SLOBODA KROZ ISKUŠENJE

Kad je Bog za šest dana stvorao zemlju, životinje i biljke i čovjeka u kojeg je udahnuo svoga duha i dao mu slobodu rekao je da je sve što je stvorio bilo dobro. I počinuo je sedmi dan od svog stvaranja. Taj Počinak je došao kao plod savršenosti. Pitam se danas, po prvi put, kako je moglo biti sve savršeno kad je u tom Edenskom vrtu postojalo Drvo poznanja dobra i zla. Zar to Drvo nije bio osnov iskušenja, neka vrsta remetilačkog faktora, uzrok tragedije čitavog ljudskog roda. I uvjek sam se do sada pitao zašto je Adam bio neposlušan kada je mogao da jede plodove od svega, a posebno sa Drveta Života i da vječno živi. Ali danas postavljam jedno drugo pitanje: otkud Bože Drvo poznanja dobra i zla u Raju i otkud mogućnost neposlušnosti? Tek sada razumjem da je Ideja čovjeka povezana više sa idejom slobode i nezavisnosti nego sa nečim drugim, zar ne? Ideje slobode očigledno nema bez izazova i iskušenja. Bog je želio pored sebe nekog sličnog sebi, kao što su Oni. Želio je slobodnu ličnost koja će da mu bude prijatelj. Ali Sotona, kao što sam pisao, je uspio da "prevari" Evu rječima, da 'Zna Bog da ako pojedu ploda sa tog Drveta da će postati KAO Bogovi". I to je tragedija ljudskog roda, da nijesu nikad spoznali da je neposlušnost uzrok svakog zla! Sa poznanje dobra i zla (znanje, zakon, moral, mudrost), bez ljubavi, života i slobode, ne donosi neko dobro, već samo jača silu grijeha i donosilo smrt.
O tome govori ona Isusova cuvena pripovjetka o Bludnom sinu, kojeg su vukle daljine, želja za nekim provodom, avanturom, lakim životom. Došao je svome ocu da mu da nasljedstvo. Iako se zna da se nasljedstvo dobija nakon smrti očeve. Time je bludni sin i proklamovao jedan stav prema Ocu: "Umro si za mene. Ne zanimaš me više. Hožu svoju samostalnost, svoju slobodu i svoj život!". Otac mu je dao polovinu svega, jer je imao još jednog sina koji mu je ostao vjeran. Otac nije naredio slugama da zarobe njegovog sina, da bi ga sačuvao od ovog suludog poduhvata. Nije mu pokušavao da mu obajsni da će se upropastiti u tom bijelom svijetu sa tim njegovim bludnim stavom i karakterom. Nije ga ni uskratio nasljedtva i pokušao nekim manipulativnim tehnikama da ga zadrži kući, da ga sačuva od propasti u koju je srljao. Ne, otac ga je u ljubavi pustio. Da bi mu pokazao put kojim se može vratiti svome ocu, kad doživi to što će se sigurno doesiti. Iako je znao da je to put ludosti nije mu zalupio vrata, nije ga se odrekao "preko novina" i izvrijedjao najgorim riječima.
I zaista se ne dugo zatim sve to i desilo, bludni sin je sve pare sa nekim društvom propio, prokocko, prokurvao. Dok je bilo para bilo je sve dobro, svi su ga voljeli, svi su ga tražili u društvo. Kad je nestalo para, nestalo je i svega drugog. Došla je velika glad u toj dalekoj zemlji. Da bi mogao da se prehrani, zaposlio se kog nekog svinjara da čuva svinje. Što je za jednog jevreja iz tog perioda, bilo najniži stupanj sramote, jer je svinja držana za nečistu životinju koje se po zakonu nije smio ticati. Došlo je do dna, kad je bio toliko gladan, da je želio da jede i pomije koje su davane svinjama, ali nije mu bilo dozvoljeno.
I kad je došao do dna "došao je sebi" i odlučio da se vrati svom ocu, da moli za oproštaj i da mu dozvoli da bude bar kao sluga na imanju svog oca, jer je znao da su sluge njegovog oca imale mnogo bolji tretman od onog sto je on doživio kod svinjara.
U toj priči se otkriva i sva dubina slobode o kojoj pišem. O potrebi da se čovjek "pronadje" u njoj. Jer u nastavku priče vidimo i frustraciju i bijes drugog sina, koji je ostao kući kod svog oca i koji je vrijedno radio na imanju. Kad je vidio da je otac za svog drugog sina koji se "vratio iz mrtvih" napravio veliko veselje i zaklao ugojeno tele, osjetio je dugoki bijes i odbio je da udje u kuću. Vrlo drsko je odbio i molbe i objašnjena njegovog oca, koji je izašao isped kuće i za drugog sina da bi ga prihvatio. U riječima starijeg "pravednog" sina krije se jedan dublji smisao slobode: "Eto te služim tolike godine, i nikad ne prestupih tvoje zapovjesti, pa meni nikad nijesi dao jare da bih se proveselio sa svojim društvom...".
Imamo dva sina, dva potpuno drugačija pristupa životu. Mladji sin je prošao "tragediju" slobode, naša sebe i vratio se ocu kao pokorni sluga i naišao na ljubav i prihvatanje.. I imamo ovog drugog starijeg sina, koji je ostao željan radosti i druženja, smatrajući da to treba staviti po strani i vršiti pokorno zapovjesti svog oca kao da je bio sluga u rodjenom domu. Imao je sve a živio je željan možda istog onog što je njegov mladji brat slobodno i drsko tražio. Ova priča se još zove, Priča o izgubljenom sinu. Samo što nakon svega što je Isus ispričao, čini se da je onaj mladji sin sebe našao, a stariji sin ostao izgubljen! Jer stariji se na kraju nije htio vratiti kući svome ocu u velikom gnjevu. Osjećao se izigranim, jer je imao pogrešan stav prema životu i sebi. Procerdao je život u nekom robskom radu, ne ostvarivši sebe i neke svoje želje. Mislio je da će na taj način obezbijediti ljubav svoga oca. A nije znao da ga je otac svakako volio, i da je sve što je imao bilo njegovo. Uvjek je mogao slobodno da uzme ono što je želio.
Od pada u grijeh, svi smo mi izazavni na grijeh u ovome svijetu. Svi smo izazvani da budemo neposlušni svome Ocu Nebeskom. Ali dok jedni padaju i ustaju, drugi odustaju i povlače se u strahu od iskušenja. Obojica braće su jeli ploda sa drveta poznanja dobra i zla. Ali samo je onaj mladji odlučio da jede sa onog drugog Drveta Života, da jedne od ploda milosti i slobode. I našao je spasenje i ljubav. Ovaj drugi je ostao zarobljen u legalizmu, u samopravednosti, držeći se poznanja dobra i zla. Nije primio Milost pa je nije ni umio dati svojemu bratu.Nije okusio prihvaćenost i ljubav zasnovanu na slobodi, već je smatrao da se ona mora "zaslužiti".
Bježao je od svoje prirode, od svojih želja, smatrajući ih grešnim. Nije želio da krene ka njima, da u punom sinovskom pouzdanju, traži od oca jare ili bilo šta drugo da se proveseli da osjeti radost življenja i druženja. Smatrajući da on kao prvjenac ima neke posebne obaveze i odgovornost u očevom domu.
Teško je objasniti ovu sotonsku zamku u koju upadaju mnogi dobri ljudi, koji su "sluge Božije". Uskraćuju se od svega, a ipak od želje srca ne mogu daleko odmaći. Mi ljudi gledamo očima i vidimo njihovu askezu i posvećenje, a Bog gleda i u naša nutrinu, i on vidi potajne želje srca i misli, koje mi osjaćamo kao grijeh. Na jednom mjestu Psalmista kaže: "Da sam gledao na moje grešno srce, Bog me ne bi uslišio!" ne postoji mogućnost da nas Bog usliši i oslobodi, ako se povlačimo u životu. Ako bježimo od situacija koje su potencijalno iskušenje, u strahu da ne padnemo i sagrijšimo. Plašimo se zla i iskušenja i odustajemo od slobode, pa još i tu svoju forbiju i frustraciju, prenosimo na svoju djecu, kako bi ih sačuvali od sablazni.
Toga sam se nagledao, da neke crkve i neke Božije sluge, oštro brane ljudima neke potencijalno rizične situacije. Prijete im otpadom od Boga i koriste druga sredstva (kletve i anateme) za njihove prodore u slobodu. Citirajući one stihove iz Pisma koje se odnose na "sačivati one male od sablazni".
A to je najopasniji put i izbor koji mogu autoriteti da izaberu za sebe i svoju djecu. Da ih raznim pravilima, zakonima, i običajima čuvaju od sablazni i iskušenja. Isus kaže da nije moguće da sablazni ne dodju. I zaista čitav svijet je prepun sablazni. Što reče Berdjajev prije skoro 100 godina, da nema te sablazni koja se nije oslobodila u ovom svijetu. Mi smo tek u 21. Vijeku svedoci da se sve, ali baš sve negativno što se moglo osloboditi, oslobodilo. Svijet je prepun sablazni, raznih učenja i filozofija, pronadjena su sva moguća sablažnjiva "jevandjelja" od Jude, od Isusa, od Marije, od Tome, i ko zna koja sve, koja su navodno mogla da uzdrmaju Sveto Pismo. Pa evo smo svi živi, još svijet nije propao. Koliko li samo danas djeluje besmisleno da začepljujemo oči i uši sebi i svojoj djeci da se ne bi sablaznila i otpala od Boga.
Zato, ova priča o izgubljenom sinu, i slobodoumnom roditelju je korisnija više nego ikad. Mi trebamo shvatiti da sloboda ne dolazi spolja, bilo kakvim sistemima prisile i nužnosti. Ona se mora ostvariti iznutra. Mi moramo proći i prihvatiti iskušenja, i onda u pobjedi nad njim osjetiti novu duhovnu snagu, osjetiti slobodu i ostvarivanje naše ličnosti. Ne smijemo bježati od iskušenja i od zla, mi mu se moramo suprostaviti. Čak sa radošću, kao što kaže prvi partijarh Jakov: "Da smatramo osobitom radošću, kada padamo u različite nevolje. Znajući da to radja strpljenje..." izgradjuje naš karakter, daje nam duhovne rodove. Isusa je Duh Sveti uveo u pustinju da ga Djavo kuša. Da naglasimo, Duh Sveti ga je uveo. I kad je prošao sva tri iskušenja, pismo kaže da je izašao u nevjerovatnoj sili i andjeli su ga krepili, odnosno davali novu snagu!
Ti životni sokovi, snaga, radost, mir, radost, krotkost i druge duhovne osobine radjaju se kroz iskušenje. Mi moramo prihvatiti sebe i poslušati vodjstvo Svetoga Duha, koje nas vodi kroz različite životne situacije i pustinje. Da bi nam na kraju dobro učinilo da bi izašli kao prekaljeni borci, a ne kukavice koje odustaju od života. Da prihvatimo slobodu koju nam je Isus darovao i Njegovog Duha koji nam može dati snagu da odolimo svakom iskušenju. I onda je to novi kvalitet života. Onda hrišćanstvo nije neka mračna religija sa pune nekih pravila, ogranicenja, frustracija i neostvarenih želja. Već jedna velika avantira u potpunu slobodu od svakog zla.
A ta sloboda nije sama sebi cilj, već ona ima svrhu. Da se ostvarimo kao individue i kao karakterne ličnost i ispljimo svoju stvaralačku energiju i promjenimo ovaj svijet u granicama svojim mogućnosti!