Vladimir Lajović Blog

Kad mi kažu: "Bog je zauzet da bi čuo tvoje molitve, rastrzan je na sve strane, znaš koliko ih takvih kao ti moli.". Rugaju se jer ne znaju za Očevo srce <3 A ja se sjetim jednog istinitog svjedočanstva, kada je na velikoj konferenciji, u sred govora pred prepunom salom, ćerkica predavača upala na vrata, sva usplahirena i uplakana išla kroz cijelu salu, odlučno i bez zazora od tolike mase hrlila prema svome ocu.  On joj je uhvatio pogled i sve je zastalo. Čekao ju je raširenih ruku. Ona je došla do njega, zagrlila ga, i jedva od jecaja rekla kako se njen konj (imali su ergelu) razbolio i da ima temperaturu. On je utješio, rekao joj nekoliko riječi koje je smirilo, sjela je iza na pozornicu, dok je on nastavio i završio svoje izlaganje.  Takvog oca, svi su još sa većom pažnjom saslušali do kraja. Jer njemu i njegovim preporukama, poslije onog što su vidjeli, se moglo vjerovati. Ali ta slika, ta nepodjeljena uvjerenost ove ćerke  koja bez obzira na sve znala da j

Da, postoji "zatišje pred buru". Pričao mi je pokojni stric kako je onog jutra 15.aprila 1979.godine bio na  pecanju na Skadarskom i kako je najednom se sve utišalo, prestale su i ptice cvrkutati, i dok je još u nevjerici pokušavao da objasni što se dešava, krenulo je podrhtavanje tla a sa brda Vranjina kamenje i manje stijene su počele da se kotrljaju i padaju u jezero. Bilo je stravično. Sjećam se da mi je uvjek bila enigma, kako su ptice koje lete predosjetile potres.  Jutros, mi to dobilo smisao. Pa naravno, kada Bog Stvoritelj govori, cijelo stvorenje mora da zaćuti i da sluša.  A svi koji su u Duhu, kao one ptice predosjećaju potres, onu huku Gospodnje vojske koja dolazi, koja se još ne vidi ali se bat njihovih konja čuje iz daljine, u nozdrvama osjeti miris baklji koje nose, a oblak prašine koji polako zaklanja sunce.