Svako ropstvo je tama. Nema svjetla pravde i istine u neslobodi. Sve je nekako obavijeno sjenkama u kojima se ne razanaju osobe ko je ko, niti izrazi na njihovim licima. Sve je mutno, nejasno i sablasno. Ali kad dodje istina, kao svjetlost dana. Kada se ljudi sretnu sa Njom i ugledaju i sebe i druge kao u ogledalu. Onda dolazi sloboda. Sve spodobe tame nestaju. Dolazi shvatanje da je sve bila opsena, dim i varka. Ugledaju se nasmješena lica i dolazi radost.
Kao u onom biblijskom stihu Knjige proroka Malahije sa kojim se završava Stari zavjet i nagovještava dolazak Dana Gopspodnjeg, koji obećava: "... vama koji se smjerno slavite ime Gospoda, granuće sunce spasenja, što krije zdravlje pod krilima svojim. Vi ćete tada izaći i poskakivati kao teoci, što su stajali kod jasala u štali". Ovu sliku mi je opisivao jedan moj prijatelj. Kako teoci koji su bili vezani kod jasala gdje su držani i tovljeni u mraku štala skaču kad bivaju pušteni. Čim im se skine ono uže i otvore vanjska vrata, oni trkom iskaču, poskakuju skoro metar u vis. Djipaju tako, puni životne radosti, one snage koja je bila kroćena. Skaču i skaču sve dok sva ona silina ne izadje iz njih. I onda se polako smiruju zadihani.
Ma toje identična slika mog malog sina kada ga čekam ispred skole na kraju dana kad završava sa časovima. Kad zazvoni ono školsko zvono i kad ih puste iz učionice i kad im se otvore ona vrata, najednom čuješ viku i vidiš samo grupu dječaka koja sa onim torbama i blokovima trči svom silinom. Često bi me čak i protrčao, od te neke unutrašnje sreće što više nema škole, i zaustavio na nekih desetak metara. A i tada bi poskakivao i brzo pričao.
Tako je i u životu hrišćanina koji dožive puninu Hristove slobode u odredjenim oblastima života, poslije dana i godina tovljenja po raznim "štalama" i boravljenja u raznim "školama". Kad osjete to "sunce" Božije svjetlosti i ljubavi. Kad osjete snagu Istine koja potpuno oslobadja, onda kao da im se otvara nebo, otvaraju neka nova vrata i oni izlaze van. I skaču od sreće, od punine života koji navalice izlazi iz njih. Kao kakva bujica prostodušne dječake radosti koja traži da izadje van. To je silna energija koja me drma svih ovih mjeseci mojeg susreta sa Hristom i njegovom slobodom. Moja duša se otima od jasala kao oni teoci, pa poskakuje i poskakuje. Neki novi životni sokovi struje. Osjeća se sloboda. Pa ne kaže se slučajno "Kao pušteni sa lanca". Moj retriver Laki je jedan vrlo veseo pas, koji voli slobodu. Kad bi ga kao malog pustio sa lanca, takav šprint bi vidio. Skako bi od sreće na mene, da ga vodim u štenju. Trčao bi preko livada sve dok se ne bi potpuno iscrpio i vratio. Do neke nove šetnje, do neke nove igre.
Pa i u našim životima, oslobodjenje je proces. Ne dešava se odjednom. Već korak po korak, oblast po oblast i traje do kraja života. I to ima smisla. Tu je tajnu Gospod otkrio Isusu Navinu koji je predvodio vojsku gospodnju u bitku za oslobodjenje Obećane zemlje. Rekao mu je da ga vodi u dobru zemlju u kojoj neće sirotinjski jesti hljeba, gdje će mu teći med i mlijeko. Ali da mu je neće najednom dati, da se ne bi namnoćilo zverje poljsko i uništilo ga. Da je nestalo najednom tih 7 plemena koji su živjeli na teritoriji koju je Gospod obećao Avramu, Isaku i Jakovu, sve divlje zvjeri koje su ćivjeli u toj oblasti bi se okrenulu i napalo ih. Pa i u našim životima, kad bi nam se najednom objavilo sve u čemu smo grešni, i u čemu sve nemoćni i zarobljeni. Vrlo vjerovatno bi pali u takvu depresiju i odustali od svega ili se ubili. Ne gospod nam daje jednog po jednog neprijatelja kako bi ga uništili. Kako bi osjetili taj slatki ukus pobjede, ukus slobode. Zato i kaže Pismo: Ićićete iz pobjede u pobjedu, iz slave u veću slavu!
I to je radost življenja. Kada doživimo slobodu u nekoj oblasti, onda dolazi bujica života, kao oni teoci kad se oslobode na svjetlost dana. Nema više frustracije, nema više tavorenja, čekanja, nestrpljenja, opstrukcija. Dolazi ne samo htjenje nego i sila da se to i ostvari. Onda bukne sva ona kreativna životna energija iz nas, i onda se doživljavaju egzaltacije i vrhunci stvaralaštva. Upravo iz one dojučerašnje vlage i tame štale, nastaju najdivnija djela umjestnosti, nauke i ukupnog pregalaštva. Tada imaš osjećaj da živiš pravi život, da sve ima ukus, miris, sliku i ton. Sve biva jasnije i dobija oblike. To čini sloboda. Ukazuje se cjelovita ličnost naša. Prepoznajemo ko smo mi, šta volimo i čemu stremimo.
Stepenik po stepenik dokle ne dotaknemo nebesa. Iznova i iznova, svaki novi dan, nova pobjeda, novi nivo slobode. Onda istrčavanje, vika, radost, skakanje i glasan smijeh. Ništa tako moćno i fenomenalno ne može nam Život donijeti kao što to može sloboda, naravno Hristova. Sloboda ljubavi prema čovjeku, prema životu, prema Ocu Nebeskom!
Kao u onom biblijskom stihu Knjige proroka Malahije sa kojim se završava Stari zavjet i nagovještava dolazak Dana Gopspodnjeg, koji obećava: "... vama koji se smjerno slavite ime Gospoda, granuće sunce spasenja, što krije zdravlje pod krilima svojim. Vi ćete tada izaći i poskakivati kao teoci, što su stajali kod jasala u štali". Ovu sliku mi je opisivao jedan moj prijatelj. Kako teoci koji su bili vezani kod jasala gdje su držani i tovljeni u mraku štala skaču kad bivaju pušteni. Čim im se skine ono uže i otvore vanjska vrata, oni trkom iskaču, poskakuju skoro metar u vis. Djipaju tako, puni životne radosti, one snage koja je bila kroćena. Skaču i skaču sve dok sva ona silina ne izadje iz njih. I onda se polako smiruju zadihani.
Ma toje identična slika mog malog sina kada ga čekam ispred skole na kraju dana kad završava sa časovima. Kad zazvoni ono školsko zvono i kad ih puste iz učionice i kad im se otvore ona vrata, najednom čuješ viku i vidiš samo grupu dječaka koja sa onim torbama i blokovima trči svom silinom. Često bi me čak i protrčao, od te neke unutrašnje sreće što više nema škole, i zaustavio na nekih desetak metara. A i tada bi poskakivao i brzo pričao.
Tako je i u životu hrišćanina koji dožive puninu Hristove slobode u odredjenim oblastima života, poslije dana i godina tovljenja po raznim "štalama" i boravljenja u raznim "školama". Kad osjete to "sunce" Božije svjetlosti i ljubavi. Kad osjete snagu Istine koja potpuno oslobadja, onda kao da im se otvara nebo, otvaraju neka nova vrata i oni izlaze van. I skaču od sreće, od punine života koji navalice izlazi iz njih. Kao kakva bujica prostodušne dječake radosti koja traži da izadje van. To je silna energija koja me drma svih ovih mjeseci mojeg susreta sa Hristom i njegovom slobodom. Moja duša se otima od jasala kao oni teoci, pa poskakuje i poskakuje. Neki novi životni sokovi struje. Osjeća se sloboda. Pa ne kaže se slučajno "Kao pušteni sa lanca". Moj retriver Laki je jedan vrlo veseo pas, koji voli slobodu. Kad bi ga kao malog pustio sa lanca, takav šprint bi vidio. Skako bi od sreće na mene, da ga vodim u štenju. Trčao bi preko livada sve dok se ne bi potpuno iscrpio i vratio. Do neke nove šetnje, do neke nove igre.
Pa i u našim životima, oslobodjenje je proces. Ne dešava se odjednom. Već korak po korak, oblast po oblast i traje do kraja života. I to ima smisla. Tu je tajnu Gospod otkrio Isusu Navinu koji je predvodio vojsku gospodnju u bitku za oslobodjenje Obećane zemlje. Rekao mu je da ga vodi u dobru zemlju u kojoj neće sirotinjski jesti hljeba, gdje će mu teći med i mlijeko. Ali da mu je neće najednom dati, da se ne bi namnoćilo zverje poljsko i uništilo ga. Da je nestalo najednom tih 7 plemena koji su živjeli na teritoriji koju je Gospod obećao Avramu, Isaku i Jakovu, sve divlje zvjeri koje su ćivjeli u toj oblasti bi se okrenulu i napalo ih. Pa i u našim životima, kad bi nam se najednom objavilo sve u čemu smo grešni, i u čemu sve nemoćni i zarobljeni. Vrlo vjerovatno bi pali u takvu depresiju i odustali od svega ili se ubili. Ne gospod nam daje jednog po jednog neprijatelja kako bi ga uništili. Kako bi osjetili taj slatki ukus pobjede, ukus slobode. Zato i kaže Pismo: Ićićete iz pobjede u pobjedu, iz slave u veću slavu!
I to je radost življenja. Kada doživimo slobodu u nekoj oblasti, onda dolazi bujica života, kao oni teoci kad se oslobode na svjetlost dana. Nema više frustracije, nema više tavorenja, čekanja, nestrpljenja, opstrukcija. Dolazi ne samo htjenje nego i sila da se to i ostvari. Onda bukne sva ona kreativna životna energija iz nas, i onda se doživljavaju egzaltacije i vrhunci stvaralaštva. Upravo iz one dojučerašnje vlage i tame štale, nastaju najdivnija djela umjestnosti, nauke i ukupnog pregalaštva. Tada imaš osjećaj da živiš pravi život, da sve ima ukus, miris, sliku i ton. Sve biva jasnije i dobija oblike. To čini sloboda. Ukazuje se cjelovita ličnost naša. Prepoznajemo ko smo mi, šta volimo i čemu stremimo.
Stepenik po stepenik dokle ne dotaknemo nebesa. Iznova i iznova, svaki novi dan, nova pobjeda, novi nivo slobode. Onda istrčavanje, vika, radost, skakanje i glasan smijeh. Ništa tako moćno i fenomenalno ne može nam Život donijeti kao što to može sloboda, naravno Hristova. Sloboda ljubavi prema čovjeku, prema životu, prema Ocu Nebeskom!
Коментари
Постави коментар