уторак, 19. мај 2015.

EKSER ZA BOLJI ROD

Ima nekoliko godina da sam negdje pročitao da ako voćka ne donosi rod treba zakucati ekser negdje pri dnu stabla. Na taj način se izazove stres kod nje i onda na neki način se biljka "probudi" i počne da donosi mnogo veći rod. Imamo mi u dvorištu jednu veliku i razgranatu trešnju koja godinama slabo donosi rod, ali je dobra za hladovinu. Pomsilio sam na nju dok sam čitao taj tekst ali negdje u sebi nijesam vjerovao u takve stvari. Generalno imam otpor prema svim tim "receptima" koji se šeruju po internetu, zaista ima svakojakih gluposti.

Medjutim, kako je ova naša trešnja za ovih desettak godina, koliko samo ovdje, narasla u jedno snažno drvo, moj sin je prošle godine sa drugarima iz komšiluka napravio predivnu kućicu od starih dasaka na njoj. Tu se igraju, kriju od nas starijih. Predivno. Ta kućica mi negdje grije dušu da moja djeca ipak imaju djetinjstvo kako smo mi nekad imali. Da nijesu izgubila kontakt sa prirodom u ovoj eri modernizacije i da rastu u zdrave ličnosti.


Ovo proljeće, poslije toliko vremana jalovosti bili smo svjedoci da trešnja je procvjetala u punom beharu a nakon toga i donijela obilan rod kakav nije za cijelu svoju deceniju. Upravo je došlo vrijeme za berbu. Presrećni smo. Krupni i sočni plodovi bez ikakvog prskanja i bez crva već je na našoj trpezi.

I taman dok smo razloge tražili u vremenskim prilikama ove zime i proljeća, sjetio sam se one priče sa početka. O ekseru. I zaista vjerujem, da je moj sin gradeći kućicu na drvetu ekserima izazvao taj stres koji je donio željenu promjenu, donio željeni rod.

Pa sam se dobro zamislio nad mojim životom i uvidio jedan duhovni smiso ove istine o ekserima. Da svi moji uspjesi i moj rast bili su samo ona velika zelena krošnja, koja je jedino služila za dekoraciju i hlad. Pravog ploda i pravog roda nije bilo. I onda kada je došlo jedno drugačije vrijeme, vrijeme primanja udaraca i uvreda, vrijeme suše i pustinje, vrijeme poniženja i povreda ja to nijesam znao da prihvatim. Nijesam znao da ima to ikakvog smisla. Sve mi je izgledalo kao destrukcija i gubitak.


Ali ova trešnja postala mi je kao znak od Gospoda. Da je svo to dobro za plod. Da sav taj "stres" koji sam prošao je da me prodrma iz moje učmalosti, da me probudi iz moje samodovoljne čaure, da mi pokaže prave prioritete i fokusira moj život na duhovne plodove. I zaista je ovo istina, sav moj "bol" me je zapravo spustio na zemlju, približio mojim ukućanima, mojoj ženi i mojoj djeci, mojoj majci i bratu, mojim komšijama, mojim prijateljima za koje nijesam imao vremena i strpljenja. Zbog "eksera" počeo sam da saosjećam sa ljudima oko sebe i počeo da ih razmijem i da im mogu i poslužiti. I sada donosim mnogo veći rod. Neuporedivo veći.

Kao što je zapravo to Isus najboljepokazao i učino. Govorio je učenicima da on mora otići na Krst. ALi oni to nijesu razumjeli. Da mora dozvoliti da u Njegove ruke i stopala budu ukucani klinovi, da bi donio rod, spustio Carstvo nebesko. On je morao kao sjeme da umre da bi se sagradila Crkva Bozja. Baš kao ova kućica koju je moj sin podigao na drvetu. Podignuta od zemlja i bilža Nebu. Tako je i Hrist, na onom Drvetu Golgote na kojem je bio prikovan, podigao Vječnu Kuću za sve nas, živi Hram Gospodnji koji se podiže sa zemlje i vaskrasava ka Nebu. I zaista donio je nevjerovatan rod, u svu vječnost i to onda kada je bio na samom dnu, prezren, odbačen i ponižen. Ali Otac je znao da ne postoji drugi način da se porodi Novo stvorenje. Ti i ja. Mi smo to novo stvorenje, taj blagosovljeni rod pravednosti Bozje.

Zato prijatelju ako si primio ekser, nisko i duboko, ne očajavaj i ne gnijevi se, već ustani, zapjevaj i raduj se samnom danas. Jer to je za naše dobro, jer će mo veliki rod roditi. Nama na blagoslov a na slavu Bozju!

субота, 09. мај 2015.

GLAS U SRCU

Šta sam,
Ko sam
ako prezrem Glas u svom srcu
za koji vjerujem da je moj
da je od Boga
ako se toga odreknem,
ako ga utišam u svojoj odluci
da se saobrazim i krenem za ovom svijetom i
nesrećnim oklonostima koje je stvario
Ako prihvatim me "tješi"
da je sve to "od neme"
nešto što umišljam
čime se zanosim
i budalim

Ja ne mogu da Ga se odreknem
Ja ne mogu da MU ne vjerujem

Jer šta sam onda
ko sam
ako nijesam taj Glas
koji grije moje srce
ako bih Ga umorio
čiji bih život živio
ko bi onda sjutra umro
umjesto mene.


nesrećnim oklonostima koje je stvario
Ako prihvatim me "tješi"