Vladimir Lajović Blog

Svako ropstvo je tama. Nema svjetla pravde i istine u neslobodi. Sve je nekako obavijeno sjenkama u kojima se ne razanaju osobe ko je ko, niti izrazi na njihovim licima. Sve je mutno, nejasno i sablasno. Ali kad dodje istina, kao svjetlost dana. Kada se ljudi sretnu sa Njom i ugledaju i sebe i druge kao u ogledalu. Onda dolazi sloboda. Sve spodobe tame nestaju. Dolazi shvatanje da je sve bila opsena, dim i varka. Ugledaju se nasmješena lica i dolazi radost. Kao u onom biblijskom stihu Knjige proroka Malahije sa kojim se završava Stari zavjet i nagovještava dolazak Dana Gopspodnjeg, koji obećava: "... vama koji se smjerno slavite ime Gospoda, granuće sunce spasenja, što krije zdravlje pod krilima svojim. Vi ćete tada izaći i poskakivati kao teoci, što su stajali kod jasala u štali". Ovu sliku mi je opisivao jedan moj prijatelj. Kako teoci koji su bili vezani kod jasala gdje su držani i tovljeni u mraku štala skaču kad bivaju pušteni. Čim im se skine ono uže i otvore vanjska v

"Stojte, dakle, u slobodi za koju nas Hrist oslobodi!" bile su oštre i posljednje riječi koje je Apostol Pavle uputio tadašnjoj crkvi u Galatima. Čitava poslanica odiše ovom idejom tačnije prijekorom punim neke žalosti i očaja zbog vjernika koji su počeli da se okreću od slobode u Hristu. Na momente dok čitamo djeluje da Pavle skoro diže ruke od njih. Jer ako čovjek koji jednom upozna Hrista i koji doživi fantastične stvari, pa skine sa sebe teret krivice od svih padova, očisti svoju savjest od grijeha koji je počinio i umiri i utješi svoju dušu, pa onda ode u potpunu drugu krajnost samopravednosti, ponosa zbog nekih pravila i običaja i rituala koje obdržava, onda je gotovo beznadežan slučaj. Ako za one koji nikad Hrista nisu upoznali možda ima nade sve dok ima nas koji smo žive Poslanice upućene njima od Hrista, za ove druge samopravedne gotovo da više nema spasa. Ko odbaci Milost Njegovu, i krene opet da drži zakon kao u starom zavjetu, čime će se izbaviti? Kao da bi Hris

Pišući o slobodi, pokazuje se koliko je ovo kontroverzna tema i zapravo koliko ima nerazumjevanja te slobode u Hristu o kojoj pišem. Za one koji ne poznaju hrišćanstvo sve djeluje kao neko teologiziranja koje nema veze sa životom. A za one koji su religiozni sve to sa slobodom djeluje nekako kontradiktorno sa "svetim i pobožnim" životom koji žive. A zapravo i jedni i drugi osjećaju potrebu za "kapi čistoga života" kao što pjevaju Masimo i Arsen. Ali problem je imao i Isus da objasnii ove stvari jednom od najučenijih i najreligioznijih ljudi onog vremena. Kada mu je vodja jevrejskog naroda Nikodim, član velikog sinedriona i farisej, došao krišom noću na stan da ga pita neke stvari, jer sve što je Isus govorio vrlo ga je kopkalo i nije mu dalo mira da spava noću. Pitao ga je o nanovom rodjenju, a Isus mu odgovori: Zaista, zaista ti kažem: ako se ko ne rodi vodom i Duhom, ne može ući u carstvo Božije. Šta je rođeno od tijela, tijelo je; a šta je rođeno od Duha, duh

Od samog pocetka ovog pisanja o slobodi, nekako sam se podsvjesno pribojavao ovog dana kada bi se trebao da sučelim pitanje slobode i autoriteta. Radi se o vrlo slozenom pitanju. Posebno sa aspekta hriscanske misli, koji ovom pitanju daje narociti znacaj. Jer kad kažemo da je neko autoritet, onda se implicira da se taj neko mora, odnosno treba poslusati, pokoriti mu se jer je to uslov reda, hijerarhije i svake skladne zajednice. I sam sam u svojim prethodnim tekstovima u Metanoji dao ovom pitanju izuzetan znacaj. Gotovo sve hriscanske zajednice su nepodjeljenje oko znacaja postocanja autoriteta, koje crpe svoj smisao iz one jedne od deset Božijih zapovjesti : "Poštuj oca i mater svoju, da ti dobro bude i da dugo poživiš na zemlji.". Koliko je ovo specifična i važna zapovjest, govori i to da je ona jedina zapovjest sa obećanjem. Gospod obećava blagostanje i dugovječnost onom koji ih vrši. Jer nesporno da za djecu su njihovi roditelji autoriteti. A autoritet u osnovi znači odre

Dolazimo do suštinski važnog pitanja kada govorimo o oslobodjenju. Šta je ono što čovjeka oslobadja? Sjetićemo se one čuveni i mnogo puta korisćene Isusove izreke: "Spoznacete Istinu i Istina će vas osloboditi'". Ova izreka izgleda istinito, i otkriva jednu od najvažnijih odnosa, odnosa Istine i Slobode. Ali nevolja je od Pontija Pilata pa na ovamo, jer stoji pitanje: Šta je Istina? Ljudi su odvajkada tražili odgovore na ovo pitanje. Sporili se, prepucavali ubjedjivali. Svako je imao neku svoju "istinu", prost subjektivni doživljaj objektivne stvarnosti. Ono što je istina za mene, nije za tebe i sl. Problem je ljudi misle da je istina samo neka činjenica u realnosti, vidljiva golim okom, otkrivena i lako spoznatljiva. Da biti svjedok istine značilo bi vidjeti je svojim okom, dotaknuti je rukama, okusiti je i osjetiti svojim čulima i vjerno je prenjeti i prepričati drugima. Da li to istina koja nas oslobadja? Ili problem je mnogo dublji i složeniji. Kada se zadje

U svojoj knjizi Metanoja sam pisao o Velikom inkvizitoru, i sada ponavljam da je Dostojevski za mene najveći pisac, a njegovo najveće djelo Braća Karamazovi, a u njemu je naznačajnie poglavlja o Velikom Inkvizitoru. Sam vrh književnog stvaralaštva. Ovom prilikom onome što sam pisao dodajem i ovo o probmelmu slobode kod Velikog inkvizitora. Jer se u ovom odjeljku tj. poemi otkriva se jedna duboka dimenzija slobode o kojoj ranije nisam mnogo razmišljao. Hrist je u tom srednjem vijeku dolaša da ljudima iznova priča o nadzemaljskoj slobodi. Narod se radovao. Ali biva uhapšen i doveden kod Inkvizitora, koji govori u ime tadašnje crkve koja je negirala slobodu savjesti, spaljivala jeretike i koja je stavljala svoj autoritet iznad slobode. Inkvizitor polemiše sa Hristom i ustaje protiv Njegove slobode i protiv poziva kojim nas upućuje na vječnost nasuprot nekom kratkotrajnoj zemaljskoj sreći. Po Hristu vječna čovjekova sloboda stoji iznad svakog crkvenog uređenja i zakona. Medjutim, Inkvizi

Kad govorimo o toj ličnoj slobodi koju imamo u Hristu, ne smijemo smetnuti sa uma da smo tu istu slobodu "dužni" ukazati drugima. Ta "obaveza" je neki dug prema Bogu našem koji nam je dao takvu istu slobodu. Gotovo da sam spreman da ustvrdima da nema veće zapovjesti od ove "obaveze" o slobodi. Jer kao što sam pisao, najveća zapovjesti da ljubimo Boga i da volimo jedni druge kao same sebe, ta ljubav nije posesivna, manipulativna i opterećujuća već zasnovana na temelju slobode. Zato kažemo "obaveza". A zatim dolazimo do zaključka da je to zapravo jedan zakon. Svakako uzvišeniji zakon od onog o kojem smo pisali. To je zakon slobode! O tom "zakonu" govori prvi Jerusalimski patrijarh Jakov, brat gospoda našeg Isusa Hrista: "...tako govorite i tako tvorite kao ljudi kojima će se suditi po zakonu slobode." Ukazuje nam da se sloboda doživljava ne samo kao neko ljudsko "pravo" koje proizilazi iz neke Medjunarodne konvencije

Dva drveta Edenskog vrta, su kao dva suprotna principa koja vidimo da djeluju kroz čitavu ljudsku istoriju. Pred čovjekom su se iznova stavljali izbori života i smrti, poslušnosti i neposlušnosti, milosti i zakona. Druga je tema, o tome sam pisao, koliko smo mi bili slobodni da izaberemo. Iako pisati o slobodi duha je mnogo složenije pitanje od slobode iznoba, ili slobode volje. Jer sloboda se ne ostvaruje u nekim prirodnim elementima, kao nekakav prirodan zakon koji djeluje u svijetu i na nivou tjelesne prirode čovjekove. Sloboda nije ni neka kategorija koja se ostvaruje na nivou duše. Znači nije pitanja nekog sloboumlja, emocija ili volje, kako su mnogi filozofi pokušavali da je obajsne. Sloboda je isključivo duhovne prirode i ostvaruje su u našem duhu, kojeg smo dobili novim rodjenjem u Isusu Hristu. Onoga dana kada smo kršetni (preplavljeni) duhom svetim u nama je moguće da djeluje sloboda. Ona se ostvaruje našim duhovnim predanjem i posvećenjem, a djeluje poput munje, u nekom sv

Kad je Bog za šest dana stvorao zemlju, životinje i biljke i čovjeka u kojeg je udahnuo svoga duha i dao mu slobodu rekao je da je sve što je stvorio bilo dobro. I počinuo je sedmi dan od svog stvaranja. Taj Počinak je došao kao plod savršenosti. Pitam se danas, po prvi put, kako je moglo biti sve savršeno kad je u tom Edenskom vrtu postojalo Drvo poznanja dobra i zla. Zar to Drvo nije bio osnov iskušenja, neka vrsta remetilačkog faktora, uzrok tragedije čitavog ljudskog roda. I uvjek sam se do sada pitao zašto je Adam bio neposlušan kada je mogao da jede plodove od svega, a posebno sa Drveta Života i da vječno živi. Ali danas postavljam jedno drugo pitanje: otkud Bože Drvo poznanja dobra i zla u Raju i otkud mogućnost neposlušnosti? Tek sada razumjem da je Ideja čovjeka povezana više sa idejom slobode i nezavisnosti nego sa nečim drugim, zar ne? Ideje slobode očigledno nema bez izazova i iskušenja. Bog je želio pored sebe nekog sličnog sebi, kao što su Oni. Želio je slobodnu ličnost k

"Ne stoji li pisano u zakonu vašem: Ja rekoh "Bogovi ste" odgovorao je Isus vjerskim vodjama Izraela, kada su ga optuživali da sebe gradi Sinom Bozijim. To i danas stoji kao otrežnjujuća poruka za vjerske vodje. Jer i dalje stoji nerazumjevanje sta se suština hrišćanske konverzije, tog procesa pokajanja i nanovog rodjenja koje se dešava u Duhu. Čini se da preovladava stav da biti hrišćanin je nešto što liči na "svakog dana u svakom pogledu sve više napredujem" kao da se ne radi o nanovom rodjenju, već nekom razvoju i nepredovanju. Ne razumiju da cilj nije postati bolji čovjek već je poprimiti bozansku prirodu. Da postanemo hristoliki, na sliku Boziju. Taj prosec oboženja koji se u nama dejava je ono što nas čini dostajnim carstva nebeskog. Ta nova priroda u nama koja nam je data po blagodati Svetoga Duha, čini nas sposobnim da izvršimo volju Božiju. Taj proces je slican metanorfozi, o kojoj sam psiao. Kad se gusjenica, pretvara u leptira. Gusjenice ne postaje s

Čitao sam mnogo teološke knjige koje negiraju slobodu ljudske volje. Posebno je Luter bio stava da su sva naučavanja o slobodi ljudske volje pogrešna. Polazio je od aksioma univerzalne krivice čovječanstva, o kojoj govori poslanica Rimljanima: "Ni jednoga nema razumna, ni jednog koji traži Boga. ni jednog pravednoga. Svi zastraniše, svi se pokvariše. Nema ga koji čini dobro, nema nijednog". Smatrajući da ljudi nikad nijesu imali slobodnu volju da svojim razumom i voljom upoznaju Boga. Da se nikad nije ni moglo udovoljiti Bogu, jer je ljudska volja pogrešna. Da nikad nijesu mogli da održe zakon i da zbog toga Bog osudjuje tu njihovu grešnu nemogućnost i njihova grešna djela. Generalno priznaje samo Božiju volju kojoj se moramo povinovati, jer svojom voljom nikad nismo mogli zadobiti pravednost i spasenje. Priznajem da su me uvjek nekako uznemiravale ovakve teologije monizma koji negiraju slobodu ljudske volje i negiraju mogućnost ikakvog izbora. Ako nema mogucnosti izbora na

Ako sam šta razumio na početku svojeg hrišćanskog života, je da u ljubavi nema nikakve prisile, kontrole i da se jedino u slobodi može ostvariti i potrditi. Samo što sam se oženio i počeo da upoznajem Hrista, desilo se veliko iskušenje za moj brak sa Cecom. Kao da je onog dana kada smo se zavjetovali pred matičarem i pred sveštenikom da ćemo ostati vjerni jednom drugom do kraja svog života i u dobru i u zlu, došlo iskušenje. Već istu noć je Ceca završila u bolnicu zbog upale mokranih kanala i bubrećnih kolika. Primala je takvu terapiju da je moglo da ugrozi zdrvalje i opstanak ploda kojeg je nosila utrobi. Ništa nam nije krenulo u braku kako treba, živjeli smo u neuslovnoj kući u Botunu, koji je ekološki narizičnija zona Podgorice. Taj novembar je bio donio monsunske kiše i neku depresiju. A poslije svih ovih loših dogadjaja. Ceca je željela da dobro razmisli o svemu. Ušla je u brak samnon vrlo brzo, poslije samo dva mjeseca poznanstva. I najednom više nije bila sigurna niušta. Kada mi

Sloboda za mene ima vise smisla nakon Berdjajeve. Duboko me je uzdrmao susret sa njegovom filozofijom slobodnog duha. Zaista šta bih još mogao da kažem a da ga ne citiram, koji je slobodu stavio kao temelj čitave svoje filozofske misli. I po prvi put naslućujem dubinu promisli Božije da kad je kretao da stvara čovjeka tj ideju o čovjeku, da nije imao samo misao o ljubavi da se On rodi u Čovjeku i Čovjek u Njemu. Da utješi svojevrsan "bezdan samoće" u samom sebi i da stvori sebi prijatelja. Jer Isus reče da apostole neće više zvati slugama, već prijateljima, jer im je objavio šta će učiniti. Teško je shvatiti slobodu Hristovu, ako se ne razumije "bezdan" srca Božijega. Moramo razumjeti i doumiti kako da Onaj koji je svemoćan, svedržeći i svepisutan Bog može da ima neku "potrebu" ili "čežnju" za čovjekom i tim duhom kojeg je stavio u njega. Kao da postoji to "nešto" izvan Njega, nešto što je "sakrio" od samog sebe, nešto što

Pisati o slobodi, kao što je činio Berdjajev o Filozofiji slobodnog duha, možda i jeste bilo relevantno prije 100 godina u vrijeme totalitarnih režima ( komunizma, fasizma, socijalizma) U vrijeme jakih i konzervatnih hrišćanskih dogmi katoličke, pravoslavne i protestanske crkve koje su dominirale tadašnoj Evropom sa početka 20tog vijeka. U vrijema kad se razbuktavao libealizam i ateistički sekulalarizam. Ali danas? Kome danas pisati o slobodi u eri sumraka svih ideologija. Kada je čak neoliberalzam dao ovom svijetu sve što je imao i polako nestaje sa pozornice. Kome pisati o slobodi od nekih hriscanskih dogmi kada je svijet postao sve samo ne hrišćanski. Kada su samo rijetki u Crnoj Gori pročitali Bibliju ali još rijedji žive po njenim uzvišenim načelima. To ne znači da i danas nije relevatno ono o čemu je pisao Berdjajev i drugi bogotražitelji, meni i ostalima koji već duže vrijeme radimo na ličnoj duhovnoj izgradnji. Koji shvatamo da duhovnost neda stavljati u krute religiozne ko