понедељак, 05. новембар 2012.

DVA DRVETA

Dva drveta Edenskog vrta, su kao dva suprotna principa koja vidimo da djeluju kroz čitavu ljudsku istoriju. Pred čovjekom su se iznova stavljali izbori života i smrti, poslušnosti i neposlušnosti, milosti i zakona. Druga je tema, o tome sam pisao, koliko smo mi bili slobodni da izaberemo.
Iako pisati o slobodi duha je mnogo složenije pitanje od slobode iznoba, ili slobode volje. Jer sloboda se ne ostvaruje u nekim prirodnim elementima, kao nekakav prirodan zakon koji djeluje u svijetu i na nivou tjelesne prirode čovjekove. Sloboda nije ni neka kategorija koja se ostvaruje na nivou duše. Znači nije pitanja nekog sloboumlja, emocija ili volje, kako su mnogi filozofi pokušavali da je obajsne. Sloboda je isključivo duhovne prirode i ostvaruje su u našem duhu, kojeg smo dobili novim rodjenjem u Isusu Hristu. Onoga dana kada smo kršetni (preplavljeni) duhom svetim u nama je moguće da djeluje sloboda. Ona se ostvaruje našim duhovnim predanjem i posvećenjem, a djeluje poput munje, u nekom svojevrsnom prodora Duha na nivoe duše i tijela. Dobijamo otkrovenja, proročke uvide i viziju za naše stvaralaštvo.
Ali u tu se slobodu mora ući, moraju se osvojiti, zato je Gospod stavio pred nas izazov, koji je stalno i iznova postojao. Čovjek od svog postanka je uvjek bio "provociran" da Gospoda pronadje u sve višem nivou slobode. Zato je civilizacijski napredak i istorija skopčana sa ovim duhovnim prodorima duha u čovječanstvo. Korak po korak, stepenicu po stepenicu. Od pretpotopskog vremena, kada su u totalnoj anarhiji Enoh i Noe bili proroci te slobode i života do danas. Od tog najnižeg nivo ljudske civilizacije kada su andjeli opštili sa ženama a ljudi opštili životinjama kada je narod izabrao anarhiju i bezakonje i završio kako je završio. Postojao je potreba da ljudi prime zakon da bi se osvjedočili o grijehu, sudu i pravdi.
Jer "sloboda" u kojoj su živjeli ti ljudi je bila neljudska, u ontološkom smislu bila je "sloboda nebića". To nije sloboda, to je ništavilo, zlo najgore vrste, anarhija. To je bilo jedno potpuno dehumanizovano, liberalno društvo, u kojoj se oslobadjalo samo ono animalno, tjelesno, duševno i na kraju demonsko. Takva "sloboda" je njena potpuna negacija. Pismo kaže da se Bog pokajao što je stvorio čovjeka i odlučio da ga uništi. Ali već u priči o Noju se vidi da baš i nije do kraja tako. Da je On u tom svom "planu" o potopu ipak imao plan za čovječanstvo, da kroz pravednog Noja providi uzvišeniji put slobode za ljude. Ona duga koja se na nebu ukazala poslije potopa i ona zakletva da više nikad neće pustiti potop na ljude, bila je jasan znak da Gospod nije želio niti planirao da uništi potpuno čovjeka i tu palu ljudsku prirodu. On je prije postanka svijeta imao već plan isceljenja, oslobodjenja i spasenja.
Ta zamisao je postojala još prije nego je stvoren Edenski vrti i čovjek, i prije nego je došlo do pada i izgona čovjeka. Gospod je već bio pripremio žrtvu, koju psalmista otkriva. Da je Isusova promisao tj. odluka da postane Čovjek kako bi nas otkupio. Da žrtava životinja Gospod nije htio i da Mu (Isusu) je pripremio tijelo. To je bilo nova pjesma, himna Bogu našemu. Da će Sin Božiji da napusti svoj tron i da se se spusti toliko nisko da se obuče u tijelo čovjeka i postane čovjek. Da zauzme na krstu mjesto moje i tvoje. Kako bi ja i ti mogli da zauzmemo njegovo mjesto, ocu sa desne strane.Bog je dao i ono drugo drvo o kojem se tako malo govori. To je ono drvo vječnog života. To je sam Isus Hristos, koji je umro na jednom drvetu prije 2000 da bi se u nas uselio Njegov život. Na tom drvetu je on bio ranjen, da bi se mi u tim ranama iscijeli. On bi zarodbljen da bi mi doživjeli slobodu. On bi ponižen do najniže granice, sa samog trona gospodnjeg do dna najdubljeg pakla, da bi mi mogli da se vazdignemo iz najeg pakla do krila Očevog. Ono "drvo" na Golgoti , to jest Krst je zapravo Drvo Života iz edenskog vrta koje je postalo nedostupno padom u grijeh. I to Drvo je uzvišeni put da mi zadobijemo vječni život i postanemo kao bogovi, jer smo i stvoreni na sliku i priliku Božiju.
Po onom prvom Adamu koji je jeo sa onog drveta poznanja dobra i zla, naselila se smrt u cijelo čovječanstvo. A po Hristu, drugom Adamu, koji se popeo na drvo Gologote, dobismo Duha Svetog, primismo život, i to ne običan, već život vječni i život u izobilju.
Toj poslije-potposkoj civilizaciji su se pojavila dvije velike ličnosti. Avram kao otac nacije i otac vjere (princip drveta života) i Mojsije koji je donio zakona (princip drveta poznanja dobra i zla). Na njima vidimo ta dva elementa koja su djelovala kroz čitavu ljudsku istoriju. Ljudima je bio potreban najprije zakon i moral, da bi spoznali šta je dobro a šta ne. Da se u njihovim srcima porodi savjest. Ali taj zakon nije imao snagu da spasi čovjeka i da mu obezbjedi vječi život. naprotiv, zakon je uspio sam samo da uspostavi ljude osvjedoči o njihovom grijehu, da ih zarobi do očaja i smrti. Sva snaga i sila grijeha je ležala u ovom zakonu.
To se najbolje vidi od momenta kad je "spušten" zakon Mojsiju na Sinajskoj gori. Istog momenta je nastupio tako snažna slia grijeha. U dnu Gore narod se najenom totalno izopačio, skupili su svo zlato iz kampa i napravili zlatno tele, kojem su napravili svetkovinu, i počelo je veselje, pijenje i na kraju orgijanje. Do toga momenta tj. tih 50 dana od izlaska iz Egipta, Izralci su mogli da vide silnu naklonost Božiju, otvaranje puta kroz Crveno more, manu koja je padala sa neba, vodu koja je izlazila iz kamena, i druge manifestacije sile Božije. zamjenile su 40 godina lutanja po pustinji, smrti i najgorih pošasti. Sve ono što je djelovalo po principu drveta života, na osnovu Abrahamovog zavjeta, koji je obezbjedio takvu milost da se narod izbavi iz Egipta pomoću 10 sudova koje je došlo nad Egiptom kao okupatorom, zamjenile su godine propasti i ropstva pod zakonom. Pa umjesto što je zlato Egipatsko njima služilo jer su ima ga na izlazu davale egipćanke, Jevreji su pod zakonom počeli da služe zlatu u obliku Idola. Umjesto što su gledali uništenje neprijateljske vojske, desilo se da je 3000 mrtvih palo već prvi dan kada se Mojsije vratio u logor i kad je zatekao bludničenje. Umjesto 10 sudova koji su pali na Egipat, narod je pogazio svih 10 božijih zapovjesti.
Zakon je došao da čitav svijet zarobi, da bi potražili spasenje u Isusu, na onom drugom Drvetu života, na osnovu Abrahamovog zavjeta vjere po kojoj dolazi pravednost, a ne na osnovu nekog morala, etike, zakonskih odredbi i raznih pravila ponašanja, ma koliko uzvišena zvučala. Ali ta se sloboda morala osvojiti. Moralo je mnogo proroka da plati glavom objavu dolaska Mesije, koji će osloboditi svoj narod.
I to je uvjek tako, tjelesni progone duhovne od početka. Svaki prodor Duha Svetog koji je dolazio samo na pojedince jer Duh Sveti je pomazivao isključivo pojedine kraljeve, prvosveštenike i proroke i objavljivao i najavljivao oslobodjenje Izraela iz ropstva. Ali nažalost ljudi to nijesu prepoznali kad je stogao Isus, nijesu razumjeli da fizičko ropstvo u kojem su se nalazili nije nijta naspram duhovnog ropstva u kojem su bili pod zakonom. Oni se očekivali Mesiju koji će ih mačem osloboditi od Rimskih okupatora, a ne jednog Slugu koji će krstom da objavi najuzvišeniji plan slobode. Slobode po vjeri i milosti Gospodnjoj.
Ja ne mislim da je zakon pogrešan, naprotiv i Isus je govorio da nije došao da ukine zakon, već da ga izvrši. Da bi u Njemu, po vjeri, svi mi mogli da primimo pravednost. Zakon je nužan za sve one koji nemaju izgradjenu savjest, koji žive na onom naturalnom, tjelesnom i čulnom nivou. Taj princip poznanja dobra i zla djeluje u ljudima tako što ih osvjedočava o grijehu, sudu i pravednosti. On donosi neki privid reda, mira i slobode. Uspostavlja se Država koja čtiti pojedince od terora drugih. Čovjek napreduje od robovlasni,kog društva ka nekim slobodniji društvenim sistemima. Ta sloboda, o kojoj liberali govore, je ova koja donosi zakon. Ta sloboda počiva na pravnoj državi, srtogo normativistički. Gdje su u konačnom razvijaju razni modeli ljudskih prava i sloboda. Ali sve to djeluje spolja, krajnje legalistički, i ne može tj nema sile da proizvede neki novi kvalite u čovjeku.
Isus je kroz proces pokajanja tj Metanoje otvorio potpuno novi put slobode. Čovjek se oslobadja od zakona tj. sile grijeha. Prima Duha Svetog po kojem može živjeti novi život pobjede i slobode. Čovjek ne samo da se oslobadja tako svoje krivice tj. Kazne i smrti koja proističe na osnovu počinjenog grijeha. Ona doživljava još jedan dublji, ovog puta pozitivni princip slobode, jer nije samo bitno da nismo krivi i slobodni od smrti, već i šta ćemo uraditi sa tom slobodom i životom. Nije valjda samo važno da nam se iznova i iznova opraštaju gluposti, već prije svega je važno šta ćemo uraditi sa sobom i sa ovim svijetom. Da je samo bitno spasenje, zar ne bi odmah bili uznjeti na nebo momentom obraćenja. Ne, mi moramo razumjeti da smo oslobodjeni sa svrhom, da pronadjemo i ostvarimo sebe kao ljude i da učestvujemo u Božijem planu za ovaj svijet. Da stvorimo jedno bolje i humanije i slobodnije društvo, u kojem će svako moći da se ostvari i da doživi to spasenje duše. Zato postoji Crkva koju je Hrist ostavio na zemlji i koju gradi i dalje.