Пређи на главни садржај

UVOD

Pisati o slobodi, kao što je činio Berdjajev o Filozofiji slobodnog duha, možda i jeste bilo relevantno prije 100 godina u vrijeme totalitarnih režima ( komunizma, fasizma, socijalizma) U vrijeme jakih i konzervatnih hrišćanskih dogmi katoličke, pravoslavne i protestanske crkve koje su dominirale tadašnoj Evropom sa početka 20tog vijeka. U vrijema kad se razbuktavao libealizam i ateistički sekulalarizam.
Ali danas? Kome danas pisati o slobodi u eri sumraka svih ideologija. Kada je čak neoliberalzam dao ovom svijetu sve što je imao i polako nestaje sa pozornice. Kome pisati o slobodi od nekih hriscanskih dogmi kada je svijet postao sve samo ne hrišćanski. Kada su samo rijetki u Crnoj Gori pročitali Bibliju ali još rijedji žive po njenim uzvišenim načelima.
To ne znači da i danas nije relevatno ono o čemu je pisao Berdjajev i drugi bogotražitelji, meni i ostalima koji već duže vrijeme radimo na ličnoj duhovnoj izgradnji. Koji shvatamo da duhovnost neda stavljati u krute religiozne koncepte i denominacije. Sloboda meni je suštinski važna jer sam doživio taj doticaj Ljubavi Hristove i snažne sile koja može mjenjati naše živote. I svakako da bi se moglo i trebalo još više i dublje baviti ovom inspirativnom temom. Ja nisam tako stručan kao Berdjajev i kao neki čuveni filozofi, ali svakako da razumijem i osjećam pravi i duboki smisao Jevadjelja i slobode Hristove.
Ali još i više shvatam svu složenost ove teme o slobodi. Koja je vrlo kontroverzna i čak opasna po neke vladajuće vjerske dogme. Ova tema izaziva podozrenje jer je granična, jer je na ivici sablazni i jeresi. Mnogi koji su krenuli tim putem nikad se nijesu vratili u crkvu. Zato neke vjereske vodje se boje ove teme, po onoj "koga zmija ujede i gustera se plasi".
Tradicionalne crkve vrlo malo govore i naucavaju o ovome. Drze se radije tog legalistickog pristupa hristovim zapovjestima citirajući Novi Zavjet. Me shvatajući pravi karakter i duh tih zapovjesti. Pa su od svake stvorili još krući zakon od onog starozavjetnog, baziranoj na onoj Hristovoj 'pisano je govorili su stari, a ja vam dajem novu zapovjest...".
Isus je te zapovjesti govorio pred "pravednim" farisejima, koji su "spokojno" drzali stroge propise Tore i Mišne i drugih svetih knjiga. Njih je trebalo presvjedočiti o grijehu, sudu i pravdi Bozijoj. I tako ih privesti pokajanju, kako bi im se objavila ljubav, milost i sloboda Duha, koja je daleko uzvisenija od sakog slova zakona. Jer slovo ubija a Duh ozivljava.
Tako da kad je Isus onoj starozavjetnoj zapovjesti pridodao "Ko god s pozudom pogleda zenu, vec je s njome ucinio preljubu u srcu", njegove učenike je spopao očaj. Pa ko se onda moze spasiti?!? Pitali su ga. Znam mnogo ljudi, pa i sam sam padao u očaj, zbog nekih mojih pozudnih pogleda i misli. Prosto pomislis da se ne mozes nikad toga osloboditi. Osjecao sam sram u tim nekim "provokativnim" situacijama i nesigurnost. Zacutao bih, okrenuo se i gotovo bjezao. I onda se osjecao ponizen a sila grijeha tako jaka u meni.
Sada poslije toliko godina proucavanja Pisma i poznanja Boga, znam da Isusove rijeci koje su uslijedile "Covjeku je mozda nemoguce, ali Bogu je sve moguce!", znace daleko vise nego zapovjest koja donosi prijekor i osudu i novo ropstvo.
Isus je pokazivao uzviseniji put zivota u Duhu. Daleko iznad ovih ogranicenja. U svojim snagama mi ne mozemo da zivimo plemeniti i moralni zivot hriscanina. Ali ako primimo Duha Svetog u svoje srce, onda je moguce. Duh Sveti slama svaki jaram, i tjesi nas, ohrabruje da nastavimo dalje u milosti i oslobodjenju Bozijem.Da doživimo slobodu svoje ličnosti mi najprije moramo znati šta hoćemo, a da bi to znali treba da oslobodimo svoj um od strahova od tudjih riječi. Moramo da se sloboda nije samo nešto željeti ili ne željeti, nije u tome da li hoćemo ili ne nešto da uradimo što je dobro. Sloboda je prije svega moći to uradi. uraditi. I u tome je sva "nevolja". Kako doci do te sile da se uradi i ostvari ono sto se zeli.
Ta sila i moc se ne moze dozivjeti i dobiti spolja, ona se mora ostvariti iznutra u nasem duhu. Ona se ne moze dozivjeti tako sto cemo bjezati od provokativnih sitaucija, od sablazni, od muskaraca i zena od kojih ta sablazan dolazi. Ta sloboda se mora ostvariti kroz prevazilazenje iznutra. To je ona rijec "Ne opijajte se vinom, nego se ispunjavajte Duhom". Hriscani vjeruju i razumiju samo pocetni dio ove "zapovjesti". Pa misle da ako ne piju vina da će doživjeti neko ispunjenje. A poenta je u drugom dijelu ove zapovjesti. Da se trebamo ispunjavati Duhom. Čovjek se nečim mora ispuniti, mora zadovoljiti bezdan svoje duše. Ostvariti utjehu i umiriti dušu. Ako to nije Duh, onda će prije ili kasnije to biti vino. Ali ne može se vinom zadovoljiti trajno svoja duša. Obrnuto stoje stvari. Opijanje Duhom izgoni potrebu za opijanjem vinom. Samo Duhovna sloboda i stvaralaštvo ispunjavaju taj bezdan naše duše i to nam je potrebno. O tome ću pisati sve tekstove ubuduće na ovom blogu koju sam nazvao MISLI O SLOBODI.

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski