Mnoge religije tvrde da postoji sudbina\nafaka, da su stvari pa cak i spasenje za ljude predodredjeno od "više sile". Da postoji predestinacija i"izabranici" koji su predodredjeni od Boga. U reinkarnaciji vjeruju npr, da hteli mi to ili ne, poslije određenog broja života mi ćemo na kraju doći u blaženstvo.
Medjutim kod Hrista toga nema. Jer ko može nekoga da predodredi da li će biti dobar ili zao? Da će se neko spasiti a neko ne. Tu ideju o sudbini izmislio neko ko hoće da okrivi Boga za sve njegove i naše greške u životu. Grešni čovjek mnogo lakše prihvata Sotonine ideje nego istinu. Jer time prebacuje odgovornost sa sebe na nekog drugog. Međutim, naša krivica neće
nestati i tranzitirati time što ćemo posredno da optužujemo Boga da je kriv za zlo koje nas je snašlo a koje smo mi svesno uradili ili izazavali.
Ako je neko predodređen da pretrpi neko zlo i onaj koji čini to zlo takođe je predodređen. Ako je Bog mene predodredio da ne budem fin nego da budem loš, onda nije pravedno da me Bog zbog toga izvede pred svoj nebeski sud i da me kažnjava. Pa i da sam kriv zar nisam kaznu već primio? Dakle, po ljudskoj logici ne može se nikako spojiti Božja apsolutna pravednost i predeterminacija.
Ako postoji predodređenost, onda i molitve postaju besmislene, uzaludno gubljenje vremena. Zašto da se molimo ako je sve zacrtano i predodređeno? Postaju suvišne jer je sve unapred određeno i nema odstupanja.
Pa i samo pokajanje nema logike ako je sve predodredjeno. Čovek se nikada ne kaje za dela koja je morao da učini, nego samo za ona dela koja je apsolutno svjestan da je na osnovu svoje slobodne volje učinio. Mi možemo osjetiti žaljenje za stvari koje su nehotično nastale, ali ne i kajanje. Kajanje uvek ide uz dela učinjena po svom izboru. Kada Bog ljude poziva na pokajanje, to znači da smo mi zaista slobodna bića. Do nas je bilo što ćemo izabrati a do nas stoji da li hoćemo da se kajemo ili ne. Potpuna sloboda.
Bog svakako želi da se svi ljudi spasu. Međutim, postoje očigledni stihovi u Bibliji koji kažu da se neće spasiti svi ljudi. Iz same te činjenice da se svi ljudi neće spasiti, automatski proizilazi da ih Bog nije predodredio. Jer da Bog hoće da predodredi onda bi Bog spasao sve ljude. Svuda oko nas bi bili vjernici, jer Bog želi da se svi ljudi spasu. Dakle, jasno je da ne postoji predodređenost. Bog bi voleo da spase sve ljude, ali postoje ljudi koji su svojom slobodnom voljom izabrali bunt protiv Boga.
Božija volja je iskazana u stihovima iz Jezekilj 33.11 "Tako bio ja živ govori Gospod Gospod, nije mi milo da umre bezbožnik, nego da se vrati bezbožnik sa svoga puta i bude živ; Vratite se, vratite se sa zlih puteva svojih jer zašto da mrete!". Dakle, Bogu ne pada uopšte na pamet pomisao ili najmanji elemenat želje da nekoga stvori da bi propao, a kamoli da kod njega postoji neka razvijena želja, da predodredi nečiji život za pakao i propast. Naprotiv.
Kada Hrist kaže da su neki pozvani i opravdani, da sa nama ima planove to znači da Bog ima izvjesne namere za naše živote. "Namere mira a ne nevolje, da nam da pošljedak kakav čekamo.". Bog nije ravnodušan u odnosu na čoveka, On je zainteresovan za sve šta nam se dešava i ima svoj plan spasenja. Bog nas zove, poziva. Ali to nije sudbina! To je plan za naš život, a plan uvek podrazumeva da postoji određeno znanje. Bog zna da smo mi pali u grijeh, da mi sami ne možemo sebe da spasemo, itd. Bog ima potrebna predznanja da bi napravio dobar plan da nas spase.
Ali Bog kao apsolutno biće ima moć i ima pravo da predodređuje. Ali on ne predodredjuje ko će spasiti, već predodređuje kakvi ljudi će biti spaseni. Biće spaseni oni koji budu imali "obličje Sina
Njegova" - obličje Isusa Hrista. Bog je predodredio predodredio profil i karakter izgrađene ličnosti koji će biti spasen. Samo oni koji budu imali obličje Sina NJegova ulaze u spasenje.
Bog nije odredio ko će ući u Njegovo carstvo, nego kakvi će ljudi da uđu. Svi oni koji ga priznaju i koji hoće da se uklope u taj profil, u obličje Božjeg Sina biće spaseni. Samo u tom smislu postoji apsolutni Bogom dati determinizam zato što je On vrhovno biće.
Neki bi voleli da sve zavisi od Boga, ali postoje stvari koje ne zavise od Boga. Iako je Hrist na krstu učinio kompelteno i savršeno djelo spasenja, to ne znači da nište ne zavisi od nas, a neki bi to voleli, da izbegnu lične napore i ličnu odgovornost. On nas poziva na uzajamni odnos, na medjusobnu ljubav i požrtvovanje, da sklopimo vječini neraskidivi savez u krvi Jagnjetovoj.
Ali On nikog ne želi da prisiljava ni svojom ljubavlju. Kao u braku, potrebna je saglasnost volja obije strane da bi brak nastao. On nije na silu ni ozdravljao niti činio išta dok nije dobio našu saglasnost. U banji Vitezi onom bolesnome je rekao: "Hoćeš li da budeš zdrav?" Da je on rekao "Neću", da li bi ga Hristos izlečio? Ne. Bog nas voli, ali nikome ne nameće svoju ljubav ni svoju volju. Tako i spasenje, i sve što Bog daje to je dar, Bog ništa ne nameće. Ako ga čovek hoće, On će mu ga dati. To je slodoba, a ne neka sudbina. A sloboda je odgovornost, za razliku od sudbine i njenih stihija. Bog ne želi da ima razmažene, nezrele vjernike, on želi slobodne ličnosti koje su aktom svoje slobodne ljubavi rekli Bogu "Da". Bogu ne trebaju uništene ličnosti bilo da ih On uplaši kaznom, bilo da ih obaspe ne znam kojom dobrotom. Ne, Njemu trebaju apsolutno slobodne ličnosti koje će mu reći: "Da Bože, je Tebe hoću!"
Pa i mi, što više sazrijevamo, uviđamo koliko su nama u našim životima potrebna slobodna i samosvjesna bića za druženje i život. Život bi nam bio tužan kada se ljudi sa nama ne bi družili zato što to sami žele nego zato što moraju. A zamislite koliko su Bogu potrebna slobodna bića. On želi prijatelje, kojima neće ništa zatajiti od onoga što kani učiniti. Poništiti čovekovu volju to znači uništiti čoveka, negirati njegovo postojanje i ličnost. Zato kod Hrista čovek odlučuje.
Čovek, ipak, utiče na svoju sudbinu, a ne obrnuto. Šta govori pismo? Blizu ti je reč u ustima tvojim i u srcu tvojemu, to jest reč vjere koju propovedamo. Zato onoga dana kada budeš stajao na Sudu nećeš moći da kažeš: "Bilo je to daleko od mene." Ne prijatelju, bilo ti je dostupno. Bog kaže: "Blizu ti je reč koju apostoli propovedaju. Jer ako priznaješ ustima svojim da je Isus Gospod, i veruješ u srcu svojemu da ga Bog podiže iz mrtvih, bićeš spasen. Jer se srcem veruje za pravdu a ustima se priznaje za spasenje.
Dakle, naša slobodna vjera i stav definišu naju destinaciju tj. sudbinu. Ne to što si pripadnik određene "nebeske" nacije, Crnogorac, Srbin, Grk, Jevrejin, itd., nego da li ja i ti vjerujemo da Bog postoji i da je On poslao svoga Sina da nas spase. Tvoja i moja vjera definiše tvoju večnu sudbinu.
Bog je sve uradio. On stalno zove, stalno želi da nas popravi. Bog hoće da dovrši čoveka, Bog hoće da čoveka spase, ali ako neko ne bude htio to, taj je sam izabrao svoju sudbinu. Mi imamo slobodu da živimo i da biramo, ali nemamo slobodu da mijenjamo posljedice tj. rezultate svojih izbora.
Ako neko želi da ide u Nikšić a sjedne u voz za Bar, on ne može pred Barom da kaže: "Bože ja bih da uđem u
Nikšić." On mora da sjedne u drugi voz. Mi smo danas na autobuskoj ili železničkoj stanici svoga života. Mi smo apsolutno slobodni da kažemo u koji voz hoćemo da sjednemo i Bog to poštuje. Ali mi ne možemo jednog dana, kad dođemo pred Boga da menjamo rezultate svoga izbora. Zaista je predodređen profil, karakter ili smjer u kome određeni voz putuje, ali nije predodređeno u koji voz ćemo mi ući. Nama ostaje da odlučimo da li ćemo sesti u jedan ili u drugi voz. Zato nemojmo da kažemo kada nas zadesi nesreća "Šta da se radi. Tako mi je suđeno, tako mi je zacrtano."
Medjutim kod Hrista toga nema. Jer ko može nekoga da predodredi da li će biti dobar ili zao? Da će se neko spasiti a neko ne. Tu ideju o sudbini izmislio neko ko hoće da okrivi Boga za sve njegove i naše greške u životu. Grešni čovjek mnogo lakše prihvata Sotonine ideje nego istinu. Jer time prebacuje odgovornost sa sebe na nekog drugog. Međutim, naša krivica neće
nestati i tranzitirati time što ćemo posredno da optužujemo Boga da je kriv za zlo koje nas je snašlo a koje smo mi svesno uradili ili izazavali.
Ako je neko predodređen da pretrpi neko zlo i onaj koji čini to zlo takođe je predodređen. Ako je Bog mene predodredio da ne budem fin nego da budem loš, onda nije pravedno da me Bog zbog toga izvede pred svoj nebeski sud i da me kažnjava. Pa i da sam kriv zar nisam kaznu već primio? Dakle, po ljudskoj logici ne može se nikako spojiti Božja apsolutna pravednost i predeterminacija.
Ako postoji predodređenost, onda i molitve postaju besmislene, uzaludno gubljenje vremena. Zašto da se molimo ako je sve zacrtano i predodređeno? Postaju suvišne jer je sve unapred određeno i nema odstupanja.
Pa i samo pokajanje nema logike ako je sve predodredjeno. Čovek se nikada ne kaje za dela koja je morao da učini, nego samo za ona dela koja je apsolutno svjestan da je na osnovu svoje slobodne volje učinio. Mi možemo osjetiti žaljenje za stvari koje su nehotično nastale, ali ne i kajanje. Kajanje uvek ide uz dela učinjena po svom izboru. Kada Bog ljude poziva na pokajanje, to znači da smo mi zaista slobodna bića. Do nas je bilo što ćemo izabrati a do nas stoji da li hoćemo da se kajemo ili ne. Potpuna sloboda.
Bog svakako želi da se svi ljudi spasu. Međutim, postoje očigledni stihovi u Bibliji koji kažu da se neće spasiti svi ljudi. Iz same te činjenice da se svi ljudi neće spasiti, automatski proizilazi da ih Bog nije predodredio. Jer da Bog hoće da predodredi onda bi Bog spasao sve ljude. Svuda oko nas bi bili vjernici, jer Bog želi da se svi ljudi spasu. Dakle, jasno je da ne postoji predodređenost. Bog bi voleo da spase sve ljude, ali postoje ljudi koji su svojom slobodnom voljom izabrali bunt protiv Boga.
Božija volja je iskazana u stihovima iz Jezekilj 33.11 "Tako bio ja živ govori Gospod Gospod, nije mi milo da umre bezbožnik, nego da se vrati bezbožnik sa svoga puta i bude živ; Vratite se, vratite se sa zlih puteva svojih jer zašto da mrete!". Dakle, Bogu ne pada uopšte na pamet pomisao ili najmanji elemenat želje da nekoga stvori da bi propao, a kamoli da kod njega postoji neka razvijena želja, da predodredi nečiji život za pakao i propast. Naprotiv.
Kada Hrist kaže da su neki pozvani i opravdani, da sa nama ima planove to znači da Bog ima izvjesne namere za naše živote. "Namere mira a ne nevolje, da nam da pošljedak kakav čekamo.". Bog nije ravnodušan u odnosu na čoveka, On je zainteresovan za sve šta nam se dešava i ima svoj plan spasenja. Bog nas zove, poziva. Ali to nije sudbina! To je plan za naš život, a plan uvek podrazumeva da postoji određeno znanje. Bog zna da smo mi pali u grijeh, da mi sami ne možemo sebe da spasemo, itd. Bog ima potrebna predznanja da bi napravio dobar plan da nas spase.
Ali Bog kao apsolutno biće ima moć i ima pravo da predodređuje. Ali on ne predodredjuje ko će spasiti, već predodređuje kakvi ljudi će biti spaseni. Biće spaseni oni koji budu imali "obličje Sina
Njegova" - obličje Isusa Hrista. Bog je predodredio predodredio profil i karakter izgrađene ličnosti koji će biti spasen. Samo oni koji budu imali obličje Sina NJegova ulaze u spasenje.
Bog nije odredio ko će ući u Njegovo carstvo, nego kakvi će ljudi da uđu. Svi oni koji ga priznaju i koji hoće da se uklope u taj profil, u obličje Božjeg Sina biće spaseni. Samo u tom smislu postoji apsolutni Bogom dati determinizam zato što je On vrhovno biće.
Neki bi voleli da sve zavisi od Boga, ali postoje stvari koje ne zavise od Boga. Iako je Hrist na krstu učinio kompelteno i savršeno djelo spasenja, to ne znači da nište ne zavisi od nas, a neki bi to voleli, da izbegnu lične napore i ličnu odgovornost. On nas poziva na uzajamni odnos, na medjusobnu ljubav i požrtvovanje, da sklopimo vječini neraskidivi savez u krvi Jagnjetovoj.
Ali On nikog ne želi da prisiljava ni svojom ljubavlju. Kao u braku, potrebna je saglasnost volja obije strane da bi brak nastao. On nije na silu ni ozdravljao niti činio išta dok nije dobio našu saglasnost. U banji Vitezi onom bolesnome je rekao: "Hoćeš li da budeš zdrav?" Da je on rekao "Neću", da li bi ga Hristos izlečio? Ne. Bog nas voli, ali nikome ne nameće svoju ljubav ni svoju volju. Tako i spasenje, i sve što Bog daje to je dar, Bog ništa ne nameće. Ako ga čovek hoće, On će mu ga dati. To je slodoba, a ne neka sudbina. A sloboda je odgovornost, za razliku od sudbine i njenih stihija. Bog ne želi da ima razmažene, nezrele vjernike, on želi slobodne ličnosti koje su aktom svoje slobodne ljubavi rekli Bogu "Da". Bogu ne trebaju uništene ličnosti bilo da ih On uplaši kaznom, bilo da ih obaspe ne znam kojom dobrotom. Ne, Njemu trebaju apsolutno slobodne ličnosti koje će mu reći: "Da Bože, je Tebe hoću!"
Pa i mi, što više sazrijevamo, uviđamo koliko su nama u našim životima potrebna slobodna i samosvjesna bića za druženje i život. Život bi nam bio tužan kada se ljudi sa nama ne bi družili zato što to sami žele nego zato što moraju. A zamislite koliko su Bogu potrebna slobodna bića. On želi prijatelje, kojima neće ništa zatajiti od onoga što kani učiniti. Poništiti čovekovu volju to znači uništiti čoveka, negirati njegovo postojanje i ličnost. Zato kod Hrista čovek odlučuje.
Čovek, ipak, utiče na svoju sudbinu, a ne obrnuto. Šta govori pismo? Blizu ti je reč u ustima tvojim i u srcu tvojemu, to jest reč vjere koju propovedamo. Zato onoga dana kada budeš stajao na Sudu nećeš moći da kažeš: "Bilo je to daleko od mene." Ne prijatelju, bilo ti je dostupno. Bog kaže: "Blizu ti je reč koju apostoli propovedaju. Jer ako priznaješ ustima svojim da je Isus Gospod, i veruješ u srcu svojemu da ga Bog podiže iz mrtvih, bićeš spasen. Jer se srcem veruje za pravdu a ustima se priznaje za spasenje.
Dakle, naša slobodna vjera i stav definišu naju destinaciju tj. sudbinu. Ne to što si pripadnik određene "nebeske" nacije, Crnogorac, Srbin, Grk, Jevrejin, itd., nego da li ja i ti vjerujemo da Bog postoji i da je On poslao svoga Sina da nas spase. Tvoja i moja vjera definiše tvoju večnu sudbinu.
Bog je sve uradio. On stalno zove, stalno želi da nas popravi. Bog hoće da dovrši čoveka, Bog hoće da čoveka spase, ali ako neko ne bude htio to, taj je sam izabrao svoju sudbinu. Mi imamo slobodu da živimo i da biramo, ali nemamo slobodu da mijenjamo posljedice tj. rezultate svojih izbora.
Ako neko želi da ide u Nikšić a sjedne u voz za Bar, on ne može pred Barom da kaže: "Bože ja bih da uđem u
Nikšić." On mora da sjedne u drugi voz. Mi smo danas na autobuskoj ili železničkoj stanici svoga života. Mi smo apsolutno slobodni da kažemo u koji voz hoćemo da sjednemo i Bog to poštuje. Ali mi ne možemo jednog dana, kad dođemo pred Boga da menjamo rezultate svoga izbora. Zaista je predodređen profil, karakter ili smjer u kome određeni voz putuje, ali nije predodređeno u koji voz ćemo mi ući. Nama ostaje da odlučimo da li ćemo sesti u jedan ili u drugi voz. Zato nemojmo da kažemo kada nas zadesi nesreća "Šta da se radi. Tako mi je suđeno, tako mi je zacrtano."
Коментари
Постави коментар