Vladimir Lajović Blog

Mislim da je strah od nerazumijevanja i odbačenosti bio razlog što uvjek kad bih govorio htio sam sve da kažem, da objasnim, da obije strane predočim. Da donesem ne samo svoj stav, nego i korijen svojih dilema , svojih motiva, svojih sumnji ili unutrasnjih borbi. A ljudi su znali na pola da prestanu da slušaju i desavalo bi se upravo ono cega sam se pribojavao. To tek nikad nijesu mogli da razumiju i da prihvate. Jer njihova duša nikad nije imala takvih "problema", takvih etickih borbi ili dilema. No sad vise nije ni vazno. Sad više  nemam dilema, ostajem uz one koji su me slušali i razumjeli do kraja.

Znam neke duše koje su razapete između svoje želje za slobodom i sopstvene nesigurnosti. U tom paradoksu htjenja između intuicije i želje za sigurnošću, između strasti i mira, deklarativno odbijajući ulogu žrtve iznova će se postajati robovi svega onoga što im daje sigurnost u ovom svijetu stihija, pa makar i lažnu. I onda do novog impulsa života, koji će ih uplašiti svojim mogućnostima. Ne neće imati hrabrosti da zakorače i prihvate tragiku ali i blagoslov slobode, radije će je kriviti jer je nepravedna, jer boli i obeshrabruje. Ne shvatajući da ako ne prinese sebe na živu žrtvu onom što vjeruje i voli, da će ostati žrtva svih elemenata nužnosti ovoga svijeta na kojim je izgradila svoje navodno utočište. Igraće tu ulogu zrtve prije ne nego se zrtvovati zaista, jer lakše je pridobiti sažaljenje ovoga svijeta nego njegovu osudu. I sve bi to bilo dobro u tom privremenom skrovištu, da nije trenutka bolne tišine i suočavanje te sirote duše sa svojim nemirom i strahom. Za trenutak bi pred

Razmišljam, kako se nekad podigne zlo na nas da bi nadvladali još veće zlo u sebi. Vjerujem da je duhovni princi sakriven u jednom istintom svjedočanstvu koju sam čuo od kolege. Čovjek se izliječio od raka koji je krenuo da ga izjeda kada se razbolio od boginja. Desilo mu se da na svu muku bolesti raka, da mu se djeca razbole od boginja, i prenesu ih na njega na onako oslabljen imunitet a i nije ih preležao kao mali. Bilo je bas gadno, skoro mjesec dana su ga boginje skoro pokosile. ali uspio je da se oporavi. A na svo čudo, na prvon pregledu su konstatovali da ni raka vise nije bilo. Objašnjenje je da se boginje isprovocirale i podigle njegov imuni sistem i da se organizam izborio i sa jednom i sa drugom bolesti. Zato kažem da trebamo drugačije gledati na negativne stvari koje nam se dešavaju, kad ni jedno zlo ne ide samo. Jer samo zlo ima tendenciju samounistenja i često bude okidač naseg ustajanja i podizanja vjere (tog duhovnog imuniteta). Pa tako, kao nemali broj puta u našoj ist

Društvene reforme počivaju na multidisciplinarnoj i koordinisanoj akciji večeg broja druš.subjekata. Sav uspijeh zavisi od jedinstva, povjerenja i nekalkulantskog pregalaštva svih. Ako od 12 tih činilaca samo 2 vuku i guraju neku ideju a njih 10 se prave blesavi, boje se, foliraju i sabotiraju nema napretka. Kao u Bibliji, cio narod ostaje u pustinji i ne ulazi u Obećanu zemlju zbog ovakve opstrukcije i nevjere. Ali ono što je jos bjednije ta opstrukcija kompronituje samu ideju i onu jadnu dvojicu koji su je nestedimice i svim silama gurali, bezupjesno, pa kazu: "Evo probali su, pa šta se desilo, vidiš da nije to to". Ta kompromitacija je možda i najveća tragedija jer poštene ljude baca u očaj, obeshrabruje sve one koji su sa pravom vjerovali u ispravnost promjena u određenoj oblasti. Jer nije sporna ideja, nego vaša nespremnost i nepostenje da se zajedno svi za nju borimo, svako sa svojih pozicija, svako u mjeri svojih mogućnosti i odgovornosti. Sve je oduvjek bilo isprav

Ako oprastamo to činimo iz ljubavi a ne zato što nemamo "snage i hrabrosti" za osvetu ili da će time manje da boli uvreda, izdaja i povreda. Naprotiv. Ako oprastamo to činimo da bi mogli da nastavimo dalje da živimo a ne da bi smanjili odgovornost drugog za učinjeno i oslobodili ga obaveza da se pokaje i traži izvinjenje.

Nijesu svi glasovi u nama naši. Često su to odjeci riječi naših roditelja, naših prijatelja ali još češće naših neprijatlja. Glasovi naše prošlosti, glasovi naših poraza u koje smo povjerovali i koje držimo kao svoje samo zato što su u nama i što ih čujemo. Međutim, prepoznati onaj tihi glas svoga srca, glas Božji i poslušati ga, u tome je sva zivotna mudrost. Za to treba živjeti u istini i imati vjere i hrabrosti.

Veliki je blagoslov kad za života doživiš zadovoljenje pravde i kada daš slavu Bogu za to. To je super, jer biće nekih ljudi kojima će to biti svjedočanstvo da je živ tvoj Bog. Međutim, pravo svjedočanstvo vjere će biti tek kada ljudi vide nepravdu nad tobom a na tvojim ustima i dalje iste riječi hvale i pjesme slave Bogu. U tvojim ranama će se ukazati rane Hristove, u tvojim slabostima Njegova izobilna sila a tvoje rijeći postati slatke kao med da se mogu gutati. Tek kad vide da nemaš nikakvog interesa, da čekaš jedno drugo, vječno Carstvo i Njegovu pravdu i da zbog svoje vjere samo trpiš štetu i nevolju, tek tada počeće da ti vjeruju, ukazati povjerenje onome što ispovjedaš. Zato, dozvoli da ti se učini nepravda, ne koprcaj se i ne učini sve što te zapane, što reče jedan moj prijatelj i dat ćeš prostora Bogu da se pokaže u tvojem zivotu, da zasija Njegova slava nad tvojim životom. To će imati mnogo veću vrijednost nego samo pravda na koju si se pozivao.