Пређи на главни садржај

Постови

Приказују се постови за фебруар, 2017

Restauracija

Nevjerovatno koliko ovaj Discovery poklanja pažnje reciklaži otpada i restauraciji starina. Najbogatiji vide vrijednost u ovim procesima i žele da ukažu i da osvjeste da sve ima vrijednost i da se ništa ne treba odbacivati. Vjerovatno su zato i bogati. No, ako ovo vrijedi za otpad i krševe od auta, koliko više vrijedi za ljude koji imaju nemjerljivu vrijednost za Boga, a kamo li za nas ljude. Bog ne čini ono što čini velika većina, ne odbacuje one koje iskoristi ili koje ne može više da koristi. Nema On ljudi za bacanje, kao neki od nas, suvise On vrjednuje svakog sa kojim je imao doticaja i cini sve da ih obnovi. Ne ponaša se po vrlo raspostranjenoj fensi klišeu "ah, ima još milioni žena ili muškaraca koje mogu upoznati i stvoriti neki novi odnos i prijateljstvo. Ne želim da trosim vrijeme i da se bakćem i popravljam stvari koje ne funkcionisu kao nekad." E zboga takve osionosti, mnogi od nas su siromašni u odnosima sa ljudima, puni neke gorcine zuve sami, bez djece, prija

Ljubav zasnovana na performansu

Mi neki smo vaspitani u patrijahalnom i konzervativnom drustvu u kome se ljubav i pažnja roditelja morala zaslužiti, uspjehom u školi, lijepim ponašanjem ili poslušnosću. Rasli kao da je to normalno, postali smo dobra djeca i možda lojalni članovi zajednice ali trajno hendikepirani za ljubav i iskrene medjuljudske odnose. Sad skupo plaćamo ovu "filozofiju zivota" i ne znamo sta sa nemirom i paklom u duši, cijeloga života. Sve zbog "ljubavi utemeljene na performansu" i prihvatanju na osnovu djela. Osjećamo da nam nešto izmiče, ne uspjevamo ni sebe voljeti i prihvatiti a kamo li druge. Osjećamo taj pakao i radeljenost duše izmedju onog sto jesmo i osjećamo i onog što se od nas zahtjeva da budemo i radimo. A cijeli univerzum počiva na Bozjoj bezuslovnoj ljubavi i prihvatanju nas onakvim kakvi mi jesmo. E u tome je razlika izmedju duhovnosti i religije, kao sto je razlika izmedju ljubavi i straha. Duhovnost je svijest da ne postoji konflikt izmedju onog što je moja bit

Mjesecu

Nedostaje mi Mjesec večeras. Vrlo. Jos nije izašao, šta li? Počeo mi je značiti u ovim mojim dugim noćnim šetnjama, punih unutrasnjeg dijaloga. Lakse mi je kad ga mogu pogledati, kao da me nijemo sluša. Imao sam neke vazne misli, iskrene rijeći , tajne duše a njega eto nema da ih posluša.

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski

Jake emocije

Postajemo zavisnici/robovi jakih emocija, preko kojih se otvaramo za razne uticaje onih koji to proizvode. Dobra slika, predstava, muzika, knjiga, film je samo ona koja nam šokira čula, emocije i um. A kakvu poruku nosi to je postalo manje bitno. Samo da su nevjerovatni obrti, specijalni efekti, nasilje, krv, sex i smijeh, samo da drži pažnju i uzbudi.. I onda tako "navuceni" pocnemo da jurimo za jakim emocojama u stvarnom životu. Nikakvi ljudi i nikakvi poslovi i mjesta ne prijaju ako sva cula nisu stimulisana.. A život je po difoltu lijep ali i "dosadan", pun obicnih ljudi, jednostavnih poslova, laganih tonova, smirenih emocija. I onda nastaje konflikt i pakao duše za "robove jakih emocija", rascijep izmedju zelja i mogucnosti, izmedju mastarija i stvarnosti. Postajemo neshvatljivo nezadovoljni "obicnim danom"  frustriani sto nemamo "desavanja" koja bude jake emocije, strasti i glad. Bojimo se da "pravi zivot " prolazi a m

Zašto pametniji popuštaju

Zašto pametniji popuštaju, tačnije zašto bi trebali da popustaju? Najprije jer je sa budalama uzaludno svako nadgornjavanje i dokazivanje. Glupost kad bi se mogla urazumiti i opametiti ne bi bila glupost. Drugo, priča o (ne)principijelnosti koja se stavlja kao prigovor popuštanju pametnijih je samo izgovor drugoj nerazumnijoj strani. Takva "pricipijelnost" je obična maska za tvrdoglavost kojom ograniceni ljudi prikrivaju svoju nespremnost za učenje, rigidnost i osobenjaštvo. Pametniji razumije da stvari nikad nijesu crno-bijele, niti je ovaj svijet manihejski podjeljen na borbu izmedju dobra i zla, u kojoj je dobro samo na jednoj strani a zlo na drugoj. Pametniji ostavlja rezervu da ne razumije baš sve, da mozda ne vidi cijeli sliku i daje vremena istini i razumu na uštrb emocija i sujete, ne bi li obije strane došle do svijesti o zajedničkom dobru i mogućnosti dogovora i zdravog kompromisa. A onu principijelnost na koju se pozivaju ograničene osobe, ona ne smije biti &qu

Galebovi u Podgorici

Volim to jedno naročito vrijeme U zimu Kada sa sjevera iznenada i bez najave jutrom se spusti snijeg do kučkih i piperskih strana Pa zabjele obronci svih planina oko Podgorice kao da je grad na oblacima Tada onaj stasiti i zgodni Garač podigne svoju novu bijelu kapu i doziva nekog preko Rumije i Lovćena daleko put Jadrana kao što mornar na rivi maše svojoj ladji za ukcaj.. Tada se nešto čudesno pokrene u vazduhu neko stujanje neka svježina i oštrina a ipak blaga, čista i mirisna koliko uopste zima može zamirisati a može To strujanje bih nazvao zimski maesrtral na čijim krilima dolete sa juga te predivne , bijele ptice velikih krila gracioznog leta a komičnog pacijeg hoda. Pa to su nam ponovo stigli galebovi Ukras usred zime za koji samo Podgorica zna. Krije tu tajnu privlačenja za koju drugi slični joj gradovi na kontinentu ne znaju dok im tamne oblake mrse jata crnih ptica, svraka i gavranova. Podgorica se i ove zime umila u bistroj Morači i Ribni

Moja generacija 70. i neka

Svaka generacija ima svoje izazove, ali ova moja 1970. i neko, čini mi se, ima naročitu sudbinu i odgovornost. Kada smo postali punoljetni i stasali za vojsku , poceli su ratovi. Studirali u hiperinflaciji, hranili se se bonovima i placali čekovima na poček. Ucili smo iz skripti jer su se pisale nove knjige a stare bacale i palile na smetlistima. Umjesto na ekskurzije isli smo na studentske proteste i demonstracije. Pojedini koji su uspjeli da diplomiraju u roku sacekala su ih preduzeća koja su nestajala u spolja-nametnutim-nicim-izazvanim-sankcijama, radna mjesta koja su proglasavali tehno-ekonomskim viškom, svojinske i upravljačke transformacije i privatizacije. Tranzica, restutucije i tržišna ekomonija mijenjale su svijet pred našim očima. Sve je nestajalo kao voda izmedju prstiju a nastajalo nesto novo, izgradjeno na ratnom profiterstvu i švercu, bestijalno, sirovo sto je nosilo dizelke, slusalo turbo folk, pustalo repove, uzimalo kokain i vodalo sponzoruše.. I taman nadjemo