Vladimir Lajović Blog

Ljubav je ropstvo. Ropstvo radi slobode onog drugog. Jer i Svemogući Bog je sebe ograničio u svojoj bezgraničnosti i "oslabio" u svojoj svemogućnosti, uzevši naše grijehe i otišavši na Krst, samo i isključivo je je sebe zarobio vječnom ljubavlju prema čovjeku i iskonskom čežnjom za duhom koji je stavio u ova tjelesa... Jer kako bi ikad znao da li ga volimo svim svojim srcem, svom svojom snagom i svim umom svojim, ako ne bi bili u potpunosti slobodni i bez straha da mu na sve to kažemo NE. Zato i ja danas mogu reći u svemu sam slobodan, samo sam rob svoje ljubavi. Rob sam Hrista Boga, koji mi omilje duši više od života. Ako imam slobodu u Bogu, ne želim slobodu od Njega. Zato su mi draže Njegove zapovjesti, od sve slobode koju mi je dao rekavši "Svršeno je, oprošteni su ti svi tvoji grijesi". Ne treba mi ovaj svijet, ako Njega nemam i izgubim, Ženika moje duše. <3 Zato, Maranata! Dodji Gospode, moli te Duh i Crkva Tvoja!

Kad mi kažu: "Bog je zauzet da bi čuo tvoje molitve, rastrzan je na sve strane, znaš koliko ih takvih kao ti moli.". Rugaju se jer ne znaju za Očevo srce <3 A ja se sjetim jednog istinitog svjedočanstva, kada je na velikoj konferenciji, u sred govora pred prepunom salom, ćerkica predavača upala na vrata, sva usplahirena i uplakana išla kroz cijelu salu, odlučno i bez zazora od tolike mase hrlila prema svome ocu.  On joj je uhvatio pogled i sve je zastalo. Čekao ju je raširenih ruku. Ona je došla do njega, zagrlila ga, i jedva od jecaja rekla kako se njen konj (imali su ergelu) razbolio i da ima temperaturu. On je utješio, rekao joj nekoliko riječi koje je smirilo, sjela je iza na pozornicu, dok je on nastavio i završio svoje izlaganje.  Takvog oca, svi su još sa većom pažnjom saslušali do kraja. Jer njemu i njegovim preporukama, poslije onog što su vidjeli, se moglo vjerovati. Ali ta slika, ta nepodjeljena uvjerenost ove ćerke  koja bez obzira na sve znala da j

Da, postoji "zatišje pred buru". Pričao mi je pokojni stric kako je onog jutra 15.aprila 1979.godine bio na  pecanju na Skadarskom i kako je najednom se sve utišalo, prestale su i ptice cvrkutati, i dok je još u nevjerici pokušavao da objasni što se dešava, krenulo je podrhtavanje tla a sa brda Vranjina kamenje i manje stijene su počele da se kotrljaju i padaju u jezero. Bilo je stravično. Sjećam se da mi je uvjek bila enigma, kako su ptice koje lete predosjetile potres.  Jutros, mi to dobilo smisao. Pa naravno, kada Bog Stvoritelj govori, cijelo stvorenje mora da zaćuti i da sluša.  A svi koji su u Duhu, kao one ptice predosjećaju potres, onu huku Gospodnje vojske koja dolazi, koja se još ne vidi ali se bat njihovih konja čuje iz daljine, u nozdrvama osjeti miris baklji koje nose, a oblak prašine koji polako zaklanja sunce.

Umoran sam od toga da budem bolji od drugih, da bi bio nečiji izbor. Prošlo je to vrijeme dokazivanja, dosta ga je bilo, 45 godina.  Ako me ne biraju zbog onog što jesam, šta mi znači biti i bolji od drugih, ako sam u tom trudu da ostanem nečiji izbor, morao odustati od prava da i sam biram, sebe. Da budem sopstveni izbor jer znam da za te druge će neko, prije ili kasnije, postati "bolji izbor" od tog "boljeg mene" koji nikad nijesam ni bio ja.

Mnogo je raširena teorija o urođenosti karaktera, dobrote i ljudskosti. "Neko je soj, a neko nesoj". Naravno, Sv.Pismo poznaje dimenziju duhovnog naslijeđa, koja umnogome determiniše naše živote i postoji nasljedivost nekih sklonosti, temperamenta i inteligencije... Ali svoditi to na filozofiju da se dobar čovjek ili fukara "radja" a ne postaje, to je potpuno obesmišljava pitanje odgoja, obrazovanja i vaspitanja, i u konačnom "oslobađa" lične odgovornosti za naše odluke, za naš lični razovoj i učinjena djela. Svi su krivi (pa i Bog) samo ne ja, po sistemu, "Bože ti si kriv što sam ja ovakav" ili "ah, što ću, takav sam". Izgleda je nacizam i neki ideolozi 20og vijeka ostavili mnogo više posljedica nego smo ih svjesni.

"Pokušaj" je tačka prekida, centar novog kordinatnog sistema i prelomna riječ koju sam sebi rekao kada sam krenuo. U to "Pokušaj" je bila sadržana sva moja nemoć i sva moja snaga, sve moje sumnje i sva moja vjera u Gospoda.

Samo prividno je problem "što su pametni ljudi puni sumnji, a glupi puni samopouzdanja" - omiljeni citat Bukovskog što se dijeli po Fb.  To shvatite kada takvi dođu u poziciju da nešto urade, na neko odgovorno mjesto, koliko je tada oprez i preispitivanje pametnog čovjeka dragocjeno, a samopouzdanje budale pogubno. Problem znači nije u dilemama i sumnjama pametnoga, nego u nečem drugom, u negativnoj selekciji, što biramo budale zbog njihove simpatične "sigurnosti u sebe".

Vara se ko misli - ma samo da se dočepam mjesta od autoriteta, na bilo koji način, pa ću onda sprovesti željenu promjenu,  kod sebe i u svojoj sredini. To se nikad neće desiti. Ne zato što na položaj se ne može doći nečasnim sredstvima, naprotiv, nego što tek tamo neće imati unutrašnje snage, volje i karaktera za pravedne reforme zbog kojih se navodno taj kandidovao za to mjesto. Pomoću kojih sredstava, načina i poluga dodješ na mjesto autoriteta, to će odrediti sve tvoje djelovanje sa tog mjesta. Samo oni koji danas žive po standardima tog novog vremena za koje se zalažu, ako i kada dodju na mjesto od uticaja, voljom i promišlju Božjom, moći će biti i njegovi kreatori, jer promjena se mora desiti najprije u njima.

Sve duboko osjećajne osobe koje sam upoznao, su prošle neku snažnu životnu patnju. Medjutim, danas razumijem jednu dublju i pomalo tragičnu kauzalnost izmedju ta dva pojma. Nije samo osjećajnost nastala kao plod patnji i bolnih iskustva, nego je i sama patnja posljedica te osjećajnosti. U tom složenom, zamršenom i ambivalentnom odnosu osjećajnosti i patnje, mora se razumjeti što je što, što je starije od čega, da se nesumljiv Božji dar ne bi pretvorio u prokletstvo.

Hermetizacija društvenih grupa, je poznat drus.fenomen, kada se pomoću širenja straha od "zajedničkog neprijatelja" i prijetnje od nestanka, aktiviraju stare ideološke matrice, koje služe nekim savremenim elitama da uspostave svoje paralelne hijerarhije, naročito kroz klerikalizam i nacionalizm, sve u cilju obezbjedjivanja jedinstva, tj. zbijanja redova i jačanja svog uticaja kroz polarizaciju drustva. Ali sve to ima jednu sustinsku slabu tačku. Naime, iako medju pripadnicima tih hermetičkih struktura raste oduševljenje sobom, uvjerenje u ispravnost njihove borbe, stavova i ideja, raste i fanatizam i paranoja, nepovjerenje jednog prema drugom, tkz "ubačenim elementima. Kreće se "čistunstovom vjere" i progonom jeretika. Polako, zatvaraju se za nove članove umjerenijih i razumnih stavova i tjeraju izdajnike iz svojih redova i postaju sve uži i uži, sve dok u konačnom ne izgube osjećaj za realnost, okrećući se sebi u svojoj neshvaćenosti i medjusobno inteziviraju

Mnogi bi željeli da su "voljeni", više nego da oni nekog vole. Kažu: Nijesam više ja budala, neću da budem nesrećan. Međutim, kada bi malo zagrebli ispod površine tih želja i priznali iskreno, oni zapravo žele da ih vole oni koje oni vole, a druge ljubavi ne prihvataju, čak i preziru. Shvatili bi da oni ostaju nesrećni i kada su "voljeni" i kada dobijaju ljubav od nekih drugih ljudi, ali njima nije to to, ta ljubav nije ljubav njihove ljubavi. Tu je kvaka. Dođemo ovako ili onako, na onu staru biblijsku, da je blagoslovljenije (srećnije) davati nego primati. Prava sreća počinje od nas, kada smo mi inicijatori dobrih stvari i osjećanja, kada bez gorepomenutih kalkulacija ukazujemo ljubav, povjerenje i srdačnost prema onima koje nam život šalje. A Bog je pravedan i milostiv, doći će vrijeme kada će se i nama dati od onog za kim żudi naše srce, da naša sreća bude potpuna. <3

Ovaj spomenik podižem svim onim tekstovima, statusima i izjavama koje sam pisao pa brisao, koje sam pregrizao zubima i prećutao, zgužvao i bacio i koje nikad nijesu ugledale svjetlo dana. Bile su to misli jake, riječi oštre a poruke snažnije od mnogih izrečenih, napisanih i objavljenih, ali su pale u borbi sa sobom samim, sa glupošću, bezobrazlukom i licemjerjem koji ih je okruživao i sa uzaludnošću, besmislom i vremenom koje ih ne prihvata.  To nijesu kukavice bile, nego junaci vrijedni spomenika zato što je za ćutanje i umiranje sebi trebalo više hrabrosti, samopoštovanja i vjere u Boga, nego za stotine ispaljenih riječi koje bi pokušale da objasne, opravdaju ili optuže. Zato, neka vam je vječan spomen, u tišini će se čuti odjek vaše borbe i pogibije.

Ako budem govorio kao oni i borio se njihovim sredstvima, što mi znači Bože da i "pobjedim" u toj borbi, da dodjem na njihovo mjesto.  Bio bih isti kao oni, a to bi bio najveći poraz za mene.  Neka su blagoslovljene sve njihove "pobjede" koje su me utvrdile u onom što jesam i da poštujem to što sam u Tebi. #Psalm73

Isus Hrist je u svemu bio ispred svog vremena, avangarda. Nije se promijenio ni danas, jer On je isti, juče, danas i dovijeka. Svaka retrogradna snaga, pa makar to bila i vjerska zajednica koja želi da u Njegovo ime sprječava napredak  i drži ljude u prošlosti i starim podjelama, nema veze sa za Njim. Naprotiv

Sjećam se toga dana kada sam sa psom izašao u šetnju, sa dušom prepunom briga i nemira, kako me je Bog podsjetio na jednu posebnu noć prije 10 godina kada me je u molitvi pitao: Što hoćeš da učinim za tebe? Shvatio sam da sve što sam tražio te noći, on mi je dao, a ipak ja i dalje nijesam bio srećan i zahvalan. Postidio sam se, podigao glavu ka nebu, rekao: "Ovo veče ja pitam Tebe, Gospode moj, što hoćeš da ja učinim za Tebe?" Zaplakao sam, ali sam se i nasmijao ujedno. Nijesam čuo ništa, ali sam mogao da osjetim osmjeh na Njegovom licu. Promjena mog pogleda na život, bila je dovoljna za Njega, pa tako danas osjećam sreću i zahvalnost iako sam možda izgubio neke od onih stvari koje sam mu one noći tražio. 

Koliko puta sam pokušao da odem od ovog naopakog svijeta, da se zabijem u neki ćošak ili odem u crkvu, misleći da ću se tamo sačuvati od progona, naći svoj mir i jedan bolji svijet.  Pa i tamo bi me, kao Jonu, sačekala neka druga oluja, novi brodolom i progutala velika riba, koja bi me izbacila u neku novu stvarnost, na neke obale koje su čekale upravo mene. Slava neka je Gospodu, koji šalje svoje ovce među vukove, ali ih ne ostavlja bez zaštite!

Neki ljudi za kojima smo trčali jako, snažno i usklađeno, a koje gledamo kako otpadaju i odlaze od Boga i iz naših żivota, nijesu bili pogrešni i lažni. Ne, ne treba na njih tako gledati i očajavati. Oni su samo imali nezahvalnu ulogu "zečeva u atletici", da drže potrebni nivo, tempo i energiju za najviše rezultate na koje smo ti i ja pozvani. Bez njih, mi koji smo možda bili u drugom planu, nikad ne bi ostvarili visoke rezultate i ciljeve na koje nas Bog poziva i ohrabruje. Slava Isusu Hristu, jer ako ko i pada, Gospodu svome pada, što je nama do tuđega sluge.

Putopis donosi opis Irijartove posjete Crnoj Gori 1874. godine, tokom koje je bio u prilici i da upozna knjaza Nikolu I Petrovića, kao i crnogorske zvaničnike iz njegove neposredne blizine. Ova izuzetno vrijedna esejisističko-antropološko-putopisna knjiga francuskog publiciste, novinara, vjerovatno baskijskog porijekla, na gotovo 200 stranica sadrži i 43 dragocjene ilustracije i jednu geografsku kartu, koje govore više od riječi, i mogu nam približiti život u Crnoj Gori, u vrijeme neposredno prije Veljeg rata iz kojeg će Crna Gora izaći kao pobjednik i dobiti na Berlinskom kongresu medjunarodno priznanje njene nezavisnosti. Irijartove knjige govore same za sebe i bez ličnog uvida ne može se u potpunosti shvatiti, to je i razlog što se nećemo upuštati u šire izlaganje njenog sadržaja, već ćemo se kratko osvrnuti na njegova zapažanja kada je u pitanju Crnogorska pravoslavna crkva, zbog aktuelnosti toga pitanja. Šarl Irijarti objašnjava da je Crnogorska crkva nezavisna, da nema "