петак, 15. јул 2016.

PNEUMA-Autokefalnost je ligitiman zahtjev

Među crnogorakim istoričarima danas je gotovo nesporna istorijska činjenica da ravoslavna crkva u Crnoj Gori faktički bila autokefalna od ukidanja Pećke patrijaršije 1766. Praktično ni dotad, ali od toga vremena posebno, niko nije imao kanonske juruisdikcije da se miješa u crkveni život crnogorskih pravoslavaca.

Ono što je dosta važno, a o čemi ćemo jos u nastavku govoriti, je da je istorijski fakat da su Crnogorci oduvjek svoga duhovnog poglavara sami birali na Opštecrnogorskom zboru - jednoj vrsti predstavničke narodne skupštine koja se odžavala ispred Cetinjskog manastira povodom donošenja najvažnijih odluka.

Crnogorski crkveni poglavari ujedno su bili i političke vođe tadašnje crnogorske države iz dinastije Petrovića. Mitropolit Petar I. Petrović (Sveti Petar Cetinjski) i [Petar II Petrović Njegoš] kao nasljedno dostojanstvo crnogorskih vladika su isticali bijele kamilavke koje po kanonima mogu ponijeti samo autokefalni pravoslavni poglavari.

Niko ne može da spori jedan možda od najvažnijih materijalnih dokaza da je Carigradski patrijarhat, kao majka pravoslavne vaseljene (vaseljenski patrijarh je, kao "prvi među jednakima", najviši dostojanstvenik Pravoslavne crkve), izričito, službeno, sa stanovišta kanona, priznao autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve. U službenom dokumentu - Katalog autokefalnih pravoslavnih crkava - Sintagma - koji je, po odobrenju Carigradske patrijaršije, objavljen u Atini 1855. godine pod rednim brojem 9. navodi se Crnogorska pravoslavna crkva kao autokefalna. Također na osnovu ovog dokumenta, koji predstavlja priznanje autokefalne mitropolije crnogorske, Carigradska Patrijaršija zahtjeva od nje da poštuje kanonička pravila i ne širu svoju aktivnost izvan političkih granica Crne Gore .

Od 1904. godine Crnogorska pravoslavna crkva imala je svoj Sveti Sinod (Sinod je najviši crkveni organ upravljanja koji mogu imati samo autokefalne crkve).

Čitav niz legislativnih akata u svrhu državne promocije svjedoči o ustrojstvu i funkcioniranju Crnogorske pravoslavne crkve. U tom pogledu od fundamentalne važnosti je spomenuti: Ustav Svetog Sinoda u Knjaževini Crnoj Gori (1903.); Ustav pravoslavnih konsistorija u Knjaževini Crnoj Gori (1904.); Zakon o parohijskom sveštenstvu (1909.). Status Crnogorske pravoslavne crkve regulisan je i državnim Ustavom Knjaževine Crne Gore koji je usvojen na Nikoljdan 1905. godine.

U državnom Ustavu Knjaževine Crne Gore 1905. godine bilo je normirano u članu 40. sljedeće: "Državna vjera je u Crnoj Gori istočno pravoslavna. Crnogorska je crkva autokefalna. Ona ne zavisi ni od koje strane Crkve, ali održava jedinstvo u dogmama s istočno pravoslavnom Vaseljenskom crkvom. Sve ostale priznate vjeroispovijesti slobodne su u Crnoj Gori".

Crnogorska autokefalnost bila je prije 1918. priznata u gotovo svakom pogledu tako da o njoj piše i Enciklopedija Britannica 1911. godine ,

Autor "Opšteg imovinskog zakonika za Knjaževinu Crnu Goru" (1888.) i prvi crnogorski ministar pravde, dr Bogišić, u svojoj knjizi "Pravni običaji u Crnoj Gori, Hercegovini i Sjevernoj Albaniji" (CANU, Titograd, 1984, str. 238–239), napisao je i sljedeće:
"Kao i sve države gdje gospodari istočno-pravoslavna vjera, tako i Crna Gora ima svoju autokefalnu Crnogorsku crkvu...".
Nikodim Milaš, zadarski episkop i jedan od najpoznatijih kanoninsta, zapisao je 1890. godine u knjizi "Crkveno pravoslavno pravo" da je Cetinjska mitropolija autokefalna i u njegovom katalogu je na trećem mjestu.

Pa i samim aktom kojim je Sveti arhijerejski sinod Vaseljenske patrijaršije u Carigradu, 19. marta 1920. godine (broj 2056) dao blagoslov na prisajedinjenje Ujedinjenoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi određenih eparhija jasno se ističe autokefalnost Crnogorske peavoslavne Crkve:
"U granicama ovog Ujedinjenog Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca ušle su i autokefalne pravoslavne crkve, Karlovačka i Crnogorska, kao i dvije dalmatinske eparhije, Zadarska i Kotorska".

Vaseljenska patrijaršija, inače, tim aktom "priznaje proglašeno ujedinjenje autokefalnih crkava Srpske, Crnogorske i Karlovačke, kao i dviju dalmatinskih eparhija".

Ovo je, dakle, zvanični akt Vaseljenske patrijaršije u kojemu se navodi da je postojala autokefalnost Crnogorske crkve.

U Crnoj Gori, ovo je pitanje toliko uzelo maha i izazvalo podjela u društvu da je 21 vijek za crnogorce postalo vrijeme izgubljene sabornosti. Veliki je broj stručnjaka i akademika na obije strane koji pokušavaju da ideološko okupljanje i vjersku i nacionalnu pripadnost suprostave sabornoj dinamici crkvenog života. Tu su mjerila samostalnost, nezavisnost, samodovoljnost i odvojenost od svih, često i bez znanja samih kreatora i aktera tih događanja o tome koliki strah postoji u dubinama bića.
Ako bi se spustile strasti postojanje autokefalnih crkava, na osnovu nacionalnog određenja, nije nešto što suštinski što bi „ugrozili" sabornu dinamiku crkvenog života, ali se događa da pogrešno razumijevanje ovog pojma dovede do nepotrebnih nesporazuma i tenzija. Autokefalnost ne znači odvojenost od drugih. U pravu su neki ozbiljni poznavaoci ove tematike koji ukazuju na neke nelogičnosti kao pokazatelje neostvarene sabornosti srpske pravoslavne crkve.
U velikim svjetskim metropolama npr. postoje mnoge pravoslavne zajednice i ono što odudara od proklamovan crkvenosti jeste da u Parizu, Londonu, Njujorku, Vašingtonu.... postoji nekoliko paralelnih pravoslavnih jurisdikcija čisto na nacionalnoj osnovi, a svi su pravoslavni. Da li je tu samo jezik na kome se služi razlog za odvajanje? Sigurno je da nije, jer činjenice pokazuju da skoro svi služe na engleskom, francuskom ili nemačkom, zavisno od mesta življenja - pošto su vernici prihvatili jezik sredine u kojoj žive. A kod nas u Crnoj Gori se spori i to elementarno pitanje (crnogorskog) jezika. A kad se sa strane sagledavaju samo su neki običaji, često potpuno necrkveni, postali jedini pokazatelji različitosti zajednica. Šta je onda razlog za ovakvo stanje? Gde je tu Hristos?
Možemo li još dugo ovako i gde ćemo svi stići ako i dalje nastavimo nacionalnim odvajanjem da se suprostavljamo crkvenoj sabornosti? Lijepo je to što svako želi da se identifikuje i da sačuva nacionalni identitet, ali nije dobro što se to čini protiv nekoga. Ovo naše stanje je neodrživo, zahteva stvaralačko preispitivanje među nama samima, ali ne kao zatvaranje u sebe i svoje razloge, interese i potrebe, nego kao stalno ispitivanje naše spremnosti da služimo spasenju drugoga, bez obzira na njegov stav, stanje, porijeklo i pripadnost. To neminovno pokreće nestvaralačko zatvaranje koje proizvodi nesigurnost i nezaustavivu mržnju na nacionalnoj osnovi prema svemu što mislimo da može da nas ugrozi, našu ostvarenu nezavisnost i pravo na samoopredjeljenj. Zar to ne pokazuju svi događaji u vezi sa onima koji svoju vjersku pripadnost svode na nacionalnu odvojenost i samodovoljnost, pa sebe imenuju kao SPC i CPC? Ovo je preveliki izazov za sve, za dobronamjernost i hrišćansku svijest svih hrišćana u Crnoj Gori. Ne može se samoproglašenje jednih posmatrati kao crkveni akt, niti se može utamničenjem uskratiti sloboda u vjeri drugima. A u svemu tome njegovati jedan ideološki stav o nacionalnom porijeklu i pripadnosti kao pokazatelj crkvene zrelosti. Moramo da priznamo da je pravoslavlje čuvalo drevnu istinu, ali ju je jako malo i veoma loše ostvarivalo, veoma malo je učinilo za sprovođenje te istine u život. Postoji realna opasnost da zbog pravoslavnog etnofiletizma i unutrašnje uskokonfesionalne zatvorenosti, unutarcrkvenih sukoba oko autokefalnosti, crkva izgubi odgovornost za spasenje svih. Taj pogrešan fokus, pogrešna vizija dovodi do rasipanja naroda. Narod gine gdje nema objave i jasne vizije i vodjstva.
Postojanje autokefalnih crkava treba da bude pokazatelj ostvarenja jevanđeoskog poslanja da se KRSTE SVI NARODI i nije znak podjele među narodima. Nažalost, posebno u naše vreme to je jedan veliki problem, a sve zbog izgubljenog ukusa za služenje spasenju svijeta i čovjeka ma koje nacionalnosti bio. Zbog toga je mnogima u intimnom i javnom život vjera postala kamen spoticanja u komunikaciji sa drugim, a ne čvrst temelj bogoljubivog čovekoljublja i garant za stvarni životni uspkeh i u vremenu i u vječnosti. Tako suženi u sebi i otuđeni među sobom mi ne živimo u veri nego sve svodimo na vjerski doživljaj jednog vremena i jedne etničke grupe.To je poraz hrišćanskog života i vjere jer tada: „svi traže svoje, a ne ono što je Hristovo" (Filiplj. 2, 20). Reč je o nespremnosti hrišćana na učestvovanje u ljubavi Hristovoj bez koje gube svoj pravi identitet u svijetu i pred svijetom. Kao da zaboravljamo reči: „Po tome će svi poznati da ste moji učenici ako budete imali ljubavi među sobom" (Jn. 13, 35). Nesumnjivo je to da Crkva uvek treba da pokazuje bezmerije ljubavi prema svima i to tako što će tom ljubavlju neprestano živeti i tada sabornost neće biti ugrožena činjenicom da postoje autokefalne crkve.
Crkva kao bogočovečanska zajednica sabira sve narode svih vremena u živo i životno zajedničenje koje prevazilazi vremenske okvire uvodeći sve i svakoga u vječno postojanje. Međutim, crkvena istorija je puna primjera nedoživljene vjere svođenjem svega samo na tradiciju, narodnu istoriju i običaje, bez dubljeg razumevanja kako crkvenosti tako i narodnosti.
Tako imamo neke istoričare koji delu Svetog Save tumače kao stvaranje narodne crkve, a nije tako! Sveti Sava je svakim svojim postupkom nastojao da stvori CRKVENI NAROD, A NE NARODNU CRKVU jer je dobro znao da je Hristos stvorio Crkvu u koju je prizvao sve narode.
Ostaje bitno pitanje, kako da narodnost ne postane opterećeni i sveopterećujući nacionalizam, koja će ugušiti svaku duhovnost i slobodu ljudi da izaberu svoju vjeru? Sa druge strane kako da anacionalno uopštavanje ne postane jedino moguće pravilo međuljudskih odnosa? Kako da moja crkvenost ne opterećuje mene, a ni drugoga, potrebom za uskokonfesionalnim trijumfalizmom? Tada nam neće pripadnost jednom narodu i crkvena ili vjerska pripadnost biti nešto što opterećuje, ili što je privilegija. I jedno i drugo ćemo primiti sa odgovornošću čuvanja i umnožavanja i sa uvažavanjem prema nasledstvu i stvaralaštvu drugoga. Kada se na taj način prepoznajemo i usavršavamo onda vidimo da je u Svetom pismu sve ovo pravovaljano razrešeno izjavom apostola Petra:
„Bog ne gleda ko je ko, nego mu je iz svakog naroda mio onaj koji dobro čini" (Dap. 10, 35). Ovde treba tražiti i naći jedini pravi odgovor na sva naša pitanja u vezi sa crkvenošću i narodnošću, jer samo tako je moguće pobediti sve nacionalne i konfesionalne uskogrudosti i ostvariti ljudsku slobodu na temelju Hristove žrtve i jevandjelja. Etnofiletizam kao kolektivno samoljublje veoma ugrožava sve one koji ga prihvate kao jedini mogući način određenja pripadnosti. Sve se dodatno opterećuje onda kad se tome doda i verska pripadnost što se vidi iz savremenih određenja nekih patrijaršija gde imamo nacionalni prefiks kao najbitnije određenje pomjesne crkve. Naravno, samo promena imena na pečatima i tablama ne bi ništa značila bez korenitog preumljenja i dubljeg posvećenja. Jer, malo je onih koji bi razumeli suštinu preimenovanja od MCP u CPC. Međutim, još uvek neki misle da je nacionalno predodređenje najbitnije, i ne znajući da na taj način sami sebe udaljavaju od crkvene punine. Neće da vide da na taj način samo pospešuju jedno necrkveno stanje onih koji svoj identitet svode na lokalnu ili nacionalnu pripadnost i tako učestvuju u nekreativnim razmiricama. Samo onda kada razumemo da je „nacionalizam neprevaziđeno mnogoboštvo unutar hrišćanstva... konfesija u svom srastanju sa nacionalnim i političkim formama ne može da pretenduje da bude projava vaseljenske crkve koja može da izvrši eskatološku misliju koju joj je Hrist ostavio. Crkva zapletena u neka nacionalna pitanja i podjele postaje sablazan na putu spasenja, isceljenje i oslobodjenja pojedinaca.



четвртак, 14. јул 2016.

PNEUMA- Sekularizacije crkve

Interesantno je kako na temu seklularizacije evo skoro tri decenije te borbe za politički pluralizam i ljudska prava i slobode u Crnoj Gori, nismo odmakli dalje o elementarnog poimanja sekularizacije, a jos vise poimanja božanskog autoriteta Države.. Ne od običnih ljudi, već upravo od vjernika i sveštenstva, koji morali razumjeti svetopisamsko poimanje Države, i vlasti, koji upravo proizilazi iz svemogućnosti Boga, vlasti koji ima Isus Hristos, koji je Kralj kraljeva, Gospod gospodara, kao i od pomazanja i harizme čovjem koji stupaju na položaj od božanskog autoriteta..

Na stranu što smo svjedoci da odnos Države tačnije Vlade prema Crkvi je nejasan, nekonzistemtan, bez jasnih zajedničkih projekata, drzavme strategije i politike , koja bi na duge staze donjela stabilnost i mir... Ovom studijom želim prvenstveno sa rasvjetlimo taj aspekt kako Hristova Crkva treba da se odnosi prema Državi Crnoj Gori, ma koliko ona bila sekularna.. Jer sekularizovani poredak, ne nalazi se izvan Božjeg domašaja i samim tim i čovječanstvo kao stvorenje  treba da poštuje Božije zakona i ograničenja koje ono pstavlja društvu.. A šta je taj Božiji poredak , nego etika i moral koji se ne može ograničavati na zidove jedne crkve, već se odnose na ukupnost društvenog života pa i samih državnih službenika koji moraju postupati moralno u skladu sa etičkim kodeksom .  Nije neobično i nenormalno što je Crna Gora sekularizovanano društvo, i to danas nije više slučaj već pravilo u skoro cijelom svijetu. Savremena teološka misao u sekularizmu više ne vide osnovnu pretnju za hrišćanstvo, već kao uobičajeno okruženje u kome obitava Crkva. Mnogo veću opasnost i suštinski problem krije se upravo u sekularizaciji Crkve.. Po onim Hristovim riječime " Vi ste so zemlje, ako so obljutavi čime če se osloti..".. 

Ko će korigovati ovaj svijet, ko će opomenuti vjernike ako Crkva postane sekularizovana? Zato kazem nije sporno što čujemo kritike prema Vladi od strane pojedijih vjerskih lidera , već je problem što ne sadržaj te kritike, da li nas ta kritika vraća Hristu i da uspostavlja isprava božanski poredak u Državi Crnoj Gori ili če prije biti da se država ne poštuje , da joj se osporava Bozanski autoritet , ne postuju se odluke vlasti koje proizilaze iz njenog ustava i njene samostalnosti, njene zakoni, granice, kultura, nacija i td.. 

Crkva kao Bogocovjecansog organizma, je zajednica koja simboliše i afirmiše vrijednosti koje je Hrist ustavnovi , ponajprije mir i odsustvo nasilja. Kao takva Crkva je pozvana i mora da bude u određenom konfliktu sa sekularnim društvom, jer ono je efektivno samo onda kada su mu temelji uzdrmani., saglasno Bonheferovom poimanju odnosa između Crkve i društva.. I samo unutar takve konfliktne napetosti, crkva može imati stimulativno i progresivno dejstvo na društvo.

Međutim, ako Crkva želi izvršiti promjenu u društvu mora tu promjenu prvo doživjeti unutar sebe. Dakle, neophodna je korenita promjena unutar Crkve kao organizma , da se desi unutrašnji, dinamični život zajednistva, da se desi duhovno probudjenje,  kako bi ta revitalizacija dovela do širih društvenih implikacija. 

Nažalost, svjedoci smo okoštavanja tog crkvenog sustava, te sekularizacije Crkve, koja Karl Bart tako precizno defiše: "Sekularizacija se upravo dešava onda  kada Crkva želi biti tu samo radi svijeta, nacije, kulture ili države - nacionalna Crkva, kulturalna Crkva ili državna Crkva  [...] kada crkvena poglavarstva počnu težiti samouznošenju i samopotvrdjivanju."  

Dešava je svojevrsna sakralizacija spoljnih elemenata u svijetu, pa imamo nacionaljo obojeno crkve , koje od srpstva ili crnogorstva, naziva jezika i pisma prave čitavu jedan religijski koncept, a stvarna posljedica je nepovratna devalvacija onog Božanskog , Vaseljesnkog- Hristovog autoriteta u Crkvi.. Tako Crkva postaje forma bez suštine, strikno tradicionalna istitucija koja vrši religijske obrede, deklarativno ispovjeda svoja učenja i u konačnom postoji isključivo radi same sebe, pa pravi Boga po sopstvenoj mjeri, svom ukusu i interesu... Ta sakralizacija kojoj smo svjedoci je analogna sa sekularizacijom i zajedno svi ovi procesi vode ka kraju crkvene zajednice kao takve – finis christianismi. To je ime za ono "postati idolom koji je mrtav kao i sve druge ljudske rukotvorine; koji ne može da čuje, niti da govori, prosvetli, pomogne ili isceli. [...] 

Osim toga sekularizacija crkve je i proces profanacije Crkve koji može biti kako unutrašnji tako i spoljašnji. Čini mi se da je suvišno govoriti o spoljašnjim procesima poznato je kako su se oni odvijali zadnjih 100 godina na ovim našim prostorima, dovoljno je pogledati sva ta ideološka prepucavanja, politikanstvo i sve te sporove oko crkvene imovine.. Mnogo pogubnije je ta duhovna sekularizacija, ta zamjena duhovnih vrijednosti zemaljskim prolaznim vrednostima: istorijskim, kulturnim i tome sličnim, odnosno srozavanje života Crkve s duhovnog nivoa na duševni nivo, pretvaranje Crkve iz Doma Božijeg, Doma molitve za sve narode, koja ljudima otvara vrata vječnosti u jednu od zemaljskih ustanova koje služe zemlji, nekim nacionalističkim interesima i političkim i imeprijalističkim projektima..  

Sekularizacija može da se odvija u raznim ravnima, na raznim nivoima, ali je ona gemeralno unošenje u Crkvu tradicija, pogleda, etike i vrijednosti tuđih samoj Hristovoj Crkvi, prosto preuzetih iz svijeta, koji je umnogome paganski i dijaboličan.. Sekularizacija je proces razvodnjavanja, rastvaranja Crkve u žitejskom moru svijeta. To nije jednostavno proces fizičkog suzbijanja i uništavanja Crkve, nego i njenog srozavanja, profanacije, potčinjavanja uticaju svijeta .. Naročito u ovoj maloj i slabašnoj državi kao što je Crna Gora, u kojoj je hrišćanstvo i hrišćanska filozofija života, ona kultura Carstva Nebeskog ostvarila vrlo mali uticaj.. Kao u onoj sceni iz filma Kum 3, kada Al Pačinu , govori onaj baiskup, uzima kamen iz fontane, lomi ga i pokazuje mu kako je spolja mokar ali unutra suv, a decenijama je stajao u toj vodi.. Tako je veli i hrišćanstvo na ovim našim prostorima , samo po površini promjenilo stvari, neke obrede i rituale, ali smo unutra i dalje ostali suvi i nepromjenjeni..

I šta činiti.. Odgovor na ovo pitanje mogu dati samo oni koji sebe nazivaju hrišćanima i koji imaju odgovornost ali i snagu da Hrišćansku Crkvu promjene iznutra. Quanta est nobis via? Koliko je dugačak put koji je pred nama? Je li ovo utopija o kojoj samo nekolicina sanja i za tim živi.. U ovom kontekstu podsjetio bih na riječi Valtera Kaspera:  „Prvi problem koji treba da prevaziđemo, jeste neznanje, nepoznavanje i predrasude koje postoje među nama. Kada do toga dođe, tek onda ćemo moći da krenemo naprijed i da zaista uradimo ono što je potrebno za dobrobit naše zemlje i cijelog čovječanstva. Kao Hristovi, kao djeca Božja, nijesmo više neprijatelji jedni drugima niti smo ravnodušni jedni prema drugima. Mi smo braća i sestre u Hristu, zajedničkom Gospodu i zajednički moramo da radimo na prevazilaženju onoga što nas dijeli." 


PNEUMA - SEKULArizacija Crne Gore

Prvi od paradoksa o kojima ćemo govoriti je poimanje sekularizacije od pojedininih vjerskih vodja.. Sa jedne strame čujemo stalna kritiku i poziv da se političari tj. drzava uključi i riješi crkveno pitanje u Crnoj Gori i sa druge strane još oštriju osudu kad nešto počne da čini na tom planu.. Sa druge strane kao da takva pat pozicija odgovara političarima, jer ih "mudro" drži dalje od opasnog političkog problema za koji niko nije spreman da se "potroši".. Pa imamo taj paradoks da se sekularizacijom smatra potpuno odstustvo duhovnosti iz javnog zivota.. Pa cijelo društvo postaje žrtva jednog maćehinskog odnosa prema ovom pitanju, u kome smo svi pastorci koji žele da učine nešto za svoju vjeru, kao i oni drugi koji to preziru.. pa smo oboje neki tudjinci u sopstvenoj zemlji, pastorčad koju neće niko da pomazi i ohrabri ako čini dobro niti prekori u ljubovi ako smo na krivom putu.. Prepušteni smo ulici i jednom temeljnom nerazumjevanju uloge države i uloge crkve u jednom savremenom sekularizovanom društvu kakvo bi jednog dana trebali.postati..

Čuveni Njemački teolog Mec na ovu stalnu polemiku je jasno rekao da: „Sekularizovani politički poredak jeste poredak slobode, politička stvarnost više nije predmet nametanja, već izbora unutar slobodnih društveno-političkih procesa. Sekularizacija ne predstavlja obesmišljavanje i poricanje Božanskog poretka u svetu već odlučujuću tačku Njegove vlasti unutar istorije i vremena oslobađajući tako svet teokratskih aspiracija i pružajući slobodu da hrišćanstvo ponovo bude mogućnost izbora. Važna prekretnica u ovakvom procesu emancipacije predstavlja odvojenost države i Crkve, jer ona više nema vlastodržačkih pretenzija niti iluzije o Hrišćanskoj državi, nego odgovorno i aktivno uzima učešće unutar društvenih procesa kao njegova kritička svest.“ 

Mnoge je one koji nijesu svjesni ovog crnogorskog paradoksa možda zbunio i iznenadio skorašnji “biser” mitropolita Amfilohija u cijeloj “niski bisera” koji iz zadnjih mjeseci dolaze iz vrha MPCa u javnoj raspravi o Nacrtu Zakona o vjerskim slobodama… Kako navodno je isti proizvod “Duha prokletog Sekule Drljevića koji vlada Crnom Gorom… odnosno Vladom, koja je predložila najgori zakon u istoriji CG”.. I ne bi bilo vrijedno pomena sve to dnevno političko i ideološko podmetanje sa raznih strana, kao davno izandjalo sredstvo masovne manipulacije klero-nacionalističkih struktura koje evo gotovo tri decenije na prostorima bivše SFRJ podbunjuju neznaveni narod na podjele, sukobe i mržnju.. Ta matrica je jasna, prvo smisle i lupe neku idološku etiketu političkom protivniku pa onda sa tom etiketom polemišu i spore se, samo da bi glavni problem (u ovom slučaju plaćanje poreza i imovina) bio sakriven u oblandu starih ideoloških podjela.. Ne boli pomenutog mitropolita SEKULArizacija kroz duh Sekule Drljevića, već jedan stvarni proces sekularizacije Crne Gore koji je otpočeo ovim Nacrtom..

Sekularizacija je upravo izvorno i značila prevođenje sveštenika u svjetovni stalež, pa je od crkvenjaka postajao secularis ili svjetovnjak, no od Westfalskoga mira sekularizacija znači i preuzimanje crkvenih dobara pod svjetovnu upravu! Vremenom sve jasnije ovaj pojam dobija značenje institucionalnog razdvajanje crkve i države (potestas prima i potestas secunda), što je veoma dobro i slikovito opisao Max Weber pojmom otčaravanje (ili rasčaravanje) svijeta (Entzauberung der Welt).

I to je ta SEKULArizacija koja smeta Amfilohiju, to otčaravanje naroda od psedomitologije i lažnog patriotizma, kojima je “obrnuta sekularnost” služila kao paravan za rađanja vjerskog nacionalizma… A taj “moderni” nacionalizam su stari vjerski autori jasno nazivali idolopoklonstvom u punome smislu riječi.

Zato ćete u medijima koje kontroliše SPC čuti kako je sekularizacija navodno predstavlja zaštitu vjerske zajednice od uplitanja države, ali ne i zaštitu države od uplitanja vjerskih zajednica; ona po njima kao da postulira obrat od onoga što sekularizacija znači. A znači, kako to brojni rječnici i enciklopedije jednoznačno pokazuju, oslobođenje javne, političke, državne sfere od privilegiranoga utjecaja (ma koje) religije (odnosno crkve). Medjutim, SPC je vještom i decenijskom manipulativnom kampanjom sekularizaciju pojmovno postavio na potpuno suprotnu ravan i nivo, mahala sa “sekularnom državom” kad god bi njoj to odgovaralo tj. njihovim sebičnim materijalnim interesima.. Takva naopaka sekularnost je zapravo rov za “ratovanje sa državom”, koje i najavljuju, pozivajući se navodno na odredbe Ustav koji jemči zašti vjerskih zajednica od uplitanja države i donosenje ovog Nacrta Zakona.. A Ustav Crne Gore iz 2007.godine precizno kaže da su “vjerske zajednice odvojene OD države” a ne obrnuto “Države OD Crkve” kako Amfilohije priča i začarava ovaj narod, pa negira Vladi pravo da se bavi ovim “crkvenim pitanjima” jer nijesu navodno stručni još su i “ateisti tj. nekrštena djeca krštenih komunista”. i sl..
Istina je zapravo da ovaj Nacrt zakona demaskira, gotovo snajperski precizno, ovu obrnutu sekularnost koju proturaju vjerski lideri SPC i dio opozicije u Crnoj Gori..
Država se ni jednim slovom Nacrta ne upliće u vjeroispovjedanje ili dogmu bilo koje vjerske zajednice, ali jasno pokazuje da će zaštiti Crnu Goru, njen ustavni poredak, multietničnost i multikonfesionalnost..
Državu treba zaštiti od političkog djelovanja bilo koje vjerske zakednice, naročito ovako strašćene SPC… To naravno ne cini kroz ideološku SEKULArizaciju već modernim Zakonom i stvarnom sekularizacijom a ona se od pamtivjeka upravo odnosila na pitanje imovine i vraćanje crkvenih posjeda pod svjetovnu upravu… Sad da li je to pravda božja ili šta li ne, ali “duh Sekule” zasigurno nije. To cijela moderna istorija čovhečanstva svjedoči, da svako direktno i uporno uplitanje crkve u državnu politiku, njeno arbitriranje i gaženje postulata sekularnosti, prije ili kasnije završi gubltkom dijela njene imovine, koja joj je, ruku na srce, i davala osjećaj moći i motiv da krene u takvo politikanstvo..

среда, 13. јул 2016.

PNEUMA - Paradoksalna situacija u pravoslavlju u Crnoj Gori

Svako ko dodje u situaciju da odgovara na elementarno pitanje "Sta se to desava kod vas u Crnoj Gori po pitanju pravoslavlja", već nakon prve rečenice doći će u ozbiljan problem da objasni sav paradoks postojećeg stanja, a kamo li da ponudi bilo kakvo rjesenje.. 

Rješenje se ne nudi niko, naročito oni koji su pozvani da govore o crkvenom pitanju u Crnoj Gori.. Svako samo drži neku svoju stranu, nudi partikulatna rjesenja, poluistine i polurješenje..  Svakako svi trde da govore istinu i to u Bozje ime, medjutim kao što kaze Protagora "Ono što čovjek naziva istinom, uvijek je samo njegova istina..."

Čak i zakonodavac je postao svjestan ovoga, vidjeli smo , kada je nakon decenija odugovlačenja izašao sa nekim rješenjima, na šta je naišao.. Već pri prvoj radnoj verziji zakona, udario u zid paradoksa i nemogućnosti.. Tako da i danas poslije 40 godina, nemamo zakon o vjerskim zajednicama, tacnije zakon o vjerskim slobodama kako je nazvan, srećno ili nesrećno , vidjećemo poslije oktobarskih izbora, kada i ako se ponovo otvori pitanje usvajanja istog.

Mislim da ni ova studija , nece otici mnogo dalje od postojećeg paradoksa.. osim što će ga možda u najvećem stepenu razibličiti, pokazati ga sudu javnosti ali i savjesti.. Račenajući da veoma često kada se problem sagleda u svoj svojoj potpunosti, drugim riječima kada se dijagnoza uspostavi, nekako rješenja sama od sebe dolaze ili problem i nije zapravo problem već odredjen izazov koji čeka da se da njim suočimo i borimo.. Ostavljajući vremenu, ja bih rekao Bogu , da on providi izbavljenje..

Ako koji su to problemi i paradoksi? Pa osnovni i suštnski problem je pitanje koje mnogi postavljaju da li crkva vrši misiju u Crnoj Goru koju joj je Hrist dao ili se bavi nečim drugim.. Pravoslavlju i hrišćanstvu u Crnoj Gori je danas, možda više nego ikad, potrebna reforma. Sveobuhvatna, duboka, korenita. Ono je ispolitizovano, okoštalo, bez dovoljnog potencijala da hrišćansku vjeru postavi u savremeni kontekst i približi ga modernom čovjeku, običnom čovjeku koji scakodnevno se rve sa svojim porodičnim problemima, računima i nezaposljenošću..Imamo situaciju da baš u vrijeme najvećih naučnih dostignuća, epohalnih umjeničkih djela na svakom koraku imamo svepriautnu destruktivnosti i propast u koju nas neumitno gura ljudska sujeta i pohlepa.. A hrišćanstvo u Crnoj Gori je zaostalo, retrogradno i mitsko izgubilo korak sa čovečanstvom i realnim životom i izazovima..

Na sve to imamo paradoksnalnu situaciju da na sceni imamo dvije nacionalne pravoslavne crkve koje se više bave sobom i nekim ideološkim prepucavanjima, ostavljajući ne znamo kome svoju spasonosnu misiju.. Ostavljajuci prostor za razne sekte i pokrete koji ce iskoristiti taj prazan prostor i "nahraniti" one koji su gladni Boga i duhovnosti.. Jer svaki covjek treba Boga, Bog je najdublja ljudska potreba, pa ako Crkva Hristova ne dijeli ono sto je" primila zabadava", ako ne dijeli taj "hljeb koji je sišao sa neba", ne propovjeda Riječ Božiju i ne širi Carstvo Nebesko, vec afirmišen neka svoja ljudska carstva, onda ce svakako to neko drugi ucijiti, vukovi u jagnjecoj kozi, koji napadaju iz stada one slabe i nemocne  ovce koje posustaju i padaju..

Iz ovog suštinskog apsurda, nastaju i svi ostali paradoksi kojima ćemo se pojedinačno baviti u nastavku ove studije..

уторак, 12. јул 2016.

PNEUMA - Uvodna tužbalica

Na Badnji dan tužbalica za Crnogorce , kao lajtmotiv za pisanje knjige PNEUMA
(Po motivu Jeremija 23.glava)
O stado malo
Napušteno
što Gorom lutaš obezglavljeno
Šibali te i gonili tudji seljani
A tvoji te ne tražili i ne nahodili
Onima si nešto tudje i bahato
A svojima bezvredno i sramotno
Jedni te niječe
Drugi te gniječe
O stado malo
Uplašeno i gladno
Eno tvoje livade drugi gaze
Torove burdaju i pale
I ne mare
Sa djavolima igraju po njima
I ne pitaju
Šta bi dušo moja pojela
Čime bi se napila i okrijepila
Gdje bi se sakrila i umirila
O stado malo
Izgubljeno i strano
Tvoji pastiri eno sebe hrane
I od tebe sebe brane
Palice su u oružje prekovali
Da se dobro biju
Ali neke svoje bitke
Svoja pojila i staje
A tebi daleke i tudje
No se tvojim imenom hvale
I tvoju platu unaprijed troše
Najeli se i opili
Pa te zaboravili i napustili
O stado malo
Jagnje moje nježno
Bezrogato i slabo
Iznemoglo i jadno
Sad i tebe dijele
Na mršave i debele

недеља, 03. јул 2016.

PNEUMA - UVOD

PNEUMA je engleska skraćenica naslova ove knjige koju sam nazvao Paradoks i nužnost
euharistijskog jedinstva i crmogorske autokefalnosti ( Paradox and the Necessity of Eucharistic Unity and Montenegrin Autocephaly)
PNEUMA je zbir tekstova na temu crkvenog pitanja u Crnoj Gori, koje pokazuje tragičnu i
apsurdnu situaciju u pravoslavlju na ovim prostorima. Tekstovi otvorno, iskreno i biblijski govori
o korjenu i uzrocima problema koji vidimo oko sebe, otvarajući čitaocima, kroz mnoge pogrešne
dnevnopoitičke i kvaziduhovne konstatacije dubinu paradoksa crnogorskog crkvenog pitanja u
koji se zapleo čitav jedan narod i država i jedne temeljne nesprenosti i neodgovornosti da se ovo stanje promijeni.
Medjutim PREUMA nije samo dijagnoza stanja već prije svega duhovni put koji se ukazuje u tom parafoksu naših podjela i suprotnosti koje kao litice nepomirljivo stoje jedna naspram druge.
Medjutim PNEUMA je kao živa rijeka koja protiče sredinom tog tjesnaca, odnosno kanjona
naših podjela. Ta Rijeka je Hristos, ona je Istina. Put i Život.Zato PNEUMA je ona biblijska "Rijeka žive voda koja će poteći iz nutrine svakog iskrenog vjernika hrišćanina" i koja jedina napojiti crnogorska žedna usta Radosnom vijesti, donijeti pomirene,radost, ljubav i obnoviti vjeru u Boga u našem narodu..
Ova studija je svojvrsna analiza postojeceg stanja u pravoslavlju, pojedinih zakonskih rjesenja, izjava i stučnih radova pojednih političara, crkvenih velikodostojnika ili intelektualaca i naučnih radnika na temu rješavanje crnogorskog crkvenog pitanja uopšte. Bez velikih pretenzije da se da neki stručni doprinos ovoj delikatnoj temi, želja mi je prije svega da se ovo pitanje u najvećoj mjeri nepristrasno rasvjetli čitaocima, kao da se svestrano, iz više uglova pridje ovom pitanju kako bi zaista došli do odredjnih rješenja ovog veoma složenog i zamršenog problema. 
No prije svega, namjera da se sa aspekta Svetog Pisma kaze nesto o ovom crkvenom pitanju, da se nakratko izdignemo iz svere dnevne politike i nekih ideoloških podjela i vidimo da li Riječ Božija ima šta da kaže o svemu ovome.. Za početak, zamislićemo da je sam Isus Hristos ove milosne 2016.godine došao u Crnu Goru , ušao u medju narod i medju
sveštenike i jedne i druge crkve, pa najposlije otišao i do vlasti ove zemlje i nadležnog ministarstva i počeo da postavlja pitanja? Šta se dešava ovo kod vas? Šta se desava sa mojom Crkvom?
Pa zar nije On glava crkve i zar nije Gospod nad svim gospodarima i zar ovaj narod nijesu ovo ovce paše Njegove? Šta bi rekao na sve ovo. Zar nijesmo inače svi pozvani da prije nego uzimamo pričest - večeru Gospodnju, da preispitamo sebe pa da onda jedemo hljeb koji je Tijelo Njegovo i pijemo čašu koja je Novi savez u Njegovoj krvi, jer u suprotnom cemo biti , kao sto kaze Pismo, slabi i bolesni, a mnogi i
umiru, i to prije svega duhovno..
Ova eswjisticka studija i jeste neko prispitivanje u tom euharistijskom smislu jedinstva svetih oko Njegovog stola , na koji smo SVI pozvani, a naročito crnogorci i srbi ..  Ova sveta tajna pričesti nam možda i da odgove na slabosti i bolesti našega društva , koje uočavamo na sve strane, pod
upozorenjem da bi mogli izumirijeti, ne samo kao hriscani , vec nestati kao narod.. koji je zaboravio na svoje korjene, zaboravio na svoje vrijednosti i okrenuo se onom sto ouni stomak, a ne dušu..
Vidjećemo da Bog nije ni na čijoj strani. On nema.miljenike, ne navija ni na čiju stranu, naročizo dok svak drži do svoje, a ne gleda što je na korist obistranu.. Jer On oduvjek zapovjeda da svi treba da pređemo na Njegovu stranu, da se okanemo jalovih rasprava i da pridjemo Bogu..
Iako ,ce se ova knjiga baviti pitanjem zakona o vjerskim slobodama, pitanjem crkvenih kanona i dobijanja autokefalnosti , pa cak i pitanjem vlasništva i koriščenja vjerskih objekata u Ctnoj Gori, u njoj nećete pročitati ideoloske i politicke pamflete, ostraseno klevetanje onog drugog, osim čuti tumacenje nekih Isusovih riječi kao sto je priča u Jevandjelju po Luki 12.13­15 "Tada mu reče neki iz naroda: učitelju, kaži mom bratu da podijeli sa mnom nasljedstvo. Na to mu on reče: čoveče, ko je mene postavio za sudiju ili djelitelja nad vama?
Njima pak reče: pazite i čuvajte se svakog lakomstva, jer u izobilju ničiji život ne počiva na njegovom imanju."

Šta hoču reci, jedini način za rješenje ne samo crkvenog nego i svakog drugog otvorenog pitanja, izazova i iskušenja pod
ovom kapom nebeskom se nalazi u Sv. Pismu. A gdje bi drugdje? Kad hočeno da rješimo crkveno pitanje u jednoj zemlji, ima li većeg autoriteta od autoriteta Riječi Božije? Sve što bi bilo koji čovjek, pa on bio i na najvišem položaju u jednoj državi ili cak i crkvi pokušao da nametne kao neku novu, svoju logiku, pa time dodao ili oduzeo od Riječi Bozje, sustigle bi ga rijeci apostola Pavle "Neka je proklet!" . A mi kazemo. Amin!

Neka bude tako. Mi vjerujemo da postoji i da mora postojati rješenje za božiji narod u Crnoj Gori, da dodje mir, da dodje sloga i spokoj, da dodje napredak i blagoslov. Mora da postoji! Jer da ne vjerujemo ne bi se mogli nazivati djecom Bozijom, kao sto kaze psalmista "izdali bi rod sinova tvojih Gospode!".

I da podvučem, ovo nije studija o prošlosti a jos manje o bućnosti , ovo je knjiga o ovom danas u pravoslavlju u Crnoj Gori.. Svakako
ovo danas ne bi bilo ovako da nije bilo sveg onog "juče", a iskreno ne bi bilo ovako ni da nema
"sjutra" i nema nade ili bojazni za onog što se može desiti. 

Danas u Crnoj Gori , iako to moze neko da sakriva, negira i izvrče, imamo podjelu unutar pravoslavlja , podjelu na etnočkoj osnovi medju onima koji hoce da mole "Oče NAŠ.." .. Mole Boga, a odbacuju onog koji vneruje u nnega, a drugacije se nacionalno izjasnjava, što je najopasnija jeres filetizma, koja je dosta zla vec ucinila zadnje 3 decenije.. Taj filetizam je visedimenzionalan, a u najmanju ruku dvostruk... Pa sko razapeti u tom paradoksu podjela unutar Tijela Gospodnjega, izmedju jednog unutrašnjeg filetizma koji zeli da etničkoj pripadosti , kulturi , jeziku pridaje neka nadnaravnu, bozansku vriednost, i sa druge strane spoljašnji formalni filtizam jer imamo unitar jedne zemlje dvije pravoslavne crkve sa etničkim obilježjima.
Zato i imamo dvije potouno nelegalne, rekao bih nemoguce situacije, da se sa jedne strane krši se zakon o vjerskim zajednicama od strane SPC koja odbija da prizna Crnu Goru i njene zakone i da se registruje a sa druge
strane imamo nekanonku situaciju od strane CPC koja je neptiznata od pravoslavnih crkava a i
sama donekle odbija da prihvati obavezu iz kanona da za autokefealnost se mora ponovo
izboriti..
No ono što je za narod najopasnije što ovakva nezakonita i nekanonska situacija i vještačka
podjela na SPC o CPC postaje faktor nestabilnosti i generator etnicke netrpleljivosti i odredjenih
konfliktnih situacija opasnih po bezbjednost zemlje na duzi rok. Tako podjeljenja crkva urušava i
gtadjanski koncept Crne Gore.i njeno nacionalno jedinstvo u razlicitostima. U nastavku ove
knjige učićećemo dublje u svako pojedino pitanje unutarckvenih podjela po će postati jasno da
se ugrožava i teritorijani integritetvrne Gore i njeno drzavno uredjenje.