субота, 11. фебруар 2012.

POBJEDI USAMLJENOST

Pa putu do uspjeha i ostvarenja svojih snova i životne svrhe, svako mora da se suoči i da nadvlada jednog lukavog neprijatelja. To je strah od usamljenosti.
Iako znamo da smo se sami rodili i da ćemo sami i umrijeti, ipak sa samoćom se ljudi različito bore. Znam neke meni bliske osobe koje ne smiju sami da ostanu u kući, a i kad ostanu ne mogu da podnesu tišinu. Tišina i samoća ih plaši i ubija, pa pale televizor i puštaju muziku na mini liniji jako da se čuje. Naravno postoje i manje učljivi oblici ovoga straha, ali ne i manje opasni po ostvarivanje naših životnih ciljeva. Jer neki ljudi ne žele da se suprostave neistomišljenicima iz straha da će ih napustiti, pa čine trule kompromise i žrtvuju svoje principe za račun nekog zajedništva. Posebno je izražen problem kada se medju neistomišljenicima nadju kolege sa posla i nama dragi prijatelji. I onda nalazimo se pred jednim teškim izborom, da li ćemo slijediti svoja uvjerenja ili neke ljude u životu, ma kako nam bliski bili. Oni koji se ne suoče sa ovim strahom i u odlučnim trenucima u životu ne izaberu samoću u kojoj bi mogli čuti taj nutarnji glas, često zavrse u ćorsokacima svoga života. Pa optužuju druge za svoje propuštene prilike.

Neke majke kad dobiju sina nunaju ga u kolijevci i tepaju: "to je majkin ponos, majkin general!". A kad taj sin stasa za vojsku i da krene da postane general, ta ista majka mu postane kočnica iz straha da joj ne pogine. I onda neki ostanu kraj skuta matere svoje do svoje 50te govine u gorčini i depresiji. Pa idu iz veze u vezu strahujući od usamljenosti, a upadaju u još veći očaj, ili biraju radije kafanu uz neko društvo iz kraja, poslovne ručkove i rad od kasno, nego mir i tišinu porodičniog doma.

Usamljenost je saputnih onih koji su na samom dnu i na samom vrhu. To znaju i kažu oni koji su uspjeli u svojem životu. Da su morali da se nose sa ovim osjećajem samoće i da ga pobjede. Jer sa dna su ustajali oni koji nijesu jadikovali što im se niko nije našao u njihovoj potrebi, a na vrhu su ostajali oni koji su znali da se nose sa samoćom koju donose neke teške odluke koji se moraju donijeti.
Zato traži svoje vrijeme osame, vrijeme za molitvu i meditiranje, grabi za mjestima tišine. Da u tišini uspiješ da čuješ sebe i čuješ Boga. Jer jadan je čovjek kad u tišini čuje samo tudje glasove, koji mu viču "Nemoj, stani, ajde ili nećeš uspjeti!".