Sloboda za mene ima vise smisla nakon Berdjajeve. Duboko me je uzdrmao susret sa njegovom filozofijom slobodnog duha. Zaista šta bih još mogao da kažem a da ga ne citiram, koji je slobodu stavio kao temelj čitave svoje filozofske misli.
I po prvi put naslućujem dubinu promisli Božije da kad je kretao da stvara čovjeka tj ideju o čovjeku, da nije imao samo misao o ljubavi da se On rodi u Čovjeku i Čovjek u Njemu. Da utješi svojevrsan "bezdan samoće" u samom sebi i da stvori sebi prijatelja. Jer Isus reče da apostole neće više zvati slugama, već prijateljima, jer im je objavio šta će učiniti.
Teško je shvatiti slobodu Hristovu, ako se ne razumije "bezdan" srca Božijega. Moramo razumjeti i doumiti kako da Onaj koji je svemoćan, svedržeći i svepisutan Bog može da ima neku "potrebu" ili "čežnju" za čovjekom i tim duhom kojeg je stavio u njega. Kao da postoji to "nešto" izvan Njega, nešto što je "sakrio" od samog sebe, nešto što nije statično već nešto što se i od Boga treba tek dosegnuti. Što izvire iz dubine njegovih "emocija". Jedino objašnjenje - to je Sloboda! Taj bezdan koji "bezdana doziva" kako kaže Pismo, objašnjava prvobitnu ideju o slobodi čovjekovoj koja se treba ostvariti. I to u sadejstvu sa Njim i u Njegovoj slobodi. Bog samo na tom nivou "bezdana" u nama komunicira. Postoji snažna centripetalna sila, koja nas privlači Njemu.
A da bi mogli uspostaviti kontakte, onima koji priznaju Hrista za spasitelja, dao je Duha Svoga koji se moli uzdisajima neiskazuvim Bogu za nas. Jer jedino taj Duh Sveti zna šta je na srcu Božijemu i istražuje dubine Božije. Samo na tom nivou postoji približavanje izmedju čovjeka i Boga, ostvarije se bliskost i nastaje intimno zajedništvo kako kakvo "Šaputanje na uho" izmedju ljubavnika.
Taj Bezdan nije nešto statično i jednoznačno, on je dinamičan i kao kakav spiralni vrtlog koji se razvija, on je gotovo "neosvojiv" jer iznova otvara nove dubine slobode za koje nijesmo mogli vjerovati da se mogu desiti. I Bog stalno i iznova poziva čovjeka da Ga otkrije da ga pronikne, da oslobodi stvaralački duh i da pozna te dubine "milosti Božije jer su one bolje od života" tj. prevazilaze puka egzistencijalna pitanja.
Gospod nije želio da stvori nekog i da na tome ostane. Da stvara jedno kratko vrijeme (6 dana) i da prestane sa stvaralaštvom. Ne on je želi partnera za ono što čini. Saveznika i saborca koji će sa njim da se ponratimi i sklopi savez na život i smrt. Zato je odlučio ga spase od sile grijeha i da mu pokaže ljubav i transportuje na Nabo. I to svi znaju, ali Bog je htio još da ide dalje, ne samo da stvori nekog ko bi proslavio Njegovu veličinu i dobrotu kao što su andjeli već činili. Ne, Bog je imao i plan za svakog čovjeka da ga učini sličnom sebi, da bude vladar i stvaraoc. Ali ne kao unaprijed precizno odredjen zadatak i naredba, koji se ne može odbiti koji je nužnost po cijenu pakla. Ne, On je imao nešto mnogo delikatije nego što mi svojim riječima opisati te duhovne stvari i principe. Njegov poziv je poziv na saradnju u stvaranju, na zajedništvo u punoj slobodi , gdje je ishod na neki način "nepoznat" i čovjeku i Bogu. Kao da je taj dio naše slobode "sveta tajna", na nivou nagovještaja, ali donekle sakrivena i od nas i od samog Boga. Da ishod bude rezultanta našeg zajedničkog djelovanja. Da postoji tog nekog uzbudjenja zbog neizvjesnosti. Kako bi onda uspjeh, koji jeste svakako Njegov, bude djelom i naš, da i radost naša bude potpuna.
Kao kad bi nas On pozvao da sa jedne obale preplivamo na drugu. U punoj neizvjesnosti da že ćemo mu vjerovati i hrabno zaplivati. Dok se borimo sa sobom gledajući zamišljenu tačku naspram sebe na drugoj obali rijeke života, dok se premišljamo u strahu i pitamo se hoćemo li odmah krenuti u nabujalu proljećnu rijeku ili ćemo čekati sušno ljeto da po plićaku pregazimo. Od svega toga što se dešava u nama će zavisiti ishod. Nekako nezavino od Boga, ali uz njegovu naklonost. Jer nabujalu rijeku je moguće preplivati ako je On rekao. Ta mogućnost i sila ima izvorište u Njegovoj riječi i pozivu.
Ko zapliva susretne se sa još jednim problemom, što nikako ne može da dopliva na željeno mjesto, već pod uticajem metice rijeke Život ispliva par kilometara nizvodno. I onda dok mi isfrustrirani mislimo da nijesmo ispunili ono što nam je zapovedjeno, uočavamo da izlazu na drugu stranu, Njega koji se smješi i koji je izgleda sve vrijeme čekao baš da tu isplivamo. Putanja koju smo prošli je, kao što rekoh, rezulatnta sile Božije i naših zamaha ruku.
I onda kad razumijemo svu ovu multidimenzionalnost
zapovjesti Božijih. Shvatamo ih ne kao zbir pravila, normi, koji se pod strahom moraju izvršiti. Već više kao neke principe i načela duhovnog svijeta, kao nekakvu "nebesku mapu" sa orjentirima, po kojima se trebamo kretati da bi izašli iz mraka naših sumnji, strahova i ropstva i pronašli put ka Slobodi koju nam je pripremio još od postanka svijeta.
I po prvi put naslućujem dubinu promisli Božije da kad je kretao da stvara čovjeka tj ideju o čovjeku, da nije imao samo misao o ljubavi da se On rodi u Čovjeku i Čovjek u Njemu. Da utješi svojevrsan "bezdan samoće" u samom sebi i da stvori sebi prijatelja. Jer Isus reče da apostole neće više zvati slugama, već prijateljima, jer im je objavio šta će učiniti.
Teško je shvatiti slobodu Hristovu, ako se ne razumije "bezdan" srca Božijega. Moramo razumjeti i doumiti kako da Onaj koji je svemoćan, svedržeći i svepisutan Bog može da ima neku "potrebu" ili "čežnju" za čovjekom i tim duhom kojeg je stavio u njega. Kao da postoji to "nešto" izvan Njega, nešto što je "sakrio" od samog sebe, nešto što nije statično već nešto što se i od Boga treba tek dosegnuti. Što izvire iz dubine njegovih "emocija". Jedino objašnjenje - to je Sloboda! Taj bezdan koji "bezdana doziva" kako kaže Pismo, objašnjava prvobitnu ideju o slobodi čovjekovoj koja se treba ostvariti. I to u sadejstvu sa Njim i u Njegovoj slobodi. Bog samo na tom nivou "bezdana" u nama komunicira. Postoji snažna centripetalna sila, koja nas privlači Njemu.
A da bi mogli uspostaviti kontakte, onima koji priznaju Hrista za spasitelja, dao je Duha Svoga koji se moli uzdisajima neiskazuvim Bogu za nas. Jer jedino taj Duh Sveti zna šta je na srcu Božijemu i istražuje dubine Božije. Samo na tom nivou postoji približavanje izmedju čovjeka i Boga, ostvarije se bliskost i nastaje intimno zajedništvo kako kakvo "Šaputanje na uho" izmedju ljubavnika.
Taj Bezdan nije nešto statično i jednoznačno, on je dinamičan i kao kakav spiralni vrtlog koji se razvija, on je gotovo "neosvojiv" jer iznova otvara nove dubine slobode za koje nijesmo mogli vjerovati da se mogu desiti. I Bog stalno i iznova poziva čovjeka da Ga otkrije da ga pronikne, da oslobodi stvaralački duh i da pozna te dubine "milosti Božije jer su one bolje od života" tj. prevazilaze puka egzistencijalna pitanja.
Gospod nije želio da stvori nekog i da na tome ostane. Da stvara jedno kratko vrijeme (6 dana) i da prestane sa stvaralaštvom. Ne on je želi partnera za ono što čini. Saveznika i saborca koji će sa njim da se ponratimi i sklopi savez na život i smrt. Zato je odlučio ga spase od sile grijeha i da mu pokaže ljubav i transportuje na Nabo. I to svi znaju, ali Bog je htio još da ide dalje, ne samo da stvori nekog ko bi proslavio Njegovu veličinu i dobrotu kao što su andjeli već činili. Ne, Bog je imao i plan za svakog čovjeka da ga učini sličnom sebi, da bude vladar i stvaraoc. Ali ne kao unaprijed precizno odredjen zadatak i naredba, koji se ne može odbiti koji je nužnost po cijenu pakla. Ne, On je imao nešto mnogo delikatije nego što mi svojim riječima opisati te duhovne stvari i principe. Njegov poziv je poziv na saradnju u stvaranju, na zajedništvo u punoj slobodi , gdje je ishod na neki način "nepoznat" i čovjeku i Bogu. Kao da je taj dio naše slobode "sveta tajna", na nivou nagovještaja, ali donekle sakrivena i od nas i od samog Boga. Da ishod bude rezultanta našeg zajedničkog djelovanja. Da postoji tog nekog uzbudjenja zbog neizvjesnosti. Kako bi onda uspjeh, koji jeste svakako Njegov, bude djelom i naš, da i radost naša bude potpuna.
Kao kad bi nas On pozvao da sa jedne obale preplivamo na drugu. U punoj neizvjesnosti da že ćemo mu vjerovati i hrabno zaplivati. Dok se borimo sa sobom gledajući zamišljenu tačku naspram sebe na drugoj obali rijeke života, dok se premišljamo u strahu i pitamo se hoćemo li odmah krenuti u nabujalu proljećnu rijeku ili ćemo čekati sušno ljeto da po plićaku pregazimo. Od svega toga što se dešava u nama će zavisiti ishod. Nekako nezavino od Boga, ali uz njegovu naklonost. Jer nabujalu rijeku je moguće preplivati ako je On rekao. Ta mogućnost i sila ima izvorište u Njegovoj riječi i pozivu.
Ko zapliva susretne se sa još jednim problemom, što nikako ne može da dopliva na željeno mjesto, već pod uticajem metice rijeke Život ispliva par kilometara nizvodno. I onda dok mi isfrustrirani mislimo da nijesmo ispunili ono što nam je zapovedjeno, uočavamo da izlazu na drugu stranu, Njega koji se smješi i koji je izgleda sve vrijeme čekao baš da tu isplivamo. Putanja koju smo prošli je, kao što rekoh, rezulatnta sile Božije i naših zamaha ruku.
I onda kad razumijemo svu ovu multidimenzionalnost
zapovjesti Božijih. Shvatamo ih ne kao zbir pravila, normi, koji se pod strahom moraju izvršiti. Već više kao neke principe i načela duhovnog svijeta, kao nekakvu "nebesku mapu" sa orjentirima, po kojima se trebamo kretati da bi izašli iz mraka naših sumnji, strahova i ropstva i pronašli put ka Slobodi koju nam je pripremio još od postanka svijeta.
Коментари
Постави коментар