уторак, 27. септембар 2016.

Od Boga sam se učio ljubavi

Mnogo sam čitao i slušao o ljubavi, od starijih drugova, braće ili oca , ali sve suštunske stvari sam naučio bile su od Boga.

Naucio sam da ne mozemo nicim "natjerati" druge da nas vole, budu fer, ma koliko se pozivali na moralne obaveze, vjeru i zakone. Sta ce ti vjernost zasnovana na strahu i prijetnjama, sta ce ti odanost kupljena poklonima. Sve ce postojati dok postoji neposredna prijetnja ili korist. Na prvoj krivini bićeš odbačen.

Bolje je biti sam, raditi na sebi i drziti se onog u čemu smo "na svome" i što smo mi, dok se ne desi ljubav i prijateljstvo, dok nas ti neki drugi ne upoznaju i ne prepoznaju ljepote zajednostva sa nama i dobiju želju da budu zbog nečega korekrtni prema nama.

Ako treba da postanes neko drugi da bi te neko zavolio, tada nikad neces naci nekog ko te zaista voli kada.padnu maske. Takav odnos nema perspektive, kao sto ni takav čovjek nema perspektivu, jer takav ne voli sebe pa misli sa ga i drugi takvog ne mogu voljeti. Jer ne vjeruje sebi, ne vjeruje Bogu i njegovoj promisli.

Bog nas voli upravo i samo onakve kakve nas je stvorio, nepatvorene, ne postvarene , ne neke tamo drugacije i lazne.

Naucio sam od Boga i da  je za dobar odnos potrebno dvoje i da je besmisleno moliti za ljubav. Jer tamo gdje nema ljubavi molitva je nemoguća. Onoj koji nema ljubavi ne umije ni moliti a takvog je i nemoguće umilostiviti. Ljubav je osnovni sadržaj molitve, tačnije odnosa.  Bez ljubavi nema odnosa, pa makar koliko bilo dodira i kakvi god bili ljubavnici.To je sve samo ne odnos.

Nikad nijesam želio da prihvatim “ljubav iz milosrđa” ili sažaljenja, biti sa nekim ko me ne voli ali je sa mnom jer sam dobar i slicno. Ali sam zato našao život i smisao u “milosrđu iz ljubavi” i davanju koje nije tražilo povoda, zaslugu ili protivuslugu.

Apsurdno je to, na prvi pogled, sto kada počneš da uživas u sebi i svom Bogu, to bude momenat kad počnu drugi da uzivaju u tebi, da se ne smaraju, da te požele. Možda ti neće to previse značiti, jer kada upoznas Boga i njegovu naklonost, shvatiš da je ljudska podrška bila precijenje i da si bez potrebe na njoj insistirao . Kada si utemeljen u Bogu vise ti ne treba neko samopotvrdjivanje ega, da te vole, da te se plase ili da ti cine usluge.. Ljubav ti znači zbog drugih stvari, zbog odnosa sa ljudima, zbog dubokog medjusobnog poznanja, intime sa voljenom osobom. Treba ti zato sto je ljubav ono sto je jedino vrijedno u životu, jedino sto ima smisla i za sta se valja boriti i odoljeti iskusenjima.

Bog mi je pokazao da velika ljubav proizilazi iz velikog poznanja voljene osobe. A za to je potrebno vrijeme. Ne mozes reci da nekoga volis ako nemas vremena za tu osobu. Vrijeme je jedinicna mjera ljubavi. Ako nemas zajednistvo, ako nemas povjerenje i intimu,  ako malo poznaješ tu osobu, malo ćeš je, ili je uopće nećeš moći voljeti.. I obrnuto, upravo ljubav traži i motivise na dublje poznanje, za otkivanje tajni, za jedan novi , zajednicki svijet koji se njome radja. Tako je ne samo u ljubavi, nego i u umjetnosti, duhovnosti, nauci i stvaralaštvu.

Kad upozna pravu ljubav to obično bude dan kada čovjek raskrsti sa mnogim zabludama mladosti, shvatis razliku izmedju ljubavi i neke zaljubljenosti tj zaludjenosti.. Da ne trebaju drugi tebi da bi se bolje osjecao, da bi te upotpuni, da bi sebe postovao i kao trofeje kacio na zid. Za zaljubljenost i mnoge ljubavne jade su krive šarene naočare koje nam iskrivljuju pogled.
Te šarene naočare su unutrašnje strane crne a sa vanjske ruzičaste. Pa kroz njih druge idealizujemo i velicamo a sebe ubijamo u pojam i gubimo samopouzdanje u njihom prisustvu. Onaj ko se lako impresionira ili je opčinjen nekim čovjekom nije stvarno slobodan. Njemu je potrebno oslobodjenje kroz Boga, inače mu ne gine ropstvo, razocarenje i ocaj.
Ali postoje i obrnute, sa kojim neki boje u crno sve što gledaju oko sebe, a u ružičasto kad anliziraju sebe. Pravdajući svoje postupke osuđuju druge.Takvi cesto zavrse u samoci i nekoj  samopravednosti.

Bog nam skida te lazne naocare samoljublja ili samoprezira. Ko nema svjest o sebi, sta zeli a sta ne, ako ne izgradi neko samopostovanje i samopouzdanje , da moze biti zadovoljan sa sobom i srečan taj neče biti dobar ni za kakav ljubavni odnos.. Iako to neće tako izgledati, jer obicno samosvjesni izgledaju hladno a oni kojim toga nedostaje vazda su zaljubljive prirode, takvi sjeku vene, bacaju se u transeve i pričaju samoubistvu ako im se ljubav ne uzvrati. Takvi su poslije skloni kontroli, ljubomori, manipulacijama i povridjivanju "voljene" osobe , sve iz te "velike: fatalne ljubavi.." prejak zagrljaj umije da lomi kosti i da udavi.
A zapravo pravu ljubav i paznju mogu dati ostvarene i stabilne licnosti , koji su sirokog i samouvjerenog srca, koji ne traze stalno dokaze ljubavi, oni prosto vole i to ih cini srećnim.postaje oslobadjajuca, ocaravajuca i konstruktivna. U toj ljubavi mogu drugi da zive a da im nije tijesno ni tjeskobno

Kod samosvjesnih ljudi nema stida, nema srama, neke nesigurnosti, oni znaju sta osjecaju, ne kalkulisu previse jer oni vole da vole, više nego da su voljeni. Ako volimo samo one koji nas vole, poštujemo one koji nas uvažavaju, prihvatamo one koji nas svojataju i dajemo samo onima koji namdaju i uzvracaju, onda nemamo se čime pohvaliti. U čemu je onda naša plemenitost i izuzetnost nase ljubavi.

Takva ljubav ne govori: "Ako se ne promjeniš, odbaciću te" tu vjerovatno nije ni bilo iskrene ljubavi. Ali ljubav ni drsko ne odbrusuje "Ja sam to jesam, pa ako ti se sviđa izvoli, ako ne da smo zdravo!". Ljubav je nešto sasvim drugo od ovog. Ljubav je kada dvoje postaju jedno.

Tome me je ucio Gospod. Da je tajna cvrstog i plodotvornog odnosa i veze dvoje ljudi lezi u vjeri u Isto. Ne u nekim radnjama, lijepim rijecima, performansima, poklonima i sladunjavim emocijama, vec odluci da dvoje idu u istom pravcu, da idu jedan pored drugoga, ne jedan ispred ili iza drugoga. Pa tek iz te odluke i iz tog jedinstva nastaje sav performans, jer ljubav je uvjek djelatna, aktivna i plodotvorna. Takav odnos otkiva jednu nevjerovatnu silu i snagu, da kada se dvoje sloze oko bilo cega mogu da ucine 10.000 puta vece stvari nego kada su sami. To jedinstvo u ljubavi, vjernost i odanost kao i u duhovnim stvarima, otvara nas za natprirodno i nemoguce! Tada se radja novi zivot, desavaju čuda, jer su naše srce nepodjeljena tj. 100% posvećena. I ljudi i Bog osjete kad imaš neku rezervu ili alternativu i to ne funkcionise, dok srce nije cijelo, jedno, nepodjeljeno..
Zvuci paradoksalno, ko ima problem sa nedostatkom ljubavi nekako ne umije ni da je primi. A ko zna da voljen on umije da se otvori za ljubav. Zato otvorimo se za neizmjernu ljubav Boziju kojom nas strasno voli i znacemo da je primimo i od ljudi. Ko Njega drži za škrtog taj ni od ljudi neće znati da primi ono čega je željna njegova duša.

понедељак, 26. септембар 2016.

Luča Mikrokozma i porijeklo zla

Njegoš je htio da dokuči otkud zlo u njegovom životu i narodu, da sazna otkud nesreća i nemir čovjekov. Svoj ep pocinje o
MRAČNOM CARSTVU, o kosmičkom sistemu , nekoj imperiji zla, koja je izvorište
brutalnosti, laži, gluposti. Njegoš je rezolutan. Posto|i carstvo svjetlosti i carstvo mraka. Njegov dualizam na neki način abolira Boga od postojanja zla, koje stoji van njega i koje je savjecno sa njim. Sa kojim se on bori ali kojeg na neki način i ne može uništiti. Taj dualizam nabolje se vidi kroz tu Njegoševu svjetlosnu filozofiji (koja je vrlo teološki kontroverzna). Postoji mrak koji je sinonim moralnog pada,
izopačenosti, gnusobe i obmane. I Svjetlo u čijem carstvu je sve obrnuto od toga. Njegoševo carstvo mraka nije u potpunosti helenisticki Haos , u onom
smislu nereda koji vlada medju elementima, već on nekako ide dalje pa tamo posto]e zli dusi, sinovi tame koji se suprotstavljaju sinovima svjetlosti, u nekom smislu biblijskog učenja.
"B]eše grdno jedno MRAČNO CARSTVO/ svuda svoju vladu raširilo/ i njegovi nakazni likovi/ ulažahu u polja nebesna" (LM, 60-64).
Ti mračni duhovi su nakazni oblici, demonska bića, koja istovremeno prodiru u svijet svijetlih ili pozitivnih duhova.
Tamo oni donose vidljive poremećaje. "Bogubio tu besputnu silu... koja puni MRAKOM i užasom/ naš horizont i našu sudbinu" (LM, 1,27-30).
Njegoš postavlja to fundamentalno teološko i filozofske pitanje i nudi odgovor- otkud zlo u svijetu. Njegos svojim dualizmom govori da samo na prvi pogled može da izgleda da kako je Bog stvorio sve stvari, pa mora da je stvorio i zlo. Ta Njegoseva svjetolosna filozofija  pokazuje da zlo nije "stvar" – kao kamen ili struja da bi bilo predmetom stvaranja u Kosomosu. Ne možete da imate posudu sa zlom! Zlo je nešto nematerijalno, besplotno kako pise u Luči, što se dogodi, kao trka. Zlo nije stvoreno i ne postoji samo po sebi – ono je u stvari nedostak nečeg drugog. Ono je nistavilo, nebiće, jer mrak je odsustvo svjetlosti. U tome je domašaj Njegoseve svjetlosne kosmogonije, u tome se ona približava hrisćanskoj poimanju porijekla zla u svijetu. Rupe su stvarne ali postoje samo u nečem drugom. Rupom zovemo nedostatak zemlje – ali ona ne može biti odvojena od zemlje. Tako da kada je Bog stvarao, istina je da je sve bilo dobro, a jedna od dobrih stvari koje je Bog stvorio su stvorenja koja su imala slobodu da biraju dobro. Da bi oni mogli da imaju pravi izbor, Bog je trebalo da dozvoli nešto pored dobrog za izbor. Tako da je Bog dozvolio ovim slobodim anđelima i ljudima da biraju dobro ili ne-dobro (zlo). Kada loš odnos postoji između dvije dobre stvari, to zovemo zlom, ali to nije "stvar" za koju je potreban Bog da je stvori. Ili pitajte nekoga "da li postoji hladnoća?" – njegov odgovor će vjerovatno biti da, osjecam je na svojim obrazima, na svojim prstima Međutim, to je neispravno. Hladnoća ne postoji. Hladnoća je nedostatak toplote.  Zlo je nedostatak dobrog, ili još bolje, zlo je nedostatak Boga. Bog nije trebalo da stvara zlo, već samo da dozvoli nedostatak dobrog.

Pogledajmo primjer Jova u Jovu poglavlja 1-2. Satana je želeo da uništi Jova, i Bog je dozvolio Satani da uradi sve što želi osim da ga ubije. Bog je sve ovo dozvolio da bi dokazao Satani da je Jov bio pravedan zato što je volio Boga, a ne zato što ga je Bog bogato blagoslovio. Bog je suveren i na kraju krajeva je u kontroli svega što se dešava. Satana ne može da uradi ništa osim ako nema Božiju "dozvolu." Bog nije stvorio zlo, ali je dozvolio zlo. Da Bog nije dozvolio zlo, i ljudski rod i anđeli bi služili Bogu iz dužnosti, a ne po izboru. On nije želeo “robote” koji bi jednostavno radili ono što On želi, jer su tako "isprogramirani." Bog je dozvolio zlo tako da bi mi mogli da imamo istinsku slobodnu volju i da bi mogli da biramo da li da mu služimo ili ne.

Medjutim, postoje nedosljednosti i Luči Mikrokozmi kada je ova teodiceja (opravdanje Boga) u pitanju. Milovan Đilas dobro zapaža "Njegošev Bog, budući da mu je dokučiv, nije identičan sa vrhovnim zakonom, već po njemu postupa. To potvrđuje i njegoševa istorija Kosmosa, svakako pozajmljena iz nekog mita: bila su mnoga neba sa ravnopravnim bogovima kao gospodarima, dok ih nije igra slijepog slučaja - stihija, razdrobila i vrgla u haos, tako da je prestalo jedino carstvo Boga jedinoga. Gospodstvo tog Boga je identično sa svetlošću, odnosno sa borbom svjetlosti protiv mraka i Haosa. Taj Bog ne obnavlja stara nebesa, već širi svoje svjetlosno carstvo.
U tu kosmičku dramu uplela se ljudska, tačnije - prva je pozadona druge: u Kosmosu, u kome se bore svjetlost i tama - Bog i Haos, pobunio se arhanđel Satana, pridobivši na svoju stranu i anđela Adama. Njegoš ne kaze da je Satana predstavnik ili saveznik Haosa, nego da je on rušilac onog reda koji svemoćni vlastodržac Bog natura svjetovima otimajući ih iz mraka. U stvari, Satana je zastupnik jednog reda drugačijeg od Božijeg. On predstavlja zlo kao aktivnu silu - u Haosu vlada mrtvilo koje je nered jedino u odnosu na ono što Bog - svjetlost- dobro uspostavlja iz carstva mraka. Budući arhanđel, Satana je besmrtan, vječan, a tako i anđeo-čovjek Adam, odnosno duša njegova.
Kosmos - svjetlost u borbi sa mrakom, Bog sa Satanom i dobro sa zlo. To je Njegošev Kosmos. Tim borbama će.doći kraj - dobro i svjetlost će, najzad, pobijediti. Ali ljudi su toj borbi podređeni dogod imaju tjelesnu prirodu svoju - dok su ljudi."

Iako je Njegosev ep dominantno  slobodarski, neka vrsta poziva na jednakost i pravdu, ipak djeluje malo teološki zbunjujuce (svakako dramaturški vrtuozno) da taj "pravedni i slobodarski" poklič dolazi od Satane, pa čitalac u jednom momentu čak staje na stranu (kao i Adam sto je u ovoj priči) Satane koji trazi da se ispita njegova stvar . Istina je sa jedne strane da sve jeresi i otpadi su oduvjek bili oravdani nekim uzvisenim vrijednstima, kao sto je pravda i sloboda, ali ipak Njegos sa druge strane u Luči ne ide konsekvento do kraja u "tajnu oslobodjenja" , vec upada u zamku u koju su i upali gnostici. Gnostici nijesu shvatili tajnu oslobođenja, tajnu slobode u Hristu, kao sto nisu shvatili ni tajnu ljubavi Bozje za covjeka u svom njegovom grijehu i slabostima.. Ta sloboda se ne zadohija u nekoj ljudskoj ili andjeskoj borbi dobra i zla, pa niti u nekom čovjekovim vojevanju duha nad tjelesnim, iako to veoma sliči hrišćanstvu, ali nije. To je jedan simplifikovani gnosistički kontrast kada se u Luči, to „Duhovno" u nama odvoja od ostatka svijeta, leti ka vrhu , kroz Kosom ka Bogu, a ono tjelesno, „plotsko" pak pada nadolje, na zemlju koje je po Njegošu zapravo predgradje pakla. Ali tako se nista ne postize, zato sto „duhovno" i inace pripada višem svijetu, a „tjelesno" nizem, demonskom. To je taj beznadežni dualizam, nekakve stalne razdjeljenosti duše, koji narusava stvarnu organsku hijerarhiju i cjelovitost bića. Gnostici nisu shvatali istinski bogočovjecanski hijerarhizam ostvarenu u Hristu, na kome počiva hrišćanska vaseljena, u kojem najvisi hijerarhijski nivo je organski povezan s najnizim hijerarhijskim stepenom (To je tajna Jedinstvenog, vaseljenskog karaktera Tijela Hristovog, Crkve Božje, Živog bogočovjecanskog organizma) koji kao takav upravo služi djelu sveopsteg spasenja i preobrazaja.

Po toj nakaradnoj hijerarhiji viši gnosis „duhovnih" ljudi je nuzan  radi spasenja i preobrazaja "Plotskih" ljudi. Ali Hrist na pashalnoj večeri , otkiva apostolima jednu drugačuju hijerarhiju, kleknuvši da im svima opere noge, okrenće tu piramidu na kojoj pocivaju i neka masonska ucenja (koji neki istoričari književnosti prepoznaju kod Njegoša) i saopstava da onaj koji hoće da bude najveći medju njima mora da služi svima.
Isus zapovjeda svojoj Crkvi da  „duhovni" ljudi ne smiju gordo da prebivaju na vrhu u nekim ložama, odvajajuci se od „plotskog" svijeta, nego treba da se kao On žrtveno stave u sluzbu prosvecenja i oduhotvorenja „plotskog" svijeta, i njegovom uzdizanju na viši nivo.
Crkva je ispravno osudila gordost gnostika, njihov beznadezni dualizam, njihov nebratski i neljubavni odnos prema svijetu i ljudima, jer viši zahtjevi duha, zudnja za produbljenim saznanjem bozanskih i kosmickih tajni, nijesu samo privilegija odabranih , vec se Hrist jevamdjeljem, tim jednostavnim objavama Carstva Nebeskog pokazuje svima, na vrlo jednostavan način obicnom svijetu, ribarima, pastirima i slugama..

Medjutim, mora se vrlo paziti, jer ni monizam (da je Bog izvor i dobra i zla) kao i ovaj dualizam (gdje postje dva carstva koja se bore od iskona) jednako u sustini negiraju pomenutu slobodu koju je Gospod dao covjeku. Zato obije škole nijesu u stanju da shvate stvarnu pojavu zla. Jer razumijevanje tajne zla , nadilazi svjetlosnu filozofiju o tami kao odsustvu svjetla, upravo kroz tajnu slobode koja nadilazi svako nase rezumjevanje Nikolaj Berdjajev otvara ovo pitanje do krajnnih granica i kaze" Izvor zla nije u Bogu i nije u pozitivnom bicu koje bi postojalo uporedo s Bogom, vec u bezdanoj iracionalnoj slobodi, u cistoj mogucnosti, u potenciji zalozenoj u tamnom bezdanu koji prethodi svakom pozitivnom odredenju bica, koji lezi dubljeod svakog bica. Zato je zlo bez osnove, ono se ne odreduje nikakvim pozitivnim bicem, ono se ne rađa iz ontoloskog izvora. Mogucnost zla je skrivena u onoj tamnoj osnovi bica u kojoj su skrivene sve mogucnosti."
On u svojoj Filozofiji skobodnig duha razradjuje pojam Bemeovog Bezdana, i pronalazi jedan srednji put izmedju monizma i dualizma, kao krajnostima: " Ungrund (Bezdan) nije zlo,  u njemu je latentna i mogucnost zla i mogucnost dobra. Ta iskonska iracionalna tajna bezdana lezi u osnovi svjetskog zivota. Nikakav logizam ne moze u potpunosti da pokrije ovu iracionalnu tajnu zivota."
Prema Njegosevom učenju o proijeklu kosmosa, zla i slobodi u Luči kao svojevrsnoj svjetlosnoj verzija religioznog otkrovenja , ne proizilazi da se u biću na samom pocetku ostvarilo carstvo svjetlost i smisla, da je Logos u pocetku pobijedio svaku tamu. Već prije da je Božanski život svojevrsna tragedija. Jer Gospod nije planirao otpad, nije smislio svu ovu tragediju neba ali ni čovjeka. Jer bi to bila kosmička komedija, po kojem se Bog poigrao sa čovjekom. U tome se i Njegoševa kosmogonija  slaže , medjutim kada govori o  oblikovanja svijeta, ona slobodu i zlo koje proistice iz nje ne vidi kao iracionaini bezdan, koji nije i ne može biti biće, neko Mračno carstvo koje baca svoje zrake, koje postoji uporedo s bicem Boga, s Logosom, sa Smislom. Zlo nije posebno bice uporedo s bozanskim bicem, već je riječ o slobodi, ono bez cega bice svekolikog svijeta nema smisla za Boga, kroza sta se jedino i opravdava bozija zamisao o svijetu.
Sva dinamika Luče, kojim Bog kao helenistički Demijurg stvara Kosomsom od neke prematerije i otima ga iz haosa, jedino se kroz ovu iracionalnu slobodu može pojmiti. Taj iracionaini bezdan, sloboda, mora biti prosvetljena od Logosa. Medjutim Bog je stvorio svijet ni iz cega, ex nihilo. Njemu nije bila potrebna tvorevina ili biće da bi iz njega stvarao red. Logos se jedino u slobodi mogao ostvariti. U tome se približavamo ovoj filozofiji srednjeg puta, monisticko-dualistickom poimanju Kosomos. Da je Bog stvorio svijet iz iracionalne slobode, bezdana, koja na neki način stoji "van boga", ali ona je neutralna, ona nije zlo po biću, već po potenciji, ali ne samo zlo već i dobro može nastati iz slobode. zato to nije ni dualsticko poimanje univerzuma.
Berdjajev zato svoju filozofiju utemeljuje u sljedećem: " U osnovi tvorevine mora da lezi bezdana sloboda, koja je jos prije stvaranja bila sadrzana u nicemu; bez nje tvorevina nije potrebna Bogu. Bog je svemoguc u odnosu na bice, ali to se ne moze primijeniti na nebice. U pocetku bjese Logos, ali u pocetku bese i sloboda. Sloboda nije suprotstavljena Logosu, jer bez slobode nema Logosa svijeta, nema Smisla sveta. Bez tame nema svetlosti. Kroz iskusenje zla otkriva se i trijumfuje dobro. Sloboda cini mogucim i zlo i dobro. Zlo, koje je izaslo iz utrobe siobode bez koje nema smisla svijeta, nije samostalno bice. Zlo kao zlo je nebice, koje je potrebno razlikovati od iskonskog nistavila. Ali nebice postoji, i ono moze imati veliku snagu, snagu lazi. Zlo je laz bica, karikatura bica, izopacenje i bolest bica.
Zlo koje je doslo iz nebica predstavlja narusavanje bozanske hijerarhije bića, premijestanje hijerarhijskog centra, obaranje viseg i uzdizanje nizeg, odvajanje od onog praizvora i centra ca iz koga se svemu odreduje njegovo mjesto u univerzumu. Zlo je svega laz. Ono se uvijek izdaje za ono sto zapravo nije, uvjek zavodi pomoću obmane. Djavo je lazac, on laže od početka nema svog bica, on sve krade od Boga i karikira i ruži. Djavolova snaga je lazljiva, prividna, obmana ne sadrzi u sebi nikakvo pozitivn silu, već njenu negaciju
mrnja, zavist, osveta razvrat, egoizam, koristoljublje, ljubomora, sumnjicavost, skrtost, tastina, pohlepa unistavaju i potkopavaju zivotnu snagu covjeka. Svaka zla strast prozdire samu sebe, nosi u sebi nesto samoprozdiruće.

субота, 24. септембар 2016.

Duhovni ratnici svjetla

Počeo sam da gledam d­rugačije na mnoga moj­a životna strašila, a­veti i spodobe koje s­am usput sretao kad g­od bi se odlučivao da­ krenem ka svojim sno­vima i srećom… Nijesu­ to samo neki moji potisnuti strahovi, sotonske pre­preke ili aveti prošlosti. Sad vjerujem d­a je mnoge od njih Go­spod postavio na tim ­stazama, kao što doma­ćin štiti onu uzoranu i­ posijanu plodnu nji­vu na kojem niče svak­o žito oko kojega se trudio.
On strašilima čuva jedino svoje blago i naslijedje kao što domaćin brani onim slamneni­m strašilima njivu od ­crnih i štetnih ptica­, svraka i gavrana, iono što je orao, sijao, okopavao i njegovao.

J­er to On ima skrivene "izvore donje i izvore gornje".koje čuva samo za­ svoju djecu. Na tim putevima stoje strašni andjeli čuvari da ih štite od lopova i tudjinaca. Samo Njego­va djeca, ona koji su neustrašiv­i ratnici svjetla koj­i ne zastajkuju pred ­avetima i ne odustaju od zastrašnivanja, nastavljaju daljw i uspjevaju da nadju puteve i opstanu na njima.

Otac im je ostavio vatru da ih vodi po tim tamnim vilajetima, da ih grije u hladnim noćima, da ih brani od noćnih vukova i zvjeri. Ostavio im je Pismo i duhovnu mapu da po njoj idu i pašu ­nalaze i zadobijaju p­objedu i slavu. Na putu ka sebi, na putu ka svojoj sreći na putu prema svojoj  kući.

Ali nije svaka vatra ista, jer i jedna i druga strana, dobro i ­zlo, ima svoju vatru. ­Pitanje je samo koju ­ćeš da izabereš, dal ­gorku vatru grijeha i­ nemirne savjesti ili­ vatru iskušenja i pravedne bo­rbe sa ovim svijetom.­ Jednu vatru svakako ­moraš proći. Onu koja­ izgara ili onu koja ­pročiščava. Onu koja ­spaljuje ili onu koja­ razgaljuje. Jedna je­ vječna i velika drug­a je privremena i mal­a Jedna je vatra pakl­ena a druga je vatra ­Svetog Duha.

Ratnici se biju strasno ali ne dozvoljavaju da str­asti upravljaju njima. ­Oni nijesu evnusi koji su iščupali korijen svojih strasti oni su monasi koji se ne stide svojih emocija, jer znaju da i u tugi i u smijehu, i u jarosti i u strpljenju, u ljubavi i u prijeteljstvu, u kriku i u prećutkivanju ima nešto pošte­no, čisto i iskonsko.­ Znaju da vatru duše ne možeš negirati ali ni glum­iti, jer kao što ljud­i osjete foliranje u ­ljubavi i životu tako­ i Bog prezire molitv­u koja nije žarka.

Samo “unutrašnji čov­jek” (prepo)rođen od Boga, m­ože da postane ratnik svjetla da se izdigne izn­ad stihija promjenjiv­ih osjećanja i raspol­oženja, da nadvlada s­voje sumnje, negativn­e misli i strahove. S­amo taj i takav čovje­k može da odbaci svoj­u bezvoljnost, mrzovo­lju i beznadje i da u­zme svoje tijelo kao ­pokornog roba, da ust­ane iz svoje letargij­e i nastavi dalje, ta­mo gdje se sa Bogom d­ogovorio da ide..
Samo “taj” novi čovje­k koji je potpuno nov­i stvor može da pobje­di sebe, da povaziđe ­svoja ograničenja, da­ prebrodi negativne o­kolnosti i krize i da­ mijenja svoju sudbin­u, tako da na kraju m­ogu svi koji su ga zn­ali da kažu “to je bi­o čovjek koji je imao­ posla sa Bogom”

Stpljenje i smirenje ratnika nije slabost jer borba traži predah
To nema veze sa povlačenjem ili neodlučnošć već samo ue još jedan dio ukupne borbe.. Smirenost nije neka flegm­atičnost ili lijenost,  već snaga koja se kroti, sila koja se kontrološe,  Nema u dusi ratnika mjesta za fleg­matičnost i ravnodusnost , jer je­ to uvjem izraz kukavičluka, s­ebičnosti i lijenos­ti. Samo onom koji ratuje koji brani ono oko čega se trudio , njemu nije svejedno i stalo mu je do pobjede. On je hrabar ali strijepi jer je ­ulagao napore i čemu se nesebično ­davao i boli ga propa­st ili kraj. Bog zato od svoje djece čini borce i pregaoce a ne razmažena i lijena derista kojima.se sve treba prinositi.i donositi
Zato takvi plijene i izmamljuju uzdahe i ljudi i Boga, jer se ne stede, ne boje žrtve, prezira, podsmjeha, bola­ i neprijatnih ­emocija koje prati sv­aki poduhvat. Više se cijene ti pregaoci, pa makar bili na koljenima, očajni i z­abrinuti dok­ trpe.neke poraze i neuspijehe,  nego sve one proračunate flegmatike koji se sm­iju i kazu “znao sam ­ja, govorio sam ja to, nema.od.toga nista"

Zar ima du­hovnog ratnika koji j­e mlak i neodlučan. On zna da mlak i bljutav ne može ništa primiti od Gi­spoda. On ne može opstati na stazama vjere, on nije zainteresovan za borbu sa avetima i nema u njemu ničeg sto bi gorjelo od čega bi zmije bježale. Zato pravi ratnik njeguje ­svoje strasti i te un­utrašnje nagone život­a, kao sto se ne gasi kućno ognjište,­ jer se neće imati oko ­čega grijati ni on ni­ oni do kojih mu je ­stalo.

петак, 23. септембар 2016.

Sloboda izbora i Milost

Ja više ne vjerujem u neki koncept ljudske dobrote, da čovjek bez Boga može išta dobro da izabere po svojoj slobodnoj volji i razumjevanju.. Da je po našem svi naši izbori bi vodili u propast , jer su unaprijed pogrešni.. Najobičnije stranpitice sebičnosti i gluposti... Jer od postanka čovjek bez Boga nikad nije ni imao šansu da zlu kaze NE. Svaka ponuda tkz. "slobode izbora" u ovom nakaradnom svijetu svodila se na izbor izmedju dva zla, manjeg i većeg, ali zla. Jer je djavo knez ovog svjetskog sistema vrijednosti i on "griješi od početka".. Sloboda izbora koju imamo od njega je ista onoj kojom su fariseji iskusavali Isusa pred narodom pitavši ga da li narod treba da plaća porez Rimljanima ili ne. Računali su kako god da odgovori nekome će se zamjeriti, ako kaže "ne" pašće pod udar Rimskih okupatora koji bi ga proglasili za anarhistu i pobunjenika koji okuplja narod na ustanak, a ako kaže "da" onda će ga taj isti narod koji ga slijedi odbaciti ili linčovati odmah na licu mjesta, kao izdajnika i kolabkracionistu. I onda je Isus, tada kao i u svu vječnost, pokazao jedan "treći" put, potpuno drugačiji, daleko uzvišeniji, Bozji.. u kojem se jedino ostvaruje stvarna sloboda: "Isus ih upita, čiji je lik na novcu? Ćesarov - odgovorise u glas.. Dajte onda ćesaru ćesarevo a Bogu božje!". I tako već hiljadama godina , kao sto je tada tako i danas , čega sam i ja svedok.kad god pisem ove knjige o Bogu i  crkvenom pitanju , da mi stalno ljudi kao i djavo traže da se biram strane, da se svrstam uz ove ili one.. Stalno pitanje: Za koga si ti? Jesi li za naše ili njihove?..
Žele da nam daju njihovu "slobodu izbora", koja se uvjek svodila da biramo od dva manje zlo, ali nikad istinu i Boga. Jer Isus je Put, Istina i Život. Bog ima mnogo uzviseniji put od naših izbora, put ljubavi, put pomirenja, put oproštemja i jedinstva, put milosti i blagodeti a ne pravde i osvete, eto zato se mi ne shvatamo kada pričamo o Bogu i slobodi vjeroispovjesti.. Jer ljudi nažalost ne traže ono sto je bozje nego svode pitanje slobode na neku samovolju, način da sprevedu neku svouu pravdu i da zadovolje interese.. da se oslobode odgovornosti i obaveza.

Pa i mnogi teolozi jednostrano tumače onaj dio u Mojsijevim knjigama o blagislovima i prokletstvima , kao vječnom čovjekovom izazovu da izbore izmedju dobra i zla. To je onaj dio kad Mojsije poslije 37 godina litanja po pustinji donio opet 10 Bozjih zapovjesti i izazvao narod da izabere "život da žive oni i njihova djeca da izaberu dobro a ne zlo da bi zadobili blagoslove koji su zapisani u Svetom Posmu. Ako ne onda će ih snaći prokletstva, po spisku koji je znatno duži od blagoslova. I sta je Izreael izabrao? Pitamo se? Je li izabrao Boga i zivot? Nažalost nije, a niti je mogao, jer je njihova grešna priroda nije bila slobodna .. da je tada  ili ikad to bilo moguće čovjeku, Hrist nikad ne bi morao se rodi i da ide na krst.

Ja ovime ne negiram slobodu, moja je filozofija filozofija slobode, cijelu sam knjigu posvetio slobodi, slobodi u Hristu kao temeljnom odredjenu ljudske egzistenicije. Ali time nikad nijesam mislio da dovedem u pitanje suverenu i autonomnu volju Bozju koja se ničim ne može ograničiti pa ni našom slobodom..
Jer to sto mi imamo slobodu da izaberemo, Boga ne ograničava, On ostaje slobodan da takodje djeluje u skladu sa svojom slobodom, suvereno i autonomno.. Život demantuje svakog ko priča o nekom kauzalitetu izmedju nas i stvarnosti, izmedju Boga i ovog nakaradnog svijeta
Kako smo navodno mi suvereni gospodari svojih života, da svojim mislima ili kako god kreiramo sopstvenu stvarnost autonomno, da nam biva prema našim izborima i tome slično.. Daleko bilo , hvala Bogu što nije po našim djelima vec po Njegovoj izobilnoj milosti. Svjedoci smo da činimo veoma često upravo ono sto nećemo, da jedno mislimo, drugo govorimo, treće radimo, pa čak i.ono čime se čitavo naše biće buni i cijela naša priroda protivi, upravo to radimo. Jer čovjeka češće pokreću nagoni, navike, zavisnosti, okolnosti i situacije nego sopstvena uvjerenja i volja.. Ako nešto i hoće dobro uraditi njegova pala priroda mu ne da, očajan uviđa da ne može...
Zato danas pisem o suveronoj milosti Bozjoj, da kada i biramo zlo i stranputice da to ne ograničava našeg Gospoda da se smiluje, da nas izbavi iz pogubne i nemoguće situacije i da nas poštedi štetnih posljedice naših "slobodnih" izbora.. Pa i onda kada Njegova milost izgleda kao čin suda, prestanak svake slobode i nemogućnost izbora, ona je bolja od najboljeg ljudskog izbora.

Ako sam u prošlom tekstu pisao o krucijalnoj stvari koju sam shvatio u svojoj zreloj duhovnoj dobi, kako se biju izgubljene bitke i ustaje sa dna, danas pisem o najvažnijoj lelciji koju sam prvo spoznao o Gospodu i iskusio na samom početku moga hoda sa Bogom..To je milost! Ja sam se na medenom mjesecu svom obratio Bogu, baš kada sam spoznao tu milosti Njegovu.
Pisao sam več o tim d­ogadjajima koji su pr­ethodili tom medenom mjesecu kako su se pred mojim očima s­vakodnevno uslišavale Cecine molitve , pa sm­o obezbjedili sredstv­a za naše vjenčanje, ­boravak u ho­telu sa 4 zvjezdice ispao grati­s, pa razne situacije sa kolima i da ne nabrajam.
Sav taj susret sa natrpridnim stvarima, kada čovjek vidi da ono sto je juče molio danas se obistinjuje, i to vrijeme vjenčanja i krupnih promjena koje su se dešavale i koje sam naslućivao, činilo me je vrlo uzbudjenim na nasem medenim mjesecu. Bio sam pun emocija, ­pun nekih razmišljanja o sv­ome životu , sta je bilo i kuda dalje. Neka radost za­ koju još nijesam zna­o, prodirala je u moj­e srce. I onda došao ­je taj dan 18. Oktoba­r 2000. godine, pet d­ana nakon vjenčanja, ­dok je Ceca imala pop­odnevni odmor, ja sam­ čitao 18ti Psalm, ia­ko nisam ništa razumi­o, nešto je je pogadj­alo moju utrobu. Izaš­ao sam iz sobe, uzeo ­štap i neke mamce, da­ odem na obalu da pec­am. Razmišljao o čita­vom mom životu, o Bogu­ i da li postoji? Pom­islih Bože, ja sam sv­ašta radio, bavio se ­raznim nečasnim stvar­ima, išao nekoliko pu­ta u sigurnu smrt, ps­ovao Te, bavio se hor­oskopima, meditacijam­a, gatanjima i drugim­ glupostima... A ti s­amo si mi milost čini­o, nikad mi nije dlak­a sa glave pala, jalo­vio si moje pokušaje ­da nešto ukradem ili ­da se povrijedim...
To kasno popodne na šetalistu od Igala do Hereceg Novog, podignuh pogled iznad­ onog plovka u koga sam zamisljen buljio, u smiraj dana, ­ispred mene mirno more, obrisi Lu­štice i Prevlake, i n­ajednom osjetih kako ­mi se čitav zaliv smije­ši. To nikada neću za­boraviti. Mogao sam v­idjeti lice svoga Zaš­titinika svoga dobrot­vora. Smiješak koji je ­govorio - dobro došao ­mi. Kako me ranije ni­si upoznao? Kako nijesi shvatao, da sam sve to vrijeme­ bio Ja, svaki put ka­d je bila nevolja. Bi­o sam tu i nijesam te o­stavljao..
Sve je u meni uzdrhtalo­, utroba mi se komeša­la, srce potmulo lupalo. Pobjegao sam u ho­telsku sobu, po jakim emocijama. I onda t­o veče dok sam Ceci s­ve ovo pričao, otišli­ smo u malu Crkvicu u­ na vrhu starog grada­ u Herceg Novom. Uhva­tili se za ruke u nek­oj svetoj tišini, u jednom skrovitom ćošku, Cec­a je počela da molila za blagos­love: „Gospode, daj n­a dijete?“. Sišli smo­ niz stepenice, sjeli­ u neki lokal na veli­kom gradskom trgu. I ­ja više nisam mogao d­a izdržim, sve je u m­eni puklo. Krenula je bujica iz mene. Počeo sam ­da plačem, i da plače­m. Jecao sam, ridao. ­Nikad tako. Govorio: „Kako je mog­uće da je On toliko m­ilostiv, kako je mogu­će!!!“. Ta misao o Nj­egovoj milosti, koja ­mi je samo dobrim vra­ćala, koja mi je sve ­oprostila, koja me je cijeli moj život­ čuvala, strpljivo čekala, na zlo mi samo dobrim uzvraćala, ostavljala m­e je bez daha. Plakao­ sam jako na sred gra­dskog trga, ne mareći­ za pogledima, ne mar­eći za sebe. Shvatio sam da postoji nesto što nezasluženo primamo, dobrota koja nadilazi svako poimanje i moje najsmjelija očekivanja i nadanja.
Kada shvataš da prije nego si ti išta i mogao da biraš Neko je tebe izabrao da na tebi pokaže milost i sili njegovog izbavljenja.

Čitava ova teološka dilema o slobodi izbora , možda se najbolje može vidjeti u pitanjima izabranja. Da je najprije On nas izabrao, a ne mi njega u nekoj naprasnoj svojoj mudrosti, znanju ili razumijevanju.
U telogiji je poznat tvz. armenijanski stav koji zastupaju neke tradicionalisticke crkve o ljudskoj slobodnoj volji u spasenju i vjeri u Boga ali postoji i onaj drugi koji zastupaju neke novije teoloske struje koji daje naglasak na Božju suverenost naspram ljudske slobodne volje.
Znam da se ova tema ne odnosi samo na spasenje, već uopste na stvari u životu ali ona se ovdje najslikovitije moze objasniti..
Ono što ja vjerujem da su u pravu i jedni i drugi! Bog je dao ljudima slobodnu volju i mi zaista biramo stvari kako kažu armenijanisti, ali je isto tako Bog suveren i izabire kako kažu drugi (npr kalvinisti). Jer sve su to sam strane istog zlatnika, oboje gledaju na istu stvar, ali je ne vide u cjelosti, već samo jednu njenu stranu-time su obije strane u pravu, ali zapravo nijesu u potpunosti. Čovjek ima slobodnu volju, ali isto također Bog je suveren. Kako mi to možemo shvatiti? Nikako! To naš ljudski um ne može shvatiti, ali problem dolazi kad zbog nemogućnosti ljudskog uma da to shvati čovjek da bi si olakšao počne gledati u samo jednu stranu zbilje,  npr. ako vjeruješ da će Bog nešto učiniti ako je Njegova volja jer je suveren, a ti ne činiš ništa u vezi toga najvjerojatnije se neće niti ništa desiti. No ako pak previše gledaš samo na ljudsku slobodnu volju to te može obeshrabriti da vjeruješ u ono što ti je Bog obećao. Evo recimo primjer: ''U Bibliji piše da ako budeš vjerovao spasit ćeš se ti i tvoj dom!'' A ti imaš recimo u porodici nekog ko je nevjeran. I ti se neko vrijeme za tu osobu moliš i ništa! I onda se obeshrabriš i kažeš: ''Ah, Bog mu je dao slobodnu volju što mu ja mogu ako on neće?!'' I onda više vjeruješ u to da on neće nego u ono što je Bog obećao što je krivo! Jer npr zašto bismo se onda uopše trebali za nekoga moliti za obraćenje ako on ne prihvata Hrista kad bi to bilo samo slobodna volja?! Dakle, ne moramo se niti moliti ako osoba neće Bog će poštivati njegovu slobodnu volju i gotovo! No znamo da nije tako. No što ja vjerujem da se zapravo događa? Prvo - Bog je suveren i što On kaže to će biti (dakle kalvinistički pogled) i Bog je npr. odlučio spasiti tu osobu (umro je za nju), ali ta osoba ima palu narav! E tu leži problem. Padom čovjek je pao na sva tri područja: i duha i duše i tijela. Sve je postalo korumpirano. Dakle, ta osoba recimo svojevoljno odbija Hrista. No ja se pitam da li uistinu svojevoljno, slobodnom voljom?! Pa ja bih rekao da ne! Jer je i njegova volja u padu!!! Volja je korumpirana! Ona dakle nije slobodna! Osoba nije slobodna izabrati pravo i dobro. Mi mislimo da ona odbija, ali zapravo osoba nije slobodna da  prihvati.ili odbije! Zato tu pomaže molitva da se osoba duhovno oslobodi i onda ona slobodnom voljom (sad kad je đavo više ne može zarobljavat) ona sagledava pununu i istinu, prima Duha tj silu da može reći Ne grijehu i prihvatiti Hrista ili ne daj Bože odbija sve to ako je zaista slobodan (armenijanski stav). Dakle, vjerujem da je i jedno i drugo tu uključeno,  ljudska slobodna volja je definitivno dar od Boga i nije ništa loše, ali često ta naša volja baš i nije slobodna (korupirana  grijehom nakon pada) samim time što nije slobodna izabrati dobro pa je treba molitva i oslobodjenje!Jer Bog je u svojoj odluci da čovjek bude spašen, djelotvoran a čovjek u svojoj odluci da bude spašen, posve slobodan. Kako ovo dvoje uskladiti današnja teologija ne daje baš konkretne odgovore, čak mislim ni pokušaje, kao što su npr.Banez i Molina, dva španska teologa. Banez je tvrdio da Bog fizički zahvata čovjeka i tako ga vodi da ostvari Božji spasenjski naum sa samog sebe. Prigovor je bio da Božje fizičko pretpokretanje ili nukanje čovjeka na takvu odluku, okrnjuje čovjekovu slobodu. Sa druge strane Molina je tvrdio da Bog zna sve mogućnosti i svojim (sve)znanjem iz vječnosti i onog sto je bilo, sto je sad i sto će postati, zna za slobodnu čovjekovu odluku,. Teološki prigovor se i ovdje može ukazati na naglašenu slobodu čovjeka nauštrb Boga.

Kao kad bi nas On poz­vao da sa jedne obale­ preplivamo na drugu.­ U punoj neizvjesnost­i da li ćemo mu vjero­vati i hrabro zapliva­ti. Dok se borimo sa ­sobom gledajući zamiš­ljenu tačku naspram s­ebe na drugoj obali r­ijeke života, dok se ­premišljamo u strahu ­i pitamo se hoćemo li­ odmah krenuti u nabu­jalu proljećnu rijeku­ ili ćemo čekati sušn­o ljeto da po plićaku­ pregazimo. Od svega ­toga što se dešava u ­nama će zavisiti isho­d. Nekako nezavisno od­ Boga, ali uz njegovu­ naklonost, uz njegovo ohrabrivanje , dozivanje sa druge strane. Jer nabuj­alu rijeku je moguće ­preplivati sam ako je On ­rekao. Njegov poziv je izvoriste mogućnosti , snage i sile da učinimo spasonosni podvig.
Ko zapliva saznaće za ovo o čemu danas pisem, da zbog.matice nikako ne m­ože baš da dopliva na žel­jeno mjesto, već pod ­uticajem struje i stihija te rijek­e Života isplivava par stotina metara nizvodno. I­ onda dok mi tako isfrustr­irani mislimo da nije­smo ispunili ono što ­nam je zapovjedjeno, u­očavamo na izlazu na ­drugoj strani, upravo Njega , k­oji se smješi i koji ­je izgleda sve vrijem­e i čekao baš tu da isp­livamo. On je uvjek i  a samo početku koji te nuka da udješ u vodu, on je i onaj glas koji te poziva da predješ, ali on je ponajvise na mjestu našeg ishodišta da nas uhvati za ruku i prihvati u svoj zagrljaj. Putanja koju ­smo prošli je nije samo plod naseg izbora, već rezulatnta s­ile Božije i naših za­maha ruku.

Božja volja za čovjeka na ovoj zemlji je da on bude spašen i sva njegova djelotvornost ide u tom smjeru. Međutim, da bi bio spašen, čovjek je potpuno slobodan pri donošenju svojih odluka, da bi iz te slobode mogla proiseći i njegova odgovornost.. Ipak za razliku od čovjeka, Bog zna i sve mogućnosti, odnosno "što bi bilo da je drugačije bilo". Recimo da je umjesto odlaska u trgovinu čovjek ostao kod kuće, da je odlučio čitati knjigu umjesto što je posjetio prijatelja i sl. Za čovjeka postoji uvijek niz mogućnosti, alternativa, Bog ih zna sve i po svojoj velikoj milosti  pod tačno određenim uslovima čovjeku  obezbjedjuje rješenja (mogućnosti) koja bi za njega bila najpovoljnija. Znači, ne prepusta čovjeka posljedicama svojih odluka, ne  dovodi ga u ove ili one opasnosti da bi ga ucjenio, već čovjeku nudi okolnost ili mogućnost da Ga izabere iz ljubavi, kako u bi bio spašen. Pa i sama činjenica sa grijesni čovjek nadja na Boga kojeg nje ni tražio govorili kolika je čudesna milost Bozja, nedokučiva i neshvatljiva čovjekovom umu.. Da takav čovjek koji ni sebeni svoje želje  ne razumije niti sagledava posljedice svojih odluka uspije u svojoj potpunoj slobodi prepoznati i izabrati mogućnost koju mu nudi Bog, može saml Njegova milost i želja da čovjek bude spašen?

P.S. I da.. Na prvom ginekoloskom pregledu Ceci je utvrdjena trudnoća. Na izvjestaju ljekara pisalo je vrijeme začeća - 18.oktobar.. Tada sam se sjetio shvatio - život za život. Emilija je postala Božji odgovor na moj izbor koji sam učinio te večeri u Herceg Novom..

уторак, 20. септембар 2016.

FILOZOFIJA DNA

Postoji jedna vazna faza u svakom duhovnom razvoju, svakako najvažnija, koja nam pokazuje duhovne dubine , kada.doživimo ono izmicanje oslonaca , ja je zovem - filozofija dna. To su oni periodi izostanka podrške od ovoga svijeta i gubitka onog sto nam je bilo važno, kao i kontrole nad sopstvenim životom.. To je faza kada ulazimo  u dubine, kada matica naših života nas obuzme i nosi u jedan novi  svijet. Svijet ispod površine koji do tada nijesmo ni znali da postoji. To je jedna nova dimenzija duse koja se kreće u rasponu od dna naših života do gore u visine iznad nas, do najdalje tačke otkrovenja. Tu se tek sagledava veličina naše duše, veličina nase vjere i veličina našeg Boga.
Tek tada vidiš kolika je zabluda  na kojoj počiva filozofija ovog svijeta - da je za uspjeh i pobjedu potrebna i dovoljna podrška ljudi, močnih ljudi, koju smo očajno tražili i očekivali, zbog koje nijesmo kretali na put nijesmo smjeli u bitku.
Iskusio sam da možes biti na "pravoj strani", možeš imati podršku cijelog stadiona, naklonost kralja, pa i milost Božiju, ali pobjedu ti niko ne može zadobiti, za nju moras da se izboris, samo ti,  i to dolje na borilištu. Sva naklonost Neba te neće sačuvati od bitke, od padova i dna, ona je samo svjedočanstvo da ćeš ustati i na kraju pobjediti. Ništa više ni manje od toga.
Ali za tu pobjedu, moras ući u dubinu, osjetiti strijepnju i drhtanje izmicanja oslonaca , gubitka kontrole, naučiti filozofiju dna.
Pisao sam o tome, moj otac Velimir, kao izvrstan plivač koji je bar 5 ljudi spasio od davljenja, više puta me je savjetovao kako se pliva u brzim rijekama i stajaćim slatkim vodama jezera.. O izazovima koje to plivanje u takvim vodama donosi..Posebno se sjećam tog savjeta kako da postupam u slučaju da me zahvati jaki vir.
"Veoma je važno da ne paničiš i da se opustiš, vir te brzo potopi i spusti do samog dna.. Ako se uspaničiš i počneš grčevito da se praćakaš skrati ti se dah, nagutaš se vode i dolazi do utapanja.." nastavljao bi "Treba da se sabereš i pustiš da te odvede do dna.. Pri dnu vir gubi snagu i potpuno nestaje.. Tada kada osjetiš dno pod nogama samo se odgurni i isplivaćeš na površinu" - govorio bi mi otac..

Naučiš da kada propadaš, kada se cini da gubiš sve, kada si sam i kada je oko tebe svuda mrak, da su to najdragocjeni životni periodi, samo ako ih prihvatiš,  ako ne bježiš nego ih stisneš uza sebe, tada ova filozofija nosi dvostruk blagoslov. Prvo, shvatiš koliko su ti bili dragocjeni prijatelji koji su te do tada podrzavali. A kao drugo shvatiš koliko si jaki da ti zapravo podrška nikad i nije bila potrebana. Vise nema razočaranje, gorčine, samosažaljenja i izgovora jer uvidjaš da postoji nesto cudesno sto se otvara u onoj našoj "maloj snazi" tj očaju kad se osjecas potpuno nemocno. Tada ti se  otvaraju dubine i njene dvije dimenzije leta.. Ne samo da nebo otvara svoje skute i prima te na svoja krila, vec i bezdan razvaljuje svoje žvale ispod tebe - i ti vidiš da zapravo letiš, na nekim novim krilima slobode, bez straha. Jer ne samo Nebo već te i bezdan drži u letu.. Obeshrabruje tvoje suparnike. I ti pobjedjuješ.
Tek kad dodjes i upoznas svoje granice, na njima pocinjes da upoznajes Boga i Njegovu bezgranicnu moc.
Sve ono sto ti je uzeto, je bilo samo teret koji te vuklo na dno, držalo za tlo. Sve sto si izgubio je zapravo bila tvoja priprema za let. Jedino sto covjek istinski posjeduje su njegovi izazovi, nevolje i stradanje. To je jedino “imanje” koje mu niko neće oteti. Ali bezumnici neće filozofiju dna, filozofiju krsta, ne žele ove.dubine i njegovo “bogatstvo” da prihvate. Oni odbacuju taj svoj krst, počinju sa se grčevito bore sa virovima i maticama života, gube se, dave i ginu.. Oni trajno ostaju u stvarnoj bijedi i siromaštvu, vezani za ovu zemlju koja nestaje, lutajući po njenim pustarama beznadežno, za fatamorganma ovoga svijeta, za nečim “ljepšim” što nikad nije bilo, niti će moći steći, odnosno održati.
A Isus na poziva u duboku vodu, kada se nogom odvajamo od tla i prepustamo vodi da nas vodi. Psalmi nas uče da najveća slava i najdublji duhovni uvidi i razumijevanje onog što se dešava u nama i oko nas, otpočninje uvjek sa beznadjem, dnom i jadanjem a završavaju vjerom, hvalom i slavom Bogu kom je sve moguće.
Čeličenje, odnosno kaljenje je proces u kom se neki topljivi materijal dovodi do tačke usijanja, pa se onda naglo hladi u vodi. Pa se onda sve to iznova i iznova ponavlja, materijal se pregrijeva, pa hladi, sve dok ne dobije potrebnu čvrstinu i sjaj. Postaje moćno oružje.
I od tada, zaista mi je bolje medju nevoljnima i žalosnima, nego da sam na prijemima u dvoru i najvećoj slavi i gozbi!!! Tu sam medju svojima. Na dnu.
Jer zna Gospod , kao i svaki moreplovac ili ribolovac, dvije stvari: Prvo, da je na dnu potpuno mirna i čista voda, na dnu je tiho, koju ne pokreću i zamućuju povrsinske struje i stihije, ne uzburkavaju i buče olujni vjetrovi sa sjevera, niti je pogadjaju plime i osjeke ovoga svijeta. I drugo, na dnu se hrane ali i love krupe ribe. Bog je zainteresovan za kapitalan ulov ne neke kedere koji se pracakaju po glibežu pličaka.
Zato onaj Očinski savjet sa početka.priče: Kada te virovi života dohvate i povuku na dno! Ne boj se i ne paniči. To te samo vodi na sigurno mjesto, na dno, jer je tamo čvrsti oslonac za one koji vjeruju! Tada možes da se odgurneš u duhovne visine..

Po motivu Mudre izreke "Bolje je ići u kuću gdje je žalost nego gdje je gozba, jer je onde kraj svakog čovjeka, i ko je živ, slaže u srce svoje. Bolja je žalost nego smijeh, jer kad je lice neveselo, srce postaje bolje. Srce je mudrih ljudi u kući gdje je žalost, a srce bezumnih u kući gdje veselje."

понедељак, 19. септембар 2016.

Malo pažnje molim

Otidjoh prije neki dan u Aromu, bilo je mozda 21.30h ne vise.. Rade do 23h, pa je daleko bilo do zatvaranja... Dodjem na odjel za preradjevine i malo pricekah dok dodjoše prodavacice, jer su nesto preslagale u magacinu. Jedna krenu iza pulta a druga nekako put mene. Ja upitah notmalno: Oprostite, da nije kasno, jeste li ocistile nož za rezanjje? jer sam zelio malo trapista da mi se nareze..
Kad one zapanjene stadoše, mislio sam da sam nesto pogresno rekao. Ova prodavacica koja je pored mene bila odusevljeno reče: Vi ste gospodine prvi od kada ja radim ovdje da je uopste mario za to da li smo ocistile noz. dolaze nam pred kraj smjene i bez problema zahtjevaju, tako da na autobus ne mozemo da stignemo.. Naravno, sve dok radimo mi narezujemo.." odgovorile su obije , vidno ozarene jer ih je neko razumio i ispoštovao..
Sjetih se zato svoje fenomenalne profesorice Termodinamike u 3.razredu srednje skole, znao sam to cesto da pomenem, kako mi je jednom poslije časa rekla: Znas Lave, zbog tebe i jos nekoliko djaka iz ove skole ja volim ovaj posao, trudim se da dam najvise na času, vi dajete smisao nasim naporima. Nama profesorima je dragocjeno kada vidimo da neko sa paznjom i koncentracijim slusa vasa predavanja, pa vidimo reakciju na vasim licima, neku vrstu odjeka onog sto govorimo. Da vidite kakav je prizor pred nama dok izvidimo nastavu, te mase nezainteresovanih lica, znali bi o cemu vam.pricam.
Zaista, ja sam uvjek pazio na casovima, to je bio nacin kako sam postizao odlicne uspjehe i visoke ocjene. Zapisivao bih i pamtio sto se predaje i onda skoro da nijesam morao uciti. Samo prelistam biljeske i bilo je dovoljno za 5..
No, razmisljam koliko je to vazno da ispostujemo ljude, da samo malo paznje poklonimo i napora ucinimo i bice.dovoljno.. Malo ljubaznisti ne kosta nista a toliko znači.. Nekome cemo tako mozda olaksati naporan dan, nekome dati smisla njegovim zalaganjima, a nekome mozda promjeniti pogled na svijet, vratiti vjeru u ljude , vratiti radost zivljenja. Samo malo .. Jer nekad nepaznjom mozemo biti kap u punoj caši prezira i gorcine, koja će sve preliti... Da svojom nemarom  zgazimo već stučenu trsku i ugasimo svijecu koja jedva tinja.. Budimo pazljivi prema ljudima, jer nekim je bas to slamka.za koju se mogu uhvatiti da preguraju dan..

Po motivu Isaija 42.1-3  "Evo sluge mojega, kojega podupirem, izbranika mojega, koji je mio duši mojoj; metnuću duh svoj na njega, sud narodima javljaće.
Neće vikati ni podizati, niti će se čuti glas njegov po ulicama.
Trske stučene neće prelomiti, i svještila koje se puši neće ugasiti; javljaće sud po istini."

четвртак, 15. септембар 2016.

Kao u snu

Desilo mi se jutros u snu onaj osjecaj kada ukapiras nesto krucijalno vazno, presudnu istinu, neko rjesenje sustinskog pitanja.. Pa u nekom polusnu sam to i zapisao kao.Jos sam se kao budio da to zapecatim da mi nekako ne umakne. .. Ali avaj :) jos jedno budjenje, u ovom svijetu konfuzije, zabune, obmane i sjenki.. Stojim cjelo prijepodne, pokusavajuci da se svega sjetim, zbunjen , kao na nekoj stanici sa koje je moj voz otisao bez mene, vec sam prestao da trcim dok on izmice u daljinu, da ga vise i ne mogu vidjeti.. Ali ostaje jedno, snazno sjecanje, na moj san, na jednu Istinu koja je razgovarala sa mojim dusom dok je taj podlac -razum zaspao na strazi. Sve je mozda nestalo sa jutarnjom izmaglicom i rosom, ali jedno moje srce zna - On postoji. Postoji moj Krucijalni Odgovor, Blistava Istina i Suštinsko Rjesenje.. I znam da ce Ga moja dusa ponovo sresti, i da ce tada razgovarati Licem k licu, kristalno jasno kao na podnevnom suncu,  a ne vise kao u ogledalu u magnovenju polusna...

среда, 14. септембар 2016.

Biti spreman, u tome je sva mudrost

Uvjek sam nekako zamisljao (valjda su tu i americki filmovi pomogli i neka savremena pozitivisticka skola zivota) da mudar čovjek može izbjeći svaku nevolju i da prozre i preduprijedi svaku nameštaljku, prevaru i sl.. Pa iz toga je valjda negdje proisteklo mučno samoanaliziranje i preipitivanje postupaka u vremenu kad bi upadao u neku nevolju ili dozivljavao da te neko prevari, izda ili ošteti.. Pa govorio sebi "Budalo, kako si naivan ispao ili što nisi učini ovo ili ono..".. Mozda bi cesto pomislio da nijesam bio duhivno budan, da nijesam dovoljno molio ili da je čak to zbog moje neke krivice i kazna pravedna za propuste kojekakve..
I tako dok bi sebi mučio dušu pitanjima baš ovih dana mi postade jasno dok sam radio neke poslove oko kuće (bolje radi mozak pri fizickim aktivnostima :-)) pa sam zapitao sebe vjeruješ li ti zaista u Hrista, i ono što je on rekao u Svetom pismu? !
Pa ako je On , koji je bio mudar iznad svake poznate ljudske mudrosti, pronicljiv iznad svake poznate ljudska pronicljivosti, i pravedan iznad svake poznate pravedbosti dozivio sve one strahote i nevolje; da ga najblizi prijatelji ostave, izdaju i prodaju; da ga javnost prezre i javno osramote i osude na najvece muke umirnja na krstu... što sebe vrijedjas i nazivas Budalom!?!? Ili misliš da možeš biti mudriji od Njega??!
Hmmm.. Ali, ostaje nešto nejasno i normalno je da se zapitam, pa kakva je to onda mudrost koju naučava hrišćanstvo ako i u nablistavijrm svojem izdanju može samo da te dovede do krsta i javne sramote?!? U cemu je mudrost (filozofija) života? Zar je je jedino ohrabrenje kad Isus kaze: "I vas ce isto ovako izdavati, kaznjavati i ponizavati po javnim zbornicama kao sto su mene? Ne moze biti ucenik veci od svoga ucitelja niti bolju sudbinu ocekivati"?!?!
Pa sta je onda mudrost, osim sto se treba uklanjati od grijeha i zla? Zar mudrome i ludome jednako biva? Postade mi mozda prvi put tako jasno kao dan.. Mudrost nije neka drevna vještina izbjegavanja ružnih stvari, bola i nevolje već je mudrist znati sve ovo, mudrost je spremati se duhovno za nevolje, izdajstva, ponizenja i sablazni koja ce SIGURNO doci. Mudrist je moliti za snagu i spremnost da u zli dan ne kloneš, ne odustaneš od života, da nastaviš dalje i da istraješ u pravednoj borbi ... E to je sva mudrost ( mada mislim da sam vec i ovome pisao) , i nisam budala ako su me takve stvari zadesile..
P.S. Ali d se zna.. U toj Bibliji stoji i ono zapisano malim slovima sto je Isus rekao"Da, sigurno će nevolje i sablazni doći na vas, ali teško onom preko koga će to doći.. Bolje bi mu bilo da je zakači vodenički kamen o noge i baci se odmah u more.. "

уторак, 13. септембар 2016.

Strasna ljubav

Vidio sam strasnih ljubavnika koji ne vjeruju u Boga, ali ne i silnih slugu Bozjih koji nijesu strasno voljeli i bliznje svoje a narocito Boga.
Ko nije volio silno , ko nije volio fatalno, sa strascu vatreno i bez kalkulacije, pa bila to i najveća svetica ili najgora gresnica taj neće ni Boga ljubiti ispravno kao sto pise "svim svojim srcem, svom svojom dusom i svom svojom snagom". I tek tada, samo takvoj ljubavi i strasti , Gospod obecava "Dat cu da me nadješ". Jer On je žarki ljubavnik dusa nasih , onih koji takodje ginu za Njim u ljubavi. Bog za sve ostale ce ostatu dalek, nedokuciv i neuhvatljiv , nece se otkrivati nadmenom i mlakom srcu. A zar bi i mi? U ljubavi sve se oprasta i bijes i bol i uvreda, sve osim mlakost i ravnodusnost.
Kao sto se nevjesta rumenih obraza koji gore, ubrzanog daha i uzlupanog srca polako se skida pred svojim ženikom, da mu se cijela preda da je pozna u intimi, tako se i Gospod otkriva samo onoj dusi koja za Njim trepti u strasnoj ljubavi. Taj intimni cin  dotiče srce Bozje gore na nebesima, a onda se ta isti nebesa spustaju na nas, otbaraju  i čuda se desavaju. "Jer mnogo moze molitva pravednika ako je zarka!".
Sve je moguce onom koji je kipti od strasti za Gospodom, koji grabi i koji ga otrkiva i osvaja jer " od Jovana Krstitelja na ovamo Carstvo Nebesko se na silu uzima". Gospod (a i mi svaki jedan) je slab na takvu strast, takvo pouzdanje, takvu spontanost i odlucnost, koja nastaje iz ljubavi. Takav  ljubavnik dolazi cista srca , nepodjeljena uma i svom svojom snagom zivotnom , moli, trazi, lupa i nalazi. Ne izvinjava se i ne petlja i zamickuje on ide po ono sto je oduvjek bilo njegovo. 
Jer u ovome fatalnom plesu ljubavi , sve je pitanje zivota i smrti, daje se sve od sebe ali i se i sve trazi i zadobija. Dvoje postajj jedno. Bog i čovjek. Čovjek i žena. Ne zna se ko gdje počinje a gdje se zavrsava jer ona vatra je napravila čvrsi var i spojila ih u bogočovjecanski bimetal, i taj spoj vise nista ne moze da slomi, ni jedna vrata paklena ne mogu nadvladati.

понедељак, 12. септембар 2016.

BIJ IZGUBLJENE BITKE

"Možda najvažnija životna lekcija koju sam nauočio zadnjih godina , u svojoj zreloj zivotnoj dobi, je kako biti izgubljene bitke. To je nesto slično onoj mudroj izreci, koja je dugov visila negdje na mom profilu "Uspjeh je kad ides iz neuspjeha u neuspjeh a ne gubis entuzijazam". Slično ali nije isto, kasnije ču objasniti. Ali da se vratimo za kratko na izreku, jer to je svakako nesto sto mora svako da nauci na putu uspjeha. To je ono sto je Michael Jordan kaže: "Promašio sam više od 9000 šuteva u karijeri. Izgubio sam više od 300 puta. 26 puta su mi suigrači povjerili zadnji šut koji sam promašio. Nisam uspijevao opet i opet i opet. I zbog toga sam na kraju i uspio. "

Kada čovjek cini ono u sta duboko vjeruje onda se mora učiti istrajnosti, neodustajanju, podnositi nesupjehe i padove, smatrati ga samo kao predah do pravog uspjeha. Svaki pad je lekcija, iskustvo, kako se ne treba raditi. I onda novo ustajanje, novi pokusaj. Kazes sebi, nema odustajanja, snagom volje, disciplinom i predanošću ides i nastavljss svoju borbu do uspjeha. Jer izgubljene bitke ne smiju biti samo sticanje iskustva, pusto učenje životnih  lekcija i novih stvari, one nam moraju postati nova motivacija. To je pravi entuzijazam, tada njihov učinak biva maksimalan. Ali to boli. To zastrasuje, sama pomisao da opet mozemo iskusti poraz je vrlo teska rabota, ali upravo zato "izgubljene bitke " ne moraju biti izgubljene, jer uvjek uz njih nesto dobijes. Naravno akonse boris. Svake nove borbe poslije izgubljene bitke moraju započinjati novim entuzijazmom, novom energijom i strašću, jer nakon njih pravac našega života ima mogućnost ići drugim smjerom, a ne se samo vrtjeti u krug. No o tome ne odlučuju okolnosti i porazi, to odlučujemo mi sami,  svojom voljnom odlukom - ne odustajem! I to sam davno nekako ukapirao, jos od mladosti sam imao taj pozitivni tvrdoglavi stav da se borim i istrajavam kad mi je tesko.
A ovo cete čuti na nekim boljim kirsevima menadzmenta , tipa, 7 koraka do uspjeha i procitati u raznim magazinima pozitivne psihologije.
A život koji sam živio je bio nesto sasvim drugacije. I kada bih istrajavao u borbama koje su bile moje za koje sam vjerovao da ih trebam biti, i kada bih dao ono najbolje od sebe, bio pozrtvovan i fer , lojalan i stručan, sa puno elana i posvecenosti radio, rezultat je bio ispod svakog mog očekivanja. Šlag bi pokuoio neko drugi, kitili bi se tvojim perjem dok bi ti dobijao samo mrvice sa toga stola... To ne bio sve samo ne uspjeh.
Shvatiš , da život nije košarka, niti si ti Michael Jordan. Da je on jedan u milion takvih igrača, gemije, virtuoz i da je on eksces u ovom svijetu a ne pravilo. Onaj izuzetak koji potvrdjuje pravilo. Jer mi živimo živote ne u nekoj NBA ligi, nego ovdje na Balkanu, gdje nema jasnih pravila, gdje se  pravila igra mijenjaju u sred utakmice. Gdje je sudija često samo igrač protivničke ekipe, da su neki pod dopingom bez sankcija , dok ti igraš bez dva igrača koja su nepravedno izbačena iz igre. I to sve na gostujučem terenu, gdje su tribine ispunjene njihovim navijačima, koji te često pljuju i vrijedjaju, a tvouj stranu drže malobroni, pa i oni odlaze jer ne mogu da gledaju sve to. Boli. Boli nepravda vise nego sav gore pomenuti bol poraza.
I sve sto sam.oduvjek znao, bilo mi je beskorisno, činilo me jos vise zbunjenim i frustriranim. Sve sto sam znao je da ljutito pokazem na nepravdu, koju sam trpao u sebe i da okrenem ledja, otresem prah sa svojim nogu i da se pokupim u sred te nepravedne utakmice - eto vam je pa se igrajte do mile volje , ali ja necu u tome da ucestvujem.
Znao bih cesto da se molim u tim trenucima, tacnije da borim u sebi , u svok bijesu i ocaju.. O cemu se radi, kako je moguce da mi se sve ovo desava. Gdje je Boze ono "Iz pobjede u pobjedu, iz slave u slavu!". Ko se ovdje sa nama igra, nesposobni i neznaveni, bezicni i drski, oholo namjestaju i dobijaju utakmice nasih zivota. I sto je jos poganije, bivalo je da su nam pripisivani porazi i koji nijesu nasi, kao ono kad uhvate jednog dzeparosa pa mu pripisu svih 20 kradja koje nijesu bile rijesene. Dok stvarni krivci , mogu samo da se smjese i slikezu ramenima "Ah sto ces, nije se snasa'.. I uoravo takvi stoje na pobjednickim postoljima i dobijaju medalje. A mi izasli sa terena , ponizeni i uvrijedjeni, pokusavas da se pozalis ili opravdas ali vec te ne slusaju. Svako se okrece pobjedniku, jer smo svi nauceni da obozavamo pobjednike i da biramo njihova drustva.
I dok bi se sve u meni komesalo.i kiptilo Bog mi je lagano bez ikakve tenzije, pred ocima odmotao fillm mojih "poraza" i pokazao mi jedan dublji značaj "izgibljenih bitaka" koje sam borio. Dok sam ja samo razmisljao o rezultatu i dodjeli medalja, smatrao to kao mjerilom usojeha on mi je pokazao sliku Njegovog rasoetog Sina i kao da sam mogao cuti: "Mislis li zaista da je On gubitnik. Sta je tvoje mjerilo uspjeha?". Poazivao mi je slike i stvarme ljudi koje nijesam odmah spazio u svim tim mojim utakmicama. To pokazivanje je   trajalo mjesecima pa i godinama. I postalo mi je jasno nekoliko stvari.
1. Vidio sam neslavne zavrsetke nekih koji su bili na postoljima i primali medalje. Kako su propali i kako su dozivili mnogo gore poraze u nekim utakmicama "visih" liga.
2.Vidio sam da kada se zbore svi moji "porazi" veci su i impresivniji od vecine "uspjeha" onih "uspjesjih" koje sam vidjao oko sebe. Ne znam.kako, ali kada se sve zbrojalo ja sam bio u plusu..
3. Pokazao mi je neka lica iz mojega tima i nekoliko lica iz publike. Koji su me pomno posmatrala i pratila u svim tim mojim "umaprijed izgubljenim bitkama" kako sam medju njima dobio prave prijatelje, sa kojima imam iskrene odnose bez ikakvih koristi , vec iz uzajamne ljubavi i postovanja..
Kao da sam mogao cuti dvije fundamentalne stvari, i to kroz dva pitanja: "Koliko puta si pokusavao da sa ljudima podjelis svoju vjeru i da svjedocis za Mene? Zar nije mnogo puta, zar nijesu godine u pitanju? Sada si mogao da shvatis, kao sto je Moj Sin znao, da su tvoje postene i poztvovame borbe u tim namjestenim i unaprijed izgubljenim borbama bile najbolje svjedocanstvo tvoje vjere i tvojega karaktera. Tvoji porazi su bili silnija.potvrda Moga postojanja u tvojem zivotu, nego sve tvoje pobjede sa kojima si se hvalio i meni navodbo davao slavu. Tvoje "izgubljene bitke" su bile one najbolje bitke tvojega zivota u kojima si postao pobjednik. Jer si ostao vjeran sebi, jer se nijesi odrekao Mene, nijesi posegnuo za istim sredstvima, prevarama, manipulacijama i ko zna cime da se suprostavis ociglednoj nepravdi. To sto nijesi pozelio pobjedu i uspjeh vise nego Mene je bila tvoja najveca pobjeda za koju Ja znam u tvome zivotu. Kako ne razumjes jos vazniju stvar, da si bio okruzen oblakom nevidljivih svjedoka i velikim brojem poblike koja je sve vidjela, koju nijesi sablaznio. Naprotiv, ociglednost nepravde je najbolja potvrda da sam Ja ziv, ziv u tvome srcu i da si mi odan.. To nijedna pobjeda ne bi uspjela da progovori. Zato je i nekoliko ljudi pocelo da vjeruje u Mene. Ne u tebe? Prvi out sam postao vidljiv , jer su me do tada zakrili bili tvoji uspjesi, priznanja i sposobnosti.
I onda mi je pokazao sve one izgubljene bitke koje danas bijem i onda mi je rekao. "Ko kaze da su ove bitke izgubljene? Ljudi? Tvoji protivnici? Oklonosti? Ti? Ko ti rece da su izgubljene? Ko te slaga? Samo ja odlucujem i odredjem ishode bitaka svoje djece. Ja sam Sudija nad svim sudijama koji zele da sviraju kraj. Niko nema pravo da zavrsi ovu bitku bez mene, osim tebe. Otkud ti pravo da napistas teren usred nepravedne borbe. Da se ljutis, da vices, da se predajes, gnijevis i prkosno odlazis prije kraja. Nije kraj dok ne bude kraj i dok ja ne sviram kraj. Bitka jos traje, na tebi nije da jadikujes , da glumis Kalimeru sa pricom o nefer zivotu i namjestanjima.. Narocito ne da razmisljas o rezultatu, o medaljama i slavi koja izmice i koji drugi zadobijanu, tonje ono sto te ometa vise nego tvij suoarnim. Tvoje je da ucinis ono sto treba da.se ucini, ucinis sve sto je do tebe i das najbolje od sebe, zbog svoje savjesti, zbog Mene, zbog tvoje djece, tvoje zene, zbog tvojih saigraca, zbog onih koji stoje na tribinama i koji te gledaju. Jer dok igras fer, do tada postije utakmice, postoji smisao i nada, postoji ta kosarka ili sta vec. Sve dok postoji neko koji igra svoju igru zivota, posteno i hrabro, dok god ostaje vjeran svojim izboria i svojim snovima,  do tada postoji ovaj svijet postoji covjecanstvo, u kome si ti vec pobjednik u svim ovim "izgubljenim bitkama". Igraj je do kraja , pa ako i zavrsis na krstu poraza i srama znaj da nije kraj, da postiji nada i smisao za one koji dolaze na teren iza tebe, a ispred tebe je slava, jer poslije svakog crnog petka ,dolazi nedjelja vaskrsenja. Tamo ces vec razumjeti sve ovo o cemu ti danas pricam. Nema izgubljenih bitaka ima samo onih koje biješ i koje ne biješ."

субота, 10. септембар 2016.

Domaćini i paraziti

Postoje ljudi koji žive OD ljudi (paraziti) a ne ZA ljude.. Hrane se njihovom dobrotom, ljubavlju, radom, pažnjom. Žive njihove živote jer nemaju svojeg. Žive od tudje životne energije, hrabrosti, vizije, moci jer svoje niti imaju niti hoće.
Teško ih je prepoznati, sve dok ne dodje jesen života i neka decembarska oštra, vjetrovita i hladna jutra kada opadne žuto lišče sa naših grana. Tada se ukažu ti ljudi – imele.. Ko je vidio drvo imele, ono malo, zeleno i bujno na goloj grani velikog razgranatig listopadnog drveta zna o čemu pisem.


Čudna je to stvar sa parazitima, jer domaćin trpi parazita ne zato što to želi, nego zato što ga se ne može riješiti, zapravo ne zna kako se može osloboditi.. Osjeća neku vrstu nemoći i zavisnosti prema njemu ili fatalnu privlačnost..
Sa druge strane i parazit u potpunosti zavisi o domaćinu, on to ne priznaje ali zna u svom srcu. Živi od domaćina ali ga i truje i tiho ubija. Kao kakav vampir.
Ali to nije čovjek-predator jer postoji razlika između predatora i parazita. Predator ubije žrtvu kako bi je pojeo, dok za parazita je idealna situacija da se lagano hrani domaćinom i siše mu krv i tjelesne tečnosti bez da ga ubije ili učini neku veću štetu žrtvi.

No najčešće to nije tako, a posebno ako domaćin pokušava da otkači domačina ovaj počinje da mijenja taktiku i kreče da ispušta toksine i oslabljuje imuni sistem domaćina , tako da ovaj postaje slab i nemočan da se brani.. No nevolja je što tako domacin slabi i gubi trku u ovom svijetu gdje samo najači opstaju. I priti mu nestanak. Pa citav ovaj odnos parazit-domacin postaje benevolentan i paradoksalan. Uvjek ga prate klackalice slabljenja i jacanja , jedne ili druge strane. Medjusobno borbe ali i podrške. Od krajnje kriznih situacija do onih krajnje pozrtvovanih kada parazit čak pokusava da odbrani domaćina od drugih parazita jer ,jado moj, ovi zele da ga iskoriste. Čini se da svesrdno pomaže (navodno jedini se nalazi u nevolji) domaćinu da ovaj ustane i ponovo ojača i stane na noge. Dobijaće pohvale, pažnju, podršku , postoje situacije kada čak parazit zamjeni organ svome domaćinu (kao na slici).

Ali sve do jedne nevidljive granice do kada parazit procjenjuje da domaćin ima sanse da se oporavi i postane ponovo jak i koristan za sisanje krvi, čitaj novci, položaj, životne radosti, pažnja i pomoć. Samo do tada traje njihova morbidna simbioza i lojalnost, sa kojom se neki nesrecni domaćini hvale.
Pojasnicu, jednom na pecanju svojim sam očima gledao kako parazit napušta ribu / tijelo domaćina u momentu njegovog umiranja . Postojalo je nešto strašno podlo i licemjerno u toj sceni. Neka vrsta bijedne izdaje i ostavljanja onog OD koga (a ne ZA koga) je parazit sve vrijeme živio. To je taj komenat kada on uvidja da vise nema koristi od njega i bjezi.. Sa druge strane bilo je i neke panike i straha u tom užurbanom i grčevitom napustanju domacina. Jer parazit zna odlično da ako ostane lojalan i vjeran svom umirućem domaćinu da će i on sa njim umrijeti jer paraziti ne mogu (citaj ne zele) živjeti bez nekog domaćina, zivjeti posteno i odgovorno od svoga rada . Parazit žuri u svojoj izlaznoj strategiji , zna da mora biti sposoban spojiti se na nekog drugog domaćina, što prije, bilo na površini kao što to rade pomenute imele ili vaši, krpelji ili iznutra kao sto to čine trihinele, pantljičare itd.. ima ih veoma mnogo vrsta…

Što da čini čovjek, domaćin? Može li se izbaviti.. Ja mislim da ne. Ako se i izbavi nekako od jednog dodje drugi i tako do u nedogled. Čuo sam razne psihologe i sociologe koji objasnjavaju ovu problematiku ali nijesam čuo niti jedan dobar način kako se trajno otkačiti krvopija .

Osim jednog jedinog načina o kome govori Biblija. Ako hoces zivot bez parazita – treba da UMREŠ SEBI…


Nema boljeg “protivotrova” za parazite od smrti tj. od krsta. To je ono “Ako ko hoće za mnom ići, neka se odrekne sebe, i uzme krst svoj i ide za mnom.” ;”Ko se ne odrekne majke ili oca , nije mene dostojan” ili ponajvise ono “Ko hoće da sačuva svoj život izgubiće ga, a ko izgubi svoj život radi mene , pronaći će ga”.

A šta znači uzeti svoj krst? Isus je dao primer ovoga. U Getsimanskom vrtu On se molio: “Ne moja volja, nego Tvoja neka bude, Oče” (Luka 22,42). Za Njega je to značilo smrt na Krstu, koliko više za naš grešne. Stoga nositi krst znači umreti sebi, ići Isusovim putem – putem Krsta, putem sluzenja drugima. To znači reći Bogu: “Ne moja volja, nego Tvoja neka bude.”
Dok god u nama ima nesto od nase stare , pale, grešne prirode dotle če se kačiti krvopije. Do god u nama ima nekih problematičnih ambicija, samovolje, neostvarenih prohtjeva, frustriranosti ili kompeleksa, na to će se kačiti paraziti i od toga živjeti dok nam sve zibotne sokove ne popiju i nas ne ubiju.
To je ono sto Isus reče na jednom mjestu : Gdje je lesina tu će se skupljati lešinari

Umiranje sebi, to samoodricanje, to je umiranje naseg ega? To je suprotnost samopotvrđivanju i sebičluku. Ako želimo da živimo, moramo da uvidimo da ne možemo spasiti sami sebe, ni od parazita ni od svojih promašaja. Samo On nas može spasiti i vaskrsnuti nase unistene i pokradene zivote, ali ne može onda biti “po našem” nego moramo dopustiti Hristu da bude “po Njegovom”.



Jer nema boljeg lijeka od parazita u Tijelu Hristovom iliti popularno rečeno energentskh vampira u nasim životima od nase smrti, na Krstu Hristovom. Kao u filmovina strave i uzasa kada vampiri bjeze od krsta. To je ta simbolika.
Deluje paradoksalno ali je sva sustina u tome da će onog časa kada umre tvoj ego i tvoja pala priroda, kada se odrekneš svog samopotvrdjivanja i odlučiš živjeti dugačiji život, sa ispravnim stavom da služiš drugim ljudima svi oni paraziti početi da bježe od tebe ka drugim “domaćinima” jer nemaju na čemu da se hrane.

Protiv onih koji žive OD ljudi (paraziti) samo mogu opstati oni koji žive ZA ljude (domaćini) ! U tome je stvar. Spolja sve izgleda isto, svi ljudi žive za druge, na ovaj ili onaj nacin. Svi nose krst , i bezbiznici i vjernici U čemu je razlika? Pa u tome sto kada se okrenes Bogu i onima na koje te Gospod upućuje , za parazite vise neće biti mjesta. Živjećes za ljude, koji su u stvarnim potrebama a ne za prazite. Neče biti mjesta u tebi na sta bi se kačili i sa čime bi manipulisali. Da oni budu zeleni kao imela dok sa tebe opada lisče.. Samo ono Tijelo Hristovo koje nosi krst, napistaju paraziti i srebroljubci
Ovo nije samo za Crkvu (a jest ponajvise) vec cu otići dalje, ovo je za cijelo drustvo i drzavu. Uzimanje krsta tj.služenje drugima / narodu je jedini lijek i protiv korupcije i parazitske birokratske administracije. Krst drzavnih sluzbenika koji se moderno zove borba protiv korupcije i pravna država je u sustini onaj “etički kodeks državnih službenika”. No nema drugog nacina za napredak, osim sveopsteg okretanja Bogu i umiranje svojim sitnosopstvenickim interesima i kratkorocnih koristima radi istine i vjecne pravde. Na svim nivoima. Varaju se svi koji zamisljaju željene promjene u drustvu, u crkvi i u državi, a sami ostaju nepromjenjeni, varaju i manipulisu. A ponajvise sebe lazu. Prizeljkiju i zamišljaju život bez tih sitnih i krupnih parazita i krvopija, koji su se zakačili na nase drustveno biće, bune se i pricaju o nepradi, navodno se bore ali sve bez Boga, bez Krsta, bez umiranja i samodricanja..

Evo izbori počinju, ima toliko partija i “antiparazitskih” programa, ali nijesam čuo niti jednog covjeka da upučuje na Boga, na Krst i na Hristov put sluzenja ljudima. 74% je navodno vjernika u Croj Gori, ali suštinski niko Ga ne uzima za ozbiljno , ne vjeruju da On postoji. Njihovi ih životi demantuju u njihovom vjeroispovjedanju.. Zato nema od toga nista posebnog, novog. Uzalud je, samo se čini da ima volje i htjenja da se kaze NE parazitima , ali slaba ja vajda ako nema Duha Svetoga. Rijec bez sile Duha je nemocna da se odupre. Sto kaze Pavle ” u meni ima htjenja ali ne i moci da se oduprem grijehu”. Bez duhovne revolucije i probudjenja, bez cjelokupnog prosvećenja i posvecenja sve ce se vrtiti u krug u nasim zivotima, u nasim porodicama u našem drustvu. Parazita ce i salje biti koliko hoces, jer ce dolaziti novi domačini kojima ce za njihovo samopotvrdjivanje i ambicije uvjek trebati parazita, nekog da ih maze, da im tetoše, da ih glasa itd Sve do tada će trajati njihova bolesna kohabitacija.

Zato, nema mnogo savjeta i pomoći ovima sto se zale na sve ovo, pricaju o nepravdi i kako su iskoristeni ali nikako ne zele da se ouste Bogu i umru sebi.. Neka nastave da idu svojim putevima, ka svojim snovima i ambicijama, svojim načinima i reformama, neka idu socilozima, lajfkoucima i psiholozima u pokusajima da tabletama, terapijama i senasama , ako je ikako moguće, o(p)stanu živi , ali živi-mrtvaci. Biće samo nove lešine kojima če se iznova hraniti lešinari u ovom sveopstem parazitskom mrcvarenju , u stalnima nepravdama, niskim strastima, podmetacinama, klackalicama uzimala-davala, dok ih toksini gorcine i samopravednosti potpuno ne zatruju, da im se um ne smraci i pohule na svoj zivot i na Boga koji navodno sve to dozvoljava.. Samo zato sto nijesu htjeli umrijeti, nijesu imali vjere za samoodricanje da bi živjeli Bogu, da puste takav život “zrtve” iz svojih ruku u Njegove , moćne, sveznajuće , koji je vec umro za njih i umjesto njih. Da ih vodi i izbavi, od parazita.

среда, 07. септембар 2016.

Njegoseva teoloska zastranivanja

Pisao sam o ovome ali­ ponavljanje je majka­ učenja, naročito kad­a neke vodje istrajav­aju u svojim opasnim ­naumima da Njegoša ka­nonizuju, pa neukom s­vijetu koje nije proc­italo ni Luču ni Svet­o Pismo upornim istra­javanjem  ucine kao p­rihvatljiv i očekivan­i čin. A preko toga, ­kroz vjeru, i neku na­cionalisticku ideolog­iju nametnu kao našu ­jedinu sudbinu. Njego­š u svom religioznom ­epu, Luči Mikrokozmi,­ uvodi neka nehrišćan­ska vjerovanja, kao d­a su ljudi nekad bili­ andjeli (preegzisten­cija) , da Adam nije ­sagriješio u Raju, ne­go u nebu jer se bori­o na strani Sotone; k­ako Adama ne dovodi u­ pokajanju "Preblagi ­tihi Učitelj" i vjera­ u Boga, nego neko "s­trašno snoviđenje". A­ Hrišćanstvo naučava ­da čovjeka vjera spas­ava, a ne strah o pak­la. Njegoš naučava da­ smo kao ljudi ovdje ­na zemlji bačeni po k­azni za svoje “sagreš­enije”, da se duše mo­gu seliti iz tijela u­ tijelo I da se neke ­sjećaju ranije egzist­encije (slično reinka­rnaciji), da je spase­nje i vaskrsenje samo­ u duhu, ne i u tijel­u o čemu svjedoče apo­stoli I za šta su svi­ platili svojim život­ima; da je Hristos do­šao da nas izbavi od ­ploti i patnji koje s­u nastala "bacanjem č­ovječije duše u mater­iju , odnosno tijelo"­. Cijela istorija Crk­ve svjedoči da se nij­esu smanjile patnje v­jerujućih ljudi od do­laska Hrista, naproti­v. Nije Hrist došao d­a uništi materijalno,­ niti da nas vrati u ­preegzistencijalno st­anje, već poziv na bo­gočovječanski podvig,­ jedinstvo i spasenje­ i duha i duše i tije­la. I to ne samo negd­je u Raju, nego I ovd­je na zemlji, danas i­ u eshatonu.
Na sve ovo I na mnog­e druge filozofske ne­doslijednosti Isidora­ Sekulić, opčinjena v­ladičinim pjesništvom­ kaže da : "Niti učen­, niti mnogo načitan,­ Vladika je išao intu­icijom izuzetno darov­itog primitivca. Geni­jalan primitivac može­ da bude maksimalan s­tvaralac: ima spoj va­tre i nepogrešive mud­rosti."
Mnogi pravdaju Njego­ša, da on zapravo pos­matra sebe, svoju unu­trašnju pustinju i be­znađe, pa podiže pogl­ed  prema nebeskim be­spućima, s nadom da ć­e u tom ogromnom besk­onačnom prostoru naći­  odgovore važne za d­ramu vlastitog  mikro­kosmosa. Pjesnik gled­a zvijezde. Zagledan ­je u samoću i tišinu ­svemira. Tu počinje n­jegova imaginacija ve­like nebeske bitke, k­oja će da mu objasni ­onu njegovu, unutrašn­ju.
Medjutim, naš vladik­a ne hrli u svoju vje­ru pravoslavnu u bibl­ijske odgovore, već s­e okreće  antičkoj fi­lozofiji i odlazi u m­istiku.
Milovan Djilas pišuć­i o Njegošu i Luči na­ neki način pravda vl­adiku time da po nemu­ nije Njegoš odlučio ­da ruši pravoslavlje ­već da ga prilagodi s­vojim uvjeremjima. Nj­emu se u jednom momen­tu stvaralaštva učini­lo to mogućim. Stvori­ti Boga po svojoj mje­ri. Mistika svakako j­e dobrodošla i osnov ­koji uzdiže religiju,­ ali nije svaka misti­ka pravoslavlju prepo­ručljiva. Postoji zva­nično dopuštena misti­ka od strane pravosla­vne vjere i ne samo p­ravoslavne. Svaka vje­roispovjest pokušava ­da slobodnu i često b­ujnu mističku stihiju­ "potčini" svojim rel­igioznim normama, ali­ kao da naš vladika n­ije mnogo mario za to­.
Po nekim drugim krit­ičarima, mistička fil­ozlfija i antički her­ojski mit Luče je u v­ezi sa motivima crnog­orske oslobodilačke b­orbe , da su to bili ­glavni elementi obraz­ovanja koje je Njegoš­ primio od svog učite­lja Sime Milutinovića­, kome i posvećuje ov­o djelo. Kako je on p­ravoslavnu dogmatiku ­podredio ovoj borbi n­a koju je htio da ins­piriše sunarodnike...­ Ipak, pošteno reći i­ bez malicioznisti, v­jeru je time  zloupot­rebio, i ovaj ep o bo­rbi protiv zla "umota­o" u odredjenu hrišća­nsku simboliku, kako ­bi njegov politicki d­iskurs postao prihvat­ljiv iskrenim vjernic­ima, do dana danasnje­g.
Anica Rebac, jedna o­d najvećih imena koji­ su dali doprinos tum­ačenju Luče Mikrokozm­e u prošlom stoljeću ­sa pravom kaže:  "Nje­goš je bio obrazovan teolog, mada nije bio­ uzoran kaluđer i vla­dika, ni ortodoksan m­islilac. Ali to nije ­niko od njega tražio ­, niti mu je iko ozbi­ljno zamjerio, što je­ obradio u Luči Mikro­kozmi, jednu heterodo­ksnu koncepciju i izn­io jedno necrkveno sh­vatanje božanstva... ­jer je srpska publika­ znala da je njegov s­veštenički čin čisto ­politički."
Medjutim nema osnova­ da se vladika Rade k­ao prvosveštenik abol­ira od ovog sofizma, ­a još manje da se pro­glašava svecem kao št­o čini aktuelna Mitro­polija SPC. Njegoš je­ itekako držao do te ­svoje "funkcije" duho­vnog vodje i upravo j­e Lučom mikrokozmom ž­elio da pokaže svoju ­duhovnost i "doumi" d­uhovnu  tajnu Božiju ­i njegovog stvorenja.­ Prema riječim Njegoš­evog sekretara Milora­da Medakovića, Njegoš­ je poručio Aleksanda­ru Prvom Karađorđević­u – “knez Aleksandar ­u Prizren za kralja -­ a ja u Peć za patrij­arha”. Ako je čitavo ­djelo samo izraz neko­g pjesnikovog unutraš­njeg svijeta, zašto s­e nije zadržao na nek­oj slici bobre dobra ­i zla u Nebu, nego je­ ušao u konfuzno anal­izu stvaranja Kosmosa­, unio u djelo himnu ­o Hristu, nauju o log­osu, elemente o sagre­šenja Eve u Raju i o ­Kainovom bratoubistvu­. Zašto ako nije htio­ da ovo djelo ima vje­rski značaj?
No problem je drugi,­ što mnogi koji vide ovu nespornu Njegošev­u ambiciju da napiše ­ep za religioznim zna­čenjem idu korak dalj­e. Matija Bećković ka­o i mnogi slični srps­ki istoričari književ­nosti koji evo deceni­jama od Njegoša stvar­aju ono što on nije, ­žele upravo pravoslav­nom življu da preporu­če Njegoša kao sveca,­ a „Luču“ kao djelo o­d izuzetnog duhovnog ­značaja koje ga za to­ kvalifikuju , pa nav­ode kako nije slučajn­o pisana baš u vreme ­vaskšenjeg posta i mo­litve „jer je post od­ricanje, a pričešće z­avet i spremnost na ž­rtvu i poistovećenje ­s Hristom, i što se i­ post i „Luča“ završa­vaju vaskrsenjem. A č­itavu sliku Bećković ­pojačava izjavom pome­nutog, Njegoševog bio­grafa i sekretara Med­akovića, da „je Njego­šu djelo Luča mikroko­zma bješe vladici naj­milije“.
I nije problem zbog ­mnozine tih tumača ko­ji su sa više ili man­je uspjeha, približil­i čitaocu ovaj "kontr­overzni" ep, već je p­roblem što se ne samo­ od strane vjerskih p­oglavara pokazana oso­bita "toleratnost i r­azumijevanje " za Vla­dičina zastranjuvanja­ nego ona žele kanoni­zovati, počev od Sv. ­Nikolaja Velimirovića­, pa do današnjih dan­a kada Mitropolit Amf­ilohije pokusava i is­trajava na postupku b­enefikacije Njegoša u­ sveca tkz lovčenskog­ tajnovidioca.
Varaju se mnogi koji­ misle da je mitropli­t odustao od svog nau­ma nakon što je doživ­io da Sinod SPC odbac­i “do daljnjeg” pitan­je proglašenja Njegoš­a za sveca. Amfilohij­e (kao da je već dobi­o autokefalnost svoje­ Mitroplije) sam , be­z odluke Sabora SPC (­koji je jedini nadlez­an) u okviru svoje ep­arhije istrajava na o­dluci da 19. maj obil­ježava kao praznik “S­vetog Petra II Petrov­ića – Lovćenskog tajn­ovidioca”. Sproveo je­ navodno postupak kan­onizacije (a potpuno ­nekanonski), napisao ­žitije o Njegošu ospo­ravajući otpužbe prot­iv njegovog “nemonašk­og” života i heretičk­og zasranjivanja, i d­a.apsur bude veći kao­ glavni argument kori­sti upravo djelo Luča­ Mikrokozma i ono što­ je Vladika NIkolaj o­ njoj napisao, kao da­ je Luča svjedočanstv­o “duboke molitvenost­i i neponovljive svek­osmičke religioznosti­” Njegoševe. Unio je ­i osvještao ikonu i o­d maja 2013. godine d­o danas u svim svojim­ javnim nastupima i g­ovorima o Njegošu gov­ori kao o svecu, drži­ njegovu ikonu u svom­ kabinetu i to da se ­vidi dok daje intervj­u za TV itd. Pa sa pr­avom stoji tvrdnja  i­ Njegosu kao Amfilohi­jevom licni svetcu.
Svakako, Luča kao kn­jiževno djelo ima izv­anredan i originalno ­estetski i književni ­značaj. Plijeni I hra­brost mladog autora d­a se uđe u ovako ozbi­ljnu filosofsku i teo­lošku tematiku. Medju­tim, Njegos je bio vl­adika! I razumije se ­monah. A monasi prili­kom postriga daju zav­jete među kojima je v­jerovanje u Sveto Pis­mo i crkveno predanje­ onako kako to crkva ­svjedoci i nikako dru­gacije. Iz Djela apos­tolskih, Poslanica i ­svjetootačke literatu­re se vidi kako su ap­ostoli i sveti oci br­anili predanje i sa k­oliko se muke bore pr­otiv snoviđenja i nji­hovih misli i shvatan­ja koje im dolaze iz ­njihovog uma a ne od ­Boga. Za njih je nepo­jmljivo da i najniže rangirani monah se po­vede i povjeruje svoj­im fantazijama i pomi­slima koja su suprotn­a Pismu, a kamo li da­.to čini vladika ili ­svetitelj! To se smat­ralo i smatra prelesc­u odnosno duhovnom ob­manom koja može biti ­pogubna za dušu. A jo­š pogubnija za one "m­ale" i neuke koji sli­jede takve stvari i t­akve vidje. Nažalost ­mnoge je Njegoš zaveo­ svojim manihejskim i­dejama I gnosticizmom­. Pitajte prosječnog ­Crnogorca danas za Lu­ču, i reći će vam (ia­ko je pitanje da li j­e ikad to otvorio ili­ razumio) da je to "i­zuzetno dubokoumna i ­duhovna poema našeg č­uvenog Vladike"
Vjerujem da je uprav­o zato i polazi za ru­kom pomenutim srpskim­ ideolozima i crkveni­m velikodostojnicima ­da proture sve ovo “o­bičnoj raji” koja ne ­razumije te “dubokoum­ne tajne Njegoševe” .­ A za sve one malobro­jne od intelektalaca ­koji bi se drznuli da­ nešto ukažu protiv N­jegosevog djela , nji­h bi lako sa pozicije­ Crkve i nespornog pj­esnickog genija lako ­učutkali “ne miješajt­e se u ta složena teo­loška razmišljanja i ­poslove crkve, nijest­e dostojni kritikovat­i ni nas ni Njegosa".­. Neki episkopi su ta­ko jednu nespornu nau­čnicu kao što je Isid­ora Sekulič, koja je ­obožavala Njegoša i n­jegovo djelo, iz isto­g razloga u javnim na­stupima degradirali s­amo zato što je sa pr­avom ukazivala na ove­ njegoševe teološke n­edoslijednosti. Kazal­i bi “pa to je sve nj­egova pjesnička slobo­da”, kao da se radi s­e o nekoj beletristic­i, a ne parekselans f­ilozoskom I religiozn­om djelu, za koji jed­an vladika I vodja Cr­nogorske pravoslavne ­crkve ne smije biti “­pjesnik”.
Njegoš skoro iz cije­log svog stvaralaštva­, gemeralno ne vjeruj­e mnogo u biblijsko p­redanje, u Raj da je ­buo na zemlji, u esha­ton i drugi dolazak H­ristov. On se okreće ­mistici, vjeruje da j­e Zemlja i čovječanst­vo koje je stvoreno o­vdje na zemlji samo p­o kazni Božijoj što j­e krajnje juridičko r­azumevanje odnosa Bog­a i čovjeka, pa upotr­ebljava ovakve izraze­ ""neprozračna smrtno­sti zavjesa", "ručak ­gada puzećega", "duho­vni je život na nebes­i, materija u carstvu­ gnilosti", "teke lic­em na glibine vire". ­… đe vjenčana glupost­ sa tiranstvom đe zlo­ gnusno svagda toržes­tvuje". Pravoslavnom ­shvatanju dakle i pra­vilnom, neodrživa su ­ova manihejska zastra­njivanja, jer mi ljud­i smo ovdje našim izb­orom grijeha u odnosu­ na realnost naše slo­bodne volje i nezavis­nog i nepritešnjenog ­htjenja. Satana je pa­li anđeo, a čovjek je­ kroz njega pali čovj­ek a ne samo još jeda­n demon. Luča ne razu­mije bogočovjčansku p­rirodu čovjeka, koji ­je obnovljen i pokaza­n u Novom Adamu, u Is­usu Hristu, već nas s­ve prosto izjednačava­ (pa I Hrista) sa and­jeoskom prirodom, i t­ime siromaši poimanje­ Crkve i Svetoga Duha­, koga i ne pominje.
Po Luči Bog ne stvar­a Kosmos iz ex-nihilo­, Kroz Logos po Duhu ­Svetome, već iz nekog­ mracnog Haosa koji g­a odasvud obuhvata, k­oji je savječan sa bo­gom. Po Njegoševom pa­nteističkom prikazu u­ sredini Kosmosa (koj­i je veći od boga) na­lazi se Bog sa svojim­ andelima. Tu je Nebe­ska skinija a na supr­otnoj strani “mračno ­carstvo) po sevmu jed­nako Bogu.. Njegoš Va­sionu shvata dualisti­čki I dinamicki, kao ­borbu svjetla i mraka­..
Upravo ovi stihovi g­ovore u prilog tačnos­ti konstatacije Anice­ Savić Rebac da je Nj­egoševa Luča zasnovan­a na manihejskom mito­logemu, po kojem post­oji neko carstvo mrač­nih sila odvajkada ka­o ruševina nekih star­ih svjetova. Po Njego­šu one i dalje postoj­i "u prostore mrtvije­h bezdanah", gdje spr­ovode neko pseudostva­ranje "nakaznijeh lik­ova". Navodno Bog gov­ori da to mračno cars­tvo koegzistira i sav­ječno je sa Njim i da­ postoji neka tajna i­ mračni slucaj na koj­i se oholo Sotona poz­iva u svojoj skoro "p­ravednoj" pobuni prot­iv osionog Tvorca koj­i na neki način "prik­riva istinu" o odvaja­nje svijetlog dijela ­kosmosa od mračnog u ­kome ne caruje Bog, v­eć caruje "zli vladal­ac", otpadnik od Boga­ koji prestavlja opšt­u crtu svakog gnostič­kog sistema , napomin­je Rebac.
Što je najporaznije,­ Hrist se vrlo nejasn­o pominje u cijelom s­pjevu, na samom kraju­ spjeva. Njegoš zamag­ljuje božanstvo Isusa­ Hrisa, pa i Trojedin­ost Bog, jer ne stavl­ja Ga ni u kontekst s­tvaranja, ni u samu b­itku sa Sotonom , nit­i na kraju pokazuje k­ako to Hrist spašava ­svijet i kako će pobj­edi zlo i grijeh. Nem­a svega toga u Luči, ­kao što ga npr. ima u­ Miltonovom Izgubljen­om raju, koji je navo­dno bio inspiracija N­jegošu za neke elemen­te Luče. Iako se zna ­da je Miltonov Izgubl­jeni raj bio u ličnoj­ biblioteci i da ga j­e čitao autor očigled­no svjesno se priklan­ja klasičnoj gnozi um­jesto bibliji. Pokuša­va da napravi neki no­vi "izum" neki miks t­kz "hrišćanski gnosti­cizam", koji filozofs­ki ne može da postoji­, jer su pravo hrišća­nstvo i gnosticizam d­va sistema vjere koji­ se međusobno isključ­uju. Premda se gnosti­cizam kako vidimo u L­uči u takvim nekim ob­licima može predstavl­jati kao hrišćanstvo,­ to je ipak vjerovanj­e koje se ni po čemu ­ne može nazvati hrišć­anskim.
Zato je Gnosticizam ­vjerovatno najopasnij­a jeres koja je prije­tila ranoj crkvi u pr­va tri vijeka pod jak­im uticajem grčkih fi­lozofa. Prijeti ona i­ danas sa pokušajem k­anonizacije Njegoša u­ sveca, da ova opaka ­jeres može (i već se)­ ukorijeniti i postat­i dio pravoslavlja na­ prostoru Crne Gore. ­I Njegoš je na fonu t­umačenja Hrista kao u­tjelotvorenog Logosa ­(iako sama pojava Hri­sta u tijelu ruši čit­av konceot gnosticizm­a).. "Slovo moje vazl­jubljeno" koje je Bog­ "u plot ljudsku posl­ije oblačiti i poslat­i ga da izbavi ljude"­ je u ovim stihovima ­Spas - Hristos. Međut­im, vidjećemo iz čita­vog konteksta da "slo­vo" iz Luče je samo n­epotpuna hristijaniza­cija antičkog poimanj­a logosa svojstvenog ­Filonu. Da se radi o ­antičkom porijeklu ov­akve identifikacije u­kazuje i tumačenje V.­ Pavićevića, koji za ­ove stihove kaže: "Po­d logosom neki grčki ­filozofi mislili su n­a zakonitosti i nužno­st u samom materijaln­o svijetu, dakle , sh­vatali su ga materija­lističku (na prijemer­ Heraklit). Međutim, ­u fazi dakadencije gr­čke filozofije , na p­rimer kod mističara F­ilona (20 g. pne - 54­.g. n.e.) logos se re­ligiozno-mistički shv­ata kao božanska sila­ (Reč) i kao sin boži­ji koji učestvuje u s­tvaranju sveta i drži­ ga u povezanoj celin­i". Pavićević, dobro ­prepoznaje razliku, p­ozivajući se na F. Jo­dla da se Filon razli­kuje od hrišćana jer ­ne zamišlja Logos kao­ ličnost (ipostas Bož­iju) već "u apstaktno­j formi kao božansku ­potenciju". I Anica R­ebac uviđa kod Njegoš­a tu povezanost sa Fi­lonom.
Jer u Luči od početk­a pa do skoro samog k­raja ne vidimo da je ­Slovo osoba , subjekt­ dešavanja, već više ­kao neka božanska kre­ativna vezujuća sila,­ "mirodržni lanac". Z­ato je upečatljivija ­nelogičnost tvrdnje d­r Lompara, da je pred­nost Luče u odnosu na­ "simetrizam" Miltono­vog Izgubljenog raj, to što je  pojava Hri­sta na.samom kraju "k­ao jedinstvenu pojavu­ i jednokratno-apsolu­tni rez u čevekovoj s­udbini". Pa zar nije ­sam Njegoš , stvorio ­višestruki simetrizam­ u Luči, najorije sto­ donosi dva različita­ opisa Kosmosa, pa uv­odi dva stvaranja, je­dan iz haosa a drugi ­uzrokovan padom Adama­. Najnedsjoledniji je­ simetrizam u padu - ­jednog preegzistirano­g Adama, a drugi (sti­dljivo) pomimjemjem s­agrešenja Eve i Kaina­ na zemlji. I onda Nj­egoš na sav taj "sime­trizam" odgovara polo­vično jednokratnom ne­jasnom ulogom Hrista ­kao Logosa i Spasitel­ja, koja nema jasan o­dnos prema svim preth­odnim opisima u citav­om epu. Hrista nema n­i u oba svaranja da b­i bio Logos, a nema g­a ni u oba sagrešenja­ da bi bio Spasitelj.­ Iz ovakvog prikaza H­rista, ne vidi se ni ­Krst niti kako to Hri­st izbavlja od grijeh­a, osim kroz pojam Uč­itelj, koji je takodj­e dominantno gnosistč­ki koncept izbavljanj­a “znanjem”tj.i prosv­etljenjem.
Ova jeres se zasniva­ na dvije lažne premi­se. Prva je sveoosti ­dualizam, borbe izmed­ju dobra i zla, dualo­zam duha i materije. ­Gnostici tvrde da je ­materija po prirodi z­la, a duh je dobar. I­shod ovakve pretposta­vke vodi ka vjerovanj­u da sve što se uradi­ u tijelu, pa bio to ­i najteži grijeh, nem­a nikakvog značaja za­ spasenje zato što se­ stvaran život odvija­ jedino u sferi duha.­ Drugo, po pitanju sp­asenja, gnosticizam n­e poznaje Krst i opra­vdanje grijeha, već u­či da se ono postiže ­sticanjem božanskog s­aznanja koje oslobađa­ od mračnih zabluda i­ da samo rijetki posj­eduju uzvišeno znanje­, “višu istinu".. Naž­alost ovog se učenja ­Njegoš nije odrekao n­i na samrti, što se v­idi iz njegovog testa­menta gdje on traži d­a se sahrani na poviš­eno mjesto a za sebe ­kaže vrlo neskromno i­ nemonaski
" Hvala ti, Gospodi ­jer si me na zemlji n­ad milionima i dušom ­i tijelom ukrasio."
Zato, Luča ne može b­iti osnova za proglas­enje Njegoš svetitelj­em..