понедељак, 30. април 2012.

SUPERMEN

Ja sam od one generacije koja je rasla uz stripove. A jedan od najupečatljivijih likova Za mene je bio Supermen, tačnije krotki, skromni i ugladjeni novinar Klark Kent. Mnogo je likova i superheroja o kojima sam čitao, koji su pomagali ljudima u nevolji i bili borci za pravdu. Ali postoji jedna bitna razlika od svih ostalih junaka iz stripova. Svi likovi piju neke čudotvorne napitke ili oblače neku masku kao Betmen i dr. i onda od običnih ljudi postaju superheroji. Ali jedino Supermen je super-heroj po svojoj suštini, a kada se preoblači i transformiše onda to čini tako da se pretvara u običnog čovjeka. I u tom je bitna razlika! Jer on je snagator koji leti i koji ima nevjerovatno osjetljiva čula, i koji je došao sa druge planete Kripton. Koliko sam puta je spasio svoju koleginicu i djevojku Lois Lane, pred kojim je krotak i stidljiv, ali kad je u nevolji, on krišom skida odjelo običnog čovjeka i ne postaje ništa, već samo ono što on i jeste - Supermen!
Apostol u svojim poslanicama upućenim hrišćanima diljem svijeta, kaže "Ako i jesmo na ovom svijetu, nismo od ovoga svijeta.." Naša domovina je Nebo, a hodamo ovom zemljom kao suznom dolinom, u kojoj smo samo došljaci. Mi hrišćani smo superheroji u svojoj suštini, novo stvorenje, a oblačimo se u obične ljude, radimo na svojim običnim poslovima, živimo kao obični novinar Klark Kent i imamo svoje ljubavi. Ali kada dodje dan nevolje, mi ne pijemo neke čarobne napitke da postajemo nešto što nismo, već skidamo sa sebe obličje običnih ljudi i idemo u svijet da pomažemo, da isceljujemo, da izgonimo zle duhove, da hranimo siromašne. I u tome je velika razlika, od svih ostalih "superheroja" koje ovaj svijet nudi, sa čarobnim napicima i posebnim magijskim tehnikama nude ljudima spas. Ima nas mnogo običnih novinara i nevidjljivih kolega i činovinaka, ispod čijih nauočara i odijela kuca srca superheroja! Koje znaju svoju svrhu i odazivaju se na poziv nevoljnika i svojih dragih ljudi, kao Spermen čovjek sa planete Kripton!

недеља, 29. април 2012.

SILA PRIVLAčENJA SRCA

Ova nedjelja što je iza mene ostala, nedjelja je koju ću pamtiti. Na poslu su mi se desile tako značajne stvari i preokreti, da ću još dugo i dugo iz sveg ovog iskustva, kao što reče moj glavni urednik, moći da crpim nauk i mudrost za buduće dane.
Mnogo je stvari bilo o kojima neću zamarati čitaoca, ali jednu sam do srži spoznao - biti istinski lider tj. neko ko treba da vodi ljude i na koga treba da se ugledaju, prevashodno podrazumjeva imati ispravan stav SRCA. Kad kažem srce, ne mislim na neki organ koji pumpa krv. Kad kažem srce mislim na središte našeg bića. Srce je naš karakter tj. skup naših vrijednosti. Za vodju je bitinije da radi na svom srcu i na svom karakteru, nego da izučava neke poslediplomske studije, ili da ima mnogo novca, lijepe manire i umjeće izražavanja. Pretežniji je njegov moralni sklop, sistem vrijednosti, ojećaj za pravdu i saosjećajnost. Drugim riječima da bi bio pravi vodja moraš imati široko i dobro srce.
Srce je jedan bezdan, koje ne možeš do kraja ispuniti ničim. Kao neki ogromni bunar bez dna, u koji možeš ubacivati i ubacivati i najnovija kola i mobilne telefone, markiranu garderobu najslavnijih kreatora, najzgodnije ženske, mnogo novaca i neke titule, ali ga nikad ne možeš do kraja ispuniti. Uvjek traži još i još, jer je bezdan. Čime ga onda ispuniti, šta taj bezdan može umiriti?
U Psalmima piše "Bezdan Bezdana doziva...". Ovaj bezdan u nama doziva drugi Bezdan. Doziva bezgranično srce Božije tj Njegov divni karakter, ne bili se Njime ispunio. To je ta jedinstvena sila privlačenja izmedju bezdana, slična onoj gravitacionoj sili, koja drži čitav univerzum da opstaje. A pošto niko do danas nije objasnio kako nastaje i šta je tačno gravitaciona sila, slobodan sam ustvrditi da se radi upravo o istoj sili i istom fenomenu. Bezdan privlači bezdana, kao crna rupa što galaksije čitave drži na okupu. Kao kakve zmajeve što djeca puštaju i drže onom uzicom, tako i taj bezdan u tebi tj neutaživi dio tvoga srca privlači bezdan u meni, pa taj bezdan stvara moj životni san, još nedosanjani. A zajedno smo privučeni od Onog koji je Bezdan Bezdana, koji čezne za Bezdanom kojeg je stavio u nas. Djeluje nevjerovatno, da Bog koji je stvorio i ima sve ipak ima bezdano srce. Srce koje još nije potpuno zadovoljno i srećno dok ne privuče svakog čovjeka kojemu je život udahnuo. Postoji ta Božija čežnja za Duhom kojeg je stavio u nas, a ta sila privlačenja to je zapravo njegova ljubav, koja nas kao neka gravitaciona sila privlači. Istina je to, Bog nas u svojoj ljubavi privlači a ne kontroliše, ne manipuliše i ne nameće svoju volju tako da nam oduzme našu. Daje nam pravo izbora. Njegov Duh gravitira našem i kao da nas nuka, mami, zavodi u svojoj iskrenoj i nesebičnoj ljubavi da mu se približimo i osjetimo njegov srce i da ga slijedimo.
Isti princip i sila privlačenja važi i medju ljudima, kao kakva horizontalna sila i slična je onoj vertikalnoj o kojoj sam pričao. Ta sila je ništa drugo nego ljubav. Mi ljubavi racionalno ne znamo objasniti porijeklo i razloge nastajanja, kao ni naučnici onoj gravitacionoj sila. Jer naš razum je ne može shvatiti, može samo srce. Kada osjetimo bezdano srce Božije ili nekog nama bliskog kako nas privlači, naš bezdan odgovara istom silom privlačenja, kao što sunce privlači zemlju u svojoj orbiti.
Kada naše srce odgovori na Božiju ljubav i kada se ispunjavamo tim Njegovim bezdanom, postajemo privlačni i za druge ljude. Ljudi su "gladni" srca vodje, ako je mekano, široko i duboko, da nema granica i predrasuda.
Zato dajem jedan savjet mladim vodjama i ljudima koji hoce da budu lideri koji bi predvodili neke društvene reforme. Istina je što vas uče da morate znati šta hoćete, da morate znati kako da do toga dodjete, da morate imati ljude koji će vas slijediti i potrebne resurse za ostvarenje tog cilja. Istina je, ali ništa od toga nećete ostvariti ako najprije ne otvorite vaše srce i ispunite ga ljubavlju. Hladno, usko i zatvoreno srce nikoga ne može privući. Samo bezdan koji je u vama može privući Boga da vam otkrije ono što je na njegvom srcu i strategiju kako da to ostvarite. I samo tim bezdanom možete privući ljude koji će vas slijediti i resurse koji će vam se staviti na raspolaganje. Srce ima tu "gravitacionu silu" koja okreće zemlju oko sunca i koja nas privlači jedan drugom. Ali da bi ljudi i resursi bili privučeni, mora postojati bezdan u srcu lidera. Mora postojati očajni vapaj zbog onog tereta što je na srcu njegovoga naroda, zbog onog što ga tišti i što je neutažena potreba. Tek kad vodja bude privučen i potresen tim božijim srcem i bezdanom onih ljudi koji ga okružuju, imaće ispravno srce vodje. To takvoispunjeno i saosjećajno srce će biti slatko i uskusno, to srce će biti miomirisno i ono će izazvati glad i silu privlačenja kod ljudi. Taj bezdan kada se porodi u našim srcima, će privući ljude i resurse i onda svaki zadatak će biti moguć i pobjeda blizu. Jer Bezdan bezdana, a srce srce doziva...

уторак, 24. април 2012.

NEBO NEMA/IMA MILJENIKE

Sad za vikend osjećao sam neku uznemirenost i kao da mi je u grudima bilo tijesno. Bockalo me srce. Ležim na krevetu dnevne sobe sa tom nelagodom. I onda pozvah svog malog sina Danila, da dodje da legne pored mene na kauču. Bože, kako je on umiljato dijete. Legao je nekako na mom boku, stavimo mi glavu ispod pazuha, na grudi. Ja ga zagrlih. I već za par sekundi, sve ono ružno iz mojih grudi nestade. Zaista on je naš bensedinčić. Uvjek raspoložen da se pomazi, da te zagrli. Ima to nešto umirujuće u njemu, kad legneš pored njega kao da ti se duša leči.
Sjećam se kad je Ceca našla u biblija jedan stih i podvukla ga koji kaže: "Danilo mili čovječe...". E upravo taj stih odgovara opisu našeg istoimenog sinčića. Mili dječak!
Jednom je Ceca dok smo bili kod njenih svome bratu koji je bio uznemiren i iscrpljen od posla, rekla da legne pored Danila na pod dok je ovaj gledao crtani i da ga zagrli da vidi kako će da ga nemir prodje. Poslije par minuta, na Danilovim grudima, njegov ujko je gotovo zaspao sa osmjehom. Kao da je i on htio reći: "Danilo, mili čovječe..."

Ne znam koliko ko zna, da su Isusa pratile ogromne grupe sljedbenik i učenika. Na jednom mjestu se pominje brojaka od 4 i 5 hiljada. Ali od svih njih imao je njih 70toricu koji su u parovima po dvoje išli na zadatke, isceljivali su bolesne, nosili radosnu vijest i istjerivali demone. Ali od svih njih dvanaestorica su mu bili posebno bliski. To su bili njegovi najbliži saradnici, apostoli. Ali od svih apostola bilo je samo 3 učenika koji su bili najbliži Isusovi prijatelji, koje je vodio uvjek sa sobom na najosjetljivije zadatke, kad je vaskrsavao mrtve i sl. To su bili Petar, Jakov i Jovan. Pred ovom trojicom se preobrazio i vidjeli su ga u njegovoj slavi. Ali od ove trojice bio je jedan naročito povezan sa Isusom. To je bio Jovan bogoslov. Za njega su pričali da ga je Učitelj posebno volio. Ne najviše, već posebno. On je ležao Isusu na grudima. Kao moj Danilo. Mogao je slušati otkucaje srca njegovog Gospoda.
Da li nebo ima miljenike. Ja mislim da ne. Ali da postoji oni koji su Bogu posebno dragi kao Jovan, to svakako da. Jer i ja ne odvajam moju djecu. Emiliju volim bezgranično, kao i Danila. Prosto nema govora da nekog od njih dvoje favorizujem. Ali Danilo je drugačiji tip od Emilije. On prosto umije da ti se privije na grudi, da ti se ugnjijezdi ispod majice. Za njega ne postoje granice dokle je spreman da ide u svojoj bliskosti sa osobom koju voli. Kad on hoce da se mazi, nema odgovora ne. Nema odbacivanja, nema zastajkivanja i nesigurnosti!
Nažalost, ja nisam imao nakvu bliskost sa mojim roditeljima. I sad tek vidim, gledajući Danila, šta sam propustio i šta su oni propustili. Jer ta bliskost je isceljujuća. Oslobadjajuća.
Svi su mogli Isusu leći na grudima, kao što može i Emilija podjednako kao i Danilo, moje je krilo uvjek otvoreno za njih. Ali razlika je u nama. Mi imamo nesigurnosti i taj osjećaj odbačenosti. Bojimo se da pokažemo ljubav, da se predamo u potpunosti, da uživamo u svom Ocu na jedan takav neposredam i blizak način. Da mu se ugnjezdimo ispod majice, da mu čak i dosadimo sa nježnostima i maženjem. U toj bliskosti nema kalkulacija, nema moje-tvoje, nema skrivanja i mračnih tajni. Za tu bliskost potrebna je otvorenost srca, dječačka, spontana i čista. E ta blizina, donosi smirenje i bezbrižnost, donosi ispunjenost grudi užitkom i konačno, donosi radost i ljubav. I zato ne kaži: "Nebo ima miljenike!" Jer i tebe kao i mene Otac voli istom silovitom ljubavlju kao ja što volim svoju djecu. Izbor je na tebi ili meni, da li ćemo biti samo jedan od 5 hiljada, ili jedan od onih 70 čenika, ili ćemo biti medju 12 prijatelja ili ako otvorimo svoje srce do kraja, mi možemo imati to nešto posebno, intimno i fenomenalno sa Njim. Kao Jovan. Da Mu ležimo na grudima, osjetimo Njegovu toplinu, dok osluškujemo udisaje i lupanje srca i dok se mir spušta na nas, kao san na umorne oči. Mili čovječe :)

понедељак, 23. април 2012.

SIRAK TUŽNI

Kao sto rekoh, prije nekoliko dana sam ušao u period preispitivanja. Pred nekom sam znacajnom odlukom vezano za moju službu. I već trenutak kasnije od momenta kad sam shvatio šta je to što ja želim i zašto to želim, javio se strah od neuspjeha. Oko mene sam vidio samo crnilo. Stanje neko veoma teško i beznadežno. Pitam se ima li podrške i saveznika? Ili bi moja odluka mogla da donese mnogo neprijatelja i to veoma moćnih? Šanse za uspjeh su minimalne, a gubitak naizgled veoma veliki. Predamnom je avantura i neizvjesnost, a iza mene je sigurnost. Osjećam se slabim i bespomoćnim.
Njegoš, mladi duhovni vodja jednog porodbljenog malog naroda, počinje svoje remek djelo, tužaljkom i jadikovkom Bogu. Jadikuje Vladika nad velikim zlom koje vidi oko sebe. Zlo se rasprostranilo, svuda je oko njega po svijetu ali i u njegovom rodu. Čini se silno i moćno, pa donosi beznadje, bol u stomaku i jezu kostima. Kao da je sam pakao razjapio čeljusti nad njim. A njegov narod i njegova sila, je tako mala i slaba, da izgleda kao slamčica medju vihorove. Usta gladna. Mišica slabašna. Saveznika niotkud. "Sirak tužni bez nidje nikoga."
I onda kao da vapi Bogu svome, ali odgovora niotkud. Šta činiti? Kao da svaki atom njegovoga bića pita: Ima li nade za slobodu? Ima li spasa za ovaj narod?
Gorski vijenac kao i svi psalmi, počinje isto ovako, tužaljkom. Jer svaki duhovni uvid, počinje sa uvidom o količini zla i njegovoj rasprostranjenosti. Gdje je put i izlaz?
Pročitah jedan citat iz neke knjige Fjodora M. Dostojevskog, na nekom velikom umjerničkom eksponatu ispred FDU na Knez Mihajlovoj ulici u Beogradu, sad dok smo tamo bili za uskršnje praznike. Ne izlazi mi iz glave. Smisla tog odlomka glasi: Ne govori koliko je zlo oko tebe, i koliko je bezakonje i bezbožnost u narodu. Ne žali se nad mrakom i beznadjem koje se nadvija nad tobom. Jer to je prijatelju SLABOST. Bolje preuzmi sav grijeh koji vidiš na sebe. Proglasi sebe odgovornim za sve zlo koje vidiš. Pa ćeš biti blizu spoznaje da zapravo i jesi kriv i da imaš odgovornost za to bezakonje i bezbožnost.
I zaista u prvi mah ovaj citat mi je toliko bio opor i besmislen, a sada razumijem šta je Dostojevski htio da kaže. Da ja a i ti prijatelju imamo odgovornost za ono što je oko nas. Da ne možemo se lagodno držati bedačenja, patetike i jadikovke. Da imamo odgovornost. A iz te spoznaje, proizaće i uvid šta je naša obaveza tj. šta treba uraditi.
Tako i Njegoš, početnu tužaljku Vladike, koji proklinje i dan kada se rodio i kad ga Turci ne smakoše jer su mogli, završava riječima koje ipak imaju drugu konotaciju, završava izrazom djavoljske nemoći i bijesa:"Crnu Goru pokorit ne mogu, ma nikako da je sasvim moja..." I onda počinje čitava poema, o velikom ustanku naroda i velikoj pobjedi koju je izvojevao i dobio "vječni vjenac". Na spoznaji Vladike da nad nama, koji smo božiji narod, je skršena djavolska sila, počiva i ohrabrenje da je pobjeda moguća. Ta mračna sila koja možda vlada nad svima ali ne vlada nad nama! E upravo zato i Vuk Mandušić, vjerni ratnik i odani junak i ostale vojvode opisane u nastavku ovog remek djela, pronalaze u sebi hrabrosti da se odupru unutarnjoj slabosti i patetici i da ustanu i krenu u istorisjku borbu za slobodu svoga naroda.
Mi nemamo pravo na slabost!!!
To je rekla i jedna moja prijateljica sa FB povodom promocije moje knjige u Nikšiću: " Najgora je stvar kada dobri ljudi pomisle da su slabi!". Zaista nema ništa tužnije od tog. Mi nismo SIRAK TUŽNI! Mi moramo preuzeti odgovornost za svoj život, život svojih bližnjih i stanje u našoj životnoj sredini. Ne smijemo da patetišemo, već moramo da ustanemo i da se borimo. A Biblija, Gorski Vijenac i Dostojevski nas uče da je onda pobjeda moguća! Uz Božiju pomoć :)

недеља, 22. април 2012.

SKRIVENI MOTIVI

Gledam film Bjegunac sa Harisonom Fordom. Kako nevin čovjek mora da bježi, da sačuva živu glavu i dokaže svoju nevinost. I inspektor koji ga goni, vremenom počinje da sumnja u krivicu ovog uglednog doktora kojeg su okrivili za ubistvo supruge. Koju je veoma volio i koja mu je bila sve. Ipak zbog sticaja okolnosti, dokazi su upućivali na njega. Inspektor je počeo da kopa po njima i ispitivao inspektore koji su vodili tu raniju istragu. I onda je postavio jedno suštinsko pitanje na koje oni nisu imali dobar odgovor: "Koji bi uopšte imao MOTIV da bi ubio ženu?"

Ovih dana sam u nekom velikom preispitivanju. U razgovoru sa mojim sveštenikom sa koji se savjetujem pred neke važne odluke, reče mi da postavim sebi dva pitanja. Prvo: Šta je to što zaista hoću? I drugo još važnije: Zašto to hoću?
I time dolazim do pravog odgovora i saznanja koji su moji pravi motivi. Šta je ono što me pokreće.
Lični motivi su sakriveni često i nama samima, a kamo li tudji motivi. Shvatam da u tom svjetu motiva leži cijela istina i prava slika stvari. Mi ne možemo na osnovu spoljnih manifestacija, ponašanja, dijela i riječi suditi o ljudima. Jer ne znamo šta se tačno dešava dok ne saznamo prave motive.
Može li neko da hrani siromašne, da obilazi sirote i liječi bolesne, a da su ipak njegovi motivi sebični i neiskreni. Zar nismo se nagledali humaniranih akcija u cilju proste reklame i popravljanja nečijeg imidža? Zar se nismo nagledali obilazaka običnih ljudi sa magrina u vrijeme izbora i političkih kampanja? Sve dok ne znamo prave motive, ne možemo suditi o ljudima.
Ali ono što je kvaka, što ne rijetko, čak veoma često stvarni motivi ostaju daleko od ljudskih domašaja i saznanja. Motive samo Bog zna i niko drugi! Taj unutrašnji svijet je sakriven u Bogu i svako djelo naše i tudje je prekriveno tim velom koje samo Bog proniče. A zato samo On može i da sudi. Drugi ne mogu suditi on nama, ni mi o njima, samo na osnovu onog što vidimo i čujemo.
Dobar sam jedan savjet primio na seminaru o liderima kad je ovo u pitanju. Taj predavac iz Amerike govorio o odredjenim fazama rasta mladih lidera. Onu posljednju je on nazvao faza značajnosti, u koji mnogi čak i ne udju. Ali to je onaj period kada naši životi dodju na taj nivo kad treba učiniti nešto što će prevazići vrijeme i okvire prosječnosti ili čak klasične uspješnosti ili bogastva. Postoji viši nivo od nivoa uspjeha. To je kada čovjek može da uradi nešto tako veliko i značajno što će proslaviti tog čovjeka i ostaviti vanvremenski trag u istoriji. Pitao sam ga u svojoj nekoj zatucanosti: Ali zar nije pogrešno imati tako ambiciozne želje, žudjeti za nekom slavom i sl? U našim crkvama nas uče skromnosti i malim stvarima. Željeti slavu i značajnost meni zvuči problematično?
Iznenadio me je odgovor: Lave, tvoji motivi će uvjek biti sakriveni u Gospodu. Njemu i samo Njemu ćemo polagati račune za naše želje i ambicije. Nije pogrešno željeti tako velike i značajne stvari, ako imamo ispravne motive. Ali oni (motivi) će uvjek biti sakriveni od drugih. Ne treba slušati druge ljude ako osudjuju, da to što radimo radimo samo zbog nekih sebičnih ambicija, zbog para i slave, zbog neke vlasti i uticaja! Jer naši životi su sakriveni u Bogu i samo Njemu ćemo polagati račune!"
Od tada sve manje se pravdam i objašnjavam ljudima. To mi je bila velika mana. Ceca me je često opominjala oko toga. Jer i mojim roditeljima i nekim važnim ljudima u mom životu, stalno sam pokušavao da objasnim svoje motive i zašto nešto radim. Da bi ih valjda uvjerio u ispravnost svojih motiva, šta li? Da me ne bi odbacili i osudili.
Ali to je pogrešan put. Oni koji vas vole oni će vam ukazati povjerenje. A oni koje vas ne vole i ne vole ono što radite, neće vjerovati pa ma koliko ih ubjedjivali i uvjeravali. Progoniće vas i nuditi dokaze u vašim riječima i vašim djelima za svoju osudu. Uostalom, tako su gonili i ovog doktora u Bjeguncu.
Ostaje nam samo da zadržimo fokus na svojoj viziji, da izdržimo tu borbu za istinu, dok ne svane jutro i dodju oni pravi ljudi u naš život, koji će spoznati naše iskrene motive i koji će nam vjerovati.
Takodje, trebamo češće sami sebi, u tom unutrašnjem dijalogu pred važnim odlukama, postaviti prava pitanja. Pitanje je ne samo šta želimo i hoćemo (o čemu mnogi naučavaju) već i zašto to hoćemo. To čini razliku medju nama. Ne samo naša dobra djela, lijepe riječi i ideje, već i naši motivi moraju biti ispravni. Zapitajmo se da li su naši motivi neki sebični ili u njima ima mjesta i za druge, neke nama bliske i drage ljude. Pa kad jednog dana razotkrijemo taj skriveni svijet, razumijećemo bolje sebe i ljude oko sebe.

четвртак, 19. април 2012.

PION ILI KRALJICA

Sjećam se kad sam u osmom razredu osnovne škole Milorad-Musa Burzan, pobijedio na školskom takmičenju u šahu. Iako se nisam do tada nikad aktivno bavio šahom niti pohadjao neku školu šaha, pobjediti na školskom takmičenju od nekoliko desetina učesnika svih razreda bio je popriličan uspjeh. Znam da sam u odlučujućoj partiji pobjedio protivnika, tako što sam sa kraljem i nekoliko piona, sa iscrpljujućem nadgornjavanju uspio, greškom protivnika, da dodjem do krajnjeg polja i da zamjenim piona za kraljicu. Ta nova Kraljica je donijela šah-mat. Kasnije sam išao na neko opštinsko takmičenje, i nisam ostvarivao neke značajnije rezultate, ali pamtim takodje jednu veliku simultanku sa nekim čuvenim velemajstorom, sa kojim sam od 50 tabli medju retkima taj dan izvukao remi.

Pominjao sam tu divnu biblijsku knjigu o Jestiri. Priču o prelijepoj ropkinji koja je od stotine ljepotica iz čitavog carscta izabrana za najljepšu i koja je postala Persijska kraljica. To nije priča o izboru za mis univerzum, već priča o jednom čudesno spasenju porobljenog božijeg naroda. Ona je možda i bila jedna bezbrižna kraljica koja je uživala u blagodetima njene lijepe sudbin, dok nije došao dan kad je prijetilo istrebljenje njenom narodu iz kojeg je potekla, zbog podmukle odluke Velikog vezira Amana. Tada je došla opomena od njenog strica Mardoheja, ali i svojevrsna Božija opomena: "Ne smiješ da sada zatajiš, moraš da se zauzmeš kod kralja za svoj svoj narod. Ne znaš li da si zbog ovog dana postala kraljica?"
Jedna stara kineska poslovica kaže: "U životu kao i u šahu, nekad pion postane kraljica!". I taj Velemajstor nad Velemajstorima, igra partiju na bilion tabli, i katkad za pobjedu dogura piona do vrha table i zamjeni ga za kraljicu. I ta promjena, ta metanoja, iz koje pion postaje kraljica, nije zbog nekog izbora za mis univerzuma ili za neki bestseler o usjehu. To je transformacija sa svrhom, da kraljica učini odlučujući potez, da napravi preokret u partiji i da se zauzme za svoj ugroženi narod, da donese pobjedu i spasenje.
Tako prijatelju nemojmo reci sreća mi se osmijehnula, postao sam ovo ili ono. Dobio sam na lutriji života i postao poznat ili slavan, pobedio na takmičenju ovom ili onom zbog svoje ljepote i sposobnosti. Bolje pomislimo da nisu ove riječi mudrog Mardoheja upićene i tebi i meni, da se prenemo iz tog idiličnog sna. Jer možda smo da upravo zbog ovog vremena došli do kraljevstva, da bi učinili ono što je potrebno za spasenje našeg naroda, kao u ovoj staroj biblijskoj priči. Jestira je poslušala glas svog strica. Postila je i molila 3 dana i onda došla u poziciju da kaže svom kralju za podmukli plan Amana, velikog vezira, koji je izdao zapovjest za istrebljenje njenog naroda. Ona je shvatila ovu veliku mudrost da nekad pion postane kraljica, da bi u velikoj partiji koja se igra, zadala odlučujući udarac i donjela grandioznu pobjedu nad neprijateljem!
A jesmo li shvatili ja i ti? To je pitanje. Jer ako kraljica ne učini ono što je potrebno i kakve je koristi od nje?! Bolje da je ostala samo obični pion!

недеља, 15. април 2012.

ZEMLJOTRES NA USKRS

Danas je Vaskrs, ali je takodje i 33 godine od kada je Crnu Goru pogodio katastrofalni zemljotres. Te 79te godine prošlog vijeka imao sam 8 godina. U posjeti nam je došla sad već pokojna tetka Ljuba, najstarija očeva sestra, sa mužem. Bili su budni svi u zoru, u te rane jutarnje časove kada je uslijedio snažan potres. Nastupila je metež i panika, na hodnicima i stepeništu naše zgrade. Svi su željeli što prije da je napuste. Moj otac je bio veoma pribran čovjek, nije da nikom da izlazi iz stana dok se metež ne razidje. Mene i brata su lagano probudili da se ne bi traumirali. I zaista, zahvaljujući pribranosti mog oca, ja i sav taj užas i ne pamtim kao stravičan. Dok smo se polako oblačili, uslijedio je drugi talas zemljotresa, koji je bio jak, ali nije kao o prvi. Sve se treslo u kući. Veliki plakar sa posudjem se tresao kao da je slamčica. I onda smo izašli svi polako iz zgrade. Sav narod iz zgrada stajao je uplašen na ulicama ispred zgrade. Onako sa ćebadima, u donjem vešu. Strašno. Nisu smjeli ni ući u zgrade da uzmu neophodne stari. Mi smo nekoliko narednih noći, spavali u našem Renou 4 pod vedrim nebom. Oborili smo zadnje sjedište i otvorili gepek, i napravili od nekog dušeka kao neki krevet. Nama djeci je to bilo super, jedno nezaboravno iskustvo, kao neka avantura. Ali daleko od toga da je bilo tako dobro drugim. Mnogo kuća je sravnjeno sa zemljom. A mnogo je onih koji su bili značajno oštećeni. Sjećam se da je čitav grad, sve kuće i zgrade, bile obelježene nekim oznakama različitih boja. Neke su ostale i do današnjih dana, mogu se vidjeti na nekim kućama na Draču i Staroj varoši. Crvene oznake značile su da je objekat značajno oštećen i da je predvidjen za rušenje. Žute oznake (ako se dobro sjećam) da su značile nešto kao da je objekat predvidjen za sanaciju i rekonstrukciju. A zelene oznake bi značile da je objekat dobar i da je imao samo manja oštećenja. I tako je to, kad dodju ovakve nepogode, pokazuje se kako je gradjen koji objekat.

Te daleke nedjelje kada je Isus vaskrsnuo, takodje se u samu zoru, u rano jutro, desio se zemljotres. tako snažan, da se pomjerio veliki kamen sa svetoga groba. Spale su sve prepreke, smrt više nije mogla držati više Isusa. On je ustao iz groba. Od siline ovoga dogadjaja, stražari koji su čuvali grob bili su potpuno onesposobljeni. Vidjeli su čudo, kako je iz groba iz usta zemlje, izašao Prvorodjeni!
Razmišljam, postoje neki zemljotresi, koji pokažu svačijju gradju. Pokaže se na čemu su gradjeni naši životi, kakvi smo karakteriji. Za mnoge su oni katastrofalni, kada nestaje sve što su u životu gradili. A za mnoge su prilika da se pokaže ono dobro i potvda da su na jakim temeljima i od čvrstog materijala sagradili svoje domove.
Sve ono što je bilo fušeraj, što je bilo gradjeno na nekim lažima i što je bilo zabarušeno, neće odoljeti zemljotresu. Na takvim objektima stoji i danas crvena oznaka - za rušenje. Ali sve što je bilo zdravo, što je zelene boje, što je zasnovano na istini, na pravim iskrenim temeljima odoljeće svakom zemljotresu ili drugoj katastrofi koja može doći na ovaj svijet. Jer što kaže ona izreka: "Ne pada snijeg da prekrije brijeg, već da svaka zvijerka pokaže svoj trag!"
I uopšte, ti zemljotresi na Uskrs, su kao zlatarevo rešeto kojim se ispira mulj onih zlatonosnih rijeka na divljem zapadu. Kroz one rupe propada i ispira se onaj bezvrijedni mulj i nestaje, a na mrežicama se ukazuju veliki grumeni čistoga zlata! Tako su i zemljotresi koji su se dešavali tih dana u Judeji, donijeli uskrnuće za Isusa i mnoge druge. Kao da su se ukazali grumeni zlata iz sveopšteg mulja, koji ih nije mogao dugo skrivati i zarobljavati. Jer dolazi zemljotres koji obara svaki grobni kamen i svaku prepreku, da izadje ono najbolje na svjetlo dana.

субота, 14. април 2012.

UOČI VASKRSA

Večeras je Velika subota pred Vaskrs. Dan kad je Isus ležao u grobu i kada su Se raspali životi i umrle nade svih njegovih učenika. Raštrkali su se svi na svoju stranu, bježeći da sačuvaju samo živu glavu.
I sjetih se jedne od značajnih priča koje su obelježile našu porodicu Lajović. Priča je o mom djedu Dušanu, koju nam je otac pričao dok smo ja i brat bili mali. Moj djed Dušan je umro mnogo prije našeg rodjenja. Bio je rodjen krajem 19tog vijeka. I onda tokom prvog svjetskog rata je, kao dvadesetogodišnjak, bio zarobljen i odveden u logor u Austrougarsku. Ne sjećam se detalja tačno kako i gdje se nalazio logor. ali se sjećam te priče o njegovom bjekstvu iz logora u Austrougarskoj. Tada su on i njegov jedan plemenik iz Bjelopavlića, napravili plan bjekstva i kad im se ukazala prilika uspjeli preskočiti žicu. Pobjegli su iz logora kroz minsko polje. Kad su malo odmakli, odlučili su se razdvojiti, da bi se barem jedan spasio od potjere. Prijatelj mog djeda je pobjega na zapad, a Dušan je pobjegao na istok.
Prošle su godine, na Gostilju, u njegovom rodnom mjestu u Crnoj Gori, od njega glasa nije bilo. Rat se već završio. Prijatelj mog djeda se spasio i već se davno vratio u Danilovgrad. I onda su mog djeda, po starim običajima, proglasili mrtvim i napravili sahranu. U grob bi stavili njegovu garderobu i neke lične stvari. Njegova majka Marica, moja prabaka, je bila veoma žalosna. Prolazili su dani, mjeseci i godine od dana kad je "pokopala" svog srednjeg sina. I onda došla još jedna godišnjica, treća, izašli su na groblje u Gornje Martiniće. I vjerujem da je ona tek tada zakopala svog sina, jer ugasila se i zadnja nada da će se odnekud pojaviti, da će ipak doći. Sad je bilo to definitivno.
I onda čula je neku viku iz donjeg sela. Trčala je jedna žena i vikala iz mozga: "Marice, Marice!". Bilo je možda i nevaspitano da se odaziva na daljinu u takvom trenutku, dok je bila na grobu svog sina. A ova žena je i dalje vikala i kad ju je ugledala na daljinu, povika još jače:"Marice, Marice, sin ti se danas rodio!". Ja mislim da je to bilo previše za ovu skrhanu majku. O čemu to govori?!? "Marice, Dušan ti se rodio! ŽIV JE!". I zaista, ubrzo se pojavio i moj djed, koji od mještana i pozdravljanja nije mogao da dodje do kuće. Čudo se dogodilo. Moja prabaka je zaista dobila svoga sina nanovo. Bio je mrtav, a sada je živ! Kao da je ustao iz groba!
I onda im je ispričao svoju ispovjest. Bježeći na istok, skrivajući se od naseljenih mjesta. Dospeo je do jednog udaljenog salaša u današnjoj Madjarskoj. Bog ga je pogledao. Na tom salašu živjela je neka udovica sa ćerkom. I našao je milost kod njih, i one su ga primile i sakrile kod sebe. On im je bio neophodna muška ruka u tom velikom domaćinstvu. Radio im je na njivi, sjekao drva i radio druge teške poslove. Nije znao ni riječi madjarskog. Ali zato je bio mlad zgodan i markantan. Bio je natprosječne visine za crnogorske prilike, a kamoli za Ugarske, što je ovim madjaricama izgleda bilo dovoljno. Tata nam je pričao da su ova majka i ćerka dobro "brinule" o svom zarobljeniku. Da su kupale i njegovale. Ali u svojoj zaljubljenosti, krile su jednu bitnu činjenicu od mog djeda. Da se rat ne dugo poslije njegovog dolaska završio. Na ovom udaljenom salašu, u kojem je moj djed htio da sačuva živu glavu, nijesu dolazile vijesti o kraju rata. Sve dok jednog dana nije na putu za pijac, saznao od nekih slučajnih prolaznika u razgovoru na njegovom lošem madjarskom jeziku da je rat već odavno zvaršen. I onda je pobjegao. Išao je pješke, konjskim zapregama i na druge načine. Sve dok nije znači poslije 3 godine došao u daleku crnogorsko selu, na godišnjicu svoje sahrane.

Ima mnogo simboleke u ovoj Velikoj suboti. U danu kada se ono ružno što se desilo je negdje iza nas. Ali i dalje groza ispunjava našu utrobu zbog poraza, zbog izdaje i prevare, zbog rastanka i rana koje još krvare. Crni petak jeste iza nas, ali je i dalje sve naše u grobu, duboko ispod zemlje. Umjesto intezivnog bola, užasa i suza, našu utrobu ispunjava hronični očaj, konfuzija i depresija. Sve nade su umrle. Sve što smo znali, više ne znamo. Sve što smo voljeli više nemamo. Ostalo je samo jedna velika praznina koju nemamo čime ispuniti. Tjeskoba i strah je naša svakodnevica.
Ja ne znam da li je Velika subota, tebi prijatelju, zbog drage koja te je napustila. Da li se raspao tvoj brak ili su propale nade da će do braka ipak doći. Da li su juče umrle tvoje nade, raspali se snovi i ugasla vizija za koju si bio siguran da će se ostvariti. Da li si juče čuo nenadnu vijest i strahotu o gubitku i propasti. A ni danas se ništa nije promijenilo, i pitaš se da liće ikad biti bolje.
Želim te ohrabriti ovom pričom danas, da je to tako UOČI VASKRSA! Podigni večeras glavu, obriši svoje suze. Ono što je juče umrlo, a danas već trune ispod zemlje, sjutra već može vaskrsnuti, samo ako budeš vjerovao! Tvoj brak se može obnoviti i tvoj dragi se vratiti poslije dugog vremena. Ohrabri se druže tvoje investicije u akcije ili nekretnine za koje si se prestao nadati može se realizovati i isplatiti, i tvoj posao obnoviti. Ne brini se brate, samo vjeruj, jer tvoja vizija od koje si skoro odustao se može se ostvariti.
Ne gubi nadu kao moja prabaka Marica. Jer On nam reče "Ustaće tvoji mrtvi! Ja sam Vaskrsenje i Život. Ko vjeruje u mene, ako i umre živjeće!". Zato ako je i danas u tvome životu mrak i smrt oko tebe, znaj sjutra je Sveta Nedjelja, sjutra je dan Vaskrsenja, samo ako budeš vjerovao. Sjutra će se otvoriti grobovi naših snova i vizija, da izadju ne kao oni stari, već potpuno novi, proslavljenog tijela. Jer ono što je umrlo bilo je samo Sjeme, a sjutra ustaje kao novi Plod i Život. Jer tako je uvjek UOČI VASKRSA

петак, 13. април 2012.

DAN ZA DAN

Koliko sam puta, na mom poslu, u zadnjih nekoliko mjeseci pomislio na Mojsija i čuvenu priču o putovanj kroz pustinju. Kako li mu je bilo, mogu misliti! Biti vodja dvomilionskog konvoja, korz pustinju i to 40 godina. Što reče jedna moja koleginica prije neki dan: "Teško je biti gazda u siromašnoj kući!".
Stalno su mu prigovarali. A najbliži saradnici i rodbina su stalno mrmljala, a na kraju su podigli bunu protiv njega.
Ali Bog je providio potrebe za njih. Svako jutro je podala MANA. Ima dosta naučnih objasnjenja o porijeklu te hrane, koja je padala sa neba svako jutro. I trajala je samo jedan dan, sjutra bi se već ucrvljala. Od nje su se mogli praviti hlebići i različita jela. Bila je slatkastog ukusa, sličnog medu. U svakom slučaju bila je dovoljna za preživljavanje. Takodje Bog je obezbijedio vodu, tako da su našli u nekoliko navrata stijene iz kojih su tekli izvori da su mogli napojiti toliki narod sa sve stokom. Tu bi se ulogorili dok ne krenu dalje. Takodje u nekoliko narata su došle i prepelici pa su mogli jesti i mesa.
Ali mana je takodje i simbol jedne oskudne i jednolične hrane. Bila je povod velikih prigovaranja. Narod je čeznuo za lukom i lubenicama koje su nekad jeli u Egiptu. I rado bi se vratili mnogi, po cijenu da opet budu robovi. Zar ova priča ne sliči na ovo vrije velike ekonomske krize, kada bi se mnogi rado vratili nazad u komunizam i jednoumlje, zbog malo luka i lubenica koje su nekad imali, a danas ne.

Ali u toj priči o mani, ima jedna stvar koje sam postao svjestan više nego ikad. To je pitanje suštine (ne)sigurnosti. Jer svaki dan je bilo hrane samo za taj dan. Htjeli su imati zalihe, da ne brinu da li će i sjutra opet pasti mana ili neće. Kao što sam i ja svih ovih dana želio da dodju neke veće pare i da malo počinem. Ali ne, postoje periodi u kojima se učimo da nije sigurnost u zalihama, već je suština prave sigurnosti zapravo u pouzdanju u sjutrašnju Božiju milost. Taj život Dan za Dan, je jedno posebno iskustvo. Juče smo uspjeli da prebrodimo krizu, a onda dolazi novi dan, i opet stoji isti izazov. I onda opet borba i taman toliko uspjeha i milosti koliko je potrebno samo za ovaj dan. Sve u meni progovara: Bože, zašto nam ne pošalješ neku veću sumu, da sjutra ne moram da brinem kako ću sjutra i da se iznova borim. Oh, bar malo predaha, bar malo "sigurnosti".
A zapravo, u korjenu ovih misli i osjećanja, je jedna lažna sigurnost. Jer prava sigurnost je On, koji se pobrinuo juče, koji nam je i danas dao pobjedu, a ni sjutra nas neće ostaviti i iznevjeriti. Mana je simbol, svagdašnjeg hljeba. Te dnevne milosti, koja se obnavlja svaki dan iznova. Možda nije atraktivna, možda ne izgleda kao "luk i lubencie" koje smo nekad imali u prošlosti. Ali mi i dalje trajemo, postojimo, pobjedjujemo dan za danom. I hvala Bogu i za to. Onaj ko nas je izbavio iz šest nevolja, ni u sedmoj nas neće ostaviti! To je temelj sigurnosti, koju ne želim da prezrem, kao neki! Naprotiv, nastavljamo borbu DAN ZA DANOM do obećane zemlje!

четвртак, 12. април 2012.

ŠARENO DRVENO JAJE

Juče dodje Danilo poslije škole ostavi torbu i duboko uzdahnu i reče nekim sjetnim glasom "Eh, da mi je 50 centi" i napravi pauzu. I ja i Ceca iznenadjeno u glas pitasmo "Što će ti 50 centi sine?". A Danilo ozbiljno odgovori: "Da imam te pare mogao bih kupiti šareno drveno jaje, da se kuckam u školi sa drugarima. Sve bi ih pobjedio!". Ma idi bre, pomislih, smejući se. A ja mislio ne znam šta mu treba, a on neko drveno jaje za Uskrs.

Jutros se vozim kolima na posao ćuteći sa nekom sjetom i težinom razmišljam o svemu što me čeka i nekim stvarima koje toliko priželjkujem i za koje sam se molio ovih dana. I kao da me Bog podsjeti ovome što je Danilo mene i majku molio. I postade mi jasna jedna misao: blago mom sinu, koliko je samo on bezbrižan! Ima svaki obrok. Sve knjige smo mu obezbijedili. Obučen je i obezbijedjen. A što je važnije zdrav je. Ima ne znam koliko igračaka i dr. I pored svega toga čega nije ni svjestan, i što smatra normalnim, on nekim sjetnim glasom kaže "Eh kad bi imao 50 centi, kupio bi šareno drveno jaje!". Još to jaje i valjda bi onda bio potpuno srećan.
Bože mili, pomislih, jesam li i ja takav? Imam sve što bi mi trebalo i više od toga! Trebao bih da se bijem u grudi i da zahvaljujem Bogu po čitave dane. Da zahvaljujem što sam zdrav i prav, što imam divnu porodicu i što imam divan posao i mogućnost da izrazim i svoje talente. A ja pored svaga toga, jutros, ispunio grudi nekom sjetom i uzdahom. Kao da bih i ja za ovaj Uskrs želi nekih svojih 50 centi, da kupim "šareno drveno jaje", da bi pobijedio sve svoje drugare "u kucanju uskršnjih jaja!" Da nije smiješno bilo bi tragično! Možda su to kod mene malo veći iznosi od 50 centi, i nešto što je šarenije od ovog drvenog uskršnjeg jaja. Svejedno, mom Bogu je prosto nejasna, moja jutrošnja molitva uz uzdah. Pa kao da Ga mogu čuti kako se žalostivo smije i kaže: "A ja mislio da je nešto ozbiljnije, pa si mi tako sjetan jutros. A ti tražiš tričavih 50 centi da bi kupio neko falš jaje! Zar je šareno drveno jaje razlog tvoje jutrošnje tuge, sine moj? ".

понедељак, 09. април 2012.

MOGU TE BAR NOSITI

Juče se na televiziji davao i treći posljednji dio filma "Gospodari prstenova". Još uvjek mi odzvanja u ušima ona izjava malog hobita Sema, na kraju filma. Frodo je na izdisaju snaga, jer prsten (teret)koji nosi ga je totalno iscijedio. U njemu nestaje i zadnje kapljice snaga. Zatim pada gotovo mrtav, i to na samo par stotina metara od cilja. Na posljednjoj uzbrdici. Siroti Sem koji je dobio zapovjest da se ne odvaja od svog gospodara Froda, uzima Froda u naručje, pa ga stavlja na ramena kao ranjenika što se nosi i kaže: "Možda ne mogu nositi ovaj prsten (teret) umjesto tebe, ali zato MOGU NOSITI TEBE!".
Koliko ima simbolike u ovoj slici i riječi. To je ona prava slika šta treba da čine hrišćani jedan za drugog. Istina, mi ne možemo jedan umjesto drugog nositi teret i krst onog drugog. Da li je to neka služba, zadatak i odgovornost koju ta služba donosi, ja ne znam. Ne mogu na sebe uzeti brigu ili bolest koja te pritiska. Ne mogu uzeti na sebe sve ono što te snalazi na tvom životnom putu, ali mogu kao ovaj Sem uzeti TEBE i NOSITI TE u MOLITVI.

Apostol u svojim poslanicama kaže: "Mnogo može zastupnička molitva pravednika, ako je žarka!". To što ima neki pravednik koji moli za tebe, koji ti daje podršku - moralnu, materijalnu i svaku drugu - je zapravo najviše što neki čovjek može da učini za tebe i mene. Zastupati u molitvi za svog posrnulog brata, dizati ga i postojano stojati pred Bogom za njega, je najviše što se može preduzeti ili dati. Da se iznese onaj dio dionice puta koji taj opterećeni prijatelj sam ne bi mogao proći.
Avaj, možda je Bog upravo i stvorio takve "nemoguće" izazove pred nas, da ih jedan bez drugog ne bi mogli premostiti. Da bi nas ti "nemogući" djelovi puta upućivali jedan na drugoga, da ne bi živjeli samo za sebe u nekim sopstvenim snagama. Naprotiv, ovo ima smisla da bi živjeli u zajednici, u zavisnosti od Boga i od naših najbližih. Da bi se ispomagali, da bi se molili i zastupali drugog pred Bogom. U tome se vidi prijateljska i bratska ljubav. I onda da uspjeh bude zajednički, pa da radost bude potpuna za sve. Da dosegnemo neke ciljeve koji prevazilaze individualne domašaje i individualnu ljudsku snagu, kao i ovoj priči sa početka posta. Frodo je mogao da ispuni svoje poslanje jedino i samo u pratnji svog vjernog sluge i iskrenog prijatelja Sema. Uspjeh je bio onda zajednički, zato je Frodo na kraju filma dao Semu da ispiše i on svoj dio u knjizi koja je posvećena jednoj velikoj pobjedi koja je donjela spokoj i mir svim njihovim narodima.
Zato prijatelju kad vidiš da ti brat pada i posrće i da se kani potpuno odustati od svog životnog puta, ne možeš reći da ne znaš kako bi mu mogao pomoći u njegovim naporima. Ako i ne možeš nositi njegovo breme, "uzmi ga" u svojoj molitvi, podigni mu klonule ruke, zastupaj za njega pred Gospodom, prenesi ga u duhu na svojim ledjima preko duboke rijeke njegovih limita, na onu drugu stranu mogućnosti. Jer ovu dionicu pred kojom stoji može preći samo zbog tvojih žarkih molitvi, koje mogu MNOGO POMOĆI!

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore.
Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo.
Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju se ramovi iz košnice i ubace u jednu posebnu spravu, gdje se skidaju voštani poklopci sa saća i onda se ram ubaci u jednu mašinu, gdje se okreće jako. I onda med pod uticajem centrifugalne sile "vrca".
O spravljanju masla mi je juče pričala supruga onog prijatelja iz Nikšića. I to sa oduševljenjem, jer to domaće maslo je pravi specijalitet. Ona obere svaki dan mlijeko koje izmuze od svojih krava. I tu masnoću, stavi u jednu posebno posudu sa tučkom, gdje se "tuče" ta mliječna masnoća, odnosno kajmak koji je obran sa mlijeka. O tog tučenja stvrdnjava se i izdvaja se maslo. Koje onda može da veoma dugo stoji. čitao sam da na Cetinju se veoma mnogo koristi maslo u ishrani ljudi. Da on čak ovako tučeno maslo tope na veoma slaboj vatri. I da se stvara pjena, koju kašikom skidaju i stavljaju u posebne posude. Kada se ohladi pjena, dobija se čisto maslo. Ovo maslo se daje djeci za ishranu i razvoj. Ali ovakvo spremljeno maslo je blagotvorno i čak ljekovito, pa ga koriste žene pa i muškarci kao kremu za kožu. Koža dobija hranljive materije i daje joj elastičnost i tonus. Kao da je podmladjuje.

Jedna stara mudra izreka kaže "Kad se razbija mlijeko izlazi maslo, a ko jako nos utire izgoni krv...". Prijatelji moji, ovo vrijeme jeste vrijeme velikog pritiska na ljude. Kao da nas svaki dan udara veliki tučak po glavi. Ali ovo vrijeme je vrijeme velikog testa za sve nas. Za mnoge je ovo jako "trljanje po nosu" (znaju Crnogorci šta to znači) koje izgoni krv. Ali za one koji su čisti kao mlijeko, iz njih će ovo vrijeme istjerati ono predivno i plemenito "maslo".
Ovo vrijeme jeste vrijeme velikih turbulencija, ali je zato vrijeme za "vrcanje duha". Mnogo volim vrcavost duha. To su one jake i moćne riječi, izgovorene u pravo vrijeme, ni prerano da se ne bi uskislo kao nezreli med niti kasno da se skoriča kao stari otvrdli med.
Ovo je vrijeme iznosi i ono najgore i ono najbolje u ljudima. Ali da nije ovog vremena, kad bi ugledao Gospod čistoga meda, sa usta onih koji tješe? Kad bi se ukazalo čisto maslo iz srca onih koji se progone radi pravde, ako ne upravo sada? E to je Božanska hrana, to je plod koji Stvoritelj priželjkuje. To je MED i MASLO, kojim On hoće da nahrani svoju djecu! To je supstanca koja donosi besmrtnost i maže se na rane naših duša da se iscjele! Vredi za ovo živjeti!

недеља, 08. април 2012.

JEDNOSTAVNO - SAVRšENO

Večeras smo bili u Nikšiću na promociji knjige. Kasnije smo otišli kod jednog mog dobrog prijatelja i njegove predivne porodice. Zaista je fenomenalno, koliko sam tamo prijatelja stekao. Iako sam rodjen u Podgorici, čini mi se da medju mojim prijateljima većinu čine Nikšićani. Volim taj grad, radio sam u njemu par godina a toliko divnih stvari me vezuje za njega. Moram da razmislim o tome :)
Ali da se vratim na jednu divnu istinu koju mi je ovaj moj prijatelj rekao, inače iskreni vjernik, koji sa svojom ženom i sedmoro djece živi jedan harmoničan i posvećan porodični život. Reče da smo mi ljudi nevjerovatno čudni, jer ne volimo i ne cijenimo jednostavne stvari. Pravimo od svega nešto komplikovano i glamurozno. Spremni smo da za te komplikovane stvari da žestoko platimo. Kaže, nije nam dovoljno da pojedemo jedan ukusan komad mesa, već volimo da nas služe, da se to stavi na neke skupocjene tanjire, pa da ima nekoliko naslaganih tanjira, skupocjene pozlaćene kašike, viljuške i noževe, sve to dekorisano. I onda da nam donesu u nekom ovalu. A u tanjir da stave samo malo tog nečeg, sa posebnim dizajniranim prilogom. I onda ćemo taj komad mesa platiti ne znam kakve pare. Zašto?

Čitao sam mnoge knjige i bio u drštvu najmoćnijih i najpametnijih ljudi u Crnoj Gori. I svi ili većina voli da koristi neke kitnjaste riječi, pričaju izokola, upotrebljavajući neke strane izraze, vole neke deskripcije i fraze. Kao ovaj servis o kojem je pričao moj prijatelj. Stotinu stvari na sto ti stave, a ispod svih tih elemenata aražmana i poklopaca je jedan mali komad mesa, možda čak i nedovoljno pečen. I mi smo spremni da to žestoko platimo a da se odreknemo onog našeg. Jer nismo zadovoljni sa onim komadom mesa koji imamo na svom stolu u kućnom domu u krugu porodice, mislimo da je to nešto beznačajno i neukusno. Gluposti!
Od svih tih "pametnih knjiga" i "velikih govora" koje sam pročitao i čuo, najveće su one jednostavne pričice koje je pripovjedao Isus, a koje su zapisane u Jevandjeljima. Nevjerovatna je i impresivna jednostavnost koju je imao Isus u komunikaciji sa ljudim. Ribarima je govorio u pričama o pecanju. Ratarima o sijanju itd. Kad bi neko pročitao letimično tih dvadesetak stranica, rekao bih " Ih čudna mi čuda, obična glupost! Kao za neku debilnu djecu.". Mi sve žudimo za nekim komplikovanim stvarima, koje nas ostavljaju bez riječi, smatrajući da ako nešto ne kapiramo da je to mnogo pametno.
E naprotiv, ja i pisajući ovaj Blog uvidjam, da najbolje što sam napisao, to su bile neke jednostavne životne priče koje su nosile po neku jasnu misao i donosila razumijevanje. A čim vidim da sam otišao u neko veliko mudrovanje, koje je nerazumljivo običnom čitaocu, shvatam da još tu stvar dobro ne shvatam. Komplikovanje je proizvod stvarnog nerazumijevanja suštine neke pojave ili nekog odnosa. A savršenstvo je u jednostavnosti. Ko uspije da se jasno i jednostavno izrazi, on je najbliži Istini. Druga je stvar što mi jednostavnost možda preziremo pa biramo dekor, glamur, kozmetiku i sl. da bi bilo posebni i interesantni. A i lakše nam je i nekako ljepše kad stvari ne zovemo pravim imenom, već to sve uvijemo u oblande, da se lakše guta.

петак, 06. април 2012.

SJEME I TLO

Čitam jedan istorijski tekst o borbama Slovena i Vizintijskih plemane na ovim našim prostorima. Priča govori o dovitljivosti Slovena u jednoj bitci kod grada Topira, daleke 550te godine. Gdje su malobrojniji Sloveni podjelili se u dvije grupe, jedna veća od oko 2000 ratnika se sakrila u neke neravnine na zemlji, a druga od oko 1000 ratnika je izašla na bojno polje oko utvrdjenog grada. Kad su Skiti vidjeli malobrojnu Slovensku vojsku , izašli su iz zidina i upali u zamku. Sloveni su ih potpuno potukli. Zatim su osvojili grad. Pobili su sve muškarce, a žene i djecu su zarobili i odveli u roblje. Tako su u narednim decenijama i vjekovima, kontinuiranim borbama potpuno osvojili i zaposjeli veći dio Balkana, u kojem žive do današnjih dana.

Danas u razgovoru sa jednim dobrim prijateljem sam otkrio dvostruku suštinu borbe, odnosno ovih osvajanja. Jedna je fizička, a druga je duhovna. Na fizičkom planu, osvajači su svakako zainteresovani za zemlju, njihove utvdjene gradove a ponajviše za njene prirodne resurse i bogastvo. Ali da je samo to, oni bi sproveli potpuni genocid i pobili svo stanovništvo. Ne bi uništavali samo mušku populaciju, i to onaj dio muške populacije koji je polno zreo.

Bitka je zapravo oko "duhovnog plodnog tla", u ovoj priči to su utrobe ovog ženskog roblja. Koje će radjati djecu svojim osvajačima i napuniti zemlju tudjim narodom. Znači bitka je oko toga čije će sjeme pasti na tlo, njegov že biti i plod i naraštaj. Njegova će biti zemlja. Jedno carstvo vojuje na drugo, upravo na ovoj ravni - da uništi sjeme onog drugog, zatrti neprijateljsko sjeme i osvojiti plodno tle za svoje sjeme i svoje plodove.
Upravo kroz ovaj primjer vidimo osnovni nivoo duhovne borbe koji se vodi u svima nama koji vjeruju Bogu. Nijesu naši životi samo u pitanju, u smislu da li ćemo izgubiti život ili ne u toj borbi. Pitanje je čemu ili Kome ćemo posvetiti život. Borba se vodi na nivou ideja i riječi.
Pa zar se i politička borba takodje ne vodi na ovom planu. Politički subjekti nijesu fokusirani da ubijaju neistomišljenika i obične ljude, nego na potru ideologiju i političke ideje onog drugog koji uspjeva da dobije povjerenje većine naroda. Znači borba se svodi na uništavanje sjemena, i zadobijanje naših srca, kao plodnih tla za osjemenjivanje i radjanje plodova. Mi se svojem životu otvaramo za različite Riječi i ideje, koji su kao sjeme. Sa onim sa kime začnemo, donijećemo njegov plod. Plodovi Duha su mir, radost, ljubav i strpljenje. A možemo donijeti i zle plodove, kao sto je strah, zavisn, ponos i gorčinu. Jer naše duše su kao taj "ženski princip" koji je predmet zarobljavanja u cilju razmnožavanja i zauzimanja zemlje. Mi sa nekim moramo zatrudnijeti, na nama je šta ćemo izabrati u životu. Ali moramo biti svjesni, da stvarni predmet napada u našim životima nijesu zdravlje, materijalna dobra i neki društveni položaj, već naše ideje, uvjerenja i naši snovi! ako nam se uzmu snovi i ono u šta smo povjerovali, onda nam je uzeto sve! Vrlo brzo, oblast po oblast našeg života može biti porobljena. Postaćemo sluge onih kojemi smo predali svoje srce, za njihove snove i ambicije, a ne naše i ne Božije. Mi možemo sačuvati zdravlje, materijalnu sigurnost i društveno priznanje, za to nije mnogo zainteresovan naš neprijatelj, samo ako mu predamo svoje srce, nase snove i uvjerenja. Za to je zainteresovan osvajač i zato ulaže sve napore i pravi lukave zamke ne bili izmamio naše snove van zidina naše duše i uništio ih potpuno, kao u onoj prič sa početka ove priče. Ako nam unese sumnje, unese strah i brigu, vrlo brzo ćemo razmišljati o odustajanju i doživjeti poraz.
Zato čuvajmo, po cijenu svega drugog, svoja srca. Nipošto ne odrecimo se svoje vjere, već sanjajmo svoje snove i živimo svoje ideje. Tako ćemo sačuvati svoju dušu, kao plodno tle za Dobro sjeme, koje će donijeti Dobar i plemeniti rod!

SAD BJEŽI!

Sjećam se kad smo se kao djeca, ja i Vuk igrali kod vodopada na Cijevni. Moj otac i stric su kupili na Kuće Rakića jedno manje imanje. Jednog dana trčali ka jednom našem tajnom skrovištu koje smo pronašli. To je bila jedna omanja pećina, sakrivena u utrobi tih stijena. Tu smo napravili neku kao kućicu sa stvarima. Sjećam se da smo pričali da bi u slučaju atomskog rata, a o tome se puno više govorilo nego sad, bi mi se sakrili u toj pećini. I tako, dok smo trčali preko onih stijena na obali Cijevne. Skakali sa jedne na drugu. Vuk je bio ispred mene, i taman kad je htio skočiti, ja sam ugledao ogromnu zmiju koja je sklupčana stajala u jednom proširenju u koji je Vuk htio da skoči. U zadnjem momentu sam ga uhvatio za majicu i snažno povukao nazad da ga zadržim od skoka i vrisnu "Zmija! Bježi!". Sjećam se da smo bezglavo trčali na plac kod roditelja, nevjerovatnim šprintom.
Kad sam već kod bjekstva, sjetih se još nečag, što je mnogo drastičniji primjer. Vuk je studirao u Prištini DIF. Živio je kod strica u Kosovu Polju. Tamo ga je i zateklo bombardovanje NATO pakta. Mi smo iz Podgorice sa strepnjom živjeli zbog njih. Jer ipak je tamo bilo mnogo žešće bombardovanje nego kod nas u Podgorici. I polovinom jula te 99te, je potpisan Kumanovki sporazum po kojem je trebalo da se Vojska povuče za 7 dana sa Kosova. A Vojska se povukla sa Kosova odmah za manje od 4 dana. A narod je ostao i tek kasnije krenuo za njima. I tog nekog zadnjeg dana, moj Stric sa Vukom i svoj tri sina i njihovim porodica krenuo je nekim tamićem. Kojeg ne znam otkud su nabavili. Neka krntija živa. U njega je moglo vrlo malo stvari da stane. I onda je nastao tajac. Nismo skoro ništa mogli saznati jer mobilna mreža nije radila. Prošli su Golgotu. Jer im je puka glavna osovina na tom kamiončiću od tereta. Pa su ga popravljali, pojma nemam kako i kod koga. Dok su zato vrijeme albanci psovali duž puta i pljuvali kolonu koja se micala. Jedva su živu glavu spasili. Javili su se tek poslije 22h negdje u blizini kraljeva kad su stigli.

Postoji vrijeme kada se treba bježati! Okrenuti se natrag i trčati iz sve snage. Nije uvjek samo fajt, vjera, upornost, istrajnost i sl. Iako izgleda da o tome pišem najviše. I jeste to uglavnom. Ali postoji vrijeme kad je sva mudrost u tome pobjeći!
U novom zavjetu sam bar na pet šest mjesta pročitao o Isusu da je pobjegao sa nekog mjesta gdje su ga pokušali uhvatiti i linčovati. Mnogi bi mogli reći: "Šta je? Gdje ti je sad tvoja vjera? Bog će te zaštiti ako si njegov, zašto onda bježiš? Ti siobična kukavica!"
E vidite, o tome želim danas da pišem. Nekad je sva vjera u tome da pobjegneš, da se skloniš, da se sakriješ! Jer i mogućnost bjegstva je takodje milost Božija! I tu nema govora o kukavičluku, tu se radi o mudrosti! Čovjek mora da zna kada je njegovo vrijeme i koje bitke nijesu njegove. Da zna se sakriti dok neko zlo ne mine, dok ne svane jutro i dodje naš čas za ulazak u borbu. Ali sad bježi prijatelju! Sačuvaj živu glavu, bez ikakvog srama!

четвртак, 05. април 2012.

SLUČAJNI PARTNERI

Danas pričam sa svojim prijateljem o mojem bratu, sa kojim je on proveo popodne. Njih dvojica se super ispričala i družila, oko nekog njihovog zajedničkog projekta. Čak su obojica pričali o stvarima o kojima ja sa njima nikad nisam pričao. Baš nešto razmišljam, dva meni veoma važna i draga čovjeka u životu, a toliko različitosti? Svako za svakog bi mogao reći da se razlikujemo ko nebo i zemlja. I to realno! Ja i moj brat sa baš razlikujemo a ipak se mnogo volimo. Ja i moj prijatelj se takodje mnogo razlikujemo i po godinama i po nekim životnim interesovanjima, a ipak ga veoma volim i imamo neke zajedničke planove, i dijelimo istu viziju.
Pa i moja žena i ja se realno po mnogo čemu razlikujemo, ona umije to često da kaže. Razlikujemo se i po interesovanjima, i po sklonostima. Podizani smo u potpuno dvije različite kulture, različite porodice, imamo različite prijatelje. A ipak mnogo se volimo! Naravno imamo i mnogo zajedničkih stvari. Najprije naša djeca i neke vizije i uvjerenja su nam zajedničke. Često se može čuti, da se suprotnosti privlače. I ja mislim da ima istine u tome. Čak mislim da se strastveno privlače.
Da ste je pitali u njenoj mladosti kakvog partnera bi željela za čitav život, ja ne bih ušao ni u uži izbor. Kad smo se upoznali i ubrzo vjenčali, ja nisam znao ni pola kvaliteta koje moja buduća supruga ima. Pa ipak sam je strasno zavolio, kao da su nam se duše sjedinile. Djelili smo ista uvjerenja. Ni ona nije odgovarala opisu moje neke idealne partnerke. Ono što je još fenomenalnije, je što ona kad smo se upoznavali, najprije je pričala o svojim manama, a krila one divne stvari o sebi. I opet ja sam u svom srcu, ne u glavi, znao da je ona ona prava.

Danas želim da pišem o partnerstvu koje dolazi kao Božiji dar i nije plod nekog razumjevanja, svjesne odluke ili proračuna, naprotiv. O partnerstvu koje izgleda čak potpuno suprotno od očekivanog. Najbolji primjer je prijateljstvo izmedju Jonatana i Davida, koje je zapisano u nekim starozavjetnim pričama. Jonatan, sin kralja, prestolonasljednik, ocev favorit, obrazovan i njegovan, a drugi David neobrazovani, pastirčić, najmladji i odbačeni sin Jesejev. Odgajeni u različitim gradovima i plemenima. Nisu se podizali od djetinjstva, naprtotiv, vrlo kratko su se znali, a ipak zavoljeli se tako silno, da je piše da su se zakleli na vječno prijateljstvo. Takodje na jednom mjestu kaže da su im se duše prionule jedna za drugu, a jedan prevod kaže sjedinile. Jonatan je zavolio Davida kao rodjenoga brata, iako je ovaj bio potencijalna opasnost za njegov položaj, jer je narod želio Davida za kralja umjesto njegovoga oca Šaula. Volio ga je iako je došao u sukob sa svojim ocem zbog toga, jer ga je Kralj pokušao u više navrata likvidirati.
Kako je moguće to? Kako su ova dva mladića postali Slučajni partneri, i sjedinjene duše i prijatelji koji su se zakleli na odanost do groba. I ne samo to, već su se zarekli da će štiti i potomstvo jedan drugome. Čudimo se jer mi imamo pogrešnu sliku ostvarnom značaju i nastanku prijateljstva. Jednostavno, krivo su nas učili. Prijatelji ne nastaju zbog nekih karakternih sličnosti, svidjanja ili nekih finih emocija.
Prijetelji su oni koji idu jedan pored drugog u istom pravcu, imaju zajedničke stvari i neke ciljeve. Prijateljstvo je najprije zbog nečeg, a kasnije zbog sebe samog. U tome je problem i nerazumijevanje. Jer usamljeni ljudi traže prijatelje, idu od jednog do drugog da nadju istomišljenike i sagovornike. Ne, trebali bi da traže viziju od Boga za svoje lične živote. Pa kad krenu tim putem, ka sebi i svom životnom pozivu, na tom putu i na toj stazi će sresti prijatelje. Prijatelje koji će im pomoći da ostvare svoje životne planove i svoju životnu svrhu. Hoću takodje dodati: kad mi znamo šta hoćemo i kada smo zadovoljni sa svojim životom, mi možemo i biti prijatelji. Kome trebaju isfrustrirani ljudi za prijatelje, koji ni sebi ne mogu pomoći, a kamo li drugima. A očekuju pomoć, jer misle da za to postoje prijatelji. Ili mislimo da je prijateljstvo tu da bi se samo družili, pravili roštilje, da bi djelili neke svoje tajne i td,.. O tome su nas od malena učili, a to nema veze sa životom.
Ne, pravo prijateljstvo je kao Božiji dar, na putu ka ostverenju naše životne srvhe. To ne moraju biti i najčešće i nisu ljudi slučni nama. To su ljudi, upravo onakvi kakvi su nama potrebni. Koji su spremni da učine sve što je potrebno da bi njihov prijatelj ostvario neki životni cilj. A koji im je zapravo zajednički.
Vjerujem da svako ko pročita ovu priču o Jonatanu i Davidu, bi priželjkivao da dobije za prijatelja jednog kao što je Jonatan. Tako moćan, pošten i tako požrtvovan. A zapravo, ova priča je da nas podstakne da mi treba da smo Jonatani, jer oko nas je mnogo Davida, kojima treba podrška da bi ostvarili svoju viziju.
Zato mudri Soloman kaže: tražih prijatelja medju hiljade, ne nadjoh ni jednog, bejah prijatelj svima, nadjoh stotine."
I konačno i najvažnije je to da sve što je Bog stvorio, pa i prijateljstvo, ima neku svoju istinsku svrhu. Nije samo sebi cilj. Želim da odbacim svaku varijantu da ja ovim mojim blogom i knjigom akcentiram taj individualizam. Neku vrstu puta ka ličnoj sreći, koja je odvodjena od ljudi, od prijatelja, članova naše porodice i dr. Ne naprotiv, sreća i životna svrha je upravo u našim odnosima sa drugim ljudima. Hrišćanstvo leži na medjuljudskim odnosima. Okrenuto je od nas ka drugima, a ne obrnuto, ka nekom jalovom putu samospoznaje i osame. Pravi sadržaj životnih sokova, leži u bratsvu, prijateljstvu, porodičnim odnosima, koje smo primili kao dar. Pa i Crkva je tamo gdje su dvoje ili troje sabrano oko Njegovog imena. Drugim riječima, tek u našem jedinstvu i sabiranju oko NEČEG što nam Bog daje da ostvarimo, radja se sve ostalo (I crkva i prijateljstvo pa i ljubav). Ta Svrha, a ne neka fina emocija, donosi kao dar, te slučajne partnere, koji ostaju naši životni saputnici. Koji su naš zavjet i zalog ne samo za ovaj život, već i za naše potomstvo.

уторак, 03. април 2012.

STID ŽRTVE

Uhvatih jednu sekvencu serije Sulejman Veličanstveni, u kojoj on ulazi u sobu da vidi tek rodjenog sina. U sobi sultanija koja se ponosi svojim sinčićem, princom a vjerovatno budućim prijestolonasljednikom. I njena sluškinja i najbolja prijateljica. Ona je spustila pogled od stida. Stid jer je u noći dok se njena najbolja prijateljica savijala u porodjajnim mukama, ona bila dovedena prinudno u Sultanovu sobu i postelju. I umjesto da se Sultan stidi svoga gnusnog čina, da je spavao sa robinjom dok mu se zena poradja. Ona jadnica se stidi? To je zaista nevjerovatno! Ali istinito. Otkud taj stid?

Sjetih se slične situacije, prošle nedjelje, izadjoh iz firme po sendvič i da malo prošetam po divnom proljecnom danu. I taman da predjem ulicu, kad vidim sa druge strane kako se primice pjesackom prelazu jedan moj "prijatelj" koji me je na neki način prevario, odnosno nije ispunio obećanje. I nismo se vidjeli od onda. I ja se nekako zbunih, i promjenih pravac da se ne bi sreo sa njim. Pa se bukvalno ja postidjeh onog što je on meni uradio. I kopkalo me je sve to. Zašto se ja stidim za ono što su meni drugi učinili?!? Valjda bi čovjek trebao da se stidi svoje bruke i svog grijeha.
Sve je nekako naopako! Kao u ovoj seriji, silnik ulazi ponosno, podignute glave u sobu, bez ikakvog stida i griže savjesti, a žrtva pognula glavu, u zemlju da propadne. Alo! O čemu se radi?

Radi se o samopoštovanju. Mi koji smo bili žrtve odredjenih silnika imamo nisko mišljenje o sebi. Mali nivo samopoštovanja. Akt agresije stvorio je emotivne rane koje krvare, i razorio našu sliku o nama samima. Mi smo negdje u sebi povjerovali da to što nam se dešava da smo zaslužili. Ali šta učiniti?
Nama treba rehabilitacija. Da obnovimo ispravan lik u nama samima. Onaj lik koji je stvoren na "sliku Božiju!". Taj proces počinje od opraštanja onima koji su nas brutalno ranili. Čime se oslobadjamo od gorčine i osvete. A što je još i važnije, trebamo oprastiti sebi, jer je i nama Bog oprostio sve.
Ta slika Raspeća na kojem je Pravednik bez trunke krivice bio brutalno silovan, mučen i razapet uz podsmjehe. Je silna slika našeg oslobodjenja. Ako je Jedan umro za naše slabosti, bolesti i grijehe, i ne samo to, već i oprostio, jer nas je silno volio, zašto onda i mi sebi to ne bi oprostili i imali malo više samopoštovanja. Ako nas je Bog toliko vrednovao, da je dao svog jedinog Sina zbog nas, zašto i mi sebe ne vrednujemo više, nego se stidimo od nasilnika i bezočnika.
Prijatelju, podignimo pogled, ne skrećimo sa puta, ne uzmičimo pred nasilnicima i prevarantima. Obnovimo tu sopstvenu sliku u našim očima, podignimo pogled jer smo Božija predsraga svojina. Suočimo se sa svojim siledžijama i pogledajmo ih ravno u oči, da se oni zastide, ne bi li se pokajali osvjedočeni o sopstvenom grijehu i tražili Metanoju!
I eto, dok pisah ovo shvatih, kako pozitivno može uticati naša promjena mišljenja o sebi, na druge oko nas. Naše preumljenje može izazvati i kod onih drugih promjenu i pokajanje. Pa će biti dvostruka korist.

понедељак, 02. април 2012.

MORALNOST BEZ BOGA

Danas olako uzimaju u usta riječ moral, posebno kada sude o nečijem ponašanju, pa ga kvalifikuju kao nemoralno ili amoralno. Svi pričaju, a pitanje je da li razumiju. Jer kad bi ih pitali šta tačno znači ta riječ, po svom obimu, sadržaju i svrsi ne bi znali i svako bi dao svoj odgovor. Jer ono što je moralno za tebe, možda nije za mene. Takodje, ono što je moralno negdje u africi ili zapadnoj Evropi, nije kod nas u Crnoj Gori. I mnogi će reći da je onda moral neka lokalna ili individualna stvar, neki individualni sistem vrijednosti ili lokalni obačaj i tradicija. Što nas onda dovodi do potpune apsurdnosti pitanje morala, jer nismo mi mjerilo vrijednosti niti naša nacija, već postoji nešto daleko šire i objektivnije. Jer moral kažu enciklopedije je skup nepisanih pravila i običaja medjuljudskog ponašanja koja utvrdjuju šta je dobro a šta je zlo.

Ovo je veoma široka tema, kojim su se bavili najveći umovi i filozofi i ne bi razvijajo neku polemiku. Ono što ipak hoću, a to je i možda pitanje svih pitanja kojim sam se bavio na ovom blogu. Pitanje: Postoji li moralnost bez Boga? Jer ima mnogo njih koji se slažu da treba činiti dobro, i kažu kako je lijepo što o tome pišem, ali ipak Bog im smeta u ovim mojim pričama. Drugim riječima kažu Moral - to je OK, ali Bog!? E pa to je malo previše. Nije to samo oko moje knjige, puno toga sam čuo o moralu kod nas Crnogoraca. Kao nešto što je u našoj kulturi i starim običajim. Idu dotle da ljudi smatraju da u svakom od nas postoji neki nepisani zakon i da svi znamo šta je dobro a što nije. Pa kažu kako smo mi ljudi zapravo "izmislili" Boga da bi plašili one druge ljude da ne čine zlo. Jer valjda nije Bog stvorio čovjeka, nego je Čovjek znajući tačno šta je dobro za sve nas stvorio (izmislio) boga (valjda po svom ukusu ili potrebi)!
Ali zadržaću se samo na ovome: najveća od svih podvala od postanka svijeta pa do danas, zove se "Moral bez Boga!". Da ljudi mogu dobro činiti i misliti, bez obzira u šta i koga vjeruju! Ova drama počinje još od Edenskog vrta, u kome je bilo mnogo raznog bilja, ali dva drveta su bila posebno bitna: Drvo života i Drvo poznanja dobra i zla. A šta je Moral ako nije "poznanje dobra i zla"?
Bog je upozorio Adama i Evu, da ne jedu sa tog drugog "drveta poznanja dobra i zla" jer će zasigurno umrijeti! Ali nažalost Sotona je ubacio crv sumnje u Riječ Božiju i uspio je da prevari Evu riječima: "Ma nećete vi umrijeti. Nego zna Bog da ćete onaj dan kad budete jeli sa tog drveta biti kao bogovi!". Kada su probali ploda od tog drveta, došlo je prokletstvo i smrt u njihove živote i postali su prognanici iz Raja.
I zapravo kroz čitavu istoriju, bije se jedna velika bitka: borba sa kojeg ćemo drveta jesti? Želimo li plodove života ili plodove smrti.
Moralnost bez Boga, sama po sebi, je sebična, ogoljena i jalova. Mi ljudi smo u tom slučaju mjerilo vrijednosti. Dobro je ono što je za nas dobro, a zlo je ono što je za nas loše. I onda ti je valjda to "moral"!? Pokušavamo da postanemo "kao Bogovi"! Taj naš "moral" je veoma izobličen po svom sadržaju, pa se čini ispravnim i ono što je skaradno. Jer bez Riječi Božije ne možemo razumijeti sadržaj moralnosti - šta je zapravo dobro a šta loše.
Takodje taj "naš moral" oskudan je i po svome obimu, jer je fokusiran samo na jedinku ili odredjenu elitu. A što je najgore, on je pogrešan po i svojoj svrsi, jer mu nije interes dobrobit i spasenje sviju, već neka lična slavodobitnost, nadmudrivanje i "sloboda". Ta "sloboda" da biramo izmedju dobra i zla, ne čini nas posebnim i velikim. To ništa ne znači, a kamo li da smo bogovi. Misle neki da ako imaju mogućnost izbora da nastave da žive ili da se ubiju, da ih to čini većim nego što jesu. Takav moral donosi samo prokletsvo i smrt, jer "Slovo zakona ubija, a Duh je onaj koji oživljava!"
"Moralnost bez Boga, je kao ovaj svijet bez ljubavi", negdje sam pročitao. A ja bih dodao i ovo: "Moral bez Boga, su kao dobra djela iz pogrešnih motiva!". Zato i kažem da je najpodmukliji djavolski plan, od samog početka svjeta i vijeka pa do danas: ponuditi moral i humanizam, ali bez tj. protiv Boga. Ideal je da postanemo "dobri ljudi, koji čine dobra i humana djela". Takav nas "moral", tj. "čovjekoljublje" čini veoma ponosnim, hvalisavim, slavodobitnim. Kad razmislimo i logiciramo malo nijesmo daleko od šovinizma. Jer u konačnom ispada da postoje neki nadljudi i subljudi. Jedni koji "hoće i mogu" dobra djela, a drugi koji "i kad bi htjeli, ne mogu".
Ta čini se naivna i bajkovita priča o Edenskom vrtu, uopšte nije naivna ni bajkovita. Ona otkriva suštinu najveće prevare koja traje. Jer kroz istoriju najviše su zla donjele "moralne gromade". Ugladjeni, bogati, odmjereni, dobri, religiozni i pošteni, a zapravo licemjeri, koji su i progonili Isusa Hrista dok ga nisu razapeli i raskomadali. A On je bio posve drugačiji što i danas jeste, ono drugo drvo u Rajskome Vrtu. Drvo Života.
Ko je jeo i jede sa ovog Drveta, taj će živjeti dovijeka. Jer Moral, ako sagrešimo, u naše živote donosi osudu i grižu savjesti, a samo On koji je Drvo života daje mogućnost oproštenja i rehabilitacije ličnosti. Samo Njegov Duh oživljava onog koga je Moral proglasio krivim i odbacio. To ne znači da je Moral nešto loše, naprotiv Bog je upisao taj zakon u našim srcima da bi znali kad griješimo i da bi otišli po Njegovu milost. Jer sve je zbog Njega, pa i Moral je zbog Boga. Inače nema svrhe ga držati.