Пређи на главни садржај

SKAKAĆETE KAO TEOCI OD JASALA

Svako ropstvo je tama. Nema svjetla pravde i istine u neslobodi. Sve je nekako obavijeno sjenkama u kojima se ne razanaju osobe ko je ko, niti izrazi na njihovim licima. Sve je mutno, nejasno i sablasno. Ali kad dodje istina, kao svjetlost dana. Kada se ljudi sretnu sa Njom i ugledaju i sebe i druge kao u ogledalu. Onda dolazi sloboda. Sve spodobe tame nestaju. Dolazi shvatanje da je sve bila opsena, dim i varka. Ugledaju se nasmješena lica i dolazi radost.
Kao u onom biblijskom stihu Knjige proroka Malahije sa kojim se završava Stari zavjet i nagovještava dolazak Dana Gopspodnjeg, koji obećava: "... vama koji se smjerno slavite ime Gospoda, granuće sunce spasenja, što krije zdravlje pod krilima svojim. Vi ćete tada izaći i poskakivati kao teoci, što su stajali kod jasala u štali". Ovu sliku mi je opisivao jedan moj prijatelj. Kako teoci koji su bili vezani kod jasala gdje su držani i tovljeni u mraku štala skaču kad bivaju pušteni. Čim im se skine ono uže i otvore vanjska vrata, oni trkom iskaču, poskakuju skoro metar u vis. Djipaju tako, puni životne radosti, one snage koja je bila kroćena. Skaču i skaču sve dok sva ona silina ne izadje iz njih. I onda se polako smiruju zadihani.
Ma toje identična slika mog malog sina kada ga čekam ispred skole na kraju dana kad završava sa časovima. Kad zazvoni ono školsko zvono i kad ih puste iz učionice i kad im se otvore ona vrata, najednom čuješ viku i vidiš samo grupu dječaka koja sa onim torbama i blokovima trči svom silinom. Često bi me čak i protrčao, od te neke unutrašnje sreće što više nema škole, i zaustavio na nekih desetak metara. A i tada bi poskakivao i brzo pričao.
Tako je i u životu hrišćanina koji dožive puninu Hristove slobode u odredjenim oblastima života, poslije dana i godina tovljenja po raznim "štalama" i boravljenja u raznim "školama". Kad osjete to "sunce" Božije svjetlosti i ljubavi. Kad osjete snagu Istine koja potpuno oslobadja, onda kao da im se otvara nebo, otvaraju neka nova vrata i oni izlaze van. I skaču od sreće, od punine života koji navalice izlazi iz njih. Kao kakva bujica prostodušne dječake radosti koja traži da izadje van. To je silna energija koja me drma svih ovih mjeseci mojeg susreta sa Hristom i njegovom slobodom. Moja duša se otima od jasala kao oni teoci, pa poskakuje i poskakuje. Neki novi životni sokovi struje. Osjeća se sloboda. Pa ne kaže se slučajno "Kao pušteni sa lanca". Moj retriver Laki je jedan vrlo veseo pas, koji voli slobodu. Kad bi ga kao malog pustio sa lanca, takav šprint bi vidio. Skako bi od sreće na mene, da ga vodim u štenju. Trčao bi preko livada sve dok se ne bi potpuno iscrpio i vratio. Do neke nove šetnje, do neke nove igre.
Pa i u našim životima, oslobodjenje je proces. Ne dešava se odjednom. Već korak po korak, oblast po oblast i traje do kraja života. I to ima smisla. Tu je tajnu Gospod otkrio Isusu Navinu koji je predvodio vojsku gospodnju u bitku za oslobodjenje Obećane zemlje. Rekao mu je da ga vodi u dobru zemlju u kojoj neće sirotinjski jesti hljeba, gdje će mu teći med i mlijeko. Ali da mu je neće najednom dati, da se ne bi namnoćilo zverje poljsko i uništilo ga. Da je nestalo najednom tih 7 plemena koji su živjeli na teritoriji koju je Gospod obećao Avramu, Isaku i Jakovu, sve divlje zvjeri koje su ćivjeli u toj oblasti bi se okrenulu i napalo ih. Pa i u našim životima, kad bi nam se najednom objavilo sve u čemu smo grešni, i u čemu sve nemoćni i zarobljeni. Vrlo vjerovatno bi pali u takvu depresiju i odustali od svega ili se ubili. Ne gospod nam daje jednog po jednog neprijatelja kako bi ga uništili. Kako bi osjetili taj slatki ukus pobjede, ukus slobode. Zato i kaže Pismo: Ićićete iz pobjede u pobjedu, iz slave u veću slavu!
I to je radost življenja. Kada doživimo slobodu u nekoj oblasti, onda dolazi bujica života, kao oni teoci kad se oslobode na svjetlost dana. Nema više frustracije, nema više tavorenja, čekanja, nestrpljenja, opstrukcija. Dolazi ne samo htjenje nego i sila da se to i ostvari. Onda bukne sva ona kreativna životna energija iz nas, i onda se doživljavaju egzaltacije i vrhunci stvaralaštva. Upravo iz one dojučerašnje vlage i tame štale, nastaju najdivnija djela umjestnosti, nauke i ukupnog pregalaštva. Tada imaš osjećaj da živiš pravi život, da sve ima ukus, miris, sliku i ton. Sve biva jasnije i dobija oblike. To čini sloboda. Ukazuje se cjelovita ličnost naša. Prepoznajemo ko smo mi, šta volimo i čemu stremimo.
Stepenik po stepenik dokle ne dotaknemo nebesa. Iznova i iznova, svaki novi dan, nova pobjeda, novi nivo slobode. Onda istrčavanje, vika, radost, skakanje i glasan smijeh. Ništa tako moćno i fenomenalno ne može nam Život donijeti kao što to može sloboda, naravno Hristova. Sloboda ljubavi prema čovjeku, prema životu, prema Ocu Nebeskom!

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski