недеља, 19. фебруар 2012.

ČARDAK NI NA NEBU NI NA ZEMLJI

Gledah skoro neku ljubavnu dramu u Vijetnamu, o jednom starom engleskom novinaru i njegovoj 20-30 godina mladjoj vijetnamskoj ljepotici i ex-prostitutki i jednom špijunu koji je pravi ljepotan. Svako je svakog varao u ovom ljubavnom trouglu. Ali ostade mi jedna scena u glavi u kojoj ovaj stari novinar u krevetu, po ko zna koji put obećava, svojoj ljubavnici da će se razvesti i da će napustiti ženu koja ga čeka u Londonu. U nastavku filma se može vidjeti njegov pakao ljubomore, kad ga i njegova ljubavnica vara, koketira sa zanosnim mladim ljepotanom.

Za naslov ove priče iskoristio sam naslov one čuvene bajke, odnosno pripovjetke Čardak ni na nebu ni na zemlji, mada možda i smisao same priče, koje se vrlo slabo sjećam. Čardak se nalazi negdje izmedju zemlje i Neba, gdje je skrovište Zmaja. Pretpostavljam da je nepoznati autor ove narodne priče o Zmaju koji je ščepao i oteo mladu princezu, misli na svijet tame i demonska prostranstva. Ovo skrovište koje se predstavljaju kao jedan medjuprostor koji nije na nebu, a nije ni na zemlji, jeste jedno mjesto sumraka, mjesto sjenki i prikaza, mjesto sumnji i dvoumljenja i razmih nesigurnosti i strahova.
Da ne bi i sam otišao u neku bajkovitost, danas želim da osvjestim taj veoma delikatan svijet i mjesto u kojem mnogi ljudi hodaju u svojem životu. To je najtamnije mjesto u kojem Zmaj može držati neku princezu. Mjesto u kojem se nadju ljudi koji su nešto iskusili sa Bogom, upoznali sa duhovnim svijetom, ali ipak nijesu se odrekli svojeg dotadašnjeg načina života i svojih loših navika. Htjeli bi Boga, a ne odriču se djavola, htjeli bi blagoslov ali se ne odriču poroka.
Na jednom od najvećih izazova koji su zapisani u starim knjigama, pred kojim je stojao izraelski narod (a ja mislim i svaki drugi) je onaj na brdu Karmil. Tada je cuveni prorok Ilija pred kraljem i cijelim narodom pozvao 450 idolopoklonickih svestenika, da prinesu zrtve svako svom bogu, pa ciji bog odgovori vatrom da narod slijedi tog boga. I onda je uputio taj poziv, o kome danas želim da pišem: "Dokle cete hramati na obije noge, ako je Gospod gospod, onda Njega slijedite, a ako je Val gospod onda njega slijedite."

I to je to. Odlučimo se ili Dža ili Bu. Ili ćemo služiti Bogu ili Mamoni (novcu). Mnogo je onih koji su kao tadašnji narodi Samarije htjeli da naprave neki mix. Slavili su svoje paganske idole i uz njih slavili su i Boga. Ali ta duhovna Samarija je i danas nemoguća i neprihvatljiva. Ne možemo praviti duhovne koktele po svome ukusu, malo od ovog, malo od onog, da dobijemo nešto što nam je prihvatljivo, podnošljivo ili nam se svidja. Nekog Boga po našoj mjeri.
Ali nije samo to, samo neko pitanje našeg vjerskog ubjedjenja i ispovjedanja, pitanje je složenije i mnogo ličnije. To hramanje na obije noge, je jedno lutanje duše, najgore vrste. To su ljudi koji su spoznali Boga, taman toliko za grižu savjesti, da izgube onu slast nesputanog uživanja u porocima, a opet sa druge strane jedan život kompromisa, bez stvarne želje i snage za posvećenjem. I upravo ta razdeljenost duše, donosi strašne nemire. To je taj Čardak, u kojem se ljubavnik sa početka priče, valja u glibežu svoje prevare, bi da ostane u plamenu strasti mlade ljubavnice, ali i bez hrabrosti da to otkrije svojoj ženi i da je ostavi. Pa poslije izvesnog vremena ulazi u pakao Čardaka, u kojem je hrana zmajevima, u stalnoj vatri laži, strijepnji i nemira.
Takva je i duša onog koji istrajava u svojim tajnim porocima, a ipak kleca nesretan i prazan poslije svakog posrtanja.
Isus na nekoliko mjesta govori o ovome. Jednom kaže da svaki dobro razmisli prije nego stavi ruke na ovo "ralo" kojim želi da rije svoju brazdu, jer poslije nema nazad i nema okretanja. Drugi put kaže da svaki dobar domaćin dobro promisli da li ima dovoljno materijala da dovrši kuću, pa tek onda počinje sa gradnjom. Ili razmišlja da li ima dovoljno vojske da udje u rat protiv nekog neprijatelja, ako nema onda hita da se pomiri prije nego ga ovaj napadne.
Jer ništa se ne može mjeriti sa tamom ovih sumraka. A sumrak je dio dana kada se vide dva svijetla i sunce i mjesec. Sumrak pada na prelazu dana u noć, u kojem su sjenke najveće. To su mjesta puna nedoumica, sumnji, premišljanja, borbi sa samim sobom, licemjerstva i laži. Kao u kakvoj šizofreniji, ima nekoliko podjeljenih ličnosti, u kojoj svaka ima drugačiji identitet i karakter. Nažačost, jedno smo na našim poslovima i kad odemo u Crkvu, a drugi smo u našim sobama i noćnim pohodima. Niko nikad neće pomoriti ova dva svijeta, zato ako je Gospod gospod, onda Njemu služimo i ostanimo vjerni. A ako nije, onda nam je uzalud sve, onda jedimo, pijmo, pustimo sebi na volju sve moguće užitke, bez ikakvog ograničenja i mjere.
Ali prijatelju, moj je savjet da se izbavimo iz ovog svog Čardaka, koje nije ništa drugo, do skloništa za zmije i zmajeve, a zatvora za princeze. Oborimo sumnjive čardake koji nijesu ni na zemlji ni na nebu, i gradimo svoju kuću na čvrstim temeljima i pod sigurnim krovom. Pa orimo svoju brazdu ptavo bez premišljanja i dvoumice i bijmo ovu bitku jer imamo nebesku vojsku uza se, sa kojom je pobjeda zagarantovana!