недеља, 26. фебруар 2017.

Restauracija

Nevjerovatno koliko ovaj Discovery poklanja pažnje reciklaži otpada i restauraciji starina. Najbogatiji vide vrijednost u ovim procesima i žele da ukažu i da osvjeste da sve ima vrijednost i da se ništa ne treba odbacivati. Vjerovatno su zato i bogati.
No, ako ovo vrijedi za otpad i krševe od auta, koliko više vrijedi za ljude koji imaju nemjerljivu vrijednost za Boga, a kamo li za nas ljude. Bog ne čini ono što čini velika većina, ne odbacuje one koje iskoristi ili koje ne može više da koristi. Nema On ljudi za bacanje, kao neki od nas, suvise On vrjednuje svakog sa kojim je imao doticaja i cini sve da ih obnovi. Ne ponaša se po vrlo raspostranjenoj fensi klišeu "ah, ima još milioni žena ili muškaraca koje mogu upoznati i stvoriti neki novi odnos i prijateljstvo. Ne želim da trosim vrijeme i da se bakćem i popravljam stvari koje ne funkcionisu kao nekad."
E zboga takve osionosti, mnogi od nas su siromašni u odnosima sa ljudima, puni neke gorcine zuve sami, bez djece, prijatelja i ljubavi. Dobri ljudi su vrlo ograničeni resurs, kojeg moramo reciklirati i restaurirati. I to ne samo kao nekakva krpljavina, već je to nesto mnogo više. Kao u ovim emisijama na Discaveriju, Bog kada restaurira odnose i ljude, ne vraća stvari samo u pređašnje stanje, već vidimo jedan kvalitet više i novi sjaj. Znamo po Pismu da je Isus drugi Adam. On je ona obnova nade u čovjeka i mogućnost njegove restauracije od posljedice pada u grijeh. Medjutim, mnogima izmice da je Isus mnogo više od čovjeka, Adama. Isus je Bogocovjek, pa to cini inod nas. Mi u procesu obnove primamo Duha Svetoga, silu da živimo jedan novi kvalitet, ne samo u spostvenim snaga. Pa i nasi odnosi takodje, nakon obnove postaju mnogo više nego sto su bili, mnogo dublji i iskreniji...
Mi itkrivano da je naše zajednistvo jedan Organizam, bogovovjecanka zajednica ljudi i Boga, Crkva Njegova.
Naše veze postaju teoatruke, bozanski silne, koje se ne kidaju lako. Postajemo jedna porodica, jedna duša, jedna suština.
Jer i ako nas Bog u svojoj milosti susreće na našem dnu i onom nivou vjere koji je nama dostižan, On ne čini to da bi mi ostali na tome, nego da nas po čudenoj milosti svojoj u Hristu, podigne na Svoj Tron, da sjednemo za Njegovu Nebesku Trpezu, da jedemo sa Njegovog Stola, kao Djeca Bozja, kao braća i sestre u toj Nebeskoj Porodici, u kojoj smo svi medusobno jedno drugome dragocjeni. .
Zato ako znas da tvoj brat ili sestra ima nešto na tebe, kao sto Pismo nalaze "ostavi sa strane svoj molitveni dar (i neku oravdu) koji si htio da prineseš Bogu, idi izmiri se, oprosti i sebi i njemu, učini sve sto je do tebe da resturiras vaš odnos, pa onda dodji u Crkvu i moli se Bogu. I bićeš uslisen. Jer Njemu je vaznija poslusnost od zrtve, njemu je vaznija nasa zajednica, ljubav i milosrde od bilo kakve pravde i osude. Tek tada pstačemo zaista bogati ljudi, i shvatiti da smo već imali ono što smo navodno cekali od Boga. Bićemo bogati jer znamo novi sistem vrijednosti,  znamo vrijednost procesa restauracije i reciklaže. Bogati snažnim zajednistvom, sabornosću i odnosima koji nas vezuju, koje niti jedna vrata paklena neće nikad nadvladati.

петак, 24. фебруар 2017.

Ljubav zasnovana na performansu

Mi neki smo vaspitani u patrijahalnom i konzervativnom drustvu u kome se ljubav i pažnja roditelja morala zaslužiti, uspjehom u školi, lijepim ponašanjem ili poslušnosću. Rasli kao da je to normalno, postali smo dobra djeca i možda lojalni članovi zajednice ali trajno hendikepirani za ljubav i iskrene medjuljudske odnose. Sad skupo plaćamo ovu "filozofiju zivota" i ne znamo sta sa nemirom i paklom u duši, cijeloga života. Sve zbog "ljubavi utemeljene na performansu" i prihvatanju na osnovu djela. Osjećamo da nam nešto izmiče, ne uspjevamo ni sebe voljeti i prihvatiti a kamo li druge. Osjećamo taj pakao i radeljenost duše izmedju onog sto jesmo i osjećamo i onog što se od nas zahtjeva da budemo i radimo.
A cijeli univerzum počiva na Bozjoj bezuslovnoj ljubavi i prihvatanju nas onakvim kakvi mi jesmo. E u tome je razlika izmedju duhovnosti i religije, kao sto je razlika izmedju ljubavi i straha. Duhovnost je svijest da ne postoji konflikt izmedju onog što je moja bit i suština i onog što je volja Božja za moj život. Ko pronadje Boga , pronasao je sebe. Tek tada shvatamo da ako nas je On prihvatio, ne moramo pristati na ovu opaku stvar i biti nekim ljudima ono sto nijesmo, samo da bi bili voljeni i prihvaćeni po nekim pravilima koje nam običaji, moral ili religija nameću, pod prijetnjom zatvora ili pakla. Jer gdje ćes većeg pakala i robije, na ovom svijetu, kada ljubav nekog nama važnog moraš zasluziti ili zaraditi, i to iznova i iznova.
Ali zato sada mozemo nasoj djeci pruziti bezuslovnu ljubav i prihvaćenost

недеља, 19. фебруар 2017.

Mjesecu

Nedostaje mi Mjesec
večeras. Vrlo.
Jos nije izašao, šta li?
Počeo mi je značiti
u ovim mojim dugim
noćnim šetnjama,
punih unutrasnjeg dijaloga.
Lakse mi je kad ga mogu pogledati,
kao da me nijemo sluša.

Imao sam neke vazne misli,
iskrene rijeći ,
tajne duše
a njega eto nema
da ih posluša.

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane. 

Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore"..

Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo .

To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonskim silama, već i zato što je ključno u duhovnom svijetu jasno imenovati problem (demon).

Sjećate li se kada se Isus sreo sa onim opsjednutim bezumnim manijakom koji je terorisao ljude po putevima , živio u grobovima.. Kada se suočio sa Isusom , počeli su demoni da cvile, a Isus ne pocinje odmah sa izgonjenjem , nego pita "Kako ti je ime". A ovaj odgovori "Legion". I onda citamo ono o oslobadjanju i tjeranju demona u one svinje..

Priznati da problem postoji (nekada je to mnogo, mnogo lakše reći nego učiniti), i nazvati ga pravim imenom, bilo da je to alkoholizam, usamljenost, prevara, partner nasilnik, tumor... Identifikovanje probleme neće riešiti problem, naravno, ali je nuzan prvi korak u rješavanju ili bar ublažavanju posljedica - bez toga, problem ostaje, onoliko ozbiljan koliko je i bio, plus uz njega ide i očajanje, jer se rješenje i ne nazire, niti se na njemu radi.

Šta je molitva nego to imenovanje problema. To sam shvatio prvi put kada sam cuo nekog da moli, to je bila moja buduća supruga. Slušajući kako se detaljno moli, shvatio sam da molitva nije biflanje nekih naučenih mantri, već proces osvesćivanja koji je naš problem, njegovo iznosenje na svjetlo dana, pred Gospoda i primanje vjere i razumjevanje da u Isusu Hristu , mi imamo način i mogućnost rjesiti..Onaj ko ne zna šta hoće i sta mu je tačno potrebno taj ni od ljudi ne moze da primi ono sto mu treba, a kamo li od Boga..

Zato Sotona nije i ne smije biti Nepomenik. Svaki problem ima svoje ime i mi ga moramo jasno prepoznati i iznijeti na svjetlo. A kada nam se razotkrije o cemu se tacno radi, onda dolazimo pred Hrista, kome je dato Ime iznad svakog drugog imena (Filipljanima 2.9), jer u Njegovo silno Ime imamo vlast da zapovjedamo tim problemima da se kao ona planina pomjeri.. Isus Hrist je dobio jedinstveno Ime da se svako koljeno pred Njim pokloni i prizna na slavu Boga Oca, da je Isus Mesija. Jer  Njegovo je carstvo nad svim carstvima i silama. Njegovu vlast ne ograničava ni prostor ni vrijeme. Svi , ali svi će Mu se pokloniti, svi Ga slaviti. Pred Njim će svemir uzdrhtati i sve tvorevine ničice pasti. On je Gospod. Svi su problemi, idoli, demoni i lazni bogovi ništavni,
Njegovo vladicanstvo nije uspela da ospori ni sama smrt, a kamo li neki problem koii se pojavio. Sve sto ima pocetak ima i kraj, samo je Gospod vjecan. Ako znas ime svom problemu , znaćeš ime i njegovom rjesenju.
Zato nema osnova da zivimo u sujevjerju i strahu od bilo kakvog zla i nevolje, da ćutimo, trpimo, sapućemo i pomjeramo s mjesta. Ne treba da govorimo svome Bogu koliko je veliki nas problem, nego tom problemu reći koliko je velik nas Bog. U sili Bozjoj se ohrabriti, suociti se sa svojim problemom, nazvati ga pravim imenom i u Isusu Hristu mu se suprostaviti, jaki u vjeri. I pobjeći će!

петак, 17. фебруар 2017.

Jake emocije

Postajemo zavisnici/robovi jakih emocija, preko kojih se otvaramo za razne uticaje onih koji to proizvode. Dobra slika, predstava, muzika, knjiga, film je samo ona koja nam šokira čula, emocije i um. A kakvu poruku nosi to je postalo manje bitno. Samo da su nevjerovatni obrti, specijalni efekti, nasilje, krv, sex i smijeh, samo da drži pažnju i uzbudi..
I onda tako "navuceni" pocnemo da jurimo za jakim emocojama u stvarnom životu. Nikakvi ljudi i nikakvi poslovi i mjesta ne prijaju ako sva cula nisu stimulisana..
A život je po difoltu lijep ali i "dosadan", pun obicnih ljudi, jednostavnih poslova, laganih tonova, smirenih emocija. I onda nastaje konflikt i pakao duše za "robove jakih emocija", rascijep izmedju zelja i mogucnosti, izmedju mastarija i stvarnosti. Postajemo neshvatljivo nezadovoljni "obicnim danom"  frustriani sto nemamo "desavanja" koja bude jake emocije, strasti i glad. Bojimo se da "pravi zivot " prolazi a mi tapkamo, samo zato sto imamo ocekivanja, mislimo da su nas mimoisle cari zivota, koje navodno zivotu pripadaju.. A kao svi zavidimo onim domacinima na selu, koji spokojno gaje stoku, zalivaj basticu, spremaju sebi obroke, cajeve i tople postelje..
A svakodnevno upravo odbacujemo takav normalan zivot i jednostavne ljude, gledamo sa strana, u tudja dvorista, mahnito trazeci "provod", kojeg nijesmo spremni ni drugima pruziti. Nesposobni ta stpljivo cekamo, da se prave stvari i lijepe emocije spontano dese, onako predozirani jakim emocijama, postajeno nesposobni i tupi za istinske zivotne izazive, nesposobni da prezivimo iznenadnu bol, stres i gubitak. Pucamo zbog jedne kapi, jer je prelila punu casu jakih emocija.  
Ne, mi smo vec odavno krenuli u "pustolovinu", u lov, kao mi smo "vučice" i "tigrice" , zeljne pravog uzbudjenja a zapravo postali smo najobicnije lovine, vjestih mangupa koji znaju za jadac, koji znaju pravila ove igre, znaju kako da naprave performans, da sokiraju razum raznim teorijama o zivotu i probude nam za kratko emocije i strasti. Ne zato sto nas zele i sto im je stalo za nasu sreću, nego traze pristašu, sljedbenika i slugu za svoje interese, kojeg su kupili emocijama. A one istinske ljude i nepatvorene emocije smo prezreli.
Po motivu: Иса. 53:2 Јер изниче пред Њим као шибљика, и као корен из суве земље; не би обличја ни лепоте у Њега; и видесмо Га, и не беше ништа на очима, чега ради бисмо Га пожелели.
Презрен беше и одбачен између људи, болник и вичан болестима, и као један од кога свак заклања лице, презрен да Га низашта не узимасмо.

среда, 15. фебруар 2017.

Zašto pametniji popuštaju

Zašto pametniji popuštaju, tačnije zašto bi trebali da popustaju?
Najprije jer je sa budalama uzaludno svako nadgornjavanje i dokazivanje. Glupost kad bi se mogla urazumiti i opametiti ne bi bila glupost.
Drugo, priča o (ne)principijelnosti koja se stavlja kao prigovor popuštanju pametnijih je samo izgovor drugoj nerazumnijoj strani. Takva "pricipijelnost" je obična maska za tvrdoglavost kojom ograniceni ljudi prikrivaju svoju nespremnost za učenje, rigidnost i osobenjaštvo.
Pametniji razumije da stvari nikad nijesu crno-bijele, niti je ovaj svijet manihejski podjeljen na borbu izmedju dobra i zla, u kojoj je dobro samo na jednoj strani a zlo na drugoj. Pametniji ostavlja rezervu da ne razumije baš sve, da mozda ne vidi cijeli sliku i daje vremena istini i razumu na uštrb emocija i sujete, ne bi li obije strane došle do svijesti o zajedničkom dobru i mogućnosti dogovora i zdravog kompromisa.
A onu principijelnost na koju se pozivaju ograničene osobe, ona ne smije biti "dosljednost sebi i svojim principima " koliko dosljednost Istini i Božjim principima. Istrajavati na svojem "pravu" je jedan retrgradni, odbrambeni, pasivni životni princip naučenih lekcija, krutih normi i rituala.
Zato nijesu glupi oni pametni sto popustaju i prepuštaju nerazumnima i tvrdoglavima da likujući udaraju u zidove stvarnog života i nemogućnosti, da uce na svojim greskama.
Oni koji popustaju zapravo su ljudi koji imaju aktivni odnos prema životu , oni idu dalje, vjeruju u proces stalnih učenja, u nova otkrivenja  i preispitivanja stavova. Naocigled slabi i porazeni, "ovan" koji se sklajio sa brvna,  pametniji žive svoju vjeru i istinu, ali ne kao neku "vjeru u sebe i svoje sposobnosti" već vise vjeru u svoju uvjerenja i iskustva, zive presvjedoceni sa pouzdanjem i povjerenje u Boga i Njegov konacan sud.

недеља, 05. фебруар 2017.

Galebovi u Podgorici


Volim to jedno naročito vrijeme
U zimu
Kada sa sjevera iznenada i bez najave
jutrom se spusti snijeg
do kučkih i piperskih strana
Pa zabjele obronci svih planina oko Podgorice
kao da je grad na oblacima
Tada onaj stasiti i zgodni Garač
podigne svoju novu bijelu kapu
i doziva nekog
preko Rumije i Lovćena daleko
put Jadrana
kao što mornar na rivi
maše svojoj ladji za ukcaj..

Tada se nešto čudesno pokrene u vazduhu
neko stujanje
neka svježina i oštrina
a ipak blaga, čista i mirisna
koliko uopste zima može zamirisati
a može
To strujanje bih nazvao zimski maesrtral
na čijim krilima dolete sa juga
te predivne , bijele ptice
velikih krila
gracioznog leta
a komičnog pacijeg hoda.

Pa to su nam ponovo
stigli galebovi
Ukras usred zime
za koji samo Podgorica zna.
Krije tu tajnu privlačenja
za koju drugi slični joj gradovi na kontinentu ne znaju
dok im tamne oblake mrse jata crnih ptica,
svraka i gavranova.
Podgorica se i ove zime
umila u bistroj Morači i Ribnici,
osvjezila dahom sjevernog leda
i namirisala aromama južnog mora.
Na glavu joj poput krune
sletjela jata galebova
kao niska bijelih i plavetno sivih
bisera..
Ucinili je izuzetnom i posebnom
Princezom.



субота, 04. фебруар 2017.

Moja generacija 70. i neka

Svaka generacija ima svoje izazove, ali ova moja 1970. i neko, čini mi se, ima naročitu sudbinu i odgovornost.
Kada smo postali punoljetni i stasali za vojsku , poceli su ratovi.
Studirali u hiperinflaciji, hranili se se bonovima i placali čekovima na poček.
Ucili smo iz skripti jer su se pisale nove knjige a stare bacale i palile na smetlistima.
Umjesto na ekskurzije isli smo na studentske proteste i demonstracije.
Pojedini koji su uspjeli da diplomiraju u roku sacekala su ih preduzeća koja su nestajala u spolja-nametnutim-nicim-izazvanim-sankcijama, radna mjesta koja su proglasavali tehno-ekonomskim viškom, svojinske i upravljačke transformacije i privatizacije. Tranzica, restutucije i tržišna ekomonija mijenjale su svijet pred našim očima. Sve je nestajalo kao voda izmedju prstiju a nastajalo nesto novo, izgradjeno na ratnom profiterstvu i švercu, bestijalno, sirovo sto je nosilo dizelke, slusalo turbo folk, pustalo repove, uzimalo kokain i vodalo sponzoruše..
I taman nadjemo neku normalnu i drugačiju koja bi nas voljela takve naivne, da sa njome gradimo buducnost i porodicu, kada počinje bombardovanje i destrukcija, ali mi smo vec navikli na to.
Dolaze djeca a mi domove kako da izgradimo za njih ako ne na kreditima, jer nista nijesmo naslijedili. I tako dok smo sanjali neki novi svijet, demokratskog pluralizma i slobode savjesti, misli i vjeroispovjesti, pali smo u drugacije neoliberalno dužnicko ropstvo, u kojem strijepimo od gubitka posla i aktiviranje hipoteke, mozemo biti sta god hoćemo u svojoj "slobodi" dok vraćamo uredno anuitete i slusamo svoje poslodavce...
I sada kada neši sinovi stasavaju za vojsku, neko želi da okrene novi krug ratova za njih. Eto sada je došlo nase vrijeme i odgovornost da prekinemo.tu spiralu pakla i kazemo ne.

Nijesmo mi slucajno imali onako divno i bezbrizno djetinjstvo, sa keceljama i torbama Mirko i Slavko, pisali nalivperom igrali slicice i klikere, gledali crtane Tom i Dzeri u 19.15h, citali stripove Blek Stena i igrali igrice na Spektrumu 84, prve voznje u Renou 4 i td.. Nekada smo proklinjali to sretno djetinjstvo koje je bilo kao ono prokletstvo dabogadaimaopanemao, ali danas poslije četiri decenije znam da je to blagoslov koji nam je dat kao domaći zadatak , kao vodilja, da našoj djeci pokušamo bar malo tog svijeta ukrasti i ubacitu u ovo njihovo surovo danas. Koje svega ima ali nema sigurnosti i bezbriznosti, bombardovana mnostvom medija, interneta i drustvenih mreza, da im budemo zivi svedoci da je moguce bar za trenutak zivjeti u miru, u bratsvu i jedinstvu na ovoj planeti, da je moguce voljeti bez interesa i sanjati otvorenih ociju. Da im budemo andjeli strazari , kao ona slamnena strasila koje cuvaju mlado polje od nebeskih ptica i gavrana. Da razoblicavamo prevare i zamke ovog globalnog sela, koje im stavlja ovaj pohotni i glamurozni svijet pred oči da bi ih bacio u krpe. Mi to moramo, pa makar nas osporavali, odbacili i negirali, makar nas proglasavali ludim.i retrogradnim, moramo ovome zlu sa stanemo na put, jer nema ko drugi za njih to da ucini, kao sto za nas nije nikog bilo.. To je usud ove nase generacije 70tih, uvjek neprilagodjena, uvjek zrtva, razapeta na rasksnici milenijuma , mi moramo uzeti i ne prezreti tu ulogu koja nam je odredjena o Boga, da bi postali svijetla ikona za neka buduca vremena a ne zastidje i sablazan.