среда, 29. фебруар 2012.

ŠTA JE JAČE OD MENE?

Večeras sam slušao onu divnu našu glumicu, Danicu Maksimovic, koja je imala veoma turbulentan život. I uspejla je da se izliječi od alkoholizma. I to me podsjeti na jednu sličnu temu o kojoj razmišljam dosta dugo u svom ličnom život.
Bez ikakve želje da odem u neko teoretisanje, jer je veoma kompleksna materija, postaviću ovo retoričko pitanje što postavljam i drugima i sebi ponajviše. Šta je to u nama što se buni, pa učinimo nešto što nismo ni mislili, niti planirali. Hvatam sebe evo već dva dana da uradim jednu dobru stvar, ali nikako da to i učinim. Imam htjenje i znam da je to potrebno, ali ne mogu da se nakanim da to uradim.
I zaista kao da postoje dvije volje u nama, tačnije dvije ličnosti. Pa kad se odlučiš da uradiš nešto, da priznaš laž, da tražiš oproštaj, da pomogneš nekom sebi bliskom. Postoji neki otpor u nama. Te nas mrzi, te nemamo hrabrosti, te pobjegnemo na drugu stranu, te se otvaraju sumnje i dileme.
Ko smo mi zapravo u ovoj priči? Jesmo li oni koji imamo tako dobru volju i htjenje, fine emocije i prave stavove, ili smo oni drugi, naša tamna strana, koja nalazi izgovore, pravda se, muti vodu i mrsi konce?
Kako je moguće da ja npr. želim da prestanem sa nekim ružnim navikama, da ne kažem sa zavisnostima, ali nema šanse, opet biva isto, činim i dalje ono što znam da je pogrešno. Da zlo bude veće činiš ono što čak i ne želiš, i kažeš sto puta NEĆU! Pa opet učiniš. Osjećam ovih dana opet tu neku slabost volje, slabost duha, jer činim neke pogešne stvari i ne uspjevam da im se oduprem.

I onda me neki prijatelji sa twitwera pitaju "Šta ti znači, ono umrijeti sebi ili pobjediti sebe!?". Ja kapiram tu ideju, kojim oni pobijaju ovo hrišćansko "umiranje sebi", ideju koja kaže kao pustićemo sebi na volju, zašto bi se mi u sebi nešto mučili i borili. Jednostavno čisti hedonizam. Jer ova borba o kojoj pišem, navodno nije iskrena i ispravna, jer treba valjda biti spontan, "biti svoj" i pratiti svoje poticaje.
Ali koje poticaje da pratim? Neću valjda da zanemarim onaj glas savjesti u sebi, glas razuma, koji mi kaže šta je ispravno i da prestanem činiti te ružne stvari. Da činim ono što hoću, a ne ono što neću, kao kakva marioneta.
Zaista, veoma je bliska istini ona priča o starom indijancu koji objašnjava svom unuku da u svakom čovjeku postoje dva ova vuka koja se bore u nama i da će pobjediti onaj koga više hranimo. To su zapravo dvije prirode naše. Jedna tjelesna koja stremi smrti, i druga duhovna koja stremi životu.
Metanoja jeste proces, tačnije ova borba koja se dešava u nama. Jedno je sigurno da je to neprestana, svakodnevna bitka, koja se bije do kraja našeg života. I u periodima života kada se opustimo i zanemarimo neku duhovnu disciplinu, kroz molitvu, čitanje svetog pisma a nadasve post, onda osjećamo neku slabost, kako lako gubimo ove naše unutarnje bitke. Pa nam se dešava kao meni ovih dana, da znamo šta treba činiti, ali to ne činimo. Kažemo, "Pa takav sam, to je jače od mene!?" time priznajemo da postoji neka "druga volja" u nama samima, koja je "iznad naše", kojoj teško odolijevamo, neka "zla volja" kojoj se ne možemo oduprijeti.
i to je apsolutno tačno! Koliko znam ljudi oko sebe koji nikako da prestanu da piju. Koliko znam ljudi da ne mogu da prestanu da kockaju, iako su i sebe i svoje porodice uništili.
Da ne pričam o kleptomaniji, patološkim lažovima i drogiranju. Mali broj ljudi uspiju nekom svojom voljom da stanu i pobjede svoje poroke i slabosti. To je pravo zlo, koje kao neki postanar u nama hoće da vlada našom voljom. Samo Bog može da nas izbavi od ovoga zla, ja vjerujem, i to pod uslovom da priznamo tu svoju nemoć, da shvatimo koliko je to pogrešno, da je čak mrzimo.
Tek onda kad priznamo svoje slabosti, a o tome je baš Danica Maksimovic večeras odgovorila, kad priznamo da imamo problem sa alkoholom ili slično, onda smo skoro 80% problem rješili. to je to, to je taj princip, to je metanoja. Kad priznamo svoj grijeh, mi se otvaramo za isceljenje i oslobodjenje. Učinimo svoj dio, i onda vidimo kako Bog učini onaj svoj, kako dobijamo snagu da kažemo NE, kako dobijamo ne samo ono "htjeti" nego i "moći" učiniti pravu stvar. Dobijamo tu snagu koja može rušiti ono "JAČE JE OD MENE", i vidimo kako uspjevamo da odolimo toj nekoj mrzovoljnostima tj zlovolji.
Pa i meni je već bolje, kad sam sve ovo napisao i priznao :-)

недеља, 26. фебруар 2012.

NOMADI

Prije nekoliko dana ulazim u svoju firmu, i na stepenicama, osjetih neku radost i zahvalnost i rekoh poluglasno: "Hvala ti Bože za ovaj moj posao, ipak mi je dobro ovdje bilo!". I već sljedećeg trenutka druga mi je misao prošla kroz glavu, zapravo sjećanje. Sjetih se kada sam tog jednog pretprošlog septembra išao na posao, poslije dužeg godišnjeg odmora, i ista misao je prošla mojom glavom: "Dobro mi je ovdje, hvala ti Bože, najbolji posao koji sam imao u svome životu. Divne kolege, divna saradnja, i mnogo spokoja!".
I onda dok sam o tome pričao sa svojom koleginicom dok sam čekao da me primi potpredsjednik. Desilo se nešto iznenadjujuće. Kad sam ušao kod njega, obavijestio me je o odluci da će podnijeti ostavku. Njegova ostavka za mene kao savjetnika je takodje povlačila prestanak mandata tj. Gubitak posla. Izašao sam iz njegove kancelarije sa osmjehom. Tako sam se i onaj dan na stepenicama svoje firme,sjećaju ći se ovog, osmjehnuo. Osmajeh, jer znam svoga Gospoda.

Moj Gospod je od Gospod nomada, od postanka je bilo tako, Bog stočara a ne nekih zanatlija, nekih zemljoposjednika i trgovaca. Avram, Isak i Jakov su bili pastir, živjeli su pod šatorima. Zapovijedio im je bio da ne grade neke tvrde velike kuće, da ne kopaju vinograde i trže neko stalno nastanjenje. Već da uvjek budu spremni da podignu kolje, ugase logorske vatre i sa svojom lakom opremom krenu dalje, na bolje ispaše, na bujnije izvore, gdje će se njihov mali narod i njihovo blago, bolje napasati.
Rekao im je da ne puštaju korjene, da im ni za jedno mjesto srce ne prirasta. Ne spuštajte sidra! Da bi se lakše mogli u slučaju bude pokrenuti i krenuti u neke sigurnije i mirnije vode.
Samo nomadi razumiju da sve što posjeduju, je zapravo teret koji moraju nositi kad kreću dalje. Oni razumiju šta je pravo blago. Tamo gdje ti je blago, tamo ti je i srce! Ako je tvoje blago u nekim nekretninama i nekim stalnim radnim mjestima, biće ti teško da gledaš kada se sve to bude rušilo i propadalo, kad to budeš morao napustiti. Ali ako je naše blago na nebesima i naše srce će biti privezano na nešto nepropadljivo, nešto što smo imali juče i danas, ali će nas čekati tamo i sjutra, tamo gdje je naša destinacija.
Moj gospod nije gospod nekih lutalica i beskućnika, već gospod putnika namjernika, koji znaju odakle su, ko su i kuda idu. Koji znaju da je ovaj život takodje jedna usputna stanica. Za njih neki gubici i neki rastanci, su samo znak za promjeni smjera. Znak da su dovoljno dugo bili na toj usputnoj stanici, i da im se valja pokrenuti, ustati i nastaviti dalje.
Kad shvatimo da su neki odnosi i da su neka mjesta na kojima smo neko vrijeme bili, samo usputne stanice, život poprima nešto fantastično i potpuno novo. Bilo je dobro, možemo reći, i hvala Bogu za to, ali kao da je to signal da dižemo svoje šatore i da krećemo dalje. To nije put u neizvjesnost, za one koji znaju da to mjesto na kojem su bili nije njihova destinacija, već samo usputna stanica. Ali to mogu samo nomadi, jer poznaju svoga Boga, koji je Pastir dobri, koji nas vodi na tihane vode, dušu našu krijepi i pokazuje nam bolje proplanke i bolje ispaše od onih na kojima smo do sada bili.
Prijatelju, ovo nije poruka za svakog, ne možeš razumjeti ako u tvojim venama ne teče krv Pastira, koji noćiva pod vedrim nebom medju svojim ovcama. Koji ne traži skrovište od kamena i gline, ne traži sigurnost nekog mjesta gdje bi ostao da živi do kraja, sa mnogo dragog kamenja i hrane. Ovo nije poruka za one koji traže sigurnost u ovome svijetu, u nekim ljudima i nekim pozicijama.

Ovo što sam ja osjetio, je trubni signal za narod nomada da krene. Narod koji ne pokreću spoljni uticaji i stanje njihove imovine. Već taj glas u njima samima, koji kaže dobro mi je ovdje, hvala ti Gospode. Ali hvala ti i za ono što imaš za mene. Znam da je vrijeme da se ide dalje, ka svome cilju ka svojoj destinaciji. Ne žalim ni za čim, nema tuge i straha u meni, naprotiv radujem se novom pokretu, i putu koji stoji predamnom, koji me vodi do sljedećeg mjesta. Mjesta samo za mene, koji Si već providio i pripremio za mene Gospode.

субота, 25. фебруар 2012.

PJESMA NAD PJESMAMA

Umršene kose i umorna koraka šetah putem kojim sam davno prestao ići,
trag sam izgubio i već se nisam znao vratiti.
I onda odjetih tvoj slučajan dodir i pogled preko ramena,
a opet direktan medju oči,
uhvatih ga brzo i ne ispustih.
Dah tvoj.
Uh, grudi si mi nečim ispunila.
Uhvatila me je blaga nesvjestica,
klecnuše mi koljena i htjedoh ti nešto reći, ali već si nekud otišla.


Kako si lijepa dušo moja, vrat ti je bijel kao mermer.
Kosa ti crna kao opal, dragi kamen.
Oči ti zelene kao planinsko jezero u toplu jesen.
Prsti su ti tanki, kao u plemkinje.


I onda, počeh te tražiti,
tvoje oči iznova da sretnem,
tvoj dodir da opet osjetim.
Ali ne mogah te naći.
Nisi se ti skrivala, naprotiv, već si me krenula tražiti.
Ali ja sam išao nekim svojim putevima, pa si za mnom potrčala.
Jer ti ne hodaš ovim mojim ulicama,
niti si na mjestima na kojima sam mislio da te mogu sresti.
Tvoju su putevi daleko iznad mojih puteva,
Tvoje su staze putevi srca, na kojima nema razbojnika i divljih medvjedica.
Sve što sam znao i kuda sam išao, svo moje iskustvo i znanje koje sam stekao, samo su mi zavaravale tragove koje si bila davno ostavljala.


I onda susret, taman kad htjedoh odustatiti.
Ja mišljah slučajan, kao onaj tvoj dodir, i one tvoje oči, poznati pogled.
Kao da ih znam od rodjenja.
Oči se ne mijenjaju od vremena, nikad ne stare, zar ne?
Uvjek si bila u mome srcu, nisi li?


Ćutala si, gledala me, i uhvatila nježno za ruku.
I najednom, pred nama se prikaza pozornica, velikog pozorišta. Pred mojim pčima, divna baletska predstava, ali kao da kakvi andjeli igraju.

Na sredini, stajao je On, saliven kao od bronze i graciozan kao labud.
Zatim Ona stupa na pozornicu, iz jednog prikrajka, iz onog neosvjetljenog ugla pozornice.
Trči ka Njemu, ali negdje na korak od Njega zastade.
Pogleda ga sa nevjericom, hoće li je dočekati ako se odvaži i skoči.
Jer su sirote i prljave njene haljine.
On kao da uhvati tu Njenu uplašenu misao, i već u sljedećem trenutku joj hrli.
Kao da hoće reći: zašto zastajkuješ golubice moja, u kamenim rascjelinama. Dodji!
I onda pristupi smjerno i uhvati je za bokove i podiže snažno iznad sebe.
Ona raširi ruke, podiže glavu, noge joj se zategnuše.
Svjetla se pojačaše, i kao da je Ona sama, leti bez osjećaja straha i brige da li će ikad sletjeti.
Tako spontana, kao da je upravo spremana ili rodjena za ovo mjesto.
U njegovim rukama.
U nebeskim prostranstvima.

Zatim je On lagano, sasvim lagano, spušta na svoje grudi.
Pomislih koliko samo snage je potrebno za ovaj pokret.
Ali On kao da ne mari, samo gleda u Nju.
Njegova je sila strahovita, a ipak brižljiva, nježna i blaga.
I onda negdje u visini očiju, njihovi se pogledi susretoše.
Usnama kao da je mogla dotaći Njegove usne.
Osjetila je onaj vreli dah medju zubima.
Usne joj zabrideše.
Ona kao da se uplaši i naglo pade.
On je pridiže, ispravi, ali Njen pogled, više nije bio na Njemu.
Negdje je odlutao.
I već u sljedećoj sekvenci, Ona polako klizi, uz neku piruetu i konačno odlazi iz Njegovog zagrljaja.

I sada, u onom zadnjem položaju, dok je On još vrhovima svojih prstiju drži prije odlaska, Njegov pogled je prati čežnjivo.
Ona se okreće, zastaje, kao da se želi ispričati, kao da mu želi nešto objasniti.

Ta sekvenca iako je bila trenutak, dugo je trajala.
Mogao sam vidjeti prizor sa vrha Sistinske katedrala, onaj Mikelandjelov akt Stvaranje Adama.
One prikaz dvije ruke koje se skoro dodiruju, ali zamalo.
Taman toliko koliko da onaj koji gleda ispod kupole, osjeti tu ljubav Očevu i Njegovu ispruženu ruku, ali, sa druge strane, isuviše daleko da bi se ostvario dodir.
Izmedju njih je neka praznina.
Pomislih, kakva je ovo dinamika, da li se ovi njihovi svjetovi privlače ili se ipak odaljuju jedan od drugoga.
Kao onda kada se na ivici provalije, onaj koji propada, klizi iz ruku spasioca koji ga svojom rukom grčevito jedna drži.
Ali ponestalo je snage onom koji propada i gine.
On se opušta prije nego krene u slobodan pad.
Vuče ga provalija svome dnu.


Nešto jače od Nje ju je odavlačilo u onaj kraj pozornice iz kojega je došla. Samo još uz krajnji napor ako bi se Ona istegla, On bi je uspio uhvatiti i sačuvati od rastanka.
I onda korak i još dva.
Sve je opet tako daleko.
Pozornica je nekako pusta i tiha.

I odnekud čuje se nešto, počinje muzika. Poznata pjesma.
Pa to su Bitlisi, prepoznah po onom stihu: "Yesterday, all my troubles seemed so far away...".

Sljedeća scena: Ona u centru pozornice, oko Nje nema nikog.
Kao da se prenula, okreće se lijevo i desno.
I kreće da mahnito juri prema djevojkama u drugom kraju pozornice.
Zaklinjem vas, kćeri Jerusalimske, ako nadjete dragoga mojega, recite mu da sam bolna od ljubavi.
I onda pada na sred bine. Vidi se grčenje tijela i bol u predjelu pleksusa.
I onda još koji tren, i obamire na sred scene. Gase svjetla.

Ali onda odnakud, svjelo pada na pozornicu, i.... On je tu!
Stoji na vrhovima prstiju, na istom mjestu kao i kad je sve počelo.
Strašan, kao vojska pod zastavama. Njegove se grudi nadimaju.
Zatim slijedi silan skok, pa onda pad tik pokraj Nje.
On je hvata u naručje, onako obamrlu, i podiže.
Nosi je, dva koraka poludesno, tri koraka polulijevo, ali kao da ne zna kamo bi je prije.
I onda je snažno podiže iznad svoje glave.
Zavrti je tri puta, silno. Kao što su se prvi snopovi žetve, obrtali iznad glave, za obrtanu žrtvu.


Onda je spusti na dolje do samoga tla.
Pa je podiže i ljubi.
Najprije u čelo kao mrca. Ali ne tako, onda je privi ruku ispod vrata i poljubi je nježno i strasno, kao i Njegova ljubav što je strastvena.
I onda čudo se dešava!
Oči se Njene lagano otvoriše, nanovo se rodi, lice se ozari i osmjeh se razvuče.
Pa uz glasan smjeh, oboje poskočiše, držeći se za ruke kao djeca, razdragani potrčaše, poskočiše i poletješe!

I onda se trgoh, kao iza sna, prestave više nije bilo i pogledah oko sebe.
Ali već ni moje drage, moje prijateljice, ne bijaše tu pored mene.
Ne bijaše moja ruka u njenoj ruci.
Pogledah gore, i ugledah je.
Odlazila je niz ulicu.
Htjedoh potrčati, ali odustadoh jer kao da je nikad ne bih stigao.
Povikah: "Gdje će? Ne ostavljaj me!" a ona mi reče osmjehujući se: "Ti mene sad moraš naći. I uspjećeš me naći, ali samo ako kreneš sada, i ako me potražiš svim svojim srcem, svim svojim mislima i svom svojom snagom! Daću da me nadješ."

понедељак, 20. фебруар 2012.

LJILJANI

Jednu poučnu priču koju sam davno čuo, kad sam bio pod pritiskom raznih novinskih tekstova, koju mi je ispričao onaj moj Prijatelj, neću zaboraviti i često je pričam a tiče se našeg mentaliteta. Gledao je neku emisiju o nekom afričkom plemenu, koje je na dnu civilizacijske ljestvice. Još uvjek goli šetaju, imaju primitivno orudje, svake godine održavaju neko ritualno takmičenje i borbe, na kojem se tinejdžeri pribrajaju starijim članovima plemena, postaju ratnici i stiču neka prava u donošenju odluka i da se žene i sl.
Ta ritualna borba je zapravo klasično močuganje bez ikakvog ograničenja. Borci su potpuno goli, namazani u neke ratničke boje. Imaju pravo da se onom motkom udaraju u tijelo i po glavi i nogama... Vrlo brutalno. Ali postoji samo jedno ograničenje i jedno pravilo: "NE SMIJEŠ UDARATI SVOG PROTIVNIKA KADA PADNE".
I onda zaključio je moj prijatelj: "Vidiš Lave, ovi ljudi na takvom civilizacijskom nivou, razmujeli su nešto što mi Crnogorci u sred Evrope nismo još uvjek. Da kad padne naš neprijatelj da prestanemo sa udaranjem. Mi naprotiv, tek kad neki naš suparnik padne, mi ga udaramo dok ga ne sabijemo 6 stopa ispod zemlje!"
Bojim se da je u pravu, jer dok je naš nenavidnik moćan i snažan, ulizujemo se i pretvaramo mu se, ali kad padne onda se kao lešinari obrušavamo i vrijedjamo iz cjelokupnog arsenala. Pa ako je u nok daunu, postaraćemo se da ga dokusurimo i da crkne, da više nikad ne ustane.
Ali danas želim još dublje da udjem u ovu problematiku, da rasvijetlim aspekt ove podmukle borbe. A opisan je u jednom Davidovom psalmu br.69, koji je spjevan po napjevu "LJiljani". David je u teškom očaju, vapi Bogu, jer su mu muke došle do guše, tone u dubokom živom blatu, sve nestaje ispod njega, propada. Veoma je bolestan, nemoćan i star. Oko njega su se nagomilali neprijatelji, koji žele njegovo kraljevsko mjesto, rugaju se ovom nekdašnjem silnom caru, vojskovodji. Bog ga je kaznio, a ljudi koriste i dodaju muku na muku. Posebno ga poražava što jedan od njegovih sinova zajedno sa generalima i prvosvještenicima kuju zavjeru kako da ga smaknu i da na silu preuzmu carstvo. I onda kralj sa svojom ličnom gardom i ostatkom carske porodice kreće onako nemoćan u izgnansto pred rodjenim sinom koji predvodi puč. Ali da slika bude još bjednija, u sred ovog bespomoćnog stanja Davidiovog, na putu ih sreće Šimej unuk pokojnog kralja Saula Davidovog prethodnika i neprijatelja. I počinje da pljuje, kune i da psuje najgorim riječim, ovog starog kralja, za njegove okrvavljene ruke itd. Da slika još bude jača, ovaj Šimej nije samo kratko psovao, ne, ova agonija je trajala, jer je on prati i prati ovu kolonu cijelom dužinom puta, psuje i baca kamenje bez prestanka.
I David zabranjuje da se njegova garda obračuna sa ovim klevetnikom i kaže: "Pustite ga, neka psuje, dozvolio mu je Gospod za sve moje grijehe. Pa možda Gospod pogleda na moju muku, povrati se i vrati mi dobrom zbog svih ovih psovki!"
Ali o čemu ja to? Lajtmotiv mi je bio jedan stih iz ovog psalma "Ljiljani"kad kaže: "Onog koga si Ti porazio oni gone, i umožavaju jade onima koje si ti ranio!". Koji otkriva jednu dimenziju ove bestijalnosti. Nema bjednije rabote od one kada onog koji je kažnjen od Boga, ti dokusuruješ. U nastavku ove Rječi Božije je izrečene su neke od najtežih kletvi koje bi trebale da stignu onog koji na Božiju kaznu, dodaju i ne prestaju. Da ti se kosa digne na glavi.
I zaista dobro me je zamislilo, šta činimo kad uzimamo sud u svoja usta. Bez razlike je da li su te riječi na mjestu, da li je taj nesretnik zaslužio svoju nesreću, svoju kaznu. Nismo mi ti koji bi trebali da dižemo glas i kamen na "kralja" koji je u pao. Bez obzira šta je taj neko učinio, tebi ili bilo kome.
Budimo barem na nivou onih afričkih vitezova sa početka ove priče, koji se istina biju žestoko, ali ipak NIKAD NE UDARAJU SVOJEG PROTIVNIKA KAD JE PAO, dok je glavom u prašini. JEr možda se Gospod predomisli, pa da kletve stignu nas koji smo likovali nad uniženim neprijateljima svojim. Kao što se predomislio kad je kralj David u pitanju, pa mu je dao mogućnost da se uspravi i povrati svoje carstvo. Bog ga je vratio na najviše mjesto koje mu je i pripadalo. A onaj lajavi Šimej kao i buntovni Davidov sin i sva ta bolumenta koja je napravila puč, bila je smaknuta. Ostali su bez glave i to bez ruke Davidove, jer on se nije svetio.

недеља, 19. фебруар 2012.

ČARDAK NI NA NEBU NI NA ZEMLJI

Gledah skoro neku ljubavnu dramu u Vijetnamu, o jednom starom engleskom novinaru i njegovoj 20-30 godina mladjoj vijetnamskoj ljepotici i ex-prostitutki i jednom špijunu koji je pravi ljepotan. Svako je svakog varao u ovom ljubavnom trouglu. Ali ostade mi jedna scena u glavi u kojoj ovaj stari novinar u krevetu, po ko zna koji put obećava, svojoj ljubavnici da će se razvesti i da će napustiti ženu koja ga čeka u Londonu. U nastavku filma se može vidjeti njegov pakao ljubomore, kad ga i njegova ljubavnica vara, koketira sa zanosnim mladim ljepotanom.

Za naslov ove priče iskoristio sam naslov one čuvene bajke, odnosno pripovjetke Čardak ni na nebu ni na zemlji, mada možda i smisao same priče, koje se vrlo slabo sjećam. Čardak se nalazi negdje izmedju zemlje i Neba, gdje je skrovište Zmaja. Pretpostavljam da je nepoznati autor ove narodne priče o Zmaju koji je ščepao i oteo mladu princezu, misli na svijet tame i demonska prostranstva. Ovo skrovište koje se predstavljaju kao jedan medjuprostor koji nije na nebu, a nije ni na zemlji, jeste jedno mjesto sumraka, mjesto sjenki i prikaza, mjesto sumnji i dvoumljenja i razmih nesigurnosti i strahova.
Da ne bi i sam otišao u neku bajkovitost, danas želim da osvjestim taj veoma delikatan svijet i mjesto u kojem mnogi ljudi hodaju u svojem životu. To je najtamnije mjesto u kojem Zmaj može držati neku princezu. Mjesto u kojem se nadju ljudi koji su nešto iskusili sa Bogom, upoznali sa duhovnim svijetom, ali ipak nijesu se odrekli svojeg dotadašnjeg načina života i svojih loših navika. Htjeli bi Boga, a ne odriču se djavola, htjeli bi blagoslov ali se ne odriču poroka.
Na jednom od najvećih izazova koji su zapisani u starim knjigama, pred kojim je stojao izraelski narod (a ja mislim i svaki drugi) je onaj na brdu Karmil. Tada je cuveni prorok Ilija pred kraljem i cijelim narodom pozvao 450 idolopoklonickih svestenika, da prinesu zrtve svako svom bogu, pa ciji bog odgovori vatrom da narod slijedi tog boga. I onda je uputio taj poziv, o kome danas želim da pišem: "Dokle cete hramati na obije noge, ako je Gospod gospod, onda Njega slijedite, a ako je Val gospod onda njega slijedite."

I to je to. Odlučimo se ili Dža ili Bu. Ili ćemo služiti Bogu ili Mamoni (novcu). Mnogo je onih koji su kao tadašnji narodi Samarije htjeli da naprave neki mix. Slavili su svoje paganske idole i uz njih slavili su i Boga. Ali ta duhovna Samarija je i danas nemoguća i neprihvatljiva. Ne možemo praviti duhovne koktele po svome ukusu, malo od ovog, malo od onog, da dobijemo nešto što nam je prihvatljivo, podnošljivo ili nam se svidja. Nekog Boga po našoj mjeri.
Ali nije samo to, samo neko pitanje našeg vjerskog ubjedjenja i ispovjedanja, pitanje je složenije i mnogo ličnije. To hramanje na obije noge, je jedno lutanje duše, najgore vrste. To su ljudi koji su spoznali Boga, taman toliko za grižu savjesti, da izgube onu slast nesputanog uživanja u porocima, a opet sa druge strane jedan život kompromisa, bez stvarne želje i snage za posvećenjem. I upravo ta razdeljenost duše, donosi strašne nemire. To je taj Čardak, u kojem se ljubavnik sa početka priče, valja u glibežu svoje prevare, bi da ostane u plamenu strasti mlade ljubavnice, ali i bez hrabrosti da to otkrije svojoj ženi i da je ostavi. Pa poslije izvesnog vremena ulazi u pakao Čardaka, u kojem je hrana zmajevima, u stalnoj vatri laži, strijepnji i nemira.
Takva je i duša onog koji istrajava u svojim tajnim porocima, a ipak kleca nesretan i prazan poslije svakog posrtanja.
Isus na nekoliko mjesta govori o ovome. Jednom kaže da svaki dobro razmisli prije nego stavi ruke na ovo "ralo" kojim želi da rije svoju brazdu, jer poslije nema nazad i nema okretanja. Drugi put kaže da svaki dobar domaćin dobro promisli da li ima dovoljno materijala da dovrši kuću, pa tek onda počinje sa gradnjom. Ili razmišlja da li ima dovoljno vojske da udje u rat protiv nekog neprijatelja, ako nema onda hita da se pomiri prije nego ga ovaj napadne.
Jer ništa se ne može mjeriti sa tamom ovih sumraka. A sumrak je dio dana kada se vide dva svijetla i sunce i mjesec. Sumrak pada na prelazu dana u noć, u kojem su sjenke najveće. To su mjesta puna nedoumica, sumnji, premišljanja, borbi sa samim sobom, licemjerstva i laži. Kao u kakvoj šizofreniji, ima nekoliko podjeljenih ličnosti, u kojoj svaka ima drugačiji identitet i karakter. Nažačost, jedno smo na našim poslovima i kad odemo u Crkvu, a drugi smo u našim sobama i noćnim pohodima. Niko nikad neće pomoriti ova dva svijeta, zato ako je Gospod gospod, onda Njemu služimo i ostanimo vjerni. A ako nije, onda nam je uzalud sve, onda jedimo, pijmo, pustimo sebi na volju sve moguće užitke, bez ikakvog ograničenja i mjere.
Ali prijatelju, moj je savjet da se izbavimo iz ovog svog Čardaka, koje nije ništa drugo, do skloništa za zmije i zmajeve, a zatvora za princeze. Oborimo sumnjive čardake koji nijesu ni na zemlji ni na nebu, i gradimo svoju kuću na čvrstim temeljima i pod sigurnim krovom. Pa orimo svoju brazdu ptavo bez premišljanja i dvoumice i bijmo ovu bitku jer imamo nebesku vojsku uza se, sa kojom je pobjeda zagarantovana!

MIRIS DUŠE

Poljem se širi miris Tvoje sponzaje
Kao skupocjeni miomiris na rukama kraljevića
cijelo nebo svježim dahom odiše
pune mi grudi Tvoje prisutnosti

Kako si nas divnim čulom obdario
kao da si rekao:
Ne možeš Me dodirnuti svojim rukama
ne možeš Me okusiti na svojim nepcima
ne možeš Me vidjeti jer bi pao od straha
Ali evo ti
moćićeš osjetiti Miris moje duše
koja za tobom čezne
po tome ćeš Me prepoznati
kad ti budem dolazio u posjete
da te razgovorim i utješim

Oh, kao da Te imam sada na mojim nosnicama
tu si izabrao mjesto našeg susreta
Tu ispod kože

Kralju svog mirisnog i ljekovitog bilja
Dušu moju krijepiš svojim aromama
čitavo mi Nebo stane u jedan udisaj
a sva tama nestane u jedan izdisaj

Zaista, poljem se širi miris tamjana
želiš li moje srce da ovim kadom posvetiš
da probudiš moja gorka sjećanja
i svojim ih cvjetnim medom zasladiš

Mirišeš mi na grudi moje majke
kad me je prvi put podojila
i nju sam po mirisu tražio onako nemoćan
Mirišeš mi i na prvu ljubav djevojačku
koja je mirisnim vjenacom glavu okitila
kao krunom od prvih pupoljaka
mirišeš mi na logorsku vatru
kraj koje sam mladalačke snove dijelio s prijateljima
Mirišeš mi na pokošeno polje
poslije proljetnje kiše i grmaljavine
kada se jarko sunce probija i sjaji

O Gospode, uljem si namazao moju glavu
kao za dobrodošlicu dragom prijatelju
da pokažeš time svoju radost i naklonost
okružio si me svojim mirisima

Evo osjetim kako mi se sliva niz glavu
ovo mirisno ulje tvojega miropomazanja
ono najbolje svešteničko
sačinjeno od najčistijeg apotekarskog ulja
oplemenjeno biranim aromatičnim biljem
smirne i timijana

I evo moja duša se raduje, kupa i liječi
moja se utroba uskolebala od tvoje slave
želio bi gromko da te proslavim
i ime Tvoje uzvisim
jer si izabrao da po meni širiš miris
Tvoje spoznaje na pokajanje i život
onima koji te osjete i prepoznaju
kao ja miris tvoje duše

субота, 18. фебруар 2012.

POSLUŠNOST ILI ŽRTVA

Danas ću pisati o jednom fundamentalnom principu i životnoj lekciji koju i danas učim. Naime, mnogo puta sam bio u prilici da uradim nešto na svoju ruku, a svoju neposlušnost branim svojim dobrim namjerama i žrtvom koju sam podnio zbog toga. Ali sa druge strane, na raznim poslovima na kojima sam pokrivao neka rukovodeća mjesta i izdavao odredjena zaduženja, sam se naslušao onih koji nisu uradili ono što sam im rekao ili ih molio, pod izgovorom da su uradili nešto drugo i da su se namučili vrlo. To je ono kad neće da urade neku kadrovsku i organizacionu promjenu koju sam im zadao, a onda mi dolaze da se žale kako rade i po 12 sati dnevno itd. I sve navodno za korist firme i njenog napretka, a zapravo sprovode svoju volju i zadržavaju odredjene privilegije i koristi koje im donosi postojeća organizaciona i kardovska struktura.
Nije mi namjera da žalim na nekog drugog, već da ukažem na ovu perfidnu zamku u koju upadamo u svoju neposlušnost, pa čak i bunt. Imao bih mnogo nekih primjera, ali ispričaću par u kojima sam ja taj neposlušnik. U prvoj godini braka, imali smo dosta nekih neprijatnosti sa finansijama, a drastična je kad su me zvali advokati jedne mikrokreditne organizace, da prinudno naplate dug jednog mog prijatelja kojem sam bio žirant. Slali su mi pisma na firmu, sa nekom pretnjom krivičnog gonjenja, zbog čega je moj novi direktor reagovao vrlo loše, pitajući se ko je taj Lajović kojeg hoće da utuže i sl. Dotjerali su me dotle da sam sa trudnom ženom, sa stomakom do zuba, išao da isplatim ogroman dug i da do zadnje pare koje smo štedjeli za kiriju i za porodjaj, donesemo advokatima. Uf. I tada sam joj bio obećao da nikad više neću da potpišem za žiranta. Ali poslije deset godina, pod pritiskom odredjenih okolnosti, kad sam prodavao jednu nekretninu, jednom mom poznaniku koji je htio da je kupi parama od kredita, potpisao sam se da žiriram. Od blama nisam rekao to Ceci. Sve sam to pravdao time što sam pare od tog kredita primio na ruke, da sam ih dobro uložio za vraćanje drugog kredita i kupovinu jos bolje nekretnine itd itd. Ali to nije bilo blagoslovljeno. Vrlo brzo, nije prošlo ni pola godine, saznalo se o stravičnim dugovima ovog moga poznanika kojem sam bio žirant. I došlo je opet na naplatu moja neposlušnost. Plaćam evo već dvije godine njegove rate, svaki mjesec. U početku sam krio to od Cece, da sam čak jednom nešto slagao da bi objasnio gdje su pare od plate. I kad sam se otreznio, onda mi je prekipjelo, došao sam i sve ispričao Ceci, zacrvenio sam se tako jako da ne pamtim. Svi izgovori su bili ništa naspram one neposlušnosti i pregažene riječi.
Mnogo je tih primjera iz života ali ispričaću poznatu biblijsku priču o kralju Saulu da bi objasnio ovaj duhovni princip. Kralj je tražio savjet pred bitku od velikog proroka Samulia, on je mu dao blagoslov ali pod uslovom kad uništi neprijateljsku vojsku da od njih ne uzima nikakav ratni plijen niti stoku, jer je prokleto u očima Božijim. Izvojevao je fantastičnu pobjedu, ali ipak nakon bitke u konvoju vojske čulo se zveketanje i meketanje. Kad je to čuo prorok dolazi kod kod kralja da čuje objašnjenje. I onda Saul, objašnjava kako nije mogao da spriječi narod, a da su uzeli samo najbolja goveda i ovce i dr. pod izgovorom da će to prinjeti Bogu na žrtvu. Misleći valjda da će Bogu biti ugodna takva žrtva, pa makar to bilo i ono najbolje od prokletog. Ali Bog nije tražio takvu žrtvu već poslušnost.
Pa ako ima šta bjednijeg na ovom svijetu, onda je to kada svoju neposlušnost pravdamo nekim žrtvama za Boga i uzvišenim ciljevima. U tu zamku upadaju svi koji navodno rade nešto za Boga i Državu a čine nemoral i bezakonje vršeći tu službu. Misleći da ih sva ta njihova "žrtva" opavdava.
Ni jedna naša žrtva ne može da pokrije neposlušnost. I Bogu, pa i nama, važnije bi bilo da urade ljudi ono što od njih tražimo, a ne da svoju samovolju pravdaju količinom muke koja ih snalazi. Bog ne traži da se šibamo po ledjima i da se kažnjavamo, a onda da idemo i da činimo što smo do tada činili. Potrebna je metanoja tj. pokajanje, u smislu da promjenimo naša djela, mišljenje i riječi, da uradimo ono što smo obećali, da uradimo pravu stvar, jer od našeg samokažnjavanja kasnije niko nema koristi. Ta "pokora" je jedna perfidna podmukla rabota, kojim istrajavamo u svojoj samovolji, jer nema u nama želje da se odreknemo nekih svojih privilegija i sitnih koristi, Onog "najboljeg od prokletog" da bi uradili pravu stvar tj. ono što se od nas očekuje. Mislimo li kao Kralj Saul, da će to što je "najbolje od prokletog" moći njemu staviti na oltar u Njegovoj Crkvi, kao milosni prilog i kao kakvu žrtvu?
Ne, ne, i sto puta ne! Šta bi značio mužu skupocjeni dar kupljen od para stečenim ženinim nevjerstvom? Šta bi značilo ocu uspjeh njegovog bludnoga sina? Ili Bogu hiljade spašenih duša od strane sveštenika koji zapostalja svoju ženu i djecu zbog svog "uzvišenog" poziva?
Šta znači nekom mužu, dugo kuvanje ručka i skupocjeni materijali za njegovu pripremu, i sve kad je zamolio svoju ženu da mu to jelo ne sprema jer mu se gadi Tako je čini mi se i sa Bogom i svim "žrtvama" koje mu prinosimo a koje su zapravo plod naše samovolje i samopravednosti. Jer On reče "Draža mi je poslušnost, nego žrtva!"

четвртак, 16. фебруар 2012.

OFICIR I DŽENTLMEN

Jedan od omiljenih mojih filmova iz pitomačkih dana, onih osamdesetih godina, je bio "Oficir i Džentlmen" sa Ri čardom Girom u glavnoj ulozi. I mi smo sanjali tada oficirske činove i onu glanc bijelu uniformu. Biti oficir JNA je nekad bilo veoma cijenjeno i podrazumjevalo je nešto više od obične vojne vještine. Prije svega biti oficir podrazumjevalo je biti džentlmen. A džentlmen je engleski izraz za muškarca koji poštuje više moralne standarde i koji ima poseban obzir i ponašanje (bonton) prema slabijem polu ali i prema onima koji su nejač (djeca i nemoćni i stari).
Sjećam se da smo kao pitomci imali časove plesa, ali i da smo morali znati i bonton. Mnogo sam volio te časove plesa, posebno da igram tango. Uloga džentlmena u plesu je prije svega da vodi partnerku. Ipak džentlmeni ustaju damama kad one trebaju sjesti za sto, pomažu pri skidanju kaputa, sipaju piće, pale cigaretu, primiču stolicu i sl.

Ali kad razmišljam o pravom gospodinu, onda svakako mislim da su to ljudi koji će ustati starijoj osobi u prevozu da sjedne, koji će propustiti damu da prva udje ili izadje iz zatvorenog prostora. Pravi oficiri tj kapetani broda će pustiti prvo djecu i žene u spasilačke čamce i zadnji napustiti brod koji tone. Jednom rječju biti oficir, odnosno biti džentlmen je svako onaj koji će NAPRAVITI MJESTO slabijem.

Ali najveći od svih džentlmena koji znam je Gospod. On nikad neće uraditi ni jednu stvar dok mu mi to ne dozvolimo. On ne spašava ljude na silu tj suprotno njihovoj volji. Ali ako mu se prepustimo On će zasigurno voditi taj čarobni tango, stisnuti nas uz sebe, da možemo čuti otkucaje i ritam Njegovoga srca koje uzbudjeno kuca za nas.
Ali zašto to ne vidimo u svome životu, nema Ga, ne vidimo Ga da djeluje. Kao da sve moramo sami. Ali da li je zaista tako?
Ja mislim da nije, jer mi često nismo džentlmeni, mi Njemu ne OSTAVLJAMO MJESTA u našim životnim odlukama i svojim postupcima. Jer na uvredu smo brzi uvredom da odgovorimo, ne ostavljajući mjesta Njemu da djeluje. A on se sigurno neće gurati da bi sjeo na naše mjesto, jer je džlentlmen, koji izgleda uzaludu govori: " Moja je osveta, ja ću uzvrtiti!" ili " Prepusti svoje puteve meni i zasijaće tvoja pravda kao podnevno sunce". Ali mi nismo spremni da čekamo na Njega, da oprostimo i ostavimo Njemu prostora da djeluje da izvede našu pravdu. Mislimo valjda da je naš odgovor i osveta djelotvornija od Njegove, koji je neshvatljivo i nemjerljivo moćniji od nas, a nadasve pravedniji.
Pa kako da vidimo Njega, ako ga ne propustimo ispred nas, kao pravi džentlmeni. Ako Mu sa poštovanjem ne ustupimo naše mjesto, da On bije našu bitku i brine naše brige.
Medjutim On jeste džentlmen i kad mi to nismo, pa nas pušta kao razmaženu damu, pridržava kaput i otvara vrata kad demonstrativno hoćemo van i sprovodimo svoje kaprice. A mi kažemo gdje si Bože, a ne dajemo mu prostora da djeluje, nemamo strpljenja i vjere jer svoju pravdu sami istjerujemo. Tražimo zadovoljštinu odmah on naših protivnika.
Mi bi željeli da smo visoki oficiri, ali bojim se da nismo prethodno džentlmeni. Nema oficira a da nije i džentlmen koji će NAPRAVITI MJESTA za Njega i NJegovu pravdu!

среда, 15. фебруар 2012.

RAVNODUŠAN PREMA SVEMU

Razmišljam danas kako lako, od velikog broja i učestalosti raznih negativnih informacija, ljudskih sudbina i nesreća, čovjek sklizne u neku neosetljivost. A kad se toj neosjetljivosti dodaju i razne povrede, razočarenja i neuspjesi na emotivnom planu onda se brzo začaurimo u oklop ravnodušnosti. sigurni od bola, stresa i neprijatnosti.
Život nam donosi neke teške trenutke, viču na nas, plaču nam, vrijedjaju, omalovažavju, lažu, i onda jedno vrijeme burno reagujemo, bunimo se, tržimo pravdu, ali shvatamo vremenom da iz svega toga samo izlazimo povrijedjeni i ranjiviji, pa se pitamo imali to ikakvog smisla. Zar nije bolje, pomislimo, da nekako pobjegnemo od svih tih neprijatnih situacija, da iznova ne bi osjetili bol. Ugasimo receptore, po sistemu ima slike nema tona, i polako ulazimo u jedno čudno stanje neosjetljivosti, u kojem kažemo " ma boli me uvo za sve! Crknite, umrite, ne zanima me!".
To je ono stanje, slično onom, u koje poslije izvjesnog vremena oscilacija, dodje metalna kugla bačena u neko korito ili kadu. Kugla ide na početku iz jednog krajnjeg položaja gore, pa preko dna u drugi kraj tog korita, pa opet nazad, i onda polako poslije nekog vremena te amplitude pod uticajem gravitacije bivaju sve kraće i kraće, dok na kraju ne dodje u krajnji donji polaožaj na samom dnu, gdje potpuno stane. Nema kretanja, nema oscilacija, nema emotivnih tobogana, nema stresa. Prava nirvana! Samo da nas neko slučajno ne probudi iz te hibernacije. Svako kretanje prestavlja bol, predstavlja napor. Još da okačimo natpis "Ne diraj me, ne diram te!"

Danas sam obilazio neke zabačane kancelarije u mojoj firmi i vidio neke koleginice kako rade u hladnim kancelarijama. Poželile su se, i obično bi imao brze odgovore kako se nema mogućnosti, kako smo sveli sve troškove na minimum. Od velike nemaštine ljudi brzo zapadnu u neku vrstu nemilosrdnosti i okorjelosti srca. Majstori smo za izgovore. Onda odlazeći u svoju toplu direktorsku kancelariju, samo mi prodje kroz glavu zašto se ja ne bih odrekao svoje grijalice. I to sam uradio, dao sam im svoju. Vrlo jednostavna logika u pobjedi nad neosjetljivošću, je da daš nešto svoje.
Ovo navodim kao primjer, ne da bi se hvalio, jer i nemam okošta, jer jutros npr. nisam zbog svoje slične ravnodušnosti pomogao u poslovima oko kuće supruzi koja su ledje presjekla već sam žurio na posao. Tako da je pod bolovima morala sama neke stvari da završi. Sam uvidjam kako me nekako život pod silom zemljine teže, uvodi u ovu zonu ravnodušnosti. Od raznih ekstremnih situacija i stresova,postao sam skoro debelokožac, kao neka vrsta odbrambenog mehanizma.
Ipak danas želim da razobličim ovu vrstu indiferentosti u koju zapadamo kao u neki zamku, jer neke religije propagiraju asketizam, smatraju ravnodušnost kao neku veliku duhovnu vještinu, i uzvišeno stanje duha. Tom neosjetljivošću prema spoljašnjim uticajima, smo navodno pobjedili neke strasti u svojim udovima, pobjedili neke tjelesne i materijalne žudnje i potrebe. I zaista ima istine u tome da mi ne trebamo da se povodimo nekom čulnom svjetu u kome je vrhunac napuni stomak i nešto dobro popiti itd ali to je sve daleko od prave duhovnosti koja je praktična i djelotvorna i nagoni nas da sebi i svojim bližnjima obezbijedimo materijalne uslove za život. A da od suviška možemo da činimo dobra djela.
Ja namjerno danas nisam pisao o onoj prostoj ravnodušnosti koji imaju opaki i oholi ljudi, probisvjeti i boemi, koji pjevaju punih usta onu staru Čorbinu pjesmu "Ravnodušan prema svemu i napokon sasvim sam...". Ta prostačka ravnodušnost je izraz njihovog dubokog sebičluka i neljudskosti. Nisam pisao iako znam da je upravo takve ravnodušnosti prepun ovaj svijet i da smo u ekonomskoj krizi najviše zbog toga, što neki ljudi bez problema troškare svoje milione pored onih koji ljeba nemaju jesti.
U ovoj krizi sad imaju i dobar izgovor, pa svi brinu samo svoju brigu, i dosta im je! Nemaju još volje da se bave i tudjom mukom, kad je i njihove preko glave, pa se zaobilazimo na ulici, okrećemo glave, jer bi susret i uplitanje u njihovu muku podrazumjeva neprijatnost uz gubitak odredjenog vremena, novca i komoditeta.
Govorim danas o onoj jednoj podmukloj ravnodušnosti, koja po spoljnoj manifestaciji ima neki oblik pobožnosti i mudrosti. U koju se zavlačimo u svom bezstrašću, pa postajemo neki duhovni debelokožci, pod sloganom ja sam pobjedio neke moje potrebe, pa nemam problema sa tim sa čime se ti mučiš. Pa umjesto da zavučemo malo ruku u džep, kažemo duhovno "Neka te Gospod blagoslovi, samo vjeruj i nahrani se u miru...". Stvarni karakter ove ravnodušnost nije neko bježenje od neke emotivnosti i svijeta senzacija, već je u nekoj vrste neosjetljivost pa čak i negaciji života. Ona je sterilna, androidna, bezlična. Bez radosti o kojoj govori mudri solomon kad kaže: " Šta ostaje čovjeku nego da uživa u jelu, piću, ženi mladosti svoje. I ako još ima posao u kome uživa, to je velika milost od Gospoda!". Ravnodušnost je stanje beživotnosti i jedne velike otudjenosti od ljudi. Zapravo bi se moglo reći da antipod ljubavi i samilosti, nije mržnja jer i ona podrazumjeva neku emociju, već ova ljigava apatija ravnodušnosti. To je skrovište za kukavice, koji ne žele da podnesu žrtvu, koji ne žele da rizikuju vjerujući ljudima, davajući im ljubavi i nešto od svojega imanja.
Zato stalno se trebamo preispitivati u svojoj duhovnosti, tražiti tu metanoju, jer smo možda nesvjesni ove ravnodušnosti u koju smo zapali kao u živo blato u kojem nema čovjekoljublja i životne radosti!

уторак, 14. фебруар 2012.

PRAZNIK MIMOZE

Slušao sam sada jednu reportažu sa Praznika Mimoze u Herceg Novom, koji je ove godine slabo posjećen, zbog nevremena svuda u okruženju. To je 43. po redu tradicionalna turistička manifestacija, jedna od najvećih u Boki, ali i svakako jedna od najpoznatijih u Crnoj Gori, a nekad i u čitavoj Jugoslaviji.
Sjećam se da su po Beogradu dok sam studirao, prodavali veoma skupo bukete mimoze i da se pričalo o toj manifestaciji koja se održava u sred zime tamo negdje na najljepšem zalivu na plavom Jadranu, u Boki, gdje vjetrovi se sudaraju i stišavaju, u predivnom i toplom Hereg Novom.
Nevjerovatan cvijet, koji tako divno cvjeta, i to kad, u februaru !!! Cvjeta da slobodno kažem u "nevrijeme". Mi smo prije nekoliko godina u našem dvorištu usadili mimozu. Prošle godine se tako razvila, bila je čudesna, sa tim divnim jarko žutim buketima koji rastu u vrijeme snijega i leda. Mnogi su nas iz komšiluka pitali za nju.
Kao da ta mimoza hoće reći da ima nade, da ima života i u sred zime. Kao neki vjesnik proljeća, koja crpi neku toplotu iz zemlje koja je hladna i mrtva za svakog drugog. Osim za nju. Kad se zagledaš u one čudesne kao pamuk mekane i tanane kuglice, ispunjava te neka milina i radost, poput one spontane dječije. Koja se raduju i bezbrižno smiju od srca i u vrijeme i u nevrijeme. Kao što se sada igraju radosno u snijegu, dok je vanredno stanje svuda oko nas. Dok mi stariji gledamo sve to kao neki posao i muku, jer treba čistiti dvorište, skidati snijeg sa streha, probiti se do prodavnice ili posla. A djjeca se raduju, jer život je u njima a ne negdje oko njih.

Ali još jednu sam stvar htio da ispričam, što sam čuo u toj emisiji. Da je mimozu donio jedan kapetan duge plovidbe iz Australije, polovinom prošlog vijeke. I to me je frapiralo i zamislilo malo. Pa to je skoro kao juče, nova biljka za naše podnevlje! Pa nije sve loše što je novo, zar ne? Nešto što je donijeto iz neke druge zemlje, prije nekih 60 godina, postalo je zaštitni znak čitavog jednog grada koji postoji tu vjekovima, koji je imao još mnogo cvijeća i domaćih biljaka, a ova posljednja postala najpoznatija!? Zar nije čudno? Hoću kontrirati ovima koji u zadnje vrijeme kritički govore o novim stvarima i trendovima. Nije sve loše što je novo! Jer evo zadnjih godina kad je nastupila ova kriza, ljudi su počeli sve više sa sjetom da govore o prošlim vremenima. Kako je sve nekad bilo bolje, kako su radile fabrike, kako se dobro i mirno živjelo i kako je ono staro bolje, a ovo novo ništa ne valja itd.
Skoro sam pročitao jedan dobar stručni naziv za ovu vrstu govora - hronološki snobizam!
Snobovi? Da, da, kako smo samo postalo snobovi i zarobljenici prošlosti?! Sa rezervom gledamo sve što dolazi iz neke druge zemlje, što mi još nismo vidjeli. I brzi smo da osudimo nešto novo što ne razumijemo. Otišli smo iz jedne u drugu krajnost, od vremena kada je sve sa istoka , pa sve sa zapada bilo bajno i krasno, pa sad do ovog sada kada sve nekako odbacujemo i hoćemo da živimo od sjećanja. A ne živi se od sjećanja i dobrih starih vremena!
Ova mimoza ispred moje kuće, koja je već počela da pupi i sprema se da nas iznenadi u ovom "vanrednom stanju izazvanom sniježnim padavinama" mi govori jednu stvar, da nešto tako divno i čudesno, što je došlo iz neke daleke zemlje, može da se zapati i da postane dio našeg grada i naše kulture. Zašto?
Pa zato što je naprosto divno i tako jedinstveno, a opet tako čudesno kontradiktorno za ovo naše podnevlje.
Ono što je dobro, pa bilo to naša tradicija ili ne, treba prihvatati, jer za koju godinu ili desetljeće ono čega nema danas, što nismo iskusili, može postati zaštitni simbolom i ponosom našega grada i naše zemlje. Kao što je ova mimoza kojoj su se godinama divili diljem Jugoslavije, pa sve do Skandinavije.
Uprkos nevjerici i razočarenjima, trebamo biti otvoreni za nove i dobre stvari. Jer nije dobro samo ono što je naša tradicija i što je naše naslijedje, jer jednom je i to bilo novo kao ova mimoza u Boki. A danas postoji, kao nešto bez čega je teško zamisliti Herceg Novi.
Jer ima još kapetana duge plovidbe, koji donose iz dalekih zemalja novo Sjeme, nove Pelcere i novo Korijenje, onog što nadjoše dobrog u dalekoj zemlji, da time oplemene svoj dom, svoj grad i svoju državu.
Ako budemo mudri da prepoznamo stvari kao što je ovaj žarko žuti "pravjesnih proljeća" vjesnik prije "visibaba" na koje smo naučili. To divno novo cvijeće biće povod za ljepotu, povod za feštu, povod za okupljanje, koje će se slaviti kao najljepši praznik. Praznik Mimoze!

понедељак, 13. фебруар 2012.

NAJDUŽI DAN

Jednom sam od bivše ministarke čuo izraz za najteže poslove: "To su poslovi sa rokom!". I zaista to najstresniji poslovi oni koji moraju da se završe do nekog ugovorenog roka.
Iako ne znamo tačno ko postavlja te nemoguće rokove, itekako ih osjećamo na svojim ledjima. A često i sami smo krivi, obećavamo nešto do tog i tog roka, a na osnovu čega mi znamo kad će nešto stići u naš život? Što reče jedan moj prijatelj ženi koja je napravila frku što kasne sa nečim, pa je on upita: "Ko je utvrdio taj rok? zar nisi ti odredila, pa sad se nerviraš što ne možeš da to ispuniš." I zaista, vjerujem kada bi manje pravili ovakva obećanja i rokove, manje bi bilo stresnih dana.
A možda smo odredili rokove na osnovu nečijeg drugog obećanja, što je još gore. Vrzino kolo. Ali o tome sam već pisao.

Iako sam itekeko osjetio ovih dana taj pritisak da li ce se nesto stici do nekog roka, danas ipak želim da pišem o nečem mnogo složenijem i važnijem. Da bi približio to prepričaću priču o najdužem danu koji je ikad svanuo od postanka svijeta do danas. Priča je o velikom vodji i osvajaču iz starog zavjeta, Isusu Navinu, Mojsijevoj desnoj ruci i nasledniku, koji je uspio da uz velike borbe uvede narod u obećanu zemlju i da je naseli.
U odlučujućoj borbi protiv Amorejaca, borba se odužila, otpor neprijatelja je bio značajan, i već se dan približavao svome kraju ali ne i bitka. Rasla je tenzija kod Isusa Navina, jer noć bi bila spas za neprijatelja. I onda je povikao snažno"Stani sunce i stani mjeseče nad Gebeonom!!!" i Gospod nad vojskama, je odgovorio na molitvu, prvi put u istoriji se desilo da je vrijeme stalo, na zapovjest jednoga covjeka koji se borio sa neprijateljem ili i sa rokom. I zaista dan je trajao i trajao sve dok neprijatelj nije poklekao, sve do konačne pobjede! Sjajno! To je kao da fudbalsku utakmicu sudija produžava sve dok ne postigneš odlučujući go. Podsjeti me, skoro sam na FB stavio status: "Ovu igru igramo dok ne pobjedim! Žao mi je zaista, takva su pravila, što ću kad mi je sudija Otac. :)))"
Tako je kod svakog koji bije pravednu bitku! Osudjen je na pobjedu :) Samo postoji uslov da ne prestane da se bori, jer dan će trajati dok traje bitka. Svjetlo će sjati nad pravednikom koji ne gleda na sat i na rokove, već drži fokus na bitci. Noć i njena tama je utočište za dušmane, zato prijatelju ustani i zapovjedaj jakim glasom Suncu i Mjesecu da stanu. I moraju stati. Kaži tom tvom neprijatelju i roku, da neće biti kako je neko mislio da će biti, već kako Bog zapovjeda. Jer ako smo u bitci onda je svanuo naš dan, najduži i najsvjetliji dan, i neće mrknuti već će trajaće dok bude trebalo, do tvoje i moje konačne pobjede!
Budi hrabar i miran, ljudski rokovi ne važe za tebe i mene!

недеља, 12. фебруар 2012.

SPAVA SNOM PRAVEDNE

Sjećam se jednog cimera iz vojne škole koji je spavao kao top. Kod nas u kasarni bilo je strogo kažnjivo ako bi te oficir zatekao da spavaš van vremena predvidjenog za spavanje. Morali smo u 22h da idemo na spavanje i onda svako jutro budjenje je bilo u 5.45h osim vikendom kad je bilo mislim u 6.30h. Svima nama je to bilo teško, ali moj cimer je bio drastičan primjer, spavao bi kad god bi ga neko ostavio barem na 5 minuta samog. I onda jedan dan je naš komandant, major Savić, najstrožiji od svih oficira u garnizonu, od koga smo svi cvikali, došao u nenajavljenu kontrolu. I naravno zatekao mog cimera u krevetu u vrijeme predvidjeno za učenje. Kad je ušao u sobu, svi smo se prekinuli od straha, jer to je bila rijetka posjeta tako visokog oficira. Skočili smo u stav mirno, a moj cimer mirno spava, kao jagnje. Prilazi mu komandant i drma ga jako da se probudi, ali on ni da trepne. I sad se sjećam kad je na ovu tragikomičnu situaciju, major rekao onaj stih Bijelog Dugmeta - "On spava snom pravedne".

Kakav je to "san pravedne"? Moji su roditelji bili na dosta visokim položajima, bili su direktori i bili u prilici da rade sa velikim novcem. Ali mi smo uvjek skromno živjeli u jednom osrednjem stanu, jer je otac odbio da uzme jedan od 110m2 u novoj zgradi, već ga je dao da se proda i kupe dva stana za radnike njegovog preduzeća koji su bili u većoj potrebi. Znam i da je pozapošljao mnoge prijatelje ali i neke nebitne poznanike, a kad mu je jedan od njih u čast htio da donese pršutu, pričali su mi da mu je tata napravio tako neprijatnu scenu i skoro ga izbacio iz kuće i zabranio da sa tim udje u stan.
Govorili su meni i bratu, da im je najvažnije da mirno spavaju. To smo čuli sto puta, misim. Moj brat koji je uvjek znao da dobro kaže što ti misli, na onaj bitki podgorički duhoviti način. Pa im je jednom u danima kad mu je nesto trebalo a nismo bili u mogućnosti, govorio : " Jeste li se naspavali?", a na zbunjeni pogled roditelja o čemu on to, on nastavljao" Pa pošto vam je samo važno da mirno spavate, zato pitam." već bi se počeli smijati svi "Što bre nešto malo ne ukradete, pa da kraće spavate, šta bi vam falilo, imali bi malo podočnjake i smršali bi. A vi samo da spavate mirno i da spavate!"

Naravno da se "san pravedne" odnosi na mirnu i čistu savjest, ali vjerujem da ima još jedno dublje značenje. Ima jedna dobra priča o ovom mirnom snu. Naime, kad je nastao progon prve crkve, apostol Petar koji je bio njen vodja, bio je uhvaćen i strpan u zatvor pod jakom stražom. Rimska vlast zajedno sa upraviteljima Judeje, je počela sa likvidacijama vodja ove nove sekte, nekoliko djakona i apostola je bilo ubijeno. I uhvatili su Petra, koji je bio glavni, osudili ga na smrt. Dok je čekao izvršenje smrtne presude, pomislio bi čovjek da je Petar drhtao i plakao svu noć. Ali nije, u knjizi Dela apostaloskih je zapisana jedna druga priča. Petar je spavao kao "zaklan". Toliko čvrsto je spavao, da ga je kroz san andjeo koji je došao da ga oslobodi, udarao nogom pod rebra, kao onaj moj komandant cimera. Petar se jedva probudio i vidio je zaspale stražare i otvorena vrata zatvora. Kad je izašao napolje tek se osvjestio šta se dešavalo.
Kako je moguće to? Da neko pod takvom pretnjom spava mirno. Petar je dobio jedno obećanje od Isusa dok je još bio sa njim na zemlji: "Petre, dok si bio mlad sam si se opasaovao i išao gdje si htio, a kad ostariš drugi ćete opasaviti i voditi gdje nećeš htjeti!". I toga se Petar sjećao, kao da sam mogao da čujem " Uraaaa, ostariću znači. Ovaj zatvor i ova prijetnja nije kraj moga života, mogu mirno da se pouzdam u Božije izbavljenje."
I tako je to u duhovnom svijetu za razliku od nekih principa koji važe u materijalnom svijetu. Mi ljudi zrelost doživljavamo kao period kad počneš da zaradjuješ više nego što trošiš, tako da možeš da postaneš samostalan i nezavisan i čak da izdržavaš cijelu svoju porodicu i više. Drugim riječima nezavisnost je bitna odlika zrelosti. A u duhovnom svijetu je obrnuto. O tome je zapravo Isus govorio Petru, da će kad postane zreo duhovni otac i vodja crkve, postati zavistan o Njemu. Petar je bio vrlo svojeglav, plahe naravi ali i vrlo nestbilan i plašljiv, a postao je krotki i hrabri vodja koji je znao da se pouzdaje u Boga koji je kadar da ga izbavi iz svih situacija, pa je mogao da tvrdo spava snom pravednika u tako drastičnoj situaciji.

Nekad sam znao zbog neraščićenih odnosa, nekih problematičnih planova i pred važne odluke da ne spavam noćima. Danas, kad sam duhovno zreliji, mogu mirno spavati pred mnogo težim izazovima, jer to je san pravednika. O tome sam danas želio da pišem, da me je puzdanje u Božije izbavljenje naučilo da svoje brige i svoje odluke mogu Njemu predati, jer On se brine za moj dom. To predanje, polazi od one spoznaje o mojoj (ne)zavisnosti. Što sam iskusniji, sve manje imam pouzdanje u svoju pamet, a sve više u Božije providjenje mojih potreba. Zato mnogo manje mozgam i nešto presabiram i planiram. Pa mogu biti spokojan i imati miran san, ne samo zbog čiste savjesti kao moji roditelji, već zbog ovog duhovnog iskustva i promjenjenog stava u vezi moje nezavisnosti. Moj život i život moje djece nije u mojim rukama ni u rukama mojih neprijatelja pa, Bogu hvala, mogu i da počinem i odmorim snom pravednika.

субота, 11. фебруар 2012.

GORLJIVOST

U zadnje vrijeme nekako se više nego ikad ranije preispitujem, ima dosta toga ispred mene ali i mnogo toga i iza mene. Pa iskustvo i ono što mi ono govori sve više koristim za neke izbore i planove za ubuduće. Imam viziju i snovi me ne napuštaju, ali kao da mi jedna stvar pomalo manjka pa zato teže dolazim do rezultata. Po meni ta stva je važnija od vizije i životnih snova, tačnije bez nje nema ispunjenja i pobjede. To je STRAST, žudnja i gorljivi stav da se ostvari ono o čemu sanjam.
Nema lidera i nema vodje koji može da nekog povede ili da dodje do uzvišenog cilja, ako nema te vatre u njemu. Vatreno srce ruši prepreke pred sobom na putu do neba. Ono je kao pogonsko gorivo broda kome je vizija kormilo a san destinacija. Ne može se ploviti bez gorljivog duha.
I ljudi i Bog vole one koji imaju tu vatru u grudima, koja nadima i dahće, dok se ne ostvare snovi. Samo se ovakvoj strasti sve u životu podaje i ne odolijeva. Sve mu je podložno i moguće.
Kako sam nekad žarko žudio za nekim stvarima. Kako sam se borio za svoju ženu u molitvi, za svoju djecu da im obezbijedim krov nad glavom. Nekaže slučajno Sveto Pismo slučajno "Mnogo može molitva pravednika, ako je žarka". Daj mi Bože ove vatre, koja sve pretapa. Kao što se zlato topi na vatri, pa u toj vatri sagorjeva sva nečistoća. Suvo zlato je mekano i sjajno, kao srce pravednika kojeg ispunjava ova sveta vatra.
Kao da sam postao krut i hladan, zbog svih otpora koji mi stoje na putu, nekih razočarenja, ali i zbog neposvećenja svojim snovima. Krutost duha dolazi zbog izostanka ove zlatareve vatre koja pretapa plemenite metale. A mekano srce, puno sažaljenja zbog nevolje naroda, može imati samo onaj koji raspaljuje ovu vatru u svojim grudima.
Eh da mi je da se iznova razgori ovo moje srce, jer nije daleko obećenje i blagoslov od mene, već su grijeh i nevjera namnožili u mome srcu, pa sam se odaljio i ohladio.
Treba mi ta mladalačka strast, koja ne kalkuliše, koja pobjedjuje strahove, koja ide glavom kroz zidove. Pomalo naivno, ali svakako iskreno i spontano. Ova strast ne priznaje opoziciju i ne veliča je. Ona ne govori svojem Bogu kako su velike prepreke koje su na njegovom putu, već u autoritetu govori ovim preprekama kako je velik njegov Bog i da se bace u more. I poslušaće!
Ima još u meni ovog plamena, ima još u meni harizme i Svetoga duha, da ustanem i krenem iznova da ostvarim ono za što sam rodjen, za ovo vrijeme, za moje snove! Jer niko nemože da učini ono što je moj dio niti mi može pomoći ili me odmijeniti. A za to će mi trebati gorljivo, radosno i probudjeno srce, koje se ne miri sa izazovima.

POBJEDI USAMLJENOST

Pa putu do uspjeha i ostvarenja svojih snova i životne svrhe, svako mora da se suoči i da nadvlada jednog lukavog neprijatelja. To je strah od usamljenosti.
Iako znamo da smo se sami rodili i da ćemo sami i umrijeti, ipak sa samoćom se ljudi različito bore. Znam neke meni bliske osobe koje ne smiju sami da ostanu u kući, a i kad ostanu ne mogu da podnesu tišinu. Tišina i samoća ih plaši i ubija, pa pale televizor i puštaju muziku na mini liniji jako da se čuje. Naravno postoje i manje učljivi oblici ovoga straha, ali ne i manje opasni po ostvarivanje naših životnih ciljeva. Jer neki ljudi ne žele da se suprostave neistomišljenicima iz straha da će ih napustiti, pa čine trule kompromise i žrtvuju svoje principe za račun nekog zajedništva. Posebno je izražen problem kada se medju neistomišljenicima nadju kolege sa posla i nama dragi prijatelji. I onda nalazimo se pred jednim teškim izborom, da li ćemo slijediti svoja uvjerenja ili neke ljude u životu, ma kako nam bliski bili. Oni koji se ne suoče sa ovim strahom i u odlučnim trenucima u životu ne izaberu samoću u kojoj bi mogli čuti taj nutarnji glas, često zavrse u ćorsokacima svoga života. Pa optužuju druge za svoje propuštene prilike.

Neke majke kad dobiju sina nunaju ga u kolijevci i tepaju: "to je majkin ponos, majkin general!". A kad taj sin stasa za vojsku i da krene da postane general, ta ista majka mu postane kočnica iz straha da joj ne pogine. I onda neki ostanu kraj skuta matere svoje do svoje 50te govine u gorčini i depresiji. Pa idu iz veze u vezu strahujući od usamljenosti, a upadaju u još veći očaj, ili biraju radije kafanu uz neko društvo iz kraja, poslovne ručkove i rad od kasno, nego mir i tišinu porodičniog doma.

Usamljenost je saputnih onih koji su na samom dnu i na samom vrhu. To znaju i kažu oni koji su uspjeli u svojem životu. Da su morali da se nose sa ovim osjećajem samoće i da ga pobjede. Jer sa dna su ustajali oni koji nijesu jadikovali što im se niko nije našao u njihovoj potrebi, a na vrhu su ostajali oni koji su znali da se nose sa samoćom koju donose neke teške odluke koji se moraju donijeti.
Zato traži svoje vrijeme osame, vrijeme za molitvu i meditiranje, grabi za mjestima tišine. Da u tišini uspiješ da čuješ sebe i čuješ Boga. Jer jadan je čovjek kad u tišini čuje samo tudje glasove, koji mu viču "Nemoj, stani, ajde ili nećeš uspjeti!".

четвртак, 09. фебруар 2012.

BOLJE MJESTO

Juče uhvatih jednu scenu nekog hispanoameričkog filma. Poslije neke sahrane se vraćaju otac i sin. I sin upita oca: "Šta znači ovo što svi govore - Otišao je na bolje mjesto, Otišao je na bolje mjesto". Ova izreka koja je u ovom narodu postala neka vrsta uzrečice na sahranama, kao kod nas "Primite moje saučešće.", daje odgovor na ono što sam danas htio da pišem.
Naime, jedna od najopasnijih zamki u koju upadaju i mnogi dobri i bogobojažljivi ljudi je gorčina. Gorčina zbog sveg onog što im je život donio, tačnije što im nije donio. Činili su dobro, bili optimisti, davali se i pomagali, a nije im se vratilo dobrim. Pa kažu često tužnim glasom skoro ljutito: " Što si bolji prema ljudima, oni sve gori i gori!" ili "Život nije fer!". Pomogneš čovjeku, a on ti u nevolji okreće glavu ili ti još radi glavi. Daš na zajam koji ti nikad ne vrate. Hraniš krvnika koji ti poslije dodje glave. Vrijedno i savjesno radiš, a na kraju najgore prodješ i dobiješ kaznu upravo zbog onog što si radio. Pa se pitaš: "Zašto? Jesam li ja budala?". I onda čujemo česte cinične uzrečice: Dobar i lud braća su rodjena. Dobar je i konj pa se jaše. A cinizam i sarkazam zapravo su i nastali kao plod ove gorčine, i njegovi su najčeš.i konzumenti nekad vrlo dobri i inteligentni ljudi, koji su na nepravdu koju ovaj život donosi, odgovorili ironijom i gorčinom.

Kad se na ovu nepravdu da nam se dobro dobrim ne vraća, doda druga nepradva da je dobro onima koji čine zlo, onda nismo daleko od konfuzije i pitanja gdje je tu pravda? I onda takvim logiciranjem dolazimo do suštinskog pitanja i do onog što želim da podjelim sa vama. Činiti dobro ne može neko ko ne vjeruje da ima Boga i da nagradjuje one koji ga traže. U našoj srcu postoji to nešto nazvao bih "sebično", to duboko očekivanje da budemo nagradjeni za dobro koje smo činili. Al kako nastaviti činiti dobro ako nam se ne vraća, mi prosto možemo donekle u svojim snagama činiti dobro, dok ne potrošimo baterije, dok se potpuno ne ispraznim da nam ne pukne film.

Zato kažem, činiti dobro može samo onaj koji vjeruje u vječni život i nagradu na "onom svijetu". Ali avaj, ko uopšte danas u 21 vijeku govori o vječnom životu? To je postala tabu teme, čak i medju najboljim hrišćanima, koji slave Uskrs svake godine. Niko ne ide na posao, kucaju se jaja, ide se u crkvu. Možda kažeš "Ali samo nemoj Lave, da mi pričaš da vjeruješ u takvu glupost, ti koji si intelektualac!? Pa ko još vjeruje u raj i u vječni život?!"

Al umjesto odgovora, postavicu nekoliko pitanja i tebi i sebi, kojim dolazimo do osnovne premise. Ako bi davali ljubav samo onima koji nas vole, jadna bi bila naša ljubav, pa i oni Sicilijanski mafijaši vole svoju porodicu i dižu te porodične odnose na pijedastal, jer familija je njihova najveća firma.
Ako dajemo samo onima koji su nam nešto dali i za koje znamo da će nam uredno vratiti, kakav je kvalitet našeg davanja? Ako dobijemo pohvale i slavu za svaki humani gest koji smo učinili, i ako ne činimo ništa onima koji nas ne glorifikuju, kakva je to naša plemenitost? Jadni smo mi hrišćani ako tražimo da nam se sve vrati za života, da sa svakim sa kojim se susretnemo u životu budemo u plusu. Isus kaže: "Vi ste ste svoju platu primili, takvi neka ne misle da će šta primiti od Gospoda. Ali ako vas usprogone radi pravednosti, radujte se u onaj dan jer velika je plata vaša na nebesima!"

E o tome pišem danas, ako činimo sam ono što se od nas trazi jadni je nasa vjera. Ako vraćamo dobrim samo onim koji su nam dobro učinili, ako dajemo samo onima koji su nam dali ili ce nam vratiti, onda ko bi prvi počeo sa davanjem na ovom svijetu. Ako smo ljudi samo prema onim dobrima, to je ok, ali onda nema nase plate na nebu, mi smo svoju platu primili.

To je ovo pomodarsko hriscanstvo i humanizam kakvim ga neki zamišljaju, koji je u svoj biti kalkulantski i samo za jedno vrijeme. Prije ili kasnije malaksaće svako onaj ko ne vjeruje u Vječnoga Boga, jer neće moći dugo ciniti dobro, ponestaće mu volje i snage, jer platu na ovom svijetu ne primi.

A pravi hrišćeni pomažu i kada im se nije vraćalo, vole i one koji im čine zlo. I kada se na nekoj velikoj životnom tasu stavi sve dobro što su dali i sve ono što su primili, vidi se njihov veliki minus. Ali upravo u ovom minusu koji nastaje izmedju onog što smo dali, a nije nam se vratilo, u toj nepravdi se naselila ljubav bozija prema ljudima. Jer kako bi neko vidio da tebe i mene motiviše nešto uzvišeno, ako bi činio samo srazmjerno primanjima.
Što je veći tvoj minus, to bi trebala biti veća naša radost zbog velike plate koja nas čeka u Nebu. Jer ako postoji Bog, i ako postoji pravde, a postoji, tamo u Nebu čeka nas plata koja će da pokrije sve naše minus, koja će da otre sve naše suze i utješiti za uvjek dušu našu.
Samo onaj koji vjeruje da je njegova plata u Bogu, može činiti tajna dobročinstva, ne tražeći slavu i čast od ljudi. Samo onaj koji vjeruje da onaj duh koji se rodio u njemu je vječni duh koji neće vidjeti smrti nikada, može ljubiti i one koji ga vrijedjaju i muče. Samo onaj koji vjeruje da postoji to BOLJE MJESTO o kome govore likovi sa početka ovog posta, može se radovati istinski životu, može na ljudske prevare odgovoriti sažaljenjem, može oprostiti dužnicima svojim. Jedino istina o BOLJEM MJESTU koje nas čeka daje stvarnu nadu, postojani mir i nepomućenu radost, koju ništa ne može uništiti. To je praznik Uskrs koji traje 365 dana godišnje, jer kao što kaže sveti apostol Pavle, ako Hrist nije ustao iz mrtvih i ako nema vječnog života, jadno je naše hrišćanstvo, mi smo najbedniji ljudi na svijetu, uzalud nam je sve. ostaje nam samo život u gorčini, sa više ili manje smisla za cinizam i ironiju...
Ali hvala Bogu, ima pravde i sva nepravda i minus u ovom svijetu samo povećava naš nebeski konto, jer mi neki IDEMO NA BOLJE MJESTO :-)

среда, 08. фебруар 2012.

ALBINO

Jutros sam uzeo sebi malo vremena, za osamu za slusanje hriscanske muzike i molitvu. Nova Godina je na pomolu, razmisljam o onome sto dolazi, o promjenama koje su više nego izvjesne. Treba mi iznova vodjstvo i pomoć.
Misli mi se vraćaju na sve krupno sto se desilo ove godine, koja je bila jedna o burnijih u mom životu, puna preokreta i turbulencija. I zaista, vidio sa milost Božiju, da me sve to nije preplavilo, da sam "pretekao".
Razmišljam i pitam se kako je moguće da preživi neko ko pokusava da traži mir u ovo nemirno vrijeme? Kakve su šanse za uspjeh onog koji želi da igra fer i po pravilima?
Pogled mi pade na kavez i papagaja tigricu, koju smo skoro kupili kad nam je pobjegao prethodni. On je potpuno bijele boje, albino.
Sjetih se jedne emisije o životinjama koje govori o albino životinjama. One su predivne životinje. U ZOO vrtu u Beogradu, vidio sam dva kraljevska bijela lava. I zaista plene poglede te čudesne bijele životinje. Ali nažalost one su veoma ugrožene u stvarnom svijetu, jer albino primjerci životinja su lako vidljivi, i na udaru su predatora. Albino se ne mogu kamuflirati u niskom rastinju i travi, pa njih najviše jure grabljivice.
A sa druge strane, i albino primjerci grabljivaca, su lako uočljivi i teško se primiču neopaženi na potrebno rastojanje od lovine, kako bi ih uhvatili. Onda razmišljam, kakve šanse imaju ovi bijeli lavovi u preriji? Rekli bi nikakve. Ali čudom nekim nije tako, ipak postoje i nisu iščezli.
I onda postade mi jasno nešto. Pravednici jesu obelježeni, jesu drugačiji, njihova čisto bijela boja je njihov ukras, ali i njihov krst. Kad sam postao hrišćanin, mislio sam: "E, sad će sve da bude divno i krasno!". Al umjesto da sve krene kao po loju, desilo se nešto neobično. Kao što reče neko:Kao da sam ušao u jednosmjernu ulicu". Svi idu u istom smjeru, a samo ja u suprotnom. Svi te gledaju čudno, sudaraš se ramenima, okreću se za tobom. Pitaš se "Bože, ko je ovdje lud?". Zar samo ja čistim srce, samo ja pazim na svoje puteve, samo ja tražim Boga. Sigurno nijesu svi u krivu, a samo ja u pravu. Ili je to ili ja nešto izmišljam. Osjećao sam se kao Albino primjerak svoje vrste.
Kao da sam obilježen. Ali ne kao neko izuzetan, već naprotiv, kao što se označava meta za ostrel. Tako lako uočljiv, tako lak za oborit. Kao bijela ruža, ali bez i jednog trna. Čime bi se odbranio od povreda nemarnih i grubih ruku? I onda, kao i danas, pitao sam se: "Može li Albino preživjeti u ovom svijetu? Kao da sam mogao čuti svoje srce koje govori: Hvala ti Gospode, što si oprostio moje grijehe, ubijelio moje prljave haljine. Ali Gospode moje posvećenje, je postala moja Albino boja. Postadoh razgolićen i slab da zgrabim plijen ali i nemoćan da se odbranim od grabljivaca.
I onda vidjeh danas ovu predivnu malu bijelu tigricu, kao bijelu golubicu, kako živi uprkos svemu. Pa svoju različitost i svoj krst, prihvata sa radošću i mirom.
Ova bijela ptica, ipak odolijeva zaštićena nevidljivom Rukom, sakrivena krilima andjela na koje je počela da sliči.
I razumjeh da Albino je moja boja slobode, boja Duha, boja Neba koje je moja Domovina. I svaka jednosmjerna ulica u koju sam zapeo, nije moja prepreka već moja prečica na povratku Kući. Ništa me neće ubiti!

DVA OKA

Da bi vidjeli ispravno i trodimenzionalno, sagledali stvarnu daljinu od nekog predmeta, Bog nam je dao dva oka u glavi. Te dvije slike se negdje u mozgu uparuju i daju pravu vizuru.
Jednim okom ne mozemo da dobro vidimo. Nemamo oba ugala u nasem vidokrugu, brzo nam se muti slika i čini nejasna.
Tako je i sa sagledavanjem stvarnosti i ljudi u našem životu. Da bi ispravno razumjeli stvari a još važnije da bi ispravno postupili prema ljudima i nekim pojavama koje nam se zbivaju, moramo gledati sa oba oka. Često ta dva ugla posmatranja su čak kontradiktorna, pa ipak tek kad imamo oba pogleda na stvari oko nas najbliži smo ispravnom stavu.
U jednoj ruci nosiš šibu a u drugoj melem. Kad jednim ukoravaš i koriguješ nekog bliskog sebi, nek ti blizu bude melem da zalečiš povredu. Ako samo šibaš, nećeš moći tako još dugo. Sa druge strane, ako samo medom hraniš nekog ubrzo će mu se sve ogaditi i izbljuvaće sve čime si ga hranio.
Pa nije slučajno da se jedna od najsnažnijih diplomatskih strategija uticaja na medjunarodnom planu bazira na principu "štapa i šargarepe". Nekoj zemlji se prijeti ekonomskim sankcijama ukoliko ne donese neku političku odluku, ali se takodje i nude odredjene preferencije i status "najpovlašćenije nacije".
Ali najprefinjeniji izražaj ovog principa postoji u duhovnom svijetu. Od nastanka svijeta postoje dva principa jedan je zakon a drugi je milost. U Bibliji ćete naći mnoštvo zapovjesti, zabrana i pravila za život koje govore "ne poželi, ne učini, ne, ne,". Ko će to sve izvršiti, nema šanse!
Ali sa druge strane postoji mnoštvo riječi utjehe, obećanja oproštenja i ljubavi Božije za one koji ne uspjevaju da ispune sva ta pravila. Zakon nam ukazuje na grijeh u nama, a ovaj drugi nas vodi ka pokajanju. To je onaj kontradiktorni prikaz Boga. Sa jedne strane On je svet i pravedan, koji kažnjava grijehe, a sa druge strane on je Milostivi Bog koji je Ljubav i prepun oproštenja. Njegova svetost nas odbija i plaši, a Njegova nas Milost približava k sebi, poziva nas na oproštenje.
Nema ni jednog koji je održao sve zapovjesti, i zato je svakom potrebna Njegova Milost, ali ni ta milost nas ne lišava odgovornosti da činimo grijeh i da istrajavamo na bezakonju.
Rekli bi sada daj nam milosti Bože, da živimo slobodni od svih zapovjesti i pravila koja nas smaraju. Al ipak u životu sam sreo veoma malo milosti i veoma malo razumjevanja Božije Milosti. A mnogo sam više sreo "eksperata" za pravednost i legalitet. Kad vidimo da je nekog zlikovca sustigla zaslužena kazna uzvikujemo "Haleluja, ima Boga!". Svi možemo prihvatiti priču o Sodomi i Gomori, kada je stiglo uništenje taj bludnički grad. Takvog boga kapiramo. Imamo istančan osjećaj za nepravdu koja se nama čini i kao da likujemo kad nesreća dodje na naše neprijatelje. Ali za sebe smo ipak blagi, puni izgovora i objašnjenja, i drago nam je kad nam neko pokže milost, kad nam policajac ne oduzme vozačku dozovlu zbog preticanja preko pune trake, kad uspijemo da prepišemo na ispitu, ili dobijemo na igri na sreću... To je sve kul, lijepo je kad je nama Bog milostiv, i kada ne biva mo našim djelima i po našim rječima i mislima. Ali avaj, ne možemo razumjeti, a ni prihvatiti, kada je Bog milostiv nekom drugom, pogotovo ne onom koji je sagriješio prema nama. Teško prihvatamo, kad neko ko je po nama manje sposoban dobije bolju platu od nas. Kad "fukara", ima zdravu i lijepu djecu, ima bolji posao, i više para za razliku od nas. E to već ne možemo prihvatiti. Koliko sam samo puta čuo priču u Crnoj Gori "Nije mi na onaj mali, već na krivi dio!". Uf, kosa mi se diže na glavi kad to čujem. Kako lako uočavamo tudju nepravdu, taj nam je pogled veoma istančan. A za milost koju sebi priželjkujemo, slijepi smo za druge. Nismo spremni da tražimo milost tada, već priželjkujemo sud, bez druge šanse, šanse za oproštaj.
To što se odlaže sud nad našim dušmanima, što im se daje šansa za metanoju, mi pripisujemo Božijoj slabosti, kažemo "nema pravde, nema Boga!".
Definitivno, mi ne razumijemo Milost, i to je najkontroverznija osobina našeg Boga. O tome govori čuveni fim Amadeus. Salijeri koji je bio pobožan i iskren čovjek, ali proječan komozitor stajao je zapitan nad čudesnim darom Mocarta. Jer Mocart nije bio pobožan, ali imao je božanski dar, kome su sve svi divili. Kako to? Salijeri je htio da napravi grandiozno djelo u slavu Bogu,a nije uspjevao, njegova su djela bila prosječna. I onda to pitanje koje postavlja tokom cijelog filma "Zašto Bože? Zašto Mocart, a ne ja?". Šta imaš od tog njegovog dara? A ja bih ti spjevao najljepšu pjesmu? I onda iznova "Zašto Mocart, a ne Salijeri?"
Film je dobio ime Amadeus, što znači "onaj koga Bog ljubi". Salijeri je na kraju sa tim svojim "Zašto Mocart?" završio u duševnoj bolnici. Završio je u ludari, jer nije gledao na stvarnost sa oba oka. To isto bojim se da i nama nedostaje, pa smo zato puni gorčine i zavisti. Nedostaje nam taj Božiji pogled na ljude, koji je ujedno i pravedan i milostiv.
I mi bi trebali kad isterujemo pravdu, da pokažemo milost i razumjevanja, a sa druge strane kad tolerišemo nekog voljenog da ne tolerišemo grijeh koji čini. Tek onda kad uspijemo u svojoj duši da ove dvije slike naštelujemo tako da dobijemo jednu, uspjevamo da dobijemo pravu vizuru, 3D efekat i oštrinu slike. Sa tim 3D naočarima, tj. sa oba oka okrenimo se ka sebi pa i sebe pogledajmo. Onim istim očima u kojima neće biti samo opravdanja za naše postupke, već i biti mjesta i za osudu onog što smo krivo učinili. A ko sebe prosudjuje na ovaj način, drugog suda neće imati nikada.
Trebaju nam oba oka, nismo ih slučajno dobili, jer jednim se okom namiguje i škilji kako bi se bolje nanišanilo i pucalo iz ubojite puške.