trag sam izgubio i već se nisam znao vratiti.
I onda odjetih tvoj slučajan dodir i pogled preko ramena,
a opet direktan medju oči,
uhvatih ga brzo i ne ispustih.
Dah tvoj.
Uh, grudi si mi nečim ispunila.
Uhvatila me je blaga nesvjestica,
klecnuše mi koljena i htjedoh ti nešto reći, ali već si nekud otišla.
Kako si lijepa dušo moja, vrat ti je bijel kao mermer.
Kosa ti crna kao opal, dragi kamen.
Oči ti zelene kao planinsko jezero u toplu jesen.
Prsti su ti tanki, kao u plemkinje.
I onda, počeh te tražiti,
tvoje oči iznova da sretnem,
tvoj dodir da opet osjetim.
Ali ne mogah te naći.
Nisi se ti skrivala, naprotiv, već si me krenula tražiti.
Ali ja sam išao nekim svojim putevima, pa si za mnom potrčala.
Jer ti ne hodaš ovim mojim ulicama,
niti si na mjestima na kojima sam mislio da te mogu sresti.
Tvoju su putevi daleko iznad mojih puteva,
Tvoje su staze putevi srca, na kojima nema razbojnika i divljih medvjedica.
Sve što sam znao i kuda sam išao, svo moje iskustvo i znanje koje sam stekao, samo su mi zavaravale tragove koje si bila davno ostavljala.
I onda susret, taman kad htjedoh odustatiti.
Ja mišljah slučajan, kao onaj tvoj dodir, i one tvoje oči, poznati pogled.
Kao da ih znam od rodjenja.
Oči se ne mijenjaju od vremena, nikad ne stare, zar ne?
Uvjek si bila u mome srcu, nisi li?
Ćutala si, gledala me, i uhvatila nježno za ruku.
I najednom, pred nama se prikaza pozornica, velikog pozorišta. Pred mojim pčima, divna baletska predstava, ali kao da kakvi andjeli igraju.
Zatim Ona stupa na pozornicu, iz jednog prikrajka, iz onog neosvjetljenog ugla pozornice.
Trči ka Njemu, ali negdje na korak od Njega zastade.
Pogleda ga sa nevjericom, hoće li je dočekati ako se odvaži i skoči.
Jer su sirote i prljave njene haljine.
On kao da uhvati tu Njenu uplašenu misao, i već u sljedećem trenutku joj hrli.
Kao da hoće reći: zašto zastajkuješ golubice moja, u kamenim rascjelinama. Dodji!
I onda pristupi smjerno i uhvati je za bokove i podiže snažno iznad sebe.
Ona raširi ruke, podiže glavu, noge joj se zategnuše.
Svjetla se pojačaše, i kao da je Ona sama, leti bez osjećaja straha i brige da li će ikad sletjeti.
Tako spontana, kao da je upravo spremana ili rodjena za ovo mjesto.
U njegovim rukama.
U nebeskim prostranstvima.
Zatim je On lagano, sasvim lagano, spušta na svoje grudi.
Pomislih koliko samo snage je potrebno za ovaj pokret.
Ali On kao da ne mari, samo gleda u Nju.
Njegova je sila strahovita, a ipak brižljiva, nježna i blaga.
I onda negdje u visini očiju, njihovi se pogledi susretoše.
Usnama kao da je mogla dotaći Njegove usne.
Osjetila je onaj vreli dah medju zubima.
Usne joj zabrideše.
Ona kao da se uplaši i naglo pade.
On je pridiže, ispravi, ali Njen pogled, više nije bio na Njemu.
Negdje je odlutao.
I već u sljedećoj sekvenci, Ona polako klizi, uz neku piruetu i konačno odlazi iz Njegovog zagrljaja.
Ona se okreće, zastaje, kao da se želi ispričati, kao da mu želi nešto objasniti.
Ta sekvenca iako je bila trenutak, dugo je trajala.
Mogao sam vidjeti prizor sa vrha Sistinske katedrala, onaj Mikelandjelov akt Stvaranje Adama.
One prikaz dvije ruke koje se skoro dodiruju, ali zamalo.
Taman toliko koliko da onaj koji gleda ispod kupole, osjeti tu ljubav Očevu i Njegovu ispruženu ruku, ali, sa druge strane, isuviše daleko da bi se ostvario dodir.
Izmedju njih je neka praznina.
Pomislih, kakva je ovo dinamika, da li se ovi njihovi svjetovi privlače ili se ipak odaljuju jedan od drugoga.
Kao onda kada se na ivici provalije, onaj koji propada, klizi iz ruku spasioca koji ga svojom rukom grčevito jedna drži.
Ali ponestalo je snage onom koji propada i gine.
On se opušta prije nego krene u slobodan pad.
Vuče ga provalija svome dnu.
Nešto jače od Nje ju je odavlačilo u onaj kraj pozornice iz kojega je došla. Samo još uz krajnji napor ako bi se Ona istegla, On bi je uspio uhvatiti i sačuvati od rastanka.
I onda korak i još dva.
Sve je opet tako daleko.
Pozornica je nekako pusta i tiha.
I odnekud čuje se nešto, počinje muzika. Poznata pjesma.
Pa to su Bitlisi, prepoznah po onom stihu: "Yesterday, all my troubles seemed so far away...".
Kao da se prenula, okreće se lijevo i desno.
I kreće da mahnito juri prema djevojkama u drugom kraju pozornice.
Zaklinjem vas, kćeri Jerusalimske, ako nadjete dragoga mojega, recite mu da sam bolna od ljubavi.
I onda pada na sred bine. Vidi se grčenje tijela i bol u predjelu pleksusa.
I onda još koji tren, i obamire na sred scene. Gase svjetla.
Ali onda odnakud, svjelo pada na pozornicu, i.... On je tu!
Stoji na vrhovima prstiju, na istom mjestu kao i kad je sve počelo.
Strašan, kao vojska pod zastavama. Njegove se grudi nadimaju.
Zatim slijedi silan skok, pa onda pad tik pokraj Nje.
On je hvata u naručje, onako obamrlu, i podiže.
Nosi je, dva koraka poludesno, tri koraka polulijevo, ali kao da ne zna kamo bi je prije.
I onda je snažno podiže iznad svoje glave.
Zavrti je tri puta, silno. Kao što su se prvi snopovi žetve, obrtali iznad glave, za obrtanu žrtvu.
Onda je spusti na dolje do samoga tla.
Pa je podiže i ljubi.
Najprije u čelo kao mrca. Ali ne tako, onda je privi ruku ispod vrata i poljubi je nježno i strasno, kao i Njegova ljubav što je strastvena.
I onda čudo se dešava!
Oči se Njene lagano otvoriše, nanovo se rodi, lice se ozari i osmjeh se razvuče.
Pa uz glasan smjeh, oboje poskočiše, držeći se za ruke kao djeca, razdragani potrčaše, poskočiše i poletješe!
Ali već ni moje drage, moje prijateljice, ne bijaše tu pored mene.
Ne bijaše moja ruka u njenoj ruci.
Pogledah gore, i ugledah je.
Odlazila je niz ulicu.
Htjedoh potrčati, ali odustadoh jer kao da je nikad ne bih stigao.
Povikah: "Gdje će? Ne ostavljaj me!" a ona mi reče osmjehujući se: "Ti mene sad moraš naći. I uspjećeš me naći, ali samo ako kreneš sada, i ako me potražiš svim svojim srcem, svim svojim mislima i svom svojom snagom! Daću da me nadješ."
Коментари
Постави коментар