среда, 27. фебруар 2013.

SLOBODA I SVOJINA

Na osnovu svega što sam do sada rekao ova dva pojma djeluju potpuno suprostavljeno, posebno što slobodu posmatramo kao nešto duhovno i dinamično što se kreće, a svojina pak nekako zemaljsko što je statično. Medjutim ipak nije tako, jer svojina je način da se odredi individualnost, da se zaštiti i omeđi njen privatni domen od tuđih uplitanja. I upravo to "pravo na privatnost i tajnost", odnosno shvatanje da je "kuća čovjekov zamak" i da niko drugi nema prava da zna šta se u njegovoj kući dešava, svojina je jedan od uslova čovjekove slobode.
Marksizam je, mislim, upravo pao na ovom ispitu privatne svojine, jer smo naučili žalosnu istorijsku lekciju u komunizmu da je narod koji se gnuša ustanove privatne svojine bez mogućnosti za zadobijanje slobode.
Sa druge strane jedno od dostignuća modernog socijalnog društva je i to što pojedinac može da uživa slobodu bez praktično ikakve svojine. Svojina jeste bitan dio naše privatnosti, ali ne i dovoljan a još manje nužan uslov za dosezanje lične slobode u Hristu. Esencijalna stvar kad je pitanje svojine u pitanju je da
u Hristu sva zemaljska dobra ljudi imaju i dobili su od Boga. Bogu pripada apsolutno pravo raspolaganja njima, a nama neka vrsta najšireg prava korišćenja. Zato treba razumijeti svu relativnost prava svojine za čoveka, jer Isus je mnogo puta pokazivao u pričama da je: vinograd dat na korišćenje ili imanje dato na privremeno upravljanje. Medjutim danas je veoma rasprostranjen taj kapitalistički odnos prema svojini.
U modernoj pravnoj teoriji, među osnovna prava vlasnika obično se uvršćuje pravo posjedovanja i korišćenja, pravo upravljanja i sticanja dobara, pravo otuđivanja, potrošnje, promjene ili uništavanja predmeta svojine. Čitava današnja Evropska ekonomija se zasniva na neprikosnovenom pravu privatne svojine, koji u svom najbanalnijem obliku se ispoljava u previđanju ili u svjesnom odbacivanju ovog duhovnog načela da sve što imamo najprije Bogu pripada. Taj moderni koncept privatne svojine rađa sebičnost, podjele i otuđenost među ljudima. On stvara mogućnost dominacije čovjeka nad čovjekom, manipulacije i kontrole radi ostvarivanja nekih drugih interesa.
Hrišćanstvo nas uči da materijalna dobra ne mogu sama po sebi čovjeka učiniti srećnim i slobodnim. Naprotiv, savremena trka za bogatstvom pogubno deluje na čovjekovo duhovno stanje, osiromašuje ga. Čovjek sve ima manje vremena za sebe i svoju duhovnost, za taj unutrašnji dijalog i duhovnu izgradnju. Sve to može dovesti do potpune degradacije ličnosti, i njeno razlivanje u svijetu materijalnih stvari, u koje počinju one da posjeduju čovjeka, a ne čovjek njih.
Ipak crkve ne smiju gajiti negativan stav prema bogatstvu kao takvom. Avraam i starozavjetni patrijarsi, pravedni Jov, Nikodim i Josif iz Arimateje, su bili veoma bogati a ipak pobožni ljudi. Njihovo bogastvo im je omogućilo da postanu slobodni i nezavisni od drugih ljudi, a sa druge strane da pokažu ljubav Božiju i solidarnost prema bližnima ili nemoćnima.
Hajek sličnost između slobode i bogastva vidi u tome što su i jedno i drugo dobre stvari i što nam omogućavaju da postignemo ono što želimo. Bogastvo daje mnoge mogućnosti čovjeku da se kreativno izrazi, da ostvari do maksimuma svoje talente, da ima odredjenu autonomiju od drugih, od roditelja i sl. Ipak, te dvije stvari ne treba poistovećivati nije svaki bogat čovjek slobodan, niti je siromah automatski rob ljudima. Kako kaže Hajek na jednom mjestu "dvoranin koji živi u krilu raskoši, može biti manje slobodan i biti u mogućnosti da živi sopstveni život, jer mora da skače na mig i poziv svog vladara, nego neki siromašan seljak ili zanatlija koji živi od svoga rada i plaća danak gospodaru."
Nije problem u posjedovanju imovine, već u svrsi i načinu na koji se sa njom raspolaže. Onaj ko razumije da sve što ima pripada Onom koji je stvorio sve i posjeduje sve što postoji, on će razumijeti da je volja Božija da mi imovinom upravljamo kao dobri upravitelji u skladu sa zakonom ljubavi. Razumijeće da radost i punoća života nije u sticanju i posjedovanju nego u darovanju. Jer nemamo ništa što nijesmo najprije primili kao dar od Boga, pa ga trebamo razumno koristiti na svoje dobro i na dobro bližnjih, a ne na ličnu ili opštu propast. Šta smo donijeli na ovaj svijet da bi se pozivali na neko vlasnijtvo.
Naravno da to ne znači da trebamo da živimo u komuni i da bezumno razdjeljujemo svoje imanje koje smo poštenim radom stekli. Hrist priznaje pravo čoveku na svojinu i osuđuje svaki nasrtaj na nju. U dvijema od Deset Božijih zapovjesti direktno govori o tome i o zaštiti lične svojine i privatnosti svakog čovjeka: ''Ne kradi. Ne poželi kuću bližnjega svojega; ne poželi ženu bližnjega svojega; ni slugu njegova; ni magarca njegova; niti išta što je bližnjega tvojega.
Zato bilo kakvo otuđivanje i preraspodelu svojine sa gaženjem prava njenih zakonitih vlasnika Crkva ne može odobriti. Izuzetak može da predstavlja
jedino takvo oduzimanje svojine na osnovu odgovarajućeg zakona koje je, budući da je uslovljeno interesima većine ljudi (eksproprijacija) praćeno pravičnom nadoknadom. Istorijsko iskustvo naše zemlje pokazuje da kršenje tih načela neminovno vodi ka socijalnim potresima i stradanjima ljudi.
Hrišćanstvo priznaje postojanje mnogih oblika svojine ali naglasiću - ne preferira ni jedan od tih oblika (državna, društvena, korporativna, privatna i mešovita). Ipak udruživanje imovine i odricanje od privatnih svojinskih pretenzija bilo je u istoriji hrišćanstva karakteristično za mnoge zajednice. Takav karakter
svojinskih odnosa doprinosio je učvršćivanju duhovnog jedinstva vjernika i u mnogim slučajevima bio je ekonomski efikasan. Kao primer mogu poslužiti neki pravoslavni manastiri. Ipak, odricanje od privatne svojine, u hrišćanskoj zajednici apostolskog doba , a kasnije u opštežiteljskim manastirima, imalo je smisla i opravdanja ako je bilo zasnovano isključivo na dobrovoljnoj osnovi i povezano sa ličnim duhovnim izbrom. Bilo kakvo spoljno nametanje nekih oblika svojine, raznim dekretima, nacionalizacijama i konfiskacijama bilo bi grubo kršenje slobode čovječije da se udružuje.
Da odemo i dalje, u odnosu posjedovanja i slobode ima mnogo dijalektike, o kojoj su mnogi akademici "razbijali glavu" i u svijetu ali i kod nas u Crnoj Gori, posebno početkom devedesetih kada smo krenuli u proces privatizacije tkz društvene imovine. Dovodili u tijesnu vezu svojinu i bogatstvo čoveka sa njegovom slobodom ali i ekonomskim napretkom. Jasno je da ideja svojine raste samo sa idejom slobode, u to vrijeme posebno kada smo krenuli ka demokratskim slobodama i političkom pluralizmu. Danas možda imamo pomješane stavove o svim tim procesima privatizacija, ali upravo osećanju privatne svojine možemo zahvaliti za najenergičniju djelatnost i predizetništvo koje se oslobodilo tim procesima. Mnogi su ovakvu tranziciju iz društvene u privatnu svojinu "iskoristili" za oslobodjenje u kreativnosti i doživjeli prosperitet. Medjutim, čini se da je ova sloboda i svojina, otvorila niz novih "problema" i pitanja sa kojima se danas susrećemo i čini se da nemamo odgovora.
Jer ako carstvo slobode počinje tamo gde prestaje carstvo nužnosti, teško se može očekivati interesovanje za slobodu od onih ljudi koji nemaju riješena osnovna egzistenicijalna pitanja, poput hrane i toplote, skloništa i staništa, i minimum sigurnosti koji je odonio ovaj naš Crnogorski liberalni kapitalizam. Pa ne da nas je oslobodio od "diktature proletarijata", nego kao da nas je "oslobodio od slobode" i nanovo zarobio. Posebno je to postalo izraženo u ovoj oskudici koja se dešava zbog svjetske ekonomske krize. Naivno je misliti da u ovom neslobodnom i neosvešćenom svijetu neka siromašna zemlja može ostati slobodna i suverena. Taman kad se činilo da ćemo se izvući iz siromaštva, koje nas je pratilo kroz čitavu noviju istoriju, desila se kriza. Kao najsiromašnija republika SFRJ, već devedesetih podpadamo pod ekonomske sankcije zbor rata u HR i BIH, a kasnije i bivamo bombardovani i stavljeni pod sankcije milosevicevog rezima teško smo se borili za svoje nacionalno oslobodjenje i osvećenje. Mnogi u Crnoj gori, nijesu vjerovali u ekonomsku odrzivost samostalne Crne Gore. To je tako, uvjek kad čovjek gleda u svoje ljudske snage i matrijalne resurse. To je uzrokovalo taj inferiorni mentalitet koji je bio vrlo nesiguran u svoju slobodu i nezavisnost. Ta inferiornost se osjetila kako na kolektivnom, još više na ličnom planu. Postali smo zarobljenici svojih potreba i raznih trendova. Počeli smo da imitiramo druge, i prestali da vjerujemo u sebe. Nažalost proizilazi da je nespojiva sloboda sa siromaštvom, i to kako materijalnim, tako i duhovnim siromaštvom. Jer i za duhovnu hranu čovjek ima slične potrebe, koje takodje bivaju uzrokom njegovih zavisnosti od onih koji ga mogu duhovno "nahraniti". Otuda i sav ovaj polivalentni odnos izmedju Države Crne Gore i Srpske pravoslavne crkve.
Medjutim, kada smo povratili samopouzdanje i krenuli u proces nezavisnosti, desilo se da smo i doživjeli odredjeni ekonomski bum u tim godina, sve zahvaljujući tom "proboju slobode" koji uvjek donosi takas kreativne energije, stvaralaštva i nove vrijednosti.
Duboko sam siguran da je siromaštvo, bilo veliki izazov za našu nacionalnu slobodu, kroz istoriju. I zaista, tako biva naša tjelesnost i sve ono što su egzistencijane potrebe su najveći usud lične (ne)slobode. Sloboda se čak čini nemoguća u ovom realnu svijetu nemilosrde borbe i otimačine. Hrišćanin koji drži do etike u poslu se čini nemoćnim pred stihijama ovih novokomponovanih biznismena koji igraju prljavu bitku na "slobodnom" tržištu. Pa ako bi onom koji ti traži košulju, dao i kaput, čini se da nam ne bi ostalo ni prostora za rad, ni plate za golu egzistenciju. Otud mnogi filozofi i postavljaju pitanja, čemu vrijedi duhovna sloboda, ako se ne može ostvariti u materijalnom svijetu. Sve to što trebamo pojesti, popiti, obući se i biti sa ženom nas na neki način "zarobljava". Ubacuje nas u neki svijet prirodnih zakona i nužnosti, čije je u konačnom ishodište smrt i truljenje. Ispada da nas donekle svi ti prirodni nagoni ponižavaju kao moralne ljude, pa gubimo svoje dostojanstvo ako je ono što nam je životno važno u surovoj vlasti drugog, pa zavisimo od njegove dobre volje i milosti. Askeza i strpljenje definitivno je jedini izlaz iz ove situacije, i nije čudo da hrišćanstvo u njima vidi načine da čovjek ostane slobodan.
Zato je uzvišeni Hristov zakon slobode uspostavio odredjene granice slobode u ovom našem materijalnom svijetu. Na tom putu moramo poći od načela da naše slobode su odredjene slobodama drugih i obrnuto. Ovakvo razumijevanje slobode počiva na činjenici da nijesmo sami na ovom svijetu i da svako od nas ne živi kao Robinzon na nekom pustom ostrvu. Slobodu nužno prate ograničenja, a to je tudja sloboda. Medjutim to nam djeluje nekako previše apstraktno, nejasno ili metafizičko. Mnogim velikim filozofima slobode, starim i savremenim podjednako, nije bilo lako da riješe ovaj problem. Poznata je analiza Hajekovog shvatanja slobode, ona nam pomaže ne samo u pronalaženju neophodnih komponenti pojma slobode već i u razlikovanju nečega što je moralno od nečega što je dozvoljeno ili legitimno („pravo da se nešto učini" i „moralna dimenzija tog prava"). On definiše slobodu kao odsustvo prinude: Sve dok usluge određene osobe nijesu ključne za moj život i očuvanje onoga što najviše vrednujem, uslovi koje postavlja za pružanje ovih usluga ne mogu se s pravom nazvati prinuda. Međutim, neki monopolista može upražnjavati pravu prinudu ako je, recimo vlasnik izvora u nekoj oazi. Tako bi čist slučaj prinude bio kad bi druge osobe koje su se tu nastanile, po pretpostavci da će voda biti dostupna po razumnoj cijeni, naknadno utvrdile da možda zato što je drugi izvor u među vremenu presušio, nemaju drugog izbora da prežive do da čine šta god vlasnik izvora od njih zahtijeva. Logika prisutna u ovom navodu ukazuje na ozbiljno nerazumevanje koje se tiče izostavljanja pravljenja razlike između onoga što je moralno opravdano i onoga što je dozvoljeno, u smislu svojine.
Dalje, taj će čovek, ukoliko odbije da proda vodu po „razumnoj" cijeni, ili da je pokloni, će biti svakako loš čovjek, paradigma sebičnosti, i možda će negdje ostatati zabilježeno da je svojim postupkom posredno usmrtio čitavu jednu zajednicu. Ali taj čovek, logikom apsolutne svojine i slobode, koliko god to moglo na prvi pogled da zvuči grubo i okrutno, imao bi puno pravo da tako nešto uradi. Ovaj slučaj je paradigmatičan primjer kako se pojam individualne slobode i njene odbrane izokreće i izobličava u svrhu nečega što je samo racionalno prihvatljivo i utilitarno. Jer, svi bismo se složili da je u potpunosti racionalno i „normalno" da taj čovek proda vodu po razumnoj ceni, ili čak da je ponudi besplatno. Ali to nije ono što je ovde važno, već pitanje konstitutivnih granica našeg djelovanja, onoga što nam omogućava da uvidimo gdje se povlače "granice slobode". Zapravo nije sasvim jasno šta Hajek brani u tekstu koji je naveden, racionalnost i humanost naših činova ili našu individualnu slobodu? Na kraju, i na žalost, ostaje činjenica da se problem rješava pomoću čuvenog utilitarnog računa: žrtvovati jednog čoveka i njegovo legitimno vlasništvo zarad dobrobiti zajednice.
Problem nastaje kad treba da se odrede „granice djelotvornosti države", pri čemu se pod delotvornošću države može smatrati sve ono što bi ona mogla da uradi za dobrobit društva, ne povrijeđujući načelo „da se miješa u privatne stvari građana svuda tamo gdje
one nemaju neposredne veze sa povredom prava jednoga od strane drugoga."
Sve ovo su putevi slobode savremenog društva koji se i dalje traže. Djeluju čak i nemogući, kao što je i sama sloboda gotovo nemoguća u ovom svijetu prirodnih zakona i nužnosti. Svaki njen prodor je jednokratan i neponovljiv. Svaki put za svaki konkretan slučaj se treba iznova tražiti odgovori slobode. Jer vrlo lako spoljašni zakoni i pravila države kao regulatora društvenog života (kojoj tako lako pribjegavamo) mogu da se pretvore u mehanizme koje narušavaju ličnu svojinu i pravo na privatnost. Te "legalističke" granice se moraju stalno pomjerati, jer sloboda je duhovne prirode i dinamična je, i na može se determinisati i ograničavati odredjenim materijalnim elementima ili zakonskim normama.
Ovo pitanje svojine i slobode nije samo izazov na nekom ličnom nivou, jer su antimonopolski, koncesioni i sl zakoni ograničili pravo svojine na prirodnim bogastvima, energiji, vodi, morskom dobru, nacionalnim parkovima, šumama i sl. jer tu su pravila manje više poznata i ne mole se više desiti kao u pomenutom primjeru da neko fizičko lice bude vlasnik izvora i ima monopol. Prosto, država je stavila "pod šapu" i regulisala većinu tih pitanja koja bi mogla da budu osnov zloupotrebe prava svojine, na štetu tudje slobode i egzistencije. Ja mislim da je mnogo složenije to pitanje na medjunarodnom planu, kada neka suverena država pokušava da ima "svojinu" nad nekim "prirodnim oazama". Svjedoci smo da postoji više nego prinuda nad tim državama (monopolistima) da daju naftu i druge neobnovljive prirodne resurse po "razumnim" cijenama ili u protivnom bivaju ekonosmki sankcionisane, vojno napadnute, okupirane i postavljene neke marionetske vlade koje će biti kooperativne. Taj antagonizam biva sve izraženiji, kako raste populacija na zemlji, kako ponestaje hrane i energije za sve brži ekonomski razvoj. Više nego ikad čovječanstvo se mora okrenuti hrišćanskim univerzalnim vrijednostima, kako bi se ostvarila sloboda i mirna koegzistencija. Da se razumije da mi nismo apsolutni vlasnici nad svojom imovinom ili prirodnim resursima, da nam je sve to povjereno, pa i čitav ovaj svijet nam je dat na upravljanje, da imamo odgovornost prema Bogu i prema budućim generacijama. Samo u takvom razumimjevanju svojine, da nista nije samo lično i da smo vlasni i da ga uništimo ako nam se prohtje. To vlasištvo vidimo čak nije ni nacionalno ma kako ta vojno jaka suverena zemlja bila. Takva i samo takva "svojina" ima smisao i može biti osnov naše slobode, a ne medjusobnih razovanja do istebljenja i uništenja. Samo"svojina" koja je podvrgnuta Božijoj volji i našoj savjesnoj upravi, može biti za nas blagotvorna, blagoslovljena i plodotvorna, a ne predmet zloupotrebe, obožavanja, idolopoklonstva, fetiša i sl. kojoj mi postajemo robovi i sluge i koja uništava našlu ličnost i slobodu.

уторак, 19. фебруар 2013.

SLOBODA I LIBERALNA DEMOKRATIJA

Da bih priblizio problematiku na pocetku da pojasnima da je liberalna demokratija, također poznata pod nazivom građanska demokratija. To je najčešći oblik moderne demokratije čija je karakteristika reprezentativnost (parlament donosi zakone) uz slobodu političkog djelovanja (politički pluralizam). U praksi se liberalna demokratija iskazuje kroz vlast koja legitimitet crpi na osnovu slobodnih, tajnih i poštenih izbora na kojima se ravnopravno bori sa više različitih stranaka (višestranačje). Sve države u današnjem zapadnom svijetu se smatraju liberalnim demokratijama, a u njima vlada široko rasprostranjeno mišljenje kako upravo ona predstavlja idealno društveno uređenje kojima sve zemlje trebaju težiti; takva shvatanja su se proširila i na druge dijelove svijeta. U najširoj javnosti se, zato, liberalna demokracija smatra sinoninom za demokratiju.
Liberalna demokratija se također smatra jednim od ciljeva za koji se zalaže ideologija liberalizma, koji je uzeo maha kako u sferi politike, tako i tržišne ekonomije. Kao bitne postavke liberalizma su da individua prethodi društvu, da društvo treba da omogući svim pojedincima da se iskažu sa svim svojim različitostima, da svaki pojedinac je podjednako vrijedan i da jedini egalitarizam koji ne narušava, već garantuje slobodu, jeste jednakost pred zakonom u svemu nejednakih pojedinaca.
Liberalizam je svoj puni doprinos našao u postavljanju ograničenja svakoj vlasti, koja je stavljalju u položaj da ih mora prihvatiti i poštovati.
Potrebno je istaći da se često brkaju pojmovi liberalizma i demokratije. Dok se demokratija bavi nekim proceduralnim pitanjima kako se bira vlast i ko će je vršiti, liberalizam traga za granicama u djelokrugu vlasti.
Većina mislilaca je polazila od pretpostavke da čovjek ne može ostvariti svoju autonomiju u odnosu na vlast, ako civilno društvo nije slobodno i autonomno u odnosu na državu, koja je još uvek najveća koncentracija monopola prinude. Jer je država objektivna, prirodna i istorijska realnost, koja se ne može niti graditi niti uništavati po ćudi ljudske samovolje. Ali država sa druge strane ne smije biti i nije sve. Kroz istoriju pa i danas pored države, uvjek je postojala neka ne-država u vidu religioznog društva suprostavljenog političkom društvu. To je neka sfera privatnog jedne slobodne individue, njenih strasti, interesa i prava, ali takodje i sfera opšteg života i dobra, oblast zajedništva, javne etike i brige. Poistovjećivanje države i društva bi dovelo do potpunog despotizma. Država nema bezgrješnu, čistu prirodu; država se može izroditi i služiti cilju suprotnom od onog u čemu je njena misija. Zato nju treba ograničiti, putem kontrole, ograničavanja i suprostavljanju svakoj arbitrernosti, halapljivosti i grabežljivosti države.
Sloboda ili njena suprotnost, najbolje se iskazuju u tom napetom polju između pojedinca i države. Istinski državni poredak slobode sluša svoje građane, a apsolutistička državna vlast ih prisluškuje, jer država teži da drži pod kontrolom građane, zato građani žele da sačuvaju svoju autonomiju i kontrolišu vlast.
Medjutim sistem liberalne demokratije kojoj teži i moderna Crna Gora ima niz ograničenja. Kao osnovni nedostatak je to što stanovnici država s ovim političkim sistemom imaju moć samo u trenutku glasanja, nakon čega izabrana grupa ljudi donosi sve odluke. Pa je "posrednička demokratija" samo farsa koja prikriva stvarnu politički sistem oligarhije ili preciznije plutokratije u kojoj mali broj bogatih i uticajnih ljudi upravlja državom. Jer politika, zbog ogromnih troškova izbornog marketniga i zahtjevne partijske strukture, postaje "skupa igračka" koju mogu priuštiti samo mali broj bogatih. Demokratija je postala oruđe ljudskih interesa i ljudskih strasti, arena borbe za vlast i dominaciju. Već sama činjenica što carstvo demokratije razdire borba partija i što je u njemu sudbina države predana partijama, ne dozvoljava da se vjeruje da će u njemu - u tom carstvu - narod doći do izražaja. Sva narodna volja se svodi na glasački aparat koji treba samo da izabere jednu ili drugu političku grupu ljudi (danas čak bez ikakve ideologije). Uloga naroda se svodi na ulogu navijača na fudbalskoj utakmici, koji samo mogu da pljeskaju ili zvižde, bez stvarne moći da utiču na tok utakmice (osim neke vrste nereda koji bi izazvali prekid) a sa nikakvim šansama da postanu akteri i utiču na željeni rezulatat svoga tima. Još tragičnija je ta (ne) sloboda što i oni rezignirani , nevoljni (apstinenti) posmatrači ove utakmice (kojih je sve više) ne mogu da izbjegnu utakmicu, ona ih se svakako dotiče i utiče na njihovu egzistenciju.
Demokratski parlament je postala stranačka arena borbe za vlast i interese odredjenih grupa. U njemu se teško može čuti glas jedinstvenog naroda. Narod je u ovakvoj strukturi rasparčan , amorfan, i bezvoljan, on se čuje samo u izuzetnim trenucima (velikih istorijskih prekretnica za čitavo društvo npr referendum o samostalnosti i sl.) i od izuzetnih ljudi. U redovnim situacijama i okolnostima, demokratija uopšte ne zna za narod, niti je interesuje.
Demokratska vlada je, na kraju krajeva, samo fikcija, koji više niko ne preispituje. U realnoj, istinskoj stvarnosti pitanje je (samo) - da li demokratija model da na vlast dodju najbolji, ili je najgori iz čitavog društva. Tiranija partija rijetko pruža mogućnost da isplivaju najbolji, tu nema odabiranja boljih i najsposobnijih, već najposlušnijih koji su potpuno lojalni partiji i njihova uloga u predstavničkim tijelima se svodi da samo podižu ruke za inicijative svojih partijskih elita.
U demokratskim društvima današnjice svaka uzvišena ideja umire, vladavina demokratije znači goli politički pragmatizam u obezbjedjivanju potrebne većine za formiranje vlade i usvajanje odredjenih zakona. I to se sve ostvaruje kroz vladavinu različitih društvenih grupa, njihovu borbu za (pre)vlast i uskogrude interese.
Reklo bi se da je onda stvarni demokratski sistem i sloboda moguća samo u direktnoj demokratiji u kojoj se sve najvažnije odluke donose glasanjem svih građana, a ne samo malog broja izabranog (poslanika) na izborima. Ali daleko od toga da je tako. Odnos slobode i dosljedne (čiste) demokratije je vrlo složen i samo prividno je takva vlast koja pruža ljudima i društvu slobodu. Istorija nam je pokazala da se niko nikada u svijetu nikakvoj vlasti nije podčinjavao iz razumskih, racionalnih razloga. Da su uvjek postojali vrlo jasni spoljni mehanizmi prisile. Najčešće je to je obrazlagano nacionalnom bezbjednosti i nekim višim ciljevima i željom da se stvori idealana država blagostanja. Ipak Solovjov je dobro kazao da država ne postoji zato da bi zemaljski život pretvorila u raj nego zato da bi spriječila da se on konačno pretvori u pakao.
Istorija je pokazala da bi se ostvario mir i poredak dostojan čovjeka, nužno je ustostaviti hijerarhiju. Kroz čitavu istoriju narodi starog svijeta su se trudili stvoriti moćnu vlast koja bi savladavala haotične stihije, koja bi ih izvela iz animalnog stanja. Današnji dosegnuti nivo civilizovanosti je bio proizvod stvaranja te hijerarhije sa jedne strane, ali i sve većih sloboda sa druge strane. Upravo u ovoj dimenziji postojanja odredjenog reda i hijerarhije, "čista" dosljednja vladavina naroda (demokratija) bi bila jedna haotična anarhija jer odbacuje svaki autoritet i hijerarhiju. Vlast ne može ne biti hijerarhijska i rušenje svake vlasti i hijerarhije predstavlja povratak u stanje prvobitnog haosa. Zato direktne demokratije nikada nije bilo niti je može biti.
Demokratija poštuje pravilo većine koja je nosilac suvereniteta (vlast naroda od naroda za narod), a sloboda počiva na suverenitetu pojedinca-građanina (ličnosti), koji je izvor vlasti. Ali u tom antagonizmu postavlja se pitanje kako možemo kombinovati onaj stepen individualne inicijative, koji je potreban radi progresa, sa onim stepenom socijalne kohezije koji je potreban radi održanja. Kako da masa svojom "diktaturom" ne uguši posebnost, afinitete i genij pojedinca. Jer stil života demokratskih društava sve i svakoga dovodi do jednoličnosti; taj stil ne podnosi samoću i usamljenike, on ne ostavlja mjesta i vremena za kontemplaciju, on sve svodi na prosječnost, on je neprijateljski raspoložen prema stvaralačkom izobilju malobrojnih. Demokratija ne pogoduje pojavi snažnih, sjajnih, stvaralačkih ličnosti; ona stvara društvenu sredinu koja sve nivelira, koja nastoji ličnost u cjelini progutati i podrediti je sebi.
zbog svega ovoga trijumf demokratije u 21 vijeku izlaže opasnosti najveće duhovne vrijednosti i gazi najvrednije duhovne realnosti. Ostaje do kraja nepoznato što će poželjeti "suvereni" narod kada sve bude prepušteno njegovoj volji, kakav će sustav života poželjeti i stvoriti. Za hrišćane ovakva krajnje liberalna demokratska država i obogotvorena narodna volja, koja je oslobodjena svakog nadljudskog sadržaja postaje izvor potencijlne opasnost po njegovu slobodu. Priznavanje narodne volje, a ne Božije, kao vrhovnog načela u društvenom životu, može biti samo novo klanjanje formalnom, besadržajnom načelu, obogotvorenje ljudske samovolje. Kada svaka apsolutna vrijednost postane relativna i bezvrijedna u odnosu na volju kvalifikovne većine ustavnotvorne skupštine onda je sve moguće. Takva diktatura svih nad pojedincem može sve što joj se prohtje, ona je gospodar naše sudbine sve dok živimo u ovom etatističnom društvu. Dok živimo u vremenu gdje se država postavlja za vrhovnog gospodara koji ima sistem prinude to je krajnja forma demokratije i vlasti naroda. To je tekovina liberlizma prošlog vijeka. Više ne postoje mehanizmi da se čovjek sačuva od diktature većine bila ona boljševička ili demokratska isto je. Ta narodna volja može poželjeti najstrašnije zlo, a demokratski princip i proces joj ništa ne može prigovoriti na to. On mu daje legitimitet, opravdava svako nasilje u ime volje naroda. Liberalizam, reći će neko, vidi rješenje u ograničavanju vlasti, i nastojanjima da se ona ponaša u okvirima (granicama) prava i u granicama zakona. To je u osnovi široko rasprostranja paradigma o vladavini prava i institucija, a ne vladavini ljudi, jer vladavina ljudi ako nije u granicama prava može olako da sklizne u samovolju, diskrecionost i arbitrernost.
Medjutim, previdja se suštinski problem, da i ustav i zakoni koji se donose u demokratskoj proceduri mogu voljom većine da postanu osnov urušavanja slobode. Moraju se zato stvorti mehanizmi u svakoj slobodnoj državi, koji bi obezbijedili strukture i ustanove koji osiguravaju slobodu, savjetuju javno dobro i moral, ograničavaju i kažnjavaju gramzivost i ambiciju pojedinaca ali i većine.
Jer pravda i istina mogu biti u manjini a ne u većini, čak su najčešće u manjini, i skoro je čudovišno kako su ljudi mogli doći do takvog stanja svijesti da u mišljenju i volji većine vide potpuni izvor i kriterij pravde i istine! Demokratska ideologija je stvorila mehanizam da kvantitet mora dovesti do carstva najgorih, a ne najboljih. Kvantitet ne stvara kvalitet!
Neograničena vlast svih što kaže Berdjajev, strašnija je od tiranske vlasti jednoga. Volja jednoga i volja maloga broja (aristokratija) ne može toliko proširiti svoje pretenzije kao što to može volja svih; od volje autokrata još se može obraniti dio vlastitog života, ali je neuporedivo teže sačuvati nešto svoje pred autokratskom voljom naroda.
Odakle uvjerenost da se demokratskim putem može dobiti društvo najvišeg kvaliteta? Ž. Ž. Ruso je veoma optimistično vjerovao u prirodnu dobrotu i blagost ljudske prirode i mislio je da će se to sve otkriti u svoj svojoj ljepoti kada bude ustanovljen oblik vladavine naroda; tu duboko ukorijenjenu laž opovrgao je sam život, istorijsko bolno iskustvo i bogatija i složenija misao.
Čista samodržavna demokratija najstrašnija je tiranija; ona ubija ličnost čovjeka. Demokratija ne propazne duhovnu vertikalu, koju poznaje sloboda. Sloboda je okrenuta ličnosti a ne masi, ona je više aristokratična, nego demokratična. I stvaralaštvo koje izvire iz slobode ličnosti pojedinca je aristokratično, ono je djelo najboljih, ono ne podnosi vlast najgorih, vlast gomile. Sloboda čovjeka i njegovo dostojanstvo je esencijalni sadržaj demokratije. Ako je demokratija u konfliktu sa slobodom onda ona nije više ničeg vrijedna, jer je sloboda pojedinca suštinski uslov za funkcionisanje demokratije. I to ne kakva sloboda, već sloboda Hristova. Koja ima svoj sadržaj i smisao i ima svoju svrhu.
Ko je stoga sposoban za ovakvu istinsku slobodu i hijerarhiju? Sposobna je osoba koja ima karakter i kojoj u pozadini leži duhovni princip odlučivanja. Ostvarivanje takve ličnosti pojedinca, a time i slobodnog društva, odnosno njihovo otkriće i potvrdu u realnom životu, vidim jedino u hršćanstvu. Samo ono može da stvori istinsku slobodnu ljudske ličnosti, koja je sposobna prosudjuje vlastite postupke u svijetlu vlastite duhovne naravi. Samo čovjek istinske hrišćanske duhovnosti ima sposobnost odgovornog odlučivanja odnosno postajanja za, a ne tek pukog demokratskog odabira. Liberalna demokratija ne poznaje ljubav, solidarnost i brigu za bližnje i nemoćne, supsidijarnost odlučivanja koja je temelj hrišćanske misli. Ona ne poznaje proročku viziju, harizmu i autoritet službe državnika za ljude. Gdje vlast nije samo moć i pravo, već prije svega sila Duha Svetoga da se posluži ljudima. Gdje su "vladari" nijesu silnici i gospodari već sluge naroda, ne pokoreni samo spoljnim formalnim elementima vladavine prava i institucija, već prije svega unutrašnjim skrupulama svoga hristolikog karaktera. A gdje lojalnost gradjanina nije zasnovan na strahovladi već izvire iz priznavanja "pastirskog" i očinjskog autoriteta svojih vodja, koji brinu za svoje gradjane i opše dobro. Naravno da samo vlast mora biti oslobodjena od teokratskih aspiracija crkvenih struktura i njene religiozne prakse i rituala. Jedino u ovakvoj hrišćanskoj vertikali gradjanskih vlasti, može da se donositi zakoni koji mogu biti oslobodjeni lobiranja i interesa odredjnih političkih elita, ostvariti pravda i puno sloboda ljudi i njihova stvaralačka energija za ekonomski progres. U takvoj vlasti koja počiva na univerzalnim vrijednostima, može se postići društvena solidarnost i država socijalne pravde koja će obezbijediti dovoljne resurse za dostojanstven život nemoćnih i starih. Buduća vremena moraju naći mehanizme koji će unaprijediti postojeće demokratske i stvoriti mogućnost i garancije da će na vlast doći najbolji od nas, čije iskustvo, rezulatati i plodovi života (meritokratija) će svjedočiti o snažnom duhovnom karakteru kadrom da donosi odluke u korist opšteg dobra.

недеља, 17. фебруар 2013.

SLOBODA I ODGOVORNOST

Prije Pobjede sam radio kao savjetnik potpredsjednika vlade za politički sistem, unutrašnju i spoljnu politiku i učestvovao u nizu značajnih reformi. Kao što sve ima širi smisao, što se kasnije ispostavilo, da smo sproveli dekriminalizaciju klevete i uvrede. Crna Gora je postala lider u Evropi po ovom pitanju, jer je medije a potpom i sve ostale potpuno oslobodila krivične odgovornosti za javno izrečenu riječ. Bilo je mnogo kritičara takve jedne reforme, a i danas je, jer su (potpuno opravdano) tvrdili da naše društvo a posebno naši mediji nijesu dostigli nivo svijesti i odgovornosti da bi znali da cijene takvu jednu slobodu. Ipak, i danas kao direktor najstarijeg crnogorskog medija, mogu da kažem da se ponosim što sam u tome učestvovao. Jer i tada i danas, a što i ova knjiga koju pišem svjedoči, vjerujem da samo sloboda može da proizvede zrelost jedne nacije i njihove javne scene, a ne obrnuto. Dok god bi postajala spoljna kazna, da neki javni tužioc i sudovi, i to po službenoj dužnosti mjeri da li neka izjava kleveta i slala u zatvor počinioce, naše društvo bi ostalo na niskom nivou svjesti i savjesti.
Pametan roditelj želi da njegova djeca budu pametna i odgovorna. Zna da ih mora ka tome vaspitavati. Ali da bi dete izraslo u mudrog i odgovornog čovjeka, roditelji mu moraju postepeno davati određenu slobodu, koja je sve veća i veća. Recimo da u osmoj godini počnu roditelji davati djetetu prvi mali džeparac. Djete uči da ne izgubi novac, uči da odlučuje o tome šta će za taj novac kupiti. Roditelji sigurno ne žele da njihovo dijete, kad odraste, bez razmišljanja potroši novac odmah, čim do njega dođe. Ali da bi ga vaspitali da mudro raspolaže sa novcem, moraju rizikovati da će sa prvim džeparcem uraditi upravo to: potrošiće ga na slatkiše. Roditelje će možda slučaj prvog džeparca malo i zabaviti ali sigurno i malo uznemiriti. Ako su mudri, neće prestati da daju svom djetetu džeparac zbog trošenja na gluposti, dakle neće ga lišiti slobode da počini glupost. S druge strane pokušaće da objasne djetetu da se s novcem može raspolagati i na drugi način: mudrije. Na primer, da može i štedeti, dakle ne iskoristi slobodu da odmah ima neki slatkiš da bi moglo da kupi stvar koju takođe želi i koja će mu dugoročno donijeti veće zadovoljstvo .
Dijete može da izraste u mudrog i odgovornog čoveka samo ako mu je omogućen proces u kome mu je, s jedne strane pružana sve veća sloboda, ali s druge strane ima mogućnost u svom odnosu prema roditeljima da govori o svojim planovima i da procijenjuje svoje prethodne odluke. Veoma je lako napustiti taj proces, i to ili na taj način što će djetetu biti uskraćena sloboda (pa će kad odraste postati ili nesposoban da donosi odluke ili, što je veća verovatnoća, buntovnik), ili na taj način, što sa detetom nećemo razgovarati o tome kako da koristi svoju slobodu i što mu nećemo pokazati da sloboda donosi korist ukoliko se realizuje na temelju odgovornosti prema istini.
To je zato što, nažalost, u svakodnevnom ljudskom shvatanju sloboda ima zapravo značenje odsustva odgovornosti. Biti slobodan znači ne morati nikom odgovarati. Ali sloboda nije dana odsustvom odgovornosti, naprotiv. Daću nekoliko primjera. Ako stupim u brak, na određen način mi ostaje sloboda da budem nevjeran svojoj ženi. Po pravilu me fizički u tome neće sprečiti ni Bog ni čovjek. Ali ako ovu slobodu primjenim, ja praktično time svoj brak poričem, jer se odlučujem za laž i izdaju.
Ili naprimjer: građani neke države imaju slobodu da na demokratksim izborima odaberu stranku koja je nedemokratska i fašistička i na taj način se indirektno odreknu svoje slobode. Ili primjer vezan za pomenutu klevetu, ako neka novina iskoristi ovu slobodu dekriminalizacije klevete, izmisli gnusnu laž protiv neke javne ličnosti, on zapravo poništava sebe i svoju profesiju, i više nije medij koji služi da prenosi dogadjaj i informiše javnost, on postaje neko ko akter, izmišlja vijest i time dezinformiše javnost.
Kakav god primjer da izaberemo, primer ličnog, porodičnog, političkog, pa i crkvenog života, saznajemo da ako pokušamo da realizujemo svoju slobodu bez obzira na istinu, bez poštovanja prema njoj, na kraju ćemo svoju slobodu (nekad veoma brzo) izgubiti. Ako definišeš svoju slobodu kao "pravo da radim šta mi je volja", ugrožavaš prije svega samog sebe, pa onda i sve oko sebe.
Sloboda je dar Božiji, nije nešto što se podrazumeva. I kao što je slučaj sa svim ostalim Božijim darovima, veoma je važno kako ćeš sa njom postupati. Dana nam je radi toga da možemo voleti Boga i da nam život bude ispunjen, da bi imali miran život u zajednici sa Njim. Za ljubav prema Bogu nam je potrebna sloboda - upravo zato što Boga ne mogu zadovoljiti marionete. Zato nam je dao slobodu - dao nam je slobodu i da Ga ne volimo i da se ne obaziremo na istinu. Jer da toga nije ne bi bilo slobode.
Međutim, ako ova sloboda treba da bude ostvarena, ako to nije samo neka fikcija, neka igra "samo kao", onda to sigurno da sloboda ima neki smisao, znači da naše odluke, naši postupci imaju značaj. Nije svejedno šta misliš, šta govoriš, šta činiš. To je zato što nam je Bog davajući slobodu, dao i odgovornost. Odgovaramo za svoja razmišljanja, riječi i djela. Zato sloboda ima smisla, prije svega u odnosu prema Bogu a onda i u odnosu prema drugim ljudima.
Ako nas je Bog stvorio kao slobodna bića, koja su sposobna da budu odgovorna, dobro je takođe znati i za šta smo odgovorni. Na početku Bibilje odmah piše da Bog povjerio čovjeku čitavu planetu, nam je dao da se brinemo za nju. Zato šta se god dešava na planeti, prije svega smo odgovorni mi, a ne Bog kako vole neki kritičari hrišćanstva da upiru prstom na Boga. Za ratove, terorizam, ekološke katastrofe, raspad porodice. To su upravo posledice našeg ponašanja a ne Božijeg djelovanja. Ali ljudi nijesu spremni da preuzmu odgovornost za slobodu koja im je data.
I tako je od postanka svijeta do danas. Kao što sam veći pisao Bog je Adama i Evu postavio u vrt gdje su bila dva drveta: drvo života i drvo spoznaje dobra i zla. U tom vrtu je bio čitav niz raznih drugih stabala ali ova dva su bila posebna. Sa drveta života nije bilo zabranjeno jesti; ali Bog je zabranio da se jede voće sa stabla spoznaje dobra i zla i to pod pretnjom smrti.
U raju je ljudima očito sve bilo dozvoljeno - osim ove jedine stvari. I ova jedina stvar, ova jedina zabrana, bila je dovoljna da se kroz nju pokaže veoma mnogo.
Prvo: čovjek je imao slobodu da posluša ili da ne posluša. Drugo: Bog je bio spreman na rizik da čovjek neće poslušati, zato što je htio da odnos čoveka prema njemu bude zreo i odgovoran. Bila je dovoljna ova jedna jedina stvar da se pokaže da li čovjek veruje Bogu, da Bog ima dobre namere s njim, da govori istinu. Poslušnost i istina (dva stava koja idu zajedno) su ono što kod nas Bog stalno traži u slobodi koju nam je ostavio. Jer iako je sve slobodno, nije nam sve na korist. Poslušnost je pojam koji ljudi većinom ne vole. On ima značenje podređenosti i nema nikakvog smisla to nekako zamagljivati i objašnjavati. Poslušnosti na
nivou čovjeka se čini kao: biti u stavu suprotnom slobodi. Po pravilu, ljudi slobodu shvataju, kako je već bilo rečeno, kao odsustvo potrebe da se bude poslušan. Bog je sama Istina. Biti neposlušan i nevjerovati takvom Bogu, znači biti neposlušan istini i ne verovati istini. A ne živjeti u Istini i ne vjerovati istini znači biti bačen u okove laži. To je nesloboda i suprotnost životu, to je vječna smrt i ništavilo, kao gorka kazna, koju nećemo moći izbjeći jer sloboda nas ne lišava odgovornosti. Zloupotrebiti slobodu koju nam je Hrist na krstu obezbijedio, umrijevši za naše grijehe, znači pogaziti milost, a to je već Sud.

SUDBINA I SLOBODA

Mnoge religije tvrde da postoji sudbina\nafaka, da su stvari pa cak i spasenje za ljude predodredjeno od "više sile". Da postoji predestinacija i"izabranici" koji su predodredjeni od Boga. U reinkarnaciji vjeruju npr, da hteli mi to ili ne, poslije određenog broja života mi ćemo na kraju doći u blaženstvo.
Medjutim kod Hrista toga nema. Jer ko može nekoga da predodredi da li će biti dobar ili zao? Da će se neko spasiti a neko ne. Tu ideju o sudbini izmislio neko ko hoće da okrivi Boga za sve njegove i naše greške u životu. Grešni čovjek mnogo lakše prihvata Sotonine ideje nego istinu. Jer time prebacuje odgovornost sa sebe na nekog drugog. Međutim, naša krivica neće
nestati i tranzitirati time što ćemo posredno da optužujemo Boga da je kriv za zlo koje nas je snašlo a koje smo mi svesno uradili ili izazavali.
Ako je neko predodređen da pretrpi neko zlo i onaj koji čini to zlo takođe je predodređen. Ako je Bog mene predodredio da ne budem fin nego da budem loš, onda nije pravedno da me Bog zbog toga izvede pred svoj nebeski sud i da me kažnjava. Pa i da sam kriv zar nisam kaznu već primio? Dakle, po ljudskoj logici ne može se nikako spojiti Božja apsolutna pravednost i predeterminacija.
Ako postoji predodređenost, onda i molitve postaju besmislene, uzaludno gubljenje vremena. Zašto da se molimo ako je sve zacrtano i predodređeno? Postaju suvišne jer je sve unapred određeno i nema odstupanja.
Pa i samo pokajanje nema logike ako je sve predodredjeno. Čovek se nikada ne kaje za dela koja je morao da učini, nego samo za ona dela koja je apsolutno svjestan da je na osnovu svoje slobodne volje učinio. Mi možemo osjetiti žaljenje za stvari koje su nehotično nastale, ali ne i kajanje. Kajanje uvek ide uz dela učinjena po svom izboru. Kada Bog ljude poziva na pokajanje, to znači da smo mi zaista slobodna bića. Do nas je bilo što ćemo izabrati a do nas stoji da li hoćemo da se kajemo ili ne. Potpuna sloboda.
Bog svakako želi da se svi ljudi spasu. Međutim, postoje očigledni stihovi u Bibliji koji kažu da se neće spasiti svi ljudi. Iz same te činjenice da se svi ljudi neće spasiti, automatski proizilazi da ih Bog nije predodredio. Jer da Bog hoće da predodredi onda bi Bog spasao sve ljude. Svuda oko nas bi bili vjernici, jer Bog želi da se svi ljudi spasu. Dakle, jasno je da ne postoji predodređenost. Bog bi voleo da spase sve ljude, ali postoje ljudi koji su svojom slobodnom voljom izabrali bunt protiv Boga.
Božija volja je iskazana u stihovima iz Jezekilj 33.11 "Tako bio ja živ govori Gospod Gospod, nije mi milo da umre bezbožnik, nego da se vrati bezbožnik sa svoga puta i bude živ; Vratite se, vratite se sa zlih puteva svojih jer zašto da mrete!". Dakle, Bogu ne pada uopšte na pamet pomisao ili najmanji elemenat želje da nekoga stvori da bi propao, a kamoli da kod njega postoji neka razvijena želja, da predodredi nečiji život za pakao i propast. Naprotiv.
Kada Hrist kaže da su neki pozvani i opravdani, da sa nama ima planove to znači da Bog ima izvjesne namere za naše živote. "Namere mira a ne nevolje, da nam da pošljedak kakav čekamo.". Bog nije ravnodušan u odnosu na čoveka, On je zainteresovan za sve šta nam se dešava i ima svoj plan spasenja. Bog nas zove, poziva. Ali to nije sudbina! To je plan za naš život, a plan uvek podrazumeva da postoji određeno znanje. Bog zna da smo mi pali u grijeh, da mi sami ne možemo sebe da spasemo, itd. Bog ima potrebna predznanja da bi napravio dobar plan da nas spase.
Ali Bog kao apsolutno biće ima moć i ima pravo da predodređuje. Ali on ne predodredjuje ko će spasiti, već predodređuje kakvi ljudi će biti spaseni. Biće spaseni oni koji budu imali "obličje Sina
Njegova" - obličje Isusa Hrista. Bog je predodredio predodredio profil i karakter izgrađene ličnosti koji će biti spasen. Samo oni koji budu imali obličje Sina NJegova ulaze u spasenje.
Bog nije odredio ko će ući u Njegovo carstvo, nego kakvi će ljudi da uđu. Svi oni koji ga priznaju i koji hoće da se uklope u taj profil, u obličje Božjeg Sina biće spaseni. Samo u tom smislu postoji apsolutni Bogom dati determinizam zato što je On vrhovno biće.
Neki bi voleli da sve zavisi od Boga, ali postoje stvari koje ne zavise od Boga. Iako je Hrist na krstu učinio kompelteno i savršeno djelo spasenja, to ne znači da nište ne zavisi od nas, a neki bi to voleli, da izbegnu lične napore i ličnu odgovornost. On nas poziva na uzajamni odnos, na medjusobnu ljubav i požrtvovanje, da sklopimo vječini neraskidivi savez u krvi Jagnjetovoj.
Ali On nikog ne želi da prisiljava ni svojom ljubavlju. Kao u braku, potrebna je saglasnost volja obije strane da bi brak nastao. On nije na silu ni ozdravljao niti činio išta dok nije dobio našu saglasnost. U banji Vitezi onom bolesnome je rekao: "Hoćeš li da budeš zdrav?" Da je on rekao "Neću", da li bi ga Hristos izlečio? Ne. Bog nas voli, ali nikome ne nameće svoju ljubav ni svoju volju. Tako i spasenje, i sve što Bog daje to je dar, Bog ništa ne nameće. Ako ga čovek hoće, On će mu ga dati. To je slodoba, a ne neka sudbina. A sloboda je odgovornost, za razliku od sudbine i njenih stihija. Bog ne želi da ima razmažene, nezrele vjernike, on želi slobodne ličnosti koje su aktom svoje slobodne ljubavi rekli Bogu "Da". Bogu ne trebaju uništene ličnosti bilo da ih On uplaši kaznom, bilo da ih obaspe ne znam kojom dobrotom. Ne, Njemu trebaju apsolutno slobodne ličnosti koje će mu reći: "Da Bože, je Tebe hoću!"
Pa i mi, što više sazrijevamo, uviđamo koliko su nama u našim životima potrebna slobodna i samosvjesna bića za druženje i život. Život bi nam bio tužan kada se ljudi sa nama ne bi družili zato što to sami žele nego zato što moraju. A zamislite koliko su Bogu potrebna slobodna bića. On želi prijatelje, kojima neće ništa zatajiti od onoga što kani učiniti. Poništiti čovekovu volju to znači uništiti čoveka, negirati njegovo postojanje i ličnost. Zato kod Hrista čovek odlučuje.
Čovek, ipak, utiče na svoju sudbinu, a ne obrnuto. Šta govori pismo? Blizu ti je reč u ustima tvojim i u srcu tvojemu, to jest reč vjere koju propovedamo. Zato onoga dana kada budeš stajao na Sudu nećeš moći da kažeš: "Bilo je to daleko od mene." Ne prijatelju, bilo ti je dostupno. Bog kaže: "Blizu ti je reč koju apostoli propovedaju. Jer ako priznaješ ustima svojim da je Isus Gospod, i veruješ u srcu svojemu da ga Bog podiže iz mrtvih, bićeš spasen. Jer se srcem veruje za pravdu a ustima se priznaje za spasenje.
Dakle, naša slobodna vjera i stav definišu naju destinaciju tj. sudbinu. Ne to što si pripadnik određene "nebeske" nacije, Crnogorac, Srbin, Grk, Jevrejin, itd., nego da li ja i ti vjerujemo da Bog postoji i da je On poslao svoga Sina da nas spase. Tvoja i moja vjera definiše tvoju večnu sudbinu.
Bog je sve uradio. On stalno zove, stalno želi da nas popravi. Bog hoće da dovrši čoveka, Bog hoće da čoveka spase, ali ako neko ne bude htio to, taj je sam izabrao svoju sudbinu. Mi imamo slobodu da živimo i da biramo, ali nemamo slobodu da mijenjamo posljedice tj. rezultate svojih izbora.
Ako neko želi da ide u Nikšić a sjedne u voz za Bar, on ne može pred Barom da kaže: "Bože ja bih da uđem u
Nikšić." On mora da sjedne u drugi voz. Mi smo danas na autobuskoj ili železničkoj stanici svoga života. Mi smo apsolutno slobodni da kažemo u koji voz hoćemo da sjednemo i Bog to poštuje. Ali mi ne možemo jednog dana, kad dođemo pred Boga da menjamo rezultate svoga izbora. Zaista je predodređen profil, karakter ili smjer u kome određeni voz putuje, ali nije predodređeno u koji voz ćemo mi ući. Nama ostaje da odlučimo da li ćemo sesti u jedan ili u drugi voz. Zato nemojmo da kažemo kada nas zadesi nesreća "Šta da se radi. Tako mi je suđeno, tako mi je zacrtano."

субота, 16. фебруар 2013.

SLOBODA SAVJESTI

Čovjeka od drugih živih bića na Zemlji čini jedinstvenim njegova savjest. Čudesno je što se u čovjeku nalazi vrhunski zakon dobrote koji progovara. On ima taj unutrašnji glas koji ga opominje da čini ovo a izbjegava ono. Neko može nešto sakriti državi, zakonu, roditeljima, profesorima, ali ne može sakriti svojoj savjesti. Dobra i prava savjest jača je od bilo kojih naredbi i pravila.
Kada je tako pitatamo se onda zašto čovjek griješi ako je stvoren takav od Boga pa ima u srcu upisan njegov zakon. Odgovar se krije u njegovoj slobodi. Čovjek nije stvoren da bude poput robota koji će slijepo ispunjavati sve naredbe na način na koji je isprogramiran, njemu je kroz Hrista darovana sloboda ali i mogućnost samoprosudjivanja te slobode.
Zbog svoje slobode i savjesti čovjek je čudesno biće, po njima je sličan Bogu (stvoren na Njegovu sliku i priliku). Čovjek osluškuje i čuje glas Božji. On mu govori u nutrini, u unutrašnjem čovjeku po savjesti, daje vodjstvo i unutrašnje podsticaje da se nešto uradi ili ne. Ipak, na tom unutrašnjem duhovnom području glasova potreban je oprez, jer za takvo vodjstvo "glasovima" treba imati ispravno razvijenu savjest. Savjest, nažalost, može biti „iskrivljena", bolesna, kruta, hladna... Sve to zavisi od toga kako je neko sazrijevao u životu, vaspitavao se i rastao u Hristu.
Dvije su glavne vrste iskrivljene savjesti. Jedna je "sitničava" savjest kojoj je skoro sve grijeh, čak i beznačajne sitnice. Vrlo je podmukla i teško se prepoznaje za onog ko ima takvu vrstu savjesti. Jer takav sitničav čovjek misli da je potpuno u pravu, da nije problem u njemu već u drugima koji "konstantno griješe". Mnogi religiozni ljudi upadaju u ovu zamku zle savjesti pa stalno pokušavaju da izvade trun iz oka brata svojega. Ta sitničava savjest mnogo drži do spoljašnjeg ponašanja, "čistog" govora, vršenja odredjenih propisa i rituala, ali vrlo malo do dubine poruke Evanđelja a to je život milosrđa i djelatne ljubavi.
I postoji na suprotnoj strani tkz. popustljiva savjest koja ni u čemu ne vidi problem i grijeh. Za popustljivu je savjest sve je dobro i ima neko opravdanje. Posebno prikriven oblik ove zle savjesti medju hrišćanima koji njeguju liberalan stav da je Bog dobar pa će sve oprostiti. Takva osoba osuđuje korektivne stavove i Crkve koji joj se čine prezahtjevnima. Negiraju potrebu sakramenata i postojanje apsolutnih vrijedosti i istina. Za njih je dovoljno unutrašnje pokajanje po sopstvenoj savjesti. Misle da je vjera kao i grijeh nešto što određuje sam pojedinac. Za njih je sve nespoznatljivo i relativno. Takvi ljudi ne priznaju istinu kao takvu, već sami grade svoju istinu tj. Boga po svojoj mjeri i ukusu.
Zato je veliki blagoslov i uspjeh imati dobru savjest. A imati dobru savjest znači biti dobar i srećan čovjek, izbjeći mnoge sukobe, razočaranja, gubitke.
Sreća se postiže usuglašavanjem slobode i savjesti, a potvrda o tome je unutrašnji mir koji dodje kao plod dobre savjesti. Upravo vjera u Trojedinog Boga, u Isusa kao Boga i čovjeka – omogućuje izvrsno njegovanje vlasite savjesti.
Medjutim većina ljudi živi u dugotrajnom oglušivanju o poticajima savjesti. Takav život može dovesti do njezina utihnuća, tvrdoće srca, tako da prestaje da se čuje unutrašnji glas. U njegovanju i razvijanju dobre savjesti presudnu ulogu ima Crkva. Unutrašnji život crkve budi uspavanu savjest i natapa je vodom Duha Svetoga i Riječi Božije.
Medjutim kroz istoriju su mnoge tradicionalne crkve osporavale slobodu savjesti. Medjutim izgubili su tu bitku. Sa prosvetiteljstvom se ostavrilo pravo na slobodou savjesti , a sa njom došlo je do sekularizacije društva, razumijevanja potrebe za odvojenost crkve i države. Vjera je postala više individualzovana i otišla u sveru intimnog, a sve manje je bio zastupljen elemenat sabornosti . To je otvorilo niz drugih i dubljih pitanja slobode i savjesti na koja ni današnje društvo još nema sve odgovore.
Uloga hršćanstva je izrazito dijalektična i dvoznačna. Što ulazite dublje u srž hrišćanstva otvara se jedna zona ambivalentnosti koja je karakteristična za konfesije kao institucionalizirane religije, utemeljene na istinama kao dogmama kao ozakonjenim uputstvima. Nema pune slodode savjesti tamo gdje se pristupa dogmatiziranju i sankcioniranju ljubavi kroz božije zapovijesti. Religija pokušava da precizno odmjerava dokle možeš ljubiti čovjeka u njegovoj "slabosti", odnosno dokle seže čovjekova sloboda. Na svim tim područjima Crkva uzima odlučivanje u svoje ruke, oduzima dakle čovjeku kao svom pripadniku pravo na samoodlučivanje ili samoopredjeljivanje, a time i pravo na samoodređenje, kao temelj ljudskog dostojanstva. Za nju je sloboda samo "prava" (čitaj: po njoj propisana) sloboda, a čista savjest samo klerikalno pročišćena savjest. Bez vjere u živu vjeru, Crkva zato u pomoć poziva državu, štaviše, pribjegava sili koja je po definiciji u rukama države (sudstva, policije), s gledišta etike dakle – nasilju. Pri tome ne polazi, recimo, od neprikosnovenosti života, jer još uvijek toleriše smrtnu kaznu, ili čak blagosilja oružje i veliča ratne zločince, i njihova osvajačka ratna dejsta za oslobodjenje "svete zemlje".
Danas na putu evropskih integracija se mijenjaju neke stvari, čini se na bolje. Postoji proklamovana ustavom Crne Gore pravo na slobodu savjesti i vjeroispovjesti. Ali i dalje sloboda savjesti u našoj tradicionalnoj duhovnosti na ovim prostorima ii dalje se primjenjuje na slobodu drugih da izaberu ono što pravoslavci i katolici misle da je jedino ispravno, a gotovo nikad na slobodu samih pravoslavac i katolika da žive po svojoj savjesti. Iz lažne bojazni da savjest "prostog svijeta" kako to vole da neki kažu, nije dovoljno zrela da odgovorno prosudjuju šta je dobro a šta ne, tradicionalne crkve u suštini ne priznaju "svojoj pastvti" pravo na slobodu. A savjest i ne može dose&nuti svoju zrelost ako nema prostora za vlastitu odgovornost. Crkveno učenje često se prema vjernicima odnosi kao prema nedorasloj djeci u čije se ime Crkva mora odlučivati. Pa se crkva, zapravo, stavlja na mjesto koje bi trebalo biti sačuvano samo za Boga. Tako da svaki čovjek treba da ga traži i pronadje odgovore za svoje odluke i preuzme odgovornost za svoje izbore. Time Crkva, na mala vrata zapravo, iznova uspostavlja spoljašnu strukturu morala, odnosno grijeha, a onda i ideologiju prisile i neslobode. Ono što bi trebalo služiti vjeri čovjekovoj postaje samo sebi svrhom. Pa umjesto da Crkva ostvaruje svoju svrhu kroz služenje čovjeku i njegovoj emancipaciji, nameće se kao što je nadljudsko i superiorno čemu se čovjek mora pokoriti i služiti joj. Ako se zakon i učenja svetih otaca shvataju kao nešto čovjeku izvanjsko, onda je njegovo nametanje – grijeh protiv slobode savjesti.
Teologija savjesti uglavnom savjest karakteriše kao odnos ljudske ličnosti sa samom sobom, no uvijek u sprezi sa zahtjevom konkretnoga ili opšteg razlikovanja dobra i zla. Apostol Pavle, medjutim, savjest navodi kao svjedoka zakona upisana u ljudsko srce (Rim 9,1, 1 Kor 4,4, 2 Kor 1,12). Savjest je postalo fundamentalno načelo individualizacije čovjeka, a ne instanca optužbe i suda. Kada savjest prihvata neku normu, ona postaje ne samo njegov slobodan izbor nego i sama njegova sloboda. Slobodna savjest je, kroz načelo individualizacije, odgovorna savjest.
Prihvatiti Hrista u slobodi savjesti znači odreći se svih predrasuda o Bogu i tudjih iskustava kao nekog jamstva sveg našeg znanja. Prihvatiti Krista znači prihvatiti da znamo samo jednu stvar o Bogu, a ta je da je Bog bio prisutan u raspetom i vaskrslom Hristu; i da je to bi znak Božje očinske ljubavi i vjere u čovjeka.

петак, 15. фебруар 2013.

OSLOBADJAJUĆA SILA SLAVLJENJA

Slavljenje je najuzvišeniji izraz poštovanja prema Gospodu koji hrišćani mogu da izraze. Najuzvišenije
ispoljavanje duhovnog života se vidi u ljudima koji slave Boga. Kao što kaže jedna duhovna pjesma da kad mi slavimo sam Božiji tron se gradi i utvrdjuje na mjestu slavljenja, iako se Božiji presto znam nalazi u srcu univerzuma. Nema ničeg drugog što bi jedan hrišćanin mogao da prinese Bogu što bi moglo da prevazidje slavljenje. Kao u onoj starozavjetnoj priči dok je na granicama Jude rat bio u jeku. Josafat je vladao u tim poslednjim godinama postojanja Jude kao carstva. Država je bila veoma osiromašena i slaba i ugasle su nade da se Juda može odbraniti od napada Amonaca, Moavaca i onih iz gore Sira. Bila bi pobjeđena, pa štaviše i potpuno uništena. Medjutim Josafat je bio bogobojažljiv i iskren vladar. Opominjao je svoj narod da se uzda u Gospoda. Ali trebalo je da izadji pred neprijatelja ne s vojskom koja će se boriti i tući, nego sa pjevačima koji su trebali da slave Gospoda. Postavio ih je pred svoju vojsku da slave i da pjevaju: "Hvalite Gospoda, jer je dovjeka milost Njegova". Onoga trenutka kad je Božiji narod počeo da pjeva i slavi Gospoda, Bog je razbio Amonce, Moavce i narod sa gore Sira i oslobodio Judejce od najezde neprijatelja.
Ovo je jedna velika lekcija, da pobjeda ne zavisi od brojčane nadmoći ljudske snage, efikasnosti oružja i od same bitke već od stava srca i slavljenja. Kad nam je vera slaba, mi mislimo da moramo mnogo da se molimo i postimo da bi umilostivili Gospoda; a da ćemo kad nam vjera ojača moći više i snažnije da slavimo Boga. U tome je podvala sotonska, da ljudi čekaju da se stvari poprave pa da onda dobiju volju za slavljenja. A stvari funkcionišu na potpuno drugaciji nacin. Carstvo bozije na silu se uzima. Mi treba da se voljno odlucimo za slavljenje, pa ce slavljenje pomijeniti atmosferu, onda će briga i strah ustupiti mjesto pouzdanju i hrabrosti. Ne i obrnuto.
Medjutim, većina vjernika u nevolji ne govori o sili i slavi Bozijoj, već ispovjeda jačinu neprijatelja i svoju sopstvenu slabost. Iz takvog klonulog duha pokušavaju da se nekako bore i mole. A to nije molitva koja u vjeri prima ono sto moli, to je obicno moljakanje. Većina očajnim snagama se bartga i pada u iskušenje da se bori sopstvenim snagama, jer pretpostavljaju da
neće moći da pobjede ukoliko ne preduzmu "nešto". A zapravo se samo opterećuju i preokupiraju poteškoćama koje izgledaju nepremostive kao planine. Mozgaju smišlajući odredjene izlaze, odredjene izgovore, načine kako će sa ljudima. I ništa se ne dešava.
Zapravo što više racionalizujemo sitauaciju, razrađujući metode i način sve nam je manja vjera i sve su nam manji izgledi na pobjedu. Zašto? Zbog toga što hoćemo našim snagama da bijemo duhovne bitke. U svijetu duhova naše snage su bezbacajne. Samo u Hristu ima silu i autoritet da suzbijemo dušmaninsku tiraniju i zadobijemo prevlast i slobodu. A iz ove starozavjetne priče vidimo jednu drugu sliku, tu nema klasične vidljive bitke, već samo pjevači koji udaraju u instrumente. Da ti pevači nisu čvrsto vjerovali u Boga, oni bi bili bezumni, to bi značilo sigurnu pogibiju da na ratište dodjete sa gitarama i cimbalima. Ali oni nisu bili bezumni, nego su bili vjernici koji slave Boge. I izvojevali su legendarnu pobjedu.
Još slikoviti primjer oslobadjajuće sile slavljenja je opisan u Djelima apolstolskim. Kada su se Pavle i Sila našli u najdubljoj tami zatvora zbog istjerivanja vračarskog duha iz one makedonke koja je dobre pare donosila svojim gospodarima. Umjesto da očajavaju zbog nepravde koja je učinjena nad njima, da mrmljaju na Boga zbog toga što su iz krajnje poslušnosti prema Njemu dospjeli u nevolju. Iskreno ne znam ko bi zadržao taj stav srca koje slavi kada sa jedne strane dobije instrukciju od andjela a onda kad promjene pravac kretanja bivaju uhapšeni i kažnjeni nevidjenim batinama, teškim kladama i dubokom tamom kazamata. Oni se odlucuju da glasno slave i hvale Boga za Njegova djela. Čitav zatvor postaje čudesno mjesto oslobodjenja. Sa svih spadaju okovi, a tamničar i čitav njegov dom se kaje i obraća Bogu. Tako da ovo mjesto propasti i ropstva, iskrenim slavljenjem postaje prvo "oslobodjeno" mjesto i prva filijala crkve koja se iz azije proširila na tlo današnje Evrope, koja je postala cijela hrišćanska.
I tako je sa slavljenjem, ako se uzdaš u Gospoda kad nevolja dođe moći ćeš da kažeš: "Slavim Tvoje
ime! Iako su moje nevolje veće od mojih mogućnosti, Ti si veći od mojih nevolja. One su jake, ali Ti si Gospode silniji i jači. Ova tama je trenutna a Tvoja je blagodat vječna.". Slavljenje se uzdiže iznad molitve. Vjernici koji slave ne zadržavaju se na nadanjima, oni su već prevazišli nevolje.
Verujem da ništa toliko mnogo i toliko brzo ne pokreće Gospodnju ruku koliko to čini slavljenje. Neprijatelji se uništavaju izmedju sebe, lanci ropstva spadaju, tama nestaje i dolazi presvjedočenje kod svih koji učestvuju.
Mnogi se nalaze na velikoj probi prolazeći kroz nevolje i tamu. Kada test postane težak i kad borba postane žešća, onda se čovjek nađe u istoj nevolji kao i Josafat i apostoli. Tada se sve čini izgubljenim, protivnička strana izgleda veoma jaka, osjećamo se isprebijanima, kao u klopci i krajnjoj memljivoj tami zatvora, a naše snage veoma slabe da se ne mogu uporediti.
Čovek se tada oseća beznadežno kao da ga je zahvatio uragan. Nevolja je isuviše velika da se bi mogala savladati. Prirodno onda usmeravamo svoje misli na svoju nevolju, ispunjavamo se brigom i tjeskobom. Oči ne vide ništa drugo osim lanaca i problema. Taj trenutak, kad čovjek pogleda u sebe i svoje okolnosti, trenutak je najvećeg iskušenja. Što čovek više
strada, to sve više gleda na sebe i okolinosti. Ali sa onima koji poznaju Boga nije tako. Nevolje podižu i obraćaju njihove oči ka Gospodu. Sve što su im nevolje veće, to sve više slave Gospoda. To je pravo slavljenje koje teče iz patnje. To je žrtva slave, mirisna i ugodno za Boga. Bog nikada ne okreće glavu od
žrtve slavljenja. Takva žrtva se istoga trenutka uzdiže do Boga. Ta žrtva donosi potpuno oslobodjenje i pobeđuje neprijatelja. To mogu samo oni koji vjeruju. Vjera ide pre slavljenja, a slavljenje donosi pobjedu.
Ljudske misli su obično usmjerene na problem i samo vide neprijatelja i tamu. Ali božanska misao se koncentriše na vjeru i slavljenje. Samo to ga pokreće. Tada u našim srcima grozota od nevlje se smanjuje; njena važnost se svodi na ništavnost. Shvatimo dakle da Bog sve prevazilazi. I počnimo Ga slaviti iz sveg srca, iz sve snage...Tada nastupa sloboda!

среда, 13. фебруар 2013.

NE POSTOJI SLOBODA OD BOGA

Nevjerovatno je, ako covjek promisli zdravim razumom, da prva predstava o slobodi za vecinu ljudi je zivot bez nekih stega, bez pravila, bez obaveza, daleko od crkve i jos dalje od Boga. Zapravo to je jedna ogromna laž i predrasuda da Bog je neko ko je stvorio mnostvo zakona, normi ponasanja, rituala koji se moraju drzati inace ce taj neko ko ih ne drzi zavrsiti u paklu. Naravno da je tome kumovala citava istorija crkve koja je pokusala da svim tim pravilima drzi ljude podalje od grijeha, podalje od iskusenja i sablazni, a nakon svih ovih vjekova cini se nazalost da je jedino uspjela da ljude drzi podalje od Boga. Zvuci ovo grubo, sto mi nije zelja, ali ne umijem to drugacije objasniti to sto je vjekovima cak biblija skivana od "obicne raje", koja nije smjela da sazna pravu istinu o ostkupljujucoj i oslobadjajućoj zrtvi Isusa Hrista. Rasireno je misljenje i danas u nasem narodu da je Biblja veoma "opasna" knjiga i da je ne smije svako citati. Da može da "udari u glavu" i da se čovjek pomami, pa su zato napisane ogomne knjige koje su trebale da "pojasne" jevanjdjelje. A ne da nijesu objasnili nego su ga samo osiromasili i zakomplikovali. Kad citate jevandjelja mozete se vec na prvo iscitavanje zapanjiti koliko je to jednostavan izraz i forma. Sve sto je zapisano da je Isus govorio je cudesno jednostavno i jasno, sve u kraktkim pricama.
Sve ove godine kao da je namjerno skrivana istina, a mahalo se sa tom izrekom "Uspoznacete istinu, i istina ce vas osloboditi!". A u toj svetoj knjizi moze se procitati puna istina: "Dakle sinovi su slobodni"; "Gdje je duh Gospodnji, tamo je sloboda"; " Ko će pronići u savršeni zakon, u zakon slobode"; " Vi ste otkupljeni visokom cijenom, ne budite robolje ljudsko"; " Slobodi ste prizvani braćo"; "Koga Hrist oslobodi , taj je slobodan"; "Ti više nijesi rob, već sin"... Itd itd.
Bibila svakim svojim slovom svjedoči da prava i istinska sloboda je moguća samo u Hristu i kroz Hrista. I da Hrista treba prihvatiti u potpunoj slobodi, jer nikakva prisila ne treba da nas privodi Njemu. Naše obraćenje treba da je akt pune i bezuslovne slobode po duhu. Hristos je prije postanka svijeta pozelio čovjekovu slobodnu ljubav i Njemu je bila a i danas je potrebna naša sloboda. Potpuno je neprimjereno i pomisliti da bi Hristos bilo cime manipulisao u našim životima posebno ne u Njegovog prihvatanja. On to nije činio niti slakorjecivim obecanjima blagoslova, niti prijetnjama paklom, kako to nažalost cine neki "evangelizatori" i vjerski fanatici koji ne poštuju tudju slobodu savjesti i vjeroispovjesti. To je ozbiljna pošast novog vremena, podjednako opasna kao letargija nekih crkvenih krugova koji baštine privilegije i odrzavaju spoljni oblik pobožnosti a odrekli su se sile božije.
A Bog oslobadja i prihvata slobodne. Kao sto to apostol na jednom mjestu rece, uporedjujuci nas sa Isakom sinom patrijarha Abrahama (oca vjere), da mi nijesmo djeca ropkinje (Ismailo), vec djeca slobodene, djeca obecanja. Mi smo oni koji su nastali iz nicega, potpunom natprirodnom božijom intervencijom, iz mrtve Sarine materice, da se u Isaku nazovemo djecom obećanja. Mi smo sinovi koji ostajemo u kući dovjeka, a robovi nemaju dio u nasljedstvu i ne ostaju dovijeka.
Zato Bog koji je sloboda ocekuje od covjeka slobodnu ljubav. Sa druge strane i covjek ocekuje slobodu od Boga i da ga bozanska istina oslobodi. Malo ljudi razumije i osjeća tjeskobu danas vapeći za Božijim oslobodjenjem. A ono se već ostvarilo u Isusu, za sva vremena u vjeke vjekova. Njehovo ime Isus ima izvorno značenje "Bog koji oslobodja". Isus je došao kao istinski mesija i osloboditelj. Ali Izreal ga nije prepoznao. O,ekivao je vojskovodju koji će ih osloboditi od spoljne prinude i tiranije Rimskog Carstva. Nijesu razumjeli da je čovjeku bila potrebna sloboda iznutra, od unutrasnje sile grijeha koji zarobljava. Njima je bila potrebno oslobodjenje za um i srca, a ne od carinika i rimskih vojnika.
Sva tajna Hristove slobode je upravo u tome, što smo mi u Hristu oslobodjeni. Pismo kaze, ne samo da smo posredstvom Hrista oslobodjeni, već da smo U Njemu. U Njemu smo se popeli na krst. U Njemu smo pokopani i umrli zakonu i grijehu. I u Njemu smo vaskrsnuli silom Duha Svetoga. I u Njemu smo vazdignuti. Sjedimo Ocu sa desne strane, na tronu. U Hristu je vaskrsnut kao čovjek ne samo kao Bog. I danas Hrist - Bogočovjek, sjedi i vlada Ocu sa desne strane. Taj čovječanski element je postao jedno sa Svetom Trojicom. U njemu smo mi svi iznad svih sila teme. U Njemu imamo vlast da se odupemo svakom iskusenju, svakoj prijetnji, svakom grijehu, svakoj smrti.
U Njemu je život i biće, a sve van njega je ništavilo i nebiće. Van Hrista je negacija života i propadanje, negacija ljubavi i potpuna negacija slobode. Van Hrista, mi potpadamo pod stihije i nužnosti ovog svijeta. Samo u Njemu naše DA, može da bude DA i Amin. Samo u Njemu mi možemo reći Ne i održati se. Reći slobodno NE svakoj tiraniji, svakoj zavinostima, svakoj prisili i manipulaciji. Reći ne duhu Antihrista koji je oličenje neslobode i tiranije. U tome će biti i sudbonosna borba zadnjeg vremena. Borba za slobodu naroda.
Zato sloboda tek jeste, kad nadjemo Boga. Mi smo samo svoji onda kada smo u Hristu. Zato kažem: nema slobode van Boga, jar ako izgubimo Njega onda smo izgubili i sebe i slobodu.
Ljudi misle da to prebivanje U Njemu, guši našu individualnost, guši naše želje i snove i rastapa našu ličnost. A upravo je suprotno, jedina potpuna ličnost u citavom kosmosu je Isus. Zbog toga što je pretrpio stravi,nu bol, protivljen je, odbačenost i poniženje. Zato mu je dato Jedinstveno Ime, koje je iznad svakog imena. A šta je Ime ako nije izraz za karakter, za licnost. Tek U Njemu mi možemo da se izgradimo kao licnosti. Van Hrista sve je tama i ništavilo, koje nas obezlicuje. To ostvarenje ličnosti naravno donosi bol i odbačenost. Svako ko ima stav i ko zna šta želi i ne odstupa od svojih uvjerenja, zna za tu odbačenost i prezir mase, zna za izdaju i poniženje od najmilijih, zna za bol nepravde i nevjere. Ali bez bola nema radjanja čovjeka. To su porodjajne muke svkog ko hoće da se ostvari i da živi. Hristos je doživio krštenje bolom i totalnu smrt i simbol je totalne ličnosti. Pa je utro put svakom koji hoće da se izbori za svoju li,nu slobodu.
Ali nije nas ostavio same u toj borbi. Dao nam je svoga Duha, da nas krijepi, da nas uvodi u svu istinu, da nas tješi, da nas savjetuje i da nam bude Pomoćnik, koji se u nevolji brzo nadje. Mi se krštavamo Njegovim Duhom i Ognjem. Oblačimo se u Njega. Mi smo u Hristu, kada smo u Njegovom Duhu, Duhu poniznosti, Duhu krotkosti, Duhu samilosti, Duhu sile i zdrave pameti, Duhu posinjenja kojim vičemo: Aba, Oče!
Zato gdje je Duh tu je sloboda. Duh Hristov, Sveti Duh, On je sloboda o kojoj pišem ovu knjigu. To nije neka puka sloboda izbora, sloboda (samo)volje, sloboda govora i sl. Ne ta sloboda je duhovne prirode. Ona je ,itav kontekst, čitava atmosfera, naši motivi i td. U tom duhe se sve odredjuje iznutra iz dubine. Biti u duhu, znaci biti u samom sebi, biti čovjek!
Tek u toj slobodi od svakog grijeha, od svake slabosti i svake nemoći, čovjek može da se prepozna, da se ugleda u tom ogledalu duše i da se ostvari kao licnost. Jer grijeh, slabost i bolest ubija svako dostojanstvo čovjeku i uništava ličnost. Grijeh zarobljava i ponižava. Čini nas kao marionete, koje se više ne pitaju sa sopstvenim životom.
I zato naglašavam, da je pitanje naše slobode upravo je suprotno vecine shvatanja savremenih "Bludnih sinova" koji misle da ako daleko da odu od svog Oca, da se maknu od nekih skrupula i da bi osjetili puninu života, da će naći sreću i slobodu. To je zato što vlada jedna gnusna laž, da kada čovjek dodje Bogu i kada dodje u crkvu, kad stupi u brak, i kada preuzme odgovornost za svoju porodicu da ga ceka "robija". Da nastupa vrijeme "ne ovo, ne ono". Da u Bogu je sve "ne jedi, ne pij, ne psuj, upozbilji se, presvuci se, ocesljaj se, sredi se pa onda dodji!.." . Kao u onoj Čorbinoj "Pravila, pravila, da bi nas udavila, ili kičmu savila i skroz ošašajavila..."
A Pismo jasno pokazuje da je u Hristu ispunjen zakon, i da smo Njegovom žrtvom opravdani. Kad smo vjerom U Njemu, da smo se izmirili sa Bogom, u Hristu on nas je potpo opravdao i blagoslovio. Da nije nasa pravednost sada po nekim djelima i postupcima, nego iskljucivo po vjeri u Sina Božijega... "Abraham vjerova Bogu, i to mu se uracuna u pravednost..."
Zato ako hoćemo pravu slobodu, okrenimo se ka Bogu i dajmo mu slavu, kao Pavle i Sila u onom zatvoru, uprkos svim nedaćama, i svi okovi će pasti.
Znam veoma dobro osobu, koja upravo zbog pomenutih predrasuda i predubjedjenja nije smjela da moli "Oce naš, koji si na nebesima, neka bude volja tvoja...". Bojala se da ako to kaže, da će je snaći nešto što ona ne želi. Jer su u crkvi je stalno nabedjivali o neprikosnovenoj volji Božijoj. Da ona mora da uguši svoje želje i da pokori svoju volju da bi Bogu ugodila. Zato se podsvjesno bojala Boga, da će On poželeti nešto za nju što ona ne voli. Kakva tragedija. Sve nastalo iz veoma rasporstranjenog ucenja da ne postoji sloboda ljudske volje za hriscane. Taj monizam koji se veoma forsira, je problematican sa stanovista Pisma. Ali o tome sam pisao.
Nema slobode "od Boga". Ta sloboda i nije sloboda, to je njena suprotnost i to je tragedija. A te "slobode" ima na sve strane. Ljudi su u uvjerenju da kad otpusti te "unutrasnje kocnice" prepustajuci se stihijama materijalnog života, da nastupa sreca i potpuna sloboda. A ubrzo shvataju da su se prepustili zakonima tog naturalnog svijeta. Da ih te stihije vode gdje one hoce, i da vise ne upravljaju do kraja svojim zivotom, a jos manje sudbinom. Samo u duhovnom svijetu postoji sloboda, i ona ne prebiva u oblastima duse a jos manje tjelesnosti. Sve je na nivou uma i emocija itekako determinisano i limitirano. Lako se uocava da je emocijama tesko vladati a pogotovo nemoguce materijalnim stvarim i potrebama.
Postoji medjutim "sloboda od pravila i zakona". I volja je Hristova bila da nas oslobodi od religioznih fariseja, sadukeja i knjizevnika onog i svih vremena. Ali to može samo kada se covjek se ispruza Bogu, da dozivi te proboje u duhovni svijet i u slobodu, da iz te slobode moze crpsti snagu za stvaralački i dostojanstven život. Po misloti Hristovoj, iznas svakog zakona i pravila ovog svijeta.
Božija volja je za nas sloboda, a ne robija. Kada kažemo "tvoja volja Gospode" onda je to sloboda! Onda je to nevjerovatno duhovno iskustvo. Zato Bog trazi dobrovoljnog pregaoca i davaoca. Da mu se preda u punom povjerenju. Jer On nema uzitka u bezvoljnoj poslusnosti "pokornog i frustriranog" sluge koji poput robota sporvodi neko "humanitarno" djelo ili službu radi navodne "Slave Božije". Nezamislivo je da Otac ima ikakav plan za nas zivot koji bi nas unistio i ponisti. koji bi nas zaroio i pasivizirao. Naprotiv, kad nam je da svog Sina, ono najvrednije, da li bi ista drugo uskratio? Ne! Dao nam je sve!. Puno slobodu, jer je On najrpije vjerovao u nas, dok smo još bili njegovi neprijatelji i progonitelji.

недеља, 10. фебруар 2013.

OSLOBODJENJE I EMANCIPACIJA ZENA

Nemoguce je pisati o problemu covjekovog oslobodjenja a ne pisati o emancipaciji zene. Svjedoci smo raznih ekonomskih teorija i politickih pokreta koji izražavaju vještačke granice između ženskih i muških prava. Pa umjesto da vidimo rješenje tog pitanja nastupio je neki opšti društveni antagonizam koji je zahvatio danas cijeli javni život, stvoren silom suprotstavljenih i proturječnih interesa, koji nije uspio sa stvori mir i sklad među polovima. Jasno je postalo da pitanje emancipacije pojedinca ne zavisi nužno o površnom izjednačavanju prava ljudskih bića; niti od poziva na gubitak individualnih karakteristika, crta i afiniteta. Problem s kojim se danas suočavamo, a koji skora budućnost treba riješiti u odnosima muškarca i žene, kao bitnog elementa njene ukupne emancipacije, jeste kako da oboje budu svoji a opet da budu jedno s drugim. Kako biti nezavisan i zadržati vlastite snove i karakteristične osobine, a opet duboko suosjećati s drugim ljudskim bićima.
Emancipacija bi trebala omogućiti ženi da bude empatična i humana u najistinskijem smislu, a ne otudjena i sebična. Sve u njoj što žudi za samopotvrdjenjem i kreativnim djelovanjem trebalo bi doživjeti svoj najpuniji izraz. I svakako da bi se to ostvarilo sve tradicionalne prepreke moraju pasti i trebao bi se otvoriti novi put prema većoj slobodi žene koja je počišćena od svakoga traga vjekova pokoravanja i robovanja.
To je bio izvorni motiv i cilj pokreta za žensko oslobođenje, ali rezultati koji su dosad (ne)ostvareni, zapravo su puko spoljašnje društveno oslobođenje koje je učinilo je od savremene žene da se osjeća izolovanom i neravnopravnom u trci sa muškarcima. Pod pokličem feminističkog pokreta "Sloboda i jednakost za žene!" žana je mnogo toga dobila i pravo glasa i zakonsku zaštitu rodne ravnopravnosti ali su joj oplijenili sreću koja joj je tako bitna.
Smatram da žensko oslobođenje, kako se danas tumači i praktično primjenjuje, nije uspjelo ostvariti taj proklamovani cilj. Sada je žena suočena s nuždom da se oslobodi "oslobođenja i osloboditelja", ako doista želi biti slobodna. To može zvučati paradoksalno, ali je više nego istinito. Pitam je li jednako pravo glasa za žene u našim državama Balkana, pročistilo naš politički život od muške dominacije, kao što su to mnogi dobronamjerni feminitički pokreti iz prošlog vijeka predviđali? Nije! Emancipacija je donijela ženi ekonomsku jednakost s muškarcem; to jest, ona može sama izabrati svoje zanimanje i posao; ali kako je njezina prošlost i prirodno fizičko stanje nisu opremili nužnom snagom da se bori s muškarcem, često je prisiljena iscrpiti svu svoju snagu, istrošiti svoju vitalnost i napregnuti svaki svoj živac da bi postigla vrijednost na tržištu. Samo ih je nekoliko izuzetnih u tome uspjelo, jer činjenica je da žene, učiteljice, lijekarke, pravnice, arhitektice i inženjerke niti nailaze na isto povjerenje kao njihovi muške kolege, niti primaju jednaku platu za isti posao. A one koje ostvare tu primamljivu jednakost, u principu to uspiju pod cijenu svojeg tjelesnoga i duševnoga zdravlja.
Mala je satisfakcija za veliku većinu radnica da svoju nezavisnost izbori u fabrici ili kacelariji ako mora i da se bori sa uskogrudosti i manjkom slobode kod kuće, i obrnuto suočavajući u toj borbi sa uskogrudošću i manjkom slobode kod svojih poslodavaca? A tu je još jedan podmukliji i mnogo teži "teret slobode" nametnut ženama da tragaju za "domom, slatkim domom" koji moraju da izbore u neurednim, hladnim, neprivlačnim, turobnim stanovima koji ih čekaju nakon cjelodnevnoga teškog rada. Kakva slavna emancipacija!
Zato ne čudi da su stotine djevojaka tako voljne prihvatiti prvu bračnu ponudu, bolesne i umorne od svoje "nezavisnosti" iza šanka, u ćošku butika i radnog stola. Spremne su se udati baš kao i djevojke iz srednje klase, koje pak vape da pobjegnu iz jarma roditeljske vlasti. Takozvana nezavisnost koja vodi u puko održavanje života nije toliko primamljiva, nije toliko idealna da se od žene može očekivati da se za nju žrtvuje. Njihova izvanreno hvaljena emancipacija je, nakon svega, samo neumitan proces zatupljivanja i gušenja ženske prirode, njenih senzibiletat, majčinskoga nagona i u konačnom potrebe za pažnjom i ljubavi.
Ne mislim da je položaj radnice mnogo ponižavajući, naprotiv čak je i iskreniji, prirodniji i ljudskiji od položaja "emacipovanih" zvanja profesorica, PR menadžerice, sudkinje, inženjerke i slično, koje moraju dostojanstveno i ugladjeno da izgledaju spolja, dok im je unutarnji život isprazan i mrtav.
To su predrasude i ograničenja postojećega poimanja ženske emancipacije, koji žensku nezavisnost podrijavaju strahom od zaljubljivanja u muškarca koji nije njenog društvenoga položaja i posebno straha da će joj predavanje toj ljubavi oduzeti slobodu i autonomiju. A posebno je rasprostranjen užas od formiranja porodice, zasnovan na poimanju da će joj brak i užici matarinstva smetati u potpunoj predanosti svojoj karijeri.
Emancipacija kako je razumije većina njezinih pristalica i pobornica, odveć ograničenoga raspona i dometa da bi dopustila bezgraničnu ljubav i zanos što ih u sebi nose duboki osjećaji istinske žene i majke.
Tragedija samostalne ili ekonomski slobodne žene nije u premnogo, nego u premalo stvarnog životnog iskustava. Naravno, položaj današnje žene u mnogome nadmašuje položaj žene iz prošlih generacija, kako u raznim pravima, tako i u znanju o svijetu i o ljudskoj prirodi. Ali umjesto da joj taj "višak" znanja donosi mir i zaodoljstvo, današnja žena duboko u sebi osjeća nezadovoljstvo, nedostatak suštine života i radosti, koja jedino može obogatiti ljudsku dušu i bez koje su mnoge žene postale tek puki profesionalni automati.
Emancipacija koje nema svoj sadržaj u ispoljavanju ljubavi, stvralaštva i empatije je nova ljuska u koju se začaurila savremena žena i u kojoj se osjeća uhvaćeno, prevareno i zarobljeno. Sve zato što emancipacija je predstavljena kao seksualna sloboda, umijeće vodjenja lakomislenog života požude i grijeha; bez obzira na društvo, vjeru i moral. Sve dok je žena bila muškarčev rob, nije mogla biti dobra ni čista, ali sad kad je "slobodna i neovisna", osjeća se još nesposobnijom, lošijom i prljavijom.
Ja priznajem rezultate feminističkog pokreta ali su njihova uskogrudna i malogradjanska viđenja protjerala muškarca iz ženskog emocionalnoga života. Doživaljavaju muškarca kao nešto remetilaško što se se ni pod koju cijenu ne smije tolerisati, osim možda kao oca djeteta, budući da dijete ne može doći na svijet bez oca.
Zato je pitanje ženske emancipacije, procesa njenog oslobodjenja, neodvojiva od ukupnog procesa oslobodjenja naše civilizacije na Hristovoj žrtvi i učenju. Nema emancipacije žene, bez emancipacije muškarca.
I ta emancipacija neće doći spolja, nekim legalističkim i političkim pokretima, to je nešto što se mora desiti na individualnom nivou, emancipacija je dio i ženinog i muškračevog procesa unutrašnjeg oslobodjenja. Oni moraju najprije osloboditi svoju unutarnju ličnu kreativnu enerdiju kroz duhovnost, da sebe "pronadju" i ostvare svoje talente. Upravo u tom stvaralaštvu, biće izvor njiho egzistencije, pa će moći da žive i one i njihova djeca. Ta duhovnost i stvaralaštvo će biti njihova emancipacija tj. njihova sloboda kao žene i kao žičnosti, a ne neko puko izjednačavanje u pravima sa muškarcem. Žena treba da bude žena, a ne da se takmiči sa miškarcem. Ipak, ne mislim naivno da da ženin bogat intelekt i istinska hrišćanska duhovnost mogu da riješe ovaj problem preko noći. U slučaju moderne žene, te osobine čak često su izvor raznih konfikata u bračnim i porodičnim odnosima. Jer stotinama godina stari oblik religijskog braka, zasnovan na crkvenom "dok nas smrt ne rastavi", opasno je raskrinkan u ovoj eri liberalizma i sekularizma kao ustanova koja zastupa suverenost muškarca nad ženom, kao ustanova ženine potpune pokornosti muškarčevim hirovima i zapovijestima, kao i njene potpune zavisnosti o muževljevoj materijalnoj podršci. Mnogo je puta u praksi "hrišćana" uvjerljivo pokazano da je takav crkvenjački bračni odnos ograničio ženu na to da bude sluga muškarcu i da mu rađa djecu. Medjutim ipak nalazim mnoge emancipovane žene koje su sve više sklonije braku, sa svim njegovim nedostacima, nego ograničenosti izvanbračnoga života, ograničenog i neizdržljivog zbog moralnih lanaca i društvenih predrasuda koji sputavaju i sapinju njezinu prirodu.
Objašnjenje je za takvu "nedosljednost" mnogih naprednih žena u činjenici da nikad nisu stvarno razumjele značenje oslobođenja. Mislile su da im treba jedino nezavisnost od spoljašnjih prinuda i tiranije; a unutarnji su lanci i tirani, daleko štetniji po život i razvoj, u obliku javnoga mnijenja ili onoga što će reći majka ili brat, otac, ili kuma, poslodavac. Sva ta zabadala su tamničari ljudskoga duha, i žena koja želi emancipaciju treba da nauči svima im se suprotstaviti, čvrsto stati na svoje noge i ustrajavati na vlastitoj neograničenoj slobodi, slušati glas svoje prirode, tražiti ono najveće životno bogatstvo, ljubav prema Bogu i ljubav prema muškarcu, i u konačnom njezinu najslavniju povlasticu, pravo da rodi dijete. Sve dok ona sebe na taj način ne ostvari ne može se zvati oslobođenom. Koliko je emancipovanih žena dovoljno hrabro priznati da ih glas ljubavi zove, da divlje lupa u njihovim grudima, zahtijeva od njih da ga čuju, zadovolje. Najveća su mana današnje emancipacije njezina vještačka krutost i uskogrudna i profesionalna obzirnost, koje proizvode prazninu u ženskoj duši što joj neće dati da pije na izvoru života.
U pravu je jedna spisateljica koja je ustvdila da je dublji i sadržajni bio odnos između staromodne majke, domaćice, uvijek na oprezu da joj djeca budu sretna i da utješi one koje voli sa njenom emancipiranom ćerkom, nego između te moderne žene i njezine prosječne emancipirane ćerke. Ona je naišla na osudu mnogih feminističkih pokreta kada je rekla da je velik broj naših baka imao više krvi u svojim žilama, više duha i duhovitosti, a svakako više prirodnosti, dobrodušnosti i jednostavnosti, nego većina naših emancipiranih stručnjakinja koje pune koledže, učionice i razne kancelarije.
To ne znači da propagiram da da se vratimo u prošlost, da ponovo "osudimo" ženu na njezinu staru sferu kretanja, kuhinju i dječju sobu. Naprotiv želim naglasiti da je za savremenu ženu mnogo važnije da počne sa svojom unutarnjom regeneracijom, da se oslobodi težine predrasuda, tradicije i običaja. Da razumije da je zahtjev za rodnom raavnopravnošću i jednakim pravima u svakom životnom pozivu ispravan i primjeren, ali da je prije svega najvitalnije pravo da se voli i buti voljen. Sitničavost u traženju svojih prava razdvaja; a širokogrudnost u priznanju tudje slobode ujedinjuje. Budimo široki i veliki u razumijevanju odnosa među muškarcima i ženama i onda neće buti "pobjednika i pobjeđenih". Tek na temelju one Hristove slobode koja zna samo za jednu veliku stvar: dati se bezgranično, kako bi bio bogatiji, dubokoumniji, bolji. Samo takva nesebična i strastevne ljubav može ispuniti prazninu i pretvoriti tragediju ženske emancipacije i slobode u veselje i bezgranično radost.