субота, 10. новембар 2012.

ZAKON SLOBODE

Kad govorimo o toj ličnoj slobodi koju imamo u Hristu, ne smijemo smetnuti sa uma da smo tu istu slobodu "dužni" ukazati drugima. Ta "obaveza" je neki dug prema Bogu našem koji nam je dao takvu istu slobodu. Gotovo da sam spreman da ustvrdima da nema veće zapovjesti od ove "obaveze" o slobodi. Jer kao što sam pisao, najveća zapovjesti da ljubimo Boga i da volimo jedni druge kao same sebe, ta ljubav nije posesivna, manipulativna i opterećujuća već zasnovana na temelju slobode. Zato kažemo "obaveza". A zatim dolazimo do zaključka da je to zapravo jedan zakon. Svakako uzvišeniji zakon od onog o kojem smo pisali. To je zakon slobode! O tom "zakonu" govori prvi Jerusalimski patrijarh Jakov, brat gospoda našeg Isusa Hrista: "...tako govorite i tako tvorite kao ljudi kojima će se suditi po zakonu slobode."
Ukazuje nam da se sloboda doživljava ne samo kao neko ljudsko "pravo" koje proizilazi iz neke Medjunarodne konvencije o ljudskim pravima i slobodama, već mnogo delikatnije jer predstavlja za nas svojevrsan niz obaveza pred našim Stvoriteljem koji nas je u slobodi i ljubavi stvorio. Pa to nije neka preporuka i dobar savjet, već svojevran imperativ. Pa se sloboda ne doživljava samo kao neko pravo (kao u humanističkim ideologijama) već i obaveza svakom koji želi da živi u Hristu Isusu. Jer ne možemo da kažemo da živimo u Hristu a da kršimo ovaj zakon slobode kojeg je sam Bog ustanovio i kojega "poštuje". Jer sloboda ulazi u sadržaj i samu bit hrišćanske vjere, zato što je hrišćanstvo religija slobode.
U Ime te slobode i sam Bog beskrajno trpi ovoliko zlo u svijetu. Ogromno stroljenje koje neki tumače kao salobost. A On zapravo ne želi da prinudnim putem spasi ovaj svijet. Da prikaže i otkrije jasno svoju zastrašujuću snagu i sve nas u strahu privede pokajanju. O da, On bi to itekako mogao da hoće, mnogo bolje od nas nekih koji frustrirano pokušavamo da raznim sredstvima "nametnemo" ljudima jevandjelje. On bi ako da hoće mogao da sve ovo zlo prekine i sve nas izvede pred sud u trenuć oka. Ali ne, jer bi prekrišio sam zakon koji je ustanovio, da će se spasiti samo ljudi koji ga u totalnoj slobodi ispovjede kao Spasitelja, uprkos svem ovom zlu i unatoč svim iskušenjima i sablaznima ovog svijeta. Zato On strpljivo odlaže Sudnji dan, ne bi li se još barem jedan spasio po tom uzvišenom zakonu slobode i ljubavi.
Nažalost kroz čitavu istoriju hrišćanske tradicionalne crkve, nijesu ovo razumjele do kraja i osporavale su slobodu religiozne savjesti i ljudske volje. Žrtvovali su ovu slobodu, jer su jese plašili i zabranjivali su je u svojoj vjeri i tradiciji. Postojao je sud (inkvizicija) za tu "jeres" tj "otpad", koja je povlačila kaznu smrti i gubitak pripadnosti naciji i koju su izjednačavali sa veleizdajom. Nije se mogao smatrati "srbinom" ili "crnogorcem" onaj koji bi "promijenio" vjeru i proglašavan je državnim neprijateljem. Povlačilo se znak jednakosti izmedju pripadnosti jednoj naciji i pripadnost crkvi. To je bilo nepoznata stvar do tada u hrišćanstvu. Došlo je do privatizacije vjere od strane jedne države i crkve, koja je samim činom rodjenja "krštavala" ljude bez njihove samostalne i slobodno iskazane volje i pribrojavala ih sebi u pastvu. Pod snažnom prijetnjoj sile ili društvenog odbacivanja. Nastala je potpuno zamagljivanje fundamentalne novozavjetne zapovjesti "Pokajte se jer približi se carstvo nebesko!". Relativizuje se osnovna potreba da svako u punoj svijesti i savjesti napravi slobodan izbor i odluku u svom životu da pristupi hrišćanskoj vjeri, ispovjedi svoje grijehe i prizna Hrista za svog spasitelja. Tome nije bilo mjesta, tom unutrašnjem preobražaju (metanoja). A u Svetom pismu, jasno piše da samo onaj koji srcem vjeruje i koji ustima to priznaje pa se zatim krsti, da će biti spašen.
Oduvjek je Bog žudio za ljudima koji su imali poštovanje i pružali ljudima slobodu da sami donesu odluke od kojih će im zavisiti sudbina. Pa i kad smo pozvani da djelimo svoju vjeru to je više da nekog ohrabrimo i sa diskrecijom poučimo, a ne kao nekad
da silom i u krvi pokrštavamo velike mase "bezbožnika". Nikad nije bilo opravdano da je neka ideja važnija od slobode, da je zarad nekih viših ciljeva "spasenja" čovječanstva "nužno" primjeniti silu i nametnutni hrišćanstvo kao "vjeru". Silom pokrštavati odrasle ljude ili djecu pred Bogom malo šta znači i predstavlja svojevrsan atak na slobodu savjesti drugog čovjeka. Spreman sam da tvrdim da Bog okreće glavu od takvih "činodejstava" pa makar mu doveli u Crkvu čitav narod da mu se moli. Jer to je gnusni prekršaj protiv usvišenog Zakona slobode, jer nismo dozvoli da ljudi ili djeca sama u punoj svijesti, dobre volje izaberu Hrista za spasitelja. Takva "prinudna vjera" traje taman koliko i neposredna prinuda kojoj su izloženi. Javlja se mržnja prema ljudima i Bogu, koja dovodi do očaja. A iz tog očaja se budi gnijev. Poput gnjev roba ili zatvorenika koji gleda prvu priliku da ubije gospodara ili "Božijeg čuvara", ne bili se ikako izbavio od tog zla. A u konačnom ako sve to ne uspije, javlja se možda i najgore duhovno stanje a to je. rezignacija i ravnodušnost prema Bogu i prema Njegovoj ljubavi. Ljudi postaju poput robota gube svoj identitet, svoju volju i svoju ličnost. A to je najveći grijeh protiv Stvoritelja nastao gnusnim aktom silovanja na čovječiji duh. Za ovakve vjernike i njihove vodje koje su prekršile zakon slobode, postoji Veliki Hristov sud i za njih se već sada raspaljuje sedmostruka vatra na samom dnu pakla, u najdubljoj vječnoj tami. Jer sloboda prema drugima je za nas zakon po kojem ćemo biti sudjeni.