Vladimir Lajović Blog

Ma moraš biti presvjedočen u svom srcu da Te Gospod silno ljubi, da bi počeo da razumiješ stvari u životu, da te oskudice i to što čekaš je više znak tvoje nespremnosti da primiš, nego Božjeg uskraćivanja, pa zar On koji ti je čak i Svoga Sina dao da pogine mjesto tebe, zar je do Njega, zar je On taj koji nam nešto ne daje i koji je škrt.   Onaj ko upozna Boga, iskustveno, i Njegov ljubazni karakter, tek počinje da shvata da je izazov u našem pokajanju, odnosno preispitivanju. Ljubav Božja u Hristu je najdublji uvid, jer tek tada razabiraš stvari koje stoje nezavršene oko tebe, koliko toga je neophodno da uradiš na sebi i svom vinogradu, koliko toga ima da naučiš da bi se osposobio i pripremio da primiš. Kako treba da poravanaš staze, da sve što je visoko da se spusti, a što je poniženo da se povisi, da bi mogla proći Slava Božja. Da se na to odnosi ona Riječ: "Pripremimo put Gospodnji", odnosno to je sve ono što je neophodno danas, u hitnji, da učinimo, jer je Da

Nije da nijesam očekivao pomoć i podršku od ljudi 🙏 naročito od onih za koje sam sve dao i za koje bih to uvjek učinio. Ali nije došla, a Bog mi je nešto htio drugo pokazati.  Tada sam počeo da učim kako da promjenim fokus i stavim pouzdanje na Boga i da djelujem u snagama, resursima i okolnostima koje imam, i sa ljudima koje mi je On dao. Neosvrćujući se na druge i ono što sam smatrao da mi mogu ili treba pomoći, jer bi mi to obaralo duh i oduzimalo snagu. Da nijesam tako pravio korake, nikad ne bih došao dovde i ne bih iskusio Božju pomoć, milost i prisutnost.  Ta faza se zove duhovna zrelost, preuzimanje odgovornosti za sopstveni život i zivot svoje djece i onih koji su ti povjereni. U toj zrelosti nema gorčine, nezadovoljstva i nezahvalnosti, već realan život, često težak surov ali i veoma lijep, sadržajan i oslobađajuć.  A onda jednog dana kada uspiješ, tada za svoj uspjeh si samo zahvalan Bogu i nekolicini pravih prijatelja koji su dijamanti na kruni tvoje pobjede. T

Crna Gora je na udaru nezapamćenog vjerskog radikalnog kleronacionalizma u dva milenijuma dugoj istoriji pravosljavlja. Kičma te jeretičke ideologije je tkz "svetosavski nacionalizam" kao jedan posebni oblik starozavjetne religije, koju danas baštine samo neke islamističke radikalne sekte. To je vjerovanje, odnosno ideologija da se pravoslavlje ne može ostvariti i čuvati bez srpske države, odnosno srpstva.  Pretpostaviti je da za taj vjerski sinkretizam "zaslužna" trauma viševjekovnog pripadanju Osmanskom carstvo, pa ono protiv čega su se u periodu 19. i pocetka 20.vijeka borili, to zapravo i postali. U intelektualnim krugovima razvija se taj psudomitološki koncept zasnovan na navodnom "Kosovskom zavjetu" između Boga i Srba, žrtvom kneza Lazara, navodno sličnom onom zavjetu kojeg je naš praotac vjere, sv. Avraam zaključio između Boga i njegovog potomstva (vidi: Kosovo je glava Lazareva, A.Radović).  Dva vijeka se gradi cijela jedna intelektualna konstrukci

To znači da će Gospod da izvrši sve ono što je obećao, o čemu ti je govorio. Da ti rano javlja svoju milost, da da se ne bojiš ovog perioda nevolje i suda koji sprovodi nad bezbožnistvom, jer će nastupiti nova sezona i novi kvalitet. Dolazi vrijeme obnove, spasenja i Božjeg proviđenja. Kroz proročko viđenje pruta (grane) bademovog drveta, koja je opisana u 1.Gl. Knjige pr.Jeremije, možemo otkriti 1. poruku koju Bog ima za nas, 2. značenje tog simbola, ali i 3. učiti kako se tumače vizije i snovi, od jednog od najvećih proroka koje je Bog imao. Moramo razumijeti da svaka riječ i simbol koji vidimo ima svoju istoriju nastanka. Proučavajte malo riječi, igrajte se sa njima, pa će vam Gospod dati zanimljiva otkrića, kako su nastajale neke riječi, koje puno upotrebljavamo, ali nikad nijesmo razmišljali kako su nastale. Poznavanje filologija i njenih otkrića umnogome bi pomogla nekom koji želi da pronikne u prava značenja onog što se vidi ili čuje (a katkad i namiriše) u tim nadahnućima.

Uzalud je ljudima objašnjavati, značajna većina zapravo voli da ih se ne tretira lijepo.  Taj nemili tretman i poniženja ih uspokojavaju i daje neku lažnu sigurnost. Vjerovatno zato što misle i vjeruju da i ne zaslužuju bolje, jer tu infomaciju primaju skoro cijeli život od onih koji ih "vole najviše na svijetu.", koju su je vjerovatno primili od prethodnih generacija, kao neko prokletstvo.  A možda i zato što negdje smatraju da onaj koji ih "ne tretira" uopšte ili kao sebi ravne je veoma kvalitetna osoba, vrijedna poštovanja i pažnje. Zato smatraju da je bolje i vrednije biti sa takvima za malo naklonosti, smiješka i pogleda sa visine, po cijenu čestih prezira i poniženja su spremni odbiti desetina drugih, jer vjeruju u taj sistem vrijednosti i hijerarhiju ovog svijeta. Pazite sad, bilo da većina takav tretman mazohistički prihvata ili mu se protivi i sadistički sveti, prije ili kasnije biće opet zavedeni, zavisni ili zaljubljeni u iste takve koji ih tr

Sveti oci naše pravoslavne crkve na veoma delikatan način pristupaju ovim temama, jer su ljudi veoma skloni zastranjenju, samoobmanjivanju i okultnom. U pravoslavnoj teologiji prave se mnoge suštinske podjele i određena razlikovanja među ovakvim pojavama u svakodnevnom životu, koje zato dobijaju i svoje različita terminološka određenja. Pa se tako odvajaju utvare i razna viđenja, od pojmova uvid, prozorljivost, otkrovenje, prorokovanje i dr. Osnovna razlika između vizije i sna – vizija se dobija kada si "budan" dok se san daje osobi dok "spava". Tumačeći Sv.Pismo, vjerujemo da nema sumnje da Bog može da daje vizije i danas? Prorok Joil, prorekao izlivanje vizija: "Mladići vaši će imati viđenja... " i ovo je potvrdio Apostol Petar u Delima Apostolskim. Kao što je zapisano u Bibliji, Bog je govorio mnogo puta ljudima kroz vizije: Josif sin Jakovljev, Josif Marijin muž, Solomon, Isaija, Jezekija, Danilo, Petar, Pavle i mnogi drugi. Međutim, treba razumjeti

Sv.Jovan Zlatousti stvari oko snova pojednostavljuje i kaže da san, nije drugo, do samo pokret našeg uma tokom spavanja (Ljestvica 3, 22). No naravno, nije sve tako jednostvano u našim dušama, taj unutrašnji život Sveti Dijadoh Fotički, pokušava da jasno razobliči i on govori o razlikovanju snova: „Snovi koje Božije čovekoljublje šalje duši jesu neobmanjujuća svjedočenja jedne zdrave duše. Zato se oni ne pretvaraju iz jednog lika u drugi, niti izazivaju užas, niti donose smijeh i plač u isto vrijeme, nego se približuju duši sa svom duhovnom krotošću. Pa i nakon što se tijelo probudi iz sna, duša nastavlja da traži sa mnogo čežnje da produži u javu ono djelanje u snu.  A u utvarama koje đavoli donose sve se događa nasuprot. One ne ostaju ni u istom liku, niti se duže pokazuju u kakvom nesmutljivom obliku. Jer što đavoli nemaju po slobodnoj volji, pozajmljuju samo iz želje da obmanu, i ovo ne može da ih zadovolji na duže vrijeme. Zbog toga oni govore velike stvari i užasno pr

Djela ap. 2:17: "“U posljednje dane, govori Bog: Izlit ću Duha svoga na svako tijelo i proricat će vaši sinovi i kćeri, vaši će mladići gledati viđenja, a starci vaši sne sanjati." Odlučio sam, uz Božju pomoć, da napišem jedan vodič za tumačenja vizija i snova, ali na biblijskim principima i simbolizmu. To je veoma delikatna oblast i mnogi teolozi je zaobilaze, vjerujem s pravom, jer su ljudi veoma skloni samoobmanjivanju i sujevjerju, i prilaze ovim stvarima, naročito snovima na jedan nebiblijski način, otvaraju se za okultno i bivaju prevareni. Međutim, Gospod je navjestio, da će u posljednje dane, se dešavati naročito izliće Duha Svetog, i to što je veća tama, to će još većma djelovati Božja milost, po Riječi Božjoj. Mi moramo da rastemo u vjeri i razumjevanju, a ne da "gasimo Duha", kao što nas opominje sv.apostol Pavle u svojim poslanicima. U toj pricjepu, između onog što se dešava i straha nekih crkvenih vođa da se narod ne zavede u koještarije i gatanja, post

Kada je duhovna praksa usmjerena ka onostranom i zadobijanju nekih duhovnih darova, ljubavi, mira, radosti, strpljenja, onda govorimo o mistici. Ali ako se ta ista praksa (naglašavam: spolja gledano ista) vrši za zadobijanje nekih ovozemljaskih materijelnih dobara, naklonosti željenih osoba ili neke političke moći i uticaja na ljude i njihove svakodnevne odluke koje nama nešto znače, onda je riječ o magiji. Mađijanje često ima spoljni oblik pobožnosti i vrše ga ljudi koji su obučeni kao svještenici, ali ona se zapravo odriče sila Božje, jer ne čeka na Nju, nego uzima stvar u svoje ruke i kreće da raznim tehnikama, kletvi, ucjena ili obećanjem nagrada kontroliše druge i njihovu volju.  Pazimo što radimo,  magija je opasna rabota, jer svaki od svjetova ima svoju privlačnu silu. Molitva se podiže gore ka Nebu i Božjoj Nebeskoj sili, pa i nas duhovno podiže, a bajanje (manipulacije) nas okreću ka dolje, spuštaju nam pogled na ovaj svijet i naše moći, pa nas lako mogu povući ka

Ne treba se boriti sa ostrašćenima, sa ljudima koji ne vladaju sobom, koji divljaju na sve koji im se nađu na putu zadovoljenja njihovih prohjeteva.  Pa i Gospod je bježao pred nasilnicama, bježala je cijela porodica u Misir, pred gnijevom Irodovim. Tome odlaženju je učio 70oricu, da u kojoj kući izgube mir, da otresu prah sa svojih nogu, i mir će se njihov na njih vratiti. Kad navrnu divlji, idi dalje. Jer rat nije naš, no Gospodnji. Bježi ako moraš bježati, kao uostalom svi od Avelja do danas, što bježe pred kainovskom "revnošću za Boga", uz ohrabrenje "da gonjena životinja nađe bolje utočištve od negonjene", tako i nas Gospod poziva u dubine kroz talase, do koji oni divlji ne znaju niti mogu doplivati. Hodajmo po vodi, dok Irod ne umre, utonimo na skrovita mjesta duše, ispod uzburkanih i ustalasanih mora, gdje je voda mirna i pitka, tamo će nam biti objavljenje tajne, za koje ovaj divlji svijet u svojoj ostrašćenosti nikad neće saznati. Jer čuh od jed

Bog nikad ne kasni, nego su naša srca spora da povjeruju, ne prepoznajemo dan Njegovog pohođenja. Ispricaću vam priču, koju je sv.Stefan prvomučenik, ispričao neposredno pred pogubljenje. Podsjetio ih je da rođenje Mojsija bilo tačno proročeno, da je bio dio spasonosnog božjeg plana da izbavi svoj narod iz 400-godišnjeg misirskog ropstva. I to povezao sa proroštvima koji su se ispunili u Isusu Hristu. Međutim, na primjeru Mojsija, ćemo razumjeti jedan suštinski važan duhovni zakon. Proroštvo o Mojsiju nastalo je još u vrijeme kada Avramovo pleme nije znalo da će postati robljem i da će se sve zbiti što se zbilo, da će nakon smrti Josifa, njegov narod postati robovi u toj zemlji u koju su pobjegli od suše. Ne samo da su oni znali, nego je i sam đavo znao za to obećanje, ali nije znao koje tačno dijete, i sve je učinio da pogubi djecu koja su se u to vrijeme rađala, i to možemo čitati.  Bog je vjeran, sve je uradio da se desi spasenje. U pravo vrijeme, rodio se pravi vođa, od

Primjetićete da kod nas su ljudi razvili jedno posebno "čulo", da kad vide i čuju nekog koji govori vrlo smjelo i otvoreno, sa strašću se borbi za neku svoju istinu ili pravdu za koju vjeruje da se treba sprovesti, da se generalno odmah zatvaraju za takve osobe dok ne vide za koju se taj stranu bori. Ako ne vide kakvu korist od toga, sa prezirom ih gledaju kao  gubitnike ili pak ludake. Sa druge strane, mnogo im je prijemčivije da vide nekog koji je imućan ili na nekom položaju, i govori neke nemušte rečenice i čudne stvari, pa čak i notorne neistine ili gluposti, to nazivaju mudrošću i sa pažnjom slušaju nešto što je suludo, jer to im "čulo" govori da taj ima interes za to što priča, i to ih uspokojava i inspiriše na slična postupanja.  Jer to je ta naša paradoksalna "logika", da se nikad ne sluša ono što se govori, nego se gleda ko govori, i gleda se protiv koga taj govori. A to da li je istina ili nije, to nikad nije bilo važno, važno je samo za njega k

Kad kažeš da ti Bog nije uslišio molitvu, onda i ne razumiješ što je molitva, onda nije ni čudo što nijesi uslišen.  Kada moli onaj ko zna ko je, koji zna Oca Nebeskog kojeg moli, taj ima sinovsko pouzdanje i zna da je već uslišen, i to još dok na usta nije izašla molitva. Njegovo držanje i stav nakon molitve, govori više nego same riječi koje je izgovorio. On vjerom i stpljenjem baštini Očevo naslijeđe, koje je mu već ostavljeno u amanet. Sve je spremno i prigotovljeno u Hristu Isusu, jednom za svagda u svu vječnost, za Njegove sinove i kćeri koje se vraćaju kući. Imajmo vjeru u Boga 🙏 odnosno, imajmo Božju vjeru! Vjeru kojom on vjeruje u nas ✝️

Суштина сваког искушења и невоље је да нам наруши успостављене односе, првенствено однос са Богом, али још више међуљудске односе. Јер он зна да кроз односе се гради и наш идентитет. Ко смо ми, тек кроз итеракцију са другима спознајемо. Упознајући, односно вољећи оног "ближњег свог", ми упознајемо и волимо себе и свог Бога, постајемо људи, саздани на слику Божју. Ђаво је дошао да то уништи и убије, управо те односе, да направи ситуацију и убаци клицу раздора, да би нас одаљио једне од других, и у коначном од Бога, да посумљамо у себе и свој идентитет, који постоји на оном "да смо љубљани синови и кћери", безусловно прихваћени и оправдани у Христу Исусу, Господу нашем, коме сва  слава, сада, свагда и увијек, у вијеке вјекова. Амин 

Pročitah na portalu jednu potresnu prošlogošinju vijest iz našeg okruženja, o jednom ocu koji se žrtvovao za svoje dijete koje je našlo eksplozivnu napravu. U pokušaju da otme bombu iz dječijih ruku, došlo je do njenog aktiviranja, i taj otac da bi zaštitio svog malog dječaka, bacio se na minu, prekrio je cijelim svojim tijelom i poginuo. Zaista, dječak je ostao skoro nepovrijeđen.  Razmišljajući o ovom događaju, stavio sam se u ulogu ovog dječaka, koji će da poraste sa tom tragedijom, sa sjećanjem da otac umjesto njega položio život.  Da li će u teškim životnim trenucima, kada zamrzi sebe zbog nečeg što je uradio, kada mu bude dosta svega pomisliti: ma ja sam kriv za sve, bezvrijedan i nesrećan, eto kriv sam i za smrt svog plemenitog oca. Bolje bi bilo da mene nema, on je bio mnogo bolji čovjek od mene, njegov život je bio vredniji, i imao je mnogo toga više ovom svijetu da da, nego ja. Eh, da me nema! Ali da li je zaista požrtvovnost jednog oca besmislena? Pa zar nije tak

Suviše se toga lošeg dešava oko nas. Ruši se i raspada svijet organizovanog ljudskog društva koji smo znali ili zamišljali. Praviti se pametan, isčuđavati se i reagovati na svaku manifestaciju te totalne entropije, izgleda kao da kadimo samom đavolu i veličamo njegovo djelo, jer ne shvatamo svoju odgovornost i krivicu u svemu tome. Ne, ne želim o tome.  Vrijeme je da vidimo šta Bog radi danas, da Mu zahvaljujemo za današnje blagoslove i male radosti, jer je sve bolje od onog sjutra što dolazi. Zato, pokažimo više ljubavi prema bližnjima, budimo svjetlo i ljepota koja nedostaje ovom svijetu, cvjetamo kao ovaj “Matthiola bicornis”, koji je poseban po tome što cvjeta samo noću, i po tome je i dobio ime. A, baš je i ovo doba godine njegovo vrijeme, to kasno proljeće i početak ljeta. Ovo može biti i naše vrijeme, samo ako se odlučimo da danas cvjetamo, jer "sjutra" je u Božjim rukama.

Shvatiš da ono vrijeme kada si se trudio da živiš neke svoje uzvišene ideje i ideale, je bilo vrijeme izazova da budeš nešto što nijesi, da izgubiš sebe i radost življenja. Mi svojim snagama i dobrotom ne možemo doseći nebo, ma koliko imali dobre namjere i uzore, jer je sve po milosti Božjoj, "svaki dobar dar dolazi odozgo, od Oca Svjetlosti"... " da se ni jedan ne bi hvalio", nego da u svemu Njemu damo slavu, jer samo Njemu i pripada.  Pa i onda kada se trudimo da budemo bolji nego što jesmo, budimo iskreni pred sobom i ljudima, sačuvajmo zahvalnost, poniznost i radost spasenja. 

Isus kada je imao 30 godina, došao na rijeku Jordan kako bi ga krstio Sveti Jovan. Osjećajući da je pred njim Mesija, Sveti Jovan dočeka Isusa riječima: "Ti treba mene da krstiš, a ti dolaziš meni da ja tebe krstim". Isus mu na to odgovori: "Ostavi sad to, jer nam treba ispuniti svaku pravednost". Poslije ovih riječi Sin Božji uđe u Jordan da se krsti. Tada se nad njim otvori nebo i Duh Sveti siđe na Isusa u vidu goluba. Istovremeno se sa neba čuo glas Boga Oca koji je rekao: "Ovo je Sin moj ljubljeni. On je po mojoj volji (u njemu mi je sva milina)". Ovo nije samo dokaz svetoga trojstva što se Bog javio u tri ličnosti - Bog Otac je govorio sa neba, Bog Sin se krstio u Jordanu, a Bog Duh Sveti je, u vidu goluba, sišao sa neba nad Hristovu glavi, ovaj trenutak predstavlja objavljivanje Bogočovjeka i uvođenje Hrista u mesijansku i otkupljujući misiju za čovječanstvo. U ovome je temelj svih molitava i "želja" koje s zamišljaju na Bogojvl