Vladimir Lajović Blog

Ko nije osjetio onu ribolovačku groznicu, kad vidiš plovak u magnovenju jer ne možeš zaspati, znaš da prije zore ustaješ da ideš na vodu. Ko nije osjetio onaj bol u stomaku, blqgu drhtavicu i hladan znoj na prvom randevuu i gorio u vatrama ljubavi koje su varile spojeve tog novog bimetala kada dvoje mladenaca postanu jedno tijelo i jedna duša; Taj ne razumije šta su blagodatne vatre Duha Svetoga, u snažnom zanosu prve ljubavi za Bogom, spojaju dušu sa Hristom u jedan i jedinstven bogocovjecanski organizam. U kojem ne znaš gdje zavrsava On a gdje počinješ ti. Taj koji nije kršten u ognju i koji nije izgarao u tim vatrama Duha koje pročišćavaju neće opstati i izrdžati sa praznim mrežama pored hladnih voda. U onim gorkim danima kraj hladne postelje. Taj neće ispuniti pravedni zahtjev Zakona i ostati vjeran do kraja.

Ako rješenje crkvenog pitanja u Crnoj Gori ne donese kvalitet više u vjeri, ako naša pravednost ne bude veća od njihove, nego samo riješimo pitanje imovine, priznanja statusa i sl. Bolje da ništa ne radimo, neka ostane kako jeste! Božija volja i Njegovi naumi za Crmu Goru su daleko viši od naših misli i ambicija. Njegova volja je da svi dođu k poznanja Istine i da se svi spasu, da ni jedan ne pogine nego da ima zivot vječni. Ako crkveno pitanje bude način da dođe Jevandjelje mira u svaku kuću i na svaki milimetar Crme Gore, onda je to ono na šta smo pozvani. Zar ne piše "Ištite najprije Carstvo Nebesko, i Njegovu pravednost, a onda će vam se sve nadodati".. I crkve, i manastiri, i imovinsko pitanje i priznanje autokefalnosti i stabilna Država. Sve. Samo kad napravimo jasne prioritete, prvo Bog pa sve ostalo!

Na osnovu čega prosudjujemo sebe i ljude? Mora da postoji neki reper, neki centar kordinatnog sistema oko koga se sve okreće, da bi na osnovu toga rekli ovo je plus , ovo je minus. Ne možemo ni druge prosudjivati po sebi i nekom svom limitiranom iskustvu i subjektivnom doživljaju. Kako kad i sami sebe iznova prosudjujemo i mjenjamo se, na osnovu čega da mjerimo sve vrijednosti i ljude? Mora da postoji kalup, matrica, original čovjeka, neki ideal da bi na osnovu njega mogli da sa prosuđujemo svijet oko sebe i nas u njemu. I zaista, postoji takav čovjek. Ime mu je Isus. Hristos.Sin Čovječiji. Sin Božji. Bogočovjek. Logos. Kroz koga je i zbog koga je sve postalo. Ako Ga upoznaš moći ćeš da se ravnaš po Njemu i da po Njemu prosudjuješ ljude oko sebe. Ali postoji jedan uslov , moraš upoznati Riječ Božiju. Jer On je ta Riječ. Da sazanaš svaki zarez, svako slovo i smisao (Duh) te Riječi.Onda ćeš znati šta činiti. Zato ako nešto ne razumiješ šta se dešava, hrli na mjesta gdje možeš saznati

Ima samo dvije vrste religije. Jedna zasnovana na zastrašivanju koja upire prstom u naše grijehe, pa pod prijetnjom pakla satjeruje "ovce u torove" i druga zasnovana na ljubavi koja doziva svoju djecu i upire pogled na Golgotu i u Milost Očevu kroz žrtvu Isusa Hrista, kojom nam je sve oprostio. Jer je Bog od iskona zaželio one koji će Ga u punoj slobodi bez ikakvog straha ili interesa zavoljeti i poštovati kao Oca, da sa njima podijeli vječnost u zajedništvu. Da je htio da nas uplaši izabrao bi stotine drugih načina da pokaže svoju moć, ne bi otišao na Krst.

Ljudi su stali. Paralozovali se u nekoj rezignaciji, šta li. Kolotecina. Nikad nezadovoljniji sopstvenom situacijom ali nikad nespremniji da išta novo pokušaju, da to promijene. Motiviši ih, nagovaraj ili zovi ali ne. Neće da se pokrenu, da oplemene svoj život nekim sadržajem, nekim smislom.Za to ne treba ni novaca niti kakvih specijalnih uslova, a potrebno je samo malo dobre volje, vremena i vjere! E to je problem. Ne vjeruju. Ne samo u Boga, nego ni u ljude i u boljitik ne vjeruju, jer ne vjeruju ni u sebe. Oboren duh ko će podići.

Postoje neke misli i riječi koje se s pravom zovu duboke. Jer su slojevite. Na površini iliti na prvu ruku su nerazumljive, pa čak nerazumne ili trivijalne. Onda dođe dan kada ta ista sintagma dobije neki smisao, kada si zagrebao po površini i ispod rđe si nazreo sjaj čeličnog sječiva. A onda te zaintrigira pa počneš da skidaš taj sloj proučavajući je, mantrajući o njoj, desi se fleš u tvom umu, bljesak pred očima. Otkrovenje. Pa vikneš wow, kakva duboka istina, kakva mudrost. Sjajno! Ali onda dođe neka prelomna životna situacija, kriza životna, kada se tvoje se biće raspolućuje i grči. Ako bi samo krenuo dublje ka njoj, osjetio bi udar poput munje. Misao te pogodila direktno u srce. U pleskus. Pa osjetiš i neku čudnu bol koja se razliva svud po tebi, plačeš ali bi se ujedno i smijao i vrištao. Kao kada majka ugleda čedo poslije porođajnih muka. Tako i ti dođeš do nutrine one riječi, kako kakav biser na dnu mora u slomljenoj školjki. Međutim, podigneš oči, ali tamo više nema ni sječ