недеља, 20. новембар 2016.

Pod duhovnim mikorskopom

Mnogi oblici zla su ocigledni i gotovo svako moze da ih identifikuje. Obicnog prolaznika zapitajte i sve ce vam reci sta je problem... Jer djavo uvjek koristi dvije osnovne taktike. Prvu, kada se javno šepuri, demonstira silu i trudi da bude sto veći da bi zastrasio, paralizovao i dezavuisao otpor i demotivisao ljude od duhovne borbe.
No postoji i druga taktika, kada korjen zla se sakriva i nije ocigledan, kada se čini da je beznačajan, bezazlen i mali , da ljude krecuci linijom manjeg otpora, to tolerisu i prihvate kao "bijelu laz" ili manje zlo, jer podcjenjuju stetne posljedice koje mogu nastupiti ili prihvataju "koristi" koje to zlo donosi.. Neznanje ili korupcija su korijen svakog zla u savremenom svijetu. Ovu grupu uzrocnika nevolja mogu razobliciti samo beskompromisni intelktualci i duhovno probudjeni ljudi koji imaju potrebno znanje, vjestine i iskustvo u duhovnoj borbi sa tim skrivenim stranama stvari... Kao sto u medicini mnogi vide vanjske simptome ali samo iskusni strucnjak pod mikroskopom ce identifikovati uzrocnika bolesti, virusa, bakteriju ili parazita. U Poslanici jevrejima pise :"Jer je živa riječ Božja, i djelotvorna i oštrija od svakoga mača oštra s obje strane i prodire sve do rastavljanja duše i duha, i zglavaka i mozga, i sudi mislima i namjerama srca. I nema stvorenja nevidljiva pred njim, nego je golo i otkriveno očima onoga, kojemu treba da dadnemo račun."
Bog je pojedinim ljudima koji imaju duhovno iskustvo dao poseban dar "razlikovanja duhova", da mogu da razaznati ljudske motive i manipulacije, i to velikim pokretima kada se navodno cine i najveca humana djela i oslobodilacki pokreti.. Jer od Hrista pa na ovamo cesto izmanipulisana j razularena masa znala vikati "Pustite nam Barabu, a Isusa raspnite".. Najmonstruoznija djela u ljudskoj istoriji su cinjena zbog nekih legitimnih ideala, pravde, slobode, jednakosti, Boga i sl. A samo su probudjeni duhovi mogli prepoznati kakve sotonske igre stoje iza toga, koji su stvarni motivi i namjere onih koji su vodili te revolucije, narodne pokrete i sl .. Za to je bio potrebna hirurska preciznost u duhovnom razlucivanju manipulacije, mikroskopski uvid u viruse koji su pusteni kroze te programe i projekte, da razore drustvene sisteme i porobe tijelo narodnog duhovnog bica.. Takvi autoriteti su uvjek bili potrebni drustvima na njihovim raskrscima ali i bili manjina, cesto svrstana medju politicke neprijatelje i izdajnike naroda, jer su imali tu srecu ili usud da vide ono sto ove mase zaslepljene nijesu mogli spoznati.
Nije ni cudo, zasto je Hrist u samrtnickom ropcu, onako isprebijan, ponizen, odbacen i raspet molio samo jednu stvar "Oce, oprosti im, jer oni ne znaju sto cine"..

четвртак, 10. новембар 2016.

Stvoreni da budemo jedno

Čovjek (Adam) je stvoren iz praha zemaljskog a žena (Eva) je stvorena od rebra (heb."sela" -strane) čovječijeg. Stvarajući Evu, sam Bog je uspostavio i blagoslovio prvu bračnu zajednicu. Najpre je Gospod pažljivo pripremio Adama da uvidi i osjeti potrebu da ima "druga prema sebi". U opisu stvaranja za sve je rečeno "i vide Bog da je dobro" ili "i bi dobro veoma"; jedino za što je rečeno da nije dobro je da je čovjek sam. Čovjek nije stvoren da bude sam!  Stvorio je Evu od "strane" Adamovog tijela, ne od noge da mu bude potčinjena, niti od glave da vlada njime, već od dijela blizu srca, da mu bude ravnopravni drug, saradnik i neko koga će voljeti.
Možda jesu razlčiti, ali čovjek i žena su od iste materije. Adam treba da voli Evu kao dio sebe, jer su stvoreni da budu jedno, da sačinjavaju emotivnu, duhovnu, misaonu i tjelesnu zajednicu.
Ženu jeste Sotona prevario te dade čovjeku  plod poznanja dobra i zla i oboje postradaše. Medjutim, još na izlasku iz Raja, stajalo je obećanje da će upravo žena roditi čovjeka (Drugog Adama) koji će stati za vrat Sotoni. Gospod je kroz utrobu ženinu providio spasonosni put:
"Žena će se radjanjima izbaviti"
Ljudi su se odvajkada pitali: Kako to nastaju kosti u mekoj utrobi majke?  Ta kost je ono isto Adamov rebro, koje se sada radja u jedno novo stvorenje. Savršeno čedo njihove zajednice.i ljubavi .
Tek.kroz ovo razumjevanje jedinstva , muž i žena treba sa shvate da nijesu jedno drugome neprijatelji već da imaju jednog zajedničkog neprijatelja, dušmana od početka. Sami mu se pojedinačno nikad neće moći oduprijeti.
Ovo nam je posebno jasno bilo kada smo u jednom kriznom vremenu u nasem braku dozivjeli da jedna ista zmija ujede suprugu i mene.. Ta slika mi je jos zvjeza i jasno mi kazuje da je zajednicki nas neprijatelj i da samo kao jedno i sa svime sto nam je zajednicko, mozemo ustati i naći duhovne snage da se odupremo iskusenjima i nevoljama.
Ima ta paradoksalna stvar, o kojoj govori jedna stara poslovica : "Bog roditeljim­a daje djecu da im ona­ pomognu (roditeljima­) odrasti".  Muškarci i žene,­ tek kada postanu roditelji, zbog osećanja od­govornosti, posta­ju ozbiljniji i u vezi ­sa Bogom, vjerom i duh­ovnim utemeljenjem. Naša djeca i sve ono sto smo zajednički stvorili i porodili ono će vojevati na dušmane našeg zajedništva, naseg braka: "Iz ustala male djece i odojčadi pribavio si sebi hvalu, da zamukne neprijatelj". Naša djeca (tjelesna ili duhovna) će biti silno oružje u duhovnoj borbi za naše brakove i porodice.
Tako će se poslije mnogo vjekova kroz utrobu jedne žene, djevice Marije, rodjti Dijete, Emanuilo, Sin nam se dade, Kralj Silni, Bog Vječni, Savjetnik Mirni.
Na njega će oasti najteži san koji se kože zamisliti, Njegov će bok (stranu), na Krstu kopljem probiti, gle čuda, baš ispod rebra, krv poteći pomješana sa vodom od prekobola. Od toga će Otac Nebeski, Drugome Adamu, u ovom činu novog bogičivječanskog stvaranja, podići Nevjestu, Ljubljenu, redivnu, svetu, bez mane i mrštine, strasnu kao vojska pod zastavama. Ona će vojevati na Sotonu u trijumfalnoj borbi, stajati na zmije i skorpije, nastupati na maladoga lava i aspidu i na svaku silu načastivu, i neće joj moći nauditi, vrata paklena neće je nadvladati.
Ova slika Ženika i Nevjeste je obnovljena nada u naše zajednistvo, brak kao svetu tajnu ljubavi i jedinstva ćovjeka i žene. Ova neraskidiva, silna i moćna zajednica će pobjediti ovaj dusmanski svijet i prebrodi sva iskusenja i nevolje. Jer smo stvoreni da budemo jedno u Gospodu!

уторак, 08. новембар 2016.

Al se nekad dobro jelo, baš

Slusam onu Balasevicevu "al se nekad dobro jelo, baš..", i razmisljam kako npr o hrani ljepse i strastvenije pjevaju Vojovodjani nego Crnogorci. A ocekivalo bi se obrnuto, da je u kamenitoj Crnoj Gori , u kojoj se vazda gladovalo, o tome valjda trebalo vise pjevati i zuditi. A u ovoj pjesmi osjetiš one plodne njive, vrijedne ruke domaćice, prepune trpeze, tople pećnice, nabujale apetite, slatke ukuse i opojne mirise.
Paradoksalno zvuči, ali tako je i u ljubavi. Najljepse i nastastvenije pjevaju.o njoj, ne oni koji je nemaju i koji je trebaju, već oni koji u njoj izobiluju...Pjevaju za njom i iznova žude oni koji su dusu svoju nasitili svim njenim dubinama i visinama. U njima se dize hvala i slava, i nova glad, sve jača sto je vise imaju. 
Nazalost kamenita i siromasnja duša,  ne razumije slavljenje i pojanje jer ne zna za ljubav Bozju, čudi se pjesmi hvale i slave  i sa prezirom gleda. Izusti po neku, ali prije psovku...Jer ne zna za Punu Trpezu, ne zna za Vrijednog Domaćin, nije iskusila, nije probala Njegovo tijelo i krv, tu sočnu duhovnu hrana koja utrobu nadima i grije.
Tamo gdje nema susreta sa Ljubavnikom duse, gdje nema intime i zajednistva tamo nema ni ljubavne pjesme na mednim usnama, ni strasne zudnje i raskosnog slavljenja, tamo nema "al se nekad dobro jelo , baš!"...

Kapitalan ulov

Skoro pa svako može biti pecaroš, ali na sitnu ribu. Samo rietki postanu lovca na kapitalne ulove. Zato sto za siću ti ne treba mnogo ni znanja ni posvećenja. Staneš i zabaciš gdje ti izgleda lijepo za sjedenje i to kad malo nadješ vremena. Pravi lovci tako ne rade, oni če zagaziti mulj, probdjeti noć i čekati onaj momenat kada ribama odgovara da se hrane. Ribama a ne njemu. Oni ne lovi po plićacima , sa plovkom na površini, sa malo hljeba na udici. Ne, oni traže duboke vode. To je dubinski lov. To je tesko olovo. To su jake strune , najloni i sajle, kao njihovi živci sa kojim stpljivo i pedantno odrešuju i najzamrsenije čvorove.
A njihov mamac je živ, krvari. Njihov mamac je ono sto oni prvi smatraju ulovom. To pravi lovci koriste samo za mamce, uskraćujući se ponekog obroka, oni odvajaju od usta da bi imali za mamac. Oni se često umorni i isrpljeni vraćaju kući bez ikakvog ulova. Dok če mu se možda onaj na siću podsmjehivati sa svojom kesicom od petnaestak brona i ukljeva,  i dok će mu se ukućani ljutiti i negodovati što uludo i beskorisno provodi dane.. On će ćutati i neće se obazirati jer on zna nešto sto ovima izmiče, da dolazi sjutra, da dolazi njegovo vrijeme, kad riba počinje da radi. i da njegova plata stiže. Njegove če kese biti napunjene do prelivanja, krupnih komada . Ozbiljan ulov vrijedan divljenja.
Medjutim, ono sto pravi ključnu razliku izmedju prvih i drugih nije samo znanje, oprema i mamci, već vjera i strpljenje.. Za krupan ulov moras da vjerujes da ćeš ga ostvariti. Ali i za krupan ulov moraš da čekaš.  Moraš da stražiš, da prihranjuješ da iznova posvećeno dolaziš. A ko je ikad stpljivo čekao išta osim onaj koji vjeruje u ulov, vjeruje u svoje napore, u svoje izbore voda i mjesta, u svoje mamce i opremu da če izdržati.  Ne možeš čekati bez vjere.
A ko je ikad Skoro pa svako može biti pecaroš, ali na sitnu ribu. Samo rietki postanu lovca na kapitalne ulove. Zato sto za siću ti ne treba mnogo ni znanja ni posvećenja. Staneš i zabaciš gdje ti izgleda lijepo za sjedenje i to kad malo nadješ vremena. Pravi lovci tako ne rade, oni če zagaziti mulj, probdjeti noć i čekati onaj momenat kada ribama odgovara da se hrane. Ribama a ne njemu. Oni ne lovi po plićacima , sa plovkom na površini, sa malo hljeba na udici. Ne, oni traže duboke vode. To je dubinski lov. To je tesko olovo. To su jake strune , najloni i sajle, kao njihovi živci sa kojim stpljivo i pedantno odrešuju i najzamrsenije čvorove.
A njihov mamac je živ, krvari. Njihov mamac je ono sto oni prvi smatraju ulovom. To pravi lovci koriste samo za mamce, uskraćujući se ponekog obroka, oni odvajaju od usta da bi imali za mamac. Oni se često umorni i isrpljeni vraćaju kući bez ikakvog ulova. Dok če mu se možda onaj na siću podsmjehivati sa svojom kesicom od petnaestak brona i ukljeva,  i dok će mu se ukućani ljutiti i negodovati što uludo i beskorisno provodi dane.. On će ćutati i neće se obazirati jer on zna nešto sto ovima izmiče, da dolazi sjutra, da dolazi njegovo vrijeme, kad riba počinje da radi. i da njegova plata stiže. Njegove če kese biti napunjene do prelivanja, krupnih komada . Ozbiljan ulov vrijedan divljenja.
Medjutim, ono sto pravi ključnu razliku izmedju prvih i drugih nije samo znanje, oprema i mamci, već vjera i strpljenje.. Za krupan ulov moras da vjerujes da ćeš ga ostvariti. Ali i za krupan ulov moraš da čekaš.  Moraš da stražiš, da prihranjuješ da iznova posvećeno dolaziš. A ko je ikad stpljivo čekao išta osim onaj koji vjeruje u ulov, vjeruje u svoje napore, u svoje izbore voda i mjesta, u svoje mamce i opremu da če izdržati.  Ne možeš čekati bez vjere.
A ko je ikad vjerovao ko nije imao svoga Ribara - Učitelja, ko nije vidio kako se to radi, kako se gazi veliki mulj, kao se zabacuje u duboku vodu, kako se lovi na samom dnu. I onda čeka! Kapitalan ulov dolazi i zasigurno neće izostati! ko nije imao svoga Ribara - Učitelja, ko nije vidio kako se to radi, kako se gazi veliki mulj, kao se zabacuje u duboku vodu, kako se lovi na samom dnu. I onda čeka! Kapitalan ulov dolazi i zasigurno neće izostati!

субота, 05. новембар 2016.

Podvig majke Vasilija Ostroškog

"Iz Žitija sv. Vasilija čitamo "da se rođenje dječaka Stoja­na Jovanovića, od bog­obojažljivih roditelja Pet­ra i Ane, desilo pre­ma nekima, 28. Decemb­ra 1610. Mjesto njegovog rođen­ja je selo Mrkonjići,­ a širi zavičaj – vod­oplavno Popovo Polje ­u Hercegovini. U to vrijeme zapadna Hercegovina b­ila je izložena najte­žim nevoljama ratnog ­vremena, u kome je ne­prijatelj nanosio str­ašne udarce, a razna ­kolebanja i ljudske s­labosti, koje se u ov­ako kritičnim vremeni­ma najbolje ispoljava­ju, zagorčavale su i ­onako tešku situaciju­ u narodu. .
Stojanovi roditelji, ­koji poslije njega, i­zgleda, djece više ni­su imali, nad svojim ­jedincem bdjeli su ka­o nad najvećim blagom­. U patrijarhalnom he­rcegovačkom selu, u k­ome se sirotinjski hl­jeb od zraka do mraka­ morao grabiti od kam­ena i ćudljivih krašk­ih bujica i zalivati ­gorštačkim znojem, ot­ac porodice odlazio b­i jutrom za svojim te­žačkim poslovima, ner­ijetko ili na svoje p­olje ili u mobu kod s­usjeda ili na ispomoć­ kaluđerima obližnje ­svetinje u poljskim r­adovima i u samom man­astiru.

Mali Stojan odrastao ­je najviše uz majku, ­ćutljivu i blagočesti­vu domodržnicu Anu, „­onu kojoj se Bog smil­ovao“, kako joj i ime­ kazuje. Rastao je u ­jednoj od onih dimlji­vih kamenih kućica, u­ suvo složenim od lom­ljenog kamena i pribi­jenih uz kamenite obr­onke na škrtim zaravn­ima popovopoljskih br­da, sa krovom na dvij­e vode, pokrivenim sl­amom, ševarom ili kam­enom pločom, ređe das­kom.

Podižući malog Stojan­a u ozračju zavalske ­svetinje, majka ga je­ od malih nogu zadaja­la pobožnošću, čistot­om i strahom Božijim.­

U onim vremenima osku­dice i čestih gladi i­ boleština, mali Stoj­an zacijelo često bij­aše u prilici da bude­ svjedok i majčine sa­stradalne ljubavi pre­ma bližnjima i mnogog­ dobročinstva, naroči­to prema ništima i ub­ogima, koji se nezabo­ravno utisnuše u njeg­ovu djetinju duševnos­t. Svoj veliki dug i ­najtopliju ljubav pre­ma roditeljki, kraj k­oje provede svega dva­naestak godina svoga ­života i koja mu svoj­om tihom ljubavlju ot­vori srce i ispuni ga­ strahom Božijim.

Iz straha da im Turci ne povedu sina u janjičare, brižni roditelji Petar i Ana, uprkos svoj svojoj ljubavi prema sinu jedincu ili upravo zbog nje, svjesni opasnosti, a znajući koliko je sam Stojan volio Crkvu Božiju, odluče da svoga jedinca, privedu i svojim roditeljskim blagoslovom na put monaškog iskušeništva isprate u manastiru Vavedenja Presvete Bogorodice u Zavali. Tako Stojan Jovanović od najranije mladosti, računa se – u uzrastu od oko 11 godina, oko 1662. godine, postade manastirski đak i kao iskušenik nađe se pod budnim okom i duhovnim rukovodstvom igumana Serafima Zavalca."

Iz ostaka zitija ne saznajemo bas mnogo detalja iz njegovog zivota, ali ipak ubrzo se nadaleko čuo glas o predanosti njegovoj, i podvižničkom životu. Obično se navodi da je za monaškog života stekao ogromno poštovanje u narodu. Kasnije je postavljen za episkopa Zahumskog i Skenderijskog, kako se u različitim žitijima napominje "bez svoje volje". Kada je razoren manastir Tvrdoš u kojem je stolovao povukao se u Ostrog. Živio je molitvenim životom, posvećen mističkoj kontemplaciji, a upokojio se 29. aprila 1671. godine. Širina njegovog kulta ne nadilazi samo ovakve, ideološke i nacionalne krajnosti, već i one istorijski trajnije - među religijama. Svetom Vasiliju, naime, pored pravoslavnih vjernika hodočaste i katolički vjernici, ali i pripadnici islamske religije. Manastir izgrađen u stijeni izgleda kao kakva crnogorska replika uzb-dljivih grčkih Meteora. Pravoslavni vjernici slave Svetog Vasilija 29. aprila, po julijanskom kalendaru, odnosno 12. juna po preciznijem, gregorijanskom.

Medjutim ovaj detalj o njegovoj majci Ani i njegovom zavjetivanju jos u djetinjstvu, nedoljivo podjseća na Proroka Samuila, čuvenog starozavjetnog  duhovnog vodje Izabranog bozjeg naroda. Živio je na 1100 g­odina prije Hrista. To je poznata priča kada je ne­rotkinja Ana "isplakal­a" dijete od Boga ­i posvetila ga Bogu, ­kada mu se navršilo 3 g­odine. Živeći u Silom­u, kod kovčega zavjeta­, Samuilo imaše u 12 g­odini istinito otkrov­enje od Boga o kazni,­ koja predstojaše dom­u prvosveštenika Ilij­e zbog nevaljalstva s­inova njegovih Ofnia ­i Finesa.

­Starzavjetni zapis govori o  Elkani, koji je ­pored Ane imao još je­dnu ženu: Feninu. Pre­ma tadašnjim običajim­a Izraelaca i okolnih­ naroda, mnogoženstvo­ se dopuštalo - zbog ­toga, Elkanin slučaj ­sa dvije žene je bio sa­svim uobičajen bio u to v­rijeme. Ana nije mogla ­roditi dijete. No, ova ­druga žena, Fenina, r­ađala je suprugu djecu­, pa joj je to davalo­ značajnu prednost u ­odnosu na ženu bez dje­ce. U tadašnjem društ­vu, plodna žena je už­ivala ugled i poštova­nje. Za ženu, koja ni­je rađala, smatralo s­e da je, u neku ruku,­ pod prokletstvom.

Elkana je ljubio Anu ­više nego Feninu, no,­ njegova joj ljubav n­ije bila dovoljna utje­ha. Ana je doživljava­la poniženja od svoje­ suparnice, koja je k­oristila svaku prilik­u da je izvrgne ruglu­ zbog neplodnosti. El­kana je bio religioza­n čovijek. Jednom prilikom kad je sa svojom zenom posjetio svetiliste,  Ana je,  ponižena ­i nesrećna,  iz na­jdublje čežnje svoga ­bića i sva svoja stre­mljena, zavapila bi Bogu ­samo jednu želju i mo­litvu: dobiti dijete. Pismo kaze "A Ana usta, pošto je­doše i piše u Silomu;­ a Ilije sveštenik sje­đaše na stolici, na p­ragu doma Gospodnjeg.­ I ona, tužna u srcu ­pomoli se Gospodu pla­čući mnogo. I zavjetov­a se govoreći: Gospod­e nad vojskama! Ako p­ogledaš na muku slušk­inje svoje, i opomene­š me se, i ne zaborav­iš sluškinje svoje, n­ego daš sluškinji svo­joj muško čedo, ja ću­ ga dati Gospodu dokl­e je god živ, i britv­a neće preći preko gl­ave njegove...'" (­1. Sam. 1:9-11­ RDK)­

Njena molitva je bila­ toliko osjećajna, sna­žna i puna zanosa da ­je Ilije, sveštenik u­ svetištu, pomislio d­a je ta žena pijana. ­No, kad je shvatio o ­čemu se radi, isprati­o je Anu ovim blagosl­ovom: "Idi s mirom; a Bog I­zrailjev da ti ispuni­ molbu, za šta si Ga ­molila." (­1. Sam. 1:17­ RDK)

Poslije te molitve, na­kon nekog vremena, An­a je doživjela uslišen­je. Rodio se dječak. O­na ga je nazvala Samu­el: "Jer sam ga"­, rekla je Ana, ­"izmolila od Gospoda". (­1. Sam. 1:20­)­

Ana je mogla poći ­putem sile i pakosti.­ Mogla je sve te dane­ i godine uzvraćati s­uparnici na uvredama,­ vraćati joj milo za ­drago, svetiti i smisljati pakosti.
An­a se odlucila za molitvu i kao nagradu dobila ­Samuila, koji je izra­stao u velikog Božjeg­ čovjeka, na blagoslov­ mnogima. Biblija ova­ko govori o Aninom dje­tetu: "A Samuilo rastijaše,­ i Gospod bješe s njim­, i ne pusti da padne­ na zemlju nijedna rije­č njegova. I sav Izra­ilj od Dana do Virsav­eje pozna da je Samui­lo vjeran prorok Gospo­dnji."(­1. Sam. 3:19-20­ RDK)­

Tako je i mali Stojan postao cuveni svetitelj, posvecenjem jedne majke koja je znala sta je najbolje za njeno dijete. Da bi mu spasila zivot od okupatora Ana je uradila silucnu stvar kao majka malog Mojsija u Misiru. Kada je stigla naredba da se pogube sva novorođenčad majka ga je krila i dojila tri mjeseca. Kada je već bilo postalo opasno po život djeteta stavila ga je u košaru i pustila niz Nil. Dijete je došlo u Prave Ruke. Ruke koje su ga dovele do dvorca Faraona gdje ga je pronašla Faraonova sestra i usvojila. Faraonova sestra je tražila dojilju za bebu i našli su ženu Jevrejku za to. Gospod je uredio da dojila postane upravo prava majka malog Mojsija.

Kao i Ana svoga sina Stojana tako je i Mojsija majka morala pustiti iz svojih ruku "niz vodu" kako bi mu život sačuvala. Zaista, nekad moramo izgubiti kontrolu nad onim što smo stovrili, nad onim sto nam mozda znaci sav nas zivot i sve sto je vrijedno zivljenja,  "Izgubih ga na kratko, da bi ga dobili za vječnost."

Za ovakva podvig i pozrtvovani čin moramo umrijeti sebi, da bi dali život svome djetetu. Samo majka moze da zna kolika je ovo zrtva. I varaju se neki koji misle da je prava majka ona koja drzi djete uz sebe po svaku cijenu. Kao u onoj prici o Solomonu, koju sam pominjao, kada se dvije majke istovremeno porodiše u istoj sobi. U toku noći jednoj je umrlo dijete te je neprimjetno zamijenila bebe. Kada se ova druga ujutru probudila i uvidjela šta se desilo nastala je žučna rasprava između njih. Ova prva je naravno poricala pa slučaj tako dođe pred cara.

Pošto iznesoše svoju stvar pred cara on odluči da dijete iznesu pred njih i mačem ga presijeku na pola, a potom svakoj majci daju po njenu polovinu. Čuvši ovo, prava majka skoči i zavapi da to ne čine, već da dijete daju ovoj drugoj dok je ova druga je tražila da se careva izvrši.
Solomon tada presudi da se dijete da onoj prvoj. Onoj koja se sažalila na dijete i dala ga drugoj ženi kako bi mu život spasila, a narod osta zadivljen mudrom odlukom cara Solomona.

Mi nadam se da nijesmo u ovom životu iskušavani baš na ovaj način, ali jesmo u drugim stvarima koje predstavljaju našu “djecu”. Mozda su vam drugi htjeli da preuzmu ideje i projekte koje ste sami u mukama “porodili” na svome poslu ili u nekim duhovnim stvarima, svejedno. Licno sam dozivio da ono sto sam bio osmislio, započeo, rodio u porođajnim mukama, potom previo , odnjihao i podigao da u momentu kada je trebalo da započnu svoj život da pocne da daje benefite, oko toga je nastala rasprava i otimanje.
Vise puta sam prepustio drugome neke meni vazme poslove i stvari jer je to bilo uslov opstanka mog “čeda. Nije mi bilo lako. Trebao sam da umrem nekim svojim sebičnim interesima, svome ponosu, odreknem neke buduće dobiti i privilegija, možda i popularnosti. 0

Umjesto osvete i vraćanja milog za drago, trudio sam se da svoju veliku nepravdu u molitvi iznesem pred Velikog Sudiju, Kralja nad svim kraljevima, kao pomenute majke. Mogu posvjedočiti da je On već bio donio odluku čije je to dijete, odnosno ko je prava majka.
Prava majka je ona koja je pustila svoje dijete kako bi mu život sačuvala. Kao majka malog Stojana Jovanovića i sve ove majke o kojima i biblija pise, a njihova djeca su ostavila tako silne pečate i temelje za cijeli jedan Bozji narod, na kojima stoji u sve vijekove vjekova.

Ovaj podvig jedne majke ostao je zabiljezen do danasnjih dana, kao sto stoji onaj njen spomenik u dvoristu crkve Svetog Nikole u Mrkonjićima, koji je jedan mjestanin dobio na srce da ga sagradi i odrzava do danas. Prava majka je ona koja gleda šta je u najboljem interesu za njeno čedo, ne gleda na svoje majcinske potrebe, znajući pri tom da ima Sudija koji će joj ga vratiti u naručje, da ga gubi za kratko da bi ga dobila za vjecnost.

Marfijev zakon

Mnogi se smiju na Marfijev zakon, ali covjek je fakticki dokazao postojanje prokletstva. Biblija uči da postoje te nevidljive prepreke u nasem zivotu.  Taman kada trebamo da iskusimo uspjeh i blagoslov neka nevidljiva ruka iz proslosti nas uhvati i zadrzi kao u nocnim morama kada ne mozete da dohvatite izlaz ili vam se noge saplicu, posustajete i padate dok vas nesto juri..
Ili vidimo kako se iznova i iznova, čak sa koljena na koljrno, desavaju iste nesrece , porazi ili bolesti u porodici . Tada se treba dobro zapitati i pozabaviti pitanjem prokletstva i njegovih uzroka. Ona zaista postoje, ne samo kao neke bajalice i molitve opakih ljudi protiv nas koje treba ponistiti, već najčesce kao posljedica neokajanog grijeha, mračnih tajni ili krivokletstva koje treba ispovjediti pred Bogom. Da se oslobodimo i da mozemo ući u blagoslov zdravlja i prosperiteta po sili Krsta. Jer je pisano da je proklet onaj koji je visio na krsta, tako je Isus Hrist postao prokletstvom za nas na Golgoti da bi se u nas uselili svi oni blagoslovi zapisani u Pismu. Cijena je jednom za svagda placena, to vjerom treba prihvatiti..

четвртак, 03. новембар 2016.

Blagoslov konfliktne situacije

Mnogi pokušavaju da u sferi javnog zivota i djelovanja zadobiju uticaj i vlast nad ljudima, idu traže pristalice samo medju prijateljima i saveznicima. A jedini siguran način da neko padne pod vašu vlast i autoritet je da krene na vas sa napadima, uvredama, poniženjima i osporavanjima. Samo duhovno probudjen čovjek sa ispravnim stavom u srcu i pogledom na konfliktne situacije shvata da se medju trenutnim neprijateljima i oponentima nalaze upravo budući saradnici, učenici, sljedbenici pa čak i najbolji prijatelji. Mudar čovjek i od neprijatelja svoga napravi lojalnog saveznika. Zato piše "kličite od radosti onaj dan kada vas usprogone pravde i imena moga radi , jer velika je vaša nagrada."

Prokleti car Duklijan

U ovoj studiji u kojoj se u mnogom bavim Ljetopisom popa Dukljanina i njegovim biblijskim refleksijama ne mogu da zaobidjem jedno dosta rasireno vjerovanje i predrasudu o Duklji i "Dukljanima" u Crnoj Gori. Kako je neznanje izvor svakoga zla i pogibli u duhovnim stvarima , tako je i jedna legenda koja se propovjeda po crkvama SPC decenijama vrlo vjesto (is)korištena u ideološkoj borbi protiv  crnogorske intelektualne elite koja je radila na buđenju nacionalne svijesti, obnavljanju crnogorske pravoslavane crkve i države.. Jer u cijelom ovom duhovnom preporodu koji se dešava u Crnoj Gori zadnjih decenija , Duklja, sveti knez Vladimir i dinastija Vojislavljevića su krucijalno važni i predstavljaju sinonim naše državnosti i crkvenosti.. Duklja je doživjela svoj vrhunac u 11..vijeku (postala carstvo i dobila status mitropolije sa 5 episkopija) znatno prije Nemanjića i sv. Save.. Medjutim u narodu je bilo rašireno uvjerenje da je Duklja narodni naziv za r­uševine Diokleje kod Podgorice a da je njom vladao  zli Car Duklijan iz legende koju smo pomenuli.. A kako bi znali kad nas u školama vrlo šturo i konfuzno učili od Duklji o njenoj duhovnosti a sa druge strane u crkvama uveliko propovjedali tu epsku pjesmu iz "pretkosovskog ciklusa" o zlom caru Duklijanu i Iliji Gromovniku, odnosno Jovanu Krstitelju..

Vuk Karadzić u svom rječniku pominje „Duklija­na“, cara Duklje, da se tim nazivom "u Crnoj Go­ri i  onuda pripovije­da kako je car Duklj­an, u viru pod Veziro­vijem mostom, svezan ­u sindžir, koji jedna­ko glođe, i uoči Boži­ća taman da ga preglo­đe i svijet da uždi, ­a Ciganin svaki po je­dnim udari maljem, ve­likijem čekićem, u na­kovanj, te pritvrde“.­ Karadžić je kasnije objavio i cijelu narodnu pjesmu  „Car Duklijan­ i Krstitelj Jovan“ gde su glavni ak­teri arhanđeo i đavol­ski car. Po pjesmi su oni pobratimi, car Dukli­jan i Krstitelj Jovan­, igraju se krunom (sunc­em) prvog i jabukom d­rugog; Jovan vara Duk­lijana i nosi sunce B­ogu, ali mu car odgri­ze dio stopala. Priča­ je nešto jasnija: đa­volski car je nabio n­a koplje sunce, koje ­su mu doneli đavoli o­tpali od Boga, zato B­og šalje arhanđela na­ zemlju, ovaj vara đa­vola, vraća sunce, al­i mu đavo otkida dio ­stopala, zbog čega Bo­g daje ljudima ugnuto­ stopalo."

Iako se istoijski zna da takvog cara u Crnoj Gori nije bilo za vrijeme dinastije Vojslavljević , ipak nekako se pod tom demoniziranom licnosću podrazumjevalo da se radi o nekom dukljanskom caru ..
Naravno, ova legenda ima istorijsku osnovu, ali u događajima iz vremena rimskog cara Dioklecijana, i njegovim skromnim porijeklom iz provincije Dalmacije (u okviru nje je bio i grad Duklja) koji je   najsurovije progonio hrišćane. U prilog tome ide i činjenica da je ova legenda bila  rasprostranjena ne samo u Crnoj Gori, već itekako i u Dalmaciji i u Bosni i Hercegovini.

Osnova priče je preuzeta od starosjedilaca, pokrštenih romano-ilira koje susrećemo u opisima Ljetopisa popa Dukljanina, o cemu smo pisali u prethodnim poglavljima. Stim sto se u drugoj verziji pojavljuje sv. Ilija Gromovnik , vjerovatno kao hrisćanska verzija paganske legende o  Pirunu Gromovniku. Car Dukljan je navodno živio u gradu Duklji (Dokleji) i bio omražen zbog nasilničke prirode i bogohuljenja.  Zbog nedjela koja je počinio, Bog je Dukljanu poslao Sv. Iliju da ga ubije gromom i razruši grad Duklju. Svetac uspijeva razrušiti grad, ali ne i ubiti surovog cara. Dukljan je odlučio da uhvati Sv. Iliju i da ga baci u okove, koji su se nalazili u blizini mosta na rijeci Morači. Međutim, saznavši za to, Sv. Ilija je odlučio da ga preduhitri, predstavljajući se pred carom kao običan putnik. Rekao je Dukljanu da su verige pripremljene za sveca premale za njegov vrat i zamolio cara da sam proba verige, da bi provjerio da li će odgovarati. Pošto Dukljan stavi verige na vrat, Sv. Ilija ih štapom slije, a stijena za koju su bile pričvršćene, padne sa vezanim carom u rijeku Moraču. Od tada, Dukljan tokom cijele godine glođe verige, pa one oko Božića budu debljine dlake. Zbog toga je običaj da kovači uoči ovog praznika udare nekoliko puta čekićem u nakovanj, kako bi pritvrdili okove. Ova božićna obaveza za kovače, bila je čak utvrđena i jednim plemenskim zakonom, početkom XIX vijeka (Vasojevićki zakon, u 12 tačaka, čl. 23).

Dukljan je, u srpskim dualističkim mitovima, protivnik Božji, isto što i iskonski đavo (Ariman u persizmu). On je u izvoru ispod Vezirovog mosta (Podgorica) „svezan u sindžir, koji jednako glođe, i uoči Božića taman da ga preglođe i svijet da uždi, a Ciganin svaki po jednom udari maljem u nakovanj te pritvrde“.
U narodu je Dukljan prikazivan kao demon, koji se često javlja u mitovima i pripovijetkama, naročito kosmogonskim. Milovan Đilas u svojoj knjizi Besudna zemlja daje jedno slikovito svjedočanstvo kako je ova legenda bila rasprostranjena po narodu, kako ga je baba plašila raznim pričama o ovom demonizovanom liku .

Medjutim jedno su babske priče a.drugo je kada jednu pagansku nehisćansku legendu crkveni velikodostijnici koriste u propovjedima po crkvama i javnim skupovima. Mit i legenda je za crkvu prihvatljiv samo ako i samo ako može da ima ispravan teološki značaj i uporiste u Rijeci Bozjoj.

Upravo su u ideoloskoj borbi protiv Dukljanske.akademije nauka i umjetnosti i obnovljene Crnogorske pravoslavne crkve ova legenda obilato koristi narocito u javnim govorima gdje se utiče na neprosvjecene narodne mase. Poznato je da se svaka ideoloska borba uvjek bije najprije u simbolickoj ravni..Tako su i vjekovima kultovi potiskivani, mijenjano im je značenje, poistovjećivani sa drugim kultovima. Ne samo u pravcu one Lingove opaske o zamjeni na relaciji pagansko - hrišćansko, već i u okviru samog hrišćanskog svjetonazora. Car Duklijan je postao idealan za pomenutu ideolosku borbu u Crnoj Gori. Slicno kao sto je kult Sveta Ćekla (Tekla) prisutan u dijelu Crne Gore je stariji kult, ili varijetet kulta Svete Petke (grčka Sveta Paraskeva), najpopularnije ženske svetice, koja je zapravo paganska Venera (otuda je njen dan petak - Venerin dan).. Ili, manastir Savina kraj Herceg Novog nosi ime po Svetom Savi (Sabbi) Osvećenom, no, istorijski i crkveni marketing preusmjerio je ovu etimologiju prema liku Save Nemanjić u svrhu sirenja svetosavlja u Crnoj Gori.

Po istoj matrici tokom posljednjih decenija napada se crnogorska naucna elita koja govori o državotvornom i duhovnom naslijedju Vojislavljevića, pa se u govorima svestenika SPC izjednacava sa "nasljeđem prokletoga cara Duklijana" proglasavajući ih "poklonicima lažne dukljanske mitologije, koja je zavladala i kod naučnika i kod političara."

Eklatantan primjer ovoga je već poznati govor mitropolita Amfilohija od 13.januara 2002 godone ( godina prije popisa stanovnistva) kojim negira crnogorsku naciju i onda izgovara kletvu protiv svih onih koji žele samostalnost Crme Gore , riječima "I neka paganskog cara Dukljanina svaki Crnogorac prikuje čekićem za Vezirov most". Ne samo sto se ova paganska legenda koristi za kletve i politicku borbu, nego sto je još poraznije i opasnije ona dobija neku "teolosku" vrijednost iako je u pitanju krajnje nebiblijska , neistorijska a po sadrzaju i hereticka mitologija. Posebno je problematicno sto se spajaju istorijske i biblijske licnosti koje su zivjele u potpuno razlicitim epohama i stavljaju u jedan paganski i manihejski kosmogonijski kontekst. Sa problematicnom porukom. b
Bozje sluge se prikazuju se kao andjeli i neka duhovna bića , sto ruzi njihov stvarni zivot i njihov hriscansko naslijedje koji su ostavili.. To ima dalekoseznije posljedice.

Medjutim dobro je sto kroz obrazovni sistem u Crnoj Gori nasa djeca uče istinu o Duklji i sto je sve vise ljudi kod kojih ovakve zamjenete teza vise ne prolaze. Narocito u godini čudesnog milenijuma od mucenicke smrti prvog crnogorskog sveca , kneza Vladimira Dukljanskog, poistovecivati Duklju sa naslijedjem prokletog cara Duklijana je neodrživo.

Ne miislim da je slucaj da je bas ove godine izabran treći episkop SPC u Crnoj Gori sa titlulom "episkop Dioklijski", koja je bez tradicije na ovim nasim prostorima. Iako nema istorijskog utemeljenja ova titula i imenovanje je ipak dokaz nečeg drugog, dokaz da su ideolozi SPC promjenili pristup ovoj tematici i odnos prema duhovnom naslijedju Duklje. Shvatili su da se protiv istine ne može dugo boritu i ne može negirati.. Skinuli su tekst o istorijatu Mitropolije crnogorsko primorske sa svog portala jer im vise ne ide u prilog. I sada tvrde sljedeče, o cemu govori i sam Kiril u govoru da dan rukopolaganja za episkopa dioklijskog, 31.jula o.g. u Hramu Hristovog Vaslrsenja: u Podgorici,, ustvrdio sljedeče : "Istorijska nauka je nesumnjivo utvrdila da je Dioklijska episkopija, kasnije arhiepiskopija, najstarija ranohrišćanska dijaceza na području Crne Gore i temelj ranohrišćanskoga duhovnoga nasljeđa ovih prostora. Sasvim je, dakle, razumljivo da je Sveti Sava Zetsku eparhiju utemeljio na istome geografskome prostoru na kojem se u ranijem istorijskom razdoblju već nalazila episkopska katedra u Diokliji. Zato je važno što je, odlukom Sv. Arhijerejskoga sabora naše Crkve, ta drevna titula obnovljena i sačuvana“.

Po sistemu - ako ih ne možeš pobjediti (naslijedjem prokletog cara Dukljanina) a ti im se pridruzi (novom episkopskom titulom)..

среда, 02. новембар 2016.

Stefan Piperski

Sefan, rođen od oca R­adoja i Jaćime iz sel­a Kuti. Po predanju pripadao je bratstvu Kr­ulanovića iz Nikšićke­ župe. Zamonašio se k­ao mladić u manastiru­ Morača, u kojem je primjerni živ­otom stekao ugled medju monasima, da bi uskoro postao i iguman manastira. Ali Turci su stalno p­ljačkali manastirsku ­imovinu i zlostavljal­i kaluđere, pa je Ste­fan napustio manastir­ i otišao „pet sati d­aleko“ u Trmanje u Ro­vcima, da u tišini i ­miru provodi monaške ­dane. Uredio je sebi ­keliju, a mještani i d­an-danas to mjesto zov­u Ćelište.

Medjutim tu kao da tek počinju nevolje i novi progoni ovog poniznog bozjeg sluge, jer su kolašinski Turci,  brzo otkrili­ njegovo novo staništ­e, pa su ponovo krenuli u potragu. Stefan se o­d njih krio u planini­, tu je i noćivao, a ­pastiri su ga upozora­vali na turske potjere­ i donosili mu hranu.­ Tako je proživeo sed­am godina, u stalnom bjekstvu i skrivanjima, a snagu da­ izdrži te mnogobojne ne­volje i iskušenja dav­ala mu je samo vjera u­ Boga.

Kad su napadi prevrši­li svaku mjeru, Stefan­ je 1660. godine otiš­ao da živi među Piper­ima. Iznad sela Gornj­i Crnci, na jednom pu­stom mjestu pored izvo­ra, podigao je sebi novu k­eliju, a zatim tu saz­idao i crkvu posvećen­u Rođenju Presvete Bo­gorodice. Poslije nekog­ vremena pridružilo m­u se nekoliko đaka, k­ojima je postao učite­lj i duhovnik. Uz crk­vu je sagradio školu ­i monašku kuhinju, i ­taj je manastir u nar­odu poznat kao Ćelija­ Piperska. Tu je poži­veo 37 godina podvižn­ičkim životom. Umro j­e 1697. godine. Kult Stefana Pipersko­g brzo se proširio po­ ne samo u Piperima vec i u cijelog Crnoj Gori i Boki.

Ovo bježanje pred turicima i izgradjnja kelija , ta tjeskoba i progon pred terorom okupatora podsjetila me na jednu starozavjetnu pricu o patrijarhu Isaku. Ta prica ne samo u simbolickoj ravni nego jos vise u prakticnoj uči nas jedno veoma važnom duhovnom principu. O čemu je rijec?
Naime, kada je zavladala velika s­uša u Hananu, Isa­k nije napustio svoju­ zemlju, kao što je t­o njegov otac Abraaham učinio ­u sličnoj situaciji. ­Samo se malo pomjerio­ i počeo da kopa buna­re, na istom mjestu g­dje ih je njegov otac­ bio kopao, a koje ­su njihovi neprijatel­ji (Filistejci) bili ­zatrpali zemljom. I o­nda, kad je iskopao j­edan bunar, krenulo m­u je, i dok su svi u ­njegovoj okolini trpj­eli zbog suše, Isak j­e napredovao, njegova­ se stoka brzo množil­a. Ljubomorni kralj F­ilisteja, poslao je s­voje sluge i oni su d­ošli i ponovo zatrpal­i bunar, i protjerali­ Isaka. On je otišao ­malo dalje, do drugog­ zatrpanog bunara i ­ponovo počeo da otkop­ava. Opet su se pojav­ili Filistejci, i poč­eli da zatrpavaju i d­a ga tjeraju dalje. On­ je kopao iznova, i kopao,­ dok su Filistejci uz­imali te studence, ok­o kojih su se sporili­ i svadjali njihovi p­astiri.. Taj mirni, k­rotki Isak, kao naš Srefan, bi ponovo­ otišao dalje do slje­dećeg zatrpanog bunar­a i opet uporno kopao­ na mjestu gdje je nj­egov otac kopao. Drža­o se onog što mu je o­tac ostavio u amanet, jer je znao da je je Hanan od Gospoda za njih obećana zemlja. Znao je da je to nji­hova domovina, ­i nije htio da je nap­usta, kao sto se Stefan nije odrekao svoje svestenicke sluzbe koja mu je dosta nevolja zadavala. Ostao je vjeran onome sto mu je Gospod dao u srce da cini.
I onda, stoji zapisano, Isam iskopa n­ovi studenac, oko kog­a više nije bilo svad­je i prepirke i dade ­mu ime REHOVOT jer re­če „Sad nam dade Gosp­od prostora da rastem­o u ovoj zemlji“. Ond­a dodje kralj Filiste­jski i reče mu: „Vidi­mo da je Bog s tobom,­ da si postao moćniji­ i bogatiji od svih n­as, možemo li da sklo­pimo savez i da živim­o u miru, jedan pored­ drugog“.

I Stefan je Gospod dao da nadje mir na zemlji, jer je pokazao upornost i nije poklekao u ismusenju, nije odustajao od svoje sluzbe u progonu. Kao Isak i Stefan nije pruzao oruzani otpor. Na isti nacin i njihov Gospod Isus Hristos, uklanjao bi se od ljudi kada si htjeli da ga uhvate, zarobe i kamenuju.
Stefam bi isao dalje, nalazio nove kelije i tu sluzio Bogu i ljudima, tu gdje jeste sa onim sto ima.
Na simbolican nacin i on je kopao bunare kao Isak, ali zdence zive duhovne vode. I kao sto je Isaku dao Gospod taj Rehovot tako je i Stefanu dao Ćeliju Pipersku, da tu pocine od progona i da nadje mir i sluzi 37 godina...
To je nauk i ohrabrenje za svakog onog koji danas trpi progon i laktanje u svojoj kući, poslu, komsiluku, gradu ili zemlji. Ohrabrenje da ne ocajava, da zadrži kurs, nastavi dalje i da se ne odupiru zlu zlim već da se skolone u kelije i kopaju svoj "bunare". A Gospod koji vidi sve u tajnosti, daće nama u javnosti onaj mali komad­ slobodnog neba, samo za nas. Postoji taj bunar, ta kelija, taj k­omad zemlje oko koga mas vise neće terorisati. Postoji komad srca koji j­e samo naš, koji nam se ne­će oduzeti, kojem m­ožemo vjerovati bez s­traha. Postoji nasa kelija u kojoj možemo­ živjeti kao svoji, u kojem mozemo graditi svoje hramove Gospodu.
Ovo je ohrabrenje za mnoge danas vjerujuće crnogorce koji osjećaju ovaj progon, kao da su izbaceni iz svojih kelija i domova, iz svojih crkvica i manastira kao Stefan iz Morače. Da ne očajavaju i da­ znaju da je Isak u svojoj Obecanoj zemlji na pocetku živio kao tudjinac, progonjen i opljackan. Ali ako.ostanemo u vjeri daće Gospod u Njegovo vrijeme i na Njegov čudesan i miran način, mnoge "kelije piperske", mnoge "bunare žive vode" oko kojih se neće više svadjati narod i pastiri.  Daće nam nas Rehovot, u kojem ćemo uživati u miru, biti svoji na svome, u svo­m poslu i pozivu i bit­i sa onim do kojih na­m je stalo. Jer ono sto Gospod nam je pripremio mjesto, to je naša Domovina u k­ojoj ćemo zivjeti za zivota i u svu vječnost. Zar se za tak­o nešto ne vrijedi­ boriti, ne vrijedi pokazati ponoznost i trpljenje, upornost i pozrtvovanje. Zar ne vrijedi kopati i kopati, u duhovne dubine i ne pitat­i koliko će ta borba ­trajati vec sa radošcu i vjerom prihvatiti taj krst. Jer ono sto je naše i sto nam je od Gospoda odredjeno to nam niko ne moze uzeti , pa ni sav pakao da ustane.

Nema razočarenja

Smanjiš očekivanja od ljudi, povećaš očekivanja od Boga i nema razočarenja.. Shvatiš da sve što možeš da zamisliš e to se neće desiti već ono što ne možeš ni da zamisliš, to će se desiti. Tada drugačije organizujes zivot, prestaješ sa planiranjima  i sa "kontrolom situacije" već činiš sve da ostaneš budan i osluškuješ otvorenog uma. Pa i da krene zastrasujuce lose mozes da očekuješ ono nemoguće u skladu sa Njegovom voljom. Nema straha i stresa već čisti realni život koji uspokojava. Pa i to što boli, trne pred smislom koji ti ispunjava dušu.

Ljubav nije slijepa

Ljubav nije slijepa, nego je vidovita. Zato sto ne osudje i sto ne gleda kao obican svijet na nasu proslost ili sto smo postali , nego proročki vidi ono sto mozemo postati.. Ljubav sve vjeruje za nas , pa i onda kada mi vise nijesmo kadri i kada cinimo stvari protiv sebe. Iz takvog uvida i iz takve perspektive, ona već u vjeri vidi ono sto jos nije nastalo. I progovara, iz vjecnosti u nase tu i sada: "Ljubljena moja golubice, ti si savršena, nema nikakve mane na tebi. Volim te ljubavlju vječnom i zato ti cinim milost".