Пређи на главни садржај

PJESMA NAD PJESMAMA

Umršene kose i umorna koraka šetah putem kojim sam davno prestao ići,
trag sam izgubio i već se nisam znao vratiti.
I onda odjetih tvoj slučajan dodir i pogled preko ramena,
a opet direktan medju oči,
uhvatih ga brzo i ne ispustih.
Dah tvoj.
Uh, grudi si mi nečim ispunila.
Uhvatila me je blaga nesvjestica,
klecnuše mi koljena i htjedoh ti nešto reći, ali već si nekud otišla.


Kako si lijepa dušo moja, vrat ti je bijel kao mermer.
Kosa ti crna kao opal, dragi kamen.
Oči ti zelene kao planinsko jezero u toplu jesen.
Prsti su ti tanki, kao u plemkinje.


I onda, počeh te tražiti,
tvoje oči iznova da sretnem,
tvoj dodir da opet osjetim.
Ali ne mogah te naći.
Nisi se ti skrivala, naprotiv, već si me krenula tražiti.
Ali ja sam išao nekim svojim putevima, pa si za mnom potrčala.
Jer ti ne hodaš ovim mojim ulicama,
niti si na mjestima na kojima sam mislio da te mogu sresti.
Tvoju su putevi daleko iznad mojih puteva,
Tvoje su staze putevi srca, na kojima nema razbojnika i divljih medvjedica.
Sve što sam znao i kuda sam išao, svo moje iskustvo i znanje koje sam stekao, samo su mi zavaravale tragove koje si bila davno ostavljala.


I onda susret, taman kad htjedoh odustatiti.
Ja mišljah slučajan, kao onaj tvoj dodir, i one tvoje oči, poznati pogled.
Kao da ih znam od rodjenja.
Oči se ne mijenjaju od vremena, nikad ne stare, zar ne?
Uvjek si bila u mome srcu, nisi li?


Ćutala si, gledala me, i uhvatila nježno za ruku.
I najednom, pred nama se prikaza pozornica, velikog pozorišta. Pred mojim pčima, divna baletska predstava, ali kao da kakvi andjeli igraju.

Na sredini, stajao je On, saliven kao od bronze i graciozan kao labud.
Zatim Ona stupa na pozornicu, iz jednog prikrajka, iz onog neosvjetljenog ugla pozornice.
Trči ka Njemu, ali negdje na korak od Njega zastade.
Pogleda ga sa nevjericom, hoće li je dočekati ako se odvaži i skoči.
Jer su sirote i prljave njene haljine.
On kao da uhvati tu Njenu uplašenu misao, i već u sljedećem trenutku joj hrli.
Kao da hoće reći: zašto zastajkuješ golubice moja, u kamenim rascjelinama. Dodji!
I onda pristupi smjerno i uhvati je za bokove i podiže snažno iznad sebe.
Ona raširi ruke, podiže glavu, noge joj se zategnuše.
Svjetla se pojačaše, i kao da je Ona sama, leti bez osjećaja straha i brige da li će ikad sletjeti.
Tako spontana, kao da je upravo spremana ili rodjena za ovo mjesto.
U njegovim rukama.
U nebeskim prostranstvima.

Zatim je On lagano, sasvim lagano, spušta na svoje grudi.
Pomislih koliko samo snage je potrebno za ovaj pokret.
Ali On kao da ne mari, samo gleda u Nju.
Njegova je sila strahovita, a ipak brižljiva, nježna i blaga.
I onda negdje u visini očiju, njihovi se pogledi susretoše.
Usnama kao da je mogla dotaći Njegove usne.
Osjetila je onaj vreli dah medju zubima.
Usne joj zabrideše.
Ona kao da se uplaši i naglo pade.
On je pridiže, ispravi, ali Njen pogled, više nije bio na Njemu.
Negdje je odlutao.
I već u sljedećoj sekvenci, Ona polako klizi, uz neku piruetu i konačno odlazi iz Njegovog zagrljaja.

I sada, u onom zadnjem položaju, dok je On još vrhovima svojih prstiju drži prije odlaska, Njegov pogled je prati čežnjivo.
Ona se okreće, zastaje, kao da se želi ispričati, kao da mu želi nešto objasniti.

Ta sekvenca iako je bila trenutak, dugo je trajala.
Mogao sam vidjeti prizor sa vrha Sistinske katedrala, onaj Mikelandjelov akt Stvaranje Adama.
One prikaz dvije ruke koje se skoro dodiruju, ali zamalo.
Taman toliko koliko da onaj koji gleda ispod kupole, osjeti tu ljubav Očevu i Njegovu ispruženu ruku, ali, sa druge strane, isuviše daleko da bi se ostvario dodir.
Izmedju njih je neka praznina.
Pomislih, kakva je ovo dinamika, da li se ovi njihovi svjetovi privlače ili se ipak odaljuju jedan od drugoga.
Kao onda kada se na ivici provalije, onaj koji propada, klizi iz ruku spasioca koji ga svojom rukom grčevito jedna drži.
Ali ponestalo je snage onom koji propada i gine.
On se opušta prije nego krene u slobodan pad.
Vuče ga provalija svome dnu.


Nešto jače od Nje ju je odavlačilo u onaj kraj pozornice iz kojega je došla. Samo još uz krajnji napor ako bi se Ona istegla, On bi je uspio uhvatiti i sačuvati od rastanka.
I onda korak i još dva.
Sve je opet tako daleko.
Pozornica je nekako pusta i tiha.

I odnekud čuje se nešto, počinje muzika. Poznata pjesma.
Pa to su Bitlisi, prepoznah po onom stihu: "Yesterday, all my troubles seemed so far away...".

Sljedeća scena: Ona u centru pozornice, oko Nje nema nikog.
Kao da se prenula, okreće se lijevo i desno.
I kreće da mahnito juri prema djevojkama u drugom kraju pozornice.
Zaklinjem vas, kćeri Jerusalimske, ako nadjete dragoga mojega, recite mu da sam bolna od ljubavi.
I onda pada na sred bine. Vidi se grčenje tijela i bol u predjelu pleksusa.
I onda još koji tren, i obamire na sred scene. Gase svjetla.

Ali onda odnakud, svjelo pada na pozornicu, i.... On je tu!
Stoji na vrhovima prstiju, na istom mjestu kao i kad je sve počelo.
Strašan, kao vojska pod zastavama. Njegove se grudi nadimaju.
Zatim slijedi silan skok, pa onda pad tik pokraj Nje.
On je hvata u naručje, onako obamrlu, i podiže.
Nosi je, dva koraka poludesno, tri koraka polulijevo, ali kao da ne zna kamo bi je prije.
I onda je snažno podiže iznad svoje glave.
Zavrti je tri puta, silno. Kao što su se prvi snopovi žetve, obrtali iznad glave, za obrtanu žrtvu.


Onda je spusti na dolje do samoga tla.
Pa je podiže i ljubi.
Najprije u čelo kao mrca. Ali ne tako, onda je privi ruku ispod vrata i poljubi je nježno i strasno, kao i Njegova ljubav što je strastvena.
I onda čudo se dešava!
Oči se Njene lagano otvoriše, nanovo se rodi, lice se ozari i osmjeh se razvuče.
Pa uz glasan smjeh, oboje poskočiše, držeći se za ruke kao djeca, razdragani potrčaše, poskočiše i poletješe!

I onda se trgoh, kao iza sna, prestave više nije bilo i pogledah oko sebe.
Ali već ni moje drage, moje prijateljice, ne bijaše tu pored mene.
Ne bijaše moja ruka u njenoj ruci.
Pogledah gore, i ugledah je.
Odlazila je niz ulicu.
Htjedoh potrčati, ali odustadoh jer kao da je nikad ne bih stigao.
Povikah: "Gdje će? Ne ostavljaj me!" a ona mi reče osmjehujući se: "Ti mene sad moraš naći. I uspjećeš me naći, ali samo ako kreneš sada, i ako me potražiš svim svojim srcem, svim svojim mislima i svom svojom snagom! Daću da me nadješ."

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski