уторак, 14. фебруар 2012.

PRAZNIK MIMOZE

Slušao sam sada jednu reportažu sa Praznika Mimoze u Herceg Novom, koji je ove godine slabo posjećen, zbog nevremena svuda u okruženju. To je 43. po redu tradicionalna turistička manifestacija, jedna od najvećih u Boki, ali i svakako jedna od najpoznatijih u Crnoj Gori, a nekad i u čitavoj Jugoslaviji.
Sjećam se da su po Beogradu dok sam studirao, prodavali veoma skupo bukete mimoze i da se pričalo o toj manifestaciji koja se održava u sred zime tamo negdje na najljepšem zalivu na plavom Jadranu, u Boki, gdje vjetrovi se sudaraju i stišavaju, u predivnom i toplom Hereg Novom.
Nevjerovatan cvijet, koji tako divno cvjeta, i to kad, u februaru !!! Cvjeta da slobodno kažem u "nevrijeme". Mi smo prije nekoliko godina u našem dvorištu usadili mimozu. Prošle godine se tako razvila, bila je čudesna, sa tim divnim jarko žutim buketima koji rastu u vrijeme snijega i leda. Mnogi su nas iz komšiluka pitali za nju.
Kao da ta mimoza hoće reći da ima nade, da ima života i u sred zime. Kao neki vjesnik proljeća, koja crpi neku toplotu iz zemlje koja je hladna i mrtva za svakog drugog. Osim za nju. Kad se zagledaš u one čudesne kao pamuk mekane i tanane kuglice, ispunjava te neka milina i radost, poput one spontane dječije. Koja se raduju i bezbrižno smiju od srca i u vrijeme i u nevrijeme. Kao što se sada igraju radosno u snijegu, dok je vanredno stanje svuda oko nas. Dok mi stariji gledamo sve to kao neki posao i muku, jer treba čistiti dvorište, skidati snijeg sa streha, probiti se do prodavnice ili posla. A djjeca se raduju, jer život je u njima a ne negdje oko njih.

Ali još jednu sam stvar htio da ispričam, što sam čuo u toj emisiji. Da je mimozu donio jedan kapetan duge plovidbe iz Australije, polovinom prošlog vijeke. I to me je frapiralo i zamislilo malo. Pa to je skoro kao juče, nova biljka za naše podnevlje! Pa nije sve loše što je novo, zar ne? Nešto što je donijeto iz neke druge zemlje, prije nekih 60 godina, postalo je zaštitni znak čitavog jednog grada koji postoji tu vjekovima, koji je imao još mnogo cvijeća i domaćih biljaka, a ova posljednja postala najpoznatija!? Zar nije čudno? Hoću kontrirati ovima koji u zadnje vrijeme kritički govore o novim stvarima i trendovima. Nije sve loše što je novo! Jer evo zadnjih godina kad je nastupila ova kriza, ljudi su počeli sve više sa sjetom da govore o prošlim vremenima. Kako je sve nekad bilo bolje, kako su radile fabrike, kako se dobro i mirno živjelo i kako je ono staro bolje, a ovo novo ništa ne valja itd.
Skoro sam pročitao jedan dobar stručni naziv za ovu vrstu govora - hronološki snobizam!
Snobovi? Da, da, kako smo samo postalo snobovi i zarobljenici prošlosti?! Sa rezervom gledamo sve što dolazi iz neke druge zemlje, što mi još nismo vidjeli. I brzi smo da osudimo nešto novo što ne razumijemo. Otišli smo iz jedne u drugu krajnost, od vremena kada je sve sa istoka , pa sve sa zapada bilo bajno i krasno, pa sad do ovog sada kada sve nekako odbacujemo i hoćemo da živimo od sjećanja. A ne živi se od sjećanja i dobrih starih vremena!
Ova mimoza ispred moje kuće, koja je već počela da pupi i sprema se da nas iznenadi u ovom "vanrednom stanju izazvanom sniježnim padavinama" mi govori jednu stvar, da nešto tako divno i čudesno, što je došlo iz neke daleke zemlje, može da se zapati i da postane dio našeg grada i naše kulture. Zašto?
Pa zato što je naprosto divno i tako jedinstveno, a opet tako čudesno kontradiktorno za ovo naše podnevlje.
Ono što je dobro, pa bilo to naša tradicija ili ne, treba prihvatati, jer za koju godinu ili desetljeće ono čega nema danas, što nismo iskusili, može postati zaštitni simbolom i ponosom našega grada i naše zemlje. Kao što je ova mimoza kojoj su se godinama divili diljem Jugoslavije, pa sve do Skandinavije.
Uprkos nevjerici i razočarenjima, trebamo biti otvoreni za nove i dobre stvari. Jer nije dobro samo ono što je naša tradicija i što je naše naslijedje, jer jednom je i to bilo novo kao ova mimoza u Boki. A danas postoji, kao nešto bez čega je teško zamisliti Herceg Novi.
Jer ima još kapetana duge plovidbe, koji donose iz dalekih zemalja novo Sjeme, nove Pelcere i novo Korijenje, onog što nadjoše dobrog u dalekoj zemlji, da time oplemene svoj dom, svoj grad i svoju državu.
Ako budemo mudri da prepoznamo stvari kao što je ovaj žarko žuti "pravjesnih proljeća" vjesnik prije "visibaba" na koje smo naučili. To divno novo cvijeće biće povod za ljepotu, povod za feštu, povod za okupljanje, koje će se slaviti kao najljepši praznik. Praznik Mimoze!