Vladimir Lajović Blog

Za mnogo toga je kriv "takmičarski duh" kojim su nas zadojili, pa se takmičimo sa bratom ili sestrom u kući, sa drugom iz školske klupe, sa kolegama na poslu, sa bračnim drugovima i sa ko zna kime...  A zašto, ko ima koristi od toga osim organizatori talmičenja?! Zar ima pobjednika, ako izgubimo bližnje svoje u toj borbi, i to sve samo da bi smo zadovoljili svoj ego ili interese onih koji su smisli "takmicarski duh" u biznisu, politici, u crkvi, u javnom životu itd. da bi nas dijelili, da bi se mrzjeli i da bi lako sa nama vladali.  Za Gospoda smo posebni i neuporedivi, i te "utrke" nam On nije zapovijedio, osim one sa samim sobom, da pobjeđujemo danas onog sebe od juče, da bi bili blagoslovljeni i mi i naši bližnji.

Prigrlimo nepravdu koja nam se čini kao jedino bogastvo koje imamo na ovom svijetu, kao zalogu budućih dobara. Jer ta nepravda, pokriva veliki dio naše neodgovornosti, nesposobnosti i bezakonja. Mi se iskreno govoreći ne bi imali ni čime pphvaliti i opravdati osim tom dragocjenom nepravdom koju smo primili kao gorku novčanicu za sav naš napor, istinoljubivost i požrtvovanje. Zavolite tu nepravdu, nasmiješite joj se ispod oka kad je spazite i strasno je zagrlite sa onom istom strašću kojom je Hrist grilo svoj krst na putu od Palate carske do stijene Golgotske, sa onim istim drvetom pod kojim je stenjao, posrtao i padao, jer je znao i razumio, da upravo sva ta nepravda krsta, izdaje i zavisti jer jedini oslonac koji je imao, zalog Zavjeta koji se ostavio svojoj djeci, da i oni shvate tu silu nepravde, sa kojom se će se podići u Njegov dan i u Njegovoj sili, iz sjena smrti, iz zamki zabluda i grijeha u koje su upadali, i ojačati u danima kada sami više neće moći ni hodati, ni

Svojevremno sam kroz fenomen "spuštenog prozora", nekim meni bliskim ljudima, objašnjavao šta znači zajednica i zajedništvo. Ako bi se npr. nas četvoro  vozilo kolima, prozor kola bi mogli spustiti samo ako ni jednom od nas ne smeta, a posebno ako je taj neko bolestan, dijete ili staro čeljade, tada bi u cilju očavanja zajedničkog puta, njegov glas najviše slušali.  Znači teoretski svi moramo slušati onog jednog kome smeta, i trpjeti do određene mjere zatvorenost prostora, sve u cilju odrzavajanja zajednice. Nema zajedništva, ako nemamo osjećaj za druge, ako zanemarimo bilo čiji glas ili volju, pa nastavimo grubo svoje putešestvije samo zato što je volan u našim rukama ili ono dugme za spuštanje prozora ili otvaranje vrata. Ljubav Božja i zajednica Svetog Duha nikad ne govori, "ako ti se ne sviđa iskači iz kola", ona ostavlja određeni prostor da svako može da živi svoja uvjerenja.Zato nas Bog uči dugotrpljenju i ostalim plodovima duha, da bi mogli imati

Ko gradi odnose sa ljudima (kao uostalom i sa Bogom) na intimnoj bliskosti, povjerenju i posvećenju nema potrebe da kontroliše drugu stranu, njegovo ponašanje, duhovnost i karakter odišu slobodom, ljubavlju i milošću za druge. A tamo gdje neme te bliskosti i povezanosti u pomenutim odnosima, sve je sa puno buke, tamo se  grade na nekim očelivanjima, pravilima i obligacijama. Tamo zapravo i nema odnosa, već otuđenost i nesigurnost, iz koje proističe moralisanje, kontrola i manipulacija nekim proklamovanim vrijednostima, sve iz straha od gubitka.  "Jer ko se boji, nije savršen u ljubavi.." u tome je razlika izmedju "biti duhovan" i "biti religiozan"! Razika se prosto osjeća u vazduhu, da li ima te intimne bliskosti i slobode koja se gradi srcem i pledira na savjest druge strane, ili nema ničeg, samo glupo pozivanje na neke zakone, moral, prava i tome slično. Na tome se ne gradi Crkva, a ni porodica ili društvena zajednica, za to treba malo više i

Postoje ti momenti susreta,  doticaja nas sa Onim drugim.  Trenutak povezivanja,  licem k licu,  kada zaboraviš sav ovaj svijet  koji te okružuje,  i na svu svoju prošlost i njene glasove, i  zaboraviš na sve brige i misli što će sjutra biti.  To je trenutak prodora vječnosti u vrijeme,  u ovo trajanje sada.  Kao da nestaneš u treptaju oka,  a ipak kao da nikad nijesi izašao iz tog središta,  kao da si oduvjek tu,  nikad življi i prisutniji, i jedino što želiš,  je da u tome ostaneš, zauvjek,  jer ti to mjesto u vječnosti pripada.

Jadan li je čovjek u svom pokušaju da promjeni crkvu tj. ovaj svijet, da ga učini boljim mjestom za život. Jadan ne zbog svojih plemenitih nastojanja koja su nedostatna, nemoćna i komična, nego upravo što su tragična u tom osjećaju nužnosti koju čovjek prepoznaje u sebi, tog poriva da to čini, pa piše knjige, viče po raskrsnicama, ulazi u konflikte sa vođama crkve i moćnicima, učeći ih Istinu, koju oni navodno ne znaju. Kako da ne. Znaju oni sve to vrlo dobro, a znaju i njihove pristaše koje u tome vide svoju korist i berićet. Zato kažem, jadan je svaki takav čovjek koji se "bori" za pravedniji svijet i istinitu crkvu, isti je kao onaj koji u potrazi za ljubavlju i pažnjom, koju nije imao u djetinjstvu, bira pogrešne veze i veže se ne za one koji mu ljubav nude i koji ga obasipaju pažnjom, nego upravo za one koji ih ignorišu i kontrolišu, u nekoj suludoj i grčevitoj borbi da takve svojom ljubavlju, davanjem i istinom privoli, preobrati i promijeni. Valjda podsvje

- Da te pitam nešto, zašto si prema meni tako dobar? Ne napušta me osjećaj da si uvjek bolji prema meni, nego što sam zaslužio. Činiš a nikad mi ne tražiš ili nemam priliku da ti se odužim. - A zašto misliš da bi moje činjenje i sam prijateljski odnos morao zaslužiti?  - Ne znam, ali uvjek sam vodio računa da nikom ništa ne ostanem dužan, ali sa tobom sam nekako stalno u minisu, ako me razumiješ. Prosto nijesam navikao, neprijatno mi je pomalo. - Ah, možda ne umiješ da primaš ljubav? - Hmmm interesantno. Ima toga, nikad nijesam volio davanja ili poklone za rođendane. - Eto, to je to. Moraš naučiti da primaš, da te primanje ne ponižava.  - Ah.. - No, kad tako razmišljaš o zaslugama, reći ću ti da možda i jesi zalužio, ali u nekim ranijim odnosima sa ljudima u svome životu. Možda su oni bili isto tako u minusu prema tobi. Život ti vraća kroz druge ljude, zato se otvori za primanje, i uživaj u tome, bez griže savjesti. - Ah, vjerovatno... Hvala ti, ovo me je duboko taklo. - Vi

Vjera mi nije oduzela kritički um, niti sumnju kao što neki govore protiv vjere, suprostavljajući joj znanje ili nauku. Ne, vjera me je naučila da sumnjam, i to tako da sumnjam i u sumnju, da joj ne poklanjam vjeru, već da i nju mogu podvrgnuti preispitivanju u svijetlu Riječi Bože. Jedino tako sam mogao prevazići sopstvene nesigurnosti koje mi je stvaralo sazanavanje, pa sam tako u Bogu nalazio dodatni oslonac tokom perioda sumnji, do nivoa i vremena kada bi se srce i razum kroz to iskustvo, utvrdilo u određenom razumijevanju.  Tada novo znanje kroz pouzdanje, je ono znanje kada možeš reći od danas ja više ne moram da to nešto vjerujem, ja sada znam i iskustvo je potvrdilo. E to je vjera, ona je put spoznaje kroz močvare strahova, dilema i sumnji, a ne odsustvo razuma.

PRESAHLI IZVORI BOŽJE SILE Sanjao sam jedan kanal, poput velikog izolovanog provodnika, kojim je nekad tekla voda, živa voda, odnosno energija koja je napajala svijet.  Međutim, kako je to strujanje polako opadalo, krenuli su neki ljudi da ulažu u taj kanal, da se valjda to ne bi vidjelo, odnosno da se ne bi izgubila njegova esencijalna važnost za sve. Ulagali su kao neke poluge zlata i srebra da nadomjeste manjkove vode,  dok se na kraju nije sve svelo na to ljudsko ulaganje, a vode više nije bilo. Presahli su tokovi energije i sile. Vjerujem da je to slika crkve, koja je postala kao taj kanal ljudskog djelovanja, bez ikakvog izlića Živototvornog Duha Božjega i Njegove sile. Samo ljudska moć, novac i uticaj, da ljudi ne bi shvatili da više u tome nema Hrista, da je ta Rijeka Života krenula nekim drugim putevima i odstupila od tog kanala kojim je nekad tekla, odnosno od tih moćnika.

Ima jedna tajna koja ostaje sakrivena mnogima koji kreću na put posvećenja, i zbog kojeg nerazumijevanja mnogi odustaju i padaju. A to je, da stvari koje su se radile u tami, ne vide se odmah, niti odmah žanjemo njihove štetne posljedice, niti smo ih čak ni svjesni, nego tek kada upravimo svoje korake ka Svjetlu, kad nastupi "vrijeme duha", stvari počnu da isplivavaju, postaju očigledne a posljedice zastrašujuće, što čovjeka može da uplaši i ubaci u konfuziju. Nastaje ta paradoksalna sutuacija, da čovjeku kad počne da se okreće Bogu, biva loše, najednom ga znale razni problemi, toliko da pomisli da nešto nije u redu sa njim, da je krenuo krivim putem i da mu je bilo bolje bilo nekad dok su se sijala ta djela tame, u to neko "vrijeme tijela".  Ali baš tada ne treba da klone, niti da se uplaši goropadi, bolesti ili nevolje koja se na njega podiže. Ne smije tada da odustaje jer tada na korak do pobjede nad stvarima koja su počela da izlaze na svjetlo dana. 

Postoji neka duboka i tamna povezanost izmedju iscjeljitelja i rane. Kao što dubokom zdencu ne naslućuješ dno, jer svjetlost ovog svijeta ne dopire do tamo, ali te svojom bistrinom, svježinom i čistoćom žeđa. Kao kakvo sudbinsko prepoznavanje koje gotovo da budi strast i slast, sličnu onoj koju osjeti lovac kad ugleda lovinu.  Zadrhti mu utroba i skrati dah, te jedva izusti kroz zube: "Ti si moja. Gotova si danas." Valjda zato što se u tom i na tom krvavom i bolnom mjestu nalazi svrha njegovog postojanja, a ta snaga i moć koju osjeća u sebi ostvaraje i dobija smisao.  Zato je on ljubi i sa poštovanjem prilazi, pa i onda kada čini sve da je više nema. Možda baš zbog toga i te snažne povezanosti oslobođa se sila koja iscjeljuje.

Vjera je akt stvaranja procjepa između svjetova, otvaranja prostora za prodor Vječnosti u vrijeme, Duha u sferu prirodnog i Carstva Nebeskog u ovo naše zemljasko. Vjera tako postaje praznina koja je važnija od svega stvorenog i vidljivog, jer samo se praznina može ispuniti Tvorcem, kao što se ćup ne pravi zbog same gline, već zbog željenog praznog prostora u njemu, za namjenu koju joj je Grnčar odredio. Tek u praznini unutrašnjeg prostora, ona glina za Stvoritelja pronalazi svoju vrijednost, svrhu i smisao svog postojanja.  "Kao što je glina u rukama grnčara koji je oblikuje po svojoj volji, tako su i ljudi u rukama Tvorca svoga koji im daje prema svom sudu."  Knjiga Sirahova 33:13

Ne odustajem ja od svojih snova, ja samo odustajem od tog otpora, u sebi i oko sebe, koji me je zaustavio i oborio. To što izgleda da skrećem, to se samo sklanjam sebi sa puta i iznova puštam da me Bog vodi, ovu dionicu koju nijesam mogao sam, očigledno, a ni protiv sebe. Kao kad voda naiđe na prepreku, podigne se vodostaj, pa probije na nekoj od strana i krene drugim koritom, ali je to ista rijeka, a vjerujem i isto more u koje se uliva. Ne želim više biti žalostan i ljut, na sve prepreke koje su se desile, želim Mu vjerovati da je On kadar učiniti i dati, daleko više nego što sam bio kadar moliti i vjerovati! Idem dalje.