среда, 26. децембар 2012.

SKAKAĆETE KAO TEOCI OD JASALA

Svako ropstvo je tama. Nema svjetla pravde i istine u neslobodi. Sve je nekako obavijeno sjenkama u kojima se ne razanaju osobe ko je ko, niti izrazi na njihovim licima. Sve je mutno, nejasno i sablasno. Ali kad dodje istina, kao svjetlost dana. Kada se ljudi sretnu sa Njom i ugledaju i sebe i druge kao u ogledalu. Onda dolazi sloboda. Sve spodobe tame nestaju. Dolazi shvatanje da je sve bila opsena, dim i varka. Ugledaju se nasmješena lica i dolazi radost.
Kao u onom biblijskom stihu Knjige proroka Malahije sa kojim se završava Stari zavjet i nagovještava dolazak Dana Gopspodnjeg, koji obećava: "... vama koji se smjerno slavite ime Gospoda, granuće sunce spasenja, što krije zdravlje pod krilima svojim. Vi ćete tada izaći i poskakivati kao teoci, što su stajali kod jasala u štali". Ovu sliku mi je opisivao jedan moj prijatelj. Kako teoci koji su bili vezani kod jasala gdje su držani i tovljeni u mraku štala skaču kad bivaju pušteni. Čim im se skine ono uže i otvore vanjska vrata, oni trkom iskaču, poskakuju skoro metar u vis. Djipaju tako, puni životne radosti, one snage koja je bila kroćena. Skaču i skaču sve dok sva ona silina ne izadje iz njih. I onda se polako smiruju zadihani.
Ma toje identična slika mog malog sina kada ga čekam ispred skole na kraju dana kad završava sa časovima. Kad zazvoni ono školsko zvono i kad ih puste iz učionice i kad im se otvore ona vrata, najednom čuješ viku i vidiš samo grupu dječaka koja sa onim torbama i blokovima trči svom silinom. Često bi me čak i protrčao, od te neke unutrašnje sreće što više nema škole, i zaustavio na nekih desetak metara. A i tada bi poskakivao i brzo pričao.
Tako je i u životu hrišćanina koji dožive puninu Hristove slobode u odredjenim oblastima života, poslije dana i godina tovljenja po raznim "štalama" i boravljenja u raznim "školama". Kad osjete to "sunce" Božije svjetlosti i ljubavi. Kad osjete snagu Istine koja potpuno oslobadja, onda kao da im se otvara nebo, otvaraju neka nova vrata i oni izlaze van. I skaču od sreće, od punine života koji navalice izlazi iz njih. Kao kakva bujica prostodušne dječake radosti koja traži da izadje van. To je silna energija koja me drma svih ovih mjeseci mojeg susreta sa Hristom i njegovom slobodom. Moja duša se otima od jasala kao oni teoci, pa poskakuje i poskakuje. Neki novi životni sokovi struje. Osjeća se sloboda. Pa ne kaže se slučajno "Kao pušteni sa lanca". Moj retriver Laki je jedan vrlo veseo pas, koji voli slobodu. Kad bi ga kao malog pustio sa lanca, takav šprint bi vidio. Skako bi od sreće na mene, da ga vodim u štenju. Trčao bi preko livada sve dok se ne bi potpuno iscrpio i vratio. Do neke nove šetnje, do neke nove igre.
Pa i u našim životima, oslobodjenje je proces. Ne dešava se odjednom. Već korak po korak, oblast po oblast i traje do kraja života. I to ima smisla. Tu je tajnu Gospod otkrio Isusu Navinu koji je predvodio vojsku gospodnju u bitku za oslobodjenje Obećane zemlje. Rekao mu je da ga vodi u dobru zemlju u kojoj neće sirotinjski jesti hljeba, gdje će mu teći med i mlijeko. Ali da mu je neće najednom dati, da se ne bi namnoćilo zverje poljsko i uništilo ga. Da je nestalo najednom tih 7 plemena koji su živjeli na teritoriji koju je Gospod obećao Avramu, Isaku i Jakovu, sve divlje zvjeri koje su ćivjeli u toj oblasti bi se okrenulu i napalo ih. Pa i u našim životima, kad bi nam se najednom objavilo sve u čemu smo grešni, i u čemu sve nemoćni i zarobljeni. Vrlo vjerovatno bi pali u takvu depresiju i odustali od svega ili se ubili. Ne gospod nam daje jednog po jednog neprijatelja kako bi ga uništili. Kako bi osjetili taj slatki ukus pobjede, ukus slobode. Zato i kaže Pismo: Ićićete iz pobjede u pobjedu, iz slave u veću slavu!
I to je radost življenja. Kada doživimo slobodu u nekoj oblasti, onda dolazi bujica života, kao oni teoci kad se oslobode na svjetlost dana. Nema više frustracije, nema više tavorenja, čekanja, nestrpljenja, opstrukcija. Dolazi ne samo htjenje nego i sila da se to i ostvari. Onda bukne sva ona kreativna životna energija iz nas, i onda se doživljavaju egzaltacije i vrhunci stvaralaštva. Upravo iz one dojučerašnje vlage i tame štale, nastaju najdivnija djela umjestnosti, nauke i ukupnog pregalaštva. Tada imaš osjećaj da živiš pravi život, da sve ima ukus, miris, sliku i ton. Sve biva jasnije i dobija oblike. To čini sloboda. Ukazuje se cjelovita ličnost naša. Prepoznajemo ko smo mi, šta volimo i čemu stremimo.
Stepenik po stepenik dokle ne dotaknemo nebesa. Iznova i iznova, svaki novi dan, nova pobjeda, novi nivo slobode. Onda istrčavanje, vika, radost, skakanje i glasan smijeh. Ništa tako moćno i fenomenalno ne može nam Život donijeti kao što to može sloboda, naravno Hristova. Sloboda ljubavi prema čovjeku, prema životu, prema Ocu Nebeskom!

субота, 15. децембар 2012.

ZA SLOBODU NAS HRIST OSLOBODI

"Stojte, dakle, u slobodi za koju nas Hrist oslobodi!" bile su oštre i posljednje riječi koje je Apostol Pavle uputio tadašnjoj crkvi u Galatima. Čitava poslanica odiše ovom idejom tačnije prijekorom punim neke žalosti i očaja zbog vjernika koji su počeli da se okreću od slobode u Hristu. Na momente dok čitamo djeluje da Pavle skoro diže ruke od njih. Jer ako čovjek koji jednom upozna Hrista i koji doživi fantastične stvari, pa skine sa sebe teret krivice od svih padova, očisti svoju savjest od grijeha koji je počinio i umiri i utješi svoju dušu, pa onda ode u potpunu drugu krajnost samopravednosti, ponosa zbog nekih pravila i običaja i rituala koje obdržava, onda je gotovo beznadežan slučaj.
Ako za one koji nikad Hrista nisu upoznali možda ima nade sve dok ima nas koji smo žive Poslanice upućene njima od Hrista, za ove druge samopravedne gotovo da više nema spasa. Ko odbaci Milost Njegovu, i krene opet da drži zakon kao u starom zavjetu, čime će se izbaviti? Kao da bi Hrist morao još jednom da ide na krst za takve, i da opet plaća za njihovu slobodu.
Ja mislim da je upravo za takve pisano ono: "Ako so obljutavi, čime će se posoliti!". Za one koji zadržavaju spoljni oblik pobožnosti, a sile Božije se odriču, jer smatraju da im Nije dovoljna sila krsta, već da moraju još nešto da nadodaju svojim činjenjem i držanjem nekih pravila. Žele pored Hrista da se iznova svojim "svetinjama" opravdavaju i spasavaju.
Ali očigledno u slobodi Hristovoj je za mnoge ljude neizdrživo. Apostol kaže "Stojte!" u toj slobodi. Kao da je teško ostati na nogama slobode. Zapravo i jeste lakše leći i uljuljkati se u raznorazne kalupe ponašanja, zakone i dogme, nego stajati svaki dan pred licem živoga dinamičnog Boga.
Zamka je u tome što je "jednostavnije" odustati od ulaziti u Božije dubine, visine i širine i početi da onaj dosegnuti nivo pobožnosti ustanovimo kao "standard" koji se nameće drugima. A taj standar baca u očaj one koji su tek početnici u vjeri jer im se čini standardi nedostižnim. A sa druge strane ti isti "standardi" su kočnica za one napredne i duhovne. Pa sa tog nivoa nužnosti za sebe i druge ti lažni "duhovni autoriteti" spremni su osudjivati i progoniti stvarnu crkvu božiju. Ali taj progon nije običan i spontan, on je ostrašćen i djavolski silan. Motivisan iz najdubljeg pakla, poput neke demonske magije. Otuda i apostolovo gorko retoricko pitanje Crkvi u Galatima: O bezumni Galati, ko vas je začarao!?! ... da odstupate od istine u Hristu(koja oslobadja)... počeli ste u duhu a u tijelu završavate.... Ja vjerujem da je apostol kroz ovaj odjeljak u kojem piše o vraćanju na rituale Mojsijevog zakona i razobličio njihovu "začaranost" svime time. Ovim je i otkrio pravu srž vračarstva. Koja se ne krije samo u nekim magijskim ritualima već u svemu onom što guši istinu o slobodi koja se nalazi u Hristu po vjeri. Po mom dubokom uvjerenju temelj svake magije se nalazi u manipulaciji i kontroli nad ljudima, gušenju slobodne volje i slobode savjesti. Zato svako puko prakticiranje bilo kakvih običaja , ma kako oni lijepo izgledali, u kojima se žele ljudi osjećati sigurno, od boga prihvaćeni i opravdani tim djelima, a ne po vjeri u Hrista je zapravo stranputica. Jer ljudi počnu da svemu tome vrlo brzo robuju. Pa onaj ko to ne želi da prakticira biva žigosan i odbacivan kao nekrst. Suzbijanju naše slobodne volje nastaje svim mogućim modelima nužosti. I kao što je kod Galata to bilo obrezivanje male djece tako je npr kod naših tradicionalnih crkvi to kasnije preraslo u krštenje. A svako krštenje kome ne prethodi ispovjedanje grijeha i priznanje Hrista za spasitelja, predstavlja čin nametenja nečeg što predstavlja moranje i što suspenduje slobodu volje i vjeroispovjedanja krštenika.
Ali ovo je samo jedan, možda i spolja najprihvatljivi ritaul koji izgleda tako sveto, ali zapravo je problematičan sa aspekta slobode. Jer Hrist nas nije samo oslobodio od grijeha, već nas je oslobodio i od svakog zakona, od svakog pravila, običaja, morala...
Umjesto da se ljudima da sloboda da oni sami u punoj svjesti prihvate Hrista kao svoga spasitelja, neko drugi donosi odluku umjesto njih, neko drugi nameće pravila ponašanja, nameće šta se smije šta ne, šta je dobro a šta ne. Ovo je samo princip kojim se religioznost uvlačila poput epidemije u Crkvu Božiju od njenog nastanka do danas. Ljudi su oduvjek bili spremni da žrtvuju svoju slobodu za sigurnost odredjenih rituala koji guše i njihovu i slobodu njihovih najbližih. Postoji odredjena sila i lakozavodljivost praktikovanja nekih pisanih i nepisanih pravila koja očarava generacije a koje su po svom obličju zapravo obično praznovjerje. To je sto mi zovemo moral. A što je to tačno i ne znamo, ali znamo kada počne odbacivanje i osuda sredine. A kod nas crnogoraca su ta nepisana pravila još uvjek vrlo jaka, hvala Bogu. Ali problem nastaje kada običaj dodje u sukob sa slobodom koja je u Hristu. Kada mi iz ljubavi božije oprostimo nekom "neoprostiv" grijeh ili učinimo nešto dobro "neprijatelju" onda dolazimo u skukob sa našom "moralnom" sredinom. I tu nastaje problem, nastaje konflikt, sa kojim se moramo izboriti. Još veći problem nastaje kada taj konflikt i progon čini crkva u ime Hrista. Ljudi koji nemaju karakter i koji nemaju svoju ličnost vrlo lako postaju žrtve ovih moralista i religioznih struktura koje zarobljavaju sve u svoje norme. Te norme proglašavaju dogmom, koja se ne da preispitivati. I tako, malo po malo, iz godine u godinu, iz vijeka u vijek Crkva je postala rigidna, konzervativna i anahrona organizacija koja je počela da guši Duha u prosvećenim i slobodoumnim ljudima. Tako je Hristova sloboda došla na crnu listu tema koje se propovjedaju u crkvama. Pisati o slobodi od običaja, od zakona, od tradicije, od nacionalnih i identitetskih pitanja je neprihvatljivo.
Zato ova poslanica Galatima je više nego ikad upućena današnjoj crkvi i vjernicima, kao opomena da se okane raznih paganskih činodejstava i rituala, koje su po svojoj suštini privatizacija religije i služe da održe dominaciju nad ljudima i društvenim zbivanjima. Suprotno volji Božijoj! Jer On nas oslobodi u Hristu od svega da za u živimo u slobodi!

четвртак, 29. новембар 2012.

GDJE JE DUH TU JE SLOBODA

Pišući o slobodi, pokazuje se koliko je ovo kontroverzna tema i zapravo koliko ima nerazumjevanja te slobode u Hristu o kojoj pišem. Za one koji ne poznaju hrišćanstvo sve djeluje kao neko teologiziranja koje nema veze sa životom. A za one koji su religiozni sve to sa slobodom djeluje nekako kontradiktorno sa "svetim i pobožnim" životom koji žive. A zapravo i jedni i drugi osjećaju potrebu za "kapi čistoga života" kao što pjevaju Masimo i Arsen.
Ali problem je imao i Isus da objasnii ove stvari jednom od najučenijih i najreligioznijih ljudi onog vremena. Kada mu je vodja jevrejskog naroda Nikodim, član velikog sinedriona i farisej, došao krišom noću na stan da ga pita neke stvari, jer sve što je Isus govorio vrlo ga je kopkalo i nije mu dalo mira da spava noću. Pitao ga je o nanovom rodjenju, a Isus mu odgovori: Zaista, zaista ti kažem: ako se ko ne rodi vodom i Duhom, ne može ući u carstvo Božije. Šta je rođeno od tijela, tijelo je; a šta je rođeno od Duha, duh je. Ne čudi se što ti rekoh; valja vam se nanovo roditi. Duh diše gdje hoće, i glas njegov čuješ, a ne znaš otkuda dolazi i kuda ide; tako je svaki čovek koji je rođen od Duha.
Odgovori Nikodim i reče Mu: Kako može to biti?
Isus odgovori i reče mu: Ti si učitelj Izrailjev, i to li ne znaš? Zaista, zaista ti kažem da mi govorimo šta znamo, i svjedočimo šta vidjesmo, i svjedočanstvo naše ne primate. Kad vam kazah zemaljsko pa ne vjerujete, kako ćete vjerovati ako vam kažem nebesko?"
Iz ovog kratkog dijaloga može se mnogo toga izvesti i tumačiti. Ali zadržaću se na ovom da oni koji su rodjeni od Duha, oni su duhovni, za njih ne znaš od kuda dolaze i kuda idu. Za njih ne važe zakoni gravitacije, jer Duh duva poput vjetra, kako hoće i kako mu dodje. Nema pravila, nema barijera. Ali Nikodim i mnogi danas mudri ljudi to ne mogu da prihvate. Ne moraju cak da shvate, ali bar kad bi naslutili i prihvatili to bi bilo dovoljno.
Mnogo sam puta to dozivio, da kad sam "bio u Duhu" i bio vodjen da nešto uradim. Nijesu važila pravila, niti prirodni niti ljudski zakoni. To je bilo nešto posve novo, bilo nešto što je mijenjalo zakone. Bilo je iznad njih, ne ispod njih. Stvari su se dešavale, a tek su kasnije se uvidilo sve u "legalne tokove". I ja ovdje ne govorim da se zakoni ne trebaju poštovati i da pozivam ljude da krše propise. Bože me sačuvaj. Ja samo govorim, da ljudi trebaju da budu otvoreni za Duha Svetog. Bez njegovog vodjstva sve je anarhija, sve je rušilaštvo i pobuna. Ali kad vas on vodi da pomognete ljudima da učinite pravu stvar, sve procedure su trice i svi zakoni su u drugom planu. Samo u području djelovanja Duha, važi potpuna sloboda. Ne bi nikome ni za živu glavu savjetovao da imitira i da glumi duhovne stvari, jer može upasti u veoma ozbiljne probleme i nevolje.
To je poput one priče iz Knjige Proroka Jezekijela, kad on vidi sliku one vode koje izlazi iz Crkve, pa voda dolazi do gležnjeva, pa se dubina povećava do koljena, pa do pojasa, pa do ramena i na kraju prelazi preko glave i već se nema dna i našta bi se čovjek oslonio. E tek kad nastupio ovakva duhovna dubina, čovjek biva poduhvaćen Duhom i gubi kontrolu i prestaju da važe zakoni gravitacije, jer počinje da ga nosi matica rijeke.
E to je n ajbliže slobodi o kojoj pokušavam da pišem. Ona nije sloboda u nekim oblastima našim emocija, misli i volje, po sistemu mislicu što ja hoću, radiću što ja hoću, osjećaću što je meni drago. To su samo plićaci, po kojima mi gazimo kako je nama volja. Osjećamo neko djelovanje duha, do članaka ili pojasa, ali smo i dalje u kontroli. Sloboda je duhovne prirode i ostvaruje se tek kad nastupe takve dubine, kada nas preplavi matica i kada gubimo kontrolu nad sopstvenim kretanjem. Sloboda je u Duhu. Mi se krećemo i plivamo, ali nas i matica nosi. To je ono sto sam pisao, da je sloboda zapravo rezultanta našeg Kretanja ali i Kretanja Duha Svetog. Mi plivamo na drugu obalu, ali isplivavamo tek negdje nizvodno na drugoj strani gdje nas je Matica ponjela.
Sloboda u Hristu je upravo taj momenat kada se Božija i naša volja sjedinjuju i rastvaraju jedna u drugoj kao so u vodi. Spajaju se, tope, nestaju i dobija se novi kvalitet. Jedinstvo Duha. Dobijamo ukus, dobijamo miris, dobijamo puninu života.
Ova sloboda se najbolje manifestuje u stvaralaštvu. Kada smo u duhu, onda smo "in spirit" tj. inspirisani i onda nastaju potpuno nove stvari koje nikad nijesu postojale, onda osjećamo kako se radja nešto posve novo koje stoji iznad svega onog što smo znali, željeli i voljeli. Onda prevazilazimo sebe. Dešavaju se nadnaravne stvari, remek djela koja su iznad našeg razumjevnja u trenutnku nastanka. To se zove "otkriće"! Onda shvatamo da sloboda ima svrhu, da je sloboda promisao Božija, da nas tek tada može upotrebiti za ono što je utisnuo u nas. Poput nekog sjemena.
E to je nanovo rodjenje. Kada se desi oplodnja kod jajne ćelije. I ona najednom počinje da buja na sve strane. Radja se novo stvorenje, naš unutarnji duhovni ,čovjek. Ta nova duhovna priroda, koja nas čini slobodnim, koja nas čini članovima nebeske porodice. Postajemo Djeca Božija. Kao kada je Duh Sveti u Marijinoj utrobi bezgrješno začeo djete. Tako se i danas po Duhu dešava proces nanovog rodjenja. Dešava proces spasenja, isceljenja i potpunog oslobodjenja. Nad ovom novom prirodom u nama, grijeh nema vlast, mi smo sposobni da živimo jedan ispunjen život izobilja. Da ostvarimo tu potenciju koja je sakrivena u nama, do krajnjih granica, da ostvarimo sve svoje talente i da ih ne zakopavamo i zarobljavamo.
Nema zakona, nema osude i nema kazne za one koji su rodjeni po Duhu. Samo oni mogu da osjete šta je ta sloboda o kojoj pišem.

недеља, 18. новембар 2012.

AUTORITET I SLOBODA

Od samog pocetka ovog pisanja o slobodi, nekako sam se podsvjesno pribojavao ovog dana kada bi se trebao da sučelim pitanje slobode i autoriteta. Radi se o vrlo slozenom pitanju. Posebno sa aspekta hriscanske misli, koji ovom pitanju daje narociti znacaj. Jer kad kažemo da je neko autoritet, onda se implicira da se taj neko mora, odnosno treba poslusati, pokoriti mu se jer je to uslov reda, hijerarhije i svake skladne zajednice. I sam sam u svojim prethodnim tekstovima u Metanoji dao ovom pitanju izuzetan znacaj. Gotovo sve hriscanske zajednice su nepodjeljenje oko znacaja postocanja autoriteta, koje crpe svoj smisao iz one jedne od deset Božijih zapovjesti : "Poštuj oca i mater svoju, da ti dobro bude i da dugo poživiš na zemlji.". Koliko je ovo specifična i važna zapovjest, govori i to da je ona jedina zapovjest sa obećanjem. Gospod obećava blagostanje i dugovječnost onom koji ih vrši. Jer nesporno da za djecu su njihovi roditelji autoriteti. A autoritet u osnovi znači odredjenu vlast tj. Moć da se utiče na podčinjene. Ali nije to sam pitanje odnosa u porodici, već je pitanje mnogo složenije. Radi se o nizu društvenih i socijalnih odnosa u kojima se ostvaruju odredjeni uticaji. Taj uticaj, odnosno autoritet se ostvaruje na osnovu nekog položaja, nekog znanja, nekog djela i moralnih vrijednosti ličnosti itd. Npr oduvjek su učitelji imali veliki autoritet nad svojim učenicima, ljekari nad svojim pacijentima, sudija nad optuženima i td.
Ali u čitavoj ljudskoj istoriji postoji dominantan stav da autoritet i sloboda nekako ne idu zajedno. Jer taj uticaj koji čovjek ima na čovjeka, na neki način predstavlja nužnost i obavezu, a time valjada i ograničenje slobode volje za onog koji je počinjen.
Ljudska civilizacija je prepuna hijerarhije i društvenih lestvica, kojim se pokušavali da objasne i daju za pravo ljudima da vladaju jedni drugima. Pa i sama Država je nastala kao plod ovih hijerarhija. Neki ljudi su vladali plemenima, sudili zločincima, vodili vojske, ubirali prihode uzimašući od počinjenih namete. Stvorene su monarhije, tiranije i autokratije u kojima su uticaji vladara na gradjane bili apsolutni i neprikosnoveni. Borba za slobodu je oduvjek bila borba protiv ovakvih autoriteta, njihovog sistema vlasti i sl.
I onda dolazimo do jednog paradoksa, po kome bi svaki autoritet bio suprotan slobodi, i za očekivati je da bi trebalo da u ovom svom tekstu o slobodi da problematizujem ovakva naucavanja o autoritetu. U to su zapali mnogi anarhisti koji su opravdavali ovaj bunt protiv svake vlasti, protiv države ili bilo kakve anarhije. Ali avaj, zar nije Hrist Bog reda a ne nereda? Zato moramo govoriti o jednom uzvišenijem shvatanju autoriteta, koji je duhovne sadržine a ne zakona i prisile. To je harizmatski autoritet koji je mnogo delikatniji od legalističkog koji je dominirao istorijom. Pa i u samoj crkvi su se ljudi sapleli o ovu problematiku, i napravili čitav istem crkvene hijerarhije na temelju samo nekoliko stihova iz Poslanica. Napravili mnogo zvanja, mnogo ljestvica, sistema napredovanja i vladanja. Čitavu instituciju sa na temelju svojih ustava, kanona i ostalih propisa. Ta unutrašnja crkvena hijerarhija je zasnovana na na strogoj subordinaciji ali to je jedna posebna tema.
I onda smo poslije 2000 godina došli do toga da crkve Hristove su postale propagatori neslobode. Sa mnogo raznih pravila i svešteničkih obaveza, unutar kojih ne postoji više mjesta za samokritiku i prispitivanje.
"Duhovni" autoritet se doživljava vrlo rigidno, pa je više tjelesan i duševan nego harizmatičan. Jer utiče na ono što se "treba" raditi, na ono što se "treba" misliti i osjećati, i u konačnom utiče na (slobodnu) volju potčinjenog. I to je dominantan pristup kada govorimo o autoritet. Starješina se mora poslušati, pa ce se kasnije razumjeti zašto je to dobro za onog koji se bespogocorno mora povinovati zapovjesti.
O toj pokornosti sam mnogo toga pročitao i mnogo toga doživio. Ja sam djete autoriteta. Odlično sam ga upoznao u svojoj patrijahalnoj porodici u kojoj je zapovjest oca bila obavezujuća. Zatim u srednjoj vojnoj školi nekadašnje Jugoslovenske narodne armije u kojoj je vladala nevidjena disciplina. Sve je bilo "naredjenje - izvršenje". Pa i kasnije skorodeceniju i po radeći u državnoj administraciji u kojoj je takodje neumoljiva ta hijerarhija i subordinacija. To sam doživio i u mojoj crkvi u kojoj se naglašava važnost poslušnosti starješinama, kao uslovu za blagoslov.
Zato pitanje slobode je za mene veoma delikatno pitanje. Često sam vjerovao da ako slobodno kažem ono što mi je na srcu, da će sve da se raspadne, da će me otac odbaciti, moja supruga napustiti, vojne starješine kazniti, državne vodje smjeniti sa položaja koji pokrivam i u konačnom da će me iz crkve izbaciti. Sloboda je veliki "luksuz" za ljude sistema. Put ka njoj je popločan strahom i bolom. I mnogi odustaju, jer ne žele da ostanu bez funkcije, bez položaja, privilegija, plate i društvene uloge. I to sve danas u 21om vijeku u kojem je navodno liberalizam doživio svoj vrhunac. Sve revolucije i borbe za nacionalnu "slobodu" su završavale kao nove tiranije. Zar nismo osjetili dobro na svojim plaćima onu poslijeratnu "diktaturu proletarijata". Zar i danas u zarobljenim demokratijama ne vlada diktatura većine nad manjinom. Uz ogromnu neizvjesnost za egzistenciju i gubitak posla ako vaša "sloboda" ne prija poslodavcu ili starješini.
Slušao sam za primjere kada su hrišćanski parovi došli na ročište za razvod. Muž nije razumio zašto se žena želi razvesti od njega. A ona se požalila sudiji da ne može više da živi u tom neslobodnom braku, jer joj muž naredjuje sve da što treba da radi. Muž je polazio od one Hristove "zapovjesti" da je muž "glava" kuće. I on je to shvatio bukvalno, shvatio. Odlučivao je šta će se kupiti, gdje će se ići, šta će se raditi. Ženi je sve to postalo nesnosno i tražila je razvod. Nekad ga je voljela, a ovakvo njegovo ponašanje ju je dovelo da očaj, gnjeva čak mržnje. Nije više mogla da ga vidi očima. Željela je, iako je bila istinska hrišćanka da glavom bez obzora ode iz takvog braka tj mraka i zatvora. Ovakav pristup "hrišćanskom" autoritetu, odvajkada je dovodio ljude do očaja koji je prerastao u bunt. Ma koliko su "autoriteti" se pozivali na neke norme, citirali pismo da bi opravdali svoje postupke, ljudi i žene su bježali glavom bez obzira iz takvih odnosa. Bio to bračni, porodični, socijološki ili religiozni, nametanje volje od strane autoriteta su vodile pobunama, raskolima i protesu.
Bunt protiv ovih autoritarnih elemenata je za mene uvjek bio izazov i dilema jer smo kao hrišćani pozvani na lojalnost svakoj vlasti. Jer "nema vlasti koja nije od Boga". Dolazimo iznova i iznova do paradoksa, koji traže svoje nove odgovore.
Ali paradoks slobode jedino se u Hristumože razrijšiti. Caru carevo, a Bogu Božije kao da još odjekuje. I onda Hrist kao da je i izvoriše paradoksa ali i ishodište i izlaz iz svega toga. Da bi razumjeli slobodu i autoritet moramo drugačije postaviti stvari. Na jedan viši novo, koji nije u zoni slobode volje i misli, već je duhovne prirode. Posebno kad je Crkva Hristova u pitanju.
Mi hrišćani kao crkva smo nazidani na temelju apostola i proroka. Svaka crkva ima pet osnovnih službi i to ovu apostolsku, proročku, ali i učiteljsku, pastirsku i jevandjeosku. Nju vrše odredjeni ljudi koji nose taj autoritet koji im je dat od Boga. Da izgradjuju Crkvu Hristovu do punine rasta. Ali ko su ti ljudi? Gjde su oni danas. A Pismo nam obećava da "ko primi proroka u Ime proročko, primiće i proročku platu". Ako nekog čovjeka primimo i prepoznamo kao apostola ili kao proroka ili kao učitelja, može dobiti i njegovu platu. To hoće reći ako nekog prepoznamo kao duhovnog vodju i učitelja, možemo i dobiti blagoslov od njega. Ne zato što što moramo, nego zatošto se desilo "prepoznavanje". To prepoznavanje je duhovne prirode. Mi se izlažemo tom "uticaju" nekog proroka ili učitelja zato što ga doživljavamo kao Božijeg, dobrovoljno a ne pod nekom prisilom. Može nas učiti samo onaj čovjek koga prepoznajemo kao obrazovanijeg, mudrijeg, pametnijeg od nas. Pa i kada mu se podložimo i kada ga slušamo to je zato što želimo i što vidimo benefite (platu) od toga. U tome je tajna duhovnog autoriteta koje je zasnovano na slobodi. Ono nas ne unižava i ne uništava našu ličnost, kao neki legalistički autoriteti, koji zahtjevaju pokornost i poslušnost pod prijetnjom kazne ili izopštenja. Naprotiv tek pod ovakvim stvarnim autoritetima se čovjek razvija, uči saznaje, osjeća se sigurnim. Ovakvi, stvarni autoriteti nastali na osnovu duhovnog iskustva tješe našu dušu, umiruju, osposobljavaju nas da budemo kreativni, ostvaruje nas kao ljude i ličnosti. A nema uzvišeniheg Hristovog zadatka za Državu i Crkvu od ovoga, da svojim djelovanje omoguće da se ostvarimo kao slobodne ličnosti i ljudi. Temelj je u slobodi koja je nužna ljudima da se da, da oni sami prepoznaju autoritete kojima će se "povinovati". Ali ne da bi se sa njima vladalo i komandovalo, već da bi im se "služilo. U konačnom Hrist je i rekao da onaj koji hoće da bude prvi, mora da služi drugima. Upravo je to svrha i sadržaj autoriteta - moć služenja drugima. Autoritet u svom izvognom značenju, je Hrišćanske, kao što je Hrist dao život za sve nas i dobio "jedincato ime, iznad svakog drugog imena, da se tom Imenu "pokloni svako koljeno i da svaki jezik prizna da je Isus Hristos, na slvau Boga Oca". Tek iz razumijevanje dubine ove žrtve i službe ljudima, možemo razumijeti taj vrhunski autoritet koji je dobio Hristos, da bude Svještenik po redu Melhisedekovu, u svu vječnost. Data mu je sva vlast na nebu i na zemlji. Ni jedan autoritet ne postoji mimo Hrista, svako gospodstvo, svako očinstvo, svaka moć dolazi od Hrista. Ali se ne manifestuje u neki rigidnim strukturama, pravilima ponašanja, već isključivo na služenju drugima. Jer polazi od činjenice da ljudi "naručuju" posao a ljudi od autoriteta mogu da im "posluže". Onome kome treba znanje, on će tražiti i učitelja, kome treba vodjstvo tražiće i pastira, onome kome treba spasenje duše naćiće jevandjelsitu, kome treba Riječ Božija i izgradnja tražiće i prepoznaće proroka i apostola. Od njih će moći primiti, bez opiranja i bez bunta. Onaj koji je gladan on će se i nasititi. Na temelju ove slobode počiva istinski duhovni autoritet.
Samo ovakva crkva i država imaju svoj smisao. Samo iz takve crkve i države neće ljudi bježati kao ona žena od muža koju sam pominjao. Tek kad se postave ovako stvari možemo razumjeti da je svaki autoritet zbog čovjeka, a ne čovjek radi nekog autoritet. Možemo li zamisliti i jednu državu ili crkvu bez ljudi? Institucije i svi autoriteti sa narastanjem slobode proživljavaju težak period, jer nema više mogućnosti da manipulišu da ljudima, sa progonstvom i sa anatemom. Kad nema prepoznavanja nema ni autoriteta npr. Za katolike Papa je neprikosnoven i vrhovni autoritet, koji je prema njihovom dogmatskom učenju "nepogrešiv" i to je u redu, ali to nema nikakvog značja za jednog pripadnika protestantske crkve. On nema prepoznavanje Pape kao takvog, niti njegov autoritet išta njemu predstavlja. Mi u Crnoj Gori, imamo situaciju da npr pripadniku crnogorske pravoslavne crkve ne znači ništa "duhovni autoritet" patrijarha srpske pravoslavne crkve. Da ne pričam o svim drugim vjeroispovjestima ili ateistima kojima je potpuno irelevantna bilo kakva crkvena stroga hijerarhija. Ne razumije je, ne vidi je, ne prepoznaje je na duhovan način, i ona nema nikakvu vrijednost. Bez obzira da li su iz neznanja ili bunta napustili crkvu, situacija sa funkcionalnim autoritetima je uvjek ista.
Tek u vraćanju "bludnih sinova" svome Ocu, koju sam pominjao, tek vraćanja razočaranih ljudi Hristu i NJegovoj crkvi uvidjela bi se puna sloboda o kojoj pišem. Da bi se ljudi vratili oni moraju biti uvjerni u očinsku ljubav svojih duhovnih autoriteta, koji ih neće odbaciti, koji ih neće osuditi, i kazniti, već će ih svesrdno očinjski prihvatiti. Zato mora nešto da se promijeni u korjenu crkvene prakse i drugih društvenih institucija. Ove institucije moraju da polože test slobode, da prodju iskustvo "smrti" svog društvenog uticaja, da prodju ovaj veliki test sveopšte sekularizacije. Da se oslobode svojih teokratskih aspiracija i naučavanja o rigidnom autoritetu. A da bi to postigli, i sami moraju da prožive "oslobodjenje" iznutra. Moraju da se oslobode svih totalitarnog elementa i učenja. Zato je i ova priča o slobodi i stvarnom harizmatskom autoritetu možda i najvažnija istorijska lekcija za čitavo čovječanstvo, na putu ka slobodi.

уторак, 13. новембар 2012.

ISTINA KOJA OSLOBADJA

Dolazimo do suštinski važnog pitanja kada govorimo o oslobodjenju. Šta je ono što čovjeka oslobadja? Sjetićemo se one čuveni i mnogo puta korisćene Isusove izreke: "Spoznacete Istinu i Istina će vas osloboditi'". Ova izreka izgleda istinito, i otkriva jednu od najvažnijih odnosa, odnosa Istine i Slobode. Ali nevolja je od Pontija Pilata pa na ovamo, jer stoji pitanje: Šta je Istina? Ljudi su odvajkada tražili odgovore na ovo pitanje. Sporili se, prepucavali ubjedjivali. Svako je imao neku svoju "istinu", prost subjektivni doživljaj objektivne stvarnosti. Ono što je istina za mene, nije za tebe i sl. Problem je ljudi misle da je istina samo neka činjenica u realnosti, vidljiva golim okom, otkrivena i lako spoznatljiva. Da biti svjedok istine značilo bi vidjeti je svojim okom, dotaknuti je rukama, okusiti je i osjetiti svojim čulima i vjerno je prenjeti i prepričati drugima. Da li to istina koja nas oslobadja? Ili problem je mnogo dublji i složeniji. Kada se zadje u sveru mijljenja, emocija i volje. Kada treba da izrazimo istinu koja se krije u našoj duši. Da kažemo šta mislimo, i šta osjećamo ili ža želimo. Da li je tu sve tako vidljivo, jasno spoznatljivo za ljude oko nas. Pa naravno da nije. Postoji čitav taj svijet u našem srcu i najem umu koji ostaje neviljiv drugima. Čak šta više i nama samima. Često sami ne umijemo da objasnimo naše emocije, često lažemo sami sebe, iznosimo mišljenja o sebi i drugima a zapravo to i ne mislimo. Ili ne znamo ni šta želimo. Krenemo u nekom pravcu pa onda shvatimo da nije to ono što želimo, pa se vraćamo, puni dilema premišljanja i nesigurnosti. I onda se pitamo šta je Istina.
Sve ovo se dodatno usložilo sa filozofijom, religijom i politikom. Tek tu čovjek ne zna čta je istina. Svi tvrde da je njihovo učenje i dogma ispravna, da znaju "put uspjeha". I ljudi počinju da lutaju i da se gube. Na jednom mu se čini da jedan političar govori istinu, poslije shvati da je zapravo sve bila laž. Da ne pričam o filozofiji od koje su mnogi digli ruke, neopravdano je zapostavljajući. Odbacivajući tu nauku o mudrosti i životu, jer je ne razumiju, jer im djeluje nerealna, neprimjenjiva u savremenom kontekstu.
A možda najveći problem proizvode religije i vjerska učenja. Jer drže se svoje dogme. Svaka ima odredjene specifična učenja i stavove. U hrišćanstvu je to dostiglo i svoj vrhunac. Ima mnogo denominacija koje imaju svoje tzv crkvene dogme. I njih se veoma kruto drže. Oni su i stvorili taj izraz dogma, polazeći od stava da je to istinom koja se mora nekritički uzeti sa vjerom i u koju se ne mole sumnjati niti je prispitivati. Pa iako je to u osnovi tačno, upali su u jednu drugu krajnost, pa svoje članove drže u strahu da ne povrijede ta neka pravila i moralna načela i da ne ulaze mnogo u njihovo razumijevanje. Jer je sve izvan njih normi i prakse je otpadništvo, sablazan i jeres. I onda dolazi se do jedne nelogičnosti, da sve crkve imaju dogme ali da se one razlikuju, pa ipak smatraju da nema slobode van ovih njihovih dogmi. Jer one su jednom uspostavljene i vječne istine kojih se imamo držati. Objašnjavajući slobodu, samo unutar te "istine" odnosno dogme, tj. "slobodu" unutar nužnosti. Kako rješiti ovu zamršenu stvar, kako spoznati Istinu koja oslobadja. Da je ta istina samo u Bibliji i/ili svetim knjigama, u odredjenoj liturgiji i ritualima? Da li ako njih spoznamo mi ćemo doživjeti neku ljepotu nužnosti, naspram tragedije potpune slobde. Problem je nastao u nerazumijevanju šta je dogma i kakav je njen karakter. Jer smisao dogmi nije neki moralno pragmatični, već duhovni. Možete pročitati bibliju od korica do korica, čak studirati je godinama i nju i sva učenja svetih otaca a da nam ipak promakne Istina i da nikad ne doživimo oslobodjenje o kojem Pismo govori. Pa i sam Sotona i njegovi demoni vjeruju da Bog postoji i znaju Sveto pismo napamet i to do u detalje, možda bolje od svakog teologapa pa ipak drhću od straha i suda koji na njih dolazi.
Istina postoji ali ona je Duh, Ona je Osoba. Isus je rekao da je on Put, Istina i Život. Nije rekao kao mnogi proroci da zna kuda je put, da zna u čemu je istina i gdje se nalzi život. U tom je velika razlika. Ovako shvaćena Istina i dogma ima puno svoje značenje. Ona je duhovni dogadjaj od sudbinskog značaja za nas. To su duhovne činjenice i duhovna iskustva koja su od spasonosnog značaja za nas. One su sposobne da nam označe duhovni put koji je istina i život, a ne samo da nam je potrebno držanje i ispovjedanje nekih doktrina ili učenja. Činjenica da je Hristos jedno sa Ocem i da je izašao od Njega, došao na ovaj svijet i otišao na krst zbog naših grijeha, kao i da je treće jutro silom Duha Svetoga vasksnut u život, da je pobjedio smrt i da je vazdignut sa dna pakla do trona Božijeg. Je za mene spasonosna činjenice.
Kao što reče Berdjajev: "Da bih ja vaskrsao za vječi život, nije potrebno samo ispovjedanje učenja o Hristovom Vaskrsenju, već je potrebno da se sam dogadjaj Vaskrsenja Hristovog dogodio. Ne mogu biti ravnodušan prema tome da li se ova mastička činjenica dogodila ili nije, ali prema bogoslovskom metafizičkom učenju o Vaskrsenju mogu biti i ravnodušan.".
Zato dogma nije neka doktrina ili učenje koje mi moramo upoznati da bi doživjeli oslobodjenje, već je ona duhovni simbol i mit kojim se izražavaju apsolutni o po značenju centralni dogadjaji duhovnog života.
Zato spoznati te duhovne činjenice i imati iskustvo živoga Isusa Hristosa, je to što donosi oslobadjenje. Doživjeti intiman susret sa Isusom je ono što je Istina, a ne ono što se može pročitati kao neka činjenica o Njemu i njegovom život oko koje se neko može slagati ili ne. Jer znati sve o nekoj osoba, pročitati sve knjige o njoj jer bez značaja naspram je upoznati lično i isusiti njen karakter i njenu ljubav. Ne samo vjerovati da postoji nego i vjerovati njoj na temelju ličnog iskustva je ono što je oslobadjajuće. To iskustvo je Istina i stoji nad nekim intelektualnim, emotivnim ili fizičkim stimulacijama. Sagledavati neki dogadjaj u realnom svijetu, a izuzimajući Hrista kao suštinski duhovni elemenat te realnosti i svarnosti je vrlo ograničeno. Takav čovjek ostaje zarobljen u elementima prirodnih stihija i njihovih Zakonitosti i (ne)mogućnosti. Potpuno bez nade i bez vjere koja može da mijenja tu "stvarnost". To je ropstvo iz kojeg nas Isus želi izbaviti. Da nas izbavi čak iz naših duševnih sveza emotivne prirode, zavisnosti, predrasuda, i bezvoljnosti, koje nam se nude kao konačne i definitivne i pokazuju sve svoje barijere (ne)mogućnosti.
Zato samo Dogma tj apsolutna i neporlazna Istina, koja je sam Isus, o kojoj pišem ovu knjigu ima tu silu (a bez sile nema ni Istine) da nam poput groma prokrči i pokaže put kako bi doživjeli to duhovno iskustvo tu slobodu. Koja nema veze sa onim negativiskim dogmatsko crkvenjačkim formulama moralnog života koje su kroz istoriju nudile neke crkve. Kao skup svega šta onog što se smije ili šta nije dozvoljeno. Naprotiv to ova dogma je putokaz ka svježem otrkovenju, vjeri i novog kvaliteta života. Život u Duhu u slobodi stalnog traženja i spoznavanje dubina milosti i nivoa ljubavi Božije. Pa iako postoje tajne te subine, one nam se nude i otkrivaju. Jer i sam Otac se u Isusu otkrio svijetu, otkrio svoj karakter, svoju strastvenu ljubav i potpunu slobodu. To nije više neki mračni i strogi apsolut koji kažnjava za prestupe, nego brižljivi i milostivi Otac koji nam prašta.
Ovakva Istina je spoznajna, ona je gnosis koji se iznova otkriva, koji je dinamičin i silan. Isus nije rekoa (kao jto misle agnostici) nećete me moži spoznati, jer ja sam nedukučiv. Naprotiv, on kaće ako budete moji učenici, i ako moja riječ ostane U VAMA onda ćete $POZNATI ISTINU, i ISTINA ĆE VAS OSLOBODITI. U ovome je SLOBODA o kojoj pišem u kojoj živim i želim da živim!

недеља, 11. новембар 2012.

SLOBODA U VELIKOM INKVIZITORU

U svojoj knjizi Metanoja sam pisao o Velikom inkvizitoru, i sada ponavljam da je Dostojevski za mene najveći pisac, a njegovo najveće djelo Braća Karamazovi, a u njemu je naznačajnie poglavlja o Velikom Inkvizitoru. Sam vrh književnog stvaralaštva. Ovom prilikom onome što sam pisao dodajem i ovo o probmelmu slobode kod Velikog inkvizitora. Jer se u ovom odjeljku tj. poemi otkriva se jedna duboka dimenzija slobode o kojoj ranije nisam mnogo razmišljao.
Hrist je u tom srednjem vijeku dolaša da ljudima iznova priča o nadzemaljskoj slobodi. Narod se radovao. Ali biva uhapšen i doveden kod Inkvizitora, koji govori u ime tadašnje crkve koja je negirala slobodu savjesti, spaljivala jeretike i koja je stavljala svoj autoritet iznad slobode. Inkvizitor polemiše sa Hristom i ustaje protiv Njegove slobode i protiv poziva kojim nas upućuje na vječnost nasuprot nekom kratkotrajnoj zemaljskoj sreći. Po Hristu vječna čovjekova sloboda stoji iznad svakog crkvenog uređenja i zakona. Medjutim, Inkvizitor odbacuje hrišćanksu slobodu u ime sreće običnih ljudi. Zapravo odbacuje Boga u ime čovječanstva. Crkva svojim aktivnostima nagoni ljude da se odreknu slobode i da ne pomišljaju na vječnost, jer je prostim ljudima zapravo samo treba malo hljeba, čuda i zemaljske vlasti. Sloboda i slobodna ljubav čovjekova je ono što je Hrist želio svojom savršenom žrtvom i koju je cijenio iznad svega, dok je Inkvizitor želeo čovjeka da liši "tereta" te slobode, nudeći mu zemaljsku sreću, jer je smatrao da je život po Hristovim načelima isuviše veliko breme za ovozemaljskog čovjeka. Inkvizitor optužuje Hrista da je odbacio jedini put kojim je bilo moguće ljude učiniti srećnim. “Nema za čoveka ničeg primamljivijeg od slobode njegove savesti, ali nema u isto vreme ničeg ni mučnijeg. I eto umesto tvrdih osnova da se jednom zauvjek uspokoji ljudska svijest, a Ti si uzeo sve što je neobično, neizvesno i neodređeno, uzeo si sve što je prevazilazilo ljudsku snagu, prema tome, postupio si prema njima kao da ih uopšte ne voliš–i to ko: onaj koji je došao da za njih da svoj život! Umesto da ovladaš ljudskom slobodom ti si je još i uvećao i zauvjek opteretio takvim mukama duhovnog carstva čovekova.“
Prema Inkvizitoru nikad ništa nije bilo u čoveku nepodnošljivije od slobode. Zato Inkvizitor kritikuje Hrista što nije prihvatio one tri stvari u Pustinji i odrekao se svoje slobode, a da ljudima da da imaju hljeba zemaljskog i žive u blagostanju na zemlji.
Suština Velikog Inkvizitora, a zapravo i cijele dosadašnje civilizacije je mržnja prema slobodi. Ljudi su iznova pribjegavali totalitarnim režimima, religioznoj teokratiji, agnostičkim dogmama. Tajna o kojoj Inkvizitor govori “sastoji se u tome da će ljudi koji sebe budu proglasili bogovima i koji budu prihvatili zemaljski hljeb umesto hljeba nebeskog biti ne slobodna bića – bogovi i titani – nego slaba bića koja će se klanjati novom božanstvu, novom caru carstva zemaljskog. To će biti onaj nesrećnik koji će usrećiti milione dece oduzevši im slobodu.“
U Ivanovoj poemi o Velikom Inkvizitoru, snažno je prikazana Hristova priroda zemaljskog carstva, i izrečena je pohvala božanskoj slobodi, tj. slobodi duha Hristovog. Osnovna tema je sloboda ljudskog duha, jer samo se u Hristu može naći sloboda. Dva suprotstavljena principa u ovoj “Legendi o Velikom Inkvizitoru“ su sloboda Hristova i prinuda Crkvenih dogmi i učenja.
A zapravo pokazuje se da Inkvizitor ne vjeruje ni u Boga, ni u čovjeka, jer govori: “Čovek ne može da podnese svoje i tuđe patnje, a bez patnji je nemoguća sloboda i poznavanje dobra i zla. Pred čovekom se pojavljuje dilema – sloboda ili sreća, spokojstvo i miran život; sloboda sa patnjom ili sreća bez slobode.“ Sloboda ljudskog duha i ljudska sreća su po njemu nespojive. Odbacujući Hrista, Veliki Inkvizitor tj. rimokatolička crkva, odabrali su da sklope savez “sa njim“, iskušavaocem i da "isprave" Hristovo djelo tako što će ga temeljiti na “čudu, tajni i autoritetu.“
Ivanov Veliki Inkvizitor često je tumačen kao jedan od dokaza smrti hrišćanskog Boga. A zapravo je po meni od nejve.ih hnjiženih otkrovenja punine Hristove slobode koji je neiscpan izvor nove enegrije života u budućem hrišćanstvu. Jer tim svojevrsnim individualizmom i usamljenošću započinje čovekov put u slobodu od srednjovjekovnih zabluda hrišćanstva. Čovjekova priroda je iracionalna, donekle problematična, jer u čoveku postoji težnja i prema slobodi i prema patnji. Sama sloboda u nekom prizemnom obliku je iracionalna, ona muči čovjeka, vodi ga u patnju i propast. Samo naočigled taj put slobode vodi u pobunu protiv Boga. Cijela Knjiga Braća Karamazovi pokazuje da samovolja uništava čoveka, vodi čoveka u ropstvo. Otvara dilemu ako je čovjek slobodan onda je sve dozvoljeno, svaki zločin je opravdan u ime viših ciljeva, kao oceubistvo, u slučaju braće Karamazov. Sloboda sladostrašća, koja se najviše pripisuje Fjodoru Karamazovu, pretvara čoveka u roba i lišava ga slobode duha. “Čovjek iz podzemlja je čovjek koji se udubio u samog sebe koji je omrznuo život i koji zlobno kritikuje ideal racionalnih utopista na osnovu poznavanja ljudske prirode, do koga je došao u potpunoj samoći dugo i pomno razmišljajući o samom sebi i istoriji.“
Ali tek iz te tjelesne i duševne slobode i duboke patnje duše, do pune neslobode. Ali se iz te krajnje negacije slobode u zarovbljenosti svojim porocima i sl zavisnostima i navikama, dolazi se do dna sa kojeg otvara potpuno nova dimenzija, otvara se put ka Hristu i poznanju jedne više tj. stvarne slobode. Taj proces se dešava kroz pokajanje, preumljenje tj. unutrašnju konverziju i dohovno rodjenje. Ali ne zbog nečije prinude, sistema crkvenih procedura ili čuvanja od sablazni, već iz nove slobode da autonomnom voljom izaberom Hrista za svog spasitelja, jer samo je On, a neko ili nešto, Put, Istina i Život. Ko pronadje Njega pronašao je sebe i pronašao Život, i to ne običan, već život u izobilju u svu vječnost.

субота, 10. новембар 2012.

ZAKON SLOBODE

Kad govorimo o toj ličnoj slobodi koju imamo u Hristu, ne smijemo smetnuti sa uma da smo tu istu slobodu "dužni" ukazati drugima. Ta "obaveza" je neki dug prema Bogu našem koji nam je dao takvu istu slobodu. Gotovo da sam spreman da ustvrdima da nema veće zapovjesti od ove "obaveze" o slobodi. Jer kao što sam pisao, najveća zapovjesti da ljubimo Boga i da volimo jedni druge kao same sebe, ta ljubav nije posesivna, manipulativna i opterećujuća već zasnovana na temelju slobode. Zato kažemo "obaveza". A zatim dolazimo do zaključka da je to zapravo jedan zakon. Svakako uzvišeniji zakon od onog o kojem smo pisali. To je zakon slobode! O tom "zakonu" govori prvi Jerusalimski patrijarh Jakov, brat gospoda našeg Isusa Hrista: "...tako govorite i tako tvorite kao ljudi kojima će se suditi po zakonu slobode."
Ukazuje nam da se sloboda doživljava ne samo kao neko ljudsko "pravo" koje proizilazi iz neke Medjunarodne konvencije o ljudskim pravima i slobodama, već mnogo delikatnije jer predstavlja za nas svojevrsan niz obaveza pred našim Stvoriteljem koji nas je u slobodi i ljubavi stvorio. Pa to nije neka preporuka i dobar savjet, već svojevran imperativ. Pa se sloboda ne doživljava samo kao neko pravo (kao u humanističkim ideologijama) već i obaveza svakom koji želi da živi u Hristu Isusu. Jer ne možemo da kažemo da živimo u Hristu a da kršimo ovaj zakon slobode kojeg je sam Bog ustanovio i kojega "poštuje". Jer sloboda ulazi u sadržaj i samu bit hrišćanske vjere, zato što je hrišćanstvo religija slobode.
U Ime te slobode i sam Bog beskrajno trpi ovoliko zlo u svijetu. Ogromno stroljenje koje neki tumače kao salobost. A On zapravo ne želi da prinudnim putem spasi ovaj svijet. Da prikaže i otkrije jasno svoju zastrašujuću snagu i sve nas u strahu privede pokajanju. O da, On bi to itekako mogao da hoće, mnogo bolje od nas nekih koji frustrirano pokušavamo da raznim sredstvima "nametnemo" ljudima jevandjelje. On bi ako da hoće mogao da sve ovo zlo prekine i sve nas izvede pred sud u trenuć oka. Ali ne, jer bi prekrišio sam zakon koji je ustanovio, da će se spasiti samo ljudi koji ga u totalnoj slobodi ispovjede kao Spasitelja, uprkos svem ovom zlu i unatoč svim iskušenjima i sablaznima ovog svijeta. Zato On strpljivo odlaže Sudnji dan, ne bi li se još barem jedan spasio po tom uzvišenom zakonu slobode i ljubavi.
Nažalost kroz čitavu istoriju hrišćanske tradicionalne crkve, nijesu ovo razumjele do kraja i osporavale su slobodu religiozne savjesti i ljudske volje. Žrtvovali su ovu slobodu, jer su jese plašili i zabranjivali su je u svojoj vjeri i tradiciji. Postojao je sud (inkvizicija) za tu "jeres" tj "otpad", koja je povlačila kaznu smrti i gubitak pripadnosti naciji i koju su izjednačavali sa veleizdajom. Nije se mogao smatrati "srbinom" ili "crnogorcem" onaj koji bi "promijenio" vjeru i proglašavan je državnim neprijateljem. Povlačilo se znak jednakosti izmedju pripadnosti jednoj naciji i pripadnost crkvi. To je bilo nepoznata stvar do tada u hrišćanstvu. Došlo je do privatizacije vjere od strane jedne države i crkve, koja je samim činom rodjenja "krštavala" ljude bez njihove samostalne i slobodno iskazane volje i pribrojavala ih sebi u pastvu. Pod snažnom prijetnjoj sile ili društvenog odbacivanja. Nastala je potpuno zamagljivanje fundamentalne novozavjetne zapovjesti "Pokajte se jer približi se carstvo nebesko!". Relativizuje se osnovna potreba da svako u punoj svijesti i savjesti napravi slobodan izbor i odluku u svom životu da pristupi hrišćanskoj vjeri, ispovjedi svoje grijehe i prizna Hrista za svog spasitelja. Tome nije bilo mjesta, tom unutrašnjem preobražaju (metanoja). A u Svetom pismu, jasno piše da samo onaj koji srcem vjeruje i koji ustima to priznaje pa se zatim krsti, da će biti spašen.
Oduvjek je Bog žudio za ljudima koji su imali poštovanje i pružali ljudima slobodu da sami donesu odluke od kojih će im zavisiti sudbina. Pa i kad smo pozvani da djelimo svoju vjeru to je više da nekog ohrabrimo i sa diskrecijom poučimo, a ne kao nekad
da silom i u krvi pokrštavamo velike mase "bezbožnika". Nikad nije bilo opravdano da je neka ideja važnija od slobode, da je zarad nekih viših ciljeva "spasenja" čovječanstva "nužno" primjeniti silu i nametnutni hrišćanstvo kao "vjeru". Silom pokrštavati odrasle ljude ili djecu pred Bogom malo šta znači i predstavlja svojevrsan atak na slobodu savjesti drugog čovjeka. Spreman sam da tvrdim da Bog okreće glavu od takvih "činodejstava" pa makar mu doveli u Crkvu čitav narod da mu se moli. Jer to je gnusni prekršaj protiv usvišenog Zakona slobode, jer nismo dozvoli da ljudi ili djeca sama u punoj svijesti, dobre volje izaberu Hrista za spasitelja. Takva "prinudna vjera" traje taman koliko i neposredna prinuda kojoj su izloženi. Javlja se mržnja prema ljudima i Bogu, koja dovodi do očaja. A iz tog očaja se budi gnijev. Poput gnjev roba ili zatvorenika koji gleda prvu priliku da ubije gospodara ili "Božijeg čuvara", ne bili se ikako izbavio od tog zla. A u konačnom ako sve to ne uspije, javlja se možda i najgore duhovno stanje a to je. rezignacija i ravnodušnost prema Bogu i prema Njegovoj ljubavi. Ljudi postaju poput robota gube svoj identitet, svoju volju i svoju ličnost. A to je najveći grijeh protiv Stvoritelja nastao gnusnim aktom silovanja na čovječiji duh. Za ovakve vjernike i njihove vodje koje su prekršile zakon slobode, postoji Veliki Hristov sud i za njih se već sada raspaljuje sedmostruka vatra na samom dnu pakla, u najdubljoj vječnoj tami. Jer sloboda prema drugima je za nas zakon po kojem ćemo biti sudjeni.

понедељак, 05. новембар 2012.

DVA DRVETA

Dva drveta Edenskog vrta, su kao dva suprotna principa koja vidimo da djeluju kroz čitavu ljudsku istoriju. Pred čovjekom su se iznova stavljali izbori života i smrti, poslušnosti i neposlušnosti, milosti i zakona. Druga je tema, o tome sam pisao, koliko smo mi bili slobodni da izaberemo.
Iako pisati o slobodi duha je mnogo složenije pitanje od slobode iznoba, ili slobode volje. Jer sloboda se ne ostvaruje u nekim prirodnim elementima, kao nekakav prirodan zakon koji djeluje u svijetu i na nivou tjelesne prirode čovjekove. Sloboda nije ni neka kategorija koja se ostvaruje na nivou duše. Znači nije pitanja nekog sloboumlja, emocija ili volje, kako su mnogi filozofi pokušavali da je obajsne. Sloboda je isključivo duhovne prirode i ostvaruje su u našem duhu, kojeg smo dobili novim rodjenjem u Isusu Hristu. Onoga dana kada smo kršetni (preplavljeni) duhom svetim u nama je moguće da djeluje sloboda. Ona se ostvaruje našim duhovnim predanjem i posvećenjem, a djeluje poput munje, u nekom svojevrsnom prodora Duha na nivoe duše i tijela. Dobijamo otkrovenja, proročke uvide i viziju za naše stvaralaštvo.
Ali u tu se slobodu mora ući, moraju se osvojiti, zato je Gospod stavio pred nas izazov, koji je stalno i iznova postojao. Čovjek od svog postanka je uvjek bio "provociran" da Gospoda pronadje u sve višem nivou slobode. Zato je civilizacijski napredak i istorija skopčana sa ovim duhovnim prodorima duha u čovječanstvo. Korak po korak, stepenicu po stepenicu. Od pretpotopskog vremena, kada su u totalnoj anarhiji Enoh i Noe bili proroci te slobode i života do danas. Od tog najnižeg nivo ljudske civilizacije kada su andjeli opštili sa ženama a ljudi opštili životinjama kada je narod izabrao anarhiju i bezakonje i završio kako je završio. Postojao je potreba da ljudi prime zakon da bi se osvjedočili o grijehu, sudu i pravdi.
Jer "sloboda" u kojoj su živjeli ti ljudi je bila neljudska, u ontološkom smislu bila je "sloboda nebića". To nije sloboda, to je ništavilo, zlo najgore vrste, anarhija. To je bilo jedno potpuno dehumanizovano, liberalno društvo, u kojoj se oslobadjalo samo ono animalno, tjelesno, duševno i na kraju demonsko. Takva "sloboda" je njena potpuna negacija. Pismo kaže da se Bog pokajao što je stvorio čovjeka i odlučio da ga uništi. Ali već u priči o Noju se vidi da baš i nije do kraja tako. Da je On u tom svom "planu" o potopu ipak imao plan za čovječanstvo, da kroz pravednog Noja providi uzvišeniji put slobode za ljude. Ona duga koja se na nebu ukazala poslije potopa i ona zakletva da više nikad neće pustiti potop na ljude, bila je jasan znak da Gospod nije želio niti planirao da uništi potpuno čovjeka i tu palu ljudsku prirodu. On je prije postanka svijeta imao već plan isceljenja, oslobodjenja i spasenja.
Ta zamisao je postojala još prije nego je stvoren Edenski vrti i čovjek, i prije nego je došlo do pada i izgona čovjeka. Gospod je već bio pripremio žrtvu, koju psalmista otkriva. Da je Isusova promisao tj. odluka da postane Čovjek kako bi nas otkupio. Da žrtava životinja Gospod nije htio i da Mu (Isusu) je pripremio tijelo. To je bilo nova pjesma, himna Bogu našemu. Da će Sin Božiji da napusti svoj tron i da se se spusti toliko nisko da se obuče u tijelo čovjeka i postane čovjek. Da zauzme na krstu mjesto moje i tvoje. Kako bi ja i ti mogli da zauzmemo njegovo mjesto, ocu sa desne strane.Bog je dao i ono drugo drvo o kojem se tako malo govori. To je ono drvo vječnog života. To je sam Isus Hristos, koji je umro na jednom drvetu prije 2000 da bi se u nas uselio Njegov život. Na tom drvetu je on bio ranjen, da bi se mi u tim ranama iscijeli. On bi zarodbljen da bi mi doživjeli slobodu. On bi ponižen do najniže granice, sa samog trona gospodnjeg do dna najdubljeg pakla, da bi mi mogli da se vazdignemo iz najeg pakla do krila Očevog. Ono "drvo" na Golgoti , to jest Krst je zapravo Drvo Života iz edenskog vrta koje je postalo nedostupno padom u grijeh. I to Drvo je uzvišeni put da mi zadobijemo vječni život i postanemo kao bogovi, jer smo i stvoreni na sliku i priliku Božiju.
Po onom prvom Adamu koji je jeo sa onog drveta poznanja dobra i zla, naselila se smrt u cijelo čovječanstvo. A po Hristu, drugom Adamu, koji se popeo na drvo Gologote, dobismo Duha Svetog, primismo život, i to ne običan, već život vječni i život u izobilju.
Toj poslije-potposkoj civilizaciji su se pojavila dvije velike ličnosti. Avram kao otac nacije i otac vjere (princip drveta života) i Mojsije koji je donio zakona (princip drveta poznanja dobra i zla). Na njima vidimo ta dva elementa koja su djelovala kroz čitavu ljudsku istoriju. Ljudima je bio potreban najprije zakon i moral, da bi spoznali šta je dobro a šta ne. Da se u njihovim srcima porodi savjest. Ali taj zakon nije imao snagu da spasi čovjeka i da mu obezbjedi vječi život. naprotiv, zakon je uspio sam samo da uspostavi ljude osvjedoči o njihovom grijehu, da ih zarobi do očaja i smrti. Sva snaga i sila grijeha je ležala u ovom zakonu.
To se najbolje vidi od momenta kad je "spušten" zakon Mojsiju na Sinajskoj gori. Istog momenta je nastupio tako snažna slia grijeha. U dnu Gore narod se najenom totalno izopačio, skupili su svo zlato iz kampa i napravili zlatno tele, kojem su napravili svetkovinu, i počelo je veselje, pijenje i na kraju orgijanje. Do toga momenta tj. tih 50 dana od izlaska iz Egipta, Izralci su mogli da vide silnu naklonost Božiju, otvaranje puta kroz Crveno more, manu koja je padala sa neba, vodu koja je izlazila iz kamena, i druge manifestacije sile Božije. zamjenile su 40 godina lutanja po pustinji, smrti i najgorih pošasti. Sve ono što je djelovalo po principu drveta života, na osnovu Abrahamovog zavjeta, koji je obezbjedio takvu milost da se narod izbavi iz Egipta pomoću 10 sudova koje je došlo nad Egiptom kao okupatorom, zamjenile su godine propasti i ropstva pod zakonom. Pa umjesto što je zlato Egipatsko njima služilo jer su ima ga na izlazu davale egipćanke, Jevreji su pod zakonom počeli da služe zlatu u obliku Idola. Umjesto što su gledali uništenje neprijateljske vojske, desilo se da je 3000 mrtvih palo već prvi dan kada se Mojsije vratio u logor i kad je zatekao bludničenje. Umjesto 10 sudova koji su pali na Egipat, narod je pogazio svih 10 božijih zapovjesti.
Zakon je došao da čitav svijet zarobi, da bi potražili spasenje u Isusu, na onom drugom Drvetu života, na osnovu Abrahamovog zavjeta vjere po kojoj dolazi pravednost, a ne na osnovu nekog morala, etike, zakonskih odredbi i raznih pravila ponašanja, ma koliko uzvišena zvučala. Ali ta se sloboda morala osvojiti. Moralo je mnogo proroka da plati glavom objavu dolaska Mesije, koji će osloboditi svoj narod.
I to je uvjek tako, tjelesni progone duhovne od početka. Svaki prodor Duha Svetog koji je dolazio samo na pojedince jer Duh Sveti je pomazivao isključivo pojedine kraljeve, prvosveštenike i proroke i objavljivao i najavljivao oslobodjenje Izraela iz ropstva. Ali nažalost ljudi to nijesu prepoznali kad je stogao Isus, nijesu razumjeli da fizičko ropstvo u kojem su se nalazili nije nijta naspram duhovnog ropstva u kojem su bili pod zakonom. Oni se očekivali Mesiju koji će ih mačem osloboditi od Rimskih okupatora, a ne jednog Slugu koji će krstom da objavi najuzvišeniji plan slobode. Slobode po vjeri i milosti Gospodnjoj.
Ja ne mislim da je zakon pogrešan, naprotiv i Isus je govorio da nije došao da ukine zakon, već da ga izvrši. Da bi u Njemu, po vjeri, svi mi mogli da primimo pravednost. Zakon je nužan za sve one koji nemaju izgradjenu savjest, koji žive na onom naturalnom, tjelesnom i čulnom nivou. Taj princip poznanja dobra i zla djeluje u ljudima tako što ih osvjedočava o grijehu, sudu i pravednosti. On donosi neki privid reda, mira i slobode. Uspostavlja se Država koja čtiti pojedince od terora drugih. Čovjek napreduje od robovlasni,kog društva ka nekim slobodniji društvenim sistemima. Ta sloboda, o kojoj liberali govore, je ova koja donosi zakon. Ta sloboda počiva na pravnoj državi, srtogo normativistički. Gdje su u konačnom razvijaju razni modeli ljudskih prava i sloboda. Ali sve to djeluje spolja, krajnje legalistički, i ne može tj nema sile da proizvede neki novi kvalite u čovjeku.
Isus je kroz proces pokajanja tj Metanoje otvorio potpuno novi put slobode. Čovjek se oslobadja od zakona tj. sile grijeha. Prima Duha Svetog po kojem može živjeti novi život pobjede i slobode. Čovjek ne samo da se oslobadja tako svoje krivice tj. Kazne i smrti koja proističe na osnovu počinjenog grijeha. Ona doživljava još jedan dublji, ovog puta pozitivni princip slobode, jer nije samo bitno da nismo krivi i slobodni od smrti, već i šta ćemo uraditi sa tom slobodom i životom. Nije valjda samo važno da nam se iznova i iznova opraštaju gluposti, već prije svega je važno šta ćemo uraditi sa sobom i sa ovim svijetom. Da je samo bitno spasenje, zar ne bi odmah bili uznjeti na nebo momentom obraćenja. Ne, mi moramo razumjeti da smo oslobodjeni sa svrhom, da pronadjemo i ostvarimo sebe kao ljude i da učestvujemo u Božijem planu za ovaj svijet. Da stvorimo jedno bolje i humanije i slobodnije društvo, u kojem će svako moći da se ostvari i da doživi to spasenje duše. Zato postoji Crkva koju je Hrist ostavio na zemlji i koju gradi i dalje.

субота, 03. новембар 2012.

SLOBODA KROZ ISKUŠENJE

Kad je Bog za šest dana stvorao zemlju, životinje i biljke i čovjeka u kojeg je udahnuo svoga duha i dao mu slobodu rekao je da je sve što je stvorio bilo dobro. I počinuo je sedmi dan od svog stvaranja. Taj Počinak je došao kao plod savršenosti. Pitam se danas, po prvi put, kako je moglo biti sve savršeno kad je u tom Edenskom vrtu postojalo Drvo poznanja dobra i zla. Zar to Drvo nije bio osnov iskušenja, neka vrsta remetilačkog faktora, uzrok tragedije čitavog ljudskog roda. I uvjek sam se do sada pitao zašto je Adam bio neposlušan kada je mogao da jede plodove od svega, a posebno sa Drveta Života i da vječno živi. Ali danas postavljam jedno drugo pitanje: otkud Bože Drvo poznanja dobra i zla u Raju i otkud mogućnost neposlušnosti? Tek sada razumjem da je Ideja čovjeka povezana više sa idejom slobode i nezavisnosti nego sa nečim drugim, zar ne? Ideje slobode očigledno nema bez izazova i iskušenja. Bog je želio pored sebe nekog sličnog sebi, kao što su Oni. Želio je slobodnu ličnost koja će da mu bude prijatelj. Ali Sotona, kao što sam pisao, je uspio da "prevari" Evu rječima, da 'Zna Bog da ako pojedu ploda sa tog Drveta da će postati KAO Bogovi". I to je tragedija ljudskog roda, da nijesu nikad spoznali da je neposlušnost uzrok svakog zla! Sa poznanje dobra i zla (znanje, zakon, moral, mudrost), bez ljubavi, života i slobode, ne donosi neko dobro, već samo jača silu grijeha i donosilo smrt.
O tome govori ona Isusova cuvena pripovjetka o Bludnom sinu, kojeg su vukle daljine, želja za nekim provodom, avanturom, lakim životom. Došao je svome ocu da mu da nasljedstvo. Iako se zna da se nasljedstvo dobija nakon smrti očeve. Time je bludni sin i proklamovao jedan stav prema Ocu: "Umro si za mene. Ne zanimaš me više. Hožu svoju samostalnost, svoju slobodu i svoj život!". Otac mu je dao polovinu svega, jer je imao još jednog sina koji mu je ostao vjeran. Otac nije naredio slugama da zarobe njegovog sina, da bi ga sačuvao od ovog suludog poduhvata. Nije mu pokušavao da mu obajsni da će se upropastiti u tom bijelom svijetu sa tim njegovim bludnim stavom i karakterom. Nije ga ni uskratio nasljedtva i pokušao nekim manipulativnim tehnikama da ga zadrži kući, da ga sačuva od propasti u koju je srljao. Ne, otac ga je u ljubavi pustio. Da bi mu pokazao put kojim se može vratiti svome ocu, kad doživi to što će se sigurno doesiti. Iako je znao da je to put ludosti nije mu zalupio vrata, nije ga se odrekao "preko novina" i izvrijedjao najgorim riječima.
I zaista se ne dugo zatim sve to i desilo, bludni sin je sve pare sa nekim društvom propio, prokocko, prokurvao. Dok je bilo para bilo je sve dobro, svi su ga voljeli, svi su ga tražili u društvo. Kad je nestalo para, nestalo je i svega drugog. Došla je velika glad u toj dalekoj zemlji. Da bi mogao da se prehrani, zaposlio se kog nekog svinjara da čuva svinje. Što je za jednog jevreja iz tog perioda, bilo najniži stupanj sramote, jer je svinja držana za nečistu životinju koje se po zakonu nije smio ticati. Došlo je do dna, kad je bio toliko gladan, da je želio da jede i pomije koje su davane svinjama, ali nije mu bilo dozvoljeno.
I kad je došao do dna "došao je sebi" i odlučio da se vrati svom ocu, da moli za oproštaj i da mu dozvoli da bude bar kao sluga na imanju svog oca, jer je znao da su sluge njegovog oca imale mnogo bolji tretman od onog sto je on doživio kod svinjara.
U toj priči se otkriva i sva dubina slobode o kojoj pišem. O potrebi da se čovjek "pronadje" u njoj. Jer u nastavku priče vidimo i frustraciju i bijes drugog sina, koji je ostao kući kod svog oca i koji je vrijedno radio na imanju. Kad je vidio da je otac za svog drugog sina koji se "vratio iz mrtvih" napravio veliko veselje i zaklao ugojeno tele, osjetio je dugoki bijes i odbio je da udje u kuću. Vrlo drsko je odbio i molbe i objašnjena njegovog oca, koji je izašao isped kuće i za drugog sina da bi ga prihvatio. U riječima starijeg "pravednog" sina krije se jedan dublji smisao slobode: "Eto te služim tolike godine, i nikad ne prestupih tvoje zapovjesti, pa meni nikad nijesi dao jare da bih se proveselio sa svojim društvom...".
Imamo dva sina, dva potpuno drugačija pristupa životu. Mladji sin je prošao "tragediju" slobode, naša sebe i vratio se ocu kao pokorni sluga i naišao na ljubav i prihvatanje.. I imamo ovog drugog starijeg sina, koji je ostao željan radosti i druženja, smatrajući da to treba staviti po strani i vršiti pokorno zapovjesti svog oca kao da je bio sluga u rodjenom domu. Imao je sve a živio je željan možda istog onog što je njegov mladji brat slobodno i drsko tražio. Ova priča se još zove, Priča o izgubljenom sinu. Samo što nakon svega što je Isus ispričao, čini se da je onaj mladji sin sebe našao, a stariji sin ostao izgubljen! Jer stariji se na kraju nije htio vratiti kući svome ocu u velikom gnjevu. Osjećao se izigranim, jer je imao pogrešan stav prema životu i sebi. Procerdao je život u nekom robskom radu, ne ostvarivši sebe i neke svoje želje. Mislio je da će na taj način obezbijediti ljubav svoga oca. A nije znao da ga je otac svakako volio, i da je sve što je imao bilo njegovo. Uvjek je mogao slobodno da uzme ono što je želio.
Od pada u grijeh, svi smo mi izazavni na grijeh u ovome svijetu. Svi smo izazvani da budemo neposlušni svome Ocu Nebeskom. Ali dok jedni padaju i ustaju, drugi odustaju i povlače se u strahu od iskušenja. Obojica braće su jeli ploda sa drveta poznanja dobra i zla. Ali samo je onaj mladji odlučio da jede sa onog drugog Drveta Života, da jedne od ploda milosti i slobode. I našao je spasenje i ljubav. Ovaj drugi je ostao zarobljen u legalizmu, u samopravednosti, držeći se poznanja dobra i zla. Nije primio Milost pa je nije ni umio dati svojemu bratu.Nije okusio prihvaćenost i ljubav zasnovanu na slobodi, već je smatrao da se ona mora "zaslužiti".
Bježao je od svoje prirode, od svojih želja, smatrajući ih grešnim. Nije želio da krene ka njima, da u punom sinovskom pouzdanju, traži od oca jare ili bilo šta drugo da se proveseli da osjeti radost življenja i druženja. Smatrajući da on kao prvjenac ima neke posebne obaveze i odgovornost u očevom domu.
Teško je objasniti ovu sotonsku zamku u koju upadaju mnogi dobri ljudi, koji su "sluge Božije". Uskraćuju se od svega, a ipak od želje srca ne mogu daleko odmaći. Mi ljudi gledamo očima i vidimo njihovu askezu i posvećenje, a Bog gleda i u naša nutrinu, i on vidi potajne želje srca i misli, koje mi osjaćamo kao grijeh. Na jednom mjestu Psalmista kaže: "Da sam gledao na moje grešno srce, Bog me ne bi uslišio!" ne postoji mogućnost da nas Bog usliši i oslobodi, ako se povlačimo u životu. Ako bježimo od situacija koje su potencijalno iskušenje, u strahu da ne padnemo i sagrijšimo. Plašimo se zla i iskušenja i odustajemo od slobode, pa još i tu svoju forbiju i frustraciju, prenosimo na svoju djecu, kako bi ih sačuvali od sablazni.
Toga sam se nagledao, da neke crkve i neke Božije sluge, oštro brane ljudima neke potencijalno rizične situacije. Prijete im otpadom od Boga i koriste druga sredstva (kletve i anateme) za njihove prodore u slobodu. Citirajući one stihove iz Pisma koje se odnose na "sačivati one male od sablazni".
A to je najopasniji put i izbor koji mogu autoriteti da izaberu za sebe i svoju djecu. Da ih raznim pravilima, zakonima, i običajima čuvaju od sablazni i iskušenja. Isus kaže da nije moguće da sablazni ne dodju. I zaista čitav svijet je prepun sablazni. Što reče Berdjajev prije skoro 100 godina, da nema te sablazni koja se nije oslobodila u ovom svijetu. Mi smo tek u 21. Vijeku svedoci da se sve, ali baš sve negativno što se moglo osloboditi, oslobodilo. Svijet je prepun sablazni, raznih učenja i filozofija, pronadjena su sva moguća sablažnjiva "jevandjelja" od Jude, od Isusa, od Marije, od Tome, i ko zna koja sve, koja su navodno mogla da uzdrmaju Sveto Pismo. Pa evo smo svi živi, još svijet nije propao. Koliko li samo danas djeluje besmisleno da začepljujemo oči i uši sebi i svojoj djeci da se ne bi sablaznila i otpala od Boga.
Zato, ova priča o izgubljenom sinu, i slobodoumnom roditelju je korisnija više nego ikad. Mi trebamo shvatiti da sloboda ne dolazi spolja, bilo kakvim sistemima prisile i nužnosti. Ona se mora ostvariti iznutra. Mi moramo proći i prihvatiti iskušenja, i onda u pobjedi nad njim osjetiti novu duhovnu snagu, osjetiti slobodu i ostvarivanje naše ličnosti. Ne smijemo bježati od iskušenja i od zla, mi mu se moramo suprostaviti. Čak sa radošću, kao što kaže prvi partijarh Jakov: "Da smatramo osobitom radošću, kada padamo u različite nevolje. Znajući da to radja strpljenje..." izgradjuje naš karakter, daje nam duhovne rodove. Isusa je Duh Sveti uveo u pustinju da ga Djavo kuša. Da naglasimo, Duh Sveti ga je uveo. I kad je prošao sva tri iskušenja, pismo kaže da je izašao u nevjerovatnoj sili i andjeli su ga krepili, odnosno davali novu snagu!
Ti životni sokovi, snaga, radost, mir, radost, krotkost i druge duhovne osobine radjaju se kroz iskušenje. Mi moramo prihvatiti sebe i poslušati vodjstvo Svetoga Duha, koje nas vodi kroz različite životne situacije i pustinje. Da bi nam na kraju dobro učinilo da bi izašli kao prekaljeni borci, a ne kukavice koje odustaju od života. Da prihvatimo slobodu koju nam je Isus darovao i Njegovog Duha koji nam može dati snagu da odolimo svakom iskušenju. I onda je to novi kvalitet života. Onda hrišćanstvo nije neka mračna religija sa pune nekih pravila, ogranicenja, frustracija i neostvarenih želja. Već jedna velika avantira u potpunu slobodu od svakog zla.
A ta sloboda nije sama sebi cilj, već ona ima svrhu. Da se ostvarimo kao individue i kao karakterne ličnost i ispljimo svoju stvaralačku energiju i promjenimo ovaj svijet u granicama svojim mogućnosti!

четвртак, 01. новембар 2012.

"BOGOVI STE"

"Ne stoji li pisano u zakonu vašem: Ja rekoh "Bogovi ste" odgovorao je Isus vjerskim vodjama Izraela, kada su ga optuživali da sebe gradi Sinom Bozijim. To i danas stoji kao otrežnjujuća poruka za vjerske vodje. Jer i dalje stoji nerazumjevanje sta se suština hrišćanske konverzije, tog procesa pokajanja i nanovog rodjenja koje se dešava u Duhu. Čini se da preovladava stav da biti hrišćanin je nešto što liči na "svakog dana u svakom pogledu sve više napredujem" kao da se ne radi o nanovom rodjenju, već nekom razvoju i nepredovanju. Ne razumiju da cilj nije postati bolji čovjek već je poprimiti bozansku prirodu. Da postanemo hristoliki, na sliku Boziju. Taj prosec oboženja koji se u nama dejava je ono što nas čini dostajnim carstva nebeskog. Ta nova priroda u nama koja nam je data po blagodati Svetoga Duha, čini nas sposobnim da izvršimo volju Božiju. Taj proces je slican metanorfozi, o kojoj sam psiao. Kad se gusjenica, pretvara u leptira. Gusjenice ne postaje super gusjenica, već divni raznobojni leptir. koji dobija krila da se moze vinuti u Nebo.
Znači nama ne djeluje samo ljudska već i nova božanska priroda. I to je ono što je temelj hrišćanstva - ta bogocovjecanska priroda. Jer je Bog (Sin) odlučio da postane čovjek , da zauzme na[e mjesto na krstu, da bi mogao čovjek da postane djete Božije i zauzme Hristvo mjesto. Hrist kao druga osoba (Ipostas) Svete Trojice, uzeo je na sebe i tu ljudsku prirodu. Kao čovjek sa proslavljenim tijelom vaskrsnuo je i vazdigao se na sam tron Božiji, da sjedne Ocu sa desne strane. Ta bogočovječanska priroda Hrista, je i priroda Njegove Crkve koja je novi bogočovječanski organizam. Taj organizam se poput djeteta poradja iz one pećine iz koje je Izašao Hrist kao Glava Crkve, a zatim i svi oni koji uzvjerovaše i koji se pokrstiše u Njegovo Ime. I danas se dešava taj proces radjanja. Čitavo stvorenje stenje u porodjajnim mukama. Mi smo djelovi tog bogočovječanskog organizma koji će biti uznijet sa zemlje kada se porodi i posljednji atom Tijela Gospodnjeg. Kao djelovi tj cigle tog Hrama i mi ćemo biti uznijeti na nebo. I ne samo naša neka božanska priroda već i ljudska. Mi ćemo kao djeca Božija u ptoslavljenom ljudskom tijelu sjesti na tron Božiji. Mi ćemo suditi andjelima. Mi ćemo vladati zajedno sa Hristom.
Ali izmiče ova činjenica nama hrišćanima u našem svakodnevnom životu. Kao da se stidimo te svoje ljudske prirode, jer su nas učili da je grešna, pala, da će biti uništena zajedno sa ovim prokletim svijetom. Istina jeste da će naše tijelo biti uništeno i da će i nebo i zemlja nestati, ali ovo govorim zato što hrišćani, pa i ja sa mojih 40 godina, ne možemo da "prihvatimo" sam sebe. Dok gledamo kako se nesveto ponašamo svaki dan, u nama nestaje vjere da nas Bog može takve prihvatiti. Kao da smo svojim djelima, a ne totalnom milošću po vjeri spašeni. Kako pomiriti ta dva svijeta u nama ako mislimo da ga ni Bog ne prihvata. Pokušavamo da svoje udove umrtvljujemo svojim snagama, a takodje ne razumijemo da to ne znači i negaciju naše ličnosti i našeg identiteta. I zato mnogi negiraju slobodu naše ljudske volje. Kao da volja Božija za nas ne može biti sloboda kako za duh, tako i za našu um, naše emocije i našu volje? Ne razumiju da u nama se manifestuju dvije prirode koja čine dva točka istih kola. Zato kaže Isus, uzmite moj jaram, jer moj jaram lak i moje breme slatko. I naći ćete mir dušama svojim. U Bogu je svaka stvar spremna ali sve čeka na nas da se i naša volja usaglasi sa Njegovom, u punoj slobodi, bez prisile i bez straha. Da se u nama izgradi takav karakter, takov razumjevanje da ono što je Božija volja i mi dobijemo potvrdu u nama samima. Tad dolazi mir i spokoj, unutrašnji. To se ne da glumiti, ne da se imitirati. Mi možemo lagati sebe, ali Boga ne možemo lagati, da ga poslušamo bezvoljno tj. mimo svoje volje. On u tome nema zadovoljstvo. To usaglašavanje naše duše, sa savršenom voljom božijom za nas, je proces metanoje i proces oboženja.
Ali od Adama i Eve mi smo vjerovali u Sotonsku laž, da nam Bog brani da jedemo sa Drveta poznanja dobra i zla, jer se boji da ćemo postati kao bogovi. Vjerujemo da čovjek može dotaći Nebo svojim neposluhom, svojom autonomijom volje u odnosu na volju Božiju. Kao da postoji bilo šta što Bog nije spreman da nam da, kada nam je dao svog jedinorodjenog sina da tako mučenički umre za nas. Kao da Bog nije imao plan da postanemo kao Bogovi, ali kroz poslušnost, kroz ovaj proces posvećenja za Njega, kroz zajedništvo sa njim, kroz partnerstvo, kroz simbiozu, kroz savezništvo, kroz srostvo i krv, kroz intimni odnos, ljubav i povjerenje. A ne kroz nekakav zakon, kroz etiku, moral, pravila šta se smije a šta ne, šta je dozvoljeno a šta ne. Ta sotonska zamka i danas stoji svima onima koji žele da nekim znanjem i nekim mudrovanjem dosegnu tajne Božije, da vladaju i da postani nadljudi.
U razumjevanju ove naše bogočovječanske prirode, krije se tajna naše slobode. Mi moramo da prihvatimo te dvije prirode, te dvije energije, te dvije sile koje u rezultanti donose novi kvalitet našeg života. Donose našu individualnost i ostvaruju našu ličnost. Mi kroz tu svostruku prirodu, to novo stvorenje, postajemo stvaraoci, mali "kreatori" i mali "tvorci" na sliku svoga Tvorca!
Ja sam dugo, nekih skoro 10 godina hrišćanskog života, šepao na obije noge. Imao taj stalni loš osjećaj krivice, što nikako ne uspjevam da živim po uzvišenim zapovjestima Hristovim. Postojao je neki "nevaljali lav" u meni koji je imao neke potajne želje, neostvarene snove. Ja sam smatrao to kao svoju staru palu prirodu koju treba "ubiti". Stideo se svojih ambicija, stideo se svojih strasti, stideo se svojih želja. Kad ne bih uspejavao da ih potpuno ugušim i da ispunim "volju Božiju" osjećao sam isfrustrirano bijedno i slabo. A "grijeh" kojem sam poklekao, ogroman, silan i nepobjediv. Padao bih u očaju pred Bogom, i govorio kao Pavle "Ko će me izbaviti iz ovog tijela? Jer činim ono što neću". Sve dok sam vodio borbu na nivou svoje ljudske prirode, padao sam i posrtao u očaju. Kad sam uspio da se u vjeri podignem iz tog "blata samoanalize" da pogledam u Hrista, u ono što je On učinio za mene, u tu nanovorodjenu prirodu u meni, dobijao sam novu perspektivu, dobija snagu i silu da prebrodim ta iskušenja. Često je to bilo bez ikakve muke, agonije borbe, samoosudjivanja i samokažnjavanja. To je proces oboženja. Mi kao ljudi nemamo nikakve šanse u borbi protiv demona i duhovnih poglavarstava tame. Ali kao djeca Božija, kao oni koji su "u Hristu" na Tronu, Ocu sa desne strane, dobijao sam slobodu, dobijao autoritet i silu da jednom rječju pomjeram svoje "planine problema" i da ih bacam u more. Sloboda dolazi kroz ovu božansku prirodu u nama, i to je ta "sloboda Hristova" o kojoj pišem na ovom blogu. Ona nema nikakve veze sa onom "slobodom" koji zamišljaju anarhisti, liberalni ateisti, propagatori "novog doba". Ona je daleko iznad onog legalističkih koncepata ljudskih sloboda koji se propagiraju u 21. Vijeku, koji žele da ustavnim i zakonskim sistemima prisile "nametnuti" ljudskim pravima i slobodama. I na uspijevaju, osim što se sve više i više povećava zakonodavni i institucionlani aparat savremenih država. Jer istinska Hristova sloboda se može ostvariti samo "iznutra" u mikrokosmosu gradjanina te države. To su pokušavali svi mogući društveni sistemi 20tog vijeka, a to pokušavaju sve liberalne demokratije savremenog svijeta, kao što je i Crna Gora, i ne uspijevaju. Gube bitku. Nažalost. Nastaje moralna erozija, svjetskih razmjera, jer sloboda od zla i poroka se samo može iznutra u našoj duši ostvariti! A da bi to ne samo htjeli, već i mogli, moramo primiti taj viši kvalitet života! Kao što se čovjek rodio u Bogu, da se i Bog rodi u čovjeku.

среда, 31. октобар 2012.

SLOBODA NIJE HTJETI ILI NE, VEĆ MOĆI TO ŠTO HOĆEMO

Čitao sam mnogo teološke knjige koje negiraju slobodu ljudske volje. Posebno je Luter bio stava da su sva naučavanja o slobodi ljudske volje pogrešna. Polazio je od aksioma univerzalne krivice čovječanstva, o kojoj govori poslanica Rimljanima: "Ni jednoga nema razumna, ni jednog koji traži Boga. ni jednog pravednoga. Svi zastraniše, svi se pokvariše. Nema ga koji čini dobro, nema nijednog". Smatrajući da ljudi nikad nijesu imali slobodnu volju da svojim razumom i voljom upoznaju Boga. Da se nikad nije ni moglo udovoljiti Bogu, jer je ljudska volja pogrešna. Da nikad nijesu mogli da održe zakon i da zbog toga Bog osudjuje tu njihovu grešnu nemogućnost i njihova grešna djela. Generalno priznaje samo Božiju volju kojoj se moramo povinovati, jer svojom voljom nikad nismo mogli zadobiti pravednost i spasenje.
Priznajem da su me uvjek nekako uznemiravale ovakve teologije monizma koji negiraju slobodu ljudske volje i negiraju mogućnost ikakvog izbora. Ako nema mogucnosti izbora na osnovu čega onda postoji odgovornost za grijeh i neposlušnost. Zar to nije nepravedno? Pripisati čovjeku odgovornost za izbore njegovih praotaca, a njemu samom oduzeti mogucnost spasenja. Pa ako nije bilo nikakve mogucnosti da se ucini dobro ili mogucnosti da se dozivi sloboda kakvu je onda svrhu imao Zakon? Osim da zarobi svakog pod krivicu. Tek sa pojavom Isusa, stvara se mogucnost za oslobodjenje. I u tome je stvar koju se cini Luter nije razumio. Nije razumio da je sa Isusom nastalo nesto sasvim novo. Citava istorija se prelomila na dva eona. Pa covjek i citavo stvorenje nije isto prije i poslije Isusa. Duh Sveti se spustio na zemlju. Ljudi nakon Isusa dobili su mogucnost da prime Duha Svetoga, da dozive punu duhovnu, dusevnu i tjelesnu slobodu. I da covjek iz starog zavjeta kojeg Luter ima u vidu kada navodi primjere nije isti covjek u novom eonu. Jer ta sloboda ljudske volje nije samo nesto htjeti ili ne htjeti vec moci uciniti ono sto se hoce. To novo stvorenje koje je nastalo u Isusu hristu nije sam tijelo i nije samo dusa (emocije, intelekt i volja) vec prije svega i duh čovječiji. U duhu našem, koji je nanovorodjen, stoji mogucnost i sloboda. "Htjeti i moći dolazi od Gospoda" kaze Pismo. Ako je nekad i postojala volja da se ucini ispravna stvar, tek u Isus stoji sila da to i ucinimo. Covjek bez Duha Svetog, griješi od početka i svi njegovi navodni "izbori" su nemogući. Svode se na onu izreku "birati od dva zla manje". U tom smislu je Luter u pravu. Ali svi mi koji smo "u Isusu Hristu" u nama postoji i "htjeti i moći". U nama je "Da i Amin" na ono što je volja Božija. Ako hoćemo da ostavimo cigarete ili da se oslobodimo zavisnosti od droge, u Duhu stoji i naše htjenje i sila da se oslobodimo tog ropstva. Zato se varaju neki mladi da je sloboda uzeti ili ne uzeti drogu, sloboda je u moći ostaviti drugu na koju si se "navukao".
U tom smislu u Isusu hristu tek nastaje sloboda ljudske volje. Mi možemo ispuniti visoke zhtjeve tog zakona slobode. Onda je moguce ispuniti volju Božiju. Ali sa druge strane, tek od Isusa, postoji i odgovornost za one koji odbace Riječ Božiju i Milost. Tek iz ove slobode nastaje i odgovornost. Jer tek kad u nekom može nastati htjenje i sila da se živi pravedan život, postoji odgovrnost za loše izbore, za grijeh. Tek kad nastane mogućnost da se udje u iskušenje i da se isto navlada, postoji i pravednost postoji i svetost.
Postoji i obrnut slučaj kad se čini ono što se ne želi, a opet se čini zlo uprkos nekom htjenju da se čini dobro. Tada se shvata da nema slobode volje u čovjeku, onda se hvali Zakon da je dobar a da smo mi loši. I stoji vapaj apostola Pavla u poslanici Rimljanima: "Ko .e nas izbaviti od nas samih" i nastavlja i daje odgovor"Ali sada nema više osude nama koji smo u Isusu Hristu. Jer zakon Duha, koji daje život u Hristu Isusu, oslobodio nas je od zakona grijeha i smrti. Ovdje vidimo dva zakona koji se suprostavljaju. Stari zakon grijeha i smrti (koji je plod drveta poznanja dobra i zla) i zakon Duha koji nam daje život (koji je plod drveta života). O tome ću u narednom tekstu više govoriti.
Ovaj pomalo "komplikovani" dio poslanice Rimljanima, je možda i najznačajniji dio Novog zavjeta pa cio. Ta sedma i osma glava je vrh piramide teologije novog zavjeta, a vjerovatno i citavog Svetog Pisma. U Isusu Hristu nema vise osude, niti nas ima ko pravo suditi niti čak mi sami sebe trebamo osudjivati, nema te loše savjesti koja se moze opravdati pred Bogom. Dolazi potpuna sloboda po jednom uzvisenom Zakonu Duha. Mislim da se zapravo u ovoj tacki, tacnije ostroj crti postoji vododelnica zivota. Ili hriscani pripadaju jednoj ili drugoj strani. Mozda stoje jedan pored drugog, idu u istu crkvu, sjede na stolici jedan pored drugog. Ali jedna kapljica ide u sliv koji vodi u smrt, a drugi grabi rijeci Zivota.
Na ovo crti tek pocinje sloboda ljudske volje. Slobode nema gdje je anarhija i bezvlasce, gdje je bezakonje i hipi komune. Vidimo da slobode nema ni tamo gdje se pojavljuje Zakon, moral, etika, religijske norme i rituali. Sloboda se mora osvajati svaki dan i ona je samo i Hristu. Čovjek bezvlašća je ne razumije. Njegova volja je bezlična, zamućena, bolesna. Ne razumije je čak i kada ga presvjedoči neki zakon o tome, kada ga savjest zapeče zbog njegovih izbora. Ako i razumije šta je pogriješio, on ne zna šta bi sa tim. On ne zna kuda će, šta tačno treba činiti. Tek kada se susretne na Milošću Hristovom na tom nivou, Duhovni svijet može da upliviše u našu stvarnost. Taj prodor je prodor slobode. Tek tada čovjeku biva jasno šta želi, šta mu to grije srce i šta ga to poziva da krene. I tek tada on i može to što želi. To vodi do cilja i svrhe. Tada se čovjek počinje ostvarivati kao ličnost. Dobija svoj karakter. Zna šta hoće i stvara to što hoće. Tek nakon svih ovih faza od od bezvlašća, preko religioznosti se dolazi do slobode ljudske volje, do slobode koja donosi život u Hristu Isusu.
Tada prestaje ona "agonija" posvećenja, borbe sa svojom "grešnom" i "palom" prirodom, koja se odvijala na nivou tijela i duše. Radja se novo stvorenje o kome govoi osma glava Poslanice Rimljanima, taj naš unutarnji čovjek se razvija i raste, do punine rasta koji nam je po milosti dodjeljen. Tek na ovom nivou dolazi do pobjede nad iskušenjima, ostvarju se unutrašnja snaga da se Kaže Ne i da se kaže Da. Tako da naše Ne bude ZAISTA NE a naše DA bude ZAISTA DA!
Ali nažalost na toj vododelnici, nastaju i podjele izmedju onih "tjelesnih i duševnih" i "duhovnih" hrišćana. Podjele koje izazivaju progon, pa ovi prvi progone duhovne. Proglašavajući ih jereticima, ubijajući ih sve u ime Gospodnje. To je Isus već nagovjestio. Jer ovi prvi koji ostaju na nivou zakona, na nivou pravila, rituala, procesija, ne razumiju punu slobodu Hristovu. Oni vide samo jesnu stranu te slobode, kao onu tamniju stranu mjeseca. Razumiju da su griješni, osjećaju žalost i u koroti su, stalno ponavljaju i mantraju "Isuse Hriste Sine Božiji pomiluj me griješnog". Ostaju na nivou presvjedočenja svojeg grijeha, nazivaju se "rabi", osjećaju potrebu da se samokžnjavaju i poste u žalosti. Njihova utjeha je u poštovanju strogih pravila askeze. I iz te perspektive, čitav svijet je griješan, postaju grehocentrični i sve sagledavaju iz te negativne perspektive. Ljudima govore o grijehu, sudu i paklu. Govore o strahu Gospodnjem i imaju teške proročke riječi opomene. Oni čuvaju od sablazi one "slabe"kao Veliki Inkvizirtor iz "Braća Karamazovi" namećući im još veće ropstvo. U ovom svijetu postoji samo "Volja Božija" izražena kroz skup odredjenih pravila. Čovjek je sveden na grešnu prirodu, koja je navodno neprihvatljiva i Bogu a i nama samima. Tu nastaje šizofrenija "religije" kada se vodi taj stalni unutarnji rat, ona dva vuka iz Indijske legende. Borba izmedju dobra i zla? Pa navodno mi se odlučujemo kome ćemo carstvu pripasti. Kao da hrišćani ne znaju da nema dva ravnopravna boga koja se bore, nego samo Jedan koji je već pobjedio. I tu vlada tama frustriranosti iz koje mnogi nikad ne izadju. Jer nikan navodno nijesu dovoljno sveti, da bi imali pravo da podignu glavu i da kažu šta im je najdublja želja srca! Jer po toj teologiji, zlo stanuje u nama, u naša ljudska priroda je zla i treba je uništiti. Kao da smo zarobljeni u neko demonsko tijelo koje treba odbaciti. Mi ne prihvatamo sebe, ne prihvatamo taj unutarnji glas našeg srca, smatrajući da je to glas pobune protiv Boga jer su navodno sve želje tog grešnog srca, bezbožne i treba ih ugušiti još dok su mladunčad. To je zato što ne razumijemo pravu prirodu Hristovu i našu koji smo dobili po Duhu Svetom

недеља, 28. октобар 2012.

NEMA LJUBAVI BEZ SLOBODE

Ako sam šta razumio na početku svojeg hrišćanskog života, je da u ljubavi nema nikakve prisile, kontrole i da se jedino u slobodi može ostvariti i potrditi. Samo što sam se oženio i počeo da upoznajem Hrista, desilo se veliko iskušenje za moj brak sa Cecom. Kao da je onog dana kada smo se zavjetovali pred matičarem i pred sveštenikom da ćemo ostati vjerni jednom drugom do kraja svog života i u dobru i u zlu, došlo iskušenje. Već istu noć je Ceca završila u bolnicu zbog upale mokranih kanala i bubrećnih kolika. Primala je takvu terapiju da je moglo da ugrozi zdrvalje i opstanak ploda kojeg je nosila utrobi. Ništa nam nije krenulo u braku kako treba, živjeli smo u neuslovnoj kući u Botunu, koji je ekološki narizičnija zona Podgorice. Taj novembar je bio donio monsunske kiše i neku depresiju. A poslije svih ovih loših dogadjaja. Ceca je željela da dobro razmisli o svemu. Ušla je u brak samnon vrlo brzo, poslije samo dva mjeseca poznanstva. I najednom više nije bila sigurna niušta. Kada mi je žena to saopštila, ja sam mogao da počnem da se pozivam na tradiciju, da se pozivam na moral, mogao sam da citiram sve moguće djelove svetog pisma po kojem je ona "morala" da me prati, da me sluša, da me ispoštuje. Mogao sam da prijetim, verbalno i fizički. Da je zadržim za sebe po svaku cijenu jer je volim i jer se pred sveštenikom zavjetovala na ljubav i vjernost. A nije prošlo ni 24sata i sve se raspršilo. Ali odlučio sam da je ne vrijedjam, da se pozivam na neka svoja "prava", da ne manipulišem, već da joj dam slobodu i da je (mada teška srca) pustim sa ljubavlju i razumjevanjem. Otišla je iz Podgorice, svojoj kući u Beograd. Ja sam je zvao telefonom, dolazio sam vikendom vozom i vraćao se na posao. Nijesam joj pravio presiju da se mora vratiti, nisam joj nabijao na nos moja ocinska prava na djetetu kojeg nosi u stomaku. Ne, opu$teno smo šetali po beogradu. Pričali i smejali se. Ponovo sam je "osvajao" malo po malo. Volio sam je govoreći sebi: "Jedino je svojom ljubavlju možeš vezati za sebe. Ako se bude vratila biće zbog ljubavi koju gajim prema njoj". I vratila se poslije nekih dva i po mjeseca. Naš brak je vaskrsnuo! U slobodi!
I pitam vas, danas, šta je hrišćanstvo? Pozivati se na neka novozavjetna provila ili voleti nekog u punoj slobodi? Duboko sam presvjedočen, da nema učenje i nema te religije koja veliča i otrkiva slobodu kao što to čini Hrist. Jer nikakva učenja o koracima ka uspjehu i sreći, o novom dobu ili moralu, se ne mogu usporediti sa dubinom onog što je Hrist učinio na krstu. To ne samo da je bio vrhunski čin spasenja i ljubavi kako tumače tradicionalne crkve, to je bio i totalni akt slobode!
Čudesnost tog čina razamjene na krstu, kad je On dragovoljno umro za naše grijehe da bi mi mogli dobiti Njegovu pravednost po vjeri, prirodnom razumu je sakrivena i predstavlja ludost i sablazan. Jevreji i danas to ne mogu prihvatiti, oni čekaju drugog mesiju.
Da bi mogli razumjeti taj čin strastvene ljubavi Božije prema čovjeku i čudesne milosti od koje zastaje dah, potreban nam je duhovni uvid za otkrovenje tajna ove svete otkupljuće žrtve. Vidjecemo da je tajna u slobodi. Jer nema ljubavi bez slobode. Ako ko lako razumije tu ljubav u žrtvovanju, toliku slobodu teško da može. Neko ko je imao plan da spasi svijet, da se njegovo jevaneljelje propovijeda do kraja zemlje, uhvaćen je pred svima, ponižen, udaran, izrugivan i onda kažnjen najsramnijom smrtnom kaznom. Kakav je to bog koji dozvoljava ovoliku "nemoć", da im se nije suprostavio, da nije spriječio nepravdu??? Slabašni bog? "O ne to je previše za nas" okrenuli su se svi i otišli, tačnije pobjegli, svako na svoju stranu od ovog učenja. Kao da
Isus nije bio zainteresovan da to ikome objasni, ničim da nagovari da ga slijede, nije ni ostavio za sobom nikakvu "svetu knjigu" i rekao im autoritativnim glasom "ovo je sveta knjiga, predanje moje, ovo MORATE ispoštovati od korice do korice da bi se spasili"! Ne, nije bilo nikakve prisile od strane Isusa u razumjevanju onog što je učinio. Sve je bilo sakriveno prirodnom čovjeku. Taj naizgleda "nemoćni bog" koga su ljudi ubili, bila je moćna objava Bozije ljubavi u slobodi. Potreban je bio, a i danas je potreban, duhovni uvid o slavi ovog božijeg djela milosti da bi se to imalo uticaj na naše spasenje i oslobodjenje. Pa i danas prirodnim ljudima i njihovim filozofijama i učenjima ostaje sakrivena tajna Krsta. Da upravo ono od čega su neke crkve stvarali dogmu i prisilno nametali vjeru, je zapravo bilo nešto posve drugačije što je objavilo slobodu! Ne samo slobodu od grijeha i smrti, već i slobodu da se ostvarimo kao licnosti i budemo kretivni.
Isus je ne samo donio spasenje i isceljenje svojom žrtvom, već je donio i oslobodjenje, za duh, dušu i tijelo. Njegova žrtva je savršena, ona je otkupljujuća i isceljujuća 100%, jer nema joj se ni šta dodati ni čime usavršiti. Ali ta žrtva je oslobadjajuća 100%. Jer Isus je bio slobodan od svakog grijeha i učinio je žrtvu totalno slobodne volje.
Da je u toj Isusovoj žrtvi bilo i najmanje prisile Očeve, da bar u jednom trenutku to nije bio Njegov slobodan izraz volja, ova žrtva ne bi bila to što jeste. Bio bi goli siledžijski i vampirski religijozni čin, a tako nasilno prolivena nevina Isusova krv samo 'ukusan' obrok "sadističkog" Boga i njegove pastve na zemlji koja se "pričešćuje" sjećajući se tog "nehumanog" zločina nad zarobljenim, nevinim i slabim čovjekom. Kakav bi to blagoslov bio "piti krv" onog koji nije slobodne volje prinio sebe na žrtvu za nas. Kakvo bi to spasenje po Božijoj Milosti, ako nije utemeljena na slobodi Hristovoj i slobodi našoj.
I upravo u svjesti da je Isus imao moć da sve prekine, da jednom rječju sruši sve one koji su dosli da ga uhapse pa su bili popadali na zemlju kad je izgovorio "Ja sam!" i razumjevanju da je svakog trenutka mogao da zazove legije andjela da pobiju citav Jerusalim i ognjem sažežu cijelu zemlju, leži dubina njegove slobodne žrtve za otkupljenje svijeta. On je sebe potpuno dragovoljno dao na oltar otkupljenja svijeta. I to kao 100% čovjek je učinio to Božije djelo. I mi moramo upravo to osvjestiti da sve što činimo za Boga činimo treba da činimo u punoj slobodi oslobodjeni straha od kazne za grešku. Gospod voli radosnog davaca. Radost i spontanost davanja dolazi iz slobode. Ta sloboda je onda učinila naše djelo savršenim, kao što je učinila i žrtvu Isusovu.
Ljubav božija se ne otkriva kroz silnog i zastrašujućeg Sina Božijeg, koji je navodno poslao krstaše i sveštenike da silom i manipulativnim tehnikama pridobiju ljude za Njega. Čija je volja neprikosnovena da ne zahtjeva naše "Da i Amin". Ne to definitivno nema veze sa hrišćanstvom. Kao što nema veze sa Hristom niti jedan fundamentalistički pokret koji u osnovi ne poštuje punu slobodu čovjeka da sam izabere Hrista.
Kao što sam ja pustio Cecu, izgubio je nakratko da bi je dobio za vječnost. Tako je i Isus odlučio da nas u ljubavi oslobodi od svakog zakona, od svake prisile i nužnosti, da bi ga mogli u ljubavi opet izabrati. I on je morao da prodje to iskustvo "smrti" kada smo mi njegovu žrtvu prezreli, da bi nas pridobio za vječnost. Nema ljubavi bez potpuno slobode!

субота, 27. октобар 2012.

NAKON BERDJAJEVA

Sloboda za mene ima vise smisla nakon Berdjajeve. Duboko me je uzdrmao susret sa njegovom filozofijom slobodnog duha. Zaista šta bih još mogao da kažem a da ga ne citiram, koji je slobodu stavio kao temelj čitave svoje filozofske misli.
I po prvi put naslućujem dubinu promisli Božije da kad je kretao da stvara čovjeka tj ideju o čovjeku, da nije imao samo misao o ljubavi da se On rodi u Čovjeku i Čovjek u Njemu. Da utješi svojevrsan "bezdan samoće" u samom sebi i da stvori sebi prijatelja. Jer Isus reče da apostole neće više zvati slugama, već prijateljima, jer im je objavio šta će učiniti.
Teško je shvatiti slobodu Hristovu, ako se ne razumije "bezdan" srca Božijega. Moramo razumjeti i doumiti kako da Onaj koji je svemoćan, svedržeći i svepisutan Bog može da ima neku "potrebu" ili "čežnju" za čovjekom i tim duhom kojeg je stavio u njega. Kao da postoji to "nešto" izvan Njega, nešto što je "sakrio" od samog sebe, nešto što nije statično već nešto što se i od Boga treba tek dosegnuti. Što izvire iz dubine njegovih "emocija". Jedino objašnjenje - to je Sloboda! Taj bezdan koji "bezdana doziva" kako kaže Pismo, objašnjava prvobitnu ideju o slobodi čovjekovoj koja se treba ostvariti. I to u sadejstvu sa Njim i u Njegovoj slobodi. Bog samo na tom nivou "bezdana" u nama komunicira. Postoji snažna centripetalna sila, koja nas privlači Njemu.
A da bi mogli uspostaviti kontakte, onima koji priznaju Hrista za spasitelja, dao je Duha Svoga koji se moli uzdisajima neiskazuvim Bogu za nas. Jer jedino taj Duh Sveti zna šta je na srcu Božijemu i istražuje dubine Božije. Samo na tom nivou postoji približavanje izmedju čovjeka i Boga, ostvarije se bliskost i nastaje intimno zajedništvo kako kakvo "Šaputanje na uho" izmedju ljubavnika.
Taj Bezdan nije nešto statično i jednoznačno, on je dinamičan i kao kakav spiralni vrtlog koji se razvija, on je gotovo "neosvojiv" jer iznova otvara nove dubine slobode za koje nijesmo mogli vjerovati da se mogu desiti. I Bog stalno i iznova poziva čovjeka da Ga otkrije da ga pronikne, da oslobodi stvaralački duh i da pozna te dubine "milosti Božije jer su one bolje od života" tj. prevazilaze puka egzistencijalna pitanja.
Gospod nije želio da stvori nekog i da na tome ostane. Da stvara jedno kratko vrijeme (6 dana) i da prestane sa stvaralaštvom. Ne on je želi partnera za ono što čini. Saveznika i saborca koji će sa njim da se ponratimi i sklopi savez na život i smrt. Zato je odlučio ga spase od sile grijeha i da mu pokaže ljubav i transportuje na Nabo. I to svi znaju, ali Bog je htio još da ide dalje, ne samo da stvori nekog ko bi proslavio Njegovu veličinu i dobrotu kao što su andjeli već činili. Ne, Bog je imao i plan za svakog čovjeka da ga učini sličnom sebi, da bude vladar i stvaraoc. Ali ne kao unaprijed precizno odredjen zadatak i naredba, koji se ne može odbiti koji je nužnost po cijenu pakla. Ne, On je imao nešto mnogo delikatije nego što mi svojim riječima opisati te duhovne stvari i principe. Njegov poziv je poziv na saradnju u stvaranju, na zajedništvo u punoj slobodi , gdje je ishod na neki način "nepoznat" i čovjeku i Bogu. Kao da je taj dio naše slobode "sveta tajna", na nivou nagovještaja, ali donekle sakrivena i od nas i od samog Boga. Da ishod bude rezultanta našeg zajedničkog djelovanja. Da postoji tog nekog uzbudjenja zbog neizvjesnosti. Kako bi onda uspjeh, koji jeste svakako Njegov, bude djelom i naš, da i radost naša bude potpuna.
Kao kad bi nas On pozvao da sa jedne obale preplivamo na drugu. U punoj neizvjesnosti da že ćemo mu vjerovati i hrabno zaplivati. Dok se borimo sa sobom gledajući zamišljenu tačku naspram sebe na drugoj obali rijeke života, dok se premišljamo u strahu i pitamo se hoćemo li odmah krenuti u nabujalu proljećnu rijeku ili ćemo čekati sušno ljeto da po plićaku pregazimo. Od svega toga što se dešava u nama će zavisiti ishod. Nekako nezavino od Boga, ali uz njegovu naklonost. Jer nabujalu rijeku je moguće preplivati ako je On rekao. Ta mogućnost i sila ima izvorište u Njegovoj riječi i pozivu.
Ko zapliva susretne se sa još jednim problemom, što nikako ne može da dopliva na željeno mjesto, već pod uticajem metice rijeke Život ispliva par kilometara nizvodno. I onda dok mi isfrustrirani mislimo da nijesmo ispunili ono što nam je zapovedjeno, uočavamo da izlazu na drugu stranu, Njega koji se smješi i koji je izgleda sve vrijeme čekao baš da tu isplivamo. Putanja koju smo prošli je, kao što rekoh, rezulatnta sile Božije i naših zamaha ruku.
I onda kad razumijemo svu ovu multidimenzionalnost
zapovjesti Božijih. Shvatamo ih ne kao zbir pravila, normi, koji se pod strahom moraju izvršiti. Već više kao neke principe i načela duhovnog svijeta, kao nekakvu "nebesku mapu" sa orjentirima, po kojima se trebamo kretati da bi izašli iz mraka naših sumnji, strahova i ropstva i pronašli put ka Slobodi koju nam je pripremio još od postanka svijeta.

UVOD

Pisati o slobodi, kao što je činio Berdjajev o Filozofiji slobodnog duha, možda i jeste bilo relevantno prije 100 godina u vrijeme totalitarnih režima ( komunizma, fasizma, socijalizma) U vrijeme jakih i konzervatnih hrišćanskih dogmi katoličke, pravoslavne i protestanske crkve koje su dominirale tadašnoj Evropom sa početka 20tog vijeka. U vrijema kad se razbuktavao libealizam i ateistički sekulalarizam.
Ali danas? Kome danas pisati o slobodi u eri sumraka svih ideologija. Kada je čak neoliberalzam dao ovom svijetu sve što je imao i polako nestaje sa pozornice. Kome pisati o slobodi od nekih hriscanskih dogmi kada je svijet postao sve samo ne hrišćanski. Kada su samo rijetki u Crnoj Gori pročitali Bibliju ali još rijedji žive po njenim uzvišenim načelima.
To ne znači da i danas nije relevatno ono o čemu je pisao Berdjajev i drugi bogotražitelji, meni i ostalima koji već duže vrijeme radimo na ličnoj duhovnoj izgradnji. Koji shvatamo da duhovnost neda stavljati u krute religiozne koncepte i denominacije. Sloboda meni je suštinski važna jer sam doživio taj doticaj Ljubavi Hristove i snažne sile koja može mjenjati naše živote. I svakako da bi se moglo i trebalo još više i dublje baviti ovom inspirativnom temom. Ja nisam tako stručan kao Berdjajev i kao neki čuveni filozofi, ali svakako da razumijem i osjećam pravi i duboki smisao Jevadjelja i slobode Hristove.
Ali još i više shvatam svu složenost ove teme o slobodi. Koja je vrlo kontroverzna i čak opasna po neke vladajuće vjerske dogme. Ova tema izaziva podozrenje jer je granična, jer je na ivici sablazni i jeresi. Mnogi koji su krenuli tim putem nikad se nijesu vratili u crkvu. Zato neke vjereske vodje se boje ove teme, po onoj "koga zmija ujede i gustera se plasi".
Tradicionalne crkve vrlo malo govore i naucavaju o ovome. Drze se radije tog legalistickog pristupa hristovim zapovjestima citirajući Novi Zavjet. Me shvatajući pravi karakter i duh tih zapovjesti. Pa su od svake stvorili još krući zakon od onog starozavjetnog, baziranoj na onoj Hristovoj 'pisano je govorili su stari, a ja vam dajem novu zapovjest...".
Isus je te zapovjesti govorio pred "pravednim" farisejima, koji su "spokojno" drzali stroge propise Tore i Mišne i drugih svetih knjiga. Njih je trebalo presvjedočiti o grijehu, sudu i pravdi Bozijoj. I tako ih privesti pokajanju, kako bi im se objavila ljubav, milost i sloboda Duha, koja je daleko uzvisenija od sakog slova zakona. Jer slovo ubija a Duh ozivljava.
Tako da kad je Isus onoj starozavjetnoj zapovjesti pridodao "Ko god s pozudom pogleda zenu, vec je s njome ucinio preljubu u srcu", njegove učenike je spopao očaj. Pa ko se onda moze spasiti?!? Pitali su ga. Znam mnogo ljudi, pa i sam sam padao u očaj, zbog nekih mojih pozudnih pogleda i misli. Prosto pomislis da se ne mozes nikad toga osloboditi. Osjecao sam sram u tim nekim "provokativnim" situacijama i nesigurnost. Zacutao bih, okrenuo se i gotovo bjezao. I onda se osjecao ponizen a sila grijeha tako jaka u meni.
Sada poslije toliko godina proucavanja Pisma i poznanja Boga, znam da Isusove rijeci koje su uslijedile "Covjeku je mozda nemoguce, ali Bogu je sve moguce!", znace daleko vise nego zapovjest koja donosi prijekor i osudu i novo ropstvo.
Isus je pokazivao uzviseniji put zivota u Duhu. Daleko iznad ovih ogranicenja. U svojim snagama mi ne mozemo da zivimo plemeniti i moralni zivot hriscanina. Ali ako primimo Duha Svetog u svoje srce, onda je moguce. Duh Sveti slama svaki jaram, i tjesi nas, ohrabruje da nastavimo dalje u milosti i oslobodjenju Bozijem.Da doživimo slobodu svoje ličnosti mi najprije moramo znati šta hoćemo, a da bi to znali treba da oslobodimo svoj um od strahova od tudjih riječi. Moramo da se sloboda nije samo nešto željeti ili ne željeti, nije u tome da li hoćemo ili ne nešto da uradimo što je dobro. Sloboda je prije svega moći to uradi. uraditi. I u tome je sva "nevolja". Kako doci do te sile da se uradi i ostvari ono sto se zeli.
Ta sila i moc se ne moze dozivjeti i dobiti spolja, ona se mora ostvariti iznutra u nasem duhu. Ona se ne moze dozivjeti tako sto cemo bjezati od provokativnih sitaucija, od sablazni, od muskaraca i zena od kojih ta sablazan dolazi. Ta sloboda se mora ostvariti kroz prevazilazenje iznutra. To je ona rijec "Ne opijajte se vinom, nego se ispunjavajte Duhom". Hriscani vjeruju i razumiju samo pocetni dio ove "zapovjesti". Pa misle da ako ne piju vina da će doživjeti neko ispunjenje. A poenta je u drugom dijelu ove zapovjesti. Da se trebamo ispunjavati Duhom. Čovjek se nečim mora ispuniti, mora zadovoljiti bezdan svoje duše. Ostvariti utjehu i umiriti dušu. Ako to nije Duh, onda će prije ili kasnije to biti vino. Ali ne može se vinom zadovoljiti trajno svoja duša. Obrnuto stoje stvari. Opijanje Duhom izgoni potrebu za opijanjem vinom. Samo Duhovna sloboda i stvaralaštvo ispunjavaju taj bezdan naše duše i to nam je potrebno. O tome ću pisati sve tekstove ubuduće na ovom blogu koju sam nazvao MISLI O SLOBODI.