петак, 08. март 2013.

SLOBODA I VASELJENSKA CRKVA

Crkva je po svojoj prirodi vaseljenska, ona je jedna i jedinstvena realnost. Njeno vaseljenstvo je suštinsko odredjene, ali ipak se različito razumije. Često je razumiju na osnovu geografskih ili etnografskih elemenata, kao organizaciju koja bi trebala da bude rasprostranjena po čitavoj planeti i da ima neko spoljašnje organizaciono jedinstvo. To je vrlo pojednostavljeno "horizontalno" shvatanje vaseljenskog. Vaseljenstvo se mora razumijeti mnogo dublje, kao kvalitet svake eparhije i pomjesne crkve a ne samo njen kvantitet i koliku površinu teritorije obuhvata. U tom smislu vaseljenska crkva ne zahtjeva neko spoljašnje organizaciono jedinstvo i rasprostranjenost po cijeloj planeti, već prije svega nenju unutrašnju dimenziju i kvalitet vaseljenskog.
Ipak ne mislim da je dobro što se hrišćanstvo sve više i više dijeli i rasparčava na pomjesne crkve i denominacije. Naprotiv smatram to posebno tragičnim, pogubnim i griješnim. To realizovano neprijateljstvo koje se ispoljava izmedju pojedinih denominacija, je najveće zlo i tragedija hrišćansta.
Ali i naglašavam, da se ne radi i vaseljesnkoj Crkvi i Carstvu nebeskom, jer je nemoguće da se Ono dijeli i bori unutar sebe. To je nespojivo. Ova podjela unutar hrišćanstva se dešava kao što kaže Berdjajev u carstvu ćesara, a ne u carstvu duha. Samo u ovom prirodnom svijetu i u ljudskom elementu se "crkva" dijeli. Carstvo božije može biti samo jedinstveno i to u svu vječnost. Ipak u ovom vidljivom svijetu nema spoljašnjeg jedinstva Crkve, njen vaseljenski karakter još nije u potpunosti ispoljen.
Zato bolno pitanje ujedinjenja crkvi ne treba postavljati na površnoj i vidljivoj dimenziji aktuelizovane Crkve. Takvo organizaciono ujedinjenje kao zahtjev vjerovatno i ne treba postavljati za istinsko ujedinjenje Crkve. Jer istinski ekumenizam podrazumijeva sabornost koja se temelji na slobodi i ne ugrožava ničiji identitet. Samo takav ekumenizaam može biti cilj jer prozilazi iz one prvosvešteničke Hristove molitvu Ocu „da svi jedno budu, kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, da i oni budu jedno u nama, kako bi svet povjerovao da si me ti poslao" (Jn. 17, 21). Ova dobra želja i molitva treba da postane naša stvarnost. A da bi se to ostvarilo mi imamo ozbiljne Hristove riječi poslanja, upućene apostolima: „Kao što je Otac poslao mene, i ja šaljem vas" (Jn. 20, 21), uz jasno i nedvosmisleno određenje tog poslanja: „Idite i naučite SVE narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha..." (Mt. 28, 19). Znači, sabornost, ona suštinska Hristova, ne osporava nikome identitet, nego sve pokreće dalje od određenja na osnovu nacionalnog porijekla i pripadnosti, o čemu sam više govorio u prethodnom poglavlju u naciji.
Medjutim ekumenizam kako se danas predstavlja u svijetu postaje uopštavanje svega. Taj promašaj moramo prepoznavati i otklanjati od sebe i iz naših životnih stavova i odnosa, ne pristajući na bezlično
uopštavanje. Ekumenizam koji se smatra kao nešto statično što ima odredjenu strukturu i poredak gubi smisao potrebe za bogočovječansko sadejstvo u ispunjavanju Božije volje jer On „želi da se svi
ljudi spasu i dođu do poznanja istine" (1. Tim. 2,4), ali nikad ne nameće svoju odluku slobodi da svaki čovjek izabere svoju vjeroispovjest. Crkva zato treba da je živa životna zajednica ljubavi koja podrazumeva stvaralačku slobodu i stalno napredovanje u nesebičnom sebedavanju, „dok svi ne dođemo do jedinstva vjere i poznanja Sina Božijeg, do savršenog čovjeka po mjeri rasta visine Hristove" (Ef. 4, 13). Tada kada gledamo šta je na korist sviju onda ćemo sazrijevati u našoj od Boga datoj slobodi bez koje nema vjere, ali ni suštinske sabornosti. Jer samo onda kad smo sigurni u ljubav Božiju prema svima, i sami možemo bezuslovno i bezrezervno da volimo, ne ucjenjujući nikoga ni na šta. Zapravo, ostvarenje svake pojedine individue je bitan preduslov našeg zajedništva u životu Crkve, gdje grupisanje i separatisanje istomišljenika nije primarni cilj ni krajnji domet zajedništva. A zajedništvo u skupštini Božijoj u sebi nosi pečat stalne odgovornosti za drugoga, a ne privilegiju pripadnosti, što isključuje dvoličnost pred drugima. Nažalost, moramo reći da postoji veliki nedostatak odgovornosti vjerujućeg čoveka - hrišćanina prema onome koji ne vjeruje ili drugačije vjeruje. To tragično potvrđuju svi sukobi i podjele ne samo između različitih vjerovanja, nego unutar samog hrišćanstva i čak šta više unutar pravoslavnog svijeta čega smo mi u Crnoj Gori više nego svjesni. Za mnoge posvećene hrišćane je veliki izazov tudja sloboda savjesti i vjeroispovjesti. Strpljivo snositi tudju nevjeru ili konfesiju iz dubokog poštovanja svačije ličnosti i slobode je možda i najveće iskujenje za istinske goruće hrišćane. Kako da odgovore na Hristov poziv da dijele svoju vjeru sa drugima, ali da ne naruše njihov integritet i počnu da čine ili navedu na činjenje "onog što misle da je dobro za drugog bez njegove saglasnosti i slobodne volje" u praksi je vrlo delikatno?
U vjeri nije dobro ni uopštavati „krivicu" etiketirati i činiti je kolektivnom, niti pak progoniti te „krivovjerce" i "sektaše" koji imaju nešto drugačije vjeroispovjedanje od naših. Nego je potreban dobronamerni preobražaj svih i svega i svagda. Potrebno je zato rasti u strpljenju i razumijevanju tudjih različitosti u Hristu, kao "slabosti slabih", jer kako kaže pismo: Šta je tebi do tudjega sluge, ako pada Gospodu i sebi pada?
Pravoslavni svijet nikad ne odstupa od svog ubijeđenja da je Pravoslavna Crkva Una sancta, zbog svoje vjere u to da je Crkva istorijska realnost, i u to, da pravoslavci ne mogu otići izvan granica Predanja... Ali savremeno duhovno iskustvo i paksa u vascijlom hrišćanskom svijetu lišava to ubeđenje svakog trijumfalizma, da ne kažem nešto teže... Una sancta nije statički zatvorena u određeno veroispovedanje koje iziskuje „obraćanje" u njega... To jedinstvo vaseljesne crkve ne može biti uspostavljeno ili ispunjeno drugačije nego putem susreta onih koji dijele istu vjeru u Trojednoga Boga i koji su kršteni u Njegovo ime.
Samo onda kad smo utemeljeni u ovakvoj vjeri mi smo spremni da odgovorno svjedočimo istinu i puno Jevandjelje, uvažavajući bogodarovanu slobodu svakoga čoveka, kao i njegov stav, porijeklo i pripadnost.
Crkvena sabornost podrazumeva bogočovečansku i nebozemnu svecjelosnost, a ne samo istorijsku i organizacionu. To je sabor Boga Oca i Sina i Svetoga Duha sa ljudima, tu se vrijeme i vječnost prožimaju u vječno sada, tako da prošlost, sadašnjost i budućnost neprestano sapostoje. U Crkvi vaseljenskoj nije sve samo ono što je bilo, već i šta je sada i šta će biti. Kao što je Hrist onaj što je bio, koji jeste i koji ima doći. To je pravilan fokus i vjera koja pokreće na djelanje, a ne zatvaranje u crkvene zidine i uskodogmatske aršine, jer se pripadnost crkvi ne doživljava kao privilegija odabranih nego kao podvig ispravnog odazivanja Božijem pozivu za zajedništvo u ljubavi u Hristu. Ova, ličnosno – saborna dinamika vaseljesne crkve zasniva se na Ličnosti Bogočovjeka Hrista i ostvaruje u živoj i životnoj crkvenoj zajednici. Zbog toga Crkva Hristova nije neka organizacija i institucija koja treba samo da ispuni uslove predvidjene Zakonom o vjerskim zajednicama, to je novi život u Hristu i sa Hristom... I nikad nije bila kao neka ustanova, koja robuje nekim formalnostima, pravilima, ustavima i strukturama, jer je Crkva prije svega duhovna realnost koja izražava život i misiju Hristovu.
Ovde treba jasno istaći neospornu činjenicu da je Hristos spasitelj sveta, a ne osnivač jedne u nizu mnogih religija, što našoj crkvenosti daje pravi smisao. Zapravo, insistiranje na izdizanju iznad moralno-juridičkih i institucionalnih stavova treba da bude afirmativno i kreativno. To nije negacija crkvenog reda i poretka, nego je isticanje ljubavi Božije iznad svih naših nedostataka.
Ako postupamo drugačije, nije ispunjeno osnovno pravilo sabranja U IME HRISTOVO – bogoljubivo čovekoljublje. Sve se svodi na traženje razloga više za razdvajanje, tako da više nije važno da li je to neki interes određene grupe, ili stav nekoga koji su drugi prihvatili, jer razlog je odvajanje od drugoga i zatvaranje u sebe, što ipak nikako ne može biti stvarno dobro. Svi tragični raskoli i necrkvene podjele ovo dramatično potvrđuju, i što je najgore pokreću
nove sukobe i podjele. Tako smo sve dalji jedni drugima i svi zajedno daleko od spasonosne ljubavi Božije. Svako vidi samo sebe i svi selektivno
uzimamo iz prošlosti samo ono što potvrđuje njihov stav, suprostavljajući se čak i neumjesno i neprimjereno svemu što nije u skladu sa našim mišljenjem, bez imalo uvažavanja prema drugom i drugačijem.
Ekumenizam treba shvatati kao sabornost koja kvalitativno i kvantitativno nadilazi porive zagovaranog jedinstva u vjeri, jer sabornost podrazumeva već ostvarivo i uvek iznova ostvarivano
jedinstvo i zajedništvo mnogih, koji to hoće, kada se nikome ništa ne nameće, ništa se ne iznuđuje na silu i niko nikoga ne obmanjuje praznim obećanjima, sve je podložno provjeri i slobodi savjesti. Otuda je neprirodan i nepotreban strah onih koji misle da eventualni dijalog pravoslavnih sa nepravoslavnim hrišćanima i pripadnicima drugih vjera može ugroziti njihovu crkvenost. Ako tako neko misli onda on ima problem jer je njegova vjera nepostojana. To nije vjera nego je riječ o nesigurnosti i razdeljenoj duši koja potiskuje dobronamernost i pokreće strahove od gubitka, lišavanja i nestajanja. A to vodi sektaškom duhu, koji se zatvara u svoju prošlost, tradiciju i kulturu, ne dostignuvši do visina Hristove vjere. Vjera je
tako potisnuta, zaklonjena običajima, navikama i potrebama jedne grupe i smještena u oblast povremenog praktikovanja. Radi se o utamničenju vjere u uske okvire jednog mjesta i jednog vremena, zapravo tako sami sebi sužavamo životni prostor i stvaralačku slobodu. A sve zbog samovolje i isključivosti koja nije motivisana ljubavlju, već običnim inatom.
Prava hrišćanska ljubav i vjera podrazumeva slobodu, a ne nasilje ili iznudu, ili socijalno-političkim rječnikom
rečeno, osvajačke, imperijalističke ili teokratske ambicije crkve. Tu nema mjesta, a ni potrebe, ni za popuštanje po svaku cijenu, ni za prisiljavanje bilo koga, a najmanje ima razloga za inat i sukob zbog različitosti. Kada razumemo da iza crkvene ograde nije pustinja nego svijet, koji je takođe Božija tvorevina, onda smo slobodni od svakog pritiska iznutra, od nas samih, i ne pokoravamo se konfesionalnom fanatizmu. Nije naše da brzopleto sudimo unapred, naše je da strpljivo svjedočimo, sijemo dobro sjeme, a žetva je Gospodnja.
Najneobičnije je to što crkvene vlasti ne uviđaju potrebu da sve medjusobne kritike izdignu iznad ideološkog sukoba i stave ih u saborni kontekst
jedinstva i zajedničenja u ljubavi, dozvoljavajući da se zavedu za svojim strahovima od gubitka identiteta (nacionalnog, kulturnog, jezičkog i sl) što u daljem toku dovodi do nerazlikovanja toga kad se i kako „čuva" svoj identitet, a kad i kako se drugome
ugrožava njegova sloboda. Prosto, svako vidi samo sebe, i onda je ideja vaseljsnkog jedinstva nešto što se proglašava za jeres, pri čemu se zaboravlja da
je suština crkvene sabornosti jedinstvo svih, a ne starozavjetne odvojenosti „svetog ostatka" od „grešne većine". Taj juridičko-moralistički pristup nas udaljava od životne stvarnosti i uvodi u stanje idealisanja o nemogućem.
To je samozaljubljenost i samodivljenje kojima se sebičnošću obesmišljava svaka dobrodjelatnost. Riječ je o nespremnosti na živo i životno zajedništvo, zapravo to je samovoljno negiranje zajednice sopstvenom samodovoljnošću i nezainteresovanošću za sve što se događa oko nas. Svako je sebično zainteresovan samo za sebe i svoje potrebe, kao po onoj Kainovoj "Zar sam ja čuvar brata svojega?". Ravnodušnost prema ovosvjetskim događajima, a sve u nameri da „sačuvamo unutrašnji mir" nikako nije dobra za napredovanje u vjeri. Na taj način se odvajamo od bogočovečanske punoće i realnog sagledavanja života, podajemo se mašti i ništa nas ne interesuje osim sami sebe. Olako se predajemo idejama
samostalnosti, autokefalnosti, nezavisnosti, etničke, konfesionalne i ideološke odvojenosti od svih, a sve u nekom neprestanom strahu od "sablazni" drugačije vjeroispovjesti.
Ipak život ide svojim tokom, jer Bog je na djelu, razne interkonfesionalne organizacije, kongresi, sastanci, različiti međunarodni skupovi predstavljaju simptome te svuda prisutne volje za zbliženjem i ujedinjenjem. To je počelo nakon krvavog razdora izazvanog drugim svjetskim ratom. Ali svijet još uvijek potresaju nacionalne strasti i podjele. Grijeh i bolest nacionalizma još uvek izopačuju hrišćanske vjeroispovesti. Ali nikad do sada nije postojala takva čežnja za jedinstvom, i želja za prevazilaženjem partikularizma i odvojenosti. Ova svjetska tendencija se primećuje i u životu hrišćanskih crkava. Hrišćanski Istok izlazi iz stanja vjekovne zatvorenosti a Hrišćanski Zapad kao da prestaje sebe da smatra eksluzivnim nosiocem istine. Mnogo se piše i govori o zbliženju razdvojenih delova Hrišćanskog sveta, o saradnji i dijalogu Crkava. Počinje se jasno uviđati da je razjedinjenost i razdor unutar hrišćanstva velika sablazan pred licem nehrišćanskog i antihrišćanskog svijeta.
Naravno da smo još dosta daleko o prevazilaženju razdvojenosti, o vaseljenskoj Crkvi i jedinstvo hrišćanskog svijeta ne brine baš mnogo ni pravoslavce, ni katolike, ni protestante, koji su potpuno zadovoljni svojom konfesijom, vide u njoj punoću istine i smatraju je jedinim istinskim čuvarem hrišćanskog otkrivenja. A bilo bi krajnje odgovorno osjetiti neispunjenost i neophodnost stvaralačkog potencijala u našim različitostima, da spoznamo nove (zajedničke) zadatke, koji stoje pred Hrišćanstvom, da bismo mogli da prevaziđemo provincijalizam konfesije.
Sa druge strane interkonfesionalizam je zabluda i opasnost za pitanja jedinstva Crkve. Takvo ujedinjenje nije obogaćenje nego osiromašenje, nije konkretna punoća nego apstrakcija, ravnanje po minimumu.
Crkva vjerujem nikada neće biti ujedinjene putem takve neke unije, putem dogovora, kompromisa i saglasnih volja crkvenih vlasti svih konfesija, na bazi nekog usaglašavanja, ustupaka i kompromisa. To ne vjeruju, ja mislim, i najveći pobornici ekumene. Jer svi dosadašnji pokušaji ujedinjenja i unijaćenja su vodili samo daljim podjelama, nesuglasicama i razdorima. I dobro kaže Berdjajev da to ujedinjenje, ako i kada se desi, ne može biti djelo ljudskog napora, već samo Duha Svetoga. Takav neki dogadjaj može biti sam proizvod čudesne i blagodatne Božije suvjerene intervencije. U svakom slučaju, za takvo nešto ponajmanje su sposobne crkvene vlasti, koje su uvjek bile i zagovornici i sprovoditelji podjela. Medjutim, ako bi se, hipotetički, do organizacionog jedinstva došlo nekom spolja nametnutom prisilom, nekritičkim dogmatskim kompromisom ili pravnim aktom nekim medjunarodnih institucija to bi bio ataka na osnovnu ljudsku slobodu vjeroispovjesti. Takva neka sveplanetarna "vaseljenska" crkva bi bila tvorevina Antihrista, ispunjena lažnim duhom proroka. Klasična manipulacija i novi oblik totalitarizma i najgoreg ropstva. Potpuna sloboda esencijalni element svakog ujedinjavanja i ako nje nema u sabornosti, nema ni Crkve. Hristova sloboda je temelj i mjerilo kvaliteta tog ostvarenog jedinstva. Ako nema slobode volje i mogućnosti da savako očuva svoj identitet i stvaralaštvo i ujedini se u toj različitosti, onda nema jedinstva, nema ničeg.
Za istinsku sabornost nešto postoji jedan drugi put koji je izvjesniji od ovog spoljnjeg crkveno-organizacijonog. To je čini se jedini i mogući put, put unutrašnje duhovnog sjedinjavanja izmedju hrišćana različitih konfesija (pravoslavne, katoločke i protestanske). To će biti nova osnova vaseljenske Crkve, stvarni odnosi i dijalozi izmedju ljudi, njihovo dragovoljno sabirenje "dvojic ili trojice u Ime Hristovo". Samo ta dimenzija po Riječi" da je dvojici bolje nekog jednome, a trostruka vrpca (Duh sveti) ne kida se lako" može biti jedini put za uspostavljanje i ostvarivanje Vaseljenske Crkve, koju "vrata paklena neće nadlvadati".

уторак, 05. март 2013.

SLOBODA I NACIJA

Razlikovanje nacije i naroda, nacionalnog i narodnog, nije samo terminološko pitanje. Ono se još pojavljuje i u drugim jezicima (nation and people, Nation i Volk). Narod je realnost mnogo izvornija i prirodnija od nacije, u narodu postoji nešto doracionalno. Nacija, pak, jeste složeni proizvod istorije i civilizacije; ona je već proizvod racionalizovanja. Najvažnije je da je narod realnost ljudskija od nacije. Narod su ljudi, ogroman broj ljudi koji su dostigli jediistvo, oblikovapost, i koji su dobili osobita svojstva. Nacija nisu ljudi, nacija je princip koji gospodari nad ljudima, vladajuća ideja. Može se reći da je narod konkretno-realan, a da je nacija apstraktno-idealna.
Fomiranje naroda je borba kroz istoriju s prvobitnom tamom anarhije, to je formiranje lika i lica iz bezlične prirode. Ne može se do kraja objasniti otkud pojedini narodi, šta su oni i šta ih karakteriše. Jer biće odredjene nacije se ne određuje i ne iscrpljuje ni rasom, ni jezikom, ni religijom, ni teritorijom, ni državnim suverenitetom, premda su sve te karakteristike u većoj ili manjoj mjeri bitne za određivanje nacionalnog bića. Najviše su u pravu oni koji određuju naciju kao jedinstvo istorijske sudbine. Nacionalna svijest je svijest o takvom jedinstvu i njegovoj posebnosti.
Berdjajev u Filozofiji nejednakosti kaže da u naciju ne spadaju samo ljudski naraštaji već i kamenje crkava, dvoraca, plemičkih zdanja na imanjima, nadgrobne ploče, stari rukopisi i knjige.
Medjutim Crna Gora je polovinu prošlog vijeka uljuljkavana u komunističkom internacionalizmu, u kojem se nacija i čovječanstvo međusobno isključuju te na kraju nema ni nacije ni čovječanstva, jer nema konkretne realnosti, konkretne individualnosti- postoji samo apstrakcija. Što je i istorija pokazala i tu smo lekciju zamalo skupo platili. Vijedli smo kako je kao kula od karata propala sva Marksistička ideologija o internacionali, pa čak i o jugoslovenstvu.
Medjutim, hršćanstvo ne poziva na internacionalizam u marksističkom smislu, on poziva na bratstvo među narodima, među ljudima. To je bratstvo prevashodno među konkretnim ljudima, i on pretpostavlja postojanje ljudi, ličnosti, a ne brastvo medju narodima u nekom apstraktnom smislu To je za razliku od internacionalizma potpuno odredjen i kvalitativan odnos koji može biti stvaran i sadržajan. Ljudi ekonomski i politički saradjuju i udružuju, ostvaruju savezništvo i brane se od zajedničkih neprijatelja itd.
Takodje mnogi u Crnoj Gori povezuju pitanje nacije i države u smislu naše skore obnove samostalnosti. Ali Država nije karakteristika koja određuje biće nacije. Naravno svaka nacija teži stvoriti svoju državu, učvrstiti je i ojačati. Kada nacija izgubi svoju državu, svoju samostalnost i suverenost, to je velika nesreća koja sakati njenu dušu. Za male nacije nacionalno pitanje je pitanje oslobođenja i nezavisnosti, pitanje obrazovanja i očuvanja nacionalne države; za velike nacije to je pitanje svjetske moći, svjetske misije, stvaranja i širenja imperijalističke države. Zato malim narodima pitanje nacije je tvrdjava u borbi protiv imperijalističkih aspiracija velikih.
Medjutim, mi smo svjesni šta je nacionalizam donio na ovim našim prostorima zadnjih 20 godina i kakve pogubne stvari mogu da se iz njega izrode. I danas još trpimo njegove posljedice, koji je doveo do raspada bivše Jugoslavije i gradjanskog rata. Rasplamsavao se na velikim riječima i borbi za nacioanalno oslobodjenje pojedinih naroda, a uskoro se pokazali da smo svi zajedno postali taoci te pogubne ideologije. Koja je da nesreća bude veća bila poduprtama od strane klerikalnih struktura afirmacijom tradicionalnih religioznih učenja "vjere pradjedovske", u kojoj je više folklora i rituala nego ikakve žive vjere i duhovnosti.
Zato je nacionalizam je dublji oblik robovanja od robovanja etatizmu ili vjerskom fanatizmu. Od svih "nadličnih" vrijednosti čovjek najlakše pristaje da sebe potčini vrijednosti nacionalnoga. Sebe najlakše oseća dijelom nacionalne cjeline i počinje da joj služi. To je veoma duboko ukorenjeno u čovjekovom emocionalnom životu, dublje od odnosa prema državi. Za to su ljudi spremni da polože život, ali što je još gore da drugom oduzmu život. Vladimir Solovjov je u borbi protiv Ruskog nacionalizma sa kraja 19og vijeka tvrdio da je, s hrišćanske tačke gledišta, nacionalni egoizam (nacionalizam) podjednako za osudu kao i lični egoizam. Zarobljenici smo zablude da je nacionalnalizam moralna dužnost svakog gradjanina i svake ličnosti. Djeluje kao da je nacionalizam sklop uzvišenih i plemenitih osjećanja i da ne znači egoizam i sebičnost. Nacionalizam se spolja predstavio kao oblik požrtvovanost i heroizam, produbljen guslarskim narodim pjesmama i epovima koji su veličali sve one koji su izvojevali naše nacionalno oslobodjenje tokom istorije. Još jednom se pokazalo da kada se ono najgore što postoji u čovjeku prenosi na kolektivne realnosti, koje se smatraju idealnim i nadličnim, onda one postaju "dobro" i čak se pretvaraju u svete dužnosti. Egoizam, koristoljublje, sumnja, gordost, volja za moć, mržnja prema drugima, nasilje, sve postaje vrlina kada se sa ličnosti prenosi na nacionalnu cjelinu. Tako su najveće fukare i ubice početkom devedesetih postale heroji i osloboditelji borivši se za "narod i otadžbinu". Jer naciji je sve dozvoljeno, u njeno ime se mogu izvršiti i djela koja sa ljudske tačke gledišta predstavljaju zločin. Moral nacije ne želi da zna za ljudskost, on traži svoje i traži žrtve...
Nacionalizam je zato oblik idolopoklonstva i ropstva, rođenog spoljašnom objektivacijom, nastalih ispadanjem univerzuma iz čoveka. Nacionalizam je idealizovani oblik čovekovog samouznošenja. Ljubav prema svome narodu (videćemo da narod nije isto što i nacija) jeste veoma prirodno i dobro osećanje, ali nacionalizam zahteva mržnju, neprijateljstvo, prezir prema drugim narodima. Nacionalizam je već potencijalni rat. Ali, glavna laž rođena u nacionalizmu je u tome što, kada god se govori o "nacionalnom" idealu, o dobru "nacionalne" cjeline, "nacionalnom" jedinstvu, "nacionalnom" pozivu i dr., onda se "nacionalno" uvijek povezuje sa privilegovanom vladajućom manjinom, obično s klasama koje vladaju svojinom. Pod "nacijom", "nacionalnim" nikada se ne shvataju, ljudi, konkretna bića, nego apstraktni princip pogodan za neke socijalne grupe. U ovom je izvorna razlika između nacije i naroda koji je uvek povezan sa ljudima. Nacionalna ideologija obično stoji u vezi sa klasnom ideologijom. Apelovanje na nacionalnu cjelinu je želja da se uguše djelovi koji se sastoje od ljudi, bića sposobnih da pate i da se raduju.Personalizam je razobličio karakter nacionalizma koji je po svojoj prirodi antietičan. Onaj ko ne vidi brata u čoveku druge nacionalnosti, ko se, na primjer, odriče da vidi brata u npr. Jevrejinu, Hrvatu i sl. on ne samo da nije hrišćanin, nego gubi i svoju vlastitu ljudskost, svoju ljudsku dubinu. Strasne emocije nacionalizma izbacuju čovjeka na površinu i zato ga čine robom objekata. Emocije nacionalizma su mnogo manje ljudske od socijalnih emocija i mnogo manje svjedoče da se u čovjeku uzdiže ličnost. Zato primjena etičkih ocjena na život nacije čini nacionalizam nemogućim. To je jedan od konflikata erosa i etosa. Nacionalizam, koji je u svojoj dubini erotska sablazan, uvek se hrani lažju i bez laži ne može da se snađe. Laž su već i nacionalna samosvjest i uobraženost, toliko smiješne i glupe kada se posmatraju sa strane. Kada se sve sa tog "uzvišenog" nivoa svede na lični, pokazuje se da nacionalni egocentrizam, nacionalna zatvorenost, ksenofobija nipošto nijesu bolji od ličnog egocentrizma, zatvorenosti i neprijateljstva prema drugim ljudima.
Nacionalisti uopšte ne žele da ljudski život bude u većoj mjeri zajednički, da bude pravedniji i čovečniji. Pri trijumfu nacionalizma gospodari moćna država (i državna crkva) nad ličnošću, nema slobode, gospodare bogate klase nad siromašnima. Nužno je još podvući da nacionalizam uopšte nije istovjetan sa patriotizmom. Patriotizam je ljubav prema svojoj otadžbini, svojoj zemlji, svome narodu. Nacionalizam, pak, ne samo da nije ljubav, nego je kolektivni egocentrizam, samosvest, volja za moći i nasiljem nad drugima. Nacionalizam je više izvještačen, on je ideologija u kojoj nema patriotizma. Nacionalna samosvest i egoizam su podjednako grešni i glupi kao i lična samosvjest i egoizam, ali njihove posljedice su daleko sudbonosnije. Isto tako egoizam i porodična samosvest nose zloslutniji karakter od ličnog egoizma i samosvesti.
Svaka projekcija i objektivacija ličnog zla i grijeha, koja je prenesena na kolektive, rađa maksimum zla i izražava maksimum grijeha. Tako se učvršćuje čovjekovo ropstvo.
U Crnoj Gori, nakon samostalnosti, imamo još jednu dimenzuju ove problametike, a odnosi se na pitanje etnofiletizma pa u tom svijetlu u autokefalnosti crnogorske pravoslavne crkve. Ovo je pitanje toliko uzelo maha i izazvalo podjela u društvu da je 21 vijek za crnogorce postalo vrijeme izgubljene sabornosti. Veliki je broj stručnjaka i akademika na obije strane koji pokušavaju da ideološko okupljanje i vjersku i nacionalnu pripadnost suprostave sabornoj dinamici crkvenog života. Tu su mjerila samostalnost, nezavisnost, samodovoljnost i odvojenost od svih, često i bez znanja samih kreatora i aktera tih događanja o tome koliki strah postoji u dubinama bića.
Ako bi se spustile strasti postojanje autokefalnih crkava, na osnovu nacionalnog određenja, nije nešto što suštinski što bi „ugrozili" sabornu dinamiku crkvenog života, ali se događa da pogrešno razumijevanje ovog pojma dovede do nepotrebnih nesporazuma i tenzija. Autokefalnost ne znači odvojenost od drugih. U pravu su neki ozbiljni poznavaoci ove tematike koji ukazuju na neke nelogičnosti kao pokazatelje neostvarene sabornosti srpske pravoslavne crkve.
U velikim svjetskim metropolama npr. postoje mnoge pravoslavne zajednice i ono što odudara od proklamovan crkvenosti jeste da u Parizu, Londonu, Njujorku, Vašingtonu.... postoji nekoliko paralelnih pravoslavnih jurisdikcija čisto na nacionalnoj osnovi, a svi su pravoslavni. Da li je tu samo jezik na kome se služi razlog za odvajanje? Sigurno je da nije, jer činjenice pokazuju da skoro svi služe na engleskom, francuskom ili nemačkom, zavisno od mesta življenja - pošto su vernici prihvatili jezik sredine u kojoj žive. A kod nas u Crnoj Gori se spori i to elementarno pitanje (crnogorskog) jezika. A kad se sa strane sagledavaju samo su neki običaji, često potpuno necrkveni, postali jedini pokazatelji različitosti zajednica. Šta je onda razlog za ovakvo stanje? Gde je tu Hristos?
Možemo li još dugo ovako i gde ćemo svi stići ako i dalje nastavimo nacionalnim odvajanjem da se suprostavljamo crkvenoj sabornosti? Lijepo je to što svako želi da se identifikuje i da sačuva nacionalni identitet, ali nije dobro što se to čini protiv nekoga. Ovo naše stanje je neodrživo, zahteva stvaralačko preispitivanje među nama samima, ali ne kao zatvaranje u sebe i svoje razloge, interese i potrebe, nego kao stalno ispitivanje naše spremnosti da služimo spasenju drugoga, bez obzira na njegov stav, stanje, porijeklo i pripadnost. To neminovno pokreće nestvaralačko zatvaranje koje proizvodi nesigurnost i nezaustavivu mržnju na nacionalnoj osnovi prema svemu što mislimo da može da nas ugrozi, našu ostvarenu nezavisnost i pravo na samoopredjeljenj. Zar to ne pokazuju svi događaji u vezi sa onima koji svoju vjersku pripadnost svode na nacionalnu odvojenost i samodovoljnost, pa sebe imenuju kao SPC i CPC? Ovo je preveliki izazov za sve, za dobronamjernost i hrišćansku svijest svih hrišćana u Crnoj Gori. Ne može se samoproglašenje jednih posmatrati kao crkveni akt, niti se može utamničenjem uskratiti sloboda u vjeri drugima. A u svemu tome njegovati jedan ideološki stav o nacionalnom porijeklu i pripadnosti kao pokazatelj crkvene zrelosti. Moramo da priznamo da je pravoslavlje čuvalo drevnu istinu, ali ju je jako malo i veoma loše ostvarivalo, veoma malo je učinilo za sprovođenje te istine u život. Postoji realna opasnost da zbog pravoslavnog etnofiletizma i unutrašnje uskokonfesionalne zatvorenosti, unutarcrkvenih sukoba oko autokefalnosti, crkva izgubi odgovornost za spasenje svih. Taj pogrešan fokus, pogrešna vizija dovodi do rasipanja naroda. Narod gine gdje nema objave i jasne vizije i vodjstva.
Postojanje autokefalnih crkava treba da bude pokazatelj ostvarenja jevanđeoskog poslanja da se KRSTE SVI NARODI i nije znak podjele među narodima. Nažalost, posebno u naše vreme to je jedan veliki problem, a sve zbog izgubljenog ukusa za služenje spasenju svijeta i čovjeka ma koje nacionalnosti bio. Zbog toga je mnogima u intimnom i javnom život vjera postala kamen spoticanja u komunikaciji sa drugim, a ne čvrst temelj bogoljubivog čovekoljublja i garant za stvarni životni uspkeh i u vremenu i u vječnosti. Tako suženi u sebi i otuđeni među sobom mi ne živimo u veri nego sve svodimo na vjerski doživljaj jednog vremena i jedne etničke grupe.To je poraz hrišćanskog života i vjere jer tada: „svi traže svoje, a ne ono što je Hristovo" (Filiplj. 2, 20). Reč je o nespremnosti hrišćana na učestvovanje u ljubavi Hristovoj bez koje gube svoj pravi identitet u svijetu i pred svijetom. Kao da zaboravljamo reči: „Po tome će svi poznati da ste moji učenici ako budete imali ljubavi među sobom" (Jn. 13, 35). Nesumnjivo je to da Crkva uvek treba da pokazuje bezmerije ljubavi prema svima i to tako što će tom ljubavlju neprestano živeti i tada sabornost neće biti ugrožena činjenicom da postoje autokefalne crkve.
Crkva kao bogočovečanska zajednica sabira sve narode svih vremena u živo i životno zajedničenje koje prevazilazi vremenske okvire uvodeći sve i svakoga u vječno postojanje. Međutim, crkvena istorija je puna primjera nedoživljene vjere svođenjem svega samo na tradiciju, narodnu istoriju i običaje, bez dubljeg razumevanja kako crkvenosti tako i narodnosti.
Tako imamo neke istoričare koji delu Svetog Save tumače kao stvaranje narodne crkve, a nije tako! Sveti Sava je svakim svojim postupkom nastojao da stvori CRKVENI NAROD, A NE NARODNU CRKVU jer je dobro znao da je Hristos stvorio Crkvu u koju je prizvao sve narode.
Ostaje bitno pitanje, kako da narodnost ne postane opterećeni i sveopterećujući nacionalizam, koja će ugušiti svaku duhovnost i slobodu ljudi da izaberu svoju vjeru? Sa druge strane kako da anacionalno uopštavanje ne postane jedino moguće pravilo međuljudskih odnosa? Kako da moja crkvenost ne opterećuje mene, a ni drugoga, potrebom za uskokonfesionalnim trijumfalizmom? Tada nam neće pripadnost jednom narodu i crkvena ili vjerska pripadnost biti nešto što opterećuje, ili što je privilegija. I jedno i drugo ćemo primiti sa odgovornošću čuvanja i umnožavanja i sa uvažavanjem prema nasledstvu i stvaralaštvu drugoga. Kada se na taj način prepoznajemo i usavršavamo onda vidimo da je u Svetom pismu sve ovo pravovaljano razrešeno izjavom apostola Petra:
„Bog ne gleda ko je ko, nego mu je iz svakog naroda mio onaj koji dobro čini" (Dap. 10, 35). Ovde treba tražiti i naći jedini pravi odgovor na sva naša pitanja u vezi sa crkvenošću i narodnošću, jer samo tako je moguće pobediti sve nacionalne i konfesionalne uskogrudosti i ostvariti ljudsku slobodu na temelju Hristove žrtve i jevandjelja. Etnofiletizam kao kolektivno samoljublje veoma ugrožava sve one koji ga prihvate kao jedini mogući način određenja pripadnosti. Sve se dodatno opterećuje onda kad se tome doda i verska pripadnost što se vidi iz savremenih određenja nekih patrijaršija gde imamo nacionalni prefiks kao najbitnije određenje pomjesne crkve. Naravno, samo promena imena na pečatima i tablama ne bi ništa značila bez korenitog preumljenja i dubljeg posvećenja. Jer, malo je onih koji bi razumeli suštinu preimenovanja od MCP u CPC. Međutim, još uvek neki misle da je nacionalno predodređenje najbitnije, i ne znajući da na taj način sami sebe udaljavaju od crkvene punine. Neće da vide da na taj način samo pospešuju jedno necrkveno stanje onih koji svoj identitet svode na lokalnu ili nacionalnu pripadnost i tako učestvuju u nekreativnim razmiricama. Samo onda kada razumemo da je „nacionalizam neprevaziđeno mnogoboštvo unutar hrišćanstva... konfesija u svom srastanju sa nacionalnim i političkim formama ne može da pretenduje da bude projava vaseljenske crkve koja može da izvrši eskatološku misliju koju joj je Hrist ostavio. Crkva zapletena u neka nacionalna pitanja i podjele postaje sablazan na putu spasenja, isceljenje i oslobodjenja pojedinaca.

понедељак, 04. март 2013.

SLOBODA I STRASTI

Dolazimo do možda i najdelikatnije teme kad je u pitanju sloboda. To su ljudske strasti. Prva asocijacija je da je sloboda "najslobodnija" u strastima. Medjutim, život nas demantuje, pokazuje da je čovjek najslabiji u ovoj oblasti i da lako biva zarobljenik svojih strasti.
Strasti (latinski passio, grčki pathos) su prema jednom religijskom leksikonu, afektivno i intelektualno stanje koje obuzima čovjeka i veže ga uz nešto i nekoga. Zato su od vjakada ljudi koji su željeli duhovno oslobodjenje tražili načine kako se izboriti sa strastima, da raskinu te sveze koje ih vezuju! Još od stoičke filozofije pa na ovamo, strast je tumačena kao iracionalno stanje koje je prepreka miru, vitalnosti i mudrosti. Smatrali su da ko strasti pobjedi, on postiže najuzvišeniju vrlinu! Zato su stoici zagovarali apatiju što označava bezosjećanost, neosjetljivost, ravnodušnost. Takvo shvatanje strasti odnosno bestrašće ulazi i u hrišćansko rano monaštvo. Ali takodje i neki novovjekovni etičari (Dekart, Kant, Spinoza) smatrali su da strasti ometaju racionalan odnos prema stvarnosti. Čovjek uslovljen strastima ne može biti objektivan, ne može biti slobodan u odnosu na nešto ili nekoga. I protiv njih se valja boriti i izboriti da bismo bili slobodni.
Medjutim, to je vrlo usko posmatranje ove problematike, jer strasti same po sebi nijesu ni dobre ni zle! Oni su dio naše prirode koju ne smijemo negirati, ali zavisno od toga na šta su usmjerene naše strasti, one postaju dobre ili zle. Strasti koje su usmjerene ka dobru, postaju vrline i kreposti. One su motor naše ličnosti i guraju nas da idemo naprijed. Ali od našeg duha kao nekakvog volana, zavisi gdje ćemo otići. Medjutim, nije dobro da nas motor sam vozi, i da upravlja našim životom. Tako i strasti koje zagospodare nama oduzimaju nam slobodu i zavode na zlo. Takve strasti nazivaju se mane i poroci. Takve strasti su negativne nužnosti i prisile i one nam remete sklad i unutrašnji mir. One troše, zbunjuju i izluđuju!
Tumačeći Pismo, nnogi ranohrišćanski teolozi medju kojima i Kasijan kažu da u čovjeku postoji 8 glavnih strasti: proždrljivost, blud, srebroljublje, gnjev ili srdžba, tuga, duhovna tromost, taština i oholost. Da bi se obuzdalo nasrtanje svih ovih tih strasti, nije dovoljno samo naprezati dušu, nego je, pri tome, potrebno ukrotiti i tijelo postom, bdijenjem i radom.Prva i elementarna od svih strasti je proždrljivost ili neumjerenost u jelu i piću. Ko nije u stanju obuzdati ovu neumjerenost i apetite, nikada neće moći savladati i druge strasti, posebno ne požudu koja se raspaljuje. Ako se trudimo biti ustrajni u ovakvoj duhovnoj askezi sa hranom, otupićemo oštricu požude i drugih strasti koje se raspaljuju u nama. Dakle, savladavanje tjelesnih želja pokazuje se kao temelj svih drugih duhovnih borbi.
Druga, možda i najžešća unutrašnja bitka vodi s duhom bluda. Sa ovom strašću bitka se vodi skoro svaki dan i ljuća i duža je od svih drugih duhovnih izazova. Valjda je zato i sveti apostol Pavle pišući Rimljanima uskliknuo: „Jadan li sam ja čovjek! Ko će me izbaviti iz ovoga tijela smrtonosnoga?" (Rim 7,24). Rijetki su potpuni pobjednici u ovom boju! Tri su oblika pojavljivanja bludnosti: prvi se događa seksualnim odnosom, drugi nastaje bez dodira sa ženom (primjer Onana, samozadovoljavanje) a treći se čini umom i srcem (Ko god s požudom pogleda… Mt 5,28).
Za ovladanje ovom strasti, mnogi zreli hrišćani kažu, da nije dovoljan samo tjelesni post, nego je potrebna skrušenost duha, ustrajna molitva, čitanje i proučavanje Svetog pisma, tjelesni napor i umni rad. Dakle, najprije treba očistiti "ono otkud izlazi izvor života i smrti" tj. naše srce jer „iz srca izviru opake namisli, uijstva, preljubi, blud, krađe, lažna svjedočanstva, psovke" (Mt 15,19).
Internet omogućuje da u skrovitosti sobe luta naš pogled na porno sajtove, i to je često prilika za divljanje ove strasti. Isus je ono rekao „Ko god s požudom pogleda ženu, već je s njom učinio preljubu u srcu" (Mt 5,28). Nama je, dakle, potrebna ne samo tjelesna čistoća, da čovjek ne bludnici s drugom osobom, nego i unutarnja čistoća, čistoća naših misli i osjećaja. To posvećenje vraća čovjeku dostojanstvo, jer grijeh zaista ponižava. Da bi uspjeli u svemu ovom najvažnije je da čuvamo svoje misli od bilo kojeg oblika bludnog maštanja, jer to je prečica da se one i materijalizuju. Znam da djeluje nemoguće ali to je moguće samo ako umjesto opakih želja svoga srca, prihvatimo druge, koje nisu zle i bludne, nego su spasonosne, čiste, iskrene. O tome sam već pisao. Mi moramo na nešto misliti, zato ne možemo samo da se borimo protiv nekih misli, sigurno ćemo izgubiti. Potrebno je misliti na nešto drugo, jer mi moramo na nesto da mislimo. Stalno usmjeravanje misli na neki stvaralački čin koji nas ispunjava i stalna zamjena sadržaja kojim se bavi naše srce, može presudno pomoći u ovoj borbi sa bludnim strastima. Sami naravno ne možemo se izboriti, trebamo se moliti i uspjećemo jedino po milosti Božjoj.
Pismo apostrofira još jednu snažnu strast - tuv "srebroljublje". Ona je korijen svakog zla, kaze Pismo. Manifestuje se kroz pohlepu, sebičnost, strat za posjedovanjem. Čovjek obuzet ovom strsti stalno je opterećen željom da umnoži svoje imanje i zabrinut je za budućnost i egzistenciju. Postoji predrasuda da su samo bogataši ostrašćeni i pohlepni, ali nije tako, moguće je da i onaj ko nema novca da bude potpuno zarobljen bolešću srebroljublja. Iako ne raspolaže novcem, on nezdravo čezne za njim i zavidi onima koji imaju. Da se razumijemo: Nema ništa loše da čovjek vodi briga za život svoj i svoje porodice; Dobro je zarađivati za život i vrijedno raditi i planirati kako zaraditi, pa i obogatitit se. Ali je pogubno kada sticanje bogatstva zasljepljuje oči i odvaja nas od Boga i plemenitosti koje ne vidi potrebe drugih i ne mari za moralne vrijednosti. To je gramzljivost koja nas vrlo lako može dovesti u duhovnu propast tj. pretvoriti nas u ruševinu vječnu.
Postoji još jedna snažna i destruktivna strast. To je gnjev ili srdžba. Ima tri oblika: prvi je koji bukti u unutrašnjosti, drugi je onaj koji se izražava riječju i djelom, a treći je onaj koji dugo tinja i naziva se gorcinom i zlopamćenjem. U Pismu je zapisano „Daleko od vas svaka gorčina, i srdžba, i gnjev, i vika, i hula sa svom opakošću" (Ef 4,31). Znači potpuno je pogrešno misliti da je nekad srdžba opravdana tkz "sveti gnjev"! Ne Apostol Pavale u ovom stihu kaže „svaka srdžba". Dakle, nikakva srdžba, bijes i nekontroliranu ljutnja prema nekoj osobi nikada nije opravdana! Mi smo pod uticajem ove rušilačke strasti i onda kada se ne deremo ni na koga, ali ga ignorišemo! Ja sam dugo vjerovao da nemam problem sa gnjevom, jer sam imao mirnu spoljašnjost. A zapravo, u nama se pritajila jaka strastvena srdžba i gnjev, koji nam krade unutrašnji mir i radost. Ako se sa ovom strasti ne izborimo nećemo se moći osloboditi ni drugih strasti. Moramo iščupati korijen ove gorčine što prije, jer ko zaraza može zagorčati sve oko nas i našu životnu sredinu. Lako možete osjetiti negativnu atmosferu koju stvaraju ljudi koji nijesu izbacili ovaj korijen strasti iz svog srca.
Ali tek skorih dana sam shvatio da postoji još jedna opaka strast. Tako prikrivena i štetna. To je tuga ili melanholija. Pisao sam o ovoj strasti srca, kojoj sam se tako prepuštao. Ona je zavodljiva i tako nas lako ušuškava kad god smo bijesni na druge zbog neispunjenih želja, nanesene uvrede, šteta i gubika. Prikrivena je oblakom stvarne nepravde ali i osjećaja samopravednosti i ponosa. Ipak radi se o jednoj vrlo opakoj i sveproždirujućoj strast!
Jer tuga našu dušu oslabljuje i guši, ne da joj moliti niti čitati svete knjige (koje su duhovni lijek!), ne da nam biti u miru s drugima i sa Bogom (navodno nepravednim), lišava nas realnog rasuđivanja i pomućuje srce. Otrov melanholije poput vina opija i davi pogubnim očajavanjem i depresijom.
Čovjek mora ostati čvrsto ukorijenjen u Gospodu i njegovoj nadi i vjeri, da bi mogao da odoli ovoj podmukloj bolesnoj strasti koja može da donese duhovna tromost, čamu ili sjetu.
Jer sa svime ovim dolazi duh klonulosti, bezvoljnosti i pesimizma. U čovjeku se budi mržnja i odvratnost prema životu, prema svojoj kući, porodici, gubi se volja za borbu, zapada se u žalovanje nad samim sobom, osjeća se beskorisnim… Počinje se odavati čak sanjarenju i živjeti u oblacima. Misli se da je drugima bolje i ljepše, i da bi bilo bolje i ljepše živjeti negdje drugdje, da ima druge roditelje, drugu ženu, da je rođen „pod drugom sretnijom zvijezdom" ili u nekoj drugoj zemlji. Čovjek obuzet melanholijom fizički je klonuo, lijen je, bezvoljan i uvjek umoran.
Duh tromosti nas odvraća od posla, od naših obaveza i uči nas besposličarenju. Čini nas tromima za svako dobro djelo. Počinjemo se baviti drugima, istražujemo tuđe živote, petljamo se gdje ne treba i sudimo druge za svoju situaciju.
Ovome zlu se duhovan čovjek mora aktivno suprostavljati da bi odolio. Nije dovoljna neka uobičajena duhovnost, mora se natjerati da dodatne fizičke i duhovne aktivnosti po onoj poznatoj: "Od Jovana Krstitelja naovamo, carstvo nebesko se na silu zauzima". Postoji potreba za odredjenim voljnim elementom da bi se iščupali iz čeljusti ove duhovne obamrlosti.
I na kraju, mada je to po svemu bio primarni grijeh i strast je Ponos, Taština i Oholost. Koja je bio uzrok čitavo pada. Taština je uznositost, maštanje o samome sebi koje prelazi u divljenje, naduvenost. Radi se o bolesti ega. Takvi ljudi su „puni sebe", samodovljni, koji "nosom nebo para".
Ponos i oholost lišavaju čovjeka svake svetosti i najviše remete čovjekov odnos s Bogom. Pod uticajem ove strasti čovjek je arogantan i opsjednut vlastitom vrijednošću. Sve je njegovo djelo, sve je sam stekao! Bolesno se pouzdaju u snagu svoje volje i intelekta misleći da sve mogu sami, i bez Boga i bez ikog drugog. Po uticajem ove strasti ljudi obično idu iz krajnosti u krajnost bučno govore ili ćute kao zaliveni; ili se vrlo dosadju u besmislenoj potištenosti ili ne naprasno smiju grohotom u lakomislenosti; pričaju bez emocija i sažaljenja prema drugima ali odbijaju da nekog poslušaju ili sami pretpe ikakvu štetu; ne odriču se sopstvene volje ni onda kada je očito u krivu i istrajavaju uporno u svojim odlukama ali ne poštuju tudju slobodnu volju i ne popuštaju drugima.
Sam Lucifer, anđeo kojeg su zbog visokog sjaja i ljepote nazvali svjetlonošom, zbačen je sa neba baš zbog ponosa i oholosti, zbog uznositosti svoga srca. Uznio se i sebe počeo smatrati ravnim Bogu.
Lijek za pobjedu protiv ove strasti je da čuvamo u svome srcu uvjerenje da sami od sebe, bez Božje pomoći i milosti, ne možemo učiniti ništa dobro, odnosno da vjerujemo da je sve čisti Božji dar.
I sam Isus je govorio: Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa (Jov 15,5,), a i pslamist pjeva: Ako Gospodin kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji. Ako Gospodin grada ne čuva, uzalud stražar bdi (Ps 127,1)".
Medjutim od od suštinskog je značaja da razumijemo da nije svaka strast nešto pogrešno, kao što su mnoge tradicionalne crkve tumačile Pismo. Strasti koje služe na korist čovjeku date su od Boga. Ne kažem da je svaka strast data od Boga, već samo ona strast koja služi na dobrobit za osvarenje naše životne svrhe, ona je od Boga. Strastima zato za razliku od stoika i nekih monaha ne valja prilaziti jednostrano, kao apriorno đavoljim iskušenjima! Jer je čovek slobodno biće koje, praktično, cijelog života stoji pred izborom zapisanim u Poslanici Korinćanima "Sve mi je dozvoljeno, ali sve ne koristi. sve mi je dozvoljeno, ali ne dam da išta ovlada mnome". Kako bi trebalo razumijevati pojam "strast" jer se strasti kod svetih Otaca najčešće izjednačavaju sa "sedam smrtnih grijehova", poznatih širom hrišćanskog svijeta.
Strast kako ja razumijem je prije treba poistovjetiti sa ljudskim nagonima, najprije, nagonom samoodržanja, zatim seksualnim i agresivnim nagonom. Neki američki psihollzi smatraju da čovek poseduje i mnoge druge nagone: nagon igre (homo ludens), skupljački nagon, ali i nagon ka saznanju ("volja za smislom"), nagonska potreba za stvaranjem (homo creator) itd. Ne smatram da su nagoni (strasti) nastali post factum, kao posljedica "pada u grijeh", već sam shvatanja da je vjerovatnije i prihvatljivije, da je Bog stvorio čovjeka sa svim ovim nagonima. Koji nijesu sami po sebi zli.
Ako sada pod Erosom shvatimo, u prvom redu Božiju ljubav za čoveka i sve živo što je Bog iz ljubavi stvorio, tako strasno volio da je umro mučeničkom smrću, onda u ovom možemo prepoznati silan energetski rezervoar u kome su sadržani svi ljudski (i cele prirode) nagoni.
Onda možemo razumijeti i čovjekovu mogućnosti da slobodno odlučuje šta će činiti sa svojim strastima (nagonima) i njihovom neprocenjivo velikom energijom. Ova energija (neopipljiva a ipak donekle mjerljiva) svakom je čoveku vidljiva i pristupačna, naročito kada je riječ o borbenom i seksualnom nagonu. Kada čovjek njima ovlada, kada ih drži pod kontrolom volje, kada njihovu energiju koristi da upozna prirodu, da je umnoži i oboži, poštojući prvu Božiju zapovjest i blagoslov da rađanjem i
množenjem podložimo Zemlju sebi i učinimo je plodnom i srećnom!
Sjećam se jedne divne priče svetih otaca o bestašću. Kako je postojao jedan monah koji je preklinjao Boga da ga oslobodi od strasti. Postalo mu je naporno da se bori sa njima. Bog ga je lišio strasti i podario mu bestrašće. Monah je tada otišao kod jednog starca i rekao mu: "Starče, otpočinuo sam od strasti i sad sam miran" (bio je još uvek mlad). "Slušaj, čedo moje", rekao mu je veliki starac, "idi i preklinji Boga da ti vrati strasti, jer čovjek ne stiče duševnu korist u bestrašću nego u borbi.
U iskušenjima sa strastima se čovjek usavršava i postaje duhovan, dok bez iskušenja čovjek neće postati mudar, obrazovan i koristan. Starac je završio sa riječima koje su mene dobo zamislie. " Budi, dakle, trpeljiv, ma sa čim da se boriš. U ovim posljednjim vremenima u kojima živimo ne očekujmo ništa drugo osim iskušenja, i ona će nas spasti!
Ponekad čovek traži ili volju Božiju ili da bude oslobođen od strasti i Bog dopušta da se dogodi neka teškoća koja će doneti željeni ishod. Međutim, to mu se na prvi pogled učini naporno i on pomisli da je to iskušenje do kojeg je došlo njegovim nemarom ili pogreškom. Kada se otkrije korist od tješkoće ili iskušenja, jasno se vidi da je unutar njega bila skrivena Božija volja ili oslobađanje od strasti za koje je preklinjao Boga. Tako učimo da nam je u svakom iskušenju potrebno trpljenje i podnošenje da bi se, kad prođe, razjasnilo šta je skriveno u njemu.
Mnogo puta se dešava da iskušenje dođe onda, kad na prvi pogled ne izgleda da se u njemu skriva bilo šta spasonosno. Nakon toga, u njemu vidimo večni život! Zato veoma je pogrešno postupaju oni koji, nalazeći se pod vlašću strasti, zahtevaju od sebe bestrašće. Uz takav nepravilan zahtjev od sebe, koji potiče od nepravilnog shvatanja sebe i Boga, oni postaju neobično smušeni kada se na bilo koji način pojavi grijeh koji u njima živi. Onda padaju u beznađe i pod uticaj neke lažne savjesti o kojoj sam pisao. Za njih izgleda ta strast ili grijeh kao nešto neobično, kao nešto što se događa izvan uobičajenog poretka stvari, koja će ih odvesti od Boga u propast. Mora se čovjeku obajsniti da otkrivanje prikrivenih strasti u pomislima, osjećanjima, riječima i djelima, jeste logična, prirodna, pa čak i neophodna pojava.
"Ako nas muči strast - kaže avva Dorotej - to ne treba da nas uznemirava; uznemiravati se zbog toga što nas muči strast, stvar je nerazumnosti i gordosti i potiče odatle što ne poznajemo svoje duševno stanje i što izbjegavamo napor, kako su rekli oci. Zato i ne napredujemo, jer ne znamo svoju meru i nemamo strpljenja u poduhvatima kojih se prihvatamo, nego hoćemo da bez truda zadobijemo
dobrodetelj. Čemu se čudi strasni, kada ga muči strast? Zašto se uznemirava? Ti si je stekao, imaš je u sebi, i uznemiravaš se! Primio si u sebe njene zaloge i pitaš se: zašto me muči? Bolje trpi, podvizavaj se i moli Boga."
Sve ovo polemisanje oko bestrašća je došlo od jednog problematičnog naučavanja da ako hoćemo da postanemo Hristoliki, moramo se osloboditi od strasti. Da kad potpuno ugušimo svaku strast da ćemo onda biti ugodni Bogu. I ne samo to, bestrašće je neki poziv da postanemo kao andjeli. A mi nijesmo stvoreni da budemo andjeli, mi smo stvoreni da budemo ono što jesmo ljudi sa Duhom Božijim. Poziv na bogočovječansku priroda hrišćanina, nije poziv da postanemo andjeli koji su bestrasna bića.
A ako bi otišli još dalje u ovoj teoriji o pozivu na bestrašće se krije i doza dohovnog ponosa, jedan poziv na nezavisnost od Hrista. Valjda kada prestanemo osjećati strasti i osjećati iskušenja, onda bi postali "kao Bogovi" pa nam vjerovatno ne bi više trebao ni Hrist ni njegova milost i oproštenje. Bestrašće bi nas, po toj logici, odvelo u neku vrstu autonomije, odnosno nezavisnosti od Boga, u neki novi raj na zemlji i počinak a to je poriv od pada u Edenskom vrtu. To prijevremeno spokojstvo koje neki priželjkuju i naučavaju, koje će svakako doći nakon smrti ili našeg vaskrsenja, je u osnovi lažno jevandjelje. Rekao bih da je donekle kukavičko, jer priželjkuje prestanak duhovne borbe. Zato kažem sestrašće prije vremena je opasno! Opasno je prije vremena dobiti naslađivanje Božanskom blagodaću.
Natprirodni darovi mogu da pogube hrićanina koji se kroz padove nije naučio svojoj slabosti, onoga ko je neiskusan u životu, nevješt u borbi sa grehovnim pomislima, onoga ko nije detaljno upoznao lukavstvo i zlobu demona, kao i nepostojanost ljudske prirode. Takav bi čovek zloupotrebio blagodat Božiju i slobodu u izboru dobra i zla. Zbog nje on može da se uzoholi pred bližnjima; zbog nje on može da podlegne samouvjerenosti. Posledica samouverenosti obično biva lijenjost, popuštanje u podvigu i ostavljanje podviga. Ono što jevanđelja uče je posve dugačiji podvig slobode. Ta sloboda Hristova je ona koja se sa trpljenjem i dugotrpljenjem bori protiv strasti i poroka, ne padajući u beznađe kad budemo poraženi grehovnim pomislima i osećanjima. Uostalom pravednik, po Pismu, pada i sedam puta na dan. Ali ne smijemo sebi dopuštati da budemo dobrovoljno pobijeđeni, a kada padnemo, ustanimo; i kada ponovo padnemo, ponovo ustanimo - sve dok ne naučiš da hodaš bez spoticanja. U tom ustajanju se potpuno manifestuje sloboda Hristova, kao u ničemu drugom.
Velika je razlika griješiti namjerno, zbog sklonosti ka grehu, i grešiti zbog povođenja i slabosti, uz htjenje da se ugađa Bogu. Velika je razlika voditi grehovan život, voditi život uz udovoljavanje svim svojim prohtjevima, svim svojim strastima, i spoticati se po slabosti, usled ograničenosti.
Dobara je usporedba sa Zemljom. Ona sama od sebe proizvodi razne travuljine i korov. Niko ih ne sadi: one rastu same. Razlog za to je "pokvarena" priroda zemlje. Nerazumno je želeti od zemlje ono što joj nije svojstveno, to jest, da ne proizvodi korov. Znajući za takvo svojstvo zemlje, zemljoradnici pažljivo i strpljivo čupaju iz zemlje korov u mjeri u kojoj se on pojavljuje; inače će korov ugušiti i uništiti korisno bilje. Medjutim ne treba čupati sve što niče iz zemlje. Korisno bilje treba njegovati i zalivati da bi donijelo roda. Upravo tako treba postupati i sa pojavom strasti, kada poniknu iz srca. Našem palom srcu svojstveno je da iz sebe rađa razne grehovne želje ali i ispravne prave životne želje i snove. Jedne čupamo da bi se drugima dala sloboda da se razvijaju. U tom čupanju se manifestuje naša sloboda. Bez strasti ništa nije stvoreno u ovom svijetu i zato nam treba sloboda da bi učinili ovaj svijet vrijednim življenja i Hristove smrti.

субота, 02. март 2013.

SLOBODA MISLI

Savremeni ustavi garantuju slobodu misli pa tako i važeći Ustav Crne Gore jemči slobodu mišljenja i izražavanja, kao i slobodu da se govorom, pisanjem, slikom ili na drugi način traže, primaju i šire obaveštenja i ideje.
Medjutim, da li je ova ustavna garancija dovoljna da bi čovjek slobodano mislio? Oduvjek se u Crnoj Gori znalo (prećutno) šta se moglo reći, kada i pred kim, ali su zato misli uvijek mogle biti slobodne i nekažnjive. Tako je uvreženo misljenje da sloboda misli je potpuno nešto irelevantno. Uostalom, ko je mogao da prepozna sadržaj našeg uma, posebno ako umijemo da to prikrijemo lažnim osmjesima i kuliranjem? Pa ako ne može niko da sazna, kako nas može i ima pravo kažnjavati. Medjutim sa većom slobodom govora to se mijenja. Sve više se vidi ta sloboda misli, naravno pod pretpostavkom da čovjek govori ono što misli. Ako kažemo da danas imamo apsolutnu slobodu govora (makar na internetu, sa prividom anonimnosti), to bi trebalo da znači da je naša sloboda govora u praktičnom životu izjednačena sa slobodom misli. Imamo mogućnost, zapravo imamo pravo, da kažemo bilo šta, riječima onog američkog sudije, čak i ako je ta naša misao omražena, društvo bi trebalo da (is)poštuje njenu slobodu. Ako se zalažemo za slobodu misli onda bi čovjeku trebalo dati pravo da govori čak i tada kada samo želi da kaže svaku moguću glupost koja mu padne na pamet. Ako je tako, sloboda onda podrazumjeva da sve što mogu da pomislim mogu da kažem. Prije nekog vremena u Britaniji je uhapšeno nekoliko ljudi zato što su podržali nasilje na ulicama na svom blogu. Isti servisi koji nam omogućavaju slobodu govora, maltene nas mameći da podijelimo sve što mislimo sa svima koji žele da čuju, predstavljaju način ograničavanja istih tih sloboda. Šta se time dešava? Napravili smo društvo u kom se smatra prirodnim da podijelite svaku, čak i najnebitniju misao sa svima Fejsbuju ili drugoj društvenoj mreći, ali sa tom klauzulom da će vlasti to iskoristiti da špijuniraju i hapse svakog koga požele. Obzirom da ovo društvo ne želi da se odrekne tvitovanja o tome šta su pojeli, u kome se restoranu nalaze, šta su pomislili dok su išli u kupatilo, ostaje im samo da prestanu da misle sve ono što bi ih moglo dovesti u nepriliku (da ne bi kojim slučajem to rekli). Tako je naše društvo otišlo u potpuno drugu krajnost, dostiglo najviši nivo slobode govore, izjednačivši je sa slobodom misli, da bi zapravo shvatili da im se ništa dobro od toga nije desilo, d nijesu sretniji nego ranije i da su čak postali zarobljenici društvenih mreža, jer su tamo nešto što nijesu mogli u "običnom" životu.
Medjutim pred Bogom sloboda misli i izražavanja nije tako neograničena i neodgovorna. On nas upozorava da ćemo za svaku ispraznu riječ ispostaviti račun, da će nam prema našim riječima biti sudjeno, odnosno njima ćemo se opravdati. Ali i da ne smijemo biti licemjerni i lažljivi. U Hristu nema više da jedno mogu da mislim, drugo da govorim a treće da radim. To samo na površan pogled značin neslobodu, a vidjećemo da je to zapravo jedini put za slobodu misli.
Ko god se sprda sa nečim što je za drugog sveto, ili ko ponižava i vrijeđa druge i njihovo dostojanstvo, nalazi se u granicama slobode i prava, ali je ostao izvan granica vrline i plemenitosti. Nekoliko vjerskih karikatura potresa svijet! I samo produbila dosadašnje rasprave u svjetskim razmjerama i veliku dilemu: treba li ograničiti slobodu javnog izražavanja? Ako treba, onda to više neće biti sloboda; ako ne treba, onda su majstori uvrede u velikoj prednosti nad gnjevnim amaterima! Uz neuporedivu nadmoć medijske logističke podrške za svakog ko se odluči na skandal i uvrede koje mogu da podignu čitanost.
Ako razum zahtjeva potpunu slobodu svog manifestovanja – dakle izražavanja misli, ne treba zaboraviti da u svakom čovjeku postoji još jedna instanca: duh kao sjedište moralne svijesti! Postoje dvije dimenzije ljudske ličnosti, jedna duševna (um, emocije, volja) i druga - duhovna. Ova duhovna instanca je ne samo ravnopravna, nego nadmoćna i nadređena razumu, a njeno uobičajeno ime je lijepo i svakom razumljivo: vrlina!
Svaki čovjek (ne samo hrišćanin) doveden u sukob ova dva principa, bez dvoumljenja se rukovodi imerativom ličnog morala, a ne imerativom pravno regulisanog zahtjeva razuma za slobodom misli i govora. Sloboda riječi uključuje i pravo da se izrugujemo sa nečijim fizičkim izgledom ili hendikepom, ali hrićanin kao promjenjena ličnost to ipak nikada neće učiniti, ne zato što se plaši zakonskih sankcija (pretpostavimo da je sloboda riječi zaista apsolutna!), nego zato što njegov moralni um dobrovoljno ograničava razularenost razuma! Kad bi bilo dozvoljeno vršiti nuždu na javnom mjestu, samo bi se patološki egzibicionisti i kaprofagi tome obradovali i tim pravom se koristili! Čovjek koji posjeduje vrlinu duha, odbio to činiti čak i kad bi odbijanje bilo kažnjivo! Problem međuljudskih relacija, posebno socijalnih odnosa, osim prava nužno i uvijek uključuje i imperativ poštovanja.
Vrlina ne samo što nije u domenu pravne regulative, nego zapravo niti bi smjela tamo da se unese, niti može njome biti obuhvaćena. Na duhovnu vrlinu ne možeš biti prinuđen spoljnom prijetnjom, kao što otsustvo vrline ne može biti pravno nego samo moralno sankcionisano! U čovjeku postoje oba kapaciteta: razum i vrlina. Kvalitet razuma jeste sloboda! Kvalitet vrline jeste plemenitost!
Racionalno i slobodno biće još nije čovjek! Plaćeni ubica je visoko racionalan i maksimalno slobodan: ali je biće bez vrline! U situacijama u kojima se sloboda izražavanja misli, kao vrhovni princip razuma, sukobi sa plemenitošću duha, kao najvišim određenjem vrline, onaj koji je čovjek bez dvoumljenja daje prednost plemenitosti. Jer je njeno prisustvo zapravo faktor samoodređenja čovjeka; vrlina potvrđuje njegov sopstveni izbor da bude čovjek i da živi kao čovjek! Plemenit duh prihvata samo destilat najboljih misli; misao je vrijednosno neutralna: duh daje kvalitet. Misao nema vrlinu; duh je vrlina! Ko god se sprda sa
nečim što je za drugog sveto, ili ko ponižava i vrijeđa druge, nalazi se u granicama slobode i prava ali je ostao izvan granica vrline i plemenitosti. On je samo ružna karikatura ljudskog bića lišenog plemenitosti.
Bog nam je dao jednu skrivenu sferu za druge ljude – naš svijet misli. Ono što razmišljamo i mislimo u svom razumu je sakriveno od svih naših bližnjih. Jedina Osoba koja poznaje svaku našu misao jeste trojedini Bog. Biblija jasno govori da Bog dobro poznaje sve naše misli. U 5.Mojs.31:21 i Isaiji 66:18 Bog kaže za svoj narod: "Ja znam misli njihove..." Takođe nam je poznato kako je zapisano u Psalmu 139:2 - "Gospode, ti znaš pomisli moje izdaleka." Gospod poznaje ništavost ljudskih misli (Psalam 94:11). Čitajući Novi zavjet jasno vidimo da je Gospod Isus Duhom Svetim čitao misli drugih ljudi. Na više mesta je zapisano: "A Isus znajući pomisli njihove..." Naš svijet misli je nešto što Bog testira. Kada je vjernik zainteresovan samo za dobro svedočanstvo pred ljudima tada je on fokusiran samo na "dotjerivanje" svojih djela i riječi, jer to njegovi bližnji vide i ocjenjuju. On nije uznemiren ako gaji i pothranjuje loše misli, zato što to njegovi bližnji ne mogu da pročitaju. Postoji mnogo vjernika koji pred drugim ljudima imaju jako dobro svjedočanstvo, ali je njihov svijet misli izopačen. Sa druge strane, vjernik koji se boji Boga i koji živi pred Njegovim licem željeće da zarobljava svaku svoju misao na poslušnost Hristu. Ljudska pokvarenost i izopačenost se u velikoj mjeri izražava kroz zle misli.
Misli prethode rečima i delima. Ljudske misli potiču od stanja njihovog srca. Naše srce je po prirodi prevarno i opako (Jer.17:9) i kao takvo ono je idealan izvor zlih misli. Gospod Isus je rekao da iz ljudskog srca izlaze zle misli (Matej 15:19). Jedini način da čovek bude oslobođen od svojih zlih misli jeste da Bog izvadi iz njega kameno srce i da mu pokloni novo srce i nov duh (Jez.36:26). Božija volja je da svaki grešnik koji nije još došao Hristu ostavi svoje zle misli. Propast je i ludost živeti po svojim mislima (Jeremija 18:11,12) potouno nekontrolisano.
Izrailjski narod je bio suviše ubeđen u ispravnost svojih misli da bi mogao da prihvate Božije misli. Sa druge strane, Bog je pozivao preko Isaije da bezbožnik ostavi svoj put i nepravednik misli svoje (Isaija 55:7). Božiji putevi i misli su daleko, daleko iznad svih ljudskih puteva i misli. Zato je potrebno da ostavimo svoje misli i da tražimo Božije misli.
Ova vrlina se postiže "zarobljavanjem" negativnih misli. Pismo kaže: "Mi razaramo mudrovanja i svaku oholost koja se diže protiv spoznanja Boga i zarobljavamo svaku misao da bude poslušna Hristu" (2. Korinćanima 10:5).
Ljudi, pa čak i hrišćani su vrlo skloni da imaju visoke misli o samima sebi. Te misli trebaju biti zarobljene na pokornost Hristu. U Rim.12:16 kaže: "Ne mislite o visokim stvarima, nego se držite niskih. Ne mislite za sebe da ste mudri." jer mislima smo odali slavu svojoj mudrosti, a ne Bogu koji nam je sve to dao. Ne treba da se zavaravamo da je naša prirodna inteligencija dovoljna da bismo poznavali Božije puteve. Naprotiv, ona je često prepreka ljudima da se ponize i da u poniznosti upoznavaju Boga i Njegove puteve. 1.Kor.8:2 kaže da ako neko misli da nešto zna, taj još ne zna ništa onako kako bi trebao da zna. Bog želi da odbacimo sve misli koje imaju potencijal da pothrane naš ponos, a đavo upravo to želi! "Ako ko misli na je nešto, a nije ništa, umom vara sebe." (Gal.6:3).
Na drugoj strani postoje takodje misli pouzdavanja u materijalne stvari koje treba zarobljavati. "Bogatstvo je bogatome jak grad i kao visok zid u njegovoj misli" (Priče 18:11). Bogat čovek ima veliko iskušenje da se pouzdaje u materijalna dobra koja posjeduje. Njemu je bogatstvo utočište, sigurnost i odbrana! To se odnosi i na misli pouzdavanja u duhovno bogastvo, stabilnost i dostignuće. 1.Kor.10:12 kaže: "Koji misli da stoji, neka se čuva da ne padne." Ko misli da je duhovno jak, neka se čuva da ne padne. Primjetio sam da kada umislimo da smo nešto postigli i da smo dovoljno jaki da samostalno imamo pobjedu nad nekim problemom ili grehom bez Božije blagodati, Bog kao dan nam dozvoli da baš u tome prvom sljedecom prilikom padnemo? Pošto takva misao nije bila zarobljena na poslušnost Hristu, Bog vam je pokazao da bez Njega ne možete imati pobedu!
Mnogi hrišćani imaju neku lažnu sigurnost spasenja iako njihova (intelektualna) vjera u Isusa Hrista nikada nije rezultirala promenom njihovog života i karaktera. Jakov 1:26 kaže: "Ako koji od vas misli da vjeruje, a ne zauzdava svoj jezik, nego vara srce svoje, njegova vjera je uzalud."
to je krucijalan stih koji razobličava laž o slobodi govora, jer ti možeš da misliš da vjeruješ, ali ako tvoj jezik nije kontrolisan Duhom Svetim, nego samo govoriš ono što ti prvo dođe na um, po ovom stihu tvoja vera je uzalud, sve zbog zle misli koju nisi zarobio na poslušnost Hristu.
Posebno je važno zarobljavati negativne misli pune prezira i osude prema bližnjih. U Jevandjeljima ima ona poznata priča o Fariseju koji se u svojim mislima hvalio Bogu što nije kao onaj carinik koji se kajao. On se nije molio glasno, jer ma kako licemjeran bio ni najveći farisej onog vremena ne bi se baš glasno hvalio pred Bogom što je bolji od drugih. Osećao se superiorno u odnosu na drugi vjernike. hrist je rekao da Bog još izdaleka prepoznaje ovake ohole ljude i protivi im se. Ohole misli su znači direktna objava rata Bogu. Takve misli trebaju biti zarobljene Božijom blagodaću na poslušnost Hristu.
Apostol Pavle je pisao Filipljanima o čemu treba da misle: o tome što je istinito, pošteno, pravedno, čisto, plemenito, lepo i na dobrom glasu!
Na kraju možda bi mogli reći da se ugrožavanje slobode misli sastoji baš u uvećanoj (nekontrolisanoj)slobodi govora, koja nam onemogućava da od buke gluposti, pronađemo neku mudru, a često tihu, misao. Možda je svo ovo savremeno umnožavanje broja knjiga, kolumni, blogova, analitičara, stručnjaka, savjetnika, voditelja više štetna nego korisna stvar za slobodu ličnosti. Kako kažu neki savremeni socijolozi da je sve ovo jedna velika zaglušujuća bijela buka (white noise – izraz koji označava zvuk šuštanja ekrana kada na njemu nema programa).
Sve ovo donekle stoji, ali nije razlog za očajanje, nama ovim nikakva sloboda nije ugrožena, možda samo predstavlja smetnju u traganju za pravim mislima, smetnju koju će pravi ljudi umjeti da savladaju.
Ali mi tu slobodu treba da ostvarimo iznutra u sebi, uz pomoć Duha Hristovog, i nikakvi nam zakoni i država to neće uraditi umjesto nas. Ta borba je neprestana, ona se dešava na svojevrsnom bojnom polju uma. Mi moramo da prepoznamo te zle i negativne misli i da im se odmah suprostavimo. Pisao sam o tome, da su te zle misli kao medvdica. Tok je još mladunče, dobar krotitelj ih može "zarobiti", odnosno izdresirati i ovladati sa njima. Pa može izadji na javno mjesto i pokazati čudo kako medvedica umije da igra uz harmoniku. Ali čik se usudi da krotiš odraslu divlju medvedicu. Rastrgnućete svojim zubima i šapama! Tako biva sa svima koji ne krote svoje negativne misli, još dok su u nastajanju. Puštaju ih da budu "slobodne". E Takvi "slobodoumni" ljudi završavaju kod psihologa i psihijatara, jer ne mogu da se nose sa prisilnim mislima. Postaju njihovi zarobljenici, bolesne duše, rastgnuti od misli sa kojima se nijesu na vrijeme pozabavili.
Ali ljudi koji se pokoravaju Hristu u duhu, koji se odlučuju da imaju Božije misli, pune vjere, nade i nadahnuća. Koji se svjesno odlučuju da kažu ne negativizmu, koji opraštaju, koji se ispunjavaju duhom krotkosti, radosti i ljubavi i misle samo na ono što je istinito, pošteno, pravedno, čisto, plemenito, lijepo i na dobrom glasu, ti su iskusili slobodu misli. Jer samo u Hristu, razumjevši šta je učinio za nas i koja je naša perspektiva i silna nada, mi zaista smo slobodni da mislimo pozitivno.