недеља, 27. мај 2012.

PTICA U RUCI

Juče sam prisustvovao prvom pravom Nacionalnom Molitvvenom doručku organizovanom u Crnoj Gori. Bilo je grandiozna organizacija. Došli su lideri zemalja jugoistočne Evrope. Iz Crne Gore su svi najmoćniji ljudi bili prisutvi, Predsjednici Države, Skupštine, Vlade, najačih partija, kao i vlasnici i predsjednici najvećih kompanija, ministri, kulturni radnici, medijski poslenici. Ustade jedan američki senator, koji je sve to isto primjetio, ali reče da je prisutan i Jedan, medju svima nama, koji je još moćniji od svih - Isus Hristos.
Toliko mi je bilo puno srce, da se otvoreno propovijedalo Jevandjelje i toliko pominjao Isus, da su svi slušali, da mislim da se nikad nešto ovako u bližoj istoriji nije dešavalo u Crnoj Gori. Američki i Evropski političari i javne ličnosti koji organizuju Molitveni doručak kod Predsjednika SAD govore o Bogu sa našim najuticajnijim ličnostima. Kad je počinjao ručak svi smo se pomolili Isusu Hristu. Za mene je sve to bilo čudesno. Mislim, ja u mojoj kući se sa porodicom za nedjeljni ručak isto tako molim i zahvaljujem Bogu što nam je dao slogu, zdravlje i pun sto da imamo jesti. Ali ovako javno, prvi put sam doživio. Mislim da je to veliki dogadjaj za naše društvo. Bez obzira koliko je ko bio iskren u toj molitvi, bitno je da su uvidjeli da to neke napredne zemlje ove civilizacije itekako znaju da rada i da cijene.
Jedan govornik je ispričao dobru priču o jednom čovjeku koji je smišljao način kako da nadmudri i ponizi jednog mudraca. Da mu postavi javno pitanje na koje bi ovaj pogriješio. Pa je smislio da uzme jednu malu pticu u ruku i da je isprući pred mudraca sa pitanjem: "Da li je ova ptica koju držim u ruci, živa ili mrtva?". Pa ako ovaj kaže da je mrtva on će je pustiti da poleti, a ako kaže da je živa, on će je rukom stegnuti i udaviti i pokazati mu da je pogriješio. I tako je uradio. Došao je prvom prilikom pred njega sa pticom u ruci i planom u glavi. Kad ga je upitao: "Šta držim u ruci?". Mudrac mu odgovori: "Pticu držiš.". "A je li živa ili mrtva?" - upita samozadovoljno čovjek. A mudrac poćuta pa mu odgovori: "Ona je ono što ti želiš da bude".
Govornik je iz ove priče izvuko jednu opštu pouku koja se tiče naše vjere i onih koji hoće da od toga naprave uzrok podjela i diskriminacija. Odluka je na svima nama. Vjera je naš izbor, i ono što mi želimo da ona bude za nas. Možemo je pustiti da leti a možemo je rukom ugušiti, samo da bi nadmudrili nekog drugog.
Ali ova priča za mene je imala jedno i ličnu dimenziju, o kojoj govori i jedna mudra izreka "Ko želi da se rastavi, pronadje kakvu izliku i svim sredstvima dovodi do svadje.". Mnogo sam puta ovo doživio da ulazim u dijalog sa ljudima koji postavljaju pitanja o Bogu, o ekonomskoj situaciji, o braku i sl. a upošte ne traže odgovor da bi saznali neku istinu ili sl. već traže izliku da se ogradili od nekog, da bi ga ponizili, da bi se posvadjali i otišli.
Pitam se na kraju sveg ovog koliko nam je stalo zaista do Vjere i do ljudi. Ili nažalost vjeru zloupotrebljavamo pa postavljamo neka delikatna pitanja, samo da bi nekog degradirali, da bi ga odbacili, diskriminisali. Priznajmo da nam često nije stalo do istine, ni do ljudi koji u nešto vjeruju, već tražimo nekakav izgovor za svadju. Da kad želimo da raskinemo sa nekim od koga nemamo "koristi" ili nam je postao "neinteresantan", onda vrebamo priliku za izgovor, da bi pokazali da neko nije u pravu i da bi se posvadjali i otišli. Ovo je često u vezama, još češće u biznisu, a najčeće u politici. A zaboravljamo da je odgovornost na nama, mi u svojim rukama držimo tu pticu i POSTAĆE ONO ŠTO MI ŽELIMO DA BUDE - LEPRŠAVA ILI UGUŠENA.

петак, 25. мај 2012.

DALJE OD OČIJU MOGU VIDJETI

Upravo odgledah film "Dalje od očiju mogu vidjeti", zasnovanom na istinitoj priči, o jednom slijepom momku koji je uspio da se uz pomoć prijatelja popne na Everest! Taj fenomenalni borac naučio je od svoje pokojne majke da je izvanredan i da može ostvariti izvanredan život. Bio je jedini slijepac koji je dobio posao u toj školi. Bavio se sportom i planinarenjem pored sveg tog svog ograničenja. Uspio je da zavede lijepu učiteljicu i da je oženi i dobije dijete. Ali dobio je poziv da učini nešto nevjerovatno. Da bude dio planinarske ekspedicije i da se uspenje na KROV SVIJETA. To nijednom slijepom čovjeku nikad nije uspjelo. Osim ovom SUPER SLIJEPCU. I čitav film zapravo priča priču o zahvalnosti ovog slijepog mladića za njegova 5 prijatelja koji su rizikovali svoje živote da bi mu pomogli da ostvari svoj san.
Sjetih se one novozavjetne priče kad je Isus bio kući jednog svog učenika, skupio se ogroman narod, poučavao ih je pismu a poslije i isceljivao. Red za bolesne bio je ogroman. To je priča o jednom nesvakidašnjem potezu koji su preduzeli prijatelji za svog prijatelja koji je bio totalni invalid. Zbog svog raskalašnog života zaradio je "neizlječivu" bolest. Sveštenici su naredili izolaciju i odbačenost ovog "bezbožnika". Ali kad je čuo da je Isus došao u njihovo mjesto, javila se neka nada da bi moglo nešto da se desi, ali oduzetost i teret krivice žalostili su ovog samrtnika. I onda su njih 4 prijatelja odlučila da preduzmu nešto radikalno. Da bi ga doveli nekako do Isusa, oni su se okolo popeli na krov kuće, i napravili rupu na slamnatom krovu i uspjeli da ga spuste pred Njegove noge. Kad je vidio Isus tu vjeru prijatelja kroz ovakav čin, oduševio se, i učinio takodje nešto nesvakidašnje bolesniku: rekao mu da su mu oprošteni grijesi! Spao je teret sa njegovog srca i naporedo i njegova bolest je nestala. Naočigled svih bio je isceljen od "neizlečive" bolesti.
Mi u životu možemo mnogo svojim trudom da učinimo, kao ovaj slepac što je učinio. I to je super i to je ono što samo ja i ti možemo učiniti. Ovaj slepac je bio požrtvovan u svemu što je činio. Postigao je čudesan uspjeh da se takav i mogao zaposliti, oženiti i baviti sportom. Sve, ali sam na Himalaje svakako ne bi mogao doći nikad.
Ali ono što mi je postalo jasno, mi možemo biti SUPER SLIJEPCI, ali postoji dio u našem životu koji mi ne možemo sami postići. I ovaj slepac i ovaj oduzeti su se ponizili i prihvatili pomoć svojih prijatelja. Kad mi nemamo vjere i snage za neke stvari, kada nas obuzima strah i sumnja, tu su prijatelji da nas podrže, da nas ponose na "nosilima". Da nas zbog ljubavi prijetljske, uzmu i iznesu svojim mišicama na "krov svijeta". A onda i da "probiju rupu na krovu" da bi nas donjeli pred Njegove noge. Za takvo nešto postoji nagrada, jer sve je moguće onima koji vjeruju. Postoje dionice našeg života, kada ne možemo sami, kada klonemo na svojoj postelji. Onda su tu prijatelji! Vjerujem da nas Bog na tim dionicam našeg života uči da ne možemo sve sami i da smo upućeni jedni na druge.
Zato budimo ja i ti ovi prijatelji koji su spremni da rizikuju nešto za svoje posustale i nemoćne ortake. Učini nešto radikalno i čak suludo, u toj dobroj vjeri, da bi ostvarili snove naši bližnji. Da im pomognemo da dokuče svoj "Krov svijeta".
I stignu, do Njegovih nogu.

уторак, 22. мај 2012.

PLAMEN SVIJEĆE

Sve što sam zgrabio svojim rukama
Bilo je kao rukohvat vode
Koji sam nosio i pokušavao da sačuvam
Ali kako su dani odmicali
Sve je isticalo iz mojih ruku
Nestajalo pred mojim očima
Htio sam to malo vrijednog prenijeti
Onima koji dolaze poslije mene
A odocnili su
U mojim rukama više nije bilo ičeg

Onda sam raširio ruke
Sa dlanovima okrenutim ka nebu
Zavapio u svom očaju i beznadju
Napisao oporuku jer rekoh: Nijesam uspio
Sve je uzalud
Jer svi moji napori, htjenja i strpljenke nije imalo uspjeha

A onda u tom mraku
Ugledah jednu malu svijeću ispred sebe
"Je li ovo od tebe Gospode?" - prošaputah
I kad shvatih da jeste
Poče neki vjetar bočni da duva
Plamen poče da se gasi
Brzo sklopih ruke da ga sačuvam
A vjetar sve jače poče da duva
Dlanove svoje zgrčih tik uza svijeću
Plamen je gorio
I bivao sve veći
Vjetar ga medj mojim prstima samo potpirivao
Od jačine plamena, obasja prostoriju
Prvi put nareh sta je sve vrijeme bilo oko mene
I onda ugledah mnoštvo svijeća
Spremnih da ih neko zapali
Da ispune svoju svrhu
Jer bez plamena, šta su?

I onda razumjeh zašto sam pretrpio poraz i štetu
Morao sam raširiti i isprazniti ruke da bih zaštitio viziju koju Si mi dao
Jer morao sam ih pribiti tik uz plamen, dok ne postanem jedno sa Njim
A kako bih to mogao svojim vlažnim rukama?

I onda primakoh svoj plamen drugoj svijeći
Gle kako se odmah upali
Pa onda drugoj
A ona nekoj trećoj
Soba je sve više svjetlila
Novi dan je svitao

STEPENICE KA NEBU

Kao polumaturant a i kasnije kao srednjoškolac, sam volio da dodjem kod svoje braće od stričeva Duška i Boža da slušamo muziku. Slušali smo heavy metal, na nekom kasetofonu koji su oni imali. Tih godina je heavy metal dosegao vrhunac. Bili su svjetski popularani a danas legendarni sastavi: AC/DC, Iron Maiden, Led Zeppelin, Deep Purple itd. Kad bi ostali sami u stanu, odvrnuli bi muziku do daske, vrištali, skakali, tresli glavom i pjevali. Oni su bili stariji 4-5 godina od mene, mozda su i razumjeli pjesma ali ja kao osnovac još svakako nisam, ali mi se ipak svidjala ta muzika. Bila je moćna. Uz tu muziku sam se i prvi put napio u životu, od nekog likera od mente koji je negdje obezbijedio moj stariji brat od strica.
Jedna od mojih omiljenih pjesama je bila pjesma od Led Zeppelina "Stairway to Heaven". Zato kad sam počeo da pišem ovu priču nisam mogao a da to ne povežem sa ovom pjesmom, iako daleko od toga da riječi ove pjesme, koju nisam ni razumio, a što sad kapiram, govore ono o čemu sam mislio da pišem.
Dosegnuti nebo i zadobiti vječnost, odvajakada je bila jedna od najuzivšenijih ljudskih ciljeva. Danas postoje neka druga "neba" tkz "sedmo nebo" koja bi smo željeli da dosegnemo, ali kako? Potrebne su nam "stepenice ka nebu". Cepelin i heavy metal uopšte nudi svoja "brza" rješenja kako stići na nebu. Kapiram da je ovo pjesma o nekoj sintetičkoj drogi koja ima taj efekat "dizanja". Naravno da ne preporučujem te "dizalice" jer su poslije njih padovi tako drastični da ne samo da te razbiju od zemlju, nego te ukopavaju 6 stopa ispod nje.
Govoriću o pravim stepenicama za nebo. Ali kao prvo moramo znati da te stepenice nisu od zemaljskog materijala, da ih se ne može kupiti, naći medju našim stvarima ili iskopati negdje iz zemlje. A nema ni te mašine niti umjetnika koji ih umije načiniti. One su napravljene od "nebeskih" elemenata, i silaze odozgo ka dolje, kao one protivpožarne stepenice na nekim zgradama na zapadu. Ručka za spuštanje je negdje gore, ne može se nikakvom "dizalicom" zemaljskom dosegnuti, niti ih podići, niti ih spustiti. Može se jedino "pozvati". Dugme je tu na našem jezik. To dugme je Riječ. Nije preko svijeta da bi ga tražili, nije na nebu da mislimo ko će se tamo popeti ili u podzemlje da bi se kao Herkul morali spuštati. Tu nam je na vrhu našeg srca, da bi joj se mogli pokoriti.
I samo jedna kratka molitva i stepenice se spuštaju. Opisaću ih.
Oslanjaju se na tu Riječ. Jer kad nestane svega, kad nestane i zemlja i nebo, po toj Riječi će se moći hodati. One su kao podnožje, temelj i donji čvrsti oslonac. Šta god je izgradjeno na tom temelju, nikakvi zemljotresi, oluje, cunamiji i sl. to ne mogu pomaći. Od te hridine svaki talas nevolje se lomi i raspršuje u najsitnije čestice.
Te stepenice su gornjim djelom nekako zakačene oslonjene na Ljubav. Jer je ljubav sveza savršenstva. Jer što nije povezano i učinjeno iz Ljubavi, to nije savršeno i to ne pripada Nebu. Zato ne može opstati i mora propasti. Zato i padaju u ponor oni koji se "podižu" lažnim "stepenicama za nebo", jer se nemaju za šta tamo gore uhvatiti dok podloga se izmiče.
Stepenice su tako čudesne, fluidne i providne, sačinjene od nekih nebeskih materijala. Djeluju slabašno, ali zapravo su neuništive. Vertikalne šipke su načinjene od nade i vjere. Za prvu se držiš dok se drugom hvataš na više. Činiti se da se drške više ne postoje, kao da se hvataš u prazno, da više nema nada dok gubiš vjeru. Medjutim, ako se odvažiš da učiniš novi zamah rukom, primakneš se i uhvatiš se lijevom za Nadu a desnom za Vjeru, odjednom osjetiš takvu čvrstinu i takvu sigurnost da si na pravom putu "stepenicama za nebo".
Na kraju možda i najvažnija elemenat ove čudesne naprave su one horizontalne prečage. One su sačinjene od nafinijeg materijala koji se zove Milost. Jer milost te uvjek podiže na jedan stepen više nego si zaslužio. Milost ti omogućava da dosegneš mjesto gdje svojim snagama, umijećem i znajem nikad ne bi prispio. Sve je konstantno Riječ i vjera koja nam je data, nada i ljubav koju imamo i koje su izlivene u naša srca, ne su tolike da ne mogu biti veće. Sve je konstanto, samo u Milosti moramo rasti.
Ali da bi rasli moramo činiti korake na tim stepenicama, da bi u konačnom stigli na Nebo. Svaki korak je zapravo iskorak i izlazak iz zone sigurnosti koja nam pruža niža stepenice. Što si na višoj poziciji milosti, pogled na niže je zastrašujuć, noge klecaju, butine podrhtavaju, a time i iskorak sve teži. Ispadamo za kratko iz ravnoteže, možda upadnemo u konfuzije, sumnje, dezorjentaciju, pa i očaj. Ali onda kad zgazimo na sljedeći nivo milosti sve se mijenja. Obnavlja nam se osjećaj sigurnosti i dolazi mir. Da bi to dosegli, mi moramo pobjediti strah tako što nećemo gledati prema dolje, koliko smo daleko od zemlje i njenih dobara, moramo pogledati prema gore, prema gornjem osloncu koji smo pominjali. Jer "savršena ljubav izgoni svaki strah.". Samo iz istinske ljubavi mi smo spremni za novu stepenice, za novi nivo milosti i opraštanja svojih i tudjih grijeha.
I to je put za Nebo. Kada se oslanjamo na Riječ Božiju, zagledani u Savršenu Ljubav, držaći se čvrsto svojim rukama za Nadu i Vjeru, koračajući iz Milosti u viši nivo Milosti, ostvarićemo ljudski san i svrhu postojanja. Dosegnuti Nebo!

субота, 12. мај 2012.

VLASNIK ILI UPRAVITELJ

Nekoliko puta sam bio u ulozi izvršnog direktora ili medadžera kako sad vole da kažu. A menadžer nije ništa drugo do engleski izraz za upravnika ili upravitelja kako mi kažemo. Od toga sam 3 godine skoro bio upravitelj privatne imovine, i tu naučio razliku izmedju vlasnika i upravitelja. Djeluje da je isto, ali nije.Tu razliku ću najslikovitije to objasniti kroz primjer aviona. Avioni mogu biti u privatnom vlasništvu, ali pilot je onaj koji upravlja avionom. I kad vozi vlasnika aviona, jedan sjedi u avionu a drugi pilotira. Problem nastaje, kada bi ustao vlasnik, i stao nad glavom pilota i počeo da mu komanduje: "ajde sad malo lijevo, pa sad idi gore, pa malo desno...". I sve do jedne granice to je u redu, dok postoji mogucnost da se avion održi stabilno u letu, to je OK. Ali ako bi vlasnik počeo da daje neke sulude komande, šta preostaje pilotu nago da spusti avion na prvu livadu, da ustane i fino da kormilo vlasniku pa neka on vozi avion. Vlasnik može da zapali avion, može da se surva da radi šta hoće sa svojim avionom i životom, jer kaže: "Ovo je moje, mogu sa svojom imovinom da radim šta mi je volja. Moj je i život pa mogu i da se upropastim i poginem kad mi je volja!"
Slušam upravo onu divnu pjesmu od Džibonija koja u refrenu kaže: "Nisam bio dostojan ni ove dvije duše što nam je Bog povjerio, povjerio. Mjesto da se ljube ja sam i to iznevjerio!". E o tome želim da pišem, da naše duše i sve ostalo nam je Bog povjerio. Našu djecu ne posjedujemo, već nam ih je Bog povjerio, i umjesto da ih čuvamo kao dobri upravitelji, mi smo ih iznevjerili svojim sebičlukom.
Većina ljudi, nažalost, danas smatraju da su spostvenici i baštinici svoje imovine i onog čto je u njihovoj aprehenziji. Da mogu sa time činiti šta je njihova volja. Da mogu raspolagati bez ikakvog ograničenja i skrupule. I u tome leži problem.
Oni koji ne razumiju da to što "posjeduju" je zapravo dar Božiji i njegove milosti, ne mogu osjetiti i imati u srcu zahvalnost zbog toga. Oni pristupaju svemu sa potrošačkim mentalitetom, oni su konzumenti oni rabe do uništenja ono što im je povjereno. Jedu i prežderavaju se bez zahvalnosti, piju i opijaju se bez zahvalnosti, "posjeduju" svoje ljubavnice, žene i djecu bez radosti i zahvalnosti. Misle da su vlasnici aviona, pa da mogu "manipulisati" sa njim i pilotima kako im je drago, ne mareći za sigurnost putinika i aviona koji su im povjereni i koju su povjerili svoje živote i sudbine u ruke pilota time što su se ukrcali u avion.
A pravi savjesni upravitelji, razumiju da im je u povjerenju sve predato. Oni primaju sve sa zahvalnošću, raduju se časti koja im je ukazana. Oni ne manipulišu, već sa pažnjom dobrog upravnika upravljaju luksuznom letilicom koja im je povjerena.
Mi nemamo vlasti ni na sobom i svojim životom, već nam je duša povjerena na čuvanje, a kamo li na tudjim životima!
Nemamo prava za destrukciju nad baštinom kojom upravljamo, a kamo li da uništavamo tudje ili prirodu oko nas. Nekada su Lovci to znali, pa su lovili i uzimali iz priroda samo onoliko koliko im je potrebno bilo za hranu, i to sa zahvalnošću. Današnji lovci ubijaju iz zadovoljstva bez ikakvog strahopoštovanja prema onom što nam je povjereno. Postali smo konzumeri, šerholdersi, trgovci i neke velike gazde. A Džiboni kaže "Iznevjerili smo ove naše duše koje nam je Bog povjerio!"

петак, 11. мај 2012.

ŠUT I ROGATI

Juče mi je jedan poslovni prijatelj, na komentare o nepravdi koju trpimo, rekao staru izreku: "Ne može šut sa rogatim!". Oćutao sam, jer me je iznenadila. To je stara narodna izreka, koja djeluje kao mudra, a da li je? Razmišljao sam juče i danas o toj izreci i borio se sa ovom "narodnom umotvorinom". I mogu reći da mi se vrlo ne svidja. Suviše je defetistička, kao da obara duh i čini da se mi slabi i "nenaoružani" povlačimo pred naoružanim silnicima.
Posebno me "žulja" izreka, kad imam u vidu, da je jedan od simbola zla - rogati djavo. A pravednik bi valjda trebalo da je onaj "šuti" koji ne čini nikom zla i nikom ne nanosi povrede i bol. Kao ona šutava ovca, nemoćna da napadne ali i da se odbrani.
Ali postoje druge izreke koje mi mnogo više znače od ove "Ne može šut protiv rogatoga!". Isus je na nekoliko mjesta svojim učenicima govorio da ih šalje kao ovce medju vukove. Upozoravao ih je da će doći zla vremena kada će se pojavljivati rogati Jarci i vukovi u jagnjećoj koži, koji žele da rastrgnu stado. I kad pomisli čovjek onako "zdravorazumski", ima li ikakve šanse šutava ovca medju krvoločnim vucima. Naravno da nema NIKAKVE! Kako li se osjeća ovca medju vukovima? Vrlo vrlo uplašeno, nesigurno i ugorženo. Bukvalno se osjeća ka nečiji lak obrok. Ali da li je zaista tako?
Ali nešto važnije je Isus govorio učenicima, svojim "šutavim ovcama", i vrlo utješino: "Ne bojte se, ja sam Dobri Pastir, koji čuva svoje ovce....Ne boj se stado malo, jer se svidjelo Ocu da vam podjeli carstvo... Ja ću biti sa vama do svršetka svijeta i vijeka.... Moja je osveta ja ću uzvratiti... Ko dira u vas, dira u zjenicu oka moga... Ko dirne u crkvu Božiju, razoriće ga Bog...." i još mnogo, mnogo sličnih utješnih i ohrabrujućih izreka.
Ali nije samo to, otišao je i korak dalje, pa je ovim "šutavim ovčicama" rekao: "Pokorite se Gospodu, protivite se djavolu i pobjeći će od vas... Jer je veći Onaj koji je u vama, nego ovaj (rogati) u svijetu...".
Zato ne mogu da dijelim ovakve stavove i izreke koje šire defetizam i čine nas nemoćnim da se odupremo "rogonjama". Naše odupiranje nije u istim sredstvima, da sad ovce na sebe stavljaju nekakve rogove i zubala oštra, pa da reže kao vukovi. Ne, naša odbrana je da se "pokorimo Gospodu", i da se aktivno protivimo nepravdi tako što ćemo ostati ono što jesmo i ostati u Istini. Onda možemo računati na Pastira da će on braniti svoje. On je naš Rog i naše oružje, i veći je od svakog drugog roga koji se podiže protiv istine i pravde. I ispuniće se obećanje, pa će pobjeći "rogonja", jer je "veći Onaj koji je u nama, nego ovaj u svijetu!".
Mi se možemo oduprijeti!

четвртак, 10. мај 2012.

BUDI TI BOLJI

Evo vec imam skoro 16 godina radnog iskustva u drzavnim organima, turizmu a sad u medijima, ali nekoliko stvari sam naučio kad je u pitanju javni govor. To su neki principi koji se ne odnose samo na politiku, marketing i javno mnijene već se tiču uopšte uticaja na ljude i kako oni doživljavaju ono što se govori.
Jedan mudri političar sa višedecenijskim iskustvom mi je rekao: "Lave, zapamtite, u politici nije važno šta govorite, već protiv koga govorite!". U trenutku to nisam razumio, ali sad razumijem vise nego ikad. Nažalost mi u Crnoj Gori, živimo u još u pretpolitičkom društvu u kome se ne polemiše o idejama i političkim programima, već se sve svodi, jeste li za nekog ili ste protiv tog nekog. Ma šta to značilo. Drugim rijačima, ne razmišljaju o sadržaju vašeg govora, već vas etiketiraju da li ste uz nekog, odnosno protiv nekog.
Sa druge strane, od jednog poznatog medijskog poslenika sam čuo jednu drugu sličnu izjavu: "Kod nas, nažalost, niko ne slušta šta neko govori, već odmah etiketiraju onog ko govori. Pa valjda je važnije da li je to što govori istinito i pametno, a ne kakav je i odakle je čovjek taj što govori". Jer ljudi često primjenjuju tu vrstu manipulacije, pa kad ne mogu da argumentovano odgovore na nečije riječi koje ukazuju na njihov grijeh, oni počnu da vrijedjaju i nipodaštavaju onog koji izriče te riječi. Kao u onom američkom filmu, kada djavolji advokat želi da baci ljagu na svjedoke optužnice da bi diskvalifikovao njihovo svjedočanstvo. Tako je danas i u politici i u javnom životu često ljudi posežu za nipodaštavanjem onog koji ukazuje na njihove greške. Umjesto da priznaju svoju grešku, oni govore o greškama onog drugog, o njihovim slabostima i porazima, vredjaju, omalovažavaju... Sve, samo da se ne pokaju i udju u proces metanoje.
Kada sam počeo da pišem ovu knjigu, najprije sam pisao sebi i ukazivao na svoje slabosti, ali i pokazivao neke životne prinicipe i mudrost koja me je iščupala. Molim tebe, čitaoče ovog bloga, da ne upadneš u zamku u koju mnogu upadaju, ne radi se o meni, nisam bitan ja, već si bitan ti. Sva ova knjiga nije nešto "o meni", nije nešto vezano za "nekog tamo" ili nekog tvog dušmanina koji treba da se opameti, ovaj blog o Metanoji, je nešto "o tebi". Ne gledaj na mene, kada citiram Sveto pismo i ukazujem na neke grijehe, i ne reci: "Ko je taj Lav da mi soli pamet!?! Ma znam ja njega, znam šta je sve zabrljao.". I ne reci: "Za koga je on, ili protiv koga on to govori. Pripada li ovoj ili onoj partiji, Pripada li ovoj ili onoj crkvi. Koje je nacionalnosti i za koga on to radi!?". Nemoj moj prijatelju, odbaci predrasude i etikete i razmisli o onom šta govorim. Jer ako ja nisam savršen i imam mnogo loših osobina, pokušaj bar TI DA BUDEŠ BOLJI.
Isus je govorio narodu da slušaju svoje religiozne i licemjerne vodje, da čine ono što oni govore ali da ne čine ono što oni čine. I istina je, ako sam ja i licemjeran i religiozan i grešan, ipak poslušaj i promisli ono što govorim i o čemu pišem a kažem ti ne čini ono što ja činim.
Pa i ja čeznem za nekim ko je bolji od mene, koji više vapi za duhovnim otkrivenjima i koji ima više svjetlosti u sebi i dubine Božije istine, pa da i mene neko ohrabri i podigne. Čuj one čuvene i mudre priče iz božijih knjiga, i ne gledaj na mene i na moje postupke, ne daj da ti predrasude o meni zamagle pogled i oduzmu blagotvornu korist tih istina, BUDI TI BAR BOLJI ako nisam ja.
Zbog tih predrasuda stoji riječ: "Najteže je biti prorok u svojem selu!". Pa ni Isusa nisu htjeli slušati ljudi iz Nazareta, jer su ga znali od detinjstva, igrali se, dolazili kod njega u stolarsku radnju. I onda zbog toga nisu od Njega mogli primiti mudrost Božiju. Svuda je isceljivao bolesne, čak vaskrsavao mrtve, samo u svojem gradu nije mogao mnogo čuda da izvede, upravo zbog predrasuda koje su imali o Njemu.
Ja znam da je mnogima teško da šta prime od mene, jer me znaju kao momka koji je istovarao djubre, prodavao duvan na pijacama i prodavao toalet papir dok je studirao, koji je bio pripravnik u njihovim firmama, koji je donosio burek i koga su slali po cigare. I sad taj Lav tu nešto mudruje.
Završiću sa negacijom početnik floskula, i kažem ti prijatelju, važno je ono što govorim, a ne protiv koga govorim i ko se našao uvredjen u mojim riječima. I važno je da li je istina i mudrost ono što pišem a ne kakav sam ja lično i što o meni znaš. Ovo je nešto izmedju tebe i mene, poziv da preispitamo sve predrasude i zablude, da se pokajemo i da promjenimo život. Ne gledaj na mene, bar TI BUDI BOLJI!

уторак, 08. мај 2012.

SPIRALA

Da li ti zvuče poznato riječi: "O zar opet!?", "Moram li sve ispočetka?", "Dokle ću da imam posla sa vama? Stalno li vas moram nadgledati i misliti za vas!", "Već vidjeno! Ista meta isto ostojanje!", "Sve se vrti u krug!" itd...
Najgore nešto u životu, to su isti problemi koji se ponavljaju. Iste bolne situacije. Isti padovi. Kao da se sve vrti u krug. Ako šta donosi očaj u život, to je ovo ponavljanje stvari koje smo mislili da smo pobjedili i da smo prevazišli.
Meni su se prošli mjesec ponovile stvari koje sam vjerovao da mi se nikad neće ponoviti. Kao u onim horor fimovima kada ustaje ona napast koju je glavni glumac ubio, pa okreće ledja i sjeda isrpljen da odahne, ali ne lezi vraže, napast opet ustaje i hoće da zamahne da zada novi podmukli udarac sa ledja.
Potrebno je pronaći u sebi još one snage iz petnih žila da se ustane i iznova udje u borbu dok zaista ne satremo neprijatelja tj problem koji nas muči.
Pročitah skoro onu priču o proroku Jeremiji koji se iznova i iznova upadao u probleme jer je ukazivao na grijeh kralja, sveštenstva i idolopoklonstva koje je zahvatilo čitav narod. Odlučio je da sve riječi proroštva koje je dobio pretoči u knjigu. U to vrijeme pisanje knjige je bio mukotrpan i veoma skup poduhvat. Inspirisan i nadahnut Jeremija je govorio a njegov pisar i učenik Baruh je sve to hvatao i zapisao. Kad je završena ta velika knjiga proročka, jedna od najvećih u starom zavjetu, Baruh je išao i čitao po javnim skupovima i kućama. I onda jednog dana kralj je saznao za tu knjigu, naredio da mu je donesu i da mu je pročitaju. Kada je čuo sadržaj te Riječi Božije. Uhvatio je knjigu i iscijepao i bacio u vatru dok cijala nije izgorela. Uništio je svoje ogledalo, jer nije želio da se odrekne njegovog raskalašnog života i nekih političkih i vjerskih sredstava i metoda koji su mu obezbjedjivali prevlast.
I onda je Baruh javio Jeremiji, da je njegovo životno djelo uništeno.
Ja sad kad sam objavio knjigu, mogu da zamislim koliki je to gubitak, da ti neko javi da je potpuno uništeno tvoje djelo. Tad nije bilo fotokopirnice, nije bilo bekapa na komjuteru da ti vrati izgubljene podatke. To je bio jedan jedini primjerak knjige, koji je sada bio uništen.
I šta je uradio Jeremija, a to je lekcija za svakog ko hoće nešto da ostvari, počeo je da piše knjigu PONOVO tj. IZNOVA. Trebalo se sjetiti svega, trebalo je iznova naći inspiraciju i nadahnuće, trebalo je prionuti ponovo na mukotrpan posao. Uf. Mogu misliti kako je teško pobjediti u sebi onu zlu volju, očaj i bijes i početi stvari iznova. To je metanoja. Jedan prijevod odnosno značenje riječi metanoja je upravo to: "misliti iznova".
To je lekcija koju sam po ko zna koji put učio, da kada vidiš da hoće da ti se vrate negativne stvari i misli, da smogneš snage u sebi i da kreneš ponovo da se boriš. I to nije uopšte lako. Jer pomisao da nisi uspio da prebrodiš te stvari, da to nešto ružno iz prošlosti treba opet da ti se dešava, da spodoba nije mrtva, to zaista baca u očaj.
Ali podjeliću sa vama jednu lekciju koju sam naučio tačnije jedno otkrovenje koje mi je dala volje da ponovo ustanem i da se borim: "Nije krug u pitanju, već SPIRALA!". Drugim rijčima, ne ponavljaju se stvari u krug, tako što ona zamišljena kružnica dodje opet na početak i okreće opet iznova kao kakvim nevidljivim šestarom. Ne, stvari se dešavaju u spirali, iako izgleda da se vrte oko centra, ali dešava se jedan proces rasta, neko sazrevanje u nama, tako da je ona kružnica sve dalje od centra i kad okrene 360 stepeni, ona ne dolazi na početni položaj, već formira spiralu. I to je fenomenalno. Mi rastemo, postajemo sve snažniji i snažniji, iako djeluje da smo sve slabiji i slabiji i gubimo volju da se suočavamo sa istim stvarima, čak sve težim. Ali to je zato što ne shvatamo da smo tome dorasli. Pa iako je moćniji naš dušman, mi smo još moćniji. Pobjeda je sve veća i veća. Samo se čini da je isti neprijetelj i veći, to je zato što smo mi veći i što se spremamo za još veću pobjedu i slavu.
Trebamo se ohrabriti kao Jeremija, i da ne očajavamo što neki ruše naša životna djela. Mi ćemo nastaviti da gradimo iznova, jer to je jedini put za pobjedu. Zar i stara latinska izreka "Repeticio Mater Studiorum" ne kaže da je ponavljanje majka učenja. Vodje moraju da nauče ovu lekciju, da se stvari moraju činiti iznova i iznova dok ne postane savršeno. To predstavlja napor, ali jedino to donosi pobjedu.
I tako je bilo nova Jeremijina knjiga je sačuvana do današnjih dana. Predstavlja inspiraciju za mnoge i mnoge generacije, jer je jedan čovjek odlučio da se ne predaje, da ne očajava, već da krene IZNOVA! Krenimo i mi, spirala naših života će probiti sve granice i sve neprijatelje, jer smo smogli snage da uradimo stvari ponovo i ponovo, dokle bude potrebno! Do konačne pobjede nad neprijateljem naše duše!

субота, 05. мај 2012.

ZVIJEZDE PADALICE

Moram reći da me je veoma uzdrmala neprijatna vijest da je jedan moj prijatelj prevario zenu. Nije mozda u danasnje vrijeme to nista cudno, a ova vijest možda ni istinita, ali me je sve to ipak protreslo jer je on svešteno lice koji je za mene bio primjer i uzor u vjeri i kako treba da izgleda Božiji čovjek. Mislim "Ej čovječe, kada takvi veliki ljudi padaju i posrću, čemu ja da se nadam? Deluje deprimirajuće. Pa kažem: "Bože, može li se iko održati danas u ovome svijetu i ostati vjeran Tebi i onima koje voli! Ima li i jedan koji može da održi Tvoje zapovjesti i da ne zastrani. Kakva li je nada naša, ako i sluge tvoje sagrešuju na taj način? Ah, jesu li ovo ona zadnja vremena o kojima Si govorio. Vremena kada će nastupiti veliki otpad i kada će mnogo srca ohladnjeti i otići svojim putevima? "
A Gospod ne odgovara. Ćuti. Izgleda kao da nema šta da kaže ili kao da je to nešto tako daleko od Njega i da nema veze sa Njim. Ali nije, prije će biti, kao da ga ništa ne iznenadjuje. Čak šta više, izgleda da ga iznenadjuje to što sam ja iznenadjen i frapiran, i što sam toliko sablažnjen pa postavljam tolika pitanja. I sam sam vrlo često kušan, pa valjda ne mislim da sluge Božije nisu još više kušani na takve stvari, posebno kada su popularni i kad su ostvarili toliko uspjeha.
Umjesto odgovora, sjetih se one starozavjetne priče kako je veliki pravedni Kralj David, počinio gnusni zločin. Kada je poslije 20 i više godina stalnog ratovanja postao kralj nad citavim Izrealem, osvojio Jerusalim, sagradio carski palatu. Odlucio je malo da iskulira. Prvi put nije otišao sa svojom vojskom u rat na istoku, već je to prepustio svojim generalima. Izležavao se čitav dan na svom krevetu, probudio se u kasno popodne i otišao na vrh svoje palate da se prošeta po krovu i da uživa malo u panorami grada. I kao "slučajno" u dvorištu preko puta kupala se potpuno gola lijepa Abigela, žena Urijina jednog od najodanijih Davidovih vojvoda. David naredi da mu je dovedu. I to veče Abigel ostade trudna. David kad cu da je Abigel trudna, da bi prikrio svoju prevare, učini šoš gnusnije djelo, pa poruči preko kurira Joaba komadantu čitave vojske da pošalje Uriju kući iz bitke, nadavši se da će ovaj leći sa svojom ženom, i tako prikriti da je ona spavala sa njim. Ali kad Urija dodje, spavaše na kapiji grada, i ne htjede da otidje svojoj kući ni na nagovor Davidov, zato što nije htio da jede i spava sa svojom ženom dok njegova vojska gine. I onda David skova podmukli plan, pa po sirotom Uriji, posla poruku Joavu, da Uriju stavi na najzesce mjesto bitke da ovaj pogine. Urija je nosio poruku njegovog uništenja, jer je vjerovao svome gospodaru i držao se pravde i morala. Uskoro je stigla vijest o pogibiji Urije Hetejina. David je uze Abigelu za svoju ženu, i taman kad je mislio da niko nije saznao, došao mu je Božiji prorok Natan i razotkrio njegov grijeh. David postade svjestan sveg svog zločina i poče pokajnički moliti za oproštaj. Ali kazna je stigla, Natan reča Davidu da se mač neće maknuti od njegovog doma dovjeka i da će djete nastalo u ovoj prevari umrijeti. I tako je i bilo, djete je umrlo nakon 7 dana od porodjaja, David do same smrti je neprekidno ratovao, a njegovi sinovi su ustajali da ga likvidiraju i da mu preuzmu prijesto. Nikad nije imao mira i spokoja.
I onda mi je jasno, da pad dolazi onda kad pomislimo da više nemamo za šta da se borimo. Kada mislimo da smo dosegli svoje ciljeve i da je to to i da možemo malo da odmorimo. Kada pomislimo da smo jaki i da smo pravedni da možemo odoljeti svakom iskušenju.
I istina je, ovo je vrijeme velikih "zvijezda padalica". Zvijezda koje misle: dosegli smo nebesa i sijamo kao zvjezdice na slavnim holivudskim ulicama. Koji ne znaju da ostanak na visokom mjestu podrazumjeva isto ono posvećenje i napor koji smo ulagali da bi ga dosegli. Postati i biti zvijezda podrazumjeva isto onoliko borbe, poniznosti i budnosti koliko smo bili dok smo bili samo "obični ljudi sa snovima". Nije niko i nikad siguran od pada, osim možda onih koji zadrža malo svijesti o sopstvenoj slabosti u svojoj slavi. Jer slava nije za ljude.
Mažda i nije velika šteta što su te zvijezde postale padalice, kolika je šteta nastaje njihovim padom na druge. Zato i Isus na nekoliko mjesta upozorava i kaže da će sablazni doći, ali teško onom od koga dolaze, jer će velika ruševina njihova biti. Što je veća zvijezda, veća je i tektonika poremećaja, veća je šteta na one kojima su te zvijezde bile vodilje u tampnim noćima, pa sad ne znaju kuda ići i kako se orjentisati. Nije ni čudo da Riječ Božija za takve kaže da se "neće odmaći mač od njihovoga doma". Da će biti sukoba neprekidnog, dana punih nemira i bunta njihove djece. Kad kažem "djece" ne mislim samo na pravu djecu, već i na onu duhovnu koje su oni porodili i podigli. Oni će se postati krvnici, odvrgnutće se od svojih palih vodja i tražiti njihovu smjenu, pa čak i smrt. Ali hvala Bogu, dok je Neba, biće i sjajnih zvjezda neće tama sve prekriti. Ali biće i "zvijedza padalica" nažalost.

уторак, 01. мај 2012.

EVNUSI

Kad sam službeno bio u Švedskoj, iskoristio sam priliku da posjetim jednog mog dobrog prijatelja, koji je pisac i misionar. Živi na nekih 30 tak kilometara od Štokholma, na jednom predivnom vještačkom jezeru. Tih dana je bila na izmaku jedna od najhladnijih zima u posljednjih 100 godina. Iako je bio mart, sve je i dalje bilo okovano ledom. Zabiljezen je bio rekord od 103 dana neprekidnog minusa. Sjećam se odlično tog utiska i pomisli kad sam ugledao tu hladnu i pustu zemlju, doletjevši iz suncem okupane Podgorice. A ona je u martu i aprilu najljepša. Pomislio sam: "Bože kako mi imamo lijepu i bogatu zemlju, a živimo u nemaštini. A ovi divni ljudi iz Švedske u ovom ledu i crnilu su stvorili jedno harmonično i prebogato društvo!". Više sam nego siguran da mi možemo postati bogati, ali vjerovatno moramo promjeniti neke stvari u našim glavama.
I onda kad sam mu govorio o svim projektima i reformama koje sam vodio u to vrijeme u vladi, kao državni savjetnik, ispričao mi je priču o evnusima, koju kani da objavi u svojoj novoj knjizi.
U stara vremena i nekim drugim kulturama postojali su evnusi ili uškopljenici. Kraljevi su jedino u njih imali povjerenja i samo su njima povjeravali brigu o tri najvažnije stvari - žene, zlato i vlast. Evnusi su upravljali haremima, bili su rizničari i državni savjetnici. Povjerenje je bilo zasnovano na tome što im je "iščupan korijen strasti", pa kao takvi mogli su biti sigurni čuvari. Vjerovalo se da neće posegnuti za onim što je kraljevo. Mogli su čuvati ljepotice, mogli su objektivno a ne u svoju korist upravljati državnim novcem, i mogli su savjetovati kralja bez ličnih političkih interesa i željom za prevlasti.
Čitao sam skoro sajt posvećen mislima Oca Tadeja. Tu sam pročitao jednu interesantnu priču o mladom monahu koji je molio Gospoda za bestrašće, jer nije više mogao da se nosi sa iskušenjima. I kad mu je takva molba bila uslišena, došao je da se pohvali svome igumanu. Ali na njegovo iznenadjenje umjesto pohvale dobio je prijekor. Taj duhovnik mu reče nešto ovako, a što je i naslov ove priče: "Uzmi mi iskušenje izgubiću spasenje!"
Izmedju ove dvije krajnosti leži velika istina. U hrišćanskoj kulturi svakako ne stoji poziv za bestrašće i škopljenje. To je kukavičluk, linija manjeg otpora. Gospod nam je dao strasti sa nekom svrhom, da nas motivišu i pokreću na činjenje i pregnuća. I nije pogrešno imati lijepu ženu, novac i vlast. Kroz iskušenja mi se primičemo Bogu i njegovoj spasonosnoj sili. Ali postoji i druga strana koja je zapravo opasnija - srebroljublje, vlastohleplje i požuda su izvor svakog zla. Sve se danas vrti oko vlasti, novca i sexa, i mi se trebamo oduprijeti toj vrsti kontrole. Ako i nije grijeh imati novac, sex i vlast, grijeh je da te to zarabljava. Ne smije da nas motiviše da posegnemo za tudjim ili učinimo kakvo zlo sebi i drugima. Misle neki mladi ambiciozni ljudi da će popularnost kod drugog pola, napori usmjereni za sticanje novca i ambicije za vlast donijeti nešto dobro i uspjeh. Teško, nemojmo misliti da "kraljevi" ovog vremena neće takodje svoje "riznice" zadovoljstva i vlast ljubomorno čuvati, i dati samo ljudima koji su "duhovni evnusi". Nad njihovim domom, imovinom i kompanijama, daće upravljanje samo ljudima koji se neće polakomiti i posegnuti za onim što im je dato na upravljanje. Moćnici vrlo dobro namirišu strast u nozdrvama svojih saradnika. Ako im cure bale držaće ih podalje od svojim imanja.
A kamo li Bog! Zar ko misli da će Bog dati nekome da upravlja njegovim narodom i imovinom koji nije kadar da pobjedi iskušenje požude, pohlepe i vlastohleplja!? Ako bi i uspjeli kojeg milionera da prevarimo, Bog se ne da varati, on gleda u srca ljudi i vidi šta je u njima. Samo promjenjeni ljudi, koji su spremni da "iščupaju korijen strasti" iz svojih srca, samo oni mogu biti slobodni od ropstva raznih kušnji, i samo će oni moći vladati pravedno i objektivno na dobrobit društva a ne na svoju korist. Samo će njima Bog i ljudi od moći povjeriti upravljanje finansijama i samo će oni biti državni savjetnici od povjerenja. I neće suditi po sopstvenoj volji i interesu, već pravedno i objektivno. To su istinski "evnusi" koji su nam potrebni da bi naša zajednica napredovala, koji su kadri pobjediti sebe i vladati svojom voljom, pa će im se dati da vladaju nad velikim.