u Ćelište. Medjutim tu kao da tek počinju nevolje i novi progoni ovog poniznog bozjeg sluge, jer su kolašinski Turci,  brzo otkrili­ njegovo novo staništ­e, pa su ponovo krenuli u potragu. Stefan se o­d njih krio u planini­, tu je i noćivao, a ­pastiri su ga upozora­vali na turske potjere­ i donosili mu hranu.­ Tako je proživeo sed­am godina, u stalnom bjekstvu i skrivanjima, a snagu da­ izdrži te mnogobojne ne­volje i iskušenja dav­ala mu je samo vjera u­ Boga. Kad

Smanjiš očekivanja od ljudi, povećaš očekivanja od Boga i nema razočarenja.. Shvatiš da sve što možeš da zamisliš e to se neće desiti već ono što ne možeš ni da zamisliš, to će se desiti. Tada drugačije organizujes zivot, prestaješ sa planiranjima  i sa "kontrolom situacije" već činiš sve da ostaneš budan i osluškuješ otvorenog uma. Pa i da krene zastrasujuce lose mozes da očekuješ ono nemoguće u skladu sa Njegovom voljom. Nema straha i stresa već čisti realni život koji uspokojava. Pa i to što boli, trne pred smislom koji ti ispunjava dušu.

Ljubav nije slijepa, nego je vidovita. Zato sto ne osudje i sto ne gleda kao obican svijet na nasu proslost ili sto smo postali , nego proročki vidi ono sto mozemo postati.. Ljubav sve vjeruje za nas , pa i onda kada mi vise nijesmo kadri i kada cinimo stvari protiv sebe. Iz takvog uvida i iz takve perspektive, ona već u vjeri vidi ono sto jos nije nastalo. I progovara, iz vjecnosti u nase tu i sada: "Ljubljena moja golubice, ti si savršena, nema nikakve mane na tebi. Volim te ljubavlju vječnom i zato ti cinim milost".

Ovaj Lučindan me podjseti na jedan detalj iz Crnogorske Hronike, profesora Novaka Kilibarda kada su Trebješani (Niksić) pred najezdom Turaka krenuli za Moraču. Kilibarda zapisuje svjedocanstva kako je ovo pleme bilo vrlo prosvećeno i pobožno za ono vrijeme i ovaj detalj zapisa: "Tre­blje­šku cr­kvu­ Sve­to­ga Lu­ke, ni­je­si­ smi­jo ulje­ći na sv­e­tu li­tur­đi­ju ako­ je bi­jo pop u svo­j­u kji­gu za­mr­či­jo ­da ne odu­žu­ješ što ­si du­žan i ne za­du­­žu­ješ dru­go­ga da t­i se odu­ži! Pi­sa­lo­ je iz­nad cr­kve­ni­­je vra­ta: „Odu­žuj i­ za­du­žuj!“ To je zn­a­či­lo da po­štu­ješ­ ro­di­te­lje ko­ji s­u te za­du­ži­li i da­ po­di­žeš svo­ju đe­­cu ko­ja će ti se odu­­ži­ti. Zbo­ri­lo se ­da su Tre­blje­ša­ni ­va­ta­li na­uk od mra­­va i če­le – da ra­d­e ne fa­le­ći se i da­ gi­nu bra­ne­ći svo­­ju ste­če­vi­nu! " Taj natpis "Odužuj i zadužuj" tako slikovito govori o jednom duhovnom principu naseg naroda.To je svakako slikovit simbol crnogorskog tradicionalizma

Kažu mi da sam previse otvoren da pisem o intimni. Ne znaju i ne razumiju postoji čitav jedan dublji sloj i svijet u meni o njemu ne pisem nemam potrebu da ga dijelim sa ovim svijetom To je intima Živi nepomućeno u tisini. A tisina taj univerzalni jezik svemira koja pulsira i dotiče tada kada je jezik i razum nemoćan.. Samo ponekad ta svijet se ustalasa, kao ono sjeme pred klijanje, pukne u meni poput krika, pribije opnu, ustane i krene da se izliva u neke druge , andjeoske jezike. Tada moj duh kao planinski potok krene ka dolinama nebsekim ka velikom tihom plavetnilu, da ga dotakne samo da ga dotakne A onda, kontakt, sve se zatvori poput strujnog kola udari munja u pleksus nisko i duboko i krenu zive vode iz moje nutrine ka ovome svijetu Da bih prigovorio da bi se razumjeli da bi se prepoznali da bi se spojili. do neke nove tisine o kojoj nemam potrebu da govorim.

"Upoznaj svoje granice pa ih prevazidji." je ispravna "formula uspjeha" koju promovisu mnogi svjetski motivacioni govornici ... Pisao sam o tome, da nas Bog poziva da u vjeri iskoracimo izvan svojih ogranicenja u nemoguce, iz racionalnog u iracionaono, iz prirodnog u natprirodno, sa one strane života.. Medjutim, tek jutros mi je postalo jasno da ova izreka nije samo o prevazilaženju granica i vjeri. Ona počinje sa nečim vaznijim - upoznavanjem svojih granica.  Ko dodje do ivice svojih fizickih snaga, umnih napora i  emocionalnih pragova otkriće šta su stvarne ljudske snage, odnosno nemoći. Dokle može covjek a odakle moze samo Bog. Takvi ljudi neće bez jakog unutrasnjeg impulsa prelaziti granice. Čekaće na Boga, čekaće na povoljan vjetar.. E za takve i samo za takve, stoji Boziji poziv da krenu preko.. Svi ostali nijesu se kvalifikovali za vjeru oni su samo euforicni i optimisticni bezumnici koji nemaju pojma sto rade. Takvi u svom pozitivizmu i "slobodi"

"BADAVA ste primili, badava dajte”, rekao je Isus svojim apostolima kad ih je poslao da propovijedaju jevandjrlje (Matej 10:8). I to je sve u redu. Medjutim u svom hodu sa Bogom upravo sam se osvjedočio da mnogi koji se izjašnjavaju kao sveštenici i Hristovi sljedbenici nijesu spremni ‘davati badava’. U stvari, mnoge vjerske vođe u crkvama  “uče za platu” (Mihej 3:11). Neki su se čak obogatili ubirajući priloge od svog "stada". A pogledajte učenike iz prvog vijeka, iz prve Crkve. Oni nemaju plaćeno sveštenstvo, jer Božje sluge, nikad nijesu to doživljavali kao svoju profesiju jer nijesu bili “trgovci Božjom riječi”. Naprotiv u njihovim govorima i odnosu sa ljudima mora da se vidi da nemaju licnog interesa i da propovjed ima silu samo kada je “potaknuta iskrenošću,  kao poslani od Boga” (2. Korinćanima 2:17). Jevanđelje se naviještava jednostavnošću i besplatno, rađa iz divljenja spasenju koje dolazi iz ove zapovjesti - što sam badava primio, moram badava dijeliti. Bož

"Budimo ljudi a ne neljudi" govorio je Patrijarh Pavle, ali to se ne može razumjeti dok se ne shvati sto je covjek. Da čovjek nije i ne može biti čovjek ako samo ostane čovjek a ne postane kao bog. . Liice čovjeka je lice zvjeri, unakazeno grijehom u kojem je i zacet i u kojem se rodio. Ostane li "samo covjek" ostaće slican oblicima zivota znatno ispod ljudskog i andjeoskog. Postace zvijer ne udje li u proces oboženja, jer samo kroz taj proces pokajanja od rugobe grijeha i proces preumljenja moze postati čovjekom! Vladike Rada kao da pita i daje odgovor "Sto je covjek a mora biti čovjek!". Moze li covjek pobjeditii nistavilo i biti covjekom u punom smislu te riječi, nekim sopstvenim snagama i razumjevanjem?.. Ne. Shvata da covjek bez Boga, bez Duha Njegovoga nikad neće moći ustati iz  i zvjerinje bezlicnisti. Ko ostane "covjek" biće zapravo nečovjek , utopice se u nistavilo bezlocnosti , svijet sjenki, gmazova i reptila..Kao sto u tami sobe ne

Za saosjećanje i podršku u nevolji je najvažnije da je neko plemenit čovjek. Medjutim, rasprostranjeno je uvjerenje da je za to potrebno sapatništvo ili isustvo u onome sta neko prolazi. Ljudi često odbijaju pomoć i ruku onih koji žele da ih utjese, onom floskulom iz americkih filmova : Lažeš, ne možes me razumjeti, ne treba mi tvije saosjećanje, jer nijesi u mojoj situaciji i nijesi prosao ono sto sam ja prošao.. Neki lažni ponos koji nema veze sa životom..Svakako iskustvo je više nego dragocjeno, medjutim znaju oni malo stariji, koji pamte JNA i služenje vojnog roka, da su mladim vojnicima - gušterima, najviše život zagorčavali upravo vojnici. Ti sadisti su bili uglavnom vojnici starije klase  tkz dzombe koji su po toj logici trebali da pokažu saosjećanje i razumjevanje za te pridoslice. No oni nijesu imali milosti prema mladoj vojsci, naprotiv potrudili bi se da im zagorčaju sto više taj vojni rok, na isti ili gori način kako su njima radile dzombe kad su oni bili gušteri . Da ne po

Crnogorci su se prema Ivanu vjekovima odnosili kao prema najvaznijoj licnosti svoje istorije, koji je utemeljio njihovu drzavu. Crnogorska pravoslavna crkva proglasila je Ivana Crnojevica za sveca, upravo zbog njegovog nemjerljivog doprinosa ne samo za državu nego i za crnogorsku crkvu. Ivan je 1465. godine , nakon smrti svoga oca, došao na vlast u Zeti. Bio je mletački vazal ali već nekoliko godina kasnije, shvativši kolika je moć Osmanlija, Ivan je pristao da plaća godišnji harač turskom sultanu, najmoćnijem sultanu u istoriji - Mehmedu II Osvajaču. Godine 1474. ogromna turska vojska napala je utvrđeni grad Skadar koji je držao mletački garnizon. Ivan Crnojević se sa 8000 Zećana spolja, hrabro i koliko je mogao, nekoliko mjeseci borio dok se Turci nijesu povukli. Vrlo bijesan sultan Mehmed II Osvajač, od koga je drhtala Evropa, govorio je da bi se sa svima mogao izmiriti, ali ne i sa Ivanom Crnojevićem! Turci su zato 1477/1478vratili i osvojili Skadar i Zetu. Ivan Crnojević je pob